UDK 316.323.7 Ljubomir Tadić SOCIJALIZAM I CIVILNO DRUŠTVO (TEZE) 1 . Izraz „civilno društvo postao je u poslednje vreme modni pojam, pojam koji ,obećava", da ne kažem ,izbavlja i koji je munjevito osvojio ne samo oblasti sociologije i politikologije nego je, čak kao opominjujuča skračenica i kao norma života, ušao u našu medjunacionalnu literarno-političku korespondenciju . Mislim da bi prema modnim pojmovima najpre trebalo zauzeti izvesno kritiško odstojanje. To odstojanje, pre svega, iziskuje barem malo istraživanje o originalnom značenju reči ili osvetljavanje odredjene tajanstvenosti i skrivenosti njenog smisla . 2 . „Civilno društvo" je doslovan prevod latinskog izraza „societas civilis" . U tom pogledu legitimnost njegove upotrebe lišena je svake sumnje . ,Societas civilis" Francuzi prevode sa ,societe civile", a Englezi sa ,Civil Society". Ono što zbunjuje jeste drukčije prevodjenje ovog izraza na naš jezik . A taj prevod nije usledio neposredno sa latinskog, odnosno pod uticajem francuske ili engleske terminologije nego neposredno sa nemačkog jezika i pod uticajem terminologije koju su upotrebljavali Hegel i Marx . Hegel, a za njim i Marx, „societas civilis" nije preveo sa „Zivilgesellschaft" već sa ,burgerliche Gesellschaft", čiji je ekvivalent u našem jeziku „gradjansko" ili „buržoasko društvo". Mišljenja sam da je „gradjansko društvo" najtačniji prevod latinskog „societas civilis" zato što je pridev „civilis" izvedeno od ,civitas" (uslovno: grad-država) i ,cives" (gradjanin) kojima u grčkom odgovaraju izrazi „polis" i ,politai" . Gradjani su oni koji žive „in status civilis sive politicus". Da je prevod „societas civilis" sa „gradjansko društvo" ispravan potvrdjuje takodje tačan i kod nas široko prihvaćen prevod latinskog izraza „ius civile" sa „gradjansko pravo" . Smatram da napuštanje izraza „gradjansko društvo" i njegova zamena sa izrazom „civilno društvo", bez obzira na korektnost prevoda i ovog drugog izraza, unosi u našu terminologiju više zabune nego jasnoće . 3 . Moze se postaviti pitanje zašto su Hegel i Marx upotrebili izraz ,buergerliche Gesellschaft", a ne „Zivilgesellschaft", kako to danas čine neki nemački, a za njima i naši teoretičari . O tome postoji ozbiljna literatura i ozbiljna istraživanja . 1 Čisto terminološki: pridev ,buergerlich" izveden je od imenice ,Buerger" . U nemačkoj terminologiji „Burger" je gradjanin kao ,bourgeois" . Da je Hegel ovaj termin u svoju filozofiju uveo sasvim svesno, o tome ne može biti nikakve sumnje . U „Jenenser Vorlesungen" iz 1805/ 1806, Hegel jasno kaže : „Isti se brine za sebe i svoju porodicu, radi, zaključuje ugovore itd ., takodje radi i za opšte i ima ga kao svrhu . Po onoj strani on se zove burgeois, po ovoj citoyen" . 2 O radnom pojedincu i njegovom odnosu prema ,gradjanskom" ili ,buržoaskom društvu", Hegel kaže : „Društvo je njegova priroda od čijeg elementarnog, slepog kretanja zavisi . Ono ga duhovno i fizički održava ili ukida" .3 Pojam „društvo" ovde ima gotovo ,marksističku" negativnu konotaciju : njegovo kretanje je elementarno i slepo . Na drugom mestu4 Hegel ga odredjuje kao „sistem svestrane zavisnosti", a zatim kao „sistem atomistike" .5 170 4 . Sa novim tumačenjem pojma „gradjansko društvo Hegel raskida sa jednom dugom istorijskom i terminološkom tradicijom . A ta tradicija se izražava u formuli ,,civitas sive societas civilis sive res publica" . Za to postoji jednostavno objašnjenje : predburžoaske tvorevine bile su istinske političke tvorevine bez podvajanja ili razlikovanja političkog i socijalnog života (u njima je sve bilo političko) i bez suprotstavljanja javnog i privatnog interesa. Aristotelov izraz ,koinonia politike", politička zajednica, jedinstvo opštih i pojedinačnih interesa, označava tradicionalno poistovećivanje političkog i socijalnog života, u novijoj terminologiji : države i društva. To čine Albertus Magnus, Melanchton, Spinoza, Hobbes i Locke . Kod Hobbesa, na pr ., „societas civilis" još uvek je izjednačeno sa političkim poretkom i suprotno je onom stanju koje Hobbes naziva „status naturalis" u kome neprekidno traje ,bellum omnium contra omnes" . Pa i sam Locke je sedmo poglavlje svojih -Treatises" naslovio sa „On Political or Civil Society" . Prema tome, uvek je reč o životu u jednoj političko-socijalnoj (socijalno-političkoj) strukturi koja se oslanja na kućnu radinost, ropstvo, kmetstvo i rudimentarne oblike najamništva . To je osobina oikodespotije, bilo one antičkog, bilo feudalnog tipa, bilo one koja stoji na prelazu u rani kapitalizam gde još preovladjuje ručni rad i zanatska privreda . Promena u značenju pojma „gradjansko društvo" došla je postepeno . U njenoj pozadini stoji zamena zanatske proizvodnje i kune radinosti industrijskom proizvodnjom, odnosno industrijskom i političkom revolucijom buržoaske klase ne samo protiv staleškog društva nego, prvenstveno, protiv apsolutizma . Hegel misli ove revolucije, ali ne prekida sa antičkom tradicijom . 5 . Ove promene je duboko svestan Carl Ludwig von Haller, ideolog restauracije, za koga je pojam „gradjansko društvo" revolucionarni pojam filozofije prosvećenosti koji je sa svojim antičkim kostimima preuzet iz rimske republikanske tradicije . U ideji rimskog „societas civilis" Haller je video ,majku i koren zablude" revolucionar- ne buržoaske epohe. Na ovom primeru se jasno primećuje sukob izmedju revolucije i restauracije, odnosno tradicije . U podvajanju „gradjanskog društva" i „političke države" izražava se ovaj gigantski preokret u evropskoj istoriji . Tragove tog sukoba i podvajanja kao njegovog istorijskog rezultata nalazimo u Rousseau-ovom ,Društve- nom ugovoru", a zatim kod fiziokrata u njihovom nastojanju da se „ordre naturel" pretvori u „ordre postif", pri čemu je ono „naturel" izražavalo činjenicu autonomije socijalne naspram političke sfere . U Engleskoj se te promene teorijski izražavaju u delima Adama Smitha i Davida Ricarda . Politička ekonomija i njen kategorijalni sistem predstavljaju teorijsku artikulaciju suštine „gradjanskog društva" . Hegel ovu promenu nevoljno priznaje kao istorijsku neminovnost i izražava je u svojoj ,,Filozofiji prava" . 6 . Hegelova filozofija prava izražava dualizam antike i hrišćanstva . Hrišćanska civilizacija unosi pojam beskonačne vrednosti ličnosti i sferu etike povezuje sa sferom pojedinačnosti, individualiteta . To već predstavlja raskid sa antičkom političkom tradicijom čiji su, istina preobraženi oblici, postojali sve do izmaka srednjega veka. Činjenica podvajanja socijalne i političke sfere, društva i države, rezultira nastankom čoveka kao buržuja, s jedne, koji se kao privatno lice utapa u svet rada, privatnih interesa i privatnog prava, i gradjanina, kao člana države, odnosno apstraktnog političkog lica s druge strane . Deklaracije prava čoveka i gradjanina izrazile su revolucionarnim pravnim jezikom ovu istorijsku činjenicu . Savremena filozofija i nauka smatraju da se u toj činjenici sastoji odlučujući istorijsko-politički dogadjaj Moderne . Bitna odlika „gradjanskog društva", po Hegelu, jeste sistem potreba i stanovište potreba. „Burger" kao ,bourgeois" je prirodni čovek, biće potreba, i kao takav privatni čovek koji u ,svom" društvu kao elementarnoj i slepoj bujici vodi svoj život i ,zadovoljava" svoje potrebe . U ,gradjanskom društvu" živi se kao u „državi nužde i razuma" koju karakteriše kalkulativna racionalnost i nagon za sticanjem . 171 7 . U nastojanju da filozofski protumači političko i socijalno ustrojstvo Moderne, Hegel, kao što je već rečeno, priznaje neminovnost Moderne čiju stvarnu strukturnu osnovu sačinjava privatni čovek sa svojom autonomijom . S druge strane, Hegel je bio uveren u nadmoćnost antičkog ideala države koji je izražavao stopljenost politike sa etikom i, na taj način, činio supstancijalno jedinstvo izmedju pojedinca i zajednice. U tom smislu Hegel je na državu gledao antičkim očima kao na onu konkretnu opštost koja je jedino u stanju da osigura slobodu. Kao izraz apsolutne običajnosti Hegelova država ne razara „gradjansko društvo" i njegove elemente potreba i rada. Hegel ih prihvata (ponavljam : nevoljno) kao stvarnost zato što se, prema njegovom uvidu, antički polis više ne može povratiti . 8 . U Hegelovoj filozofiji prava društvo zadržava od tradicionalne politike jedino policiju kao funkciju uprave i reda da se ne bi samo uništilo u svom elementarnom i besvesnom kretanju. Već je zapaženo da Hegelov pojam policije nije istovetan sa savremenim nego, zajedno sa privatno-pravnim sudstvom predstavlja posrednika izmedju „gradjanskog društva" i „političke države" . Kao oblike apstraktne opštosti Hegel priznaje svojinu kao pravno zajamčen posed, a privatno pravo kao formalnu legitimacionu osnovu svojine . 9. Posthegelovska filozofija i teorija vide u „gradjanskom društvu" jedan specifičan novovekovni pojam . Ferdinand Lassalle je u njemu video, dakako pod uticajem Hegela i Marxa, Hobbesovo ,prirodno stanje" u kome se vodi rat svih protiv sviju . Ferdinand Tonnies, kao što je poznato, razlikuje ,zajednicu" (Gemeinschaft) od „društva" (Gesellschaft) . U ,zajednici" vladaju principi solidar- nosti, vere i poverenja, a u „društvu", kao ,mehaničkom agregatu", suprotnost interesa, principijelno nepoverenje i konkurencija u kojoj se suprotni interesi poravnavaju putem ugovora i razmene . 1 Max Scheler smatra da je u buržoaskom društvu nepoverenje (,,Hintergedanke") opšta forma mišljenja . 10. Marxova pregnantna odredba „gradjanskog društva" kao ,ukupnosti materijalnih životnih odnosa", kao „sveta rada, privatnih interesa i privatnog prava" zasnovana je filozofski na Hegelovim uvidima. Šta više, Hegelova ocena „gradjanskog društva", koja njegovu dijalektiku odredjuje kao stihijno i slepo kretanje, a samo to društvo kao „sistem svestrane zavisnosti", predstavlja polaznu tačku Marxove svekolike kritike političke ekonomije . Ona je, naravno, dopunjena i kritiškim uvidima ranog francuskog socijalizma i njegovim idejama dobrovoljne i slobodne asocijacije, odnosno Fichteovom filozofijom umne države koja u svom kretanju samu sebe čini suvišnom i odumire . I Marxu, kao i Hegelu, grški polis (i uopšte antička res publica) predstavljaju jednom u istoriji ostvareni ideal najbolje zajednice koji, apstrahujući ropstvo kao osnovu oikodespotije, ne treba nikada ni napustiti, niti iz vida ispustiti. Kada Marx u svojoj „Kritici Hegelove filozofije državnog prava" ističe demokratiju kao normu svih drugih oblika državnog uredjenja, on je svestan njenog antičkog porekla . Dok je antički polis predstavljao ,realističko-demokratsku zajednicu" koja se zasnivala na stvarnom ropstvu, moderna država je, u stvari, ,,spiritualističko-demokratska reprezentativna država" koja se zasniva na gradjan- skom društvu kao ,emancipovanom ropstvu" . Marx vidi istorijski smisao razvitka u tome što je stvarno ropstvo Antike bilo zamenjeno emancipovanim ili „posrednim" ropstvom Moderne. Rastačući antičkofeudalni ,oikos', „gradjansko društvo" je preuzelo ekonomske funkcije zajednice, pretvarajuči domačinstvo i zanatsku privredu u industrijsko preduzeče kao osnovu ćeliju privredjivanja . 11 . U „gradjanskom društvu" i ,političkoj državi" koja se odvija, ,uzdiže" iznad društva kao neka apstrakcija ili hipostaza, u principu ne postoje neposredni, već samo posredni odnosi gospodstva i potčinjenosti zato što je svima gradjanima bez razlike priznata pravna subjektivnost, svi su u položaju politički slobodnih i pravno jednakih lica. Ovde postoji analogija izmedju novca kao ,opšte robe" i države kao izraza apstraktnih ,opštih interesa" . 172 12 . Društveni odnosi, čija je okosnica privatna svojina na sredstvima za proizvodnju života, zaštićeni su zakonom kao pravnopolitičkim izrazom opštosti . Privatno-svojinski odnosi su, po Marxu, ,opšti za mnoge individuume" . Na taj način se opšte izražava kao vladajuće, a vladajuće kao opšte . Klasnoj posebnosti „forma" zakona daje izraz opštosti i to tako što se ta zakonska opštost ne nameće samo voljama potčinjenih klasa nego i voljama i samovoljama svakog pojedinog ,buržoas- kog invidiuuma". Tako država štiti i zastupa interese jedne vladajuće klase samo kao njene prosečne interese, pa se opštost konkretizuje u obliku prosečnosti . Marx to naziva ,samoodricanje u zakonu i pravu, samoodricanje u izuzetnom slučaju i samopotvrdjivanje njihovih interesa u prosečnom slučaju" .6 I samo u tom smislu klasna vlast postaje neutralna državna vlast, „službeni resume gradjanskog društva", ustanova za uzajamnu garantiju privatnih interesa i privatne svojine. Tako ona može biti istovremeno i klasna i privatna država . 13 . U ,gradjanskom društvu", ili kao država gradjanskog društva, politička država se pojavljuje kao ,zemaljsko političko nebo", kao apstrakcija, kao ideološka moć nad čovekom, kao privid opštosti. Ali taj „privid" je, kako sam Marx kaže, ,,nužan" ili ,realan privid" .' Privid opštosti države je analogan fetišizmu robe kao objektivnom quid pro quo . Objektivnost ovde nije istoznačna sa istinitošću već izražava istorijsku i društvenu uslovljenost forme privida . Marx u ,Nemačkoj ideologiji" naziva državu čas- imaginarnom, čas iluzornom zajednicom . Ali imaginar- nost i iluzornost države kao zajednice je egzistentna ili realna . U njima valja tražiti i poreklo onog nimbusa ,majesteta" ili ,suvereniteta" države i državnih šefova kojima je država od vajkada bila okružena i ,ukrašena" . 14. Takozvana marksističko-lenjinistička ideologija drukčije tumači Marxovo shvatanje i Marxovu kritiku države . To tumačenje osobito važi za teoriju državno-monopolističkog kapitalizma . Ona najpre polazi od stava da izmedju Marxove i Lenjinove teorije države nema nikakve principijelne razlike i dalje, da je lenjinizam, u stvari, „dalji stvaralački razvitak marksizma" i, kao takav, predstavlja dopunu Marxove teorije zato što obuhvata imperijalizam i državni kapitalizam kao kvalitativno novi stepen u razvitku kapitalističkog društva . Odavde se izvlači dalje konsekvencija da teorija državno-monopolist ičkog kapitalizma služi kao pouzdan oslonac u izgradnji političke strategije komunističkih partija u kapitalističkom svetu kao i u „realno egsistirajućem socijalizmu" . Pomenuta teorija polazi od primata politike nad ekonomijom sa argumentom da je kapitalizam napustio period slobodne konkurencije i prešao u ,stadijum" monopola. Otada država postaje puki instrument dlktature monopolske buržoazije, a državni organi puki izvršni organi monopolskog kapitala . Na taj način ova teorija postaje operativna ideologija marksističko-lenji- nističkih partija koja veruje da modernu buržoasku državu može lako raskrinkati kao agenturu monopolskog kapitala . Marksističko-lenjinistička ideologija veruje da se ideološka moć buržoazke države sastoji u golim obmanama pa stoga odbacuje svaku pomisao da je ta država posredovana strukturom gradjanskog društva i njegovim pravnim poretkom i da je, upravo kao takva, i sama jedna protivrečna politička tvorevina u kojoj se ukrštavaju privatna sloboda i javna prinuda . Marksističko-lenjinistička ideologija zaboravlja da buržoaska država za svoj privid opštosti zahvaljuje i takvim činiocima kao što su izbori za narodna predstavništva sa kojima su, ma i formalnom pogledu, sačuvani elementi narodne suverenosti, odnosno demokratije (ovde se, razume se, apstrahuju oblici bužroaskih diktatura ili njihovih plebiscitarnih izraza i ogranaka) . Kao vladajućoj klasi bužroaziji je veoma stalo do toga da njena država ne izgleda samo njena nego i kao predstavnik celoga društva, da u svojim ustanovama zastupa i same podvlaščene klase i slojeve . 15. Marxova kritika atomistike gradjanskog društva i apstraktnosti njegove države formulisana je sa stanovišta zajednice ili konkretne države koja revandicira supstancijalno jedinstvo naroda i države, sadržaja i forme, upravljača i onih kojima 173 se upravlja, vlade i naroda . To supstancijalno jedinstvo se može ostvariti samo u demokratiji u kojoj ,apstraktna država prestaje da bude vladajući moment" i, kao politička država, „isčezava', 8 odnosno rastvara se u socijalističkom društvu koje svoju ,samosvrhu", svoju ,organizujuću delatnost" započinje time što ,odbacuje politički omotaš" .9 Rečima ,sloboda je sa Grcima iščezla u nebeskom plaventilu", Marx je slično Heglu izrazio svoju veliku naklonost prema atinskom polisu kao demokratskoj zajednici slobodnih gradjana . Povratak slobode sa neba na zemlju, iz apstrakcije u konkreciju Ijudskog života, Marx je izrazio terminologijom francuskog socijalizma : povratak slobode se ostvaruje u ,slobodnoj asocijaciji proizvodjača" . Zašto proizvodjača, a ne svih gradjana? Po mom mišljenju najpre zato što je u ropstvu radnika video koren svekolikog savremenog Ijudskog ropstva, a zatim i zato što je otudjenu moć države video kristalizovanu u otudjenom proizvodu koji se iznad društva ,konsolidovao" kao tudja (državna) sila .' o Heglovim jezikom rečeno, demokratija (asocijacija) je ona konkretnost ili konkretna stvarnost koja u sebi obuhvata sve različite strane egzistencije i omogućava kvalitativni skok društvu bez (apstraktne) države . Da bi se taj skok mogao ostvariti potrebno je da se država iz organa koji je nadrejen društvu pretvori u organ koji mu je potpuno podredjen . U tom cilju Marx je predlagao i sasvim odredjene „pedagoške" mere prema državi: „vrlo surovo vaspitanje od strane naroda".' o 16 . Iz kritike političke ekonomije Marx je razvio revolucionarnu političku strategiju i njenu dijalektiku . ,Slobodna asocijacija proizvodjača" kao demokratski oblik konkretne države, odnosno stvarne zajednice, ima da stvori pouzdano i racionalno sredstvo koje bi bilo u stanju da ukine ,atomistiku" gradjanskog društva u kome se „slučajni" buržoaski individuumi medjusobno ne susreću nego sudaraju na tržištu kao medijumu buržoaske društvenosti . To racionalno sredstvo Marx je video u planskoj privredi, demokratski organizovanoj odozdo naviše, koja slepoj sili kapitalističkog načina proizvodnje što radja otudjenje i postvarenje, tj . vlast proizvoda nad proizvodjačem, suprotstavlja providne odnose medju ljudima, prevlast svesti nad sudbinom . 17 . Ovu fundamentalnu i izvoznu ideju marksističkog socijalizma prati jako- binsko-blankistički model „diktature proletarijata" kao preJazni politički oblik od kapitalizma ka socijalističkom društvu . Svejedno što je ovaj model izražen samo na rubovima Marxove teorije, on je kao glavna ideja bio preuzet, ,operacionalizovan" i produbljen u boljševičkoj strategiji i praksi . Tim postupkom je fundamentalna ideja bila zamučena tako da je ,politički omotač", koji je trebalo odbaciti sa početkom genuine socijalističke organizujuče delatnosti bio ponovo preuzet i konsolidavan u boljševičkim praktikama . Ukidanje gradjanskog društva nije bilo dijalektičko nego linearno : umesto njegove privatnosti koja je bila javno relevantna, uspostavljena je „javna" sila tzv . ,socijalističke države" sa neograničenim diktatorskim ovlašćenjima . Time je svaka vrsta privatnosti faktički proglašena subverznom, a socijalizam i njegova država su iz prelaznog stadijuma uznapredovali do posebne ekonomske društvene formacije. Kao pendant diktaturi monopolističkog državnog kapitalizma instalirana je „diktatura proletarijata", odnosno diktatura boljševiške partije, tačnije : lična diktatura njenih vodja . U sferi privrede uveden je institut državne svojine, tejloristički sistem organizacije rada i tzv . ,jednonačalije" u rukovodjenju . I ovde je, saglasno marksističko-lenjinističkoj ideologiji, politika stekla odlučujuću prevlast nad ekonomijom . Marxova zamisao da demokratska i slobodna asocijacija proizvodjača materijalnih i duhovnih dobara organizuje plonftanje odozdo naviše, onako kako su to i shvatili revolucionarni saveti i sovjeti početkom ovoga veka, u boljševičkom modelu je tako preobražena da je ,socijalistička država", preko svojih ministarstava, preuzela planiranje u svoje ruke tako što svoje planske projekte na 174 obavezan i prinudan način odozgo nalaže proizvodjačima . Kao oktroisana strategija političkog i ekonomskog razvitka, birokratsko (ministerijalno) planiranje se sporovo- di putem političkog mehanizma subordinacije i discipline proizvodjača koji inicijativu proizvodjača i njihovo svesno učešće u proizvodnju zamenjuje pasivnim funkcijama pukog izvršenja naloga koji dolaze sa dalekih vrhova hijerarhije . Isto onako kao što je komunistička partija u celini zamenila radnički pokret i stvarno ga ukinula u socijalizmu, ona je uobrazila da je kao ,avangarda" u sebe ,upila" celokupnu svest proizvodjača i na taj način polaže pravo na neograničenu vlast u svim sferama Ijudskog života. Tako je gradjansko društvo bilo ukinuto na pogrešan način . 18. Antidemokratski razvitak socijalizma boljševičke provenijencije, uprkos ogromnim resursima, išao je iz krize u krizu . Pokazalo se da je razvitak proizvodnih snaga, a naročito produktivnosti rada, nezamisliv bez slobodnih proizvodjača . Bez obzira na bogatstvo svojih resursa jedno društvo koje nije u stanju da osigura neprinudan tok svoje reprododukcije ne može da izdrži utakmicu sa društvima koja su za to sposobna . Politika tzv. „perestrojke" i „glasnosti" koja je otskora proklamovana u Sovjetskom Savezu predstavlja javnu obznanu poraza dugotrajne antidemokratske politike i birokratskog planiranja . 19 . Ako socijalizam pretenduje na to da bude viši društveni oblik od „gradjanskog društva" on ne može stupati u savez sa apsolutističkom vlašću . A upravo zato što je stupio u takav savez on je i doživeo i doživljava brojne poraze. U istorijskom smislu, tj . u smislu istorijskog napretka, „realno egzistirajući socijalizam" u svim svojim nijansama pokazao se kao niži društveni oblik od liberalnog kapitalizma . Ograničavanje i ukidanje prava čoveka i gradjanina, koja su kao objava rata tiraniji proglašena prvi put pre dve stotine godina, neposredno su uticali na izazivanje duboke društveno-ekonomske, političke i moralne krize socijalizma, pa čak i na opadanje produktivnosti rada . 20. Da li „perestrojka" i „glasnost" u Sovjetskom Savezu ekonomska reforma posle „kulturne revolucije" u Kini i ushićeni pokliči ,civilnom društvu" kod nas, odnosno oduševljenje za ,samoupravnu socijalističku robnu proizvodnju" i tzv . „matu privredu" znače da je socijalizam kao alternativa kapitalizmu definitivno doživeo svoj poraz? Odgovor na to pitanje je pozitivan ukoliko imamo u vidu poznate modele socijalizma u kojima boljševiške partije zadržavaju monopolistički položaj u svim sferama društvenog života i dogmom o svojoj nepogrešivosti i nezamenljivoj istorijskoj ulozi nasilno sprečavaju svaku alternativu . Marx i Engels bi zacelo takva socijalistička društva nazvali plodom nezrelih društvenih prilika, a njihove rezultate posledicom takve nezrelosti. Iz tog razloga socijalistička društva današnjice, izrasla na boljševičkom modelu, mogu sebe (ne znamo dokze) reprodu- kovati samo na prinudan način, dakle : politički, državnom silom . Sv i dosadašnji reformski pokušaj u socijalizmu, pa i oni koji su težili ekonomskoj demokratiji, lomili su se na kraju kada je na dnevni red došlo pitanjedemokratizacije političkog života . Komunističke partije boljševičkog porekla nisu do dana današnjeg uspele da se demokratizuju. One to nisu uspele jer su ponikle iz ilegalnog rada u kome je demokratija praktično nezamisliva . Život iz ,katakombi" one nisu zaboravile ni onda kada su u revolucionarnim borbama uklonile i svog poslednjeg konkurenta . „Neprijatelj" je ostao i dalje jedan od stubova sistema koje su izgradile . Taj stub l jubomorno čuvaju te ne mogu dopustiti postojanje ma kojeg protivnika njihovoj politici, a da ga ne prokažu kao svoga neprijatelja . Svaka nova kriza postojećeg socijalizma izazvaće nove pokušaje ekonomskih reformi . Ekonomsku i ukupnu društvenu krizu pokušaje se rešiti sredstvima pozajmljenim iz „gradjanskog društva" uveravajuji radničku klasu da su to prava socijalistička sredstva . Marxova opomena da staro društvo „ne propada pre nego što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ono dovoljno prostrano" nije imalo gotovo nikakvog odjeka u svesti socijalističkih revolucionara . Kao ,prirodna faza 175 razvitka" koje se ne može preskočiti, ,gradjansko" ili „civilno društvo" nadvija se kao preteća sena prerano usmrćenog neprijatelja nad sada zbunjenim, a nekada odveć samosvesnim socijalističkim pobednikom . I kao da mu zlobno došaptava da su eksploatacija proletarijata i kapitalističko postvarenje bolji društveni sistem od prinudnog rada po raznim ,gulazima" i ,otocima" i od birokratski vodjene planske privrele . I kao da se sam Engels udružio sa ,gradjanskim društvom" protiv postojećeg socijalizma, anticipirajući aktuelni ishod : ,Najgore što se vodji jedne ekstremne partije može dogoditi jeste kada je prinudjen da preuzme vladu u jednoj epohi u kojoj pokret za vlast klase koju on predstavlja i sprovodjenje mera koje ova vlast iziskuje jot nije zreo. Ono što može činiti, ne zavisi od njegove volje . . . Ono što može šiniti protivreči celom njegovom dotadašnjem istupanju, njegovim principima i neposrednim interesima njegove partije ; a ono što treba da čini ne može se sprovesti . Jednom rečju, prinudjen je da zastupa ne svoju partiju, svoju klasu, već klasu za čiju vladavinu je pokret upravo zreo . U interesu samog pokreta on mora sprovoditi interese njemu tudje klase, a svoju vlastitu klasu da zadovoljava frazama i obećanjima, svečanim uveravanjima da su interesi one tudje klase njeni vlastiti interesi" ." " NAPOMEN E : 'Upor . Materialien zu Hegels Rechtsphilosophie, Bd. 2, hrsg . von Manfred Riedel, Frank- furt/Main, 1975 . ZUpor . G. W. F . Hegel, Jenenser Vorlesungen, hrsg. von J. Hoffmeister, Realphilosophic, Bd. II, 1931, str. 249 . 3 lbid ., str . 231 . U „Filozofiji prava", § 289, Sarajevo, 1964, str . 246, Hegel pripisuje yradjanskom društvu onu istu osobinu koju je Hobbes pripisivao ,prirodnom stanju": ono je ,,poprište individualnog privatnog interesa svih protiv sviju" . Marx je ovo shvatanje gradjanskog društva nasledio od Hegela . 4Upor . G. W. F . Hegel, Nav . d., § 183, str . 164 . 5Upor . G. W. F. Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti, Sarajevo, 1965, § 523, str. 418 . 5 MEW, 3, str. 312 . 6 Upor. Karl Marx, Grundrisse der Krltlk der politischen Oekonomle, Berlin, 1953, str . 409 . MEW, 1, str. 232 . a MEW, 1, str. 409 . 9 MEW, 3, str. 33 . 10 Upor. Marx/Engels, Studienausgabe, III/1, hrsg. von (ring Fetscher, Frankfurt/Main, 1963, str. 188 . MEW, 7, str. 401 . 176