st ud ia universitatis he re d it at i Nevidnost starejših v arheološkem kontekstu je bila večinoma posledica nezmožnosti njihove identifi- kacije s klasično skeletno paleodemografsko analizo. Maksimalno trajanje življenja je bilo pogosto ena- ko kot zelo nizka pričakovana življenjska doba ob rojstvu. Slednja se je enačila z dolgoživostjo, čeprav ni odvisna zgolj od biološke kapacitete za dolgo življenje, temveč tudi od okoljskih dejavnikov in režima umrljivosti. Namen tega prispevka je razjasniti probleme zanikanja dolgoživosti v arheologiji, s kratkim vpogledom v kvantifikatorje človeške dolgoživosti in v način, kako so klasične metode za določanje sta- rosti okostja odraslih posameznikov zanikale doživetje globoke starosti. Ključne besede: pričakovana življenjska doba, dolgoživost, klasična paleodemografska analiza Older people have been very much ignored in archaeological contexts and part of the reason for that has been the inability to identify them with the methods of classic paleodemographic analysis. The maxi- mum life span often equated with the low life expectancy at birth. The latter equated itself with longev- ity, although it does not depend solely on biological capacities, but also environmental factors and mor- tality regimes. The aim of this paper is to elucidate the problems of denying older people in archeology, through a brief insight into the quantifiers of human longevity, and the way in which the classic methods for determining the age of skeletons of adult individuals underestimate the experience of a deep age. Key words: life expectancy, longevity, classic paleodemographic analysis Nevidljiva dugovečnost u arheološkom kontekstu Zorana Dimković 59 Termin paleodemografija, nasuprot isto-rijskoj demografiji, se koristio za demo-grafsku analizu na osnovu fizičko-antro- poloških ostataka u okviru fizičke antropologije, pa se u literaturi ustalio izraz skeletna paleode- mografija.1 Zapravo, radi se o širem pojmu koji se odnosi na proučavanje veličine i strukture drev- nih populacija te dinamike promene tih parame- tara kroz prostor i vreme, kako na osnovu skelet- nog materijala, tako i na osnovu materijalne kulture. Stoga je danas paleodemografija sino- nim za arheološku demografiju – demografsko 1 György Acsádi and   János Nemeskéri, History of Human Life Span and Mortality (Budapest: Akadémiai Kiado, 1970), 51–7. proučavanje ljudi iz prošlosti na osnovu arheo- loškog materijala.2 Demografske karakteristike populacije su: njena veličina i struktura, stope migracija, fertili- tet i natalitet, te mortalitet. Potonji je u direktnoj vezi sa dugovečnošću, a definiše ga broj umrlih podeljen veličinom populacije u jedinici vreme- na.3 Čitanjem paleodemografskih skeletnih zbir- ki, u osnovi se razlikuju dva režima mortaliteta: 2 Francesco Mallegni, “Paleoantropologija,” u Arheološki rječnik, ur. Daniele Manacorda i Ricardo Francovich (Zagreb: Sandorf, 2014), 500.; Марко Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања (Београд: Универзитет у Београду, Лабораторија за биоархеологију, 2016) 7. 3 Andrew Chamberlain, Demography in Archaeolog y (Cambridge: Cambridge University Press, 2006), 2, 15–44. doi: ht t ps://doi .org/10. 26493/2350-54 43.5(1)59-70 st ud ia universitatis he re d it at i st u d ia u n iv er si ta t is h er ed it a t i, le t n ik 5 (2 01 7) , š t ev il k a 2 60 atricioni (ili normalni) i katastrofični. Ovaj dru- gi se odnosi na svako drastično odstupanje od uobičajenog, atricionog mortaliteta. Tada sta- rosni profil populacije mrtvih podseća na staro- sni profil populacije živih, što se dešava tokom oružanih sukoba, genocida, prirodnih katastro- fa i visoko zaraznih epidemija. Kad je o polovi- ma reč, poslednjih dvestotinak godina, muškarci imaju veće stope mortaliteta od žena, tj. u prose- ku kraće žive od žena, dok je tokom celog prein- dustrijskog perioda bilo obrnuto, odnosno žene su u proseku imale kraći životni vek, zbog velike smrtnosti pri porođaju.4 U vezi očekivanog životnog veka u prošlo- sti, često se sreće podatak da je onaj ko je imao 35 godina u srednjem veku ili u praistoriji bio star. Dva su glavna razloga ovakvom potcenjivanju dugovečnosti: pogrešna interpretacija očekiva- nog životnog veka i pristrasnosti ugrađene u sam metod određivanja starosti putem klasične5 pale- odemogradske analize skeletnog materijala. Kvantifikatori dugovečnosti: očekivani životni vek pri rođenju i prosečno maksimalno trajanje života Parametri, na osnovu kojih je najčešće vršena predikcija dužine života, dugovečnosti (longevi- ty), su: očekivani životni vek pri rođenju (life ex- pectancy) i prosečno maksimalno trajanje živo- ta (lifespan). Prvo je opšta mera mortaliteta kao aritmetička sredina, koja uzima u obzir smrtnost u svim starosnim kategorijama, tj. meri centar raspona varijacije, dok je druga prosek gornjih ekstrema tog raspona. Pošto starosna distribu- cija umrlih često pokazuje bimodalnu distribu- ciju u populaciji, modalna tj. najčešća dosegnu- ta dužina života, se može znatno razlikovati od prosečnog očekivanog životnog veka.6 4 Chamberlain, Demography in Archaeolog y, 69–80.; Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 106, 154. 5 Odrednica“klasična” je upotrebljena, da bi se napravila razlika u odnosu na metodološke promene, koje su započele početkom ovog stoleća i koje su formulisane tzv. Manifestom iz Rostoka, gde su izloženi temelji savremene skeletne paleodemografije (Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 121.). 6 Chamberlain, Demography in Archaeolog y, 52–4. Očekivani životni vek je istovremeno i po- kazatelj mortaliteta, jer predviđa događaj smrti. Za praistorijske zajednice taj prosek često iznosi oko tridesetak godina.7 Međutim, da li to znači da su ljudi u prošlosti umirali već u trećoj deceni- ji? I da i ne: da, u smislu da se prosečno toliko ži- velo, gledano u odnosu na sve individue, koje su rođene u toj populaciji; ne, zato što je smrtnost beba bila ogromna, a ona ulazi u taj prosek. Nai- me, smrtnost dece od 0 do 1 godine je bila čak do 50%. U stvarnosti, onaj ko preživi tu prvu godi- nu života je živeo daleko duže, a slično se odnosi i na preživljavanje do adolescentnog doba. Tako- đe, u pisanim izvorima (epitafi, hronike, popi- si, registri trošarina, ugovori, župni arhivi, dela istoričara), su potvrđene daleko starije individue i istina je daleko od toga da niko u prošlosti nije živeo posle pedesete godine.8 Kao primer se može navesti, godinama starosti uslovljena, hije- rarhijska lestvica po kojoj su Rimljani mogli na- predovati u političkoj karijeri (cursus honorum).9 Nedavno je, u sklopu predstavljanja mono- grafije10 o rimskim natpisima Celeje (Celea), au- torka Visočnik govorila o značaju epigrafike kao samostalne discipline. Jedna od najčešćih skra- ćenica, koju srećemo tipično na nadgrobnici- ma je an(norum). Govori o tome, koliko je neko bio star u trenutku smrti, pri čemu pronalazimo veću preciznost pri deci, ali i vojnicima, za koje je bilo standardno da ispune 25 godina vojne služ- be. Epigrafska građa iz antičkog Celja svedoči o veteranima i članovima njihovih porodica, staro- sti od 50 godina do čak 100 godina,11 sa primet- 7 Za praistorijske, istorijske i savremene preindustrijske populacije ocene očekivanog životnog veka pri rođenju kreću se između 20 i 40 godina, dok je očekivani životni vek u postindustrijskim društvima iznad 70 godina, a u najrazvijenim zemljama oko 80 i više godina (Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 103.). 8 Mallegni, “Paleoantropologija,” 500. 9 Mary Harlow and Ray Laurence, Growing Up and Growing Old in Ancient Rome (London: Routledge, 2002), 104–16. 10 Julijana Visočnik,  France M. Dolinar,  Irena Lazar and  Mihai Popescu, The Roman inscriptions from Celeia and its ager, trans. Maja Sužnik (Celje: Celjska Mohorjeva družba, 2017). 11 Od dvadeset i jednog epitafa o vojnicima i njihovim porodicama iz Celeje, na osam se pojavljuju informacije o ljudima od 50 i više godina u trenutku smrti: Lucije Brecije Publije, iz Verone, veteran Osme legije avguste, star 70 godina i Magiona, Verulova kćerka, stara 75 godina; veteran Gaj Junije Isej, bivši dekurion Prve ale st ud ia universitatis he re d it at i n ev id lj iv a d u g o v eč n o st u a r h eo lo šk o m k o n t ek st u 61 nom praksom zaokruživanja na bar pet godina, što ne iznenađuje, s obzirom na to da i danas po- stoje, bar kad je o Balkanu reč, starije osobe koje ne pamte tačnu godinu rođenja. Nedostatak pre- ciznih informacija o godini rođenja, može da se očekuje i u bilo kojoj drugoj kulturi sa razli- čitim konceptom vremena. Opet, kad je o rim- skom razdoblju reč, sem velikog broja nadgrob- nika sa preciznim podacima o godinama smrti dece, često se pojavljuju votivni natpisi posveće- ni dojiljama i dadiljama. Takav je slučaj u antič- koj Petovioni (Poetovio), današnjem Ptuju, sa ol- tarima podignutim božanskim Nutricama. Radi se o lokalnom verovanju, koje je nastavilo da živi nakon procesa romanizacije, a dedikanti su os- lovljeni kako rimskim, tako i keltskim imenima. Likovni prikaz svedoči o važnosti žena koje su brinule o bebama, ali i o malo starijoj deci uzra- sta od 5 do 7 godina.12 Važnost dojilja je u skladu sa visokom smrtnošću dece, prvenstveno pri po- rođaju, tokom celog preindustrijskog perioda, pa i u keltsko-rimskom svetu. Uzimajući u obzir, na jednoj strani, visoku smrtnost dece, a na drugoj – epigrafske nalaze smrti odraslih osoba od po 85, 90 i 100 godina – moguće je objasniti proseč- nu starost u antici kao vrednost između 35 i 40 godina, ali time se ne ograničava najstariji deo populacije samo na početak pete decenije. Do- voljno je samo da pomislimo na najslavnije Ri- mljane u trećem dobu: Cezar je imao 56 godina kada je ubijen, Ciceron 63, a Oktavijan Avgust, koji je, premda krhkog zdravlja, najverovatnije preminuo tek u svojoj 77. godini.13 Takođe, ste- Komagenov, star 60 godina; Kvint Enije Apolonije, star 60 godina i Valerija Maksimila, stara 50 godina; Avrelije Gajan, sirijske narodnosti, dekurion italske legije, star 50 godina; Gaj Vibije Sabin, veteran Pete makedonske legije, star 65 godina; Tercijeva kćerka Mogija, stara 50 godina; Sakronije Verin, veteran Druge italske legije, star 50 godina; veteran Vibije Sekundus, star 100 godina i Cerula, stara 90 godina (Julijana Visočnik in Maja Sužnik, “Vojaški napisi iz Celeje in njene okolice,” Arheološki vestnik 59 (2008): 326–35, http://w w w.dlib.si/?UR N=UR N:NBN:SI:doc-WSQU4V XK (pristupljeno 7. 1. 2018.)). 12 Marjeta Šašel Kos, “Nutrices: the most popular goddesses at Poetovio,” in Zentralort und Tempelberg. Siedlungs- und Kultentwicklung am Frauenberg bei Leibnitz im Vergleich, Akten des Kolloquiums im Schloss Seggau am 4. und 5. Mai 2015, hrsg. Manfred Lehner und Bernhard Schrettle (Wien: Phoibos Verlag, 2016), 167–74. 13 Harlow and Laurence, Growing Up and Growing Old in Ancient Rome, 117–31. reotip je da su i u srednjovekovnoj i renesansnoj Evropi ljudi u petoj deceniji smatrani starcima, a elita imala ekskluzivno pravo na dugovečnost. Još je devedesetih prošlog veka, istoričarka Šahar prikupila niz povesnih dokaza, koji ukazuju da je ta pogrešna percepcija delimično utemeljena na konfuziji između pojmova maksimalnog život- nog veka i prosečnog očekivanog životnog veka na rođenju, kao i na nekritičkom čitanju autobi- ografskih tekstova. Autorka daje argumente da je u srednjem veku, kao i u moderno doba, fizič- ka sposobnost postajala ograničena, u proseku, u sedmoj deceniji života.14 Ne postoje, dakle, pi- sani izvori o tome, da je maksimalni životni vek bio smanjen u ranijim istorijskim razdobljima. Ova tvrdnja se potkrepljuje i recentnim bioar- heološkim istraživanjima starosti na osnovu tro- šenja zuba, na primer, skeletne populacije iz ra- nosrednjovekovne Engleske, gde su potvrđene individue starosti preko 75 godina.15 U okviru tzv. etnografske demografije, stu- dije populacija lovaca i sakupljača, sa umere- nom ili visokom stopom mortaliteta, pokazuju da pojedinci u ovim populacijama preživljavaju sedamdesete ili osamdesete godine. U svim et- nografski zabeleženim preindustrijskim zajedni- cama bilo je veoma starih ljudi, a modalna sta- rost u kojoj odrasli pripadnici preindustrijskih zajednica umiru, prema kroskulturnim podaci- ma o lovcima-sakupljačima, je 72 godine, dok se očekivani životni vek za doživljenu 45. godinu, kod lovaca-sakupljača kreće od 14 do 24 godi- na, što znači između 59 i 69 godina.16 Dostupni podaci za lovce-sakupljače mogu se porediti sa tzv. modelskim životnim tablicama, koje pred- stavljaju teorijske strukture populacija, dizajni- rane tako da obuhvate široki spektar realnog ži- vota sedentarnih zajednica. Takva poređenja su 14 Shulamith Shahar, Growing Old in the Middle Ages: ‘Winter Clothes Us in Shadow and Pain’ (London: Taylor & Francis, 2002), 12–35. 15 Christine Cave and Marc Oxenham, “Identification of the archaeological ‘invisible elderly’: An approach illustrated with an Anglo-Saxon example,”  International Journal of Osteoarchaeolog y 26, (August 2014): 163–75, doi: 10.1002/oa.2408. 16 Gurven, Michael, and Hillard Kaplan, “Longevity among Hunt- er-Gatherers: A Cross-Cultural Examination,”  Population and De- velopment Review  33 (Jun 2007): 321–65. http://www.jstor.org/sta- ble/25434609 (pristupljeno 21. 4. 2018.). st ud ia universitatis he re d it at i st u d ia u n iv er si ta t is h er ed it a t i, le t n ik 5 (2 01 7) , š t ev il k a 2 62 pokazala, da demografski profili mobilnih lova- ca i nomadskih zajednica podsećaju na one po- pulacije koje pokazuju izrazitiju sedentarnost.17 U stvari, najupadljivije demografske razlike na- staju tek sa razvojem medicine, u industrijskim i postindustrijskim društvima. Na grafikonima (Slika 1) su dati tipični profili mortaliteta pre- industrijskih i industrijskih zajednica, gde kod preindustrijskih imamo značajno više umrlih u najmlađim starosnim kategorijama, zbog već pomenute velike smrtnosti dece u preindustrij- skoj eri. Verovatnoća umiranja je visoka u prvom starosnom intervalu (od 20 do 40%), zatim na- glo pada i ostaje manje-više konstantna do pete decenije života, kada počinje da raste, dostižu- ći svoj maksimum između 70 i 80 godina, čime se dobija krivulja koja delimično podseća na lati- nično slovo “U”.18 Kad je reč o industrijskim za- jednicama, smrtnost beba je drastično smanjena (na manje od 1%) usled razvoja akušerstva, dok je obrazac od 40 godina pa naviše, u opštim cr- tama sličan preindustrijskom, tako da kriva ima oblik slova “J”. Budući da očekivani životni vek pri rođenju uzima u obzir i smrtnost u prvoj go- dini života, konačni ishod je drastična razlika iz- među pre- i industrijskih zajednica u očekiva- nom životnom veku: između 20 i 40 godina kod pre- i preko 60 godina kod industrijskih.19 17 Chamberlain, Demography in Archaeolog y, 11. 18 Acsádi and Nemeskéri, History of Human Life Span and Mortality, 26–8. 19 Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 104. Što se tiče maksimalnog trajanja životnog veka, doprinos razvoja medicine u poslednja dva veka, ogleda se u smanjenju mortaliteta svih sta- rosnih kategorija, ali nema dokaza da je maksi- malno trajanje života u prošlosti ili kod savreme- nih preindustrijskih populacija, bilo značajno manje nego što je kod industrijskih zajednica. Zanimljivo je da se situacija menja u poređenju sa našim najbližim rođacima – šimpanzama, jer ljudi pokzuju odloženo sazrevanje, tj. uspore- no starenje u odnosu na ostale primate,20 što je označeno i kao postmenopauzalna dugovečnost. Na tragu objašnjenja fenomena dugog postre- produktivnog perioda kod ljudi je tzv. hipoteza babe,21 gde je osnovna ideja da žene nastavljaju da žive nakon menopauze, kako bi pomogle svojim ćerkama u odgajanju dece, dakle da budu bake svojim unucima i tako povećaju verovatnoću nji- hovog preživljavanja. Slično, selekcija je mogla favorizovati dug životni vek roditelja, kako bi dete savladalo čitav niz veština, koje mu omogu- ćavaju materijalno i socijalno preživljavanje, sa- mim tim i reprodukciju. Zanimljivo je da se de- vojčice rađaju sa brojem primarnih jajnih ćelija, koje su dovoljne za proces ovogeneze sve do 70 20 Odgovor na pitanje o razlici u dugovečnosti kod primata može se sagledati iz perspektive teorije životne istorije, koja predstavl- ja profil vrste određen prosečnim vrednostima dinamike rasta, polnog sazrevanja, početka i kraja reproduktivnog perioda, dina- mike starenja i vremena smrti. Sa stanovišta evolucije, selekcija de- luje da favorizuje one jedinke koje imaju maksimalni reproduktivni potencijal, pa se onda njihova učestalost u populaciji povećava. Po zakonima o balansu energije, nema razloga ulagati u oblikovanje takve životne istorije, gde će jedinka da nastavi da živi pošto je pre- stala da bude reproduktivno sposobna. Ali, kod ljudi je očigledno da žene nadživljuju svoj reproduktivni period i da je prirodna selek- cija favorizovala ovaj model (Kristen Hawkes, J. F. O’Connell, N. G. Blurton Jones, H. Alvarez and Eric L. Charnov. “Grandmother- ing, Menopause, and the Evolution of Human Life Histories.” Proceedings of the National Academy of Sciences   95 (February 1998): 1336–39, doi:10.1073/pnas.95.3.1336.; Darren P. Croft, Lauren J. N. Brent, Daniel W. Franks and Michael A. Cant, “The evolution of prolonged life after reproduction,” Trends in Ecolog y & Evolution 30 (July, 2015): 407–16, doi: 10.1016/j.tree.2015.04.011.). 21 Hawkes et al., “Grandmothering, Menopause, and the Evo- lution of Human Life Histories,” 1336.; Daryl P. Shan- ley and Thomas B. L. Kirkwood, “Evolution of the hu- man menopause,” BioEssays 23 (March 2001): 282, doi: 10.1002/1521-1878(200103)23:3<282::AID-BIES1038>3.0.CO;2-9.; Jocelyn. S. Peccei, “Critique of grandmother hypothesis:old and new,” American Journal of Human Biology 13 (May 2001): 434, doi: 10.1002/ajhb.1076.; Kristen Hawkes, “Grandmothers and the evo- lution of human longevity,”  American Journal of Human Biolog y 15 (2003): 386, doi:10.1002/ajhb.10156. Slika 1. Shema obrasca starosno specifične verovatnoće umiranja kod pre- (A) i industrijskih (Б) populacija. Na x-osi je starost, a na y-osi verovatnoća umiranja (Izvor: Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, слика 42, 104.). st ud ia universitatis he re d it at i n ev id lj iv a d u g o v eč n o st u a r h eo lo šk o m k o n t ek st u 63 godine života, ali većina njih izumre do oko 50. godine (početak menopauze).22 Osim poređenja sa primatima, evolutiv- na istorija ljudske dugovečnosti se može sagle- dati kroz podatke o životnoj istoriji, koji su do- bijeni iz fosilnih hominida. Recimo, primenom Majlsove metode, preko relativne istrošenosti zuba za koje je poznat redosled izbijanja, Kaspari i Li su posmatrale australopitekuse, rane Homo vrste, neandertalce i anatomski savremene lju- de (Homo sapiens sapiens) iz ranog gornjeg pa- leolita. Za potonje je dobijen razultat da najdu- že žive, kad su se za sve grupe uporedili odnosi broja starih prema broju mladih individua. Me- đutim, u narednoj studiji su iste autorke napra- vile razliku između anatomski savremenih ljudi iz zapadne Azije (prvi talas kolonizacije sapijen- sa van Afrike, pre oko 70000 godina), neander- talaca iz zapadne Azije, evropskih neandertalaca i evropskog sapijensa iz gornjeg paleolita. Najveći procent starih individua, u odnosu na sve ostale ima evropski sapijens, dok se sapijens iz zapadne Azije gotovo ne razlikuje od neandertalca iz za- padne Azije, što je argument koji ne govori u pri- log o različitim biološkim kapacitetima za dugo- večnost. Znači, radi se o određenim sredinskim i kulturnim razlikama, odnosno o tome da je sa- pijens u gornjem paleolitu razvio kulturnu adap- taciju, koja je omogućavala veće preživljavanje u odnosu na, kako neandertalce tako i na anatom- ski savremene ljude iz drugog geografskog i vre- menskog konteksta.23 Stoga bi se moglo razmiš- ljati o posledicama (prednostima) porasta broja starih ljudi, kroz manifestovane burne tehno- loške i umetničke promene u arheološkom zapi- su tokom gornjeg paleolita. Što se tiče procenta starijih od 40 godina u skupu fosilnih ostataka 22 Peccei, “Critique of grandmother hypothesis: old and new,” 446. Više o fiziologiji ženskog reproduktivnog sistema videti u: John E. Hall, “Female Physiology Before Pregnancy and Female Hormones,” in Guyton and Hall Textbook of Medical Physiolog y, 13th edition (Philadelphia: Elsevier Saunders, 2016), 1037–54. 23 Rachel Caspari and Sang-Hee Lee, “Older age becomes common late in human evolution,” Proceedings of the National Academy of Sci- ences 101 (July, 2004): 10895–900. doi:  10.1073/pnas.0402857101.; Rachel Caspari  and  Sang-Hee Lee, “Is human longevity a con- sequence of cultural change or modern biology?” American Jour- nal of Physical Anthropolog y 129, (April, 2006): 512–7. doi:10.1002/ ajpa.20360. individua preko 20 godina starosti, Trinkhaus je – posmatrajući neandertalce, anatomski savre- mene ljude, koji odgovaraju vremenu evropskog srednjeg paleolita (sapijens iz Afrike) i anatom- ski savremene ljude iz ranog i srednjeg gornjeg paleolita (evropski sapijens) – otkrio da se ne- andertalski profili ne razlikuju od profila afrič- kog i evropskog sapijensa. Čak je najmanje sta- rijih individua kod afričkog sapijensa, što opet govori u prilog činjenici da su kulturološki fak- tori, a ne biološke razlike, igrali ulogu u dugovo- čenosti ljudi.24 Ne sme se previđati, da očekivani životni vek nije isto što i biološka dugovečnost, pošto za- visi od sredinskih uslova i režima mortaliteta, a ne samo od toga koliko biološki možemo dugo da živimo. Boke-Apel i Dežoan se radili studi- ju vezanu za neandertalace, gde su korelirane biometrijske karakteristike, poput težine moz- ga i težine tela, sa dugovečnošću. Dobijene su iste vrednosti kao i za moderne ljude, odnosno da je za obe podvrste isti biološki potencijal du- žine života.25 Sa druge strane, arheološka istraži- vanja su se pokazala kao kontradiktorna, pošto su, pre svega, u sam metod određivanja starosti putem klasične skeletne paleodemografske ana- lize, ugrađene pristrasnosti, koje uzrokuju brisa- nje najstarijih individua iz arheološkog zapisa i samim tim smanjenje dužine života u praistoriji. Klasična skeletna paleodemografska analiza (KSPDA) i njena ograničenja Klasična skeletna paleodemografija je razvijena i formulisana početkom sedamdesetih godina 20. veka, sa metodološkom kodifikacijom u publik- aciji Ačada i Nemeškerija – History of Human Lifespan and Mortality. Autori su izložili više- godišnja istraživanja, koja obuhvataju iskope u istoj regiji od mezolita do srednjeg veka. Paleo- demografsku analizu su temeljili na izradi tzv. 24 Erik  Trinkaus, “Late Pleistocene adult mortality patterns and modern human establishment.” Proceedings of the National Academy of Sciences 108 (January, 2011): 1267–71. doi:10.1073/pnas.1018700108. 25 Jean-Pierre Bocquet-Appel and Anna Degioanni, “Neander- thal demographic estimates,” Current Anthropolog y 54 (December, 2013): S202-S213, https://www.journals.uchicago.edu/doi/pdf- plus/10.1086/673725 (pristupljeno 27. 4. 2017.). st ud ia universitatis he re d it at i st u d ia u n iv er si ta t is h er ed it a t i, le t n ik 5 (2 01 7) , š t ev il k a 2 64 tablica mortaliteta ili životnih tabela (life tables), pod pretpostavkom o stacionarnosti populacije, a na osnovu fizičko-antropološke ocene starosti i pola pojedinačnih skeleta.26 Radilo se o jednom zaokruženom paketu demografskih tehnika, ali je vremenom uočeno da mnogi alati tog paketa zahtevaju reviziju, tako da se 1982. pojavio utica- jan članak naslovljen Zbogom paleodemografiji.27 No, krenimo redom. Demografska rekonstrukcija u KSPDA se dosta razlikuje od demografske analize živih populacija – prvenstveno, zbog niza transfor- macija, koje nas dele od populacije živih do po- pulacije umrlih, odnosno od sistemskog do ar- heološkog konteksta. Kao pretpostavka u izradi tablica mortaliteta u KSPDA, važi i da je popu- lacija u normalnom (atricionom) režimu morta- liteta, što se često može iščitati na osnovu staro- sne strukture skeletne populacije. Za konkretan skeletni materijal se predviđa, da je nepristra- san uzorak ukupne skeletne populacije. To zna- či, da su se svi članovi zajednice sahranjivali na istom mestu, iako je arheološki i etnografski po- tvrđeno, na primer, da se sahrane novorođenčadi i dece mogu tretirati drugačije od sahrana odra- slih. Sem ovog kulturnog faktora, na nedostatak dečijih skeleta utiču i tafonomski faktori, pa se može očekivati još veća smrtnost dece, nego što je to do sada paleodemografski dokumentovano. Od tafonomskih faktora je najznačajnija kiselost zemljišta, koja utiče na povećanu razgradnju i nestanak kostiju, čemu su naročito podložne ko- sti najmlađih, ali i najstarijih individua.28 Temelj za KSPDA je poznavanje polne i sta- rosne strukture skeletne serije. Odredba pola se vrši makroskopskim posmatranjem niza skelet- nih atributa, koji ispoljavaju izraziti polni di- morfizam. Slično važi i za starost, ali uz bar dve otežavajuće okolnosti: nepoklapanja hronološke i biološke starosti, te veće preciznosti u određiva- nju starosti kod dece. Nije sporno, da postoji niz 26 Acsádi and Nemeskéri, History of Human Life Span and Mortality, 263–309.; Mallegni, “Paleoantropologija,” 500. 27 Jean-Pierre Bocquet-Appel and Claude Masset, “Farewell to paleodemography,” Journal of Human Evolution 11, no. 4 (1982): 321. 28 Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 120, 124–5. skeletnih atributa, čija se morfologija ili veličina menjaju tokom vremena, odnosno kroz procese starenja. Sporno je što se, u zavisnosti od načina života, procesi starenja odvijaju različitom brzi- nom. Zato se može desiti da dve osobe koje imaju isti broj godina – biološki ne izgledaju kao da su iste starosti. Drugim rečima, hronološka starost (broj godina od rođenja do smrti individue) i bi- ološka starost (određena putem klasične makro- skopske antropološke analize) nisu sinonimi.29 Naredni problem se tiče preciznosti u deter- minaciji starosti, pre svega nemogućnosti proce- ne starosti skeleta onih individua, koje imaju više od 50 godina. Naime, prvo što uočite kada vrši- te makroskopsku procenu starosti u KSPDA, je da vam značajno manjkaju individue, čiju bi sta- rost opredeli u 50 godina ili više. Stoga, umesto navođenja intervala, recimo, od 50 do 55 godina, jednostavno je postojala oznaka starosti 45+ (45 ili više godina). Na taj način je automatski izbri- sana, uslovno govoreći, metuzalemska starost i eventualne različite kulturne prakse, koje bi se pročitale iz konteksta sahrane najstarijeg dela populacije.30 Zašto je to tako? Odgovor je u ra- zličitoj pouzdanosti ocene starosti kod odraslih i kod dece. Naime, makroskopski atributi skeleta, koji menjaju morfologiju i/ili veličinu s vreme- nom, uzimaju određene vrednosti, koje naziva- mo skeletnim indikatorima starosti. Ako postoji zakonomernost, na osnovu tog atributa se može određivati starost sa većom ili manjom precizno- šću. Problem je što se preciznost smanjuje sa sta- rošću, što znači da se najtačnije određuje starost kod dece. Na primer, nicanje zuba ili srastanje epifiza dugih kostiju su procesi rasta sa visokom hronološkom rezolucijom, u odnosu na degene- rativne procese, kao što su trošenje zuba, auriku- larnih površina i pubičnih simfiza. Prvi su pod direktnom genetskom kontrolom, dok su drugi podložniji sredinskim faktorima i zavise od na- 29 Ariane Kemkes-Grottenthaler, “Aging through the Ages: Histor- ical Perspectives on Age Indicator Methods,” in  Paleodemography: Age Distributions from Skeletal Samples, eds. Robert D. Hoppa and James W. Vaupel, (Cambridge: Cambridge University Press, 2002), 48–50. 30 Cave and Oxenham, “Identification of the archaeological ‘invis- ible elderly’: An approach illustrated with an Anglo-Saxon exam- ple,” 163. st ud ia universitatis he re d it at i n ev id lj iv a d u g o v eč n o st u a r h eo lo šk o m k o n t ek st u 65 čina života. To je vidljivo čak i u klasičnoj an- tropološkoj podeli starosnih grupa, gde za oso- be do 20 godina starosti imamo čak tri starosne kategorije, koliko ih je i za trostruko duži period od 20 do 80 godina: Infans I (0–6), Infans II (7– 14), Juvenilis (15–20), Adultus (21–40), Maturus (41–60) i Senilis (61–80). Zato je analiza talože- nja zubnog cementa, za sad najprecizniji metod određivanja individualne starosti. Zubni cement se godišnje širi za jedan prsten, što je u velikoj meri pod genetskom kontrolom. Svakako je po- zitivno što je metod, pre svega, zasnovan na fizio- logiji stvaranja zubnog cementa, a ne na poređe- nju sa referentnom zbirkom.31 Referentne osteološke zbirke su formira- ne za potrebe KSPDA i čine ih skupovi skeleta onih individua, za koje imamo istorijske i medi- cinske podatke o vremenu smrti.32 Sa njima pore- dimo (arheološke) skeletne zbirke, kako bi odre- dili vreme smrti u arheološkom kontekstu. Sa porastom broja objavljenih rezultata, postajalo je očigledno nepoklapanje u starosnoj strukturi skeletnih zbirki – kako sa istorijski i etnografski zabeleženim starosnim profilima umrlih popu- lacija, tako i sa modelskim tablicama mortalite- ta, generisanih na osnovu podataka o preindu- strijskim zajednicama. Štaviše, sve arheološke serije pokazuju sledeće zajedničke karakteristike: manjak individua u najmlađoj starosnoj katego- riji (prvenstveno, od 0 do 1 godina); višak indivi- dua između 25 i 45 godina, što se na grafikonima manifestuje kao tzv. grba odraslih; i naposletku, manjak individua starijih od 50 i 60 godina. Ove tri karakteristike se lepo vide na primeru Liben nekropole (Slika 2), koja broji 1327 skeleta (Sever- na Amerika, Ohajo, kraj 1. milenijuma naše ere), ali i na primeru eneolitske Budakalaš nekropo- le33 sa teritorije današnje Mađarske (Slika 3); od- 31 Bocquet-Appel and Masset, “Farewell to paleodemography,” 321 –6.; Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 123–4. 32 Bethany M. Usher, “Reference Samples: the First Step in Linking Biology and Age in the Human Skeleton,” in Paleodemography: Age Distributions from Skeletal Samples, eds. Robert D. Hoppa and James W. Vaupel (Cambridge: Cambridge University Press, 2002), 29–47. 33 U okviru osnovnih studija arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, pri predmetu Paleodemografija, rađen je istraživač- ki rad koji se ticao izrade tablice mortaliteta za badensku nekropo- lu Budakálsz-Luppa csárda na osnovu KSPDA, a prema primarnim podacima o starosti i polu, preuzetim iz kataloga grobova u mono- grafiji o ovom nalazištu (Mária Bondár, “The cemetery (with cato- logue of graves),” in The copper age cemetery of Budakalász, eds. M. Bondár and P. Raczky (Budapest: Pytheas, 2009), 11–196.). Skelet- na serija, koju čine 445 individue, je dala tipičan klasičan paleode- mografski profil sa izraženim pristrasnostima, koje su ugrađene u sam metod, a tiču se manjka individua iz najstarije starosne kate- gorije, odnosno viška individua u adultus kategoriji (grba odraslih). Slika 2. Starosna struktura Liben (Libben) nekropole (parametar dx iz tablice mortaliteta je proporcija umr- lih tokom intervala x). Kao referentna je isprekidanom linijom data starosna struktura prema modelskoj tabli- ci mortaliteta za preindustrijske zajednice sa očekivanim životnim vekom pri rođenju od 20 godina (Izvor: Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, слика 49, 138.). Slika 3. Starosna struktura populacije umrlih za eneolits- ku nekropolu Budakalász (Dx je broj umrlih po starosnoj kategoriji). Primetna je „grba odraslih” karakteristična za grafikone starosne strukture skeletnih zbirki, koja se od- nosi na višak individua između 20 i 40 godina starosti, a postoji manjak individua uzrasta 0 do 5 godina i individ- ua preko 60 godina. Najveća smrtnost žena je na vrhun- cu reproduktivnog perioda (Izvor: osobni istraživački rad Zorana Dimković.). st ud ia universitatis he re d it at i st u d ia u n iv er si ta t is h er ed it a t i, le t n ik 5 (2 01 7) , š t ev il k a 2 66 nosno, vidljive su na starosnim profilima svih skeletnih zbirki, dobijenim putem KSPDA, koje dolaze iz različitih vremena, prostora i kultura. Da li to treba da znači, da je mortalitet praisto- rijskih zajednica bio drastično drugačiji u odno- su na mortalitet preindustrijskih zajednica, koje možemo etnografski da posmatramo ili je, pak, u pitanju nešto vezano za sam metod? Istraživa- či Liben nekropole su tvrdili, da je u pitanju ovo prvo: demografsko iskustvo autentičnih praisto- rijskih ljudi je drugačije u odnosu na preindu- strijske zajednice, koje su etnografski zabeležene. Smatrali su da je, zbog kontakta sa Evropljani- ma, došlo do smanjenja mortaliteta usled do- stupnije bolje nege, ali i do povećanja mortalite- ta usled različitih bolesti (naročito mortaliteta dece), pa je zapravo ono što vidimo arheološki – jedno autentično demografsko iskustvo ljudi pre kontakta sa Evropljanima. Ipak, posumnja- lo se u ovo objašnjenje, te je baš na osnovu sta- rosne strukture umrlih sa Liben nekropole, pro- računato kako bi izgledala struktura živih ljudi. Pokazalo se, da bi u hipotetičkoj populaciji živih dominirale veoma mlade osobe i deca koja ne- maju ni roditelje, a ni dede i babe, zbog visokog mortaliteta, što znači da bi takva populacija bila pod ogromnim stresom, jer ne bi bilo dovoljno ljudi koji bi mogli da proizvode hranu. Ovi re- zultati su naveli paleodemografe na razmišljanje, da postoji nešto u metodu KSPDA, što proizvo- di gore pomenuti obrazac (manje umiranje beba, zatim tzv. grba odraslih i manjak najstarijeg dela populacije). Kada je reč o učestalosti najmlađih, tu su se ponudila rešenja, koja se tiču tafonomi- je i različitih kulturnih praksi. Ali, i dalje je osta- jalo nerešeno pitanje objašnjenja viška umrlih u Starosna i polna struktura svedoče o atricionom mortalitetu i po- kazateljima fertiliteta, koji su u skladu sa dosadašnjim istraživan- jima za eneolitski period. Upućuje na sistemsku (živu) populaciju koja je mogla da broji prosečno samo oko 55 individua, s obzirom na trajanje nekropole od 240 godina i na očekivani životni vek na rođenju od oko 27 godina, što se takođe uklapa u prosečne vredno- sti za eneolit. Sa druge strane, evidentan je manjak individua iz na- jmlađe starosne kategorije, za koje je opravdano očekivati veći broj, pogotovu kad se ima u vidu procenjena visoka stopa rasta od 1.75%. Polna struktura odraslih svedoči o većoj smrtnosti žena u odnosu na muškarce, s tim da je najupadljivija razlika među polovima je u starosnoj kategoriji adultus sa gotovo dvostrukim udelom žena u odnosu na muškarce, iz čega sledi da je najveća smrtnost žena bila upravo na vrhuncu reproduktivnog perioda. periodu od 25 do 45 godina i manjak umrlih u dubljoj starosti.34 Kao što je rečeno, godine 1982. pojavio se članak Zbogom paleodemografiji, gde su auto- ri Boke-Apel i Mase, izneli tri osnovna zaključ- ka o KSPDA: 1. da su ocene starosti arheoloških populacija u proseku uvek pristrasne ka proseč- noj starosti referentne populacije, što znači, da će od toga kolika nam je prosečna starost u referen- tnoj zbirci, zavisiti ocena starosti u arheološkoj situaciji; 2. da korelacije između indikatora sta- rosti i same ostvarene starosti nisu dovoljno vi- soke, što daje veliku marginu greške (na primer, ako je reč o jednom prilično nepreciznom indi- katoru, kao što je srastanje lobanjskih šavova, ve- liki je raspon godina u kojima dolazi do srastanja određenog šava, tako da imamo nepreciznost od oko bar petnaestak godina u oceni starosti odra- slih osoba) i 3. usled svega ovoga, KSPDA imi- tira starosnu strukturu referentne serije i ne do- nosi nikakvo novo znanje o demografiji ljudi u prošlosti. Boke-Apel i Mase su ovo ilustrova- li pomoću linearne regresije. Prikazali su, da je prosečna ocenjena starost arheološke serije pro- sta mimikrija prosečne starosti referentne serije. Znači, kako se bude menjao oblik starosne struk- ture referentne serije, menjaće se i ocena starosti u arheološkoj seriji, što je loša situacija, budući da postoji samo jedna ispravna starosna struktu- ra i jedna prosečna starost arheološke serije. Ovo je ozbiljan minus KSPDA, poznat kao skeletna mimikrija. Srž problema je u nepouzdanoj pri- marnoj oceni starosti individue na osnovu indi- katora, jer starost uzrokuje vrednost indikatora, a ne obratno. U arheološkom kontekstu, poznat nam je indikator, te kad želimo da predviđamo starost na osnovu indiktora, tu više nema stabil- nosti, pošto vrednost indikatora ni na koji način ne uzrokuje starost.35 34 Richard S. Meindl, Robert P. Mensforth and C. Owen Lovejoy, “The Libben Site: a Hunting, Fishing, and Gathering Village from the Eastern Late Woodlands of North America. Analysis and Implications for Palaeodemography and Human Origins,” in Recent Advances in Palaeodemography, ed. Jean-Pierre Bocquet-Appel (Dordrecht: Springer, 2008), 259–75.; Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 137–9. 35 Bocquet-Appel and Masset, “Farewell to paleodemography,” 322–4. st ud ia universitatis he re d it at i n ev id lj iv a d u g o v eč n o st u a r h eo lo šk o m k o n t ek st u 67 Starosna mimikrija arheološkog skeletnog materijala predstavlja objašnjenje za tipični obra- zac mortaliteta dobijen putem KSPDA: relativ- ni višak individua u odraslim starosnim katego- rijama i manjak najstarijih individua. U praksi, recimo, za ocenjivanje starosti na osnovu morfo- logije pubične simfize, kao referentna zbirka je služila zbirka skeleta američkih vojnika poginu- lih u korejskom ratu sredinom 20. veka, tako da je prosečna starost za sve indikatore bila pristra- sna ka mlađim starosnim kategorijama, s obzi- rom na to da vojničku populaciju čine uglavnom mlađi odrasli muškarci.36 Zaključak Kada je reč o paleodemografiji, prvo što treba imati na umu je da arheološka skeletna populaci- ja nije preslikana sinhrona živa populacija, niti joj odgovara po veličini i strukturi, već se događa niz sukscesivnih transformacija od sistemskog do arheološkog konteksta. Jedna od metoda re- konstrukcije demografskih parametara žive pop- ulacije (u prošlosti) je klasična skeletna paleode- mografska analiza (KSPDA). Za ovu analizu je polazna tačka određivanje pola i starosti za svaku individuu iz arheološke skeletne serije, koje se potom grupišu u staro- sne intervale od po pet godina i u kategorije in- fans, juvenilis, adultus, maturus, senilis. Primar- ni podaci o oceni individualne starosti i pola se tako pretvaraju u formu pogodnu za konstrukci- ju tablice mortaliteta (life tables), na osnovu koje možemo izračunati očekivani životni vek pri ro- đenju, koji se pogrešno interpretirao i kao duži- na maksimalnog trajanja života. Takođe, preko istih tablica, se dolazi do procene trajanja života i za sve ostale starosne intervale, računa se vero- vatnoća smrti, te veličina živih populacija u proš- losti i dobija se krivulja preživljavanja. Grafički prikaz izračunatih paleodemografskih parame- tara (starosni profil populacije), dalje se poredi sa drugim populacijama, pošto možemo pretposta- viti da generalno na sve skeletne populacije delu- ju isti faktori pristrasnosti. Uz to se može odre- 36 Порчић, Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања, 139–41. diti, da li je starosni profil posledica normalnog režima mortaliteta, a ne nekog vanrednog kata- strofičnog događaja, što bi dalo drastično druga- čije stope mortaliteta i koliko-toliko preslikava- nje starosne strukture živih u strukturu umrlih. Pri normalnom (atricionom) režimu mortalite- ta, međutim, pojavljuje se tipično kod arheološ- kih zbirki, jedan obrazac starosne strukture sa većom učestalošću mlađih odraslih osoba i ne- dostatkom starijih osoba. Problem je suštinski vezan za razvijanje metoda ocenjivanja starosti na osnovu referentne zbirke, a manifestuje se kao manjak individua u najmlađoj starosnoj katego- riji (pre svega, od 0 do 1 godina), lažno povećanje učestalosti individua između 20 i 40 ili između 25 i 45 godina (što se na grafikonima manifestu- je kao tzv. grba odraslih) i, manjak individua sta- rijih od 50 i 60 godina. Razlog tome je starosna mimikrija skeletne zbirke: njena prosečna starost teži ka prosečnoj starosti referentne zbirke. Do- datno, zbog nepreciznosti indikatora individual- ne starosti, KSPDA produkuje netačne starosne profile skeletnih populacija. Problem se odnosi pre svega na procenu starosti odraslih osoba, jer je veći raspon za određene vrednosti indikatora kod odraslih, posebno onih u dubljoj starosti, a samim tim i nepreciznost, nego kod dece i ado- lescenata.37 Nasuprot negaciji dugovečnosti u arheološ- kom zapisu, uzeti zajedno, istorijski i etnografski podaci, kategorično pobijaju hipotezu da je sta- renje u prošlosti rapidnije nastupalo nego danas. Ako se tome pridodaju dokazi iz evolucione bio- logije i antropologije – o potmenopauzalnoj du- govečnosti ljudi i kuturnoj instituciji baka i deka – već od gornjeg paleolita možemo da pretposta- vimo porast učestalosti indvidua, sa maksimal- nim životnim vekom bar duplo većim od 35 go- dina. Naravno da je zbog razvoja medicine došlo do produženja prosečnog životnog veka, ali ra- zlike u dugovečnosti – kao biološkom kapacite- tu naše vrste, a potom i kao verovatnoj kulturnoj adaptaciji u evropskom gornjem paleolitu – nisu toliko dramatične, kad je reč o prosečnoj dužini 37 Ibid, 141. st ud ia universitatis he re d it at i st u d ia u n iv er si ta t is h er ed it a t i, le t n ik 5 (2 01 7) , š t ev il k a 2 68 maksimalnog trajanja života u preindustrijskim i industrijskim zajednicama. Naposletku, sumirajući razloge za neslaga- nje klasičnih skeletnih podataka sa pisanim, et- nološkim i biološkim izvorima o ljudskoj du- govečnosti, mogu se izdvojiti sledeće najvažnije pristrasnosti ka većoj učestalosti mlađih odra- slih individua u skeletnim zbirkama i posle- dičnog brisanja doživljavanja duboke starosti u prošlosti: a) izjednačavanje očekivanog životnog veka pri rođenju (koji je u preindustrijskim po- pulacijama izrazito smanjen zbog velike smrt- nosti beba) i prosečnog maksimalnog trajanja života, b) izjednačavanje hronološke i biološke starosti, c) nepreciznost makroskopskih skelet- nih indikatora za individue preko 50 godina sta- rosti, i d) skeletna mimikrija u KSPDA. Povzetek Paleodemografske raziskave so zelo pomembne pri ar- heoloških in antropoloških teorijah. Gre za demograf- sko proučevanje ljudi iz preteklosti, ki temelji na arheo- loških ostankov. Klasična skeletna paleodemografija se ukvarja z raziskavami okostij z arheoloških najdišč. Po klasični metodi, ki se izvaja s pomočjo makroskopske analize, skeletni ostanki kažejo, da je bila pogosto velika smrtnost odraslih individua od 20 do 40 let in da v pre- teklosti ni bilo ljudi starejših od 50 in 60 let. Ko je ugoto- vljeno, da se ta vzorec ponavlja v vseh predindustrijskih populacijah, ne glede na prostor in čas, se je v osemde- setih letih 20. stoletja izrazil resno kritiko klasične ske- letne paleodemografske analize. Po drugi strani, biolo- ški, zgodovinski in etnološki podatki podpirajo obstoj dolgoživosti v predindustrijskih skupnostih. Poleg ske- letne mimikrije, negaciji dolgoživosti v arheološkem kontekstu so prispevali: izenačenje pričakovane življenj- ske dobi ob rojstvu (ki je v predindustrijskih populaci- jah veliko manjša, zaradi visoke umrljivosti dojenčkov) in povprečnega maksimalnega trajanja življenja, nato pa izenačevanje kronološke in biološke starosti ter netoč- nost makroskopskih skeletnih kazalnikov starosti za po- sameznike, ki so starejši od 50 let. Summary Paleodemographic research is of great importance in archeological and anthropological theories. This is a de- mographic study of people from the past based on ar- chaeological remains. In the context of skeletal paleode- mography, these remains are skeletal remains of people, whose macroscopic analysis of the age at the moment of death, determined the increased mortality of adults between 20 in 40 years and the shortage of people old- er than 50 and 60 years. Because this pattern was repeat- ed (in both hunting-gathering and farming communi- ties, that is, in all preindustrial populations, regardless of space and time) in the 1980s was made a serious critique of classic skeletal paleodemographic analysis. On the other hand, biological, historical and ethnological data support the existence of longevity in preindustrial com- munities. In addition to skeletal mimicry, the negation of longevity in the archaeological context contributed to: equalizing life expectancy at birth (extremely low in preindustrial populations due to the high mortality of the children) and the average maximum life expectan- cy, then equalizing calendar and biological age, and the inaccuracy of macroscopic skeletal age indicators for in- dividuals over 50 years. Literatura Acsádi, György, and  János Nemeskéri. History of Human Life Span and Mortality. Budapest: Akadémiai Kiado, 1970. Bocquet-Appel, Jean-Pierre, and Claude Masset. “Farewell to paleodemography.” Journal of Human Evolution 11, no. 4 (1982): 321–33. Bocquet-Appel, Jean-Pierre, and Anna Degioanni. “Neanderthal demographic estimates.” Current Anthropology 54 (December, 2013): S202–13. https:// www.journals.uchicago.edu/doi/ pdfplus/10.1086/673725 Bondár, Mária. “The cemetery (with catologue of graves).” In The copper age cemetery of Budakalász, eds. M. Bondár and P. Raczky, 11–196. Budapest: Pytheas, 2009. Caspari, Rachel, and Sang-Hee Lee. “Older age becomes common late in human evolution.” Proceedings of the National Academy of Sciences 101 (July, 2004): 10895–900. doi: 10.1073/pnas.0402857101. st ud ia universitatis he re d it at i n ev id lj iv a d u g o v eč n o st u a r h eo lo šk o m k o n t ek st u 69 Caspari, Rachel, and Sang-Hee Lee. “Is human longevity a consequence of cultural change or modern biology?” American Journal of Physical Anthropology 129, (April, 2006): 512–7. doi:10.1002/ajpa.20360. Cave, Christine, and Marc Oxenham. “Identification of the archaeological ‘invisible elderly’: An approach illustrated with an Anglo-Saxon example.” International Journal of Osteoarchaeology 26, (August 2014): 163– 75. doi: 10.1002/oa.2408. Chamberlain, Andrew. Demography in Archaeology. Cambridge: Cambridge University Press, 2006. Croft, Darren P., Lauren J. N. Brent, Daniel W. Franks and Michael A. Cant. “The evolution of prolonged life after reproduction.” Trends in Ecology & Evolution 30 (July, 2015): 407–16. doi: 10.1016/j.tree.2015.04.011. Gurven, Michael, and Hillard Kaplan. “Longevity among Hunter-Gatherers: A Cross-Cultural Examination.” Population and Development Review 33 (Jun 2007): 321–65. http://www.jstor.org/ stable/25434609. Hall, John E. “Female Physiology Before Pregnancy and Female Hormones.” In Guyton and Hall Textbook of Medical Physiology, 13th edition, 1037–54. Philadelphia: Elsevier Saunders, 2016. Harlow, Mary, and Ray Laurence. Growing Up and Growing Old in Ancient Rome. London: Routledge, 2002. Hawkes, Kristen, J. F. O’Connell, N. G. Blurton Jones, H. Alvarez and Eric L. Charnov. “Grandmothering, Menopause, and the Evolution of Human Life Histories.” Proceedings of the National Academy of Sciences  95 (February 1998): 1336–39, doi:10.1073/pnas.95.3.1336. Hawkes, Kristen. “Grandmothers and the evolution of human longevity.” American Journal of Human Biology 15 (April 2003): 380–400, doi:10.1002/ajhb.10156. Kemkes-Grottenthaler, Ariane. “Aging through the Ages: Historical Perspectives on Age Indicator Methods.” In Paleodemography: Age Distributions from Skeletal Samples, eds. Robert D. Hoppa and James W. Vaupel, 48–72. Cambridge: Cambridge University Press, 2002. Mallegni, Francesco. “Paleoantropologija.” U Arheološki rječnik, ur. Daniele Manacorda i Ricardo Francovich, 495–502. Zagreb: Sandorf, 2014. Meindl, Richard S., Robert P. Mensforth and C. Owen Lovejoy. “The Libben Site: a Hunting, Fishing, and Gathering Village from the Eastern Late Woodlands of North America. Analysis and Implications for Palaeodemography and Human Origins.” In Recent Advances in Palaeodemography, ed. Jean-Pierre Bocquet-Appel, 259–75. Dordrecht: Springer, 2008. Peccei, Jocelyn S. “Critique of grandmother hypothesis: old and new.” American Journal of Human Biology 13 (May 2001): 434–52. doi: 10.1002/ajhb.1076. Порчић, Марко. Палеодемографија: критички преглед теорије, метода и истраживања. Београд: Универзитет у Београду, Лабораторија за биоархеологију, 2016. Shahar, Shulamith. Growing Old in the Middle Ages: ‘Winter Clothes Us in Shadow and Pain’. London: Taylor & Francis, 2002. Shanley, Daryl P., and Thomas B. L. Kirkwood. “Evolution of the human menopause.” BioEssays 23 (March 2001), 282–87. doi: 10.1002/1521-1878(200103)23:3<282::AID- BIES1038>3.0.CO;2-9. Šašel Kos, Marjeta. “Nutrices: the most popular goddesses at Poetovio.” In Zentralort und Tempelberg. Siedlungs- und Kultentwicklung am Frauenberg bei Leibnitz im Vergleich, Akten des Kolloquiums im Schloss Seggau am 4. und 5. Mai 2015, hrsg. Manfred Lehner st ud ia universitatis he re d it at i st u d ia u n iv er si ta t is h er ed it a t i, le t n ik 5 (2 01 7) , š t ev il k a 2 70 und Bernhard Schrettle, 167–74. Wien: Phoibos Verlag, 2016. Trinkaus, Erik. “Late Pleistocene adult mortality patterns and modern human establishment.” Proceedings of the National Academy of Sciences 108 (January, 2011): 1267–71. doi:10.1073/pnas.1018700108. Usher, Bethany M. “Reference Samples: the First Step in Linking Biology and Age in the Human Skeleton.” In Paleodemography: Age Distributions from Skeletal Samples, eds. Robert D. Hoppa and James W. Vaupel, 29–47. Cambridge: Cambridge University Press, 2002. Visočnik, Julijana, in Maja Sužnik. “Vojaški napisi iz Celeje in njene okolice.” Arheološki vestnik 59 (2008): 325–57. http://www.dlib. si/?URN=URN:NBN:SI:doc- WSQU4VXK. st ud ia universitatis he re d it at i