SOKOLSKI GLASNIK 1926. U Ljubljani, 15. maja 1926. 9. Na grobu Svetozara Miletiča Govor staroste JSS., br. E. Gangla, u Novom Sadu 6. maja 192R. B r a č o i sestre! Slavna i blagoslovena naša Vojvodina diže iz svojih grudi ovaj sveti grob i uzdiže ga nad vrhove naših gora, uznosi ga do nebesnog plavetnila, da ga vidi svako čisto jugoslovenslco srce i da se svaka iskrena i poštena naša duša pokloni njemu, koji spava ovde svoj večni smrtni san! Ovo je poslednji domak Svetozara Miletiča, ove najodličnije ličnosti, koju dosada pozna poli-tička i nacionalna istorija Vojvodine. 1 mi jugoslovenski Sokolovi, udovoljavajuči hitnom zahtevu svojih rodo-Ijubivih čuvstava, došli smo ovamo, da očitujemo počast velikom sinu ove zemlje, koji je počasti vredan. Krila Sokolova, stražara pravičnosti i sejača životnih klica, biju o vrata smrti, da se otvaraju valovima mladosti i istine te da stupa kroz njih u svoj slavi i čestitosti pred oči sadašnjosti besmrtni Svetozar Miletič, junak i voda naroda, prethodnik sokolske tvornosti. Sto je godina proteklo od njegova rođenja. A čim se dalje odmiče od nas početak toga viteškog života, tim se jasnije i izrazitije oblikuju pred nama markantni potezi ovog vanrednog značaja, koji je čitavoj svojoj epohi udario pečat svoje silne duševnosti, svoje neiscrpive borbenosti, svoje duboke nacijonalne svesti i svoje besprimerne požrtvovanosti. On je čuvao i branio srpsku Vojvodinu pred pretečom popiavom neprijateljskog tudinstva; svaku je rodoljubivu dušu nadahnuo smelošču i junaštvom, kad je u nju udahnuo ukaz velike i jedine zadače svog života: Borba i pobeda, a posle pobede Slobodan život u slobodnoj domovini! Tim velikim geslom, duboko zahvačenim iz plamteče duše i postavljenim kao kažiput svome životu, geslom, koje je počelo našega sokolskog rada, tim geslom oboružan postavio se je Svetozar Miletič izmedu dve vatre, koje su sipale na njega i na njegov narod od strane germanskoga i madarskoga imperijalizma. Dve ptice grabilice vrebale su na našu zemlju i na naše duše: Beč i Pešta! Miletič je odbijao od svoje rodne grude sve grabežljive pandže, stajao je u vrtlogu najljučih borbi, rastao je u njima do silne veličine po-nosnog vojvode svoga naroda neprestano pokazivajuči rečju i kretnjom na obečanu zemlju tamo preko Dunava — na samostalnu Srbiju. Ta junačka zemlja neka razvije slavne svoje zastave na pobedonosni rat k oslobodenju svih Jugoslovena i udruženju svih naših pokrajina u jednu, svima nama zajedničku i od sviju nas ljubljenu domovinu! Neiscrpiva ljubav do ugnjetavanoga i iskorištavanoga naroda te do ■ zarobljene, tudoj vlasti podložne domovine, rascepkane i razbacane u plen našim neprijateljima, sazdala je u Miletiču nutarnji svet na temelju čelične volje, koja je zavladala svim njegovim mislima i vodila sva njegova dela. Njegov dalekovidni duh, koji se je razgledavao preko mračnih dana savre-menosti u odaljena vremena budučnosti naroda, zasnovao je u njegovoj duši i zacrtao u njegovom čvrstom očekivanju granice naše zajedničke domovine, gde neka pravednost i sreča junačka udruži i slije sve Jugoslovene u jedan narod. Da obistini tu veliku ideju samobitnosti i oslobodenja narodnoga, Svetozar je Miletič razmahao i mobilizovao u sebi čitavu otpornu i borbenu duševnu snagu i postavio je bezuvetno i neumoljivo na službu svoga naroda. A i sve svoje moralne i materijalne sile, koje su na jednoj strani rušile stari svet nepravda i nasilja, na drugoj strani p ro krava le puteve preko kamenja i trnja u doba odrešenja, Svetozar je Miletič usmerio u tri struje, koje su se medu narodom razlevale kao iekoviti zdenci, poradajuči osnove i uvete zdravomu, mladomu, slobodnomu životu. Jednoin se strujom preleva ponosita nacijonalna svest, drugom strujom talasa načelo ekonomske samostalnosti, treea se struja blista u težnji za političkim oslobodenjem i kulturnim napretkom. Danas spoznajemo, kako je bio Miletičev borbeni načrt zasnovan premišljeno i kako je bio svestan sigurne pobede. Ljubav prema domovini, koja je uhvatila koren duboko u duši i lcoja je spremna i sposobna za svaku žrtvu, izvor je svakoga dela, koje žudi preko sebičnosti i ličnih ambicija opčenitim dobrinama, namenjenim narodu kao celini. Kodoljubivo delo, blagosloveno i podignulo toni ljubavlju donaša narodu materijalno dobro, koje mu daje pod nogama čvrsta'tla za smeli korak u valoviti život. A narod, koji je prožet i proniknut nacijonalnom mišlju; narod, koji je svestan samoga sebe i koji svoje privredne sposobnosti obrača u svoju korist le ih upotreb-ljava za sačuvanje i učvrščenje svoje ekzistencije, diže i potapa svoju moralnost u svetlo i moč kulture, koja je merilo i znak njegove duševnosti. Veliki Svetozare Miletiču, prvi služitelju svoga naroda, s bojnim kopljem u ruci, s plemenitom dušorn u grudima, s jasnom mišlju u glavi, s vedrini pogledom u budučnost — je li drugače moguče, nego da na tlu Tvoga rodenja u bojnom metežu, u oluji burnoga života uz zveket veriga ropstva i iz mračnosti tamnice uzdigla kulturna Atina srpskoga dela našeg naroda — taj hram našega ponosa i naše naeijonalne časti, koji se blista u sjaju slave i žari pred nama kao jamstvo veličanstvene budučnosti našega naroda i naše zemlje! Razumljivo je, da su se u Miletiča, koji je neustrašivo stajao na čelu svim bojnim četama, divlje zaganjali svi neprijatelji, koji su hteli uništiti njega, da unište tako vaskresenje i preporod našeg naroda! A lcaošto se grom odbija od skalovitih stena naših gora te se u jeku tutnječi iznemogao gubi u crnu daljinu, tako su i neprijateljski streli odskakivali od stene — Miletiča te se bez moči vračali razjarenim strelcima. U Vojvodini je vladao Miletičev duh; njegova su semena bujno rasla na narodnoj njivi; neprija-teljev se je bes lomio u vlastitim napadajima. Miletičeva realna nacijonalna politika provejala je pozitivnom tvornošču ilirski pokret, koji je budio ostale naše pokrajine, a veliki je sveštenik Josip Juraj Strosmajer svojom svetom rukom blagosiljao junačku borbu našega naroda, pozivajuči i kličuči sve njegove sinove i kčeri pod zajednički krov jednoga doma! Naši lugovi i gajevi, naše gore i ravnine, naše polje i naše vode bučale su kao veličanstvene himne i davorije svetih boraca, koji su tesali kolevku našoj slobodi, kada se je započela duševna revolucija za naše narodno i državno ujedinjenje! Ova slavna istorija zabeležena je u dušama sve naše brače i sviju naših sestara, koji smo se udružili pod zastavama jugoslovenskog Sokolstva, da pravo cenimo delo velikih predaka, da čuvamo i branimo njihove dobiti i da te dobiti podignemo prema njihovoj moralnoj i materijalnoj vrednosti i dovedemo ih do moči i vrednosti, gde če se uz njih diviti sav kulturni svet. Gdegod kuca samo jedno naše srce, gdegod se glasi samo jedna naša reč — bilo to u sadašnjim našim državnim granicama ili van tih naših granica — posvuda sve do tamo viju se prameni naših sokolskih zastava, posvuda sve do tamo razleže se klik Sokolova — poziv naš bratski k istrajnosti, vernosti i borbi u duhu rada Svetozara Miletiča, koji je sačuvao svoju Vojvodinu, da je danas naša i da ostaje večno našom! Što je bilo moguče stvoriti Svetozaru Miletiču, to je sokolska dužnost sačuvati nama i to če biti moguče stvoriti stotini hiljada naših, ako bude sva naša dela vodila nesebična ljubav do sreče, slave, moči i budučnosti čitavog našeg naroda. Rodenjem Svetozara Miletiča porodio se i naš život. Njegova je smrt sa žalošću pretresla sva srca, ali ih nije proniknula očajem, no ipalc je nastala potreba, da hiljade ispune nastalu praznimi, da se svi predamo na službu domovine i hodamo Miletičevim putevima borbe i žrtava za čast zemlje i dobrobit naroda. To hočemo mi, jugoslovenski Sokolovi, koji smo bezuvetno odani i koji bez pridržavanja i kompromisa služimo dejstvu narodnog i državnog jedin-stva. Svojim radom i životom to dokazujemo, svojim srcima i bratskom ljubavlju pozivamo u svoje redove sve pripadnike našeg naroda, jer je dužnost naše zahvalnosti da ispričamo čitavome svetu, da naši veliki pokojnici nisu živeli uzalud. Oni žive dalje u našem radu i našem životu. Priklonite se, sokolske zastave, do zemlje pred veličinom Svetozara Miletiča, a vi, bračo i sestre, kliknite njegovu radu, njegovu imenu i nje-govu spomenu: Slava! — VIII. svesokolski slet u Pragu N a r a š t a j s k i dani: T. 2(>. j mi a (subota): U «Obeenom domm> kod Praških vrata u 8 sati u veče: Umetničko veče za sokolski naraštaj (govor, muzika, pesma). U pozorištima Narodnom, Stavovskom, Vinohradskom, Švandovom i Uraniji: Svečane predstave za naraštaj. 27. ju na (nedelja): Na sletišču u 8 sati u jutro: Probe ženskog naraštaja u prostim sletskim vežbama; u 9 sati u jutro: Probe muškog naraštaja u prostim sletskim vežbama; u 10 sati pre podne: Probe ženskog naraštaja za naročiti župski nastup. U Pragu VII., Blejskoga ulica, velesajamski paviljon u 10 sati pre podne: O t v o r e n j e sokolskog velesa j m a. U 3 sata posle podne: Javna vežba naraštaja čehoslovačke Obce Sokolske i Jugoslovenskog Sokolskog Saveza: 1. Zajedničke proste vežbe ženskog naraštaja; 2. vežbe Jugoslovenskog sokolskog naraštaja; 3. zajedničke proste vežbe muškog naraštaja; 4. vežbe ženskog naraštaja po župskim jedinieama, I. deo; 5. bojna utakmica muškog naraštaja, I. deo; 6. sletska scena (treče izvadanje). Na Slavenskom otoku u 8 sati u veče: Vrtni koncerat. U «Obecnom domu» kod Praških vrata: Naraštajska beseda. Na Vltavi u 9 sati u veče: Svečana igra