Beč, 15. veljače 1898.
Vasilij V. Vereščagin: Neočekivani napadaj.
„Saldirano!“........................FRAN GOVEKAR.
Na Nilu................................. VLADIMIR	VIDRIĆ.
Mariana..................................... TOMA	KĆBOR.
Grešni verzi................................. DUŠAN.
Božičnica...........................ARTUR SCHNITZLER.
Mlada Hrvatska............................. ARTUR	GRADO.
Agrarna pretresivanja..................MIŠA ZEMLJANIĆ.
Listak.
-cgj-
Izlazi 1. i 15. svakoga mjeseca.
U komiss. nakladi knjižare Dioničke tiskare u Zagrebu.
Za Beč i austrijske zemlje u komissiji knjižare L. Rosner, Wien. i. Franzensring.
Za Srbiju u knjižari Mite Stajiča u Beogradu.
Poziv na pretplatu!
MLADOST
Pretplata iznosi:
za AustrO-Ugarsku na fietvrt godine 2 for., na po godine 4 for., doČim pojedini brojevi stoje 40 nč.; za Srbiju na po godine 9 dinara, a pojedini brojevi 90 para; za ostale zemlje na po godine 12 franaka, a pojedini brojevi
T25 franaka.


, %\
fe?- •“/



|g§E8|
»■v v

' j",
^ W :jfc,



Vasilij V. Vereščagin: Neočekivani napadaj.
„MLADOST11 Knj. I. Sv. 4.
'1/,
I *"■ \«s»


Mladost.
15. VELJAĆE, 1898.
„SALDIRANO!“
Črtica. - Spisal
Fran Govekar (Ljubljana).
II.
»Skratka, gospod Visconti, tako lepe, poštene in zveste sobarice ne poznam, dasi sem jih poznal že na tisoče. Vsakemu kavarnarju bi bila Lina kapital, ki bi mu nosil najvišje obresti. Pomislite vendar, tako-le krasotico za plačilno mizo ... za vsakega ima prijazen nasmjehljaj, za vsakega lepo besedo, vedno je zabavna, zgovorna, nikdar je ne mine dobra volja . . . moj Bog, — gosti bodo kar drli v kavarno, da pokramljajo z lepo gospo Lino! Sedaj pa si mislite mesto nje n. pr. tisto suho trlico, tisto dolgočasno Gino iz Št. Ivana! Ufif, tisto ženišče vam prepodi s svojo skopostjo in odurnostjo vse goste, in v dveh letih ste z njeno doto pri kraju . . . Lina je sama najboljša dota za pridnega kava-narja in s pametjo se kregate, če le še jeden hip mislite na ono zaperno kramarico. Sicer pa Lina tudi ne bo brez krajcarja. Štedljiva je bila vedno, vsak novčič je spravila, vsak dar je spremenila v denar, ter ga naložila ; gosti v hotelu »Miramare« ljubeznivo Lino kar obsipajo s pivninami in gospa hotelirka ne more nikdar prehvaliti Linine zanesljivosti; nedvomno jo pred poroko še bogato obdari ... To ve marsikak potovalec, ki se ustavlja v hotelu »Miramare«, in sam sem bil že nevem kolikokrat priča, ko so se potezah razni gospodje, katerim ne segate niti do kolen, za Linino ljubezen. — Da, včeraj še sem videl kako ji je prigovarjal potovalec imenitne ljubljanske tvrdke, naj se uda njemu.
n
Potovalec postane v par mesecih sam svoj, in ne bom trdil dvakrat, da je prav zelo mogoče, da postane Lina ljubljanska trgovka, ako se ne pobrigate za njo«.
Velik utisk je napravil moj govor na Viscontija, posestnika zakotne tržaške kavarnice. Njegovo kozavo, obrito lice je oblila rahla radečica, mencal je s koleni, skomizgal z rameni, lomil svoje dolge koščene prste ter kinkal polu zamišljenosti s kratko ostriženo glavo.
»Težka stvar, gospod, težka stvar«, je ječal; »ženitev je loterija, vrag, nevarna igra. Sam nimam ničesar več, vse sem vtaknil v to kavarno . . . stanarina, pohištvo, posli, časniki . . . moj Bog, če ne priženim ničesar, kaj potem? — In ona kramarica ima, gospod, ima vsaj tri tisočake! — Ah, koliko denarja je to za-me!«
In zopet je mencal, zibal se sem in tja kakor nihalo starih ur, kremžil svoj spačeni obraz ter stokal: »Oh, denar, denar! — če bi tega ne bilo! O, saj imam Lino tako rad! Vedno moram misliti nanjo, in če bi jo mogel videti kdaj ondi-le za mizo svojo ženico — madonna, srečen bi bil!«
»Žal mi je, Visconti, a povedati vam moram, da niste nikak mož; ne, ne, bojazljiva baba ste, slabič, ki si sam ne upa ničesar pridobiti! Glejte po svetu; koliko jih je, ki so začeli le z dolgovi, a vztrajnost, pridnost, poštenost jim je pomagala, da so danes premožni in srečni zakonci. Bodite mož, Visconti! — Ljubezen Line same vas mora osrečiti toli zelo, da pozabite na vse drugo. In če bodete vedno delavni, kakor ste danes, zlodej bi vam moral nagajati, da ne postanete končno vendar-le še kavarnar na trgu sv. Justa! Bodite torej značaj, mož beseda pridnemu dekletu, ki vas ljubi, ki vam je zvesto, ki je vam na ljubo odbila že toliko snubcev, pa ne prepirajte se z lastnim srcem! — Tudi vi ljubite še vedno Lino, in vest vas zapeče, srce vas zaboli vsekdar, kadar se zmi-slite na njo . . . Lepa, udana, pridna in poštena žena je na svetu največji zaklad; ne odbijajte ga, če nočete, da se ne bodete kmalu bridko kesali in če nočete, da bodo uživali drugi ono, kar je namenila usoda vam!«
Naglo sem vstal in odšel. — Ko pa sem se ozrl, videl sem Viscontija sedeti še vedno na onem mestu; glavo je tiščal mej svojimi dolgimi, koščenimi prsti ter strmel pred-se.
m.
Ker sem se vozil skoraj vso prejšnjo noč in vse dopoldne, legel sem, dospevši v hotel »Miramare«, takoj ter se hotel najprej naspati. Opravila sem imel šele proti večeru, časa je bilo torej dovelj.
Toda zaman. Miru ni bilo tisti dan nobenega. Lina je tekala po hodnikih, pela, da je odmevalo, smejala se neprestano, pa loputala z vrati kakor obsedena. Vražje dekle! — Čutil sem jo vsak hip pred svojo sobo, slišal, kako je obračala ključ v ključavnici, da je gledala v sobo ter vedel, da je strašno nestrpna, ker ne more k meni. Zlomek vedi, kaj ji je danes! Obračal sem se nemiren po postelji, klel ter končno ves nevoljen vstal.
»Ali ste blazna, da norite danes po hiši, kričite in se kro-hočete kakor bi vas kdo nalašč zato najel, da trpinčite zaspane ljudi 1«
Strašno sem se delal jeznega, ko se je pridrvila v sobo.
»O Bog, da ste le pokonci! Zbudila bi vas bila sicer sama, zakaj premagovati se nisem mogla več. Pomislite, ljubi gospod, pomislite, Jean mi je pisal in kako, kako . . .1 Hal hal Oh, gospod, kaj naj vam dam, kako naj vas poplačam, da ste me storili toli srečno? Ljubi, ljubi, gospod, če bi vas ne bilo, umrla bi gotovo od žalosti, obupala bi, v vodo bi skočila, ali pa bi se bila sama ubila . . . ah, ah, sedaj sem pa tako srečna L
Vse je kipelo po njej; tekala je po sobi sem in tja ter vriskala kakor vinjena.
»Torej vam je Visconti pisal, da vas vzame; da se ne meni več za kramarico iz Št. Ivana ?«
»Da, da, in še več. Pisal mi je, da ste mu vi šele odprli oči, da vidi, kako izvrstna žena in kako nenadomestljiva kavar-narica bom. Pisal mi je, da je tista kramarica grda in dolgočasna, da je izvedel, da je govorica o njenih tisočakih navadna laž, da nima v resnici ničesar, ker je njen oče preko glave zadolžen! Ha, hal In prosil me je, naj ga nikar ne zapustim, ker me ima še vedno grozno rad, tako rad kakor bi me ne mogel imeti noben ljubljanski trgovski potovalec. Pri svoji nekdanji ljubezni me roti, naj me nikar ne premoti vabljivi naslov »trgovka v Ljubljani«, nego naj bom njegova že ta predpustl Ha, ha, ha! Vi ste ga torej ostrašili, da me snubi kak trgovec, in Jeana se je lotila takoj velika ljubosumnosti Oj, vi dobri, premeteni gospod, kako sem vam hvaležna!«
In povedal sem ji vse, kako sem pestil Viscontija, ter ga omehčal do dobrega. S solzami v očeh me je poslušala. Ko pa sem ji voščil srečo, obesila se mi je okoli vratu ter šepetala:
»Da ne bodete mislili, da je Lina nehvaležno dekle, prosim vas: pustite drevi, predno ležete v postelj, svojo sobico odprto 1 — Ali bodete? — Potem bodeva poravnana, kaj ne? — In nikomur me ne zatožite, dragi gospod, nego govorite še dalje, da je Lina najpridnejša in najpoštenejša sobarical Kaj ne? — O, tu, tu, tu imate na račun, ostanek — drevi!« — —
Poljubljaje me neštetokrat je skakala okoli mene kakor veverica, potem pa izbežala . . .
Lina in Jean Visconti imata dandanes jedno najlepših in najbolje pošečanih kavaren. Nikjer se človek ne počuti tako domačega, tako dobro postreženega kakor pri njima. Skrbljivost Jeanova, zlasti pa ljubeznivost, živahnost in zgovornost Linina sta privabila in navezala v kavarno toliko gostov, da imata že precej premoženja. Dobro se jima godi. Nekdaj prekljasto dolgi Visconti se ponaša že z nemalim trebuhom, in ker mu je zrastla tudi majhna brada, ni več tako zopern kakor takrat, ko je bil še glavni natakar v kavarni »Mercur«.
Lina pa je postala najlepše gospa. Njeni jedri udje so postali sicer nekam preokrogli, njena postavica se vidi sedaj še krajša, a njena polt je še finejša, gladkejša, napetejša, njene oči še globokejše in še čarobnejše, njeni cigansko črni in kodrasti lasje pa še bujnejši. Samo zdravje, sama sreča je je. Prav častitljiva gospa je. Nihče bi ne vrjel, da je bila kdaj sobna mucika v g-škem »Mira-mare«. — Dostojanstveno, prijazno hodi od mize k mizi, obdarja svoje znane goste z najmilostljivejšim nasmehom, ter zapoveduje uslužnemu možu in natakarjem kakor rojena kraljica. Jako ugledna dama je. Kadarkoli se priredi kak imeniten bal, vabljena je tudi Lina; ako pa aranžirajo dame kako dobrodelno predstavo, je v odboru poleg različnih svetnic, ravnateljic in doktoric tudi lepa gospa Lina ... V plesni dvorani, na šetališčih se ji vse laska, saj ni nobena toli zabavna, šegava in pikantna kakor ona, in še nedavno ji je napravil polkovnik poklon, da ni videl še nikdar tako lepih zob in tako divnih očij, kakor jih ima gospa Viscontijeva . . .
Mi dva sva z gospo Lino najboljša prijatelja. Cesto se meniva o nekdanjih dneh; vendar pa se ne dotakneva niti z bese-
dico večera, ko me je obilno poplačala za to, kar je danes. Kakor bi ji bil izbrisan iz spomina, se vede napram meni, in zdi se mi, da je res pozabila nanj prav tako, kakor pozabimo na račun, kateri zavržemo, ko pritisne nanj naš upnik svoj »plačano« — »s al d i r an o« . . .
In meni je prav. Je-li dela tudi še s kakimi drugimi svojimi dobrotniki tako, to me ne briga. V žarkih njene sreče se senčim s trdno zavestjo,* da sem ravnal plemenito; takisto pa sem preverjen danes še bolj kakor včasih, da je Lina jedna najpošte-nejših gospa, kar jih je bilo kdaj hotelskih sobaric, saj poznam žal, vendar tudi nekaj takih gospej, ki se ne sramujejo, da letajo po svetu njih upniki z dolžnimi pismi, na katerih še vedno ni pritisnjeno »plačano« — »saldirano« . . .
Poredno se je nasmehnil in umolknil. O, blagor mu, ki ima v starosti še tak nasmehljaj 1
NA NTLU.
Spjevao
Vladimir Vidrić.
se plavi
0	tihoj noči,
Val se razlijeva
1	pjenu sipa,
Nijemo se koče S obale Nilske
D vij e golem e glave Dva črna kipa.
Zlatna se šajka Ljulja na valu Posuta cviječem, Prekrita svilom, Fenjeri plamte Udaraju vesla, Zlatna se šajka Zavezla Nilom.
U zlatnoj šajci Bugari harfa Noj ca je tiha Čarna i mila,
U zlatnoj šajci Prosniva sanak Na grudih roba Kraljica Nila.
»Od ljubavi mrijem Nebogi robe Kakono zvijezda Plave višine, Nemirno drkče Samotna gasne, Tako za tobom Kraljica gine.«
Bugari harfa Krše se vali Udaraju vesla Izmiče doba.
O tihoj noči,
Pod zvjezdanim nebom Kraljica Nefris Miluje roba.
n.
Dva kamen-kipa Pjevaju zoru Ruj na se para Biba nad Nilom, Sve je platneno Pokrito nebo Žeženim zlatom Krvavom svilom.
Do bijelih stuba Ljulja se šajka Rosna ju trska Na polak skrila, Uz bijele stube Uzlazi tiho S vijencem o čelu Kraljica Nila.
Na dnu od šajke Rob sniva sanak Krasna mu glava Na grudi pala, Tiho se budi Tiho doziva Snenog brodara S kamena žala.
»Odriješi šajku Dobri brodaru Nek ju ponesu Valovi silni,
Pusti da divni Sanak dosnivam Kraljici pozdrav Reci umilni«.
Dva kamen-kipa Pjevaju zoru Zlatna se šajka Zavezla Nilom, Sve je plameno Prekrito nebo Žeženim zlatom Krvavom svilom.
MARIANA.
Autorizovan prerod iz magjarskoga od Tome Kobora (Budimpešta).
IV.1
Mariana u domu.
Milostiva gospodja Mariana Steinitz, vrativši se kući, pro-življuje svoje dane na trgovačku u obiteljskoj sreči.
Imade tri služavke i jednoga slugu, što ga je skupa sa mi-razom i moralom svojim donijela iz očinske kuče. Prije podne trati vrijeme zabavljanjem služinčadi i češljanjem. U podne odšeta s kraja Andrassyeve ulice, gdje si je gospodin Steinitz sazdao gnijezdo, u Dorotinu ulicu k svojemu gukajučemu golubčetu i vodi ga sa sobom kuči, da mali lukavdžija usput ne počini kakovu ludoriju. U opče je strašno ljubomorna na svojeg malog Moniku. U klubu VI.—VII. kotara više se puta jur Monika tužio, kako mu je supruga nakostrušena, čim bi u dučanu lijepim gospodjam malko udvarao. U ostalom on če ju s vremenom več naučiti, da to spada »gšeftu« i da nema nikakovih ozbiljnih posljedica.
Žive lih trgovini i sebi. Gospodin si je Steinitz u Szt. Lorinczu nabavio malu vilu; sad tek nedjeljom polaze van, nu u buduče tamo če ljetnikovati. Vanredno prijatno je to skrovište, u bližini šume, verandom na stupove i alpinskom strehom.
Poslije podne Mariana ili obavlja i prima posjete, ili sjedne uz blagajnu i pobire novce. Vrlo pouzdan blagajnik. Monikina duša lepeče od veselja, vidi li je tamo sjediti. S kupcima umije biti toli ljubezna i tako ponižno zna reči: »Hvala lijepa milostiva, usrečite nas i drugi put!« Pa onda nikada se ne buni i novope-štanske če seksere s mjesta spoznati. Gospodin je Steinitz več višekrat primio stare dvadesetpetice u mjesto krune, Mariani se to još nije zgodilo. A uz nje ne cvatu bogme ni kuharici ruže; sa svojeg je ona ognjišta pojam prištetka posvema iztrijebila. Poznaje cijene mirodija, na čistu je sa dnevnim cjenikom zelja
1 Vidi „Mladoit“ sv. i., 2. i 3.
i jaja, a perad, kojom bi služavka najprije mogla varati, kupuje sama na trgu. U riječ: supruga kakove gospodin Steinitz, da je još'tako dugo tražio, ne bi bio našao nikada i nigdje.
U večer, kad se zatvara dučan, gospodja Steinitz uvijekj[je tamo. Tada hvata Moniku za ruku, pak idu na korzo, a za tim u Remijev Kiosk. Ondje sjede jedan sat, brbljajuč sa znancima, onda polaze kuči večerati i gukati. Oh, ta oni su tako zaljubljeni! Lice gospodina Steinitza dobrano se očistilo bradavica, a Mariana se svojski zaokružuje.
Žura nemaju, jer kako je poznato, žur nije više u modi. Nu za to običaje Mariana pozivati prijateljice poslije podne na kavu, a gospodin Steinitz prijatelje na večeru. Večere su vrlo dobre, uz to bi Mariana udarala u glasovir, a gospodin Steinitz bi pjevao kuplete. Hej, nije gospodin Steinitz običan čovjek ! Kao neženja bijaše stalan gost u orfeju, pa bi naučio svaki pojedini kuplet. Mimika pako, gotovo mu je divotna. Riickov* ili Schonbergov* obraz pravo je Adonisovo lice naspram one karikature, što ju on zna producirati, kad — hoče!
Čuvši ja o torn idiličnom obiteljskom životu, zahvalno se poput nesebična, nesretna zaljubljenika pomolih Svemogučemu: samo kad je ona blažena, više ne tražim! Nu — da budem iskren — njezino me blaženstvo ljuti. Kako i ne bi, kad moj ideal može da bude blažen uz ovakovo blaženstvo! A ipak bih volio, da je gospodinu Steinitzu blagohotnošču njegove Mariane, ispred nosa mi izbilo nekoliko po izbor lijepih jelenih rogova. Nu o torn ni govora nema. Čini se, da kasa i Steinitzeva ljubav podpunoma udovoljuju mladu ženicu.
*
Bilo je minulog tjedna, četvrtkom, s kojim danom nije skopčano nikakovo praznovjerje. Gospodja Steinitz polagano trup-kala Andrassyevom ulicom naprama Dorotinoj ulici, a ja odšetao u gradsku šumicu. Sastanemo se. Dignem šešir. Gospodja Steinitz odzdravlja tek okom i hladno odvrne lice. To me razljuti. Sad ču ju več za to osloviti i bez cijenjene dozvole odpratiti u Dorotinu ulicu.
— Vi imadete divni profil, počmem ljubeznim posmjehom, a prkos Vam vanredno lijepo pristaje. Dopustite, da Vam se do ugla Dorotine ulice divim.
* Poznati komičari budimpeštanskih orfeja. (Op. prevod.)
— Gospodine, ona če ljutito, a maljušna nosna krila za-drhtala, što me napastujete po svim putovima? Napokon toliko naklonosti i prijateljstva smijem očekivati od Vas, da me ne kompromitirate pred cijelim svijetom!
— ? ?
— Ja Vas napastujem? Ja Vas kompromitiram? Mislim, da se ne možete potužiti s prečestog mojeg uznemirivanja?
— Ta to je baš ono, čime me kompromitirate. Vi me tako demonstrativno izbj ega vate, nikada nas ne gledate, nikada ne idete onamo, kamo mi. I sve žene, s kojima se sastajem, podmuklo pitaju, s kojeg razloga ne dolazite k nam, dok smo prije bili toli dobri prijatelji? Zar mislite da je to ugodno, zar mislite, da to ne škodi mojemu glasu, kad se o nami koješta blebeče — iz prošlih dana?
Gospodja gotovo usplamtila govorec ovako i riječi joj uz jake gestikulacije samo onako sukljale iz maljašnih svježih ustiju. A ja morao konstatovati, da je Mariana ovako u plamenu još Ijepša, no inače. Nu onda me opet spopa ogorčenje: otu Ženu boli, što ljudi govore, kako je izbjegavam, inače bi joj to bila deveta briga.
— Oprostite, nu na to zaista nijesam mislio. Usuprot bijah mnijenja, da ču Vas kompromitirati, ako i nadalje s Vama opčim.
U taj tren pozdravi gospodja Steinitz ostariju gospodju, koju susretosmo. Mislim, da ju i ja poznajem, nu neznam za stalno. Ta nas je gospodja oštro promatrala i kasnije za nami gledala.
— Vidite, rekoh, poslije če podne svaki znati, da smo za-jedno prošli Andrassyevom ulicom. Je li Vam to po čudi?
— Brige mene za svijet!
Prema onome, kako je malko prije govorila, ovo nije glasilo posve logično, nu ne htjedoh dalje da ispitujem stvar.
— Čujem u ostalom, da ste vrlo sretna.
Mariana mi oštro gledala u oči, a ja što sam god znao ravnodušnije izdržao njen pogled.
— Gledajte, reče u mjesto odgovora, sklopimo mir. Što je bilo, prošlo je, a možda je bolje ovako.
— Svakako bolje za Vas . . .
— Za obojicu nas, vjerujte, za obojicu. U ostalom Vam madem mnogo toga reči, što ovdje ulicom ne mogu kazati.
MARIANA.	I63
Dodjite k meni, dodjite sutra na večeru. Da se svečano pomirimo. Manojlo če se radovati, jer Vas vanredno cijeni.
— Oprostite Mariano, ali toga ne mogu učiniti. Vidite, ne-mogu o sebi reči, da sam nesretan, sačuvaj Bože! Nu izvjesne stvari ipak me bole. Na primjer to, da nijesam kadar gospodina Steinitza cijeniti. A tako ni ne mogu kod Vašega stola večerati.
— Dodjite samo, dodjite samo, ako to i nerado činite, dužni.„ste mi,tda dodjete. Hodu, da pokažem svijetu, e se med nama nije ,’zbilo ono, što 'o nami govore.
— To je drugo, zaista mi je dužnost, da oprovrgnem njihov blebet. Doči ču predpostavljajuč, da če i svijet biti za-stupan.
— Hoče, hoče, biti če ondje njih više, žensko, muško. Dakle sutra ?
— Sutra. Ljubim Vam ruku.
Mariana mi stisla ruku i ušla u dučan. Prolazeč kraj vrata, vidim gospodina Steinitza, gdje — ne gledajuč Ženu — silnom revnošču nekoj gospodji pokazuje ostanak fine tkanine. Mariana pako dosadljivo stala nasred dučana i suncobranom lupkala u pod.
— I to je obiteljska idila, pomislim, nakon što je prevario kupca, osmiješit če se i Mariani. Krastava žabo!
Sutradan u jutro nadjem medju listovima i Marianino pi-samce. »Nemojte zaboraviti, danas večerate kod mene. U osam sati!«
U pol osam uzmem smoking i podjem k Mariani. U pred-soblju klinčenjaci prazni.
— Izvolite samo, reče sluga, milostiva je u budoaru.
Čudnovato. Gledam na sat. Osam. Ovdje valja, kako vidim, doči u devet, kad poziv glasi za osam. Moja je točnost vrlo ne-uljudna. Nu, bilo, prošlo.
Iz predsoblja dodjem u jestvionu. Soba obično gradjanska, hrastov stol, gotske stolice, crn divan, na ziduMjubenica divno naslikana.
S lijeva od jestvione je budoar. Bolje rekuč: (spavaona. Ispred postelja brokatni zastori pričvrščeni jjuz pozlačene stupove, pred ovima nekoliko svjetlo-svilenih fotelja i sitan divan. Rasvjeta: nočna svjetiljka ružičaste boje.
Mariana u bijeloj kućnoj opravi digla se sa divana i dolazi preda me. Vedar njen, ponešto tajinstven smijeh, kojitn me pozdravi, zabolio me. Bijaše lijepa, dražesno lijepa, u plavu kosu na djevojačku, koketno zatakla žutu ružu. Bijaše divna, bajna, Ijepša nego li onih ružičastih dana, kada sam o njoj sanjario.
— Pomislite samo, reče uz ljubezan posmjeh, čitava večera propala. Gosti odkazali, a to je još prava sreča, jer Manojlo ima danas inventar, a toga nijesam znala.
— Tako? Zaista žalim. Molim, uzmite stvar onako, kano, da nijesam došao ni ja.
— Ne, ne, ni za što, reče naglo, pošto se htjedoh udaljiti. Ostanite, da se malko porazgovorimo. Pretpostavljajmo, da ste me od svoje volje pohodili i našli me na samu. Razgovarajmo se, ta dobri smo prijatelji, zar ne?
— Oh, da, da, vrlo sam Vam zahvalan. Dakle da se porazgovorimo. Jeste li več bili u operi ?
— Ne, nijesam još nigdje bila.
— Šteta, sada su pretstave vrlo dobre. Nikisch* . . .
Mariana nervozno udarala po naslonu divana.
— Prijatelju, pustimo porugu i komediju. Ne držite me ona-kovom guskom, kojoj treba o operi brbljati. Hoču da s Vami ozbiljno govorim. Mislila sam da čete mi i Vi imati drugo što kazati, a i ja imadem Vami ino reči.
Jedno pitanje Mariano, prije no nastavimo. Zar ne, Vi danas nijeste bili nikoga pozvali, a i supruga ste Vi naveli na inventar ?
Čas je oklijevala, oborila oči, nu odma mi smjelo gledala u oči i reče oštro:
— Jest, tako je, na samu htjedoh biti s Vami, da Vam razjasnim . . .
— Suvišno je, Mariano, odvratim, kušajuč udušiti gorčinu, kojom sam izustio riječi. Što mi Vi kanite razjasniti, jasno je. Roditeljima se svidila partija, a Vas mučila briga glede roka, kada bih jajednom mogao dospjeti u položaj, u kojem je gospodin Steinitz več bio.
Nije li tako?
Mariana oborila oči.
* bivši ravnatelj opere (op. prevod.).
— Tako je, a opet nije posve tako. Vidite, Vi mislite, da nijesam dobro uradila, da druga ne bi bila onako radila. A ipak svaka djevojka bi u mojim prilikama isto tako postupala.
— Znate li to posve sjegurno?
— Znam posve sjegurno. Odkada sam zenom, znam to posve sjegurno. Od svih mojih prijateljica bijaše svaka zaljubljena, a ipak je svaka pošla za drugoga. Lubav nije u spoju sa brakom. Da, da, nije u spoju sa brakom. Brak raztrijeznjuje i skopčan je s ne-voljama i neprilikama. Jest skopčan je sa puno neprilika Ljubavi u braku bezuvjetno nestaje, a da sam pošla za Vas, isčezla bi prve godine.
Snebivah se. Zar to govori moja nevina, dobro uzgojena, stidljiva, Mariana ? Ta to bi bilo previše cinizma — i meni!
— Dakle Vi ste prema tomu, Mariano, jedino iz ljubavi naprama meni pošli za gospodina Steinitza?
Toga ne mogu reci, ona če polagano, ali — promišljam li stvar zrelo — ja svog supruga doduše štujem, u ostalom — promišljam li stvar zrelo . . .
Čini se, da Mariana još nije posve izučila žensku školu, jer je još tražila riječi. Neka toplina prolazila mojim tijelom i oko mi žedno prionulo uz krasnu zenu. Ko može neka zagrize, puku je ispečen vol jedino blaženstvo; i ljubav je ovakav ispečen vol, otkinimo si komad, zar ne, Mariano, otkinimo!
Al’ onda me spopao beskrajan biješ. Zar ja da okradem vlastito svoje pravedno vlasništvo, zar ova nevjerna žena hoče da mene ili sebe odšteti dobačenom mrvicom? A ja da se za njom gladno otimljem poput psa ? Bože dragi, oh daj, da bar ova gospodja sazna, kako bi ona, da smo si izmijenili srce, bolje bila prošla od mene!
U kratko, priskočim joj u	pomoč, i Vi ste toga mnijenja,
da	uzoran suprug ne mora znati	o svem, što uzorna supruga
čini ?
Malko se preseneti, nu za tim se usiljeno smeteno na-smiješi.
—	1, zar ne, Vi hočete da u	svem budete poput inih žena,
koje	su	takodjer jedne ljubile, a	za drugima pošle? I Vi još
sveudilj osječate malko prijateljstva za mene i znadete, kako Vas još sveudilj mahnito ljubim ? — I uhvativ žestoko njenu ruku i priljubiv se posvema uz nju — i gospodin je Steinitz revan tr-
govac, koji puno ne uznemiruje i mi si možemo lako naknaditi gubitak i osvetiti se onomu, koji nas je rastavio? A on i sada pravi inventar, pak če tek poslije desete kuči. — Mariano Vi ste vrlo pametna žena !
Nasmije se i nestašno me primi za ruku.
— A ja Vam, draga Mariano, evo očitujem svečano, da Vas još uvijek mahnito ljubim, da bih spas duše prodao za jedan Vaš cjelov, da bih bez zatezanja i proti Vašoj volji ukrao svoju izgubljenu sreču. Prkosio bih hiljadam pogibelji, branio bih Vas proti čitavomu svijetu, ne bih mario za Vaše grijehe, za Vašu nevjeru, da bi — bilo pogibelji u onom, na što me goni strast. No tu se radi lih o gospodinu Steinitzu, o torn jadnom, svilom, batistom i serge-lainom potstavljenom vodenom mjehuru, — s ovim izači na mejdan bila bi strahovita smiješnost. Oprostite gospodjo — Vi ste zločesto izabrali i supruga i ljubovnika, jer ja gospodina Steinitza ne držim dostojnim, da ga prevarim!
Neznam, odkale sam uzeo tu komedijašku pozu, u koju sam se bio bacio. Činilo mi se, kano da igram uvježbanu ulogu; kazališnom elegancijom se naklonim i odem. U jestvioni čuo sam još ječanje žene, očutio sam nesmiljeno poniženje, što ju sada kini, no dušu mi ispunjao odur i prezir. »Les dieux s’en vont« pomišljah, kada sam u predsoblju od sluge preuzeo šešir, ne ženi se nikada, osim ako hočeš da ugodiš dobromu prijatelju, koji je mahnito zaljubljen u plavokosu modrooku, nevinu Marianu.
GREŠNI VERZI.
Zložil
Dušan.*
I.
Kaj bi te vprašal,
Takšno imajo Sladko moč . .
Dekle ti:
Kje si dobila
Te oči?
Gledal bi va-nje Dan in noč.
Gledal bi va-nje Noč in dan,
Tvoje ljubezni Ves pijan.
II.
In da sem umetnik jaz velik In da sem jaz slaven slikar, Naslikal podobo bi tvojo,
Obesil jo v zlati oltar.
Marijo naslikal na platno Bi s čopičem mojsterskim jaz; Slikaj e na tebe bi gledal,
Model bi mi tvoj bil obraz.
In v romarski cerkvi na gori V oltarju obraz bi bil tvoj,
A romarjev trume pobožne Klečale bi tam pred teboj . . .
In ljudstvo bi pelo ti himne In orgije bi spremljale spev;
Vsa cerkev bi gledala v tebe,
V lepote nebeške odsev . . .
No jaz bi bil raje pri tebi,
Ti sladki model moj, tačas;
Sam vžival lepoto bi tvojo,
Sam gledal ti v živi obraz.
Pseudonim.
BOŽIČNICA.
Napisan
Arthur Schnitzler (Beč).
Autorizovani prijevod iz njemačkoga.
O s ob e:
A n a t o 1,
Gabrijela.
Badnja večer; 6 sati. Zavija sitan snijeg. U ulicama grada Bela.
Anatol. Milostiva gospodjo, milostiva gospodjo . . .!
Gabrijela. Što? . . . Ah, vi ste to!
Anatol. Da! Dal . . . Dolazim za Vama! — Ne mogu gledati, kako se mučite ovim stvarima! — Molim Vas, dajte mi ove zamotke 1
Gabrijela. Ne, ne, hvala! — Nosit ču več sama!
Anatol. Ali, molim Vas, milostiva, ne mojte mi braniti, kad želim, da jedanput budem galantan —
Gabrijela. Pa evo — ovaj jedan . . .
Anatol. Ali ovo nije skoro ni.šta ... Dajte samo ... Tako ... ovo ... pa ovo . . .
Gabrijela. Dosta, dosta — vrlo ste ljubezni!
Anatol. Kad mi samo dozvoljavate — da znate, kako je to ugodno!
Gabrijela. Čini se, da je to samo na ulici — kad sniježi.
Anatol. . . . i kad je kasna večer — i kad je slučajno Božič, zar ne ?
Gabrijela. Da pravo je čudo, da Vas čovjek u opče jednom vidi.
Anatol. Da, da . . . Milostiva mislite, što Vas ove zime nijesam još ni posjetio —
Gabrijela. Da, tako nešto 1
Anatol. Milostiva gospodjo — ja ove zime u opče nilcoga ne posječujem, baš nilcoga! Pa onda — kako je gospodinu suprugu ? — 1 vašoj maloj dječici —?
BOŽIČNICA.	I69
Gabrijela. Ovaj Vam upit poklanjam j — Znam i onako, da Vas to ni najmanje ne zanimal
Anatol. Milostiva, Vi ljude dobro poznaj cte!
Gabrijela. Vas — poznamI
Anatol Ali još ne toliko, koliko bih ja želiol
Gabrijela. Molim Vas, ostavite primjedbei Da —?
Anatol. Milostiva, toga ne mogul Gabrijela. Molim Vas, vratite mi zamotke!
Anatol. Ne mojte se ljutiti — ne mojte se ljutitill — Ja sam več opet dobar . . .
(Seču mučke dalje.)
Gabrijela. Nešto smijete ipak govoriti 1 Anatol. Nešto — da — ali Vaša je cenzura stroga . . . Gabrijela. Pripovijedajte mi štogod. Več se dugo nijesmo vidjeli . . . Šta radite svejednako? —
Anatol. Ne radim ništa, kao obično!
Gabrijela. Ništa?
Anatol. Posve ništa!
Gabrijela. Borne, šteta Vas je!
Anatol. No . . . Vama to može ipak biti svejedno! Gabrijrla. Odakle Vi to znate? —
Anatol. A zašto ja probalančujem svoj život? — Tko je kriv? — Tko?!
Gabrijela. Molim Vas, dajte mi zamotke! —
Anatol. Ta ja nijesam nikoga krivio . . . Pitam samo tako u ludo . . .
Gabrijela. Vi se valjda neprestano šetate! —
Anatol. Šetate! I to Vi velite tako prezimim glasom! Kao da ima štogod ljepšega! — Ta u toj riječi leži tako nešto krasnoga, neopredijeljenoga! — Medjutim danas za mene to i ne vrijedi -danas sam ja zaposlen — kao i Vi, milostiva!
Gabrijela. Kako to?!
Anatol. Kupujem božičnice! —
Gabrijela. Vil?
Anatol. Samo ne mogu ništa zgodnoga nači! — A ipak več nekoliko tjedana stojim svake večeri pred izlozima u svim ulicama! — Ali trgovci nemaju ukusa ni smisla.
Gabrijela. Smisla mora imati kupac! A'kad čovjek ima toliko vremena kao Vi, razmišlja i pronalazi sam — pa več u jeseni naruči darove. —
Anatol. Ah, za to ja nijesam! — A tko zna u jeseni, komu če što za Božič darivati? — A sada je opet jednom za dva sata Božič — a ja nemam pojma, nemam pojma I —
Gabrijela. Hoču li Vam pomoči?
Anatol. Milostiva gospodjo ... Vi ste andjeo — ali nemojte mi oduzeti zamotke . . .
Gabrijela. Ne, ne ču . . .
Anatol. Dakle andjeo! To se smije reči. — To je lijepo -andjeo! —
Gabrijela. Hočete li šutjeti?
Anatol. Ta več sam posve miran!
Gabrijela. Dakle — kažite mi neke pobliže oznake ... Za koga treba da bude ta božičnica?
Anatoi.......To je naime . . . teško reči . . .
Gabrijela. Svakako za jednu damu?!
Anatol. Ta, da — pa Vi poznajete ljude, milostiva — več sam Vam danas rekao!
Gabrijela. Da, ali . . . kakova dama? Zar prava dama?!
Anatol. . . . Ali treba, da se najprije o pojmu sjedinimo! Ako mislite, dama iz viših krugova, — onda ne stoji posvema ...
Gabrijela. Dakle ... iz nižih krugova?. . .
Anatol. Da — kažimo iz nižih krugova —
Gabrijela. Medjutim, mogla sam si misliti! . . .
Anatol. Samo ne zajedljivo!
Gabrijela. Ta ja poznam Vaš ukus . . . Bit če valjda koja iz predgradja — tanka i plaval
Anatol. Plava — dozvoljavam! . . .
Gabrijela. . . . Da, da . . . plava . . . ipak je čudnovato, da se uvijek bavite s onima iz predgradja — ali uvijek!
Anatol. Milostiva, — moja krivnja nije.
Gabrijela. Ostavite to — gospodinel — Oh, ta i dobro je, da ostanete kod svog ukusa . . . bila bi šteta, da ostavite poprište Vaših pobjeda . . .
Anatoi.. Ali što ču — mene samo ondje ljube . . .
Gabrijela. A razumiju li Vas . . . ondje? —
Anatol. Ni pojma! — Ali, vidite . . . u nižim me krugo-vima samo ljube; a u višima — samo razumiju — Sami znate . . .
Gabrijela. Ja ne znam ništa... i ne želim da znam! — Ali dodjite . . . ovdje je zgodan dučan ... da Vašoj maloj štogod kupimo . .
Anatol. Milostiva gospodjo! —
Gabrijela. Pa da . . . vidite . . . evo . . . ovu malu škatulju s parfimima ... ili ovu sa sapunima . . . Patchuli . . . Chypre . . . Jockey-club — to bi bilo ipak zgodno — ne ?!
Anatol. Milostiva — to nije lijepo od Vas!
Gabrijela. Ili čekajte ovdje! ... — Vidite . . . Ova mala kopča sa šest krivih briljanta, pomislite — šest! — Kako se samo sjaji! — Ili ova krasna, mala narukvica ... a — na njoj je čak i glava od crnca! — To ipak mora da djeluje . . . u pred-gradju . . .
Anatol. Milostiva — Vi se varate! Vi ne poznate onih djevojaka — one su drugačije, no što Vi mislite . . .
Gabrijela. Pa to . . . ah, kako je krasno. — Dodjite bliže — no šta mislite o onom šeširu!? — Prije dvije godine bili su taki šeširi moderni! Pa to perje — kako je to samo bujno— ne?! — Ta to bi bila senzacija — u Hernalsu ? !*
Anatol. Milostiva ... o Hernalsu nije nikada bilo govora . .. a Vi valjda omalovažavate i ukus Hernalžanka . . .
Gabrijela, Ali ... s Vama je sbilja teško — pa pomozite mi, što Vi mislite —
Anatol. Kako da to?! ... Ta Vi bi se i onako samo smijali — svakako!
Gabrijela. O ne, ne! Poučite me samo! ... Je li tašta — ili skromna? — Je li velika ili mala? — Ljubi li šarene boje?.. .
Anatol. Nijesam smio vašu uslugu primiti! — Vi se samo rugate!
Gabrijela Oh ne, ja Vas več slušam ! — Pripovijedajte mi štogod o njoj I
Anatol. Ne usudjujem se —
Gabrijela. Slobodno vam je! . . . Kako dugo? . . .
Anatol. Ali ostavimo to!
Gabrijela. Ne, ne, ja želim! —Kako je dugo poznajete?
Anatol. Ta — duže vremena!
Gabrijela. Ta ne mojte, da Vam moram sve ispipati! . . . Pripovijedajte mi cijeli dogodjaj 1 . . .
Anatol. Ali to i nije nikaki dogodjaj!
Gabrijela. Ali kako ste ju upoznali, gdje, kada, kakova je u opče djevojka — to bih rado znala!
*
* Ime jednog bečkog predgradja.
Anatol. Dobro — ali to je dosadno — upozorujem Vasi
Gabrijela. Mene će već zanimati. Nešto bi jednom rado saznala iz onih krugoval — Kaki su to u opče ljudi? — Ja ih ne poznam!
Anatol. Ne bi ih ni razumjeli!
Gabrijela. Oh, gospodine!
Anatol. Ta Vi i onako sve prezirete, što nije iz Vaših krugoval — A ipak nemate pravo.
Gabrijela. Ali ja bi ih rado upoznala! — A nitko ne će nista da mi rekne 1 — Kako da ih poznam ?
Anatol. Ali ... u Vas je neko onako neizraženo osječanje, da Vam se ondje — nešto oduzima, onako sakrito neprijateljstvol
Gabrijela. Molim — meni se ništa ne može uzeti — što ja hodu da zadržim.
Anatol. Da . . . ali, ako Vi sama nešto i ne čete . . . ljuti Vas, ako tko drugi dobije?
Gabrijela. Oh —1
Anatol. Milostiva . . . To je samo baš žensko čuvstvo? A buduč je baš žensko — to je valjda i jako otmeno i lijepo i duboko!.. .
Gabrijela. Odakle Vam samo ta ironija!I
Anatol. Odakle? — Kazat ču Vam. Ja sam takodjer jednom bio bezazlen — pun pouzdanja — onda u mojima riječima nije bilo ironije . . . Mnogu sam ranu mirno pregorio
Gabrijela. Samo ne postanite romantični!
Anatol. Mnogu iskrenu ranu — da! — Kad nam tkogod što odbije, u pravo vrijeme, pa ma ga i ljubili — možemo pre-gorjeti. — Ali ako se čovjeku nešta odbije, kada su oči sto puta obečavale — kada su se usnice sto puta željno nasmiješile — ako je glas sto puta od čeznuča zadrhtao — ako se onda čovjeku nešto odbije —
Gabrijela. Ali mi smo htjeli ipak nešto kupiti!
Anatol. Ako se čovjeku onda sve odbije, mora da poludi. . . ili da postane cinik.
Gabrijela. ... Vi ste mi htjeli . . . pripovijedati o —
Anatol. Dobro — ako šilom hočete, da Vam pripovijedam . ..
Gabrijela. Dakako da hodu! . . . Kako ste ju upoznali...
Anatol. Kako — kako to več biva! — Na ulici — na plesu — u kolima — pod jednim kišobranom —
Gabrijela. Ali — ta kazala sam Vam, — da me baš ovaj Vaš specijalni doživljaj zanima. Ta mi želimo, da ovom Vašem specijalnom doživljaju što kupimo!
Anatol. Ali tamo, u onim . . . »nižim krugovima« nema specijalnih doživljaja — medjutim i u višim ih nema ... Ta — žene su sve tako tipične!
Gabrijela. Gospodine! Počnite več jednom —
Anatol. Pa u tome nema ništa uvrijedljivoga — nipošto! — Ta i ja sam tek jedan tip!
Gabrijela. A kaki to ?
Anatol. . . . Lahkoumni melankolikl
Gabrijela. ... A ... a ja?
Anatol. Vi? — vrlo jednostavno: Mondaine!
Gabrijela. Tako ...!... A ona!?
Anatol. Ona? . . . Ona . . . slatka curical
Gabrijela. Slatka! Odma »slatka«? — A ja — tek onako »Mondaine« —
Anatol. Pa zajedljiva Mondaine — ako baš hočete . . .
Gabrijela. Dakle, . . . pričajte mi napokon o . . . slatkoj curici!
Anatol. Nije omamljiva, čarovite ljepote — nije ni vrlo elegantna — i nije ni duhovita . . .
Gabrijela. Ta ja ne želim znati, kakova nije —
Anatol. Ali ona posjeduje onu nježnu dražest proljetnih večeri . . . i graciju začaranih knjeginjica ... a dušu djevojke, koja je stvorena da ljubi!
Gabrijela. Ovake su duše u Vašim nižim krugovima kanda jako . .. mnogobrojne! . . .
Anatol. Vi si to ne možete predstaviti! . . . Mnogo Vam se toga zašutjelo, dok ste bili djevojka — a suviše Vam se pripo-vijedalo od kako ste mlada gospoja! . . . uslijed toga štetovala je naivnost Vaših opažanja —
Gabrijela. Ali. čujete li — želim, da me poučite ... Ta ja več vjerujem i u Vašu začaranu knjeginjicu! Pričajte mi samo i o čarobnoj bašti, u kojoj počiva —
Anatol. Ne smijete misliti, da je to sjajan salon sa teškim portijerama — inakartbukeima u uglovima, raznim bibelotima, visokim lampama, zagašenim baršunom .. . i onim prisiljenim su-mrakom umiručeg popodneva . . .
Gabrijela. Ta ja ne želim znati, što si ne smijem da mislim.
Anatol. Dakle — pomislite si — malu, sumornu sobicu — tako malenu — sa olaštenim zidovima — i to nešto presvjetlo — na zidovima nekoliko loših, starih bakroreza sa nejasnim napisima. — U sredini visi lampa sa zaklonom. — U predvečerje vidi čovjek kroz prozor krovove i dimnjake, kako u tami pomalo izčezavaju!... A kad se opet vrati proljeće, onda če ona bašča tamo nasuprot opet cvasti i mirisati . . .
Gabrijela. Mora da ste jako sretni, kad se več o Božiču nadate prolječu!
Anatol. Da — ondje sam katkada sretan! . . .
Gabrijela. Dosta, dosta! — Zakasnilo je . . . htjeli smo joj štogod kupiti 1 . . . Možda štogod za njenu sobu sa olaštenim zidovima . . .
Anatol. U njoj nista ne manjkal
Gabrijela. Da . . . njojl — to vjerujeml Ali ja bi rado Vama, — da Vamal da sobu onako prema Vašem ukusu nakitim!
Anatol. Meni? —
Gabrijela. Sa perzijskim sagovima. . .
Anatol. Ali molim Vas — onamo!
Gabrijela. Sa svjetiljkom od zagašenog zeleno-crvenkastog stakla? . . .
Anatol. Hml
Gabrijela. I nekoliko posuda sa svježim cviječem? —
Anatol. Da — ali ja bi njoj štogod donjeo —
Gabrijela. Da, da . . . istina — moramo se odlučiti — ona Vas sigurno več čeka?
Anatol. Dakakol
Gabrijela. Ona Vas čeka?! — Kažite, molim Vas. . . kako Vas prima? —
Anatol. Ah — kako se več prima.
Gabrijela. Ona čuje Vaše korake več sa stuba ... ne?
Anatol. Da . . . katkada . . .
Gabrijela. I stoji na vratima? . . .
Anatol. Dal
Gabrijela. Zagrli Vas — i cjeliva i kaže . . . Što onda kaže ? . ..
Anatol. Što se več kaže u takim zgodama . . .
Gabrijela. No ... na primjer!
Anatol. Ja ne znam primjera!
Gabrijela. Sto je jučer rekla?
Anatol. Ah, — ništa neobična ... A zvuči tako nezgrapno, kad se ne čuje i njen glas ! . . .
Gabrijela. Ja ču si ga več misliti: No — što je rekla ?
Anatol . . . »Tako sam sretna, da si opet moj!«
Gabrijela. »Tako sam sretna« — ne? ! —
Anatol. — »Da si opet moj« ! . . .
Gabrijela. ... to je u istinu krasno — jako krasno! —
Anatol. Da . . . nježno je i iskreno!
Gabrijela. A ona je . . . uvijek sama? — I vi se možete onako slobodno sastati!?
Anatol. Pa da — ona živi za sebe — sama je — bez oca, bez majke — nema ni tetke!
Gabrijela. A Vi .. . Vi ste joj sve ? . . .
Anatol. .. . Možda! . .. Danas . . . (Šutnja.)
Gabrijela. . . . Medjutim, kasno je — vidite, kako su več ulice prazne . . .
Anatol. Oh —ja sam Vas suzdržavao! — Milostiva, morate kući. —
Gabrijela. Naravski — naravski! Čekati če me več ! — Kako čemo samo radi božičnice ? . . .
Anatol. A nači ču več još štogod ! . . .
Gabrijela. Ko zna, ko zna ! — A ja sam si več preduzela, da Vašoj ... da toj curici — što izaberem ! . . .
Anatol. Ali, milostiva gospodjo, molim Vas !
Gabrijela . . . Rado bih bila prisutna, kad joj donesete bo-žičnicu! . . . Tako sam željna, da vidim onu malu sobicu i tu slatku curicu ! — Ta ona sama ne zna, kako joj je dobro!
Anatol. ! . . .
Gabrijela. Da, ali dajte mi moje zamotke ! — Kasno je. . .
Anatol. Da, da! Evo ih — ali . . .
Gabrijela. Molim — sustavite ona kola tamo, koja nam se približuju . . .
Anatol. Ali za što tako naglo na jednom?!
Gabrijela. Molim, molim! (On ih doziva.)
Gabrijela. Hvala Vam . . . Ali šta demo radi božičnice ? . . . (Kola su stala; oni se sustave, on joj otvara vrata . . .)
Gabrijela. Čekajte! — Ja bi joj rado sama što poslala !
Anatol. Milostiva ? ! . . . Vi . . . sami .. .
Gabrijela. Ali što ?! — Evo . . . uzmite . . . ovo cviječe . .. posve jednostavno, ovo cviječe ! ... Ne znači drugo nego pozdrav, nista više . . . Ali... Vi joj morate uz to nešto poručiti. —
Anatol. Milostiva — jako ste ljubezni —
Gabrijela. Obečajte mi, da čete joj reči . . . iste riječi, što ču Vam kazati —
Anatol. Dakako !
Gabrijela. Obečajte mi ? —
Anatol. Molim . . . osobito mi je drago! — Za što ne bih!
Gabrijela (otvori vrata kočije). Kažite joj . . .
Anatol. Što ? . . .
Gabrijela. Kažite joj: »Ovo cviječe, . . . slatka curice, šalje ti gospodja, koja bi možda isto tako znala ljubiti, kao ti, ali nije imala tolike odvažnosti . ..«
Anatol. Milo . . . stiva ! ? — —
(Ona udje u kola —------------Kola se naglo otkotrljaju ;
ulice su s kor o posve prazne.)
(On gleda za kolima, dok ne izčcznu iza ugla . . . Ne miče se jok neko vrij trne. onda pogleda na sat i naglo ode.)
MLADA HRVATSKA.*
(Laka študija.)
Napisao
Artur Grado (Zagreb).
Chapel'e: Tout bon habitant du Marais
Fait des vers qui ne coutent gučre . . .
U nas je običaj, da kritika tek onda izrekne sud o kojem umjetniku kad je več stvorio što godj fenomenalna, kad ga je priznao strani svijet i po mogučnosti kad je več umro. Meni se daje vazda na smijeh, kad čitam nekrologe ili slušam nadgrobne pozdrave. Tu sve vrvi od čelik-značaja, umnosti, plemenitosti, genijalnosti — a svakom pokojniku obečajemo, da če živjeti u našoj pameti dok bude svijeta i vijeka. Čudno je obečavati što godj za potomstvo — ali i mi savremenici običajno ne držimo riječi. I vjerujte mi, da smo održali riječ svima velikim pokojni-cima, ne bi nam preostalo vremena, jer bi cijelu godinu morali posvetiti njihovoj uspomeni. Naša kritika kao da zaboravlja na male i čedne i tako se kreče u jednom ekstremu. Ja sam možda zapao u drugi ekstrem, jer hodu da pišem o književnicima koji su štampali vrlo malo i onima koji još nisu nista štampali.
Ali da se bolje razumijemo pitam vas šta je to književnik. Književnik je čovjek koji hoče da sugerira svoje misli drugima. Kad kažem misli, mislim i čuvstva. Tako naravno pojam književnika involvira u sebe momenat despotije. Jer napokon svaki autor ide za tim da svoju ideju narine drugima. Mnogi to čine vrlo na-padno i svijesno — drugi instinktivno. Dakako da je malo njih koji su uspjeli u torn da postanu pravi despote. Jer ideje se kresu i jedna despotija radja drugu. Ali ipak ču spomenuti dva primjera. Ja mislim da je u svoje vrijeme bio Goethe despota u Njemačkoj. A nema dugo što je gotovo Evropom vladao despota Victor Hugo. I za to je smiješno kad se govori o republici književnosti i lijepih umjetnosti. Jer u književnosti vlada despotija, a ne jednakost (što je za mene bar obilježje republikanskog principa, i za to ne mogu nikako da dozvolim, da je Franceska republika). — Književnost je pojava skroz individualistička i zakon o selekciji može se vrlo lijepo aplicirati i na književnost. Naravno ima mislilaca koji drže
* Rado priopćujemo, prem se u svem ne glažemo sa cijenjenim g. piscem.
(Opaska ured.)
<r
/
c
da bi se društvo ljudsko moglo osnovati i na jednakosti (napokon ta ideja nije nova, jer ju je učio več Isus) — ali to bi značilo ubiti velike individualnosti za volju malih. A to je nemoguce. Ako ima dva pojma koji se isključuju, to je socijalizam i književnost. Jer socijalizam je jednakost, a književnost je despotija. Pače knji-ževnici koji u svojim djelima propagiraju socijalizam rade sami protiv svoje ideje — jer nehotice šire individualizam. A napokon svaki se individualizam izrodi u despotiju ako može. Hodu ovdje samo da spomenem, da naša mladja literatura nema ni jednoga svesil-noga despote, već ovedi broj despotica, tako da mi se mlada Hr-vatska čini u neku ruku ko oligarhija. To ved dokazuje veliki broj revua i beletrističkih listova. Bilo bi dosadno, da ih ovdje izbrajam. Ali njihov broj govori dosta jasno. Ima u Hrvatskoj mnogo ljudi koji hode da budu književnici. Jesu li doista knji-ževnici ili samo snobi — to hodu da istražim.
Snob je čovjek koji ima veliki talenat imitacije. Ovakovih snoba ima u svemu: u politici, u modi, u umjetnosti, u književnosti. Mnogi snob ima toliko talenta, da ova njegova značajna črta i ne izbija tako silno. Tako je na pr. Hermann Bahr snob, koji je ved biizu da postane književnik.
Snob i diletant slični su pojmovi. A svatko de mi dozvoliti daje danas diletantstvo u cvijetu. Bourget kaže: »Diletantstvo je dispozicija duha inteligentnoga ujedno i putenoga koji nas vuče k različitijem formama života — koji čini da uzljubimo sve ove forme a ne prigrlimo ni jednu«. Ova dispozicija duha za čudo odgovara našemu nervoznome vij eku. Kako smo svi manje ili više nezadovoljni u svojoj duši, rekao bih gotovo onoliko deprimirani ko u vrijeme kad su čekali obedanoga Mesiju — tražimo zadovoljstvo i mir svagdje — pa i ondje gdje ih nema. I ovako tap-kajudi za sredom, ko da se igramo slijepoga miša — kušamičT ovdje, kulamo ondje — i nezadovoljni svagdje mislimo najposlije da smo književnici. Jer stara je bludnja da se misli, da književnik mora hit čovjek ozlovoljen, po mogudnosti pesimista. U toj maniji došli smo pače ved tako daleko, da smo pobrkali sve pojmove. Ved je teško razlikovati snoba od književnika a moderne literature rodile su toliko novih struja, da im ved nema ni imena. Simbolisti, dekadenti, diabolici, nietzscheanci, mazohiste, tolstojevci, neohe-leniste, budiste, naturiste itd.
Nije moguce da su svi ovi ljudi koji pišu po novinama, revuama i beletrističkim listovima doista književnici. Nema sumnje da su mnogi od njih samo despotici našeg vremena, snobi i snobici, literarne kadiperke fin de siecle. Svi čekamo spas svi smo nezadovoljni s našim društvenim institucijama. Instinktivno osjecamo potrebu, da se sve to promijeni — pa kako nema čovjeka, koji bi se dignuo nad sve ostale i silnim glasom prozborio utješljive riječi ozlovoljenom čovječanstvu — govorimo svi, jedni više drugi manje, čavrljamo, naklapamo, brbljamo mnogo koješta što bismo
mogli zašutjeti — i to vam se zove književnost. I za čudo gotovo svi oni koji šute a i mnogi od onih koji govore, misle da je to zbilja književnost.
Ne mislim, da je tako samo u mladoj Hrvatskoj. Tako je u cijelom uljudjenom svijetu. I oni isti razlozi koji radjaju snobe u inozemstvu radjaju ih i u nas. Naravno i tu ne treba biti odviše strog. Max Nordau htio je dokazati u svojim Kntartungen, da su svi moderni književnici degenerirani individui. On poriče gotovo svima ljudima zdrav razum i kad čovjek pročita njegovu knjigu dolazi nehotice do zaključka da je samo jedan čovjek normalan : Max Nordau. Max Nordau misli da je cijeli svijet velika ludnica u lcojoj je on liječnik nadzirač.
Jedno je ipak istina što kaže ne samo on več mnogi veliki savremenici — da živimo u decadenci. Bourget definira decadencu ovako: »Pod decadencom razumijevamo onakove prilike u ljudskom društvu koje iznose odviše individua nesposobnih za obične poslove života«. U ovakovoj dekadenci živu gotovo svi zapadni narodi. U ostalom decadenca je vrlo relativan pojam i svaka decadenca krije u sebi klicu novoga života. Grčka dekadenca nosila je u sebi klicu panhelenizma. Decadenca rimskoga carstva nosila je u sebi klicu mladoga krščanstva. Decadenca posljednjih Bourbona nosila je u sebi klicu franceske revolucije. A i naša moderna decadenca nosi u sebi klice novih ideja. Naravno ove ideje nisu nam sasvim jasne. I premda osječamo da če se naše društvene institucije promijeniti iz temelja — ne vidimo jasno u budučn"''*' Vidimo kao isprane konture našeg budučeg života. Približna
nakost, prava ljubav bližnjega, bratinstvo svih naroda.
Ne bih se usudio reči da i mi Hrvati živimo u decadenci. Jer napokon mi smo još mladi narod koji još nije počeo živjeti svojim životom. Ali ima ipak nešto. Još do nedavna borili smo se za naše narodno ime a borimo se donekle još i danas. Ali ipak nam nije uspjelo da se sasvim zatvorimo velikim idejama (donekle revolucijonarnim) koje se šire po kontinentu. Socijalno pitanje na pr. kucka i na naša vrata. Drugdje je več vrata pro-bilo, u nas samo kucka. — Ima mnogo ljudi koji kažu: socijalizam za Hrvatsku nema smisla. I imaju pravo. Jer gdje nema industrije, nema radnika, a gdje nema radnika nema običajno ni socijalizma. Ali pod socijalnim pitanjem ne razumijeva se samo socijalizam. Pod socijalnim pitanjem razumijevaju se sva ona pitanja koja se nameču našemu društvu i koja moramo odgonetnuti. Emancipacija žene, pitanje radniško, pitanje o liberalnim profesijama (liberalni proletariat), pitanje o uzgoju djece, pitanje o kapitalizmu, pitanje o malim posjednicima — sve su to socijalna pitanja. I evo ova pitanja prokrčila su si put i u mladu Hrvatsku. Ja ne kažem tim da su ova pitanja postala akutna za Hrvatsku. Ali nitko ne može poreči da su ovdje. I kad je tomu tako nije čudo da su ta pitanja odjeknula i u književnosti. Prodjimo letimice hrvatsku knji-
ževnost od prvog početka. Dubrovačka literatura nije nista drugo no historički monument. I kad čovjek pročita cijelu dubrovačku i literaturu — onda dobije od prilike pojam o talijanskoj literaturi onoga vremena. Kao historički monument može biti ova literatura velika. Ali prave vrijednosti nema, jer niti je nacijonalna niti soci-' jalna. Dubrovačka literatura mogla bi biti jednako pisana na la-tinskom, talijanskom, franceskom ili kojem drugom jeziku a da ne bi ništa izgubila od svoga karaktera. I za to nas ostavlja hladne ko one antike što poplavljuju evropske muzeje.
Prodi demo preko onih sporadičnih literarnih pojava u Slavoniji (Reljkovid) — pak demo uzeti preporodnu književnost. Pre-porodna književnost ima jedno značajno obilježje. To je književnost nacijonalna — književnost tendencijozna. Ona je imala zadadu da odgaja dobre Hrvate. Njezin temelj je patriotizam. Ovakovih epoha ima u svakoj historiji književnosti. Hrvatska preporodna književnost je dobro izvršila svoju misiju. Svi smo postali dobri Hrvati. Dubrovačka literatura stoji možda literarno više, ali ne vrši nikakove zadade. Hodu još samo da spomenem da preporodna književnost nosi na sebi biljeg optimizma. Možda dete se čuditi kad kažem da mi se čini da je Senoa bio valjda posljednji pre- / poroditelj. On nosi na sebi sve značajne črte preporodne literature. Osim toga je kao književnik romantik.
Na preporodnu literaturu nadovezala se romantička škola.
0	njoj ne bih znao mnogo redi. Bila je kratkoga vijeka i nije ostavila u životu nikakovog traga. Tek gdjegdje još nadješ Kohana
1	Vlastu. Šenou čitaju mladi ljudi i djevojke.
Zaboravio sam gore napomenuti Preradovida. On ne spada za pravo ni u romantičku školu ni u preporodnu književnost. Po svome životu je preporoditelj. Ali kao pjesnik stoji sam za sebe. On je čovjek svih vremena, velik po svojoj formi i ideji. On mi se čini ko hrvatski Schiller.
Naša moderna književnost otpočinje s Gjalskim. Moderan po formi i po ideji on je za pravo prvi unio u hrvatsku književnost socijalni momenat. I to je baš kriterij naše moderne književnosti: da je socijalna. Ona nije ni mrtvo slovo ko dubrovačka literatura, ni patriotička haranga ko preporodna literatura. Ona je slika života kakav jest sa svojima patnjama i bolima (Kozarac!) I baš za to stoji naša moderna književnost više od dubrovačke i od preporodne literature. Spominjem još samo, da nosi na sebi biljeg pesimizma.
Na modemu knjiženost oslanja se mlada Hrvatska. Ona nosi na sebi biljeg snobizma i decadence.
Redi de možda čitatelj: Čudan čovjek, prije je rekao da ne misli da mi u Hrvatskoj živimo u decadenci, a sad kaže da mlada Hrvatska nosi na sebi biljeg snobizma i decadence. — Naravno 1 — Nema sumnje da se stvorilo nekakovo evropsko kosmopolitsko društvo, jednako u Franceskoj, jednako u Rusiji, jednako u Hr-
vatskoj. Ovo društo jednako na cijelome kontinentu odmaklo se daleko napred od naroda. Ali naravno i tu stoji ovo društvo bliže narodu u Franceskoj no u Njemačkoj, bliže narodu u Hrvatskoj no u Rusiji, bliže narodu u Zagrebu no u Slavoniji. Ovo kosmo-politsko društvo nema svoje politike, nema svoje narodnosti, — ono je jednako u Parizu i Berlinu. Ali ipak ima nešto što ga karakteriše. Ovo društvo ima svoj način mišljenja, svoju vjeru, svoje umjetnike, svoje književnike i svoje listove. I za čudo čini se ko da si mišljenje ovih kozmopolita usvaja svaki dan više svijeta. Brze komunikacije ko da su učinile distancu iluzornom i tako se ove ideje raznašaju svijetom i svagdje nadju pristaša. Mladi ljudi idu u svijet na nauke i tu nehotice usisaju ovakove ideje. Drugi opet idu na putovanja i tako nehotice promijene svoj način mišljenja. A nije teško sastati se s ovim novim mislima, jer su gotovo svagdje i po večim gradovima, po kupalištima, u vago-nima, na brodovima, a ponajpače u tudjem novinarstvu. I evo i u mladoj Hrvatskoj ima ljudi koji ovako misle. Ja priznajem da u ovoj pojavi ima nešto importacije iz inozemstva. Ali ne valja smetnuti s uma da u mladoj Hrvatskoj ima jedna klasa ljudi koji misle kosmopolitski — dok narod tek bije romantički boj za svoju narodnu slobodu.
Pitat čete me sada tko su ti kosmopolite. Pivo odmah ču vam reči. To su ljudi koji su se prenaglili u svojem duševnom razvitku — koji kao da su se zaletjeli u svom mišljenju daleko napred od ostalih i ondje se najedared zaustavili ko pred kakovom zaprekom.
Čitava pojava kosmopolitizma čini mi se u neku ruku ko veliki bezdan do kojeg su dotrčali različiti ljudi sa svih strana i u svim smjerovima i ondje se zaustavili, pa kako ne mogu dalje, stoje jedan do drugoga i razmišljaju kako koji. Medju ovim lju-dima ima ih najviše onakovih koji su naučili nekoliko jezika, pro-putovali nešto svijeta, bili na naukama po večim gradovima, stekli kakav akademski grad, pročitali mnogo knjiga raznoga smjera i na svim jezicima i kušali napisati i sami što godj. U glavnom su to ljudi svagdanjega talenta, individui nervozni, osjetljivi i pri-stupni raznim dojmovima. Mnogi od ovih goje simpatija za lijepe umjetnosti i za književnost — pa kušaju da stvore nešto prema svome ukusu. I doista njihova djela izilaze im slična. Stil im je nervozan, ideje drhtave, čudne i vrlo bizarnih kontura.
Jedni gledaju oko sebe ozlovoljene duše. U svakoj socijalnoj pojavi vide nešto infamne hipokrizije i zločinskog instinkta našega vremena. Sve im se čini ko djelo demonovo. Vide gdje djevojke ne štuju više svoje djevičanstvo, vide gdje žene krše zadanu vjeru, vide gdje muškarci hlepte za gadnim sebičnjaškim užitkom, vide gdje se gazi pravda i zakon, vide gdje stradaju siromaši, premda su u ogromnoj večini. I ovako ozlovoljeni postaju mizantropi i gubeči vjeru u svaku bolju budučnost — pljuju na svijet i jedino
r\
X
čuvstvo što ga goje u duši — zove se prezir. Ovako ogorčena duša inspirirala je pjesniku : les Fleurs du Mal. Kritičari to zovu dijabolizam.
Drugi opet tražeči badava ideale u svojoj okolini posežu u prošlost. Savremeni svijet čini im se nagrda. Oni misle da je krščanstvo oštetilo rod ljudski. Čitav srednji vijek čini im se zločin.
I ovako se prenose u duhu u ona bolja helenska vremena kad je arijsko pleme doseglo vrhunac mirnoga razvitka. Oni drže da je semitski elemenat zamrljao bistri genij arijski. Sokrat im se čini ko pseudohelen u koga je odviše krščanskih nazora. Oni stresaju od sebe što je još na njima krščanskoga i postaju pogani dušom i tijelom. Svaki od ovih ljudi ima svoju grčku viziju — gdje živu njegove simpatije iz onoga svijeta. Jedan je pače napisao: Ja znam da sam ljubio Antigonu u onom drugom životu. Ovakova dispozicija duše inspirirala je gospodji Lamber: la Paienne. Kritičari zovu to neohelenizam.
Drugi opet najadniji pesimiste i mizantropi zdvajaju o ljudskoj budućnosti. I ovako gotovo zalutali u duševnoj boli obliječu prošlost čovječanstva. Dolaze do srednjega vijeka. Ali ovaj nema za njih čara. Čini im se surov i djetinjast. Idu dakle dalje. Zaustave se nad klasičkim svijetom. Ali i ovaj ih ne privlači, čini im se odviše pun suvišne akcije. Koliko izgubljenih energija! I kamo god bace pogled pričinja im se ko badava potrošena ljudska snaga.
I to ih čini još večim pesimistima. Dakle toliko tisučlječa je tre-balo da dodjemo danas na koncu dcvetnaestoga vijeka do ovog banquerouta vjere i zadovoljstva. I ovako ogorčeni na svršetku vračaju se na početak. Idu u Indiju, u tu stara kolijevku naše civilizacije. Tamo je davno, davno, nekakav Buda učio vjeru du-ševnog samoubojstva. »Najbolje je ne misliti nista«. I oni ostaju zapanjeni kod ovih njegovih riječi i misle: »Za čudo da je več najstarija filozofija svijeta tako užasno pesimistička i da je čovjek od prvog početka prokleo svemir i prezreo život«. — Ovakova dispozicija duše inspirirala je Kaina Leconte de Lislu. Kritičari to zovu budizam.
Drugi opet gledaju mirnim okom oko sebe. Ali svemu zlu nazrijevaju razloge u hipokriziji naših socijalnih institucija. Čini im se da smo na pragu nove ere krščanstva. Oni misle da je spas u pravom shvačanju nauke Kristove. Več smo tako daleko došli u nezadovoljstvu, da več ne možemo dalje. Da si vratimo mir duše treba nam prihvatiti nauku Kristovu: ljubiti bližnjega, ne upotrebljavati šilu i ne vračati zlo zlim. U ovim poslednjim četiri i riječima je cijela filozofija svijeta. Ali naravna je konsequenca da treba napustiti ideju države koja se osniva na sili, rastjerati vojsku, ukinuti redove, pustiti trgovinu, industriju, veleposjed i sve ono čim se ponosi naš moderni svijet. I evo ovako ovi ljudi premda svoju nauku grade na pozitivnom temelju evangjelja —- uče nihi-lizam. Ovakove ideje možete čitati u knjiži: Carstvo božje je
u vama. (Spominjem en passant da je ova knjiga više nahudila državama od svih Henrya, Jauresa, Guesdesa i Sebastien Faura.) Kritičari to zovu tolstoizam.
Drugi opet (i ovi su najinteresantniji) odvračaju se sasvim od realnog života: kako ne mogu nači oko sebe Sto bi ih zado--voljavalo - r-prenose se u svijet sanja i ondje u onim mističkim sferama živu u društvu riječi i simbola. Ovi divljaci na koncu naše stare civilizacije imaju tankočutne živce. Oni osječaju življe od mandarina i izmišljaju stvari koje su izmislili drugi več pred 2000 godina*. Za njih ovaj svijet ne opstoji. Sve što gledaju oko sebe nisu no simboli. U ostalom ovaj spoj forme T~cuvstva," slike ' 1 Ideje — ovaj~sirhb'0l čini im se glavno u našem životu, gdje za njih nema ništa bitnoga. Ali sasvim je naravna posljedica, da uz ovakovo shvačanje svijeta naš obični jezik društveni i literarni ne odgovara njihovim potrebama. I oni unose u svoj jezik neku duboku mistiku — mistiku rime, mistiku harmonije, mistiku riječi i mistiku slova. )A je crn, e bijel, i modar, o crven, u žut. Črno su orgulje, bijelo je harfa, modro je violina, crveno je trublja, žuto je frula. Pa opet orgulje izriču monotoniju, sumnju, jednostavnost — harfa jasnoču — violina strast i molitvu — trublja slavu i veselje — frula naivnost i smiješak. — Tako u njih svaka riječ ima svoj osebujni smisao. Ovi su ljudi izmislili cijelu pjesnišku instrumen-taciju. I da čovjek bude simbolistički pjesnik nije dosta da ima čuvstva i poezije — več mora proučiti i simbolistički contrapunkt
što ga je napisao Stephane Mallarme pod naslovom: Traite du Verbe avec Avant — dire. Ja vam ovdje prevodim jednu simbo-lističku pjesmu kao primjer — i to u prozi jer mi je teško u vezanom govoru izreči što pjesnik hoče. Pjesma je od Paul Verlaina: »Nada svijetli ko komadič slame u stali. Što se bojiš pijane ose u ludome lijetu? Gledaj, sunce jednako igra po prahu kroz kakovu rupicu. Za što ne spavaš, prislonivši lakt na stol ? — Siromašna dušo, pij bar onu smrznutu vodu iz zdenca. Pa onda spavaj. Ajdemo! Ti vidiš ja ostajem. I dragati ču Tvoje sanke poslije objeda. A ti češ pjevuckati ko uljuljano dijete. — Evo podne zvoni! — Milostiva gospodjo, smilujte se, odlazite! — On spava! —To je čudno kako korak žene odzvanja u mozgu jadnih siromaha. — Podne zvoni. Ja sam poškropio sobu. Ajde spavaj, nada svijetli ko kakav šljunjak u dubini. Ah! bože moj, kad če procvasti cviječe u rujnu?!« — Mislite si k tomu krasnu rimu, gladak stih i nešto harmonije u poredanju riječi — pa možda odgonetnete šta ova pjesma znači.
Ali tako vam nije samo u pjcsmi, tako je i u prozi. Kao primjer čitajte Maeterlincka. Nešto je od njega izišlo u prijevodu u Vijencu. I za čudo ovi ljudi od simbola poplavili su gotovo cijelu
* Lemaitre: Contemporains.
Europu. Ima ih u Francezkoj na pretek, u Engleskoj, u Njemačkoj, u Španjolskoj, u sjevernim zemljama i na hrvatskom jugu. I svi jednako tapkaju po magli i teturajuči grade simbole. I što je još najčudnije našli su slikara i kipara koji jednako sanjare i jednako vide. Pak risu po svojim listovima žute ljude neizmjerno bolnoga lica, duge kose, s životinjskim nogama, koje plesu po zemlji, dok se glava sakriva u magli. Pak risu ljubičaste djevojke sasvim kratkoga tijela, a nogu dugih koje se gube u vječnost. Tanke su u pasu, kosa im se ko od straha priljubila uz tjeme — a oko njih lete ptice i leptiri, piramide i sfinge. Pak risu crvenu djecu s bradom i brkovima — lica nervoznog. Pak risu cviječe bijele boje — sasvim male palme i silne ljubice. — Ovi ljudi imaju svoje carstvo bilina i životinja. Pa kad čovjek uzme u ruku Jugend, ne bi nikada mislio da taj list izlazi na našem planetu — več tamo negdje na Veneri ili Marsu. Možda da su tamo ljudi nešto duljega tijela, ljubičastih očiju, crvenih brkova i zlatnih prstiju. Možda tamo leti cviječe po zraku. Možda je tamo moda da djeca nose dugu bradu. — Ati ovi ljudi to shvačaju ozbiljno i ima doista nešto ozbiljnog u njihovom nastojanju.
Ja sam od vremena do vremena zalazio u Cafe Procope u Parizu, 19, rue de 1’ancienne Comedie. Tamo je zalazio i Paul Verlaine sa svojim simbolicima. Čudni ljudi, duge kose, otrcani, blijedi, mirišuči po absinthu i bolnici. I tamo ovi ljudi srcu spiri-tuoza i govore o simbolima, čitaju i recitiraju pjesme, pjevaju i pokazuju slike. Tamo se zaidje kadikad i koji bourgeois. Pa kad mu pokažu sliku djevojke, blijede, koja mješte suza valja iz velikih očiju svu našu socijalnu bijedu: radnike, obudovljele žene, gladnu djecu, sve strašne skelete — on naceri svoja usta i brnda u sebe : Tiens, tiens que c’est rigolo . . . Pak se onda užasno smije. A ovi ljudi sjede u kavani noč i dan. I kad popiju desetak absintha, onda su u svom elementu. Onda se zavuče svaki u svoj kut, pak uzme olovku i papira i piše pjesmu — pjesmu silno simbolističku, gdje se prelijevaju sve boje ovoga svijeta. Pa kad mu zapne pero srkne opet iz čaše i nastavi dalje. Pa kad je ispjevao blijed u ekstazi svoju bolnu pjesmu skače se sa stolca i gega se do svoga prijatelja u drugom kutu, pak mu čita pjesmu, a ovaj kima glavom ko da je razumije. I onda opet razgovaraju o simbolima, o rimi, o kakovom neologizmu i ovako čekaju dok svane dan. Onda se vuku blijedi iz svojih cabareta i turaju se kuči da ondje pro-spavaju dan. S večera počinju opet s nova. I tako ne rade samo oni u Procopu. Tako rade i oni u Cafe des Decadents i oni u Ane rouge i oni u Mirlitonu i oni na Montmartru.
I evo ovi ljudi stvorih su posebnu sektu, pak idu u povorci po cijelom svijetu. Pred njima se nosi barjak na kojem je napisana pjesma Verlainova:
Mi hočemo glazbu prije svega Pak ljubimo što nije jednako Maglovita nek je naša pjesma A da nije teško što je lako.
Pa kad tražiš svojoj pjesmi riječi Moraš vazda zaići se malo. Najdraža je pjesma maglovita, Gdje je jasno uz nejasno stalo.
Mi ne demo no niansu samo Boja ne smije udi u pjevanje — Ah ! nianso j edina družice,
Rog uz frulu, a sanja uz sanje!
I ovako ide ova povorka svijetom i pjeva simbolističke pjesme. U povorci idu ljudi blijedi, melankolidnog pogleda i nose razne simbole. Jedni nose velike suze, drugi rezede crvene boje, drugi opet čašu absintha, drugi opet čovjedji kip isklesan u ka-menu s dugim prstima i s mnogo prstenja na ruci. Drugi opet nose na velikom platnu novu abecedu. I kako idu vabe ljude u svoje kolo i priključuju im st mladi ljudi raznih zanimanja, takodjer blijedi i slabi. U očima im čitaš abuliju. A na strani stoje starci
—	medju njima Zola i izmjenjuju svoje mišljenje o ovoj djeci. Svaki čas se čuju riječi: glupani, idioti, lupače, dekadenti i t. d. A ovih malih se čuje dreka i psikut. Ali oni idu sve dalje, dalje
—	dok se ne izgube tamo daleko u maglu.
Ovi su ljudi vedinom dobri katolici. Pročitajte kao primjer Sagesse — pak dete vidjeti. Ali njihova vjera ko da je vjera po-kajanja. I ovako ovi moderni izilaze katolički asceti. Oni siplju na svoju glavu pepela, tuku se u grudi i mole simboličke pjesme bi. djevici Mariji.
A što je najčudnovatije, ovi ljudi koji stvaraju novu literaturu i nov način mišljenja, koji su izmislili nov stil i nove sanjarije, koji govore jezik koji drugi ljudi ne razumiju — ovi ljudi ne po-znadu se medju sobom. I premda su svi jednaki — svaki od njih. misli da je drukčiji od ostalih. Oni preziru sve što je civiliza- ' cija učinila veTikoga do danas i dok bi drugi čovjek gledajudi Auerovo svjetlo kad se vrača po noči kudi mislio: E ipak je nešto dobra učinila naša civilizacija — Verlaine misli na Marathon. Smiješna je asocijacija ideja u ovih ljudi. Oni su kao onaj ludjak, . koji je tvrdio da kad sluša Fausta mora misliti na rijeku Ama-zonu.
A ja opet mislim da to nije afektacija. Ja pade vjerujem da ovi ljudi misle sasvim iskreno. Ovi simboli, ove sanjarije, ovaj misticizam, ova vjera — sve je to potreba njihove bolesne duše. Oni vjeruju u svoje simbole i drže ih nečim bitnim. I evo u ovoj
vjeri stvorili su ovi ljudi gotovo novu književnost sasvim nervoznu, punu mistike i simbola.
A kritičari to zovu dekadentizam.
I evo sve ove ideje, koje sam samo ovdje ovako letimice spomenuo, nalaze se i u tnladoj Hrvatskoj. Naravno one gdjegdje nejasno izbijaju a gdjegje su opet jasne. Kao da se svim ovim najnovijim strujama u evropskoj književnosti mogu nači začetci i u mladoj Hrvatskoj. Te pojave su tek embrionalne ali su ipak interesantne. Tko je pratio hrvatsku književnost u ovo posljednje vrijeme dozvoliti če mi, da je od vremena do vremena izišlo u listovima stvarih zanimljivih i za Hrvatsku originalnih. Te su stvarce bile dobačene od sasvim mladih ljudi onako na milu volju. A naravno bilo bi ovih stvari i više da urednici naših listova ne stavljaju odviše uske granice autorima. Jer svojom rezervom hr-vatski listovi gotovo sprečavaju čovjeka u slobodnom mišljenju. I tako mnogi čovjek (ne samo mi mladi) ne može svoje misli da štampa.
Ali ima uz štampanu još jedna literatura, tako zvana literatura u zraku. Nema sumnje, da bi čovjek našao mnogo dobrih stvari kad bi išao prekapati po pisačim stolovima neknjiževnika. U ostalom ni to nije potrebno, jer ljudi rado pripovijedaju o onom što rade. Tako več neko vrijeme kola po Zagrebu mala fantazija, vrlo nervozna i vrlo simbolička. Autor ju je pripovijedao več svim svojim prijateljima, ovi opet dalje i tako ima malo ljudi u Zagrebu koji ju ne znadu. »U zraku se propinje zlatna žica prikopčana s jedne Strane na sunce, koje se radja, a s druge na mjesec koji zapada. Na žici sjedi starac duge kose i bijele brade ko ovca. Lice mu je silno navorano — oči suzne. U desnoj ruci drži gudalo i povlači po ovoj žici. I kad god zadrhta ova žica padaju krvave suze na zemlju. A angjeo doleti kod svakog drhtaja i briše ovu krv sa žice«. Ovakovih fantazija ima više — ali ne ču da dugo-časim čitatelja, koji ih možda i sam zna. Ima ovako u gradskome traču mnogo bisera književničkih pokušenja. Nišu doduše nikada došli na papir, ali svijet ih zna — barem mladji.
Ali da se vratim onamo gdje sam se zaustavio. Ako čovjek uzme samo ono što je štampano, opet se opaža neki novi smjer u mladjih ljudi. Vidi se da ovi mladi književnici osječaju drukčije od starijih, da su im ideje modernije, a forma novija. Vidi se da u svakoga od ovih novajlija drhče nešto literarne atmosfere iz cijele Evrope. I ove nove ideje što si probijaju put u Hrvatsku preko ovih mladih ljudi izbijaju u njihovim literarnim pokušenjima kao pritajene. Autor »Ridi Pagliaccia« izišao je diabolik. Autor »Pjesnika i mentora« izišao je neohelenista. Autor »Moderne legende« izišao je Tolstojevac. Autor »Ljubavi« i »Okova« izišao je dekadent itd.
Ovo su tek uzeti primjeri na milu volju. A kad bih počeo analizovati svaku interesantniju pojavu napose, moglo bi se još koješta nači.
Pita se sada samo — je li to sve importacija tudjih ideja (dakle snobizam) — ili ima li ovdje nešto i samoniklog na hrvat-skom tlu. — Bilo kako mu drago ja držim da svaki čovjek po-prečnog talenta nosi u sebi neku predispoziciju duha. I kako je najviše naših mladih ljudi prigrlilo baš najmodernije ideje u Evropi čini se da ove najviše odgovaraju njihovoj potrebi duše. Jer ne može se poreči da čovjek koji mnogo čita prima toliko dojmova, prodje toliko sugestija, da mora nadvladati u njemu baš samo ono što najviše odgovara njegovom duhu. Za to je vrlo interesantno, da u ovoj mladoj Hrvatskoj nema ništa romantičnog, ništa naturalističkog, ništa starijeg, več samo one ideje koje sam prije nazvao kozmopolitskima.
Pak ako mnogi i izidje diabolik — premda nije čitao ni jednoga diabolika, ako mnogi i izidje budista — premda nije čitao ni jednoga budiste — to samo dokazuje da isti razlozi ra-djaju iste posljedice.
Napokon imamo li mi Hrvati razloga da budemo zadovolj-niji od ostalih. Mi nemarno još ni naše narodne samostalnosti — mimo ostaloga — pak ako i nemarno socijalizma — imamo soci-jalne bijede na pretek. Meni je žao kad moram da konštatiram da ova mlada Hrvatska nosi na sebi biljeg užasnog pesimizma. Ja bih volio mladu Hrvatsku optimističku i nadobudnu. Ali ovako je duh vremena. Otudjeni u našem socijalnom životu i u crkvi — nezadovoljni s mnogoga razloga — lutamo po ovom svijetu novih ideja i tražimo nadu. Pak ne nalazeči je trujemo si mladi vijek. Trujemo ga hotomice. Molim Vas šta su drugo kavane no rendezvousi samoubojica. Najprije kava, onda duhan a naj-poslije ona lektira, koja nam ubija mozag.
Ali ovako je svagdje, ne samo u Zagrebu. Ovako je po cijelom svijetu. I za to su sretni oni ljudi koji su našli bar jednu ideju za koju živu. Pa makar ova ideja bila kako jednostavna. Makar značila osnovati zdravu obitelj! I za to svaki čovjek traži jednu ideju. A tko je ne nadje taj uzme jedan san i u torn snu živi.
Mlada Hrvatska čini mi se u neku ruku ko legija mladih ljudi, velikih sanjara, koji su se pohvatali u svome poletu koje kuda. Jedni su zapeli u Švedskoj, drugi u Rusiji, treči u Parizu, četvrti u Orientu — i svi jednako plaču za izgubljenom energijom života.
A ima ipak nešto nova u ovom nervoznom drhtanju mladih ljudi. Ima pače nešto energije. 1 možda da danas sjutra izidje iz našeg kola još čestita generacija — zdrava — jer se iskušala u bolesti.
AGRARNA PRETRESIVANJA.
PiSe
Miša Zrmljanic (Vinkovci).
ir.*
Ti zvuci niesu nama nepoznati;
....... Tresič-Pavičič.
Kopče su agrarnoga i industrialnoga proizvadjanja sveopči ekonomski zakoni. Ovdje i tamo upotrebljivanje Strojeva u svrhu da se što veča količina »promjenljive« glavnice pretvori u »stalnu« glavnicu; -ovdje i tamo svakom prilikom pritisak na nadnicu i produženje radnoga dana; ovdje i tamo znaci modernoga društva, koje je porušilo sve razlike staleža i otstranilo sve zapreke, koje bi smetale koncentraciji imovine, — svugdje jednaka akutna bolest: borba izmedju glavnice i rada . . Naša država ne čini iznimku u sveopčoj krizi. Sto no rijeČ, za nju vrijedi ponajprije pjesnikova: »something is rotten in the state of Danemark«. Svugdje simptomi agrarne krize, — počeci novih prilika.
I kod nas je posjed razdrobljen na jednu stranu na neznatne česti i time je lasnije, da se na drugu stranu stvaraju široka latifundija, — spahiluci, na kojima cvate moderno kapitalističko gospodarenje.
Odnosi najnaprednijih zemalja mogu nam služiti ogledalom za naša društvena obličja. Najodlučniji je pojav svakako Engleska, koja je i jednom Marxu služila za primjer, na kojemu je konstatovao svaku tačku histo-rijskog razvitka društva i vremena, koja čekaju ostale narode. Engleska
* U trećem broju (u nekoliko istisaka) uvukle su se neke nemile tiskarske pogrješke u prvi dio članka „Agrarna pretresivanja". Molimo sl. čitateljstvo, da izvoli u interesu stvari izpraviti slijedeče pogrješke!
„glavno14 čitaj: slavno „predmet" čitaj: predmeti „Eng.ls" čitaj: Engels
„koje bi se moglo" čitaj: koja bi se mogla „poduzimača" čitaj: preduzimača „pje^mi" Čitaj: pjesni
„skupina vrijednosti" čitaj: skupina višaka vrijednosti
„jednobistrenosti4 čitaj: jednobbtvenosti „— Agrarne glavnice, kod kojih postoje isti uslovi kao Što kod prve vrste glavnica4* čitaj: Kod agrarne glavnice postoje isti uslovi, kao Što kod prve vrsti glavnic©
„razviku" čitaj: razvitku
„Taj, Wrekliw bi agrarci, socializam" čitaj: Taj, „rekli4* bi agrarni socializam „gradjanstvo, seljak u opće, sveukupni treči staležw čitaj: Gradjanstvo, seljak, u opče sveukupni treči stalež.	(Op. pišč.)
Na str.	129.	reda k	23.
n «	130.	podredak	4-
n	n	130.	n	10.
n n	131-	redak	9-
n »	131.	n	24.
Yl	M	>3i.	podredak	i.
*» >1	>32.	redak	>4-
n n	132.	n	28.
* »	'33-	”	1.
H	M	>33.	n	28.
n n	>34-		4.
»> w	'34-	M	11.
ne poznaje srednjega staleža, jer je posjednik malene svojine (Yeoman) i seljak izčeznuo. Ondje je zemljište koncentrirano u rukama nekolicine bogataša, bilo vegijaca bilo torija, koji pojedine česti svojih latifun-dija daju u zakup. Zašto to? — Ustrojstvo kapitalističkog društva zahtijeva uvijek Što manje protivnike. Tim je veči uspjeh koncentracije, što je dana veča prilika navabiti mnogo zakupaca, od kojih su jamačno največi nudjaoci u prešnosti. A i to nije zadnji uzrok, što je lasnije opredijeliti čisti dobitak malenih dijelova . . . Zakup se daje samo na kratko vrijeme, da se u slučaju propadanja zakupnika može tim lasnije otstraniti. — A vlada li svojina u osnovi, neizbježno je posljedak ustanove i zakona redovito zanemarenje povlastica manjih vlasnika i zakupaca, što je krivo da su ovi relativno uvijek največi porezovnici. Onda nije čudo što toliko polje — osobito danas u Engleskoj — stoji na ugaru14, jer se ovako radja misao napustiti sasvijem poljo-privredu, kad zarada ne pokriva ni najnužnije potrebe. Do sličnoga zaključka dolazi i vlasnik latifundija, da je bolje pretvoriti oranicu u pašu ili šumu. Oko godine 1850. ne bijahu u Engleskoj rijetki zakupi nad 1000 acre-ovals, a bilo je takodjer več sijaset malih. Oko god. 1875. konstatovalo se, da je veliki dio malih zakupaca isčeznuo, usljed bankrota ili iseljivanja u kolonije. — Obradjivanje oranice nazaduje a raste pašnjačtvo, no ipak broji ta godina do 560.000 zakupaca po-priječne zakupine od 60 acre-ova. Petnajst se godina docnije, god. 1880. sasvijem promijenilo obličje poljoprivede i poučnosti radi ne možemo da uskratimo sliku toga obličja, postavivŠi ju u tabelarni okvir16.
Klasifikacija zakupa	površina svakoga razreda u IOOO acr.l	I postotci	broj poj edinih zakupa	postotci	sred. veličina pojed. zakupa u acr.	broj radnika poje- ; dinih zakupa	postotni broj zakupa	broj rad. pojedinih j zakupa
manje od 50 acr. do 50 acr.	4830	'5	391429	71	12-3	0	407/ 14-88	10 15
od 50 „	„	100 ,	4663	15	64095	12	72-8	2	12-39	20
n !00	„	„	300 „	13483 42		78721	14	i7i'3	3 4	7-69 6-2?	25 3°
300 „	„	500 „	5266	16	14078	2	3740	s	3-28	40
tf 500 j>	» IOOO ff	3120	10	4831	I	7.8-o	6 7	2^0 170	45 55
preko IOOO „	759	2	s«	0	I297O	9	i-o8	60 i viš.
3'«3 i-43 0-92 0-36 0-32 0*12 0-04 0-05 0-07
14	Besmrtni kemičar Justus v. Liebig (1803—1873) več je dokazivao, da nije uzrok propadanju agrikulture iscrpljenje zemljišta, več iscrpljenje proizvodne ljudske snage. „Chemie in ihrer Anwendung auf Agricultur und Physiologie“. 1840, 9. izd. 1875. Kemičar Karl Marlo-Winkelblech (umro 1859.), preteča znan-stvenoga socijalizma, takodjer se pita „dolazi li agrarna bijeda i u opče sva društvena bijeda od prirode ili uredaba ljudskih?" „Untersuchungen iiber die Organisation der Arbeit oder System der Weltokonomie. 1848“.
15	i acre = 40-468 ar. ; 1 ar = 100 kvadratnih metara (qm); 1 jutro = 57-546 arova.
16	Za tabele nam 'služiše podaci knjige čuvenoga ruskoga socialpolitičara
N. Kablukova „Ladanjsko radničko pitanje".
190	ZEMLJANTĆ.
t..
Tabela nam kaže; zakupi do 300 acr. iznašaju g7°/0, a od ovih dolazi 7 1 °/0 na zakupe^ do ,50 acr. Najmanji su posjedi od popriječno i2-3 acr., a tih imade najviše u Engleskoj. Ti brojevi hoče jedino da razjasne razviče društva i nikako nijesu navedeni za prispodobu moguče sa našom državom, kad sami znademo za koliko je Engleska napred-nija od naše države. . Još značajniji je drugi dio tabele, koji nam predočuje koliko zakupaca bez ikakove tudje pomoči raditi mora, gdje je skoro neophodno nužno pri vanrednim poslovima imati pripomoči. To dovodi do misli baviti se iznimno hranitbom marve pašo m, a statistika nam daje opet brojeve toga tumačenja razviča. Paše En-gleske iznašaju 53'3"/o sveukupnoga gospodarstvenoga zemljišta, oranice 13‘8°/0, mješovita gospodarstva 32'g°/0. Od zakupa dolazi postotno na:
Vrsta gospodarenja	do 50 acr.	od 50—100 acr. od 100—300 acr.		od 300—500 acr.	§ V 7 b ° \ a O 10	preko 1000 acr.
PaSu			72-4	>>'5	13'4	2*0	o*6	0‘6
Oranicu		6y6	10*4	15-6	4-2	2*0	0*2
Mješov. gospodar. . . .	JO' 1	9‘3	15-0	4'°	1-5	°'4
Moguče če te tabele biti i u toliko koristonosne što jasno do-kazuju, da u Engleskoj faktično vlada malo gospodarstvo. Vlasništva su velika, a razcijepkaju se u sitna zakupna gospodarstva po maksimu kapitalizma, o kojoj smo stvari več govorili. Nijesu li latifundija još sve-ukupno zemljiŠte u cjelovitosti eksproprijirala, to je seljak prisiljen na zaradu izvan kuče, jer ga njegovo dobarce prehraniti ne može — a k tomu ga bije trostruki bič »hipotekarni dug, poreži privatni dugovi«. Nijesu li ni latifundija u stanju dati zarade proletarcu Seljaku — mnogo tomu doprinašaju agronomne sprave — to če osiromašeni seljak i propali zakupac krenuti kao nadničari u sredotoČja industrije ili u gradove, koji uslijed toga elementa rapidno rastu. — Ako li je industrija slaba, to ih nasilje nepovoljnih prilika prisili k iseljivanju17. Posljedice latifundija usrečiše i nas — čemu one vlade nijesu krive, jer one su samo representanti najmočnijeg razreda društvenog ustrojstva. Prožeti smo osvjedočenjem, da nijednoj vladi nebi bilo opstanka, koja bi se protivila savremenoj privrednoj gradjevini. — Na jednu se stranu seli naš narod u Ameriku, osobito u Brasiliju, na drugu rastu i naši gradovi, osobito u Slavoniji.
Gustoča je narasla u Hrvatskoj i Slavoniji od godine 1880., kada je došlo 44'50 Stanovnika na kvadratni kilometar (qm), do godine 1890. na 5i-4i stan. po qm. Poljoprivredom se bavilo 1880. god. 45'60°/0 sveukupnog žiteljstva, a god. 1890. samo 41'2 2 °/„. A ne utkamo prerokovanja kad velimo, da če nas najnovija statistika još više iznenaditi. Obrtom i trgovinom bavilo se 1880. god. 3-g6"/(,, 1890. god. 5.25°/0. Dakle je postotni broj poljoprivrednika pao u Hrvatskoj i Slavoniji za
17	Iseljivanja u Hrv. Slav. god. 1896. i 1897.
io god. za 4'S8°/,18, u mnogo većoj mjeri nego li je narasao postotni broj obrta, prometa i trgovine, kod kojih ovi propali poljoprivrednic i mogu naći zarade. Po tom broji Hrvatska i Slavonija do blizu 40*00 o ljudi bez ikakove zarade. Ne uzevši nista drugoga u obzir, to je taj broj sžm za se veoma tragičan. Pojedinac ove mase boreći se proti grdoj gladi danomice preživi tragediju — za koju naši još uvijek ro-mantički pjesnici, pjevajuć bombastikom poze raznih junačina, ne znadu.
Potpuna bi statistika jasno iznijela sliku gibanja našega pučanstva, ali nam to na žalost manjka. Akademičar Milan Zoričič19 napisao je prvu hrvatsku statistiku na temelju znanstvene podloge, ali nemoguče je iznijeti sveukupnu statistiku, do koje se u našoj državi đoći ne može, jer se za nju nitko ne brine ili vrlo malo brine. Za to i u onom znanstvenom pokusil imade sijaset nedostataka. Ne dobivamo iz nje sliku, koliko se razvrgavanjem naših zadruga stvorilo novih po-sjeda, te od koje su veličine — u popriječnosti — nastali posjedi. Osobito bi važno bilo znati, sa koliko pripomočnih sila pojedini po-sjednici zemljišta rade ; dočim je M. Zoričić po više tablica ove vrste za obrt, industriju i promet izradio i pretresivao, manjkaju i kazala za zemljištno gospodarenje. Upotrijebivši ^podatke M. Zoričiča, sastavismo ovdje sličicu gibanja naše poljoprivrede.
Po županijama i po postotcima bijahu zadrugari i nezadrugari razdijeljeni:
	Lika Kr- hava	Mo- druš- Rijeka	Zagreb	Va- raždin	ff	Požega	Viro- vitica	Srijem
God. 1880. Zadrugara postoj. zadruga	.	.	32'4l	2881	28*02	15-85	2147	42*81	24*80	36-73
nezadrugara .	0*62	979	«'9.S	11*81	16*19	8*70	14-9*	14*02
God. 1890. Zadrugara postoj. za ruga	2986	2 5*39	15*60	7-95	9*16	38*19	17*30	32*35
nezadrugara	0-35	872	5 62	14-57	2772	12-75	17-56	15*12
Ti su brojevi za nas vrlo zamašni, jer pokazuju silne promjene na;našem državnom tijelu ; ti brojevi pokazuju razvrgavanje zadruga, polu komunističkog načina života našega naroda. Vremenom su i zadruge poprimile oblike, koji su odgovarali dotičnom društvu. Ali iz prvih 30-tih godina našega stolječa čuju se več glasi o razvrgavanju zadruga po području civilne Hrvatske i Slavonije. Čitali smo članak iz onih godina, u kojemu pisac tumači uzroke početnog razvrgavanja, te veli: tomu su samo svadjave žene zadruga krive. Znamo, da se žene tridesetih godina našega stolječa tako silno promijenile nijesu, več da su tu bili bitni drugi uzroci . . . Neka nam se ne zamjerava, usu-djujemo se reči: feudalizam je bio manje štetan po zadruge nego li
18	U Magjarskoj samo 3'l"/0.
19	Rad Jugoslav, akademije: „Milovan Zoričič : Žiteljstvo kralj. Hrv. i Slav. po zvanju i zanimanju", 125, god. 1896.
kapitalističko društvo, jer je feudalac ipak samo po potrebi producirao, a usljed pomanjkanja valjane izmjene onoga vremena nije bio u stanju, pretvoriti višak produkcije u novae. Razvijanje gradova, otstranjenje robota komunikacija, učiniše i kod nas svoje, što su uzroci promjene i našega društvenoga života.
Poslije 1848. godine sve to više se razvrgavale naše zadruge u gradjanskom području, dočim su se manje više bolje očuvale u voj-ničkoj krajini, ali i to do god. 1881., koje se godine i ovaj dio provincializirao. Zadruge bijahu ušljed toga u Krajini više štićene, što je država sama nastojala da taj oblik zajednice usčuva i za to zabra-nila doseljivanje u te krajeve, koji bijahu vojnički uredjeni a zadruge su bile osobito jeftino braništvo. Novo vrijeme i u nas žudjeno žudi sasvijem uništiti taj oblik privrede, jer je prevelika zapreka brzoj eksproprijaciji. Ta se želja zrcali i u našem čitavom autonomnom zakonarstvu (1889.), te naš gradjanski zakon ne računa više sa zadrugama, a iz ovoga se nijekanja razvio taki nedelikatni kaos i za našu statistiku i za naše gruntovništvo, koji se jedino može srav-njivati sa onime naše ortografije. — Ali nam statistika pokazuje — a to je toliko poučno — koliko je pri svem nasilju zako-narstva teško misliti samo na pol kolektivističku ideju. A ako se na drugu stranu toliki glasovi dižu proti socijalizmu, koji viču: naš je seljak po naravi antisocialističan, to ti ljudi hotomično ili iz neznanja govore neistinu, buduč se naš seljak nije jošte ni uživio u modemu formu društva.
Poljoprivredno rastrojstvo tjera uništeni narod u gradove, da tamo zaradu zatraži, drugi dio polazi na razna vlastelinstva te su tamo radnici privrednici ili služinčad. Ovaj se društveni proces ukazao kod nas rastenjem gradova, što čemo potonjim »okruglim« brojevima pokazati, a to za to, što nam manjkaju točni podaci prijašnjih vremena i najnovijega vremena. Gradovi su narasli:
		1875.	1880.	1890. poslije 1895.		
Zagreb .		. 20.000	28.400	O C c d	do	0 c 0 »d
Karlovac		. —	4.800	5.600	»	8.000
Sisak . .		—	5-500	6.000	»	7.000
Varaždin		. 7.000	10.000	12.000	1	14.000
Belovar .		, —	3.000	4.000	»	6.000
Osijek .		. 15.000	18.000	21.000	»	25.000
Djakovo		—	3-200	4.300	i	5.000
Vukovar		—	6.000	9.000	»	12.000
Uok . .		—-	3-500	4.500		—
Ruma		—	8.500	9.500		—
Požega .		—	3.000	4.000		—
Brod . .		. —	4.000	5.000	>	7.000
Vinko vci		. —	3.000	6.000	»	11.000
Mitrovica		. 4.000	5.000	10.000		—
Petrovaradin .		. —	3-500	6.000		—
Zemun .	•	. —	u. 000	13.000		—
Gradovi rastu dakle kod nas dosta brzo, ali ne moguće naravnim procesom, jer se u Hrvatskoj i Slavoniji pučanstvo samo za io°/0 po-večaje. Prijašnja je vojnička krajina u pučanstvu stacionarna a u gradu Osijeku n. pr. umire svake godine više ljudi, nego što se rodi. Gradovi i mjesta rastu postepeno prama istoku, dočim su oni prama gornjoj Hrvatskoj, — u primorju slabo napredovali pučanstvom Osobito mjesta srijemske županije rapidno su narasla, a to je u skladu s propadanjem seljaštva u onim krajevima. Dalnji zaključak propadanju samostalne poljoprivrede leži i u slijedećim brojevima. Iz njih vidjamo da danas Hrvatska i Slavonija broji blizu 180.000 poljoprivrednoga pripomoč-noga žiteljstva, koji su sad radnici privrednici, sad svojad i kućna služinčad radnika, od kojih je muških 100.000 a ženskih do 80.000, od čitavoga žiteljstva oko 7 °/0.
Kao što gradovi prama istoku rastu, raste prama istoku nadni-čarenje i služinčarenje; te je bilo god. 1890. u pojedinim županijama postotaka:
Lita Krbftv. Modr.-Kijek. Zagreb.	Varaždin,	Bjel.-Križ.	Požeg.	Virovit.	Srijein.
služinčadi 3-32	4/06	5-43	5'58	6-46	6'i6	io'64	6-87
nadničara o-i5 i-86 2’Oi	roi	3-15	6'57	17^33	i6‘97
Dočim postotni dio služinčadi u Hrvatskoj ne prekoračuje broj 6'5, približava se isti u Slavoniji broju 1 1 ; nadničara imade u hrvatskim županijama na 100 privrednika o—3, u požeškoj županiji več 7, u srijemskoj županiji 17, a u virovitičkoj županiji preko 17.
Da se povratimo Engleskoj, na kojoj čemo dokazati još zadnju tvrdnju, da je kapitalistička produkcija kriva što toliko polje na ugaru stoji. Za vrijeme od 10 godina pretvorila se u Škotskoj 2 milijuna acr. oranice u šume ili lovačke revire, a u Irskoj imade danas do 4 milijuna acr. zemljišta bez ikakove obrade. U sveukupnoj se Engleskoj površina oranice od godine 1830.—1880. umanjila za 31/, milijuna acr., jer je pala od 19 milijuna acr. na 15 l/a milijuna acr. Ekspropri-jacijom .rastu radne sile, nu napreduje li paralelno eksproprijacijom industrija, to če nestati poljoprivrednih radnika, jer najmanja plača industrije prekoračuje još uvijek maximalnu nadnicu poljoprivrede. Uzrok, da su radne sile skupocjene i konkurencija inozemskoga žita, prisiliše posjednika i zakupca na drugu formu privrede. Oranica se djelomično pretvara u pašu, livadu, šumu, a dio ostane na ugaru. Makar da se je umanjilo zemljište veličinom, to ipak ovaj proces ne bijaše štetan po kapitaliste, — samo se je forma prihoda promijenila. Kapitaliste latifundija dadoše i sada svoj posjed u zakup a statistika nam pokazuje, da im je ova forma privrede od god. i860.—1880. odbacila svoticu od 14 milijuna funti sterlinga, — renta je narasla za 26 °/0. Za što baš paše u Englenskoj a ne n. pr. u Njemačkoj recte Pruskoj, u kojoj je na 550 spahija koncentrirano 1 '8 milijuna hektara neotudjivoga zemljišta od godišnje rente od 23 milijuna maraka, tako da na jednoga dolazi 42'000 mk. — imadu toliku prevagu,
uzrokom je i to, što je danas njemački potrošnik nemočan proti jun-kerstvu. Junkeri su danas — osobito istočno polabski — najuplivniji stalež u Njemačkoj, a njihovi su privilegiji agrarna carina i minimalna žitna cijena, na temelju kojih mogu dalje izgraditi svoje vruče želje.
Eksproprijacija uništuje i našu slobodnu poljoprivredu, koja rapidno nazaduje, a uzroke propadanju razglabasmo več u prvom dijelu ovih pretresivanja. Nije uzrok propadanju konkurencija, osobito amerikanskoga žita, več jedino žudnja za eksproprijacijom, koja se po-kazuje u Čitavom javnom životu. Dočim je kod malih vlasnika sve op-terečeno, te stenju — baš kao radnik — pod pritiskom neizravnih poreza, to je n pr. svaka burza svetište, u koje nitko dirnuti ne smije, a znamo, koliko je več ministara financija bilo ekskomunicirano, što se usudiše dirnuti u to svetište modernoga kapitalizma. Bebel je jedan put rekao: »Die Staatsgewalt hat nicht die Bdrsen, die Borsen haben die Staatsgewalt in Hanđen«. Opterećenje je krivo, da ti atomni posjedi moraju nestati, jer nijesu u stanju podnašati ni najmanju križu. Time se razplinuše svi mali ideali poljoprivrede, koncentrirani u dvije točke: hraniti se kruhom vlastite grude i plačati porez od zarade izvan doma. Seljak prodaje svoje žito u septembru, na to ga porez tjera, a sam ga plača u prolječe za 5 °/„ skuplje. Makar da je seljaku budučnost sasvim jasna pred očima, to mnogoga mašta uljulja u sladak san, da če ga čudo izbaviti — a najviše ga umiruje fakat, da još nije na rubu — 1 —
Prije su seljaci i radnici poljoprivrednici patriarkalno opčili, ali vrijeme ih je razdvojilo, te ti proletarci vode sada boj medju se. Tako je cijena nadnice pala ne samo na minimum3 ’, več i pod ovaj. Te su plače krive pauperismu i demoralizaciji i prostituciji n. pr. naše Krajine u Slavoniji. Nemarno još statistike, koja bi o ovim stvarima govorila, ali sami znademo pripovijedati o toj sveukupnoj bijedi. U Vinkovcima n. pr. prevladjuju tako veneričke bolesti, da je mladi liječnik rekao, da se samo Napuljem prispodobiti može a postotno samo visokim djaštvom. —
Oko Osijeka se toliko spahinstvo razvilo, da ga ljepše pomisliti ne možemo; ta imade tamo ljudi, koji prije pet godina ne posjedovahu ni jutra a danas imadu spahiluk od 400 jutara zemljišta, uništivši time mnoge i mnoge poljoprivredne obitelji. Nadnica na tim spahijama vari-jira kod muških oko 45 novčiča, kod ženskih oko 30 novčiča, a radni dani nemaju granice.
Nije poezija što iz nas govori, več težimo baš za tim u što mo-guče sušim riječima govoriti. Spahija, veliki zakupac i ravnatelj nije samo posjednik radne sile več i tjelesa svojih novih podanika, pod kojim pritiskom osobito ženska služinčad kojekakove nezakonite želje pod-nositi mora, proti kojim je sasvijem nemočna. — A u slavonskoj krajini dogadjaju se danomice stvari, gdje muževi sami svoje žene nanudjaju, da se ozbiljno zapitati moramo, jesu li tomu stanju krive samo eko-
20	Nema statistike.
nomske prilike i da li su i kod nas »krize počela« obitelji. Sve revolucije imadu svoje sijelo u obitelji prije no što se protežu na politiku.
—	Ili imademo pred sobom ostatke forme starijega bračnoga života naših zadruga ? — o čem naši prehriščanski povjestničari nista ne znadu.
—	Stvar bi bila vrijedna vlastitog istraživanja.
Kapitalistička produkcija potkapa zadružnu poljoprivredu, potkapa i manju samostalnu poljoprivredu, a to za to što kapital mirovati ne smije, buduč je stabilnost njegova smrt. Socialiste nijesu kod nas krivi rastrojstvu lične svojine, koja je temelj osobnoj slobodi, samostalnosti i djelatnosti, ali i temelj svemu zlu vremena lične svojine. Socialiste ne trebaju da dirnu u oblike društva, to samo društvo čini, jer sve njegove uredbe pomagala su koncentraciji kapitala: tako je nužna burza kao duša i mozag današnjega medjunarodnoga opčenja, tako je i nužno propadanje male svojine, porast gradova itd. . . Oni koji danas još nješta posjeduju, prividno su oslonište močnih, kojima služe za dokaz neistine tvrdnje znanosti 11
Mi u Hrvatskoj i Slavoniu ne možemo govoriti o pomanjkanju zemlje (o čem se nigdje govoriti ne može), jer suhi brojevi pokazuju, koliko oranice bi još moglo biti u našoj državi, jer zaprema samo 32 °/0 zemljišta prikladna za poljoprivredu, šume 38°/0, livade 25°/0 a na ugaru stoji več 5 "/0 — l držeči se još stare nauke, koja tvrdi da su šume neophodno nužne radi vlažnosti, čemu se moderna znanost protivi, dokazao je več Liebig, da je pri dostatnosti radnih sila i gnojiva zemljište progresivno produktivno i da isto neprekidno dobro radja, a plodnost polja stoji u direktnom odnosu prama na njem potrošenoj radnoj snazi i potrošenom gnojivu. Nu ta pomočna sretstva manjkaju siromaku Seljaku, jer na jednoj se strani bori proti lihvarstvu, na drugoj proti porezu; prva kuga je groznija, ali nebi mogla toli izdaŠno dje-lovati bez druge, jer se poreži pokupe i za najnepovoljnija vremena, a gdje država primjerom napred krokne, tu »Shylok« miran biti ne može. Naš se seljak od vlastite grude prehraniti ne može, več mora zaradu tražiti na spahijama, dakle nije čisti posjednik, što je prisiljen na zaradu kod spahiustva, kod kojega prije 1848. god. robotaše. Ali nije ni čisti proletarac usljed lične svojine, več stoji u sredini obijuh a to je žalostan plod uživanja slobodnoga rada jednu generaciju poslije emancipacije, da se je lijepi komad feudalizma i srednjega vijeka nanovo oživotvorio.
Puk podnaša mirno sve muke. Da li je karakter tomu kriv ? — Povjest nam pripovijeda po mnoge Strane, da se je naš puk istodobno znao braniti i proti turčinu i proti vlastitu feudalcul
Momentani abduktor materijalne nevolje bijaše uvijek vjeran, jer je vjersko čuvstvo tako lako u stanju dati formu jakim željama te je i pojav novih sljedba uviek znak razvrgavanja društvenih prilika. U Slavoniji a osobito Sriemu napreduju rapidno sekte komuni-stičkog duha. Komunizam na te sljedbenike djeluje kao dvostruki liek i
21	Entuzijazam za sekte izčeznuo je kod inteligencije.
uništuje onaj gorki i kinički egoizam, koji je narasao u borbi za opstanak i makar da su te sljedbe u duhu protestantsko-rađonalističkom, nauče pojedinca kraj sve bijede raditi i pricekati.
Tako novo religiozno čuvstvo opet je jasan znak, da je čovjek socialno biče i da je ta želja za združenjem danas reakcija proti indi-vidualističkom principu gospodarenja (ekonomskom liberalizmu, u kojem pojedinac svu svoju mišičnu i duševnu snagu za svoju dobrobit upo-trijebiti mora). Čovjeku je za razvitak veče društvo nužno. Kad toga nebi bilo, odkud želje za obitelji, odkud želje za bližnjega, za selo, puk, narod, čovječanstvo 1 ?
L I S T A K.
Bkčka glumišta. Carltheater. Prije nekoliko godina opažalo se, kako se beck a glumišta nekako tr-zavo otimlju za unosnim novitetima i za publiku. Osnovala se dva nova glumišta : Volkstheater i Rai-mundtheater, koja su odmah u početku sa svojim repertoarom konkurisali ostalim glumištima. To naterivanje postalo je takovo, da se najednom nije znalo, što su zaista ciljevi jedne ili druge pozornice, dok nijesu ustali bečki kritičari i to pitanje prenijeli u javnost. I Adam Mtiller-Guttenbrun i F. Shick i Ludvig Bauer i Herman Bahr nastojali su, da predstave i upravama glumišta i publici škodljivost ovog naterivanja. Čini se, kao da to nastojanje nije ostalo bez us-pjeha. Danas se ipak priličnom si-gurnošću mogu razlikovati tenden-cije i ciljevi repertoara pojedinih glumišta. A mladi bečki pisci kao da to nastojanje podupiru. Nije puki slučaj, da se je K.bermannova »Atenjanka« i Schnitzlerov »Lie-belei« davao u Burgtheatru, dok se »Ledige Leute« »Tschaperl« i »Freiwild« daje u Carltheatru, a »Josephine« u Volkstheatru. A nedavno doživjeli smo rijetki slučaj, da su u jednom danu prikazani, u pet bečkih glumišta, komadi bečkih književnika i kompozitora, od kojih je svaki dostojno pristajao na svoje mjesto.
U Carltheatru se danas prika-zuju djelomično* sujeti iz današ-
* U Carltheatru davaju se i operete.
njega društvenog života, napose društvenog života bečkog, sa nekom lakom tendencijom i moralnim sen-tencama. Tako smo u zadnje vri-jeme vidjeli u Carltheatru dvije drame, u kojima su konflikti soci-jalne naravi. I »Das neue Ghetto« od Theodora Herzla i »Freiwild« od Artura Schnitzlera su čeda svojega vremena.
*
Dok nam je Schnitzler u svojim dosadanjim novelama i dramama a ,	-
prikazao samo najintimnija subtilna.. V u duševna stanja, na kojima je sa-gradio i konflikte svojih drama, u »Frenvildu« uzima predmet više iz vanjskog društvenog života. Je li Schnitzler učinio pravo, što je i on otišao medju zagovornike pojedinih društvenih nazora, teško je reči. Ali svakako se tomu danas ne smijemo čuditi, kad znamo, da živimo u vremenu najraznoličnijih društvenih nazora, u doba društvenih prevrata. Pa kad se danas u cijelom našem mišljenju i djelo-vanju odrazuje socijalni karakter vremena, zar da se ne odrazuje i u osjetljivoj duši tankočutnoga pjes-nika ? Prema torne imao je pravo Maximilian Harden, kada je neki dan rekao u jednoj conferenci u Beču, da mu se čini, da če u literaturi budučeg vremena odluČiti socijalni momenat. Raspra, u koliko može i da li u opče smije umjetnost da podražava političkim i društvenim pitanjima i može li
podnijeti tendenciju ili ne, nije riješena, ali svakako stoji, da se u svakom slučaju pravi umjetnik jasno razlikuje od t. zv. »Machera«, a to vidimo i u Schnitzlerovom »Frei-wildu».
Pavao se Ronning, mlad slikar, tek riješio velike bolesti, pa uživa u malom Ijetovalištu svoju neovisnost i na novo s tečen i život. Otac, koji ga je bio prisilio, da podje u dr-žavnu službu, umro je i ostavio mu ogroman imetak. Pavao se Ronning sprema, da podje u svijet, u lijepi slobodni život. U istom lje-tovalištu imade i nekoliko časnika, koji ondje proživljuju svoj dopust. Ovi se naravski prema svojem shva-čanju života bave oko glumica ljetnog pozorišta, da s njima za-jedno podijele veselje ovoga svijeta. No naivka, s kojom opči Pavao Ronning i koja se podala umjet-nosti iz nagnuča i potrebe, konze-kventno hladno odbija sve ponude viteške gospode i ostane poštena. Ona, Anka Riedel, osobito zamam-ljuje poročnika Karinskog, koji je u svojoj bahatosti vičan, da mu se sve poda volji. Jedne se večeri dapače okladi sa drugovima, da če ju predobiti i pošalje joj uljudnu pozivnicu za souper. Anka, pozna-vajuči namjere gospodina poročnika, odbija, na što ju on sam potraži u stanu, ali ostane zabe-zeknut pred zatvorenim vratima. Vrativši se natrag, obruži Anku pred prisutnim Pavlom Ronningom, htijuči da ga izazove. Kad dime u Ankino poštenje, skoči Pavao i udari ga u lice. Drugovi Karin-skovi, znajuči da je on krivac, pri-drže ga, da ne bude sablazni, i od-vedu ga kuči.
Sutradan dodju Pavlu Karinskovi
svjedoci, da ga pozovu na dvoboj, ali Pavao ih odbije. Ne če, da stavi svoj život na kocku radi jednoga derana, kojega je kaznio radi ne-doličnog ponašaja. Time je za Pavla stvar dovršena i on mirno prima svoje prijatelje, koji mu se nude kao svjedoci; — i oni ne pojme, kako može Pavao Karinskome us-kratiti »zadovoljštinu«. Dodje i Anka zastražena i moli Pavla, da se rad nje ne tuče, nego da ju otprati u Beč. Pavao joj obeča, da če poči s njom, uvjerava ju, da se za nj ne treba da boji, a htijuči ju posvema spasiti iz sa-danjeg okoliša, zamoli ju, da mu postane Ženom. Anku je direktor glumišta odpustio, jer da prema ljetnim gostima nije »ljubezna«. Kako se ona može iznevjeriti tradicijama svojega staleža, ta glumice su »Frehvild« ?
Stariji prijatelj Karinskov, ritt-majstor Rohnstedt ponovno dolazi Pavlu, da ga zamoli, neka spasi Karinskoga, koji bi inače morao kvitirati i neka barem pristane na dvoboj praznimi naboji. Pavao naravski odbija tu »dostojnu« ponudil. Karinski nije svoju čast time izgubio, što ga je Pavao udario, nego time, što je taj udar zaslužio 1 Kada na to Pavlu savjetuju, da otputuje, ne če li da se izvrgne opasnosti života, uvidi Pavao, da ga ne shvačaju i on ostane. On ima slobodnu volju, može iči ili ostati, kako i gdje mu drago 1 Pavao odmah ode Anki, da joj javi, da ne može s njom i ponese revolver, da si eventualno svoju slobodu obrani. Karinski, koji ga traži, sa-j stane se s njime, a kad mu Pavao I na upit, hoče li se s njim tuči, ne da odgovora, nego od njega
zatraži, da ga pusti proći, potegnu obojica revolvere i Karinski ubije Pavla.
Anka ostaje opet sama. — Je li Karinski oprao svoju povrijedjenu čast' Ta prema toj su časti ostali ljudi: FreiwildI
Pitanje dvoboja več se više puta prenijelo na pozornicu. Schnitzler je tomu predmetu ipak podao neku dublju vrijednost. Ostao je u ob-radi do konca objektivan prama obim strankama. Nu mogu li se na taj način sa pozornice iskorijeniti dukoko uvriježene predsude, ne-znam; a dvoboj sigurno da ne. Dvoboji nastaju obično iz skroz individualnih uzroka, te nijesu gotovo nikad tipični. Hoče li prema tome i taj izvedeni slučaj protiv-nike -uvjeriti, a pristaše obodriti, podvojio bih. Posve prosuditi izvedeni slučaj nije moguče, a ra-zumjeti ga može samo onaj, koji je bio u sliČnoj poziciji. Ja Schnitz-lerovoj radnji želim svakako mnogo privrženika.
*
Od manje je umjetničke vrijed-nosti nego li »Freiwild«, ali je za to od jačih traženih efekata »Das neue Ghetto«. Dr. je Theodor Herzl više poznat kao zagovornik zionizma, nego li kao književnik. 1 njegova drama zanimivija je radi teme, nego li radi obrade. Ljudi su i u tom djelu tražili agitaciju za zio-nizam, što je medjutim neopravdano, pošto je »Das nene Ghetto« napisano več deset godina. Herzl htio je ovim djelom podsjetiti slušaoce, u prvom redu nepravedne bečke antisemite, da iniade i plemenitih, naprednih Židova, dok ima krščana, koji su, premda odgojeni u ple-menitoj j nauči Isusovoj, ostali surovi i samoljubivi. Sa mnogo us-
I pjeha dokazuje on, kako je uz to J za Židove, kod postoječih okolnosti veča i teža zadača, biti po duši plemenitim i vlastitom šilom uzdiči se nad tradicionalne osebine sta roga Ghetta, nego li za krŠčane, koji su i danas ondje, kamo su ih doveli stari njihovi i Isusova nauka, te se nijesu nikamo dalje razvili, več usuprot, kako su pali.
Mladi advokat, dr. Samuel, Židov, koji bi prije svega htio da bude čovjek, koji je svojim težnjama otišao medju suljude, bez razlike vjere i nazora i koji se s njima i njihovim bolima svezao, oženi se sa šogoricom bogata burzeanca. Tim novim svezama dodje on u posve novu omalovažavanu i pre-zrenu okolicu. Najbolji ga prijatelj, krščanin, radi toga ostavlja, jer ne može u njegovom društvu napredovati i jer su mu novi njegovi krugovi nepočudni.
Rittmajstor, posjednik rudnika, lahkoumnim trošenjem zadužen, želi, da se oporavi i da sastavi sa šogorom mladoga advokata dioni-čarsko društvo. Spekulacija ne uspije, jer se baš u to u zanema-renom rudniku desi eksplozija i rittmajstor izgubi sve. Pozove Židove na odgovornost, ali mjesto šogora preuzme stvar advokat, koji se je medjutim bio zauzeo za siromašne unesrečene radnike u rudniku. U razgovoru, u kojem advokat ritt-majstoru predstavi, da je drskost usuditi se koga optužiti, gdje je svemu sam kriv, a kamo li da traži za se zadovoljštinu, gdje je tolikima uništio život, koji su za njega robotali, dolazi do oštrih riječi i do udara. Rittmajstor pozove advokata na dvoboj, sa kojega se dr. Samuel povrati umiruči.
Nije to prvi puta, što si je pi-
tanje židovstva osvojilo pozomicu. Več prije sto godina, 1797. davala se na bečkim pozornicama drama pod naslovom »Židov«, koja se je bila 60 god. uzdržala na repertoaru, te se prikazivala joŠ i za Laubea. A mi sami znamo koliko se puta daju Uriel Acosta, te drame Ludwigove.
Ako se možda ovom komadu sa stanovišta umjetnosti dade štošta prigovorih, polučeni je uspjeh posve opravdan. I zidovi i krščani mogu po njemu štošta da nauče.
*
Oba komada, i »Frehvild« i »Das neue Ghetto« več su se više puta prikazali i uzdržat če se na repertoaru. Igralo se u oba komada izvršno, a bilo bi suvišno spome-nuti pojedince kojeg glumca. Spo menut ćemo samo da je zajednička igra sjajna i da Carltheater ima j sada u Beču najskladniji ensemble j za dramu.	dnp.
'«*.
NO V K KNJIGE.
Amkrikanac Edward Bici.AMy razlikuje se svojim optimizmom od ostalih utopističkih romanciera. Izlazište svijuh, pa i protivnika društvenoga rasporeda budućnosti, momenat je prelaza iz stare u novu društvenu formu, koji je po svima strašna katastrofa, koja će sve po-stojeće uništiti. B. niječe takovu katastrofu; taj če prelaz biti prevrat bez krvi. Ponajprije komunizirati če se zemlja, zatim željeznice, rasvjeta, mineralni proizvodi zemlje, pica i t.d. i time če preči više milijuna ljudi u zajednicu. Taj prelaz i slijedeča j buduča vremena prikazuje Bellany j vještom rukom u svom novom djelu
»Equality«* (Jednakost), u kojem se spajaju u skladnu cjelinu realni odnosi i bujna poezija.
Opet je West, koji sve preživ-ljuje. Do 24. godine uče svi ljudi, te se specializuju u pojedinim strokama. Gombanje je obligatno, te se vježba kod glazbe. Doraslom gra-djaninu otvara banka god. kredit od 4000 Doli. Tko manje potroši, tomu se ostatak briše na koncu godine. Sa naputnicom banke na-miruju se sve potrebe iz narod, depota, za koji svi rade. Produkcija se ravna po potrebi, koja se kon-štatuje iz tačne statistike. West je u ostalom zaručen sa Edithom, svojom voditeljicom. Žene se odije-vaju poput muškaraca odijelom od jake papirnate mase, koja služi za fabrikaciju i inih kučnih potrebnih stvari. Fabrike visoke su zidane palače, od cigle i metala, a radnici, muški i ženski, čili su i od inteligentne vanjštine. Ženske ravnopravne su muškarcima i to na temelju rada i istoga odgoja. Živahno opisivanje i prispodobe sa današnjim vremenom čine djelo tim zanimivije. Osobito je interesantna — na svaki način historička, prispodoba izmedju žena onoga vremena i danas. Žene 19. stolj. podnašahu trostruki teret. Teret nevolje, koju dijele sa muškarcima; teret konveniencije, kojom mišljahu osvojiti muža, a usljed koje se sasvijem onenaraviše, i teret po-danstva u braku. Kad je bilo i obratnih slučajeva, tumačimo si to time, da su kadkada i robovi indi-vidualnošču vladali gospodarima.
G. A.
* London 1897.; njemački prevod od Jakobia 1898.	Op. ur.
Odgovorni urednik: Fran Podgornik.
Administrator: Otto Krauss. — Tisak: Dioničke tiskare, Zagreb.
Ispravak.
U pjesmi na »Na Nilu« pometnjom su neke riječi štampane ijekavštinom, što je nagrdilo stih. Tako primjerice »raz lij e v a« umjesto »razliva«, »nijemo« umjesto »niemo«, »d v ij e« umjesto »dvie« itd., što cijenjeni čitatelj neka izvoli ispraviti.
P. n. gg. knjizevnici i sve hrvatske, srpske i slovenske nakladne knjižare nmoljavaju se, da nam blagohotno dostave svoja djela na ocjenu. U „Mladosti1" odjemi če se hez iznimke sve priposlane knjige i časopisi.
Primili smo na prikaz slijedeće knjige:
1.	Dr. M. Murko: Jan Kollar. II. del. Njegova dela. (Ponapis iz
letopisa „Slovenske Matice" za I. 1897.)
2.	Phil. Dr. Jaroslav Sutnar: Svatopluk Čechs Leben und Werke.
Wien 1897. Verlag der Oesterreich-Dngarischen Revue.
3.	Antonin Sova: Prosa. Symposion I. Knihy nove doby. Vede a
vi dava H. Kosterka. Praha 1898. Cena 55 kr.
4.	Pjesma noči. Spjevao Slavoljub Šojat. Uglazbio Vjekoslav Raba.
5.	,ip. Mu ji. P. Becnufi: ripefl/i03n 3a fleo6y Typcne; rpalpi aa
^nncionaTCKy ncropnjv baanaHenor nociyocTpna. Eeorpa/i,, 4pju mraMii. Kpacn. Cpčnje 1898. (OriiiTaMiiano us „Fo-Anmmnne' XVII., CTp. 349—387.)
(>. „Matica Slovenskau, Ljubljana 1897:
a)	Dr. Fr. D.: Trojka. Povest.
b)	Knezova knjižnica, zbirka zabavnih in poučnih spisov. IV. zvezek.
c)	S. liutar, c. kr. prot.: Samosvoje mesto Trst in mejna
grofija Istra. Prirodoznanski, statistični, kulturni in zgodovinski opis.
d)	Prof. Karol Glascr: Zgodovina slovenskega slovstva.
III. del. — Drugi zvezek.
e)	Dr. K. StreJcelj: Slovenske narodne pesmi. III. snopič.
f)	Letopis „Slovenske Matice" za leto 1897. Uredil Anton Bartolv
g)	Ivan Šubic: Elektrika, nje proizvajanje in uporaba.
7.	Šime Vudy: Danica i Ljubica. Uzgojna pravila za žensku mladež.
Peto izdanje. U Požegi 189G. Tiskom L. Kleina. Cijena 50 nč.
8.	Bok Drofenik: Crkvene pristojbine. Založil in prodaja R. Dro-
fenik v Celji. Natisnila Narodna tiskarna v Ljubljani 1891. Cena 8 kr., s poštnino 10 kr.
P. n.
Pošto mi svakoga, tko nam priposlane hrojeve ne vrati, smatramo pretplatnikom, to molimo ona gg., koja nam „Mladost“ vračaju, što se ne kane pretplatiti, da svoje cijenjeno ime zahiljeze na zadnja stranu omota s olovkom u svrhu, da im dalj njim pošiljanjem ne dosadjajemo.
Uprava „cMladosti“.
Dionička tiskara u Zagrebu.