28
Književna poročila.
Književna poročila.
J. Peisker: Die dlteren Beziehungen der Slawen zu Turko-tataren und Germanen und ihre sozialgeschichtliche fiedeutung; Sonderabdruck aus der \'iertcljahrschrift fur Social- und IVirtschaftsgeschichte JQOj.; XII, i 243 str.1)
0 tej knjigi je gosp. dr. Iv. Strohal priobčil v zadnjem »Mjesečniku« naslednje poučno izvestje:
1 nauka o razvitku socijalnih odnošaja ima svoju povjest, ima svoj razvitak. Razvija se ona ne samo kao neka opčena nauka o razvitku socijalnih odnošaja kod svih naroda, nego i kao specijalna nauka o razvitku socijalnih odnošaja kod jednog samo naroda ili kod jedne samo grupe naroda.
Nauka o razvitku socijalnih odnošaja kod Slavena ima takodjer svoju povjest. U prvoj več dobi razvitka ove nauke, moglo bi se reči, pojavile su se dvije škole: pojavila se je slavenofilska i zapadnjačka škola. Tatištev,2) Bo It in3) i drugi učili su, da su Slaveni, a napose Rusi imali svoje zakone več onda, kad su se naselili u današnju svoju postojbinu. Tome dodao je Herder') teoriju, da su Slaveni več po svojoj naravi krotke i miroljubive čudi, te da su pozvani da uživotvore ideju humanosti. U kraljodvorskom i zelenogorskom rukopisu pronašao se je pak dokaz, da su Slaveni več onda, kad suse naselili u današnju postojbinu, imali svoj stari zakon vječnih bogova, koga su još iz Indije sobom donijeli. Ostanci uredaba osnovanih na tom idealnom starom zakonu, učilo se je, da su porodična zajednica svih dobara kod južnih Slavena i opčinska zemljišna zajednica s periodičkim prerazdi-jeljivanjem kod Rusa. Dalje je slavenofilska škola dokazivala, da su doista kod starih Slavena postajale same porodične zajednice svih dobara, kakove još i danas postoje kod južnih Slavena, dotično same opčinske zemljišne zajednice s periodičkim prerazdijeljivanjem, kakove još i danas postoje kod Rusa. Ove prvobitne idealne uredbe isčeznule su kod nekih slavenskih naroda, učilo se je, samo pod tudjinskim utjecajem, napose pod utjecajem njemačkih zakona.
Toj slavenofilskoj nauči nasuprot učili su več u prvoj dobi pojedini učenjaci, kao Šlecer5), Karamzin6), Czacki'), da su Slaveni poprimili
') Ovu ocjenu primilo je uredništvo več početkom travnja 1906.; no jer je bilo mnogo drugog gradiva, nije došla na red, da bude uvrštena; medjutim izišla je ocjena ovog djela s filološkog gledišta takodjer i u »Nastavnom Vjesniku« (od profesora dra. Florschutza).
2) Hctophh PoccilcKaa.
3) IIpiiMliMaHia hh JleKiePK«.
4) Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit.
5) Nestor Russische Annalen.
•) Hctopjh 100,1,(1 pcrua PoccifiCKaro. ') O litavvskich i polskich prawach.
Književna poročila.
29
zakone od drugih, napose germanskih i normanskih naroda, a da su prije toga bili divlji, te da su i kod njih postojali različni zli običaji i uredbe, kao i kod drugih divljih naroda, tako napose da je i kod njih postojalo ropstvo, doprinašanje ljudskih žrtava bogovima, umaranje novorodjene djece itd. No protivnici slavenofilske škole doskoro su zašutjeli, i dugo vremena širila se je nauka ove škole skoro bez svakoga prigovora.
Tek nakon što su zapadni a napose njemački učenjaci počeli učiti, da ovakove uredbe, kakova je opčinska zemljišna zajednica s periodičkim prerazdijeljivanjem, dotično kakova je porodična zajednica svih dobara, postoje kod svih naroda na najnižem stupnju kulturnog razvitka, i da su takove uredbe postojale nekoč kod svih današnjih kulturnih naroda, — oslabila je slavenofilska nauka; počelo se je uvidjati, kuda vodi njezino dokazivanje. U novije tek doba pojavili su se učenjaci, koji nisu htjeli biti slijepi za jasne dokaze, da kod starih Slavena ne ima traga ni opčinskoj zemljišnoj zajednici S periodičkim prerazdijeljivanjem, kao ni porodičnoj zajednici svih dobara, te koji nijesu pod svaku cijenu nastojali dokazati, da su kod starih Slavena postojale takove uredbe. Danas se više ne može skoro ni sumnjati o tome, da kod starih Rusa nije bilo ni traga opčinskoj zemljišnoj zajednici s periodičkim prerazdijeljivanjem; danas, može se reči, več je nesumnjivo dokazano, da se je ta uredba u Rusiji razvila tek u novijoj dobi, te da se ona u Sibiriji još i sada razvija.
U novijoj dobi ne drži se više ni, da je kod starih Slavena postajala porodična zajednica svih dobara, kakova danas postoji kod južnih Slavena pod imenom zadruga. Da se je došlo do toga, mnogo si je zasluga stekao pisac djela, koje je predmetom ovog izvještaja, docenat za povjest gospodarstva na gradačkom sveučilištu, dr. Jan Peisker').
Ovim načinom porušena je glavna podloga slavenofilskih sanjarija o idilskom društvenom uredjenju kod starih Slavena. Uslijed toga porodilo se je sada ponovno pitanje, kakovo je bilo to društveno i gospodarstveno uredjenje kod starih Slavena, ako nije bilo onakvo, kako nam ga opisuju Slavenofili. S ovim ni najmanje lakim pitanjem bavi se naš pisac. S tim pitanjem bavio se je on več svojim starijim radnjama: napose u radnjama o slavenskom plugu-), o staro-slovenačkoj župi3) i o zadruzi4). No u večoj mjeri bavi se on s tim pitanjem u djelu, koje je predmetom ovog izveštaja. U ovom napose djelu nastoji nam g. pisac predočiti utjecaj Turko-tatara (i Germana) na društveno i gospodarstveno uredjenje kod starih Slavena.
') Napose u raspravama »Slovo o zadruze« i »Die serbische zadruga«. *) Zur Geschichte des slawischen Pfluges u. »Vierteljahrschrift fur Social- u. Wirtschaftsgeschichte«, god. 1896.
3) Die altslowenische Župa u istom časopisu, god. 1897.
4) Slovo zadruze u narodopisnom sborniku českoslovanskom godine 1899., a donekle preradjeno pod natpisom »Die serbische Zadruga« u »Vierteljahrschrift fur Social- und Wirtschaftsgeschichte, 1900.
30
Književna poročila.
Žalosna je doista slika, koju nam u tom djelu razotkriva naš pisac o utjecaju Turko-tatara i Germana na društvene i gospodarske uredbe kod starih Slavena. Žalosna ta slika o socijalnom položaju starih Slavena i nehotice nas podsječa na djela učenjaka, koji su se prvi počeli baviti s proučavanjem kulturnih i socijalnih prilika kod starih Slavena. Čini se, da se nauka o razvitku kulturnih i socijalnih odnošaja vrača na misli, koje je širila prije nego je njome nadvladala slavenofilska struja. Samo se ovaj put javljaju te misli potkrijepljene s jačim argumentima i s jačim dokazima.
G. pisac ne donosi nam doduše u ovom djelu mnogo novih misli spram onih, koje su donijeli več prvi istraživaoci društvenih odnošaja kod starih Slavena. No mjesto toga naš nam pisac svoje misli i svoje navode svestrano i temeljito obrazlaže.
Po nazoru našega autora nalazili su se stari Slaveni spram susjednih Turko-tatara u onakovom odnošaju, u kakovom su se do nedavna (t. j. do ruske okupacije) nalazili arijski urodjenici Fergane (Tadžici) spram susjednih Turkmena iz Turkestana. Stari Slaveni bili su odavna poljodjelci, koji su svoja polja obradjivali samo s vlastitim rukama, bez pluga i bez vlastite marve. Susjedni Turko-tatari (Huni, Avari, Madžari, Pečenezi itd.) bili su pastiri, koji su nad Slavenima vladali, koji su napose dolazili Slavenima zimovati, i koji su Slavenima otimali, što i kako im se je svidjelo. Prema potrebi Turko-tatari su s ovim Slavenima trgovali kao s robljem, polazili su u lov na ljude, kako se je to još do nedavno činilo u Africi. U ratovima pak morali su se ti Slaveni u prvim redovima boriti za svoje gospodare, koji su si, ako su sami Slaveni pobjedili neprijatelja, medju sobom poraz-dijelili plodove dobivene pobjede, te koji su se sami upuštali u borbu, samo ako je neprijatelj Slavene več potukao.
Ove svoje navode argumentira g. pisac ponajprije s opisima ono-vremenih pisaca napose Fredegara, Ibn Rosteha, Prokopija, Pseudo-Cezarija Nazijanskog, Nestora, Tacita, lbrahim Ibn Jakuba itd. Dalje argumentira on te svoje navode s opisima odnošaja drugih poljodjelskih arijskih (perzijskih) naroda spram nomadskih turko-tatarskih naroda iz novije dobe. Argumentira on te svoje navode s činjenicama, štu su Slaveni preuzeli od Turko-tatara i Germana mnoge riječi i nazive, kojih agrikulturni narod bez stoke nije trebao niti upotrebljavati niti poznavati. Konačno argumentira on te svoje navode s karakteristikama, koje se opažaju kod slavenskih naroda u dobi, kad su stupili medju historičke narode. Napose argumentira on te svoje navode s onom nesposobnošču starih Slavena, da sami sobom vladaju, te s činjenicom, šlo su stari Slaveni dozivali strance, da nad njima vladaju . . . »erhellt, veli naš autor, aus allem, was wir iiber das Reiter-nomadentum gehort haben, zur Genuge, dass die alten Slavven so, wie sie die Geschichte kennt, erst in der uraltaischen Folterkammer geworden sind« (str. 57).
(Konec prihodnjič.)