Tanja Perič-Polonijo Balada - prijelazni usmenoknjiževni oblik*
Delo govori o knjižeimoteoretičnih problemih klasifikacije ljudske balade kot prehodne oblike ljudskega slovstva. Ugotavlja, da imajo prehodne oblike pomembno vlogo v klasifikaciji ljudskih lirskih pesmi ter da je treba pri njihovem določevanju odgovorili na številna vprašanja, vezana na takoimenovane osnovne oblike. Predlaga tak opis balade, ki bi omogočal kar najbolj natančno določanje posamezne ljudske pesmi kot balade ali kot lirske balade, ki pripada zvrsti lirskih pesmi s posameznimi elementi balade.
The author speaks about theoretical problems of classifying folk ballads as transitional .forms of folk narrative, maintaining that transitional forms have an important role in the classification of folk lyrical songs. Their classification, however, stipulates answers to numerous questions concerning the so-called basic forms. Suggested is the description of (ke ballad wh ich would enable an exact classification of a folk song either as a ballad or as a lyrical ballad belonging to the type of lyrical songs with ballad elements.
U ovom slavljeničkom broju sudjelujem s temom o klasifikaciji balada u koju sam ugradila i spoznaje stečene čitanjem i uvažavanjem radova dr. Zmage Kumer upravo s Područja baladnoga pjesništva. Stoga, s osobitim štovanjem rada dr. Zmage Kumer, Zahvaljujem na pozivu za sudjelovanje uz iskrene čestitke slavljenici.
1.
Poznato je da u usmenoj književnosti pojedine pjesme, odnosno usmenoknjiževni °blici, postoje kao zasebne cjeline, a ideja o njihovoj pripadnosti nekoj večoj skupini (zbog sličnosti u postupcima ili u temama) nije posebno izražena. U usmenoj književnosti svt književni oblici postoje ravnopravno (klasificiraju se često prema namjeri, prema Prilici u kojoj se izvode itd.), tako možemo reči da pojava tzv. epsko-lirskih pjesama
Ovom radu prethodi rad u zborniku Ballads and other Genres pod naslovom -The Ballad and the Lyric Poem-, objavljen 1988. s-, str. 41-51.
kao što su balade, nije posljedica miješanja dvaju drugih žanrova, nego one od početka postoje kao zasebna skupina s vlastitim karakteristikama.1
Ako su pak književni žanrovi/vrste sredstva komunikacije (bili oni pisani ili usmeni), onda oni postoje samo u sustavu i smatramo da samo sustav koji se može analizirati prema dominantnim funkcijama može biti uporište u odredivanju pojedinih književnih žanrova i u izgradnji nekih njihovih pojedinačnih teorija. U suprotnom, cesto se clogada da analiza odnosa izmedu književnih žanrova bude u pozadini razmatranja, odnosno, cesta je sklonost da se svi »nezgodni« problemi prijelaznih i miješanih žanrova rješavaju tek imenovanjem. To je vidljivo i u odnosu balade i epske pjesme: npr. ako su balade odredive kao krače jedinice pripovjednih pjesama s osnovnom strukturam -ekspozicija, zaplet i rasplet (čemu se još može dodati npr. dominacija naracije kao razlike prema lirskoj pjesmi), onda je »prijelazni oblik« žanrovsko odredenje balade. Ali, moramo napomenuti, to nisu samo prijelazi koji postoje izmedu dvije odredene grupe - epskih i lirskih pjesama.
Ako se složimo da je odnos epske pjesme i balade (ili lirske pjesme i balade) presudan za teorijsko odredenje balade, odnosno, ako usmenoknjiževne žanrove promatramo kao splet uzajamnih odnosa, balada onda i postoji jedino »u odnosu* prema epskoj i lirskoj pjesmi. Balada kao usmenoknjiževni žanr ne postoji tako poslije epske pjesme (ili prije), a u odnosu prema lirskoj pjesmi dogada se ponekad da balada prethodi lirskoj pjesmi, odnosno da poneki fragmenti balada budu tako zaokruženi da figuriraju kao zasebne lirske pjesme.2
Medutim, ne radi se samo o tome da svaka teorija književnih žanrova mora voditi računa o odnosima izmedu pojedinih književnih žanrova, nego se radi o tome da je upravo sustav odnosa nadreden svojim elementima. Kao što su upravo odnosi stabilniji i odredeniji od supstancijalnih elemenata u žanru zvanom npr. balada, opči odnosi unutar sustava svih književnih žanrova stabilniji su i lakše odredivi od izolirano uzetih pojedinačnih žanrova koji se jedino s aspekta načelne izolacije i mogu supstancijalno odrediti. Tako tek uvjetna shema: epska pjesma - balada - lirska pjesma npr. može poslužiti kao okosnica za razmatranje relativno stabilnijeg sustava književnih žanrova koji se može pratiti na širem europskom prostoru od najstarijih podataka do našeg doba. Ova shema na ovom mjestu ne uključuje neke druge bitne odnose, kao npr. odnose izmedu usmene i pisane književnosti, ali ona ima tu metodološku prednost što dozvoljava i objašnjava moguče supstitucije: kada sustav »dozvoli» npr. opoziciju izmedu epike i lirike, te opoziciju izmedu pripovjednih i nepripovjednih pjesama, kao balada moči če se odrediti čitav niz pjesama koje se različito tematski i kompozicijski izgraduju (na temelju čega postoje npr. razlike izmedu balade i romance).
1 Za hrvutsku folklorističku tradiciju unutar koje balade zauzimaju važno mjesto značajne su radove o baladama pisali, ili su ih unosili u svoje zbirke, mnogi skupljači i istraživači: S. Vraz, I. Kukuljevič, Vuk Karadžič, F' Kurelac, V. Jagič, A. Šenoa, F. KuhaC, K. Štrekelj, F. Mikuličič, B. Bogišič (o bugaršcicama), F. Markovič i drugi. Medu novijim istraživačima tu su V. Žganec, S. Stepanov, O. Delorko, M. Boškovič-Stulli, S. Delič, M-Maglajlič (Sarajevo), H. Krnjevic (Beograd), te svakako valja istaknuti slovenske folkloriste: Z. Kumer, V. Vodušek, M. Matičetov. Pored navedenih autora, ovdje svakako moramo spomenuti i kolekciju koju je u pet tomova pripremio F. J. Child (1882-1898,1-V) i koja je stekla medunarodni značaj po objavljenim baladama i grupiranim prema odredenim motivima. (Child, 1965).
1 Mnogi se takvi primjeri mogu nad u rukopisnim i objavljenim zbirkama Olinka Delorka koji je svojim rafiniranim pjesničkim senzibilitetom uspio u -krnjim- zapisima, ili kazivanjima, prepoznati i osjetiti lirsku
cjelinu. (Vidjeti mnoge primjere u Delorkovim knjigama Hrnatske narodne balade i romance 1, (1951)* Ztatna jabuka //: (1956) npr, Teško ranjeni brat, Delorko 11, br. 99, str. 131; Sama sebi ruke odrezala, Delorko II, br. 57, str. 79; Teško je u tamnici, Delorko II,br. 31. Saračeva Mara, Delorko I, br. 16, str. 31. i td.)
Kao balade funkcioniraju: a) sasvim kratke pjesme s jakom poantom, b) kratke »slike« s izuzetnom atmosferom koje nemajn nikakav osobit »obrat» u radnji (lirske balade) i c) dulje pripovjedne pjesme s izrazito naznačenim pripovijedanjem i dramatičnom radnjom (epske balade).’
2.
I ovdje smo če.sto svjedoci terminološke zbrke: pitanje što je balada ostaje otvoreno 1 nakon analize njezina naziva i njezina pojma. S druge Strane, početi od nekog pojma balade čini se načelno pogrešnim., jer nas deduktivna metoda neče dovesti do rezultata, odnosno do odredenja balade kao žanra. Zanima nas što su opča obilježja balade, a što osobine nekih žanrova koji se mogu shvatiti kao podvrste balada, što su, dakle, bitne zanrovske osobine, a što su za žanr nebitne - premda možda opet za uže odredenje žanra presudno važne - osobine koje pripadaju podvrsti ili čak možda individualnosti Pojedinog ostvarenja.'1
Balada se često razmatra jednom na razini pojedinačnih (povijesnih) ostvarenja, a drugi put na razini opčih odredenja kračeg stihovanog žanra. Osnove takvih razlika u raztnama valja utvrditi u postupcima klasifikacije. Neslaganja i nesporazumi, naime, nastaju uvijek oko osobina balade u postupku klasifikacije: jednom su osobine suviše •uske«, a drugi put suviše »široke" - pjesma je »preduga« za baladu, druga je, pak, "Prekratka« za baladu.
fretpostavimo tako da baladu treba najprije odrediti prema epskoj pjesmi, zatim Prema lirskoj pjesmi, a na kraju i prema pjevanim oblicima.
Odredenje prema epskoj pjesmi stavlja u prvi plan problem duljine i kratkoče. Jasno je Pritom da se dužina i kratkoča ne mogu dovoljno jasno kvantitativno odrediti, a jasno je 1 to da dužina i kratkoča književnog djela izravno izazivaju promjene u kompoziciji, pa 2atim i u svim ostalim strukturnim elementima kao što su izbor teme, motivacija, izbor 1‘kova i njihova karakterizacija i sl. S obzirom na svrhu važno je napomenuti: ako su književni žanrovi neka konvencionalna sredstva za prenošenje odredenih informacija, time nije rečeno da značenjsku ulogu u njima ima samo tematika. Radi se samo o tome da ni samo tematska, niti samo kompozicijska, odnosno neka oblikovna dimenzija djela, nemaju presudno značenje ako se promatraju odvojeno. Samo cjelina ima neku svrhu u sustavu komunikacije, a ta se svrha u odnosu balade prema epskoj pjesmi može najprije odrediti kao ograničenje i sažimanje prema razvadi. Naravno, možemo se zapitati: što je t° što epska pjesma razraduje na dugo i na široko, a balada (ili lirska pjesma) sažima i °graničava? I prije odgovora na takvo pitanje valja naglasiti da dužina epske pjesme znači kako književno djelo jednog odredenog žanra obraduje vlastitu temu tako da je nastoji do kraja prikazati, iscrpsti. To znači da epska pjesma mora biti duga jer se ono što se njom Zeli reči uvijek obraduje tako da samo jedan aspekt pripovijedanja o dogadaju nije dovoljan, da ni jedan pojedinačni dogadaj ne može obuhvatiti cjelovito dogadanje, da ni )edan lik ne može sam sebe dovoljno okarakterizirati, dakle, epska pjesma mora reči sve
1’rimjeri: Delorko II (1956): a) Zamrznuti svatovi, br.90 i b)Trušnja (Potres) br. 80; Krnjevič (1973): a) , Nusretni svatovi br. 24, b) Kad Viliči seku uda vaše br. 25; Fortis/Delorko I (1951) Asan-aglnica br. 21. li su, recimo, u spominjanim Delorkovim zbirkama, balade npr. i pjesme koje nemaju neki od navedenih kompozicijskih dijelova, ili one zapravo nisu balade nego neki drugi književni žanrovi, npr. lirske pjesme koje su -slučajno- ušle u zbirke? Analizom odnosa strukture i funkcije svake pojedine pjesme moči čemo odgovoriti na to pitanje u postupku klasifikacije i zaključiti da Delorko proglašava baladama i one lirske P|esme koje imaju baladni karakter, dakle, čiji je način obrade teme baladni.
0 temi što se može reci (naravno, sve Sto je relevantno za umjetničku obradu teme). Epska pjesma stoga prihvača naracija kao clominantan postupak. Činjenica da epska pjesma razraduje vlastitu temu može biti njezina prednost, ali i nedostatak u prenošenju nekih odredenih sadržaja; epska pjesma može uspješno pričati o dogadajima i donositi opče zaključke, ali ne može podjednako uspješno iskazati čudenje i videnje nekih životnih detalja koji se opiru analizi i pripovijedanju i svim oblicima razrade (prepoznajemo ovdje lirske teme). Stoga epska pjesma bira odredene teme, često drugačije od balada i lirskih pjesama. Dakle, zbog kratkoče, balade i lirske pjesme imaju nešto drugačiji izbor tema čija obrada zahtijeva bitno skradvanje koje se postiže ograničavanjem i sažimanjem. Naravno, odnosi se to načelno na istu tematiku - balada (i lirska pjesma) traži i nalazi svoja žanrovska obilježja u tome što ograničava širinu razrade teme prisutnu u epskoj pjesmi i što nastoji maksimalno sažeti ono što je u epskoj pjesmi prisutno uvijek samo kao jedan element njezine cjelovite složene strukture.
Moglo bi se tako reči da epska pjesma usmjeruje baladu. Dakle, u odnosu prema epskoj pjesmi, svrha je balade ograničavanje i sažimanje. Epska pjesma, dakle, razraduje čovjekovu sudbinu, a u odnosu prema takvoj razradi funkcija balade zastaje na trenutku, na slučaju, na fragmentu i ne insistira na povezivanju pojedinačnih trenutaka ni slučajeva.
1 epska pjesma i balada mogu se shvatiti kao opozicija izmedu cjelovitosti i fragmenta, opčeg i pojedinačnog, kao opozicija izmedu razrade s jedne Strane i sažimanja i ograničavanja s dmge Strane. Temeljni je postupak pri tome za baladu (i za lirsku pjesmu prema baladi) svakako ograničavanje jer ono zahvača i samu tematsku osnovicu djela. Možemo reči da balada (odnosno lirska pjesma još više) -nema vremena» da ude u razradu likova i u nizanje dogadaja, a možemo reči da balada (i lirska pjesma) i nema potrebu za takvom razradom i nizanjem jer je njena svrha ograničavanje na jedan središnji lik i na jedan izuzetan dogadaj. Balada (i lirska pjesma) tako bira druge teme u odnosu na epsku pjesmu i dmgačije ih oblikuje jer u baladi sam postupak organičavanja »ima značenje«; on je pogodan za prenošenje upravo odredenih »književnih iskustava«. Strogost izbora više obavezuje u lirskoj pjesmi u kojoj pjevač ne može tako lako ispravljati manje nedostatke svog pjevanja (kazivanja) kao što se u epskoj pjesmi može kombinacijom i gomilanjem efekata; uz ograničavanje liričar se mora služiti i sažimanjem.
Balada če biti uspjela ako se oblikuje kao zasebna cjelina, odredena početkom, sredinom i krajem, pa bi puko ograničavanje na samo jedan lik i/ili dogadaj teško moglo dati dojam cjelovitosti. I takvi su slučajevi načelno moguči, ali tada se umjetnički dojam može postiči jedino u onim slučajevima kada je izuzetnost samog dogadaja ili karaktera, dovoljna da izazove takav efekt začudnosti kakav može nadoknaditi gubitak koherencije izazvan odsustvom početka ili kraja. Tada če to biti lirska balada?
Prirodno je stoga, kad je riječ o baladi, da se postupak ograničavanja ne provodi do krajnjih granica koje bi baladu dovele do lirske pjesme. Ograničavanje u baladi uvijek je u funkcijipripovijeclanja, »pričanja priče«, a pripovijedanje zahtijeva strukturu: početak, sredina, kraj; odnosno, kompozicijski! shemu: ekspozicija, zaplet, rasplet.
Odlike žanra balada če zadržati pomakom prema produžavanju pripovijedanja a ne prema skračivanju, a »opasnost« da prijede u epsku pjesmu rješavat če sažimanjem. Tako su zapravo ograničavanje i sažimanje u svojevrsnoj dijalektičkoj povezanosti.
5 Možemo to pogledali na primjeru lirske balade Zamrznulisvutiwi(Delorko II, (1956) br. 90, str. 121) u kojoj nema ni uobiCajenog početka ni završetka koji se nalaze u svim duljim primjerima te balade.
Takoder, ovdje u pozora vamo i na bugarštice, usmene pjesme dugoga stiha koje nose obilježja, prije svega stilska, epskih pjesama i balada. (Vidjeti o tome rad Maje Boškovič-Stulli, 1988, 27-40).
bostupak sažimanja zapravo je redukcija naracije i karakterizacije na samo bitne elemente Priče i bitne karakterne črte likova - time se balada približava i strukturi drame. Preinda se ovdje ne bavimo tim odnosom, ipak smatramo korisnim da i na to upozorimo.6
3.
Kada govorimo o odnosu balade i lirske pjesme7 onda se ta opozicija može promatrati kao opozicija balade i epske pjesme prema lirskoj pjesmi. Baladu i epsku pjesmu udružuje Pripovijedanje - one su pripovjedne pjesme, dok je lirska pjesma sazdana samo od doživljenog aspekta koji svaku naraciju i opis zamjenjuje sugeriranjem i nagovje.štajem. Insistiranje na isključivo poetskim elementima izraza može se u baladi doživjeti samo kao »otklon« od sheme koji bi proveden do kraja odveo baladu u lirsku pjesmu. Razlika ‘Zmedu balade i lirske pjesme nije zapravo razlika izmedu dva oblika usmenih pjesama koji bi se mogli odrediti duljinom i kratkočom. Kratkoča lirske pjesme koja upučuje na fragmentarnost, prisiljava lirsku pjesmu na traženje efekata koji če jače intenzivirati značenjsku ulogu zvukovne organizacije stiha, ili če obogatiti asocijacije koje proizlaze ‘2 brojnih mjesta neodredenosti8 - a takva su mjesta u baladi ona mjesta koja su nastala kao rezultat sažimanja, odnosno redukcije. To su lirska mjesta u baladama.
Naravno, lako je ustvrditi da u baladi preteže naracija a u lirskoj pjesmi sažeto iznošenje nokog osjecaja ili neke ideje. Problem je, medutim, u torne što nitko neče lirsku pjesmu shvatiti samo kao sažeto iznošenje osjecaja a baladu kao sažeto ptipovijedanje. Sličnosti 1 razlike balade i lirske pjesme valja i ovdje tražiti u svrhama i u načinima njihova funkcioniranja u žanrovskim sustavima a ne u opisu svojstava prema kojem ponekad neka 'irska pjesma i nije bitno različita od balade i obratno.‘;Odogovor na to pitanje i nije tako jednostavan i lagan kao što se to čini zbog tradicije i navike. U tim se slučajevima radi o nekim »prijelaznim oblicima“ pa se ponovo vračamo na problem odnosa prijelaznih oblika - balade i epske pjesme i pokušaj funkcionalnih razgraničavanja koja vode do P'tanja o svrhama balade i lirske pjesme. Baladu i epsku pjesmu te baladu i lirsku pjesmu, 1T)ožemo promatrati kao -paralelne« žanrove, kao žanrove koji se razlikuju najprije u ‘Zboru grade, a zatim u obradi. Kada promatramo baladu i epsku pjesmu balada bira gradu iz svakodnevnog obiteljskog života, odnosno nečega što je več predstavljeno kao sam život, dok epska pjesma uzima često povijesne dogadaje, bitke, sve ono što je v“>e okrenuto društvenom životu.
U razlici balade i lirske pjesme naziru se dvije dimenzije: jedna zahvača razliku 12 nie du pripovijednih i nepripovijednih pjesama, razliku koja se u širem povijesnom kontekstu može shvatiti i kao opozicija epike i lirike; a druga izražava osebujne
Vidljivo je npr. da se balada lakSe dramatizira nego epska pjesma, medutim, dramatičnost balade se ne bi S111jela mijeSati s dramskom napetošču i sličnim osobinama -dramskog stila-. Svrha je drame drugačija od svdie balade pa su sličnosti na koje upozoravamo izvedene na formalnoj i laičkoj usporedbi nekih njihovih Bitnih osobina: oblikuju se najčeSče kao priča koristeči postupke sažimanja i redukcije, ali se ti postupci mzlikuju.
Rada ovdje govorimo o lirskoj pjesmi onda imamo na umu one lirske pjesme koje imaju, da tako kažemo, 'baladni karakter-, odnosno baladni način obrade teme (-klica- tragičnog dogadaja i tužni završetak). Jednostavnost lirske pjesme rezultat je veoma složene strukture. Niz elemenata ostvaruje poseban clojam: a) tema (raspored motiva i tipični načini njihova povezivanja), b) kompozicija, c) jezik i ritmička organizacija d) 9 eni°livni naboj i td.
‘Ukazujemo to primjerima: Tuda majka (Topalovič/Delorko I, br. 11, str. 26); Hranita je majka sinka Jedinaga, (Kurelac/Delorko I, br. 10, str. 25).
zakonitosti književnog oblikovanja koje kod oba žanra skračuje pripovijedanje postupcima ograničavanja i sažimanja.10
4.
U višedimenzionalnim odnosima balade prema epskoj pjesmi, prema lirskoj pjesmi, prema drami, prisutna je bila teza da književnopovijesno odredenje balade kao kraceg usmenoknjiževnog pjesničkog žanra nije pogrešna, ali nije ni dovoljna: nedostaju konkretna odredenja kratkoče, stihotvornosti, umjetnosti, pa i onoga što zapravo znači usmenoknjiževni žanr."
Kako demo promatrati baladu? Balada je, kao i drugi usmenoknjiževni žanrovi, najprije element odredene strukture književne komunikacije, a tek zatim samostalna struktura. Tako je funkcija balade, kao što smo ved govorili, odrediva opcim funkcijama onih književnih žanrova koji zajedno s njom čine komunikacijski sustav, a to su epska pjesma, lirska pjesma i drama. Za naše razmatranje, vidjeli smo, bitno je razlikovanje po kratkoci gdje se promatraju sličnosti i razlike s obzirom na postu pke ograničavanja i sažimanja koji su prisutni u svim kratkim književnim žanrovima, te razlikovanje prema tematskoj, ili bolje rečeno, sadržajnoj uvjetovanosti balade. Naravno, te se dvije razine razlikovanja ne mogu strogo odijeliti buduci da tehnička obrada uvjetuje sadržajnu i obratno, ali bitno je najprije sadržajno odredenje balade kao književnog žanra pogodnog za izražavanje fragmenata ljudske sudbine, odredenje koje baladu približava epskoj pjesmi, a zatim njeno tehničko odredenje, koje zbog postupaka ograničavanja i sažimanja baladu približava svim kratkim žanrovima, posebno lirskoj pjesmi. Kratkoca za baladu znači, dakle, postupke suprotne razradi, epiku suprotstavljenu lirici. Naravno, elementarna kompozicijska shema balade (ekspozicija, zaplet, rasplet) nije dovoljna da se u svakom slučaju prepozna struktura balade jer ona može odgovarati, ako baš hočemo, i strukturi narativne prozne vrste, pa i strukturi drame. Čak ni postupci organičavanja i sažimanja još uvijek ne omogučuju razlučivanje. Kompozicijsku shemu balade valja shvatiti u jedinstvu s njezinim sadržajem, odnosno tematikom. Struktura balade i struktura epske pjesme tako su bitno različite zbog svrha koje ih uvjetuju i kojima su podredene: balada i epska pjesma prikazuju različito iskustvo svijeta i života jer sudbina pojedinca oblikovana kao cjelina pretpostavlja, naravno, fiktivno traženje smisla života, a sudbina pojedinca oblikovana kao fragment zadržava neku vrstu izgubljenosti u slučajnom. Tu se radi o razlikama koje jednostavno nisu shvatljive ako uzmemo u obzir isključivo oblikovnu, a ne i tematsku strukturu tih književnih žanrova. Epska pjesma i balada ne razlikuju se samo zbog toga što zbilju opisuju jednom opširno, a drugi put sažeto i kratko, več se razlikuju po torne što su tako opisane i oblikovane zbilje zapravo različite zbilje, odnosno, prema Ingardenovom shvačanju, različiti »svjetovi predstavljene predmetnosti« kao »sloju» književnog djela.12
Ako baladu odreduje njena funkcija te postupci ograničavanja i sažimanja, a razvoj žanra vodi prema unutrašnjim otldonima i razlikovanjima koji sprečavaju ponavljanja iste sheme (koja se dogadaju u epskoj pjesmi), epska balada i lirska balada čine tako
Balada i lirska pjesma (kao i balada i epska pjesma) odnose se tako s jednog aspekta »paralelno» a s drugog ■isprepleteno».
11 To ne znači da n odnosima balade i ostalih žanrova relativiziramo pojam balade, nego to znači da je balada kao usmenoknjiževni žanr odrediv tek ako imamo na umu funkcionalne odnose izmedu pojedinih usmenoknjiževnih konvencija koje uvijek imaju smisla jedino u cjelini nekog sustava.
u Prema analizama u knjiži K. Ingardena, Das literarische Kunstwerke, Halle 1931.
jedan jedini književni žanr koji se razlikuje od epske pjesme po nekim svojim svojstvima, a svojom se funkcijom može i suprotstaviti epskoj pjesmi. Epska pjesma i balada ne govore ni isto, ni na isti način, pa je stoga moguce kracu lirsku baladu i nešto dužu epsku baladu tretirati kao prirodne varijacije zadane sheme uzorka, odnosno kao različite oblike istoga žanra. Možemo tako reci da temeljna razlika izmedu razrade i ograničavanja s jedne Strane, a oblikovanja totaliteta sudbine i njezina fragmenta s druge strane, čine osnovnu crtu podjele, dok se sažimanje može pojaviti i u epskoj Pjesmi koja u tom slučaju može biti nalik baladi po relativnoj kratkoči, ali ta kratkoca u torn slučaju nema odlučujuče funkcionalno značenje.l3Pritom, opet moramo napomenuti kako sama kratkoca doista ne može imati odlučujuču ulogu u odredenju žanrova. Balada če jednom biti bliža epskoj pjesmi, drugi put lirskoj pjesmi a da to ne izazove nastajanje novih prijelaznih vrsta i to zato Sto odstupanja od jednom date sheme nisu ujedno i odstupanja od svrhe koja se pripisuje upravo baladi. Struktura balade nije samo prepoznatljiva zbog analizirane kompozicijske sheme i postupaka ograničavanja 1 sažimanja, nego ona i u postupcima oblikovanja likova odgovara osnovoj shemi: jedan dogadaj i jedan lik. Dogadaj pritom ima prvenstvo jer se lik u baladi ostvaruje iz dogadaja i ne može se razraditi u odnosima izmedu likova i u mnoštvu dogactaja koji su uglavnom, npr. u epskoj pjesmi, sudbinski povezani. Ponekad lik dolazi u prvi plan, al> taj lik nema odlike junaka epske pjesme. Junači balada nisu »junači" več su likovi uvijek u samo jednoj poziciji, okrenuti jednom problemu. (Predlažemo da likove u lirskim pjesmama zovemo »lirskim likovima«.)
U oblikovnom smislu najvažnije je napuštanje naracije kao dominantnog postupka, Pa time uvjetovano - ili upravo time potaknuto - zapostavljanje dogadaja kao konstitutivnog elementa svakog pripovijedanja. Dogadaj u baladi pripada najčešče obiteljskoj (ljudskoj) svakodnevici, ili je vezan uz djelovanje vanjskih, viših sila (potresi, kuga, hladnoča i sl.), ponekad gubi presudno značenje onoga što se odnosi na vanjske °kolnosti i na djelovanje lika, ali se on nikada u baladi ne zamjenjuje isključivo Psihičkim doživljajem. Psihičkim doživljajem bavi se lirska pjesma. Lirska pjesma sugerira umjesto da objašnjava, ona samo upučuje umjesto da govori, ona izriče neposredno, trenutno i osobno iskustvo (zbog toga se lirska pjesma smatra "Subjektivnom« za razliku od »objektivnosti» epske pjesme i proze - lirska pjesma ne n^ože opisivati opče dogadaje ni izricati opče misli), ona se ostvaruje u jedinstvu zvuka 1 smisla. Balada je bila i ostala opis dogadaja kojem je najprimjerenija književna tehnika Pripovijedanje, pa se tako pripovijeda u baladi i o emotivnim stanjima. Onda, kada Psihička stvarnost pojedinca postane na neki način ravnopravna s vanjskom stvarnošču, kada naracija prestane biti dominantan postupak, kada ekspozicija često raste potiskujuči 2aplet i rasplet, koji gotovo mogu i izostati ili mogu biti svedeni na naznake iz kojih se v'se naslučuje no što je stvarno rečeno - tada balada prelazi u lirsku pjesmu.
5.
Vidjeli smo da se balada prije svega odreduje svojom sličnošču a zalim i bitnim razlikama prema epskoj pjesmi s kojom je povezuje pripovijedanje, a zatim prema lirskoj pjesmi s kojom je povezuje postupak ograničavanja i sažimanja. Razmatranje je Provedeno samo na razini teksta (verbalnoa izričaja) i za tu je razinu relevantan odnos epsko - lirsko. Posljedica takvog razmatranja je moguča podjela balada na: epske
Vidjeti primjer: Mattjašpostaje kraljem, (Gezeman [Gesemann], 1925, lir. 75).
balade, lirske balade, lirske pjesme baladnog karaktera (snažne poante) i fragmente balada koji samostalno funkcionirajo kao lirske pjesme čiji način obrade teme ne mora biti baladni. Medutim, balade su pjesme koje su se pjevale (i koje se pjevaju) pa je za njihovo odredenje bitna i razina izvedbe (izvodenia). Ako baladu promatramo na razini izvedbe, dakle, u izvodenju, tada je presudna glazbena komponenta: pjevanje balada, funkcija njihovih pripjeva, plesno izvodenje. Na toj razini, balada nije prijelazni oblik. Razlike u glazbenim karakteristikama (i situacijama izvedbe) najvažnije su sredstvo za odredivanje njihovih tipova. Tako podjela prema pjevanju (melodiji) balada može izgledati ovako: balade uz koje se ne pleše (najčešce svaka ima svoju razvedenu melodiju) i balade uz koje se pleše u kolu (pojavljuju se i različite melodije, ali cesto i ista melodija za mnoge različite tekstove).14 Ovdje se nečemo detaljnije baviti tom razinom, ali demo upozoriti da je pripovjednost (pripovijedni karakter) balade ono obilježje koje, prije nego ostala, povezuje razinu teksta i razinu izvedbe. Za plesne pripovjedne pjesme kod nas je karakteristično pjevanje u striktnom ritmu - tempo gilt slo. Tako je neke baladne tipove moguče preko načina pjevanja izvorno svesti na plesne pjesme. U povijesnom su procesu takoder razlike u glazbenim karakteristikama najvažnije sredstvo za odredivanje relativne starosti tih pjesama. To su tek naznačeni primjeri koji pokazuju složenost odredivanja balade kao pjevanog folklornog žanra.
6.
Model vrijedan pažnje u klasifikaciji balada razvio je R. Austerlitz koji je pošao od folklornog žanra kao poetske i sociološke kategorije koja pripada svakom -opusu“ i predložio da se svaka folklorna činjenica analizira u izvedbi prema inherentnim i eksternim karakteristikama (Austerlitz,1976,44-47). Takav bi se postupak nazvao induktivnim: krede se od razine specifičnog obilježja jedne folklorne činjenice i gradi se klasifikacija folklora. Tako se prema Austerlitzu i pjesme razvrstavaju prema binarnim opozicijama.
1.	lnherentna obiliežia su konstitutivna obilježja folklornog djela - to su obilježja formalne i sadržajne prirode.
1.1. Formalna obilježja:
a) struktura teksta prema fonološkim, gramatičkim i značenjskim jedinica-ma (cjelinama)
b) (ne)postojanje-postojanje glazbe (i njenih bitnih formalnih elemenata)
c) segmentiranje teksta (gradnja stiha, strofičnost, refren)
d) broj izvodača ili slušalaca (takoder parametar kao pitanje/odgovor, geste, mimika)
1.2. Sadržajne karakteristike:
a) elementi sižea u slučaju epsko-narativnog izraza (npr. junak- prepreka -prevladavanje prepreka)
b) lirsko-tematski elementi u slučaju nenarativnog izraza (npr.invokacija prirode, ljubavi, itd.)
1-1 Vidjeti radove : V. VoduSek, Neka zapažanja o baladnim napevima na području Slovenije (109-118); V. Žganec, O muzičkom aspektu narodnih balada na hrvalskom etničkom području (119-122) i S. Stepanov, O nekim načinima pjevanja romanca i balada na području Hrvatske(\23-135) u Zborniku radova Kongresa folklorista Jugoslavije u Zaječaru i Negotinu, 1958.
2.	Vaniska obilježja su obilježja konteksta.
2.1. Prirodna obilježja:
a) odredenost protokom godine (godi.šnje doba, svečanost ljetnog solsticija i dr.)
b) odredenost dobom dana
c) odredenost stadijima biološkog toka života
d) spolna odredenost
2.2. Društvena obilježja - odredena su okolnostima i uvjetima konkretizacije u
nekom društvu; time su kulturno-specifična.
a) religiozne svečanosti
b) društvene markacije životnog toka (svadba itd.)
c) prilike za realizacijo neformalne prirode
Klasifikacija na temelju distinktivnih žanrovskih obilježja je tako pretpostavka za razradu moguče hijerarhije žanrova. Prema navedenoj shemi, Austerlitz smatra da je bitno kako se ispunjava sadržaj u 1.2.
Ostanimo još načas kod problema npr. tematskog razrvstavanja; tu stalno dolazi do toga da srodne balade (pjesme) budu razdvojene. Tako se prividno »sadržaj« pjesme koristi kao temeljno obilježje. Pitamo: što je npr. sadržaj kategorije »običajne pjesme« ili "Suvremene pjesme«? Radi se o starim logičkim nedosljednostima: konfuziji (žanrovske) forme, sadržaja, funkcije, grupe nosilaca, vremenskom pojavljivanju itd. Na temelju razlikovnih kriterija kao što su upotrebna funkcija, forma teksta, imena junaka itd. dolazi do toga da se strukturalno srodne pjesme razvrstavaju u različite grupe.
Kako bi izbjegli takve nedosljednosti američki folkloristi E. R. Long i D. K. Wilgtis da ju primjer adekvatnije klasifikacije koja bi se mogla primijeniti i na našu gradu. Tematsko jest faktor klasifikacije jer ni stil ni dob ni porijeklo ni funkcija niti bilo koja druga karakteristika nisu temeljni elementi u klasifikaciji npr. pripovjednih pjesama. Wilgus i Long su odabrali jednu razinu izmedu razine motiva i razine funkcije. Tripovjedna jedinica definirana je kao »tema koja može sama za sebe tvoriti baladu, ali može se kombinirati s drugim cjelinama da bi stvorila kompleksniju baladu«. (1970, 161-176).
Od motiva se te narativne ili tematske cjeline razlikuju time što: a) pod okolnostima ■nogu same tvoriti odredenu baladu i b) da se baziraju na nepromjenjivim elementima, naime, na dogadaju ili činu, a ne na osobi, liku, stanju, uvjetu (okolnosti), obilježju ili Predmetu. (Primjer: kompleks balada o ljubavniku iz bajke).
Long-Wilgus sistem prema jedinicama može se razdijeliti na tri velika segmenta: 1. ‘nterpersonalni dogadaj, 2. društveni dogadaj, 3. prirodni dogadaj. Takav sistem upucuje na sve narativne jedinice od kojih se balada .sastoji.l,
Neki su znanstvenici smatrali i usuglašavali se oko toga da li postupak Wilgus-Long Predstavlja več drugi stupanj, analitički postupak koji se tek mora graditi na sistemu batalogiziranja i svrstavanja. Njemačka folkloristica Dagmar Burkhart je principijelno ‘-frugačijeg mišljenja i postavlja pitanje: treba li klasifikacija proizlaziti iz katalogizacije i Prakse?! Što se »sadržajnih« aspekata pjesama tiče, u slučaju nepripovjednih pjesama
15 t
*o za pravo odgovara i podjeli Hatidže Krnjevic koja balade dijeli na one a) povijesne (tih je manji broj) b) iz
°biteljskog života (tih je najviše) - graclene su na unutra.šnjem sukobu i c) one vezane uz djelovanje vanjskih,
v>sih sila - graclene su na vanjskom sukobu. (Krnjevic, 1973)
(lirskih pjesama), D. Burkhart smatra da se one moraju klasificirati prema evociranim slikama, invociranim objektima, dok pripovjedne valja klasificirati prema ostvarenju, činu, akciji, a ne prema likovima, okolnostima i objektima (Burkhart, 1989, 158). Dakle, na temelju relacija unutar pjesme, što znači strukturalni princip s jedne Strane i interdisciplinarni s druge Strane.
Mogučnost podjele balada na one s unutrašnjim i vanjskim sukobom pokazuje kolebanje izmedu lirske neposrednosti i kratkoče i epske potpunosti i opširnosti Prevagu jednog od ta dva načina kazivanja pokazuje veoma velik broj balada na hrvatskom (i srpskom) području. Stoga bi u razvrstavanju trebalo uzeti u obzir i vanjska i unutrašnja obilježja. U nas je uobičajeno da se balade razvrstavaju prema motivima. To nije nekorisno, ali nije dovoljno. Motiv nije karakterističan za baladu, nije obilježje žanra po kojem bismo mogli prepoznati baladu. Razvrstavanje prema motivu može obuhvatiti npr. balade bilo kojeg naroda, i ne samo balade jer se motivi nalaze i u drugim književnim žanrovima i ne samo usmenim. Motiv je najjednostavnija jedinica pripovijedanja dok je za nas zanimljiviji siže kada je riječ o baladama. Siže je skup motiva; podjela prema sižeu je za baladu efikasnija. Dramatičnost i napetost sižea razlikuje baladu od sižea epskih pjesama. Struktura sižea podrazumijeva u baladi jedan dogadaj, jedan konflikt koji se otkriva u nizu epizoda od kojih se ni jedna ne može izdvojiti a da se taj niz ne poremeti.
7.
Odlomak balade može se primati kao odlomak balade - dakle, kao balada, ali on se može primati i kao odlomak sam, što znači da odlomak može biti primljen kao žanr. Takva percepcija žanra ne zavisi od samovolje primaoca več od dominacije, ili uopče od prisustva ovog ili onog žanra. Pritom, naravno, nije riječ samo o promjeni naziva žanra, več su funkcije svih stilskih sredstava i postupaka u zavisnosti od definicije žanra: u baladi oni če biti drugačiji nego u odlomku.
Možemo tako zaključiti da djelo istrgnuto iz konteksta datog književnog sustava i prenijeto u drugi, dobija druga obilježja, ulazi u drugi žanr, gubi svoj žanr (premda neke odlike bivšeg žanra možemo i dalje prepoznati). Drugim riječima, njegova se funkcija premiješta. To povlači i premještanje funkcija datog djela - može se dogoditi da dominantnom postane ona funkcija koja je ranije bila potčinjena.1'’
Da li su, recimo, u spominjanim Delorkovim zbirkama, balade npr. i pjesme koje nemaju neki od navedenih kompozicijskih dijelova, ili one zapravo nisu balade nego neki drugi književni žanrovi, npr. lirske pjesme koje su »slučajno« ušle u zbirke? To pitanje nije zanemarivo jer ono upozorava na odnos strukture i funkcije koji je možda jedan od bitnih problema suvremene teorije književnih žanrova/vrsta. Pažljivija analiza pokazuje da O. Delorko proglašava baladama i one lirske pjesme koje imaju baladni karakter, dakle, čiji je način obrade teme baladni. Upravo je to »najkritičnije« mjesto prijelaza balade i lirske pjesme. Vjerujemo da se uzimanjem u obzir navedenih činjenica o kojima ovaj rad govori, postupkom poželjne klasifikacije takva »kritična« mjesta mogu prevladati.
16 -Često se to odnosi n;i npr. magijske funkcije - motivirane i nemotivirane, onako kako ih shvača liogatyrev (1973,200-207). Na osnovo istog načela promjena funkcija jednog sistema u drugome, J. Tinjanov ustanovljava
i mogučnost premiještanja činjenica iz književnog u neki drugi niz, čime ove činjenice gube literarni kvalitet. (Tinjanov, 1970, str. 267)
neki važniji navodeni primjeri 1.
Te.ško ranjeni brat (Piesmu je Delorko odredio kao haladu i to je za njega sadržajno odredenje.)
2.
Sama sebi ruke odrezala (fragment balade)
Kakva cika od Glamoča grada?
H je vila, il je ljuta zmija?
Nit je vila, nit je ljuta zmija, vec je Emka, materino zlato.
Zarobi je bane kaurine; vodio je svomu b’jelu dvoru, tude sužnji tri godine dana.
Kad četvrta nastala godina, njojzi te.ško gvožde dodijalo, sama sebi ruke odrezala; vol’je umr’jet nego tamnovati.
(Delorko II, 1956., br. 57. str. 79)
Te.ško ie u tamnici (fragment)
Odvedoše Matu u tamnicu, u tamnicu dino sunca nema, otvori.še devetera vrata,
Zatvoriše devetera vrata, iza zadnjih Matu ostaviše; kamen mu je namisto posteje, oko njega zmije i jakrepi, iznad njega plač mermerne vode.
Koja gora, Ivo, koja gora, Ivane, koja gora, brate Ivo, razgovora nema! Romanija, Ivo, Romanija, Ivane, Romanija, brate Ivo, razgovora nema. Dodi, brate Ivo, dodi, brate Ivane, dodi, brate, brate Ivo, pa je razgovori.
I povedi, Ivo, i povedi, Ivane, i povedi, brate Ivo, konja malenoga, i na konju, Ivo, i na konju, Ivane, i na konju, brate Ivo, brata ranjenoga, i na bratu, Ivo, i na bratu, Ivane, i na bratu, brate Ivo, sedamdeset rana.
(Delorko, II, 1956, br. 99, str. 131)
3.
(Delorko II, 1956, br. 31.)
4.
Tuda majka (lirska pjesma baladnog karaktera)
Turski konji Boga mole:
Daj nam Bože vojevati,
Drine vode ne gaziti, jer je Drina berza voda: s’ večer Marka utopila, a do svjetla izmetnila.
Da j’ u Marka svoja majka, za dan bi mu glase čula, a za drugi razumjela, a za treči na grob došla.
Al’ u Marka tuda majka: za godinu glase čula, a za drugu razumjela, a za treču na grob došla.
Al’ po Marku trava rasla, sama trava detelina, vranu konju do kolina, diverika verh čovika.
(Topalovič/Delorko 1, 1951., br. 11, str. 26)
5.
Hranila ie maika sinka iedinoea (lirska pjesma)
Hranila je majka sinka jedinoga, da če si za starost pomoč nahraniti.
Kad ga že nahranila žz mala velikoga, tad mi ga je sinak majki progovoril:
»Sad ču, majko, projti doli v dolnju zemlju, doli v dolnju zemlju za kraljevum vojskum kadi se proliva lipa krv junačka, nimčka i ugrska, najviše hrvatska.«
»Nejdi, sinko, nejdi, drago dite moje, stara ti je mati, stara i bolovna.»
»Moram pojti, moram, mila majko moja, sad mi je list došal od samoga kralja.»
»Kad ču ti se, sinko, nazad nadijati?»
»Va našem je vrti jedna žuta vrba, kada ona vrba sis grozjenr urodi, onda mi se, majko, nazad nadijajte.»
»Ah joj meni, sinak, to nigdar ne bude.»
Išla že majko gledat jutrom i večerkom, je li vrba grozje, je li sinak došal: nit je vrba grozje, nit je sinka domom.
(Kurelac/Delorko I, br.10. str. 25)
6.
Junakova smri (lirska bugarštica)
Tri mi kopja htjerahu Radiča Vukojeviča,
dobroga junaka.
Oni mi ga htjerahu lijepom zelenom pianinom,
dobroga junaka.
Nigdje mi ga junaka dostignuti ne mogahu.
Ali mi se Radiču huda sreča dogodila,
nebogu junaku: konjič mu se popuze po travi, po djetelini, pade nebog Radiču ničice na emu zemlju.
Tri ga kopja objednome udarila i s njega mi svukoše do tanke bijele košulje.
Ali mi se Radiču gulsarom drago molja.še:
"Nemojte mi mahrame s bijela lica poclizati, da mi lice ne izgrde sivi orli i vranovi!»
(Bogišic, 1878, knj. I, br. 48. str. 126)
7.
Zamrznuti svatovi (lirska balada)
Klikne vila s visoke planine i dozivlje Boriča vojvodu:
"O Boricu, mlada duveglijo, ja bih vila tebe svjetovala, da ne ideš danas po devojku,
0 Božiču, o zimi najgoroj; svati ce ti pomrijeti od zime!"
Boric b’jele i ne sluša vile, neg kicene svatove skupio
1 svatima ide po devojku.
Kada svatim’ po devojku došo, pred njezin’jem dvorom bijelijem tamo su ga pričekali 1’jepo, poštovali, devojku mu dali.
Svatovi se zdravo otpravili.
Kad su do,šli zelene u gore, a u gore prve na konake, u gori ih nojca uhitila i velika zima udarila.
Sve što ima kicena nevjesta, sve što ima u sanduku ruha, sve kicene svate zagrtala.
Svi su svati pomrli od zime, ali nije Borič duveglija, erbo ga je neva zagrtala tanahnijem iz sanduka ruhom.
A kad b’jela zora zab’jeljela i njega je zima zanijela.
Kad to vide kicena nevjesta na devera glavu naslonila, a na draga ruku s prstenima, tad s’ i ona s dušom razd’jelila.
(Delorko II, 1956., hr. 90)
8.
Nesretni svatovi (epska halada)
Sto se ravni zamaglio Travnik, ali gori, ali kuga mori?
Niti gori, nit’ ga kuga mori, ved Vilici udavaju seku.
Vel’ko brada blago dijeljahu, tri kubeta nova s a gradiš e, i četiri veda ponovi.še.
U to doba kiceni svatovi.
Lijepo ih brada dočekala.
Tu su jednu nodcu prenočili.
Kad ujutru jutro osvanulo, zavikaše svatovski čauši, udariše svirke i borije:
■■Azur alaj, kiceni svatovi, azur nam je lijepa devojka!
Kratki danci, a dugi konaci, kaloviti drumi kroz pianinu, tudi ljudi, ne znamo im dudi, tudi drumi, kalauza nema.« Otolen se svati podigo.še.
Dalek' brada seju ispratili, ispratili do gore zelene.
De je radost, tu je i žalosti!
Vedro bješe, pa se naoblači, iz oblaka tiha rosa nade, tiha rosa, za njom susnježica. Okisnuše kiceni svatovi, okisnuše, pa se pomrznuše, osta jadna na konju devojka.
Al’ da vidiš pod devojkom doga, Tankovica, mlada duvegije! Dobro znade drume i putove, te odnese na dvore devojku.
Kad zarža Tankovica dogo
duvegij’noj mermerli-avliji, odma’ ga je Osman poznavao, pa izlece niz bijelu kulu, kad li stoji na konju devojka!
Ode Osman da skine devojku, kad se cura živa samrznula; pa poteže nože od pojasa, te prekide na dogu kolane, a i petu ibrišim tkanicu, izvede je na bijelu kulu, a dogata u tople podrume.
Kad devojku leže u odaju, eto ti joj mile svekrvice:
■Čudna ti si, moja snaho draga! Čudno li si tanka i visoka!
Čudno li le odgojila majka za mojega čelebiju sina!"
Eto ti joj mile zaovice:
»Moja snaho, lijepe košulje!
Čudno li te naučila majka, naučila sitan vezak vesti, i nas deš ti naučiti veza.«
Eto ti joj mile jetrvice, ona nosi u naručje sina, pa sinčicu mlada progovara:
»Pitaj, sine, je 1’ t’ ozebla strina?«
Uze cura jetrvina sina, poljubi ga u oba obraza, darova mu srmali-jagluka.
Pade cura na jastuke glavom; oni mnidu da se prenemože -ona jadna minu i preminu, ni grljena ni omilovana.
(Krnjevic, 1973-, br. 24)
Bibliografija
Austerlitz, R., 1976, Toward the Classification of Folklore Genres, Studia Fennica, Helsinki, 20, str. 44-47.
Bogatyrev, Petr G., 1971, Magičeskie dejstvija, obrjady i verovanija Zakarpat’ja, Voprosy teorii narodnogo iskusstva, skusstvo, Moskva, str. 167-266.
1973 Narodnaja pesnja s točki zrenija ee funkcii, Voprosy literatury i fol'klora, Voro-než.
Bogišic, B., 1878, Narodne pjesme iz stanjih, najviše primorskih zapisa, Državna štamparija, Biograd [Beograd].
Boškovic-Stulli, Maja, 1988, Baladni oblici bugarštica i epske pjesme, u: Forum, br. 5-6; na njemačkom jeziku: Die Bugarštica - Balladen im Verhältnis zu den epischen Liedern, u zborniku Ballads and other Genres, Zagreb 1988, str. 27-40.
Burkhart, Dagmar, 1989, Kulturraum Balkan-. Studien zur Volkskunde und Literatur Südosteuropas, Dietrich Reimer Verlag, Berlin-Hamburg.
Child, Francis James, 1965, The English and Scottish Popular Ballads, New York, vol. I-V.
Delorko, Olinko, 1951, Hrvatske narodne balade i romance I, Zora, Zagreb.
1956 Zlatna jabuka: hrvatske narodne balade i romance, II, Zora, Zagreb.
Gesemann, G. [Gezeman], 1925, Erlangens ki rukopis starih srpsko-hrvatskih narodnih pesama, Srpska kraljevska akademija, Sremski Karlovci - Beograd.
Ingarden, Roman, 1931, Das literarische Kunstwerke, Halle.
1971 O saznanju književnog umetničkog dela, Beograd.
Krnjevic, Hatidža, 1973, Usmene balade Bosne i Hercegovine. Knjiga o baladama i knjiga balada, Svjetlost, Sarajevo.
Kumer, Zmaga, 1974, Vsebinski tipi slovenskih pripovednih pesmi, Ljubljana.
Kurelac, Fran, 1871, Jacke ili narodne pesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šoprunjskoj, Mošonjskoj i Železnoj na Ugrih, Dragutin Albrecht, Zagreb.
Pavličič, Pavao, 1982, Oblik, Umjetnost riječi, Zagreb, XXVI, br. 1-2, str. 81-84.
1983 Književna genologija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.
Peric-Polonijo, Tanja, 1988, The Ballad and the Lyric Poem, Ballads and other Research (=Balladen und andere Genres), Special Issue 11, Zagreb, str. 41-51.
Stepanov, Stjepan, I960, O nekim načinima pjevanja romanca i balada na području Hrvatske, u: Radovi Kongresa folklorista Jugoslavije, Zaječar-Negotin 1958-, Beograd, str. 123-125.
• injanov, Jurij, 1970, O književnoj evoluciji, u zborniku Poetika ruskog formalizma, Prosveta, Beograd, str. 287-300.
f opalovic, Matth, 1842, Tamburaši ilirski Hiti perva kitica narodnih ilirskih pesamah po livadah i dubravah slavonskih sabrana, i u svemu junačkom ilirskom narodu prikazana, sv. I, Osijek.
Vodušek, V., I960, Neka zapažanja o baladnim napevima na području Slovenije, u: Radovi Kongresa folklorista Jugoslavije, Zaječar-Negotin 1958-, Beograd, str. 109-118.
Wilgus, D. K., 1970, A Type-Index of Anglo-American Traditional Narrative Songs, Journal of the Folklore Institute, 2/3.Ž
žganec, Vinko, I960, O muzičkom aspektu narodnih balada na hrvatskom etničkom području. u: Radovi Kongresa folklorista Jugoslavije, Zaječar-Negotin 195S-, Beograd, str. 119-122.
Povzetek
Balada — prehodna oblika ljudskega slovstva
Prispevek govori o književnoteoretičnih problemih klasifikacije ljudske balade kot prehodne oblike ljudskega slovstva. Ugotavlja, da imajo prehodne oblike pomembno vlogo v klasifikaciji ljudskih lirskih pesmi in da je treba pri njihovem določevanju odgovoriti na Številna vprašanja, vezana tudi na takoimenovane osnovne oblike. Avtorica predlaga tak opis balade, ki bi omogočal kar najbolj natančno določevanje posamezne ljudske pesmi kot balade ali kot lirske balade, ki pripada zvrsti lirskih pesmi s posameznimi elementi balade.
Prispevek opozarja na terminološko zmedo, ki izvira iz vprašanja kaj je balada, in posebno poudarja zanimanje za določevanje splošnih značilnosti balade v odnosu do lastnosti nekaterih zvrsti, ki jih je razumeti kot podvrsta balade. Določuje torej bistvene lastnosti zvrsti, in sicer v odnosu do tistih, ki so za vrste nebistvene - čeprav morda za ožje določanje zvrsti odločilne -lastnosti, ki pripadajo podvrsti ali morda celo individualnosti posamezne ustvaritve.
Avtorica sklepa, da se na balado često gleda bodisi z vidika posameznih (zgodovinskih) ustvaritev, bodisi z vidika splošnih določitev krajše upesnjene zvrsti. Zaradi tega je treba s postopki klasifikacije utemeljiti razlike v vidikih.
Balado in epsko pesem ter balado in lirsko pesem je mogoče gledati kot »paralelne» zvrsti, kot zvrsti, ki se razlikujejo najprej v izbiri snovi, a potem v njeni obdelavi. Balada izbira snov iz vsakdanjega družinskega življenja in iz življenja sploh, medtem ko epska pesem jemlje snov iz zgodovinskih dogodkov, vse tisto, kar je bliže družbenemu življenju.
V razliki med balado in lirsko pesmijo se slutita dve dimenziji: ena zajema razliko med pripovednimi in nepripovednimi pesmimi, razliko, ki se v širšem zgodovinskem kontekstu lahko razume kot opozicija epiki in liriki; druga izraža posebne zakonitosti književnega oblikovanja, ki pri obeh zvrsteh skrajšuje pripoved s postopki omejevanja in strnjevanja.