revus (2013) 19, 7-19 7
Uvodnik
Implikacije tvrdnje o pravu kao artefaktu
1 UVOD
Ideja da su odredene pravne institucije artefakti nije nova. Intuitivno se is-pravnim čini reci da neka pravna institucija, primjerice, hipoteka ili ugovor o leasingu, ne bi mogla postojati da je netko s namjerom nije stvorio. Medutim, možda upravo zbog višeznačnosti koja okružuje filozofska istraživanja prava, ideju da je samo „pravo" artefakt, rijetko se izravno izriče. Ipak, na takvu se ideju u posljednje vrijeme sve češce poziva, iako je se uvijek podrobnije ne razraduje u pogledu pitanja što, zapravo, u ontološkom smislu znači tvrdnja da je „pravo", tj. „pravni sustav", artefakt i koje posljedice, ako uopce, ta tvrdnja ima za filozofske prikaze prava.1 Ovdje namjerno izjednačujem izraze „pravo" i „pravni sustav" jer teoriju prava smatram upravo teorijom pravnog sustava. Na taj način izbjegavam i uobičajenu neodredenost i zbrku povezanu s predmetom raznih filozofskih istraživanja „prava", s obzirom na to da su ona, primjerice, ponekad usmjerena na „pravo" kao ideju, ponekad na „pravo" kao društvenu instituciju, ponekad na „pravo" kao društvenu praksu, a ponekad na „pravo" kao pravne norme. Kao radnu definiciju pravnog sustava, za potrebe ovoga rada, koristim onu prema kojoj je pravni sustav sustav pravnih normi (u smislu njihovih značenja) koji je uglavnom učinkovit.
Opcenito govoreci, postoje prirodne vrste i ljudske (ili društvene) vrste. Artefakti, nema sumnje, pripadaju potonjoj skupini. Prirodne su vrste skupine objekata (stvari, entiteta) nastalih na prirodan način, čije grupiranje (raz-vrstavanje, stavljanje u red) ne ovisi o ljudima, nego o njihovim zajedničkim prirodnim svojstvima (primjerice, atomska struktura, DNK). Stoga, može se pretpostaviti da prirodni objekti imaju bit te da je moguce utvrditi skup nužnih
1 "Pojam prava pojam je o artefaktu, tj. o nečemu što svoje postojanje nužno duguje ljudskim aktivnostima koje za cilj imaju stvaranje tog artefakta. To ne osporava čak ni John Finnis, naš vodeci naravnopravni teoretičar. Doista ne razumijem to da Kelsen, Hart, Raz, Dickson ili Shapiro tu tvrdnju osporavaju. Predmet moga interesa ovdje nisu oni koji bi željeli osporiti da je pravo artefaktni pojam; ekstravagantnost njihovih metafizičkih predanosti bila, bi, bojim se, predmetom psihološkog, a ne filozofskog istraživanja." Brian Leiter, The Demarcation Problem in Jurisprudence: A New Case for Scepticism, Oxford Journal of Legal Studies, 31, 4 (2011), 666. Vidi, takoder, Frederick Schauer, On the Nature of the Nature of Law, Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie, 98, 4 (2012), 457-467, John Gardner, The Legality of Law, Ratio Juris, 17, 2 (2004), 168-181 i Kenneth M. Ehrenberg, Defending the Possibility of a Neutral Functional Theory of Law, Oxford Journal of Legal Studies, 29, 1 (2009), 91-113.
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
revus
(2013) 19
8	UVODNiK
i dovoljnih uvjeta za članstvo u prirodnoj vrsti. Nasuprot tomu, artefaktne vrste skupovi su objekata (artefakata) s namjerom proizvedenih za neku svrhu, čije grupiranje ne odreduje priroda, nego ovisi o shvacanju i djelovanju ljudi. Zato se može reci da artefakti nemaju „zbiljsku", ontološki objektivnu bit, nego da je njihova „priroda" uspostavljena pojmovima i namjerama autora (tvoraca, izradivača) artefakata te da je tim pojmovima i namjerama odredeno koja su obilježja važna da bi neki artefakt bio član odredene artefaktne vrste.
Ako se tvrdnja da „pravni sustav" pripada artefaktnoj vrsti želi prihvatiti, treba odgovoriti na nekoliko važnih ontoloških, semantičkih, epistemoloških, psiholoških i metodoloških pitanja: primjerice, na pitanje glede prirode pravnih sustava shvacenih u smislu artefakata, na pitanje odredivanja upucivanja u slučaju pravnih sustava kao artefakata i našeg spoznajnog odnosa prema njima, na pitanje načina njihove klasifikacije i odgovarajuce metodologije za teoretiziranje o njima. O tim cu pitanjima raspravljati u okviru mojega šireg projekta o, kako sam je nazvao, artefaktnoj teoriji prava.
Medutim, kako je naznačeno samim naslovom, cilj je ovoga rada ograničen isključivo na pokušaj ispitivanja što bi, zapravo, podrazumijevala tvrdnja da je „pravo" po svojoj prirodi ili značajkama artefakt. Podredno, ako se polučeni rezultati učine privlačnima, daljni je cilj postaviti temelje za izlaganje artefaktne teorije prava. Stoga, da bismo mogli odgovoriti barem na neka ontološka pitanja glede pravnih sustava kao artefakata i na pitanja glede njihove kategorizacije, prvo cu izložiti opcu teoriju artefakata (2. poglavlje). Učinit cu to ispitujuci teorije artefakata razvijene u području opce filozofije, u najvecem se dijelu oslanjajuci na teorije Riste Hilpinena, Amie Thomasson, Lynne Rudder Baker i Paula Blooma, s obzirom na to da njihove teorije pretendiraju biti opcim teorijama artefakata, primjenjivima na svaku artefaktnu vrstu. Nadalje, s obzirom na to da smatram da su pravni sustavi po svojim značajkama institucionalni pa zato različiti od „običnih" artefakata, uvest cu i neke elemente društvene (insti-tutcionalne) ontologije te postaviti ontološke temelje za „institucionalne artefakte" kao zasebnu artefaktnu vrstu (3. poglavlje). Konačno, objasnit cu kako se (institucionalni) artefakti svrstavaju u vrste (4. poglavlje). Teorijom artefakata i institucionalnom ontologijom trebalo bi naznačiti put kojim bi, ako uopce, trebalo nastaviti s radom na artefaktnoj teoriji prava.
2 ARTEFAKTI
Prema vec klasičnoj Hilpinenovoj definiciji, artefakt je „objekt s namjerom stvoren za odredenu svrhu".2 Kao objekt, može imati razne oblike. Može se
2 Risto Hilpinen, Artifact, The Standford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2011 Edition), Edward N. Zalta (ur.), URL = http://plato.standford.edu/archives/win2011/entries/artifact/, pogl. 1.
revus
(2013) 19
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
implikacije tvrdnje o pravu kao artefaktu 9
očitovati kao konkretan, jedinstven objekt, objekt-tip, objekt-token (primjerak tipa) ili kao apstraktan objekt.3 Buduci da je riječ o objektu stvorenom s namje-rom, artefakt nužno ima svoga autora, tj. tvorca ili izradivača.4 Autor artefakta može biti jedna osoba, ali i skupina osoba, u kojem slučaju govorimo o skup-nom autoru te o njegovom proizvodu kao „skupno proizvedenom artefaktu".5 Osim autora, za postojanje artefakta u užem smislu riječi potrebno je i to da on bude proizvod namjera svoga autora, tj. da bude namjeravani proizvod.6
Medutim, u stvaranje artefakta nije uključena bilo kakva namjera. Odgovarajuca namjera, ona o kojoj artefakt uzročno (Hilpinen), ali i egzistenci-jalno ili ontološki (Thomasson, Baker) ovisi, mora biti namjera proizvesti objekt odredene artefaktne vrste.7 Prema nekima, shvacanjem namjere kao one koja odredeno mora biti usmjerena na vrstu kojoj bi stvoren artefakt trebao pripadati, zaobilazi se problem preopcenitih i preuključujucih namjera, poput namjera koje se odnose isključivo na funkcije objekta.8 Uz to, smatraju neki, time se omogucuje uključivanje u jedinstvenu artefaktnu vrstu kako onih na funkciji utemeljenih artefakata tako i onih koji nisu utemeljni na funkciji.9 Funkcija tako i dalje može biti moguce bitno obilježje artefakta ako je autorove namjere takvom ustanove, ali se otvara i dodatan prostor za druga obilježja koja mogu biti namjeravana kao bitna da bi objekt bio odredene artefaktne vrste, poput obilježja oblika artefakta (primjerice, njegove pojave, ustrojstva ili postupka njegova stvaranja).
No postoje različita shvacanja u pogledu toga što točno ta namjera podrazu-mijeva. Prema Bloomovoj intencionalno-historijskoj teoriji artefakata, namjera proizvesti artefaktni objekt X sastoji se u namjeri da on pripada „istoj vrsti kao i trenutačni i prijašnji X-evi".10 To, čini se, podrazumijeva da autor treba na-
3	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 2.
4	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 1 i Risto Hilpinen, Authors and Artifacts, Proceedings of the Aristotelian Society, New Series, 93 (1993), 156.
5	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 1, Hilpinen 1993 (bilj. 4), 156-157 i Risto Hilpinen, On Artifacts and Works of Art, Theoria, 58 (1992), 66-67.
6	Hilpinen 1992 (bilj. 5), 59-60, Hilpinen 1993 (bilj. 4), 157 i 159, Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 4, Amie L. Thomasson, Artifacts and Human Concepts, u: E. Margolis & S. Laurence (ur.), Creations of the Mind, New York, Oxford University Press, 2007, 52 i Lynne Rudder Baker, The Shrinking Difference Between Artifacts and Natural Objects, u: Piotr Boltuc (ur.), Newsletter on Philosophy and Computers, American Philosophical Association Newsletters 07(2) Spr 2008, http://people.umass.edu/lrb/files/bak08shrM.pdf, 2-3.
7	Hilpinen 1992 (bilj. 5), 60-61, Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 4, Hilpinen 1993 (bilj. 4), 157 i Paul Bloom, Intention, history, and artifact concepts, Cognition, 60 (1996), 10, Amie L. Thoma-sson, Artifacts in Metaphysics, u: A. W. M. Meijers, Philosophy of Technology and Engineering Sciences, Amsterdam, Elsevier, 2009, Thomasson 2007 (bilj. 6), 53, Baker 2008 (bilj. 6), 3.
8	Bloom 1996 (bilj. 7), 10-11.
9	Amie L. Thomasson, Realism and Human Kinds, Philosophy and Phenomenological Research, 67, 3 (2003), 595.
10	Bloom 1996 (bilj. 7), 10.
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
revus
(2013) 19
10
UVODNiK
mjeravati ostvarenje sličnosti izmedu artefakta koji je stvorio i prijašnjih članova vrste glede koje ima namjeru da joj artefakt pripadne, kao i namjeravati da ostvarena sličnost bude važna za to da je artefakt uopce i stvoren.11 Nadalje, čini se da to podrazumijeva da autor posjeduje neko shvacanje ili pojmovnu zamisao ili pojam vrste glede koje ima namjeru da joj njegov artefakt pripadne, koji pojam u velikoj mjeri odgovara, kako Bloom kaže, „našem" pojmu, ili po-nešto to reinterpretirajuci, onom pojmu koji je zajednički za dotičnu vrstu.12 Ipak, prema Bloomovom intencionalno-historijskom prikazu, taj pojam treba biti prožet autorovim iskustvom s prijašnjim primjercima iste vrste.13 Medutim, čini se da historijska sastavnica autorove namjere ne ostavlja mnogo prostora za prototipe ili iste objekte koje su različite kulture neovisno stvorile kao članove svojih odgovarajucih vrsta, jer u takvim slučajevima nema „jednog od ovih" na koji bi autor mogao pokazati.14 Stoga, prema intencionalno-konceptualnoj teoriji A. Thomasson, koja se čini mnogo uvjerljivijim shvacanjem, odgovarajuca bi namjera trebala uključivati „supstantivan intenzionalni pojam prirode stvari vrste V" (istaknuo autor), prije nego li jednostavno upucivanje na historijske primjerke.15 Autorova namjera da proizvede objekt odredene artefaktne vrste zato treba biti utemeljena na njegovom „supstantivnom (i supstantivno isprav-nom) pojmu" toga što ta vrsta jest, „uključujuci shvacanje o tome koje su vrste svojstava V-važne", tj. „predodžbu glede toga koja su obilježja važna za bivanje članom odredene vrste".16 Nadalje, ona mora uključivati namjeru da se mnoga od tih svojstava (obilježja) u proizvedenom objektu i ostvare.17 U slučaju stvaranja prototipnih artefakata, supstantivni (i supstantivno ispravan) pojam vrste u cijelosti se temelji na autorovoj (izumiteljevoj) odredbi o tome što je važno za bivanje artefaktom koji namjerava stvoriti.18 Dakle, autor (izumitelj) ustanovljuje novu artefaktnu vrstu, „zajedno s normativnim uvjetima uspjeha za stvaranje nečega te vrste".19 U slučaju stvaranja samo tokena vec postojecih
11	Ovaj zaključak izvodim iz Bloomova prikaza kriterija razvrstavanja artefakata u vrste, iz kojeg je moguce izvuci njegovo ontološko shvacanje o sadržaju namjera autora artefakta. Bloom 1996 (bilj. 7), 13.
12	Bloom 1996 (bilj. 7), 20.
13	Bloom 1996 (bilj. 7), 20.
14	Thomasson 2003 (bilj. 9), 595-596.
15	Thomasson 2003 (bilj. 9), 597.
16	Thomasson 2007 (bilj. 6), 59. O shvacanju da u slučaju umjetničkih djela nije potreban nika-kav supstantivni pojam, nego tek odredene predodžbe o umjetnosti, vidi Jerrold Levinson, Artworks as Artifacts, u: E. Margolis & S. Laurence (ur.), Creations of the Mind, New York, Oxford University Press, 2007, 80-81. O shvacanju da je Thomassoničin zahtjev da tvorci imaju „supstantivan pojam" previsok, vidi Hilary Kornblith, How to Refer to Artifacts, u: E. Margolis & S. Laurence (ur.), Creations of the Mind, New York, Oxford University Press, 2007, 145.
17	Thomasson 2007 (bilj. 6), 59.
18	Thomasson 2007 (bilj. 6), 60.
19	Thomasson 2007 (bilj. 6), 60.
revus
(2013) 19
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
implikacije tvrdnje o pravu kao artefaktu 11
artefaktnih vrsta, supstantivni (i supstantivno ispravan) pojam vrste mora biti takav da se barem znatno ili u velikoj mjeri poklapa s prijašnjim pojmom te vrste (tj. pojmom koji je imao neki prijašnji tvorac te vrste), jer su autorovi/iz-umiteljevi „pojmovi bili izvorno odlučujuci glede toga što se smatra važnim za članstvo u vrsti".20 Naravno, s obzirom na to da su artefakti prizvodi ljudi, ovisni o njihovim interesima i namjerama, oni su snažno podložni historijskim i kulturnim promjenama. To je onda razlog tomu da su pojmovi naknadnih tvoraca nužno podložni (postupnom) mijenjaju.21 Dakle, prema tom je shvacanju mo-guce nositi se s prototipnim artefaktima i artefaktima koje su neovisno stvorile različite kulture, jer ako njihovi autori imaju supstantivan pojam prirode vrste kojoj bi njihovi artefakti trebali pripadati, kao i shvacanje V-važnih svojstava, nije nužno da njihove namjere budu prožete postojecim primjercima dotične vrste.22 Sličan naglasak na pojmovnu sastavnicu autorovih namjera stavio je i R. Hilpinen. Prema Hilpinenovoj intencionalno-deskripcijskoj teoriji artefaka-ta, sadržaj namjere stvaranja artefaktnog objekta „neki je opis objekta ili neki 'pojam' pod kojim je namjeravani objekt zamišljen. (...) Namjera 'veže' uz objekt niz opisa (pojmova ili predikata)".23 Ti opisi, sa svoje strane, „definiraju njegova [objektova, pr. a.] namjeravana svojstva".24
Buduci da se čini kako su pojmovi bitni elementi autorovih namjera, defi-nirajuci važna svojstva namjeravanog objekta, tvrdi se da su artefaktni objekti „uzročno ovisni o pojmovnim zamislima svojih autora",25 da „metafizičku priro-du artefaktnih vrsta tvore pojmovi i namjere tvoraca" i onih koji održavaju stvo-rene artefakte te da je upravo to obilježje ono što artefaktne vrste „na presudan način odvaja od prirodnih vrsta".26 Medutim, na koji to točno način pojmovi (onih koji stvaraju i održavaju artefakte) odreduju zbiljsku prirodu ili značajke artefaktnih vrsta? Kako bismo odgovorili na to pitanje, prvo trebamo razmotriti odnos izmedu tih pojmova i namjeravane prirode ili značajki artefaktnih vrsta.
Pojam ili opis uključen u autorovu namjeru odreduje, tvrdi se, namjeravane značajke artefakta.27 Prema Hilpinenu, namjeravane značajke artefakta uvijek uključuju barem vrsni ili „imenički" opis (ili opis tipa).28 Ukazujuci
20	Thomasson 2007 (bilj. 6), 62 i Thomasson 2003 (bilj. 9), 600-601. Uvjet prema kojem pojam koji ima novi tvorac artefakta treba biti samo supstantivno ispravan, tj. da samo znatno treba odgovarati pojmu koji ima izumitelj, odražava „činjenicu da je odredena nejasnost bitno ugradena u pojmove artefaktnih vrsta". Thomasson 2007 (bilj. 6), 62, bilj. 8.
21	Thomasson 2007 (bilj. 6), 62-63.
22	Thomasson 2003 (bilj. 9), 597 i Thomasson 2007 (bilj. 6), 60-62.
23	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 157 i Hilpinen 1992 (bilj. 5), 60.
24	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 157 i Hilpinen 1992 (bilj. 5), 60-61.
25	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 166.
26	Thomasson 2007 (bilj. 6), 53 i 65. Vidi, takoder, Hilpinen 1993 (bilj. 4), 166.
27	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 1.
28	Hilpinen 1992 (bilj. 5), 61 i Hilpinen 1993 (bilj. 4), 158.
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
revus
(2013) 19
12	UVODNiK
na odredenu vrstu čiji primjerak namjeravani objekt smjera biti, vrsni opis „odreduje identitet objekta i kriterije na temelju kojih ga se može razlikovati od drugih objekata".29 Uz vrsni opis koji naznačuje vrstu (V) kojoj bi namjeravani objekt trebao pripadati, u slučaju složenijih namjera, mogu postojati "razni 'pridjevni' opisi (G, H, ...), koji zajedno odreduju namjeravane značajke artefakta".30 Svojstva (značajke) artefakta, odredena vrsnim i pridjevnim opisima sadržanima u autorovoj namjeri mogu se podijeliti u dvije skupine: (1) važna ili svrhovno važna svojstva (funkcionalna svojstva, „dobročineca svojstva") te (2) 'ovisna' ili svrhovno nevažna svojstva.31 Prethodna su svojstva ona koja su važna za funkcioniranje artefakta i koja „odreduju kako dobro on ispun-java svoju funkciju, tj. koliko je artefakt dobar" kao objekt s namjerom stvoren za neku svrhu (ili svrhe).32 Zato se tvrdi da „vrijednost artefakta potpuno ovisi o njegovim funkcionalnim svojstvima".33 Potonja, pak, svojstva nisu neposredno važna za funkcioniranje artefakta kao objekta stvorenog za neku svrhu te su ovisna o toj svrsi, što namjeravane značajke artefakta čini hijerarhijski struk-turiranima, prije nego li pukom „zbirkom predikata".34 Dakle, struktura arte-faktovih namjeravanih značajki sastoji se od vrsnog i pridjevnih opisa (poj-mova) koji definiraju artefaktova važna (svrhovno važna) i 'ovisna' (svrhovno nevažna) namjeravana svojstva.
Medutim, da se artefakt stvori i stekne svoju zbiljsku prirodu, osim vec spo-menutih uvjeta (postojanje autorove namjere koja uključuje supstantivan po-jam (ili vrsni opis) odgovarajuce artefaktne vrste, autorovog shvacanja V-važnih svojstava i njegove namjere da ih ostvari), nužno je i da autorova namjera doista u praksi bude ostvarena. Iako odgovarajuca namjera ne treba biti ostvarena u cijelosti, neki je stupanj uspješnosti u ostvarenju nužan.35 Izražava se mišljenje da bi autorova namjera trebala biti barem „uglavnom uspješno ostvarena".36 Jer, kako se ispravno zamjecuje, „ako autor doživi neuspjeh u svakom pogledu, on nece proizvesti istinski artefakt, nego samo 'otpatke'".37 Jesu li minimalni uvjeti uspjeha na pravi način ispunjeni ili ne, ovisi o koncepcijama koje glede dotičnog artefakta imaju stručni govornici, tj. o tome smatraju li oni odredeni objekt, sukladno koncepcijama koje prihvacaju, uspješnim proizvodom namje-
29	Hilpinen 1992 (bilj. 5), 61 i Hilpinen 1993 (bilj. 4), 158.
30	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 158.
31	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 163 i Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 5.
32	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 163-164.
33	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 164.
34	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 5.
35	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 160-161.
36	Thomasson 2007 (bilj. 6), 59 i Thomasson 2003 (bilj. 9), 598. Za, iako implicitno, upucivanje na te minimalne uvjete uspjeha, vidi i Bloom 1996 (bilj. 7), 10 i 12. Za interpretaciju Bloomo-va shvacanja, vidi Levinson 2007 (bilj. 16), 78.
37	Hilpinen 1993 (bilj. 4), 161.
revus
(2013) 19
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
implikacije tvrdnje o pravu kao artefaktu 13
ra njegova autora.38 Namjeravana svojstva koja autor uspješno ugradi u artefakt dio su zbiljskih svojstava artefakta. Naravno, artefakt može posjedovati i druga, od autora nenamjeravana svojstva, koja je artefakt stekao praktičnom upora-bom. Uspješno ostvarena svojstva i svojstva stečena na druge načine nazivaju se zbiljskim svojstvima artefakta. Ta svojstva tvore zbiljsku prirodu ili značajke artefakta.39 Je li autor uspješno stvorio namjeravani artefakt „ovisi o stupnju podudaranja ili uskladenosti namjeravanih i zbiljskih značajki objekta".40 Da bi se artefakt podudarao s namjerama svoga autora, tvrdi se, njegove zbiljske značajke moraju uključivati one namjeravane.41 Slijedeci Blooma, možemo zaključiti da podudaranje postoji ako se „izgled i moguca uporaba" stvorenog objekta „najbolje mogu objasniti kao posljedica namjere da se stvori član arte-faktne vrste V".42 S obzirom na to da je uglavnom uspješno ostvarenje autorovih namjera bitan uvjet da se artefakt stvori, može se reci da je zbiljska priroda artefakta „utjelovljenje tih namjera".43 I ovdje leži moguci odgovor na gore postavljeno pitanje: buduci da odgovarajuce namjere nužno moraju biti utemeljene na autorovom supstantivnom (i supstantivno ispravnom) pojmu odgovarajuce ar-tefaktne vrste, moguce je ustvrditi da je upravo taj pojam onaj koji u konačnici tvori zbiljsku prirodu artefakta. U skladu s time, iznosi se zato tvrdnja prema kojoj je objekt artefakt „samo ako ga je djelatnik proizveo s namjerom, na temelju nekog opisa dotičnog objekta".44
S obzirom na dosad izloženo, uvjete postojanja artefakata moguce je ukratko prikazati Thomassoničinim načelom ovisnosti (pri čemu V označava artefaktnu vrstu): "Nužno, za sve x i sve artefaktne vrste V, x je V samo ako je x proizvod uglavnom uspješne namjere da (Vx), pri čemu netko namjerava (Vx) samo ako ima supstantivan pojam prirode V-ova koji se uglavnom podudara s onim neke skupine prijašnjih tvoraca V-ova (ako postoje) i namjerava ostvariti taj pojam namecuci objektu V-važna obilježja".45
3 INSTITUCIONALNI ARTEFAKTI
Dok se čini da je sve što je do sada rečeno primjenjivo na 'obične' artefakte, poput stolica, satova, čekica, odvijača, stolova, itd., ne čini se da ono daje odgo-varajuci prikaz svih objekata s namjerom stvorenih za odredenu svrhu. Postoje,
38	Vidi Levinson 2007 (bilj. 16), 78.
39	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 4.
40	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 4.
41	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 4.
42	Bloom 1996 (bilj. 7), 12.
43	Hilpinen 2011 (bilj. 2), pogl. 5.
44	Hilpinen 1992 (bilj. 5), 60.
45	Thomasson 2003 (bilj. 9), 600.
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
revus
(2013) 19
14
UVODNiK
naime, entiteti, institucionalni objekti (primjerice, novac, granice, državljani, izbori, privatno vlasništvo, zakonodavci, vlade, predsjednici, zakoni, trgovačka društva, sveučilišta, države), za neke od kojih je doista moguce ustvrditi da je riječ o objektima stvorenima s namjerom za odredenu svrhu, na temelju od-redenog opisa, pa zato atefaktima, sukladno njihovoj klasičnoj definiciji.46 Te objekte nazivam institucionalnim artefaktima. Medutim, za razliku od 'obič-nih' artefakata, za koje su važne samo pojedinačne namjere njihovih autora,47 institucionalni artefakti za svoje postojanje (kako za nastanak tako i za trajuce postojanje) zahtijevaju kolektivnu intencionalnost.
Prema Searleovoj institucionalnoj teoriji, institucionalni se objekti mogu definirati kao objekti stvoreni kolektivnim priznanjem konstitutivnih pravila na temelju kojih ljudi namecu statusne funkcije postojecim osobama ili fizičkim objektima48 ili stvaraju nove entitete jednostavno uzimajuci da odredeni entiteti s odredenim statusnim funkcijama postoje, ne pripisujuci statusnu funkciju nekom vec postojecem entitetu.49 Institucionalne objekte stvorene nametanjem statusne funkcije postojecim osobama ili objektima moguce je nazvati 'konkretnim institucionalnim objektima, a one stvorene samim uzimanjem da postoje 'apstraktnim institucionalnim objektima'.50 Važnost razlikovanja izmedu njih leži u činjenici da se na njih primjenjuju različita konstitutivna pravila. Prema Thomassoničinoj rekonstrukciji Searleovih konstitutivnih pravila, konkretni institucionalni objekti stvaraju se ili na temelju pojedinačnog konstitutivnog pravila (kad se stvaraju token po token) ili opceg konstitutivnog pravila (kad se stvaraju kao tipovi), a apstraktni institucionalni objekti na temelju egzistenci-jalnog konstitutivnog pravila.51 Pojedinačno konstitutivno pravilo ima sljedeci oblik (pri čemu „D" označava neko društveno obilježje): „za odredeni (vec po-stojeci) objekt a, mi (kolektivno) prihvacamo (Da); primjerice, za ovu rijeku, mi prihvacamo da se ona smatra granicom našeg teritorija".52 Opce konstitutivno pravilo sljedeceg je oblika: „za svaki x, mi prihvacamo da ako x ispuni odredene uvjete U, onda Dx"; primjerice, za svaki komad papira prihvacamo da se, ako ispuni uvjete U, smatra novcem.53 Konačno, egzistencijalno pravi-
46	Za tvrdnju da neki artefakti mogu biti institucionalni, vidi Thomasson 2003 (bilj. 9), 592.
47	Suprotno Searle, koji tvrdi da se čak i artefakti poput čekica i odvijača stvaraju nametanjem im odredene funkcije kolektivnom intencionalnošcu. Vidi John R. Searle, The Construction of Social Reality, The Free Press, New York, 1995, 126.
48	Searle 1995 (bilj. 47), 41-51.
49	John R. Searle, Making the Social World, Oxford University Press, New York, 2010, 22 i 97102.
50	Cf. Thomasson 2003 (bilj. 9), 587-588.
51	Amie L. Thomasson, Foundations for a Social Ontology, Protosociology, 18-19: Understanding The Social II: Philosophy of Sociality (2003), 280-283.
52	Amie L. Thomasson, Social Entities, u: R. Le Poidevin et al. (ur.), Routledge Companion to Metaphysics, Routledge, London, 2009, 548.
53	Thomasson 2009 (bilj. 52), 548.
revus
(2013) 19
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
implikacije tvrdnje o pravu kao artefaktu 
15
lo glasi: Mi kolektivno prihvacamo da, „ako postoje odredene okolnosti, onda postoji neki (novi) entitet x takav da Dx"; primjerice, „mi prihvacamo to da je, ako kongres vecinom glasova izglasuje neki zakonski prijedlog i predsjednik ga potpiše, onda stvoren novi zakon. Medutim, taj zakon niti je istovjetan komadu papira koji predsjednik potpiše (on postoji i dalje, čak i ako se taj papir uništi), niti je istovjetan ijednom članu ili ikojoj radnji člana kongresa".54
Ovdje treba naglasiti da ono što je kolektivno priznato (prihvaceno) u svim tim slučajevima nisu sami institucionalni objekti, nego konstitutivna pravila koja ureduju odredene uvjete, „takve da štogod ih ispuni jest (smatra se da jest) odgovarajuce institucionalne vrste".55 Stoga, moglo bi se reci da konstitutivna pravila tek „stvaraju mogucnost" za nastanak institucionalnih objekata.56 Bez obzira na to, važna je činjenica da institucionalni objekti početno mogu biti stvoreni samo ako postoji kolektivno priznanje odgovarajucih konstitutivnih pravila i mogu nastaviti postojati samo dok se to priznanje održava.57 Medutim, s obzirom na to da institucionalni objekti nastaju tek primjenom konstitutivnih pravila, sama konstitutivna pravila nisu dovoljna za potpuno objašnjenje uvjeta nastanka institucionalnih objekata. Ti se uvjeti, sukladno Thomasson, mogu prikazati dvama načelima ovisnosti, jednim za konkretne i drugim za aps-traktne institucionalne objekte. U slučaju konkretnih institucionalnih objekata, načelo ovisnosti glasi (pri čemu V označava institucionalnu vrstu): "Nužno, za sve x, x je V ako i samo ako postoji skup uvjeta U tako da je kolektivno prihvaceno da (za sve y, ako y ispuni sve uvjete iz U, onda y jest V), i x ispuni sve uvjete iz U".58 U slučaju apstraktnih institucionalnih objekata, gdje je novi (institucionalni) objekt stvoren „dopuštanjem da se na temelju odredenih uv-jeta", nešto (primjerice, poduzimanje odredenih aktivnosti) „smatra stvaranjem novog entiteta", Thomasson izlaže sljedece načelo ovisnosti: "Nužno, postoji neki x koji je V, ako i samo ako postoji neki skup uvjeta U tako da je kolektivno prihvaceno da (ako su svi uvjeti iz U ispunjeni, postoji nešto što jest V) i svi su uvjeti iz U ispunjeni".59 Iz obaju načela proizlazi da institucionalni objekti „ovise o prihvacanju odredenih konstitutivnih pravila koja ureduju (barem) dovoljne uvjete za njihovo postojanje i koji postoje pod pretpostavkom da nešto ispuni te uvjete".60 S obzirom na to da se uvjeti postojanja zapravo svode na pojam V-a, može se reci da kod institucionalnih vrsta pojmovi koje imaju zajednice obavljaju stipulativnu ulogu u oblikovanju prirode tih vrsta.61
54	Thomasson 2009 (bilj. 52), 548-549.
55	Thomasson 2003 (bilj. 9), 586.
56	Searle 1995 (bilj. 48), 28.
57	Searle 1995 (bilj. 48), 44-45.
58	Thomasson 2003 (bilj. 9), 587.
59	Thomasson 2003 (bilj. 9), 587-588.
60	Thomasson 2003 (bilj. 9), 589.
61	Thomasson 2003 (bilj. 9), 591-592.
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
revus
(2013) 19
19	UVODNiK
Prema Thomasson, načela ovisnosti za institucionalne objekte u dvije se stvari razlikuju od načela ovisnosti za artefakte. Prvo, ta načela zahtijevaju kolektivno prihvacanje V-važnih uvjeta, dok je kod artefakata dovoljno da ih svaki stva-ratelj artefakta pojedinačno prihvati.62 Drugo, ta su načela puno zatvorenija od načela ovisnosti za artefakte, s obzirom na to da pobliže odreduju jednostavan skup dovoljnih uvjeta za bivanje V-om, dok načelo ovisnosti za artefakte „može uključivati svakovrsne pojmove V-važnih obilježja".63
Ali što su to uvjeti postojanja u slučaju institucionalnih objekata? Za Thomasson, kao što smo vidjeli, ti uvjeti predstavljaju jednostavan skup dovoljnih uvjeta da bi nešto bilo institucionalnom vrstom V. Njihovim kolektivnim priznanjem, tj. kolektivnim priznanjem konstitutivnih pravila koja ureduju uvjete postojanja, odgovarajuca zajednica odreduje koji su uvjeti dovoljni za bivanje V-om.64 Medutim, koji bi to točno uvjeti bili u slučaju institucionalnih objekata koji su istodobno i artefakti, tj. u slučaju institucionalnih artefakata? Čini se uvjerljivim ustvrditi da bi institucionalni artefakti kao artefakti takoder trebali ispuniti uvjete za bivanje artefaktima. Trebali bi imati autora s odredenom namjerom stvaranja institucionalne artefaktne vrste V, za-snovanom na autorovom supstantivnom i supstantivno ispravnom pojmu što V jest te bi ta namjera trebala biti uglavnom uspješno ostvarena. Stoga, čini se da je u slučaju institucionalnih artefakata taj jednostavni skup uvjeta postojanja U upravo skup uvjeta bivanja artefaktom. Ako prihvatimo tu tvrdnju, načelo ovisnosti za institucionalne bi se artefakte moglo postaviti na sljedeci način (pri čemu V označava institucionalnu artefaktnu vrstu): Postoji neki x koji je V, ako i samo ako postoji neki skup uvjeta U (da x ima autora, da je x-ova priroda odredena namjerama njegova autora da stvori Vx, da autor ima supstantivan i supstantivno ispravan pojam Vx-a i da su autorove namjere uglavnom uspješno ostvarene) tako da je kolektivno priznato da (ako su svi uvjeti iz U ispunjeni, onda postoji nešto što je V) te su svi uvjeti iz U ispunjeni.
Iz takvog oblikovanja načela ovisnosti za institucionalne artefaktne vrste proizlazi još jedna važna posljedica koja otkriva razlike u načinu stipuliranja prirode 'običnih' i institucionalnih artefakata. Točno je da je kolektivno priznanje konstitutivnih pravila jedno od obilježja koje institucionalne artefakte čini različitima od ne-institucionalnih artefakata. Točno je i da pojam o odredenom institucionalnom artefaktu koji ima odgovarajuca zajednica izvršava stipulativ-nu ulogu pri zasnivanju njegove prirode. Medutim, s obzirom na gore uobličeno načelo ovisnosti za institucionalne artefaktne vrste, iz kojeg proizlazi da svoju ulogu u stipuliranju prirode institucionalnih artefakata imaju i pojmovi autora, važno je utvrditi do kojeg je stupnja i na kojoj razini kolektivni pojam zajednice
62	Thomasson 2003 (bilj. 9), 599.
63	Thomasson 2003 (bilj. 9), 599.
64	Thomasson 2003 (bilj. 9), 588-589.
revus
(2013) 19
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
implikacije tvrdnje o pravu kao artefaktu 11

stipulativan za njihovu prirodu. Naime, čini se da je naš kolektivni pojam glede toga što Vx (institucionalni artefakt) jest ono što odreduje prirodu Vx-a samo na prvoj razini. Mi kolektivno priznajemo da je nešto odredeni V ako je ono stvoreno s namjerom da bude istinski član te institucionalne artefaktne vrste V. Nema sumnje da takvo naše postupanje od nas zahtijeva da imamo barem neki (ma koliko opcenit) pojam glede toga što V jest. Medutim, s obzirom na to da je Vx u konačnici ipak artefakt, on mora imati svoga autora. Autor mora imati od-redene namjere. On mora imati i supstantivan (i supstantivno ispravan) pojam glede toga što Vx jest. O ispravnosti njegova pojma sudi se na temelju mjere u kojoj se naš kolektivni pojam Vx-a i autorov pojam Vx-a poklapaju. Da bi auto-rov pojam bio ispravan, on se barem u znatnoj mjeri treba poklapati s pojmom V-a odgovarajuce zajednice. Medutim, s obzirom na to da autor mora imati samo supstantivan (i supstantivno ispravan) pojam, i s obzirom na to da je do-voljno da taj pojam bude ostvaren samo uglavnom uspješno, može se reci da je konačna zbiljska priroda (značajke) proizvedenog institucionalnog artefakta, na drugoj razini, ipak oblikovana namjerama njegova autora (i namjerama onih koji taj artefakt održavaju). Naravno, osim što je važan za stvaranje Vx-a, naš je kolektivni pojam važan i za njegovo trajuce postojanje. Naime, artefakt Vx po-stoji samo dok ga mi kolektivno priznajemo kao Vx ili dok se autorove namjere barem uglavnom poklapaju s našim kolektivnim pojmom Vx-a.
4 (INSTITUCIONALNA) ARTEFAKTNA VRSTA
Razmotrimo sada pitanje što je to (institucionalna) 'artefaktna vrsta'. Vrsta predstavlja grupiranje objekata koje počiva na odredenim kriterijima ili uvjeti-ma uključivanja nekih objekata u vrstu i isključivanja drugih iz vrste. Naš je to način razdjeljivanja stvari u svijetu stavljanjem u kategorije, koristeci odredene kriterije. Objekti uključeni u vrstu članovi su vrste. Dok se pod kriterijima članstva u prirodnoj vrsti razumijevaju prirodna svojstva prirodnog objekta, koja odreduju od uma neovisne i prirodne granice prirodne vrste, kriteriji članstva u artefaktnoj vrsti mogu se shvatiti kao bitno ovisni o namjerama autora artefa-kata65 pa se za artefaktne vrste zato kaže da su im granice umjetno nametnute.66 Medutim, da bi bile relevantne za odredivanje članstva u vrsti namjere autora moraju biti dovoljno odredene. To moraju biti namjere stvoriti „upravo tu vrstu
65	Bloom 1996 (bilj. 7), 9-12. Za suprotno shvacanje, kojim se osporava ta dihotomija, vidi Richard E. Grandy, Artifacts: Parts and Principles, u: E. Margolis & S. Laurence (ur.), Creations of the Mind, New York, Oxford University Press, 2007, 18-32.
66	Medutim, iako je prevladavajuce shvacanje, ne dijele ga svi. Vidi, e.g., Crawford L. Elder, On the Place of Artifacts in Ontology, u: E. Margolis & S. Laurence (ur.), Creations of the Mind, New York, Oxford University Press, 2007, 33-51.
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
revus
(2013) 19
12	UVODNiK
objekta".67 Buduci da stvaranje „upravo te vrste objekta" pretpostavlja autorov supstantivan i supstantivno ispravan pojam o tome koja su svojstva važna za bivanje članom neke vrste, proizlazi da su pojmovi autora, kojima su odredena posebna svojstva koja nešto mora imati da bi bilo članom neke artefaktne vrste, to što članstvo u vrsti stvarno odreduje.68 Naravno, u slučaju stvaranja tokena vec postojecih artefaktnih vrsta, iz razloga njihove podložnosti promjenama u ljudskim društvima, ono što odreduje članstvo u vrsti dijakronijski su pojmovi takvih vrsta, tj. pojmovi prožeti „namjerama velikog broja tvoraca tije-kom duljeg vremenskog razdoblja".69 Takoder, što se čini vrijednim uvidom A. Thomasson, važnost nemaju samo pojmovi tvoraca artefakata, nego i pojmovi onih koji održavaju artefaktne vrste.70 Ta teza nalikuje Grandyjevoj tvrdnji da artefakti u mnogim slučajevima imaju višestruke oblikovatelje, ali i višestruke kreativne korisnike čije prepoznavanje, primjerice, neke nove funkcije nekog postojeceg artefakta ima utjecaj na utvrdivanje toga kojoj vrsti dotični artefakt pripada.71 Medutim, kao što je pokazano u prethodnom poglavlju, u slučaju institucionalnih atefakata nisu samo autorovi pojmovi ti koji su važni za stipu-liranje prirode artefakata. Buduci da institucionalni artefakti za svoje postojanje zahtijevaju kolektivno priznanje, ulogu u postavljanju granica institucionalnih artefaktnih vrsta imaju i sami pojmovi odgovarajucih zajednica. Iz svih tih razloga može se ustvrditi da su granice artefaktnih vrsta, počivajuci na namje-ravanim svojstvima objekata, u temeljima o umu ovisne, što artefaktne vrste u btnome čini različitima od prirodnih vrsta.
Medutim, osim namjera i pojmova autora artefakata (ili, u slučaju institucionalnih artefakata, pojmova odgovarajuce zajednice), od važnosti su i „pojmovi o opcim vrstama obilježja važnima za članstvo u artefaktnoj vrsti" kao artefaktnoj vrsti koje imaju stručni govornici ili utemeljitelji upucivanja izraza.72 Ti pojmovi „odreduju koje su vrste svojstava važne za članstvo u artefaktnoj vrsti",73 tj. „koje su vrste obilježja važne za objedinjenje artefaktnih vrsta opcenito (postajuci tako onim obilježjima koja ce biti bitna za te vrste)".74 Kako se čini, kod artefakata postoji samo jedno takvo opcenito svojstvo. Relevantna opca vrsta svojstva, tvrdi se, biti je proizvodom uglavno uspješnih namjera autora da stvori nešto što pripada vrsti na koju upucuje izraz za odredeni ar-
67	Thomasson 2007 (bilj. 6), 58.
68	Thomasson 2007 (bilj. 6), 59-60 i 63. Za stajalište prema kojem koherentan prikaz kategorizacije artefakata nije moguc te da artefaktne vrste zapravo ne postoje, vidi Barbara C. Malt, Steven A. Sloman, Artifact Categorization: The Good, the Bad, and the Ugly, u: E. Margolis & S. Laurence (ur.), Creations of the Mind, New York, Oxford University Press, 2007, 85-137.
69	Thomasson 2007 (bilj. 6), 63.
70	Thomasson 2007 (bilj. 6), 65.
71	See Grandy 2007 (bilj. 65), 27-28.
72	Thomasson 2007 (bilj. 6), 59.
73	Thomasson 2007 (bilj. 6), 59.
74	Thomasson 2009 (bilj. 7).
revus
(2013) 19
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
implikacije tvrdnje o pravu kao artefaktu 13
tefakt.75 Zapravo, ono što stručni govornici ili utemeljitelji upucivanja izraza odreduju, kategorija je vrste na koju treba upucivati.76 U slučaju artefakata, oni tako odreduju da je ono na što treba upucivati artefaktna, a ne, primjerice, kemijska, biološka ili neka druga vrsta.
5 ZAKLJUČAK
Iz provedene analize proizlazi da bi pri izricanju tvrdnje o pravu kao artefak-tu u vidu trebalo imati prvenstveno uvide teorija o artefaktima iz opce filozofije, kao i odredene zahtjeve koji proizlaze iz društvene (institucionalne) ontologije. Ustrajanje na shvacanju o pravu kao artefaktu traži odgovore na barem neka od temeljnih pitanja glede artefakata. Prvo, treba pružiti teoriju o tome tko su auto-ri pravnih sustava, je li riječ o pojedinačnom ili skupnom autorstvu te uključuje li autorstvo isključivo autore u užem smislu ili i one koji održavaju postojanje pravnih sustava. Drugo, treba analizirati u čemu se sastoje odgovarajuce namje-re autora, koji je sadržaj autorovih supstantivnih pojmova o pravnom sustavu i kako točno taj pojam odreduje zbiljsku prirodu ili značajke pravnog sustava kao artefaktne vrste. Trece, s obzirom na to da se čini kako su pravni sustavi po svojoj prirodi institucionalni, treba dati i prikaz toga na koji način pojmovi od-govarajucih zajednica utječu na njihovu zbiljsku prirodu ili značajke te kako bi konstitutivna pravila koja bi se odnosila na pravne sustave izgledala.
Konačno, čini se da postoje barem tri moguca pristupa artefaktnoj teoriji prava. Ako se uvidi opce teorije artefakata čine uvjerljivima i plodnima za teo-riju prava, artefaktnu teoriju prava treba nastaviti razvijati na način naznačen u ovome radu. Ako se opca teorija artefakata čini potencijalno korisnom za teoriju prava, ali ne i potpuno sposobnom pružiti objašnjenje onoga što nadilazi 'obične' artefakte, treba pokušati doraditi neke od njezinih postavki kako bismo dobili korisniji alat za potrebe artefaktne teorije prava. Najzad, ako se zaključi da se opca teorija artefakata uopce ne može primijeniti na pravne sustave, arte-faktnu teoriju prava treba odbaciti, ali onda i pod ozbiljnu sumnju dovesti one tvrdnje suvremene teorije prava prema kojima je pravo artefakt.
Luka Burazin,
docent teorije prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i gostujuci istraživač na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Denovi
75	Thomasson 2007 (bilj. 6), 59 i 63.
76	Thomasson 2007 (bilj. 6), 55. Više o tome kako govornici razjašnjuju ontološku kategoriju entiteta na koji treba upucivati, vidi Amie L. Thomasson, Answerable and Unanswerable Questions, u: D. Chalmers, R. Wasserman, D. Manley (ur.), MetaMetaphysics, Oxford University Press, Oxford, 2009, 445-452.
revija za europsku ustavnost
www.revus.eu
revus
(2013) 19