v Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu Čudo djevice Ivane - Zgodba o Vodiški Johanci Vjekoslava Jurdana Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za odgojne i obrazovne znanosti, Lokva 50, HR - 51415 Lovran, vjekoslava@hi.t-com.hr - SCN VI/2 [2013], 37-52 - Drago Gervais (1904-1957), pesnik, pisatelj, dramatik, esejist in zgodovinar, v svojih delih izpostavlja številne zapletene odnose, značilne za hrvaški, slovanski in srednjeevropski kontekst, iz katerega je izhajal in v katerem je živel ter ustvarjal. Namen prispevka je z rekonstrukcijo tega konteksta kot okvirja pesniške usode osvetliti predvsem hrvaško-slovenske in slovensko-hrvaške odnose. Analizirana je Gervaisova manj znana tragikomedija Čudo djevice Ivane (Čudež device Ivane), ki s svojimi besedilnimi in nebesedilnimi elementi priča o bogatih hrvaško-slovenskih odnosih v avtorjevem življenju in ustvarjanju. Drago Gervais (1904-1957), a poet, prose writer, dramatist, essayist and historian, in his life and works focused on numerous complex relationships depicting the Croatian, Slavic and Central-European context in which he was brought up and in which he lived and worked. The scope of this paper is to shed light on these relationships, in particular on the Croatian-Slovenian relationships, by reconstructing the above-indicated context as a framework of a single poetic fate. Gervais' lesser-known tragicomedy Čudo djevice Ivane (The Virgin Joanna's Miracle) is analysed within this context as its textual and extra-textual elements witness the rich Croatian-Slovenian relationships in his life and work. Ključne besede: Drago Gervais, hrvaško-slovenski kontekst, Ivanka Jerovšek, Čudež device Ivane Key words: Drago Gervais, Croatian-Slovenian context, Ivanka Jerovšek, The Virgin Joanna's Miracle — 37 — Vjekoslava Jurdana Uvod Drago Gervais (1904-1957), pjesnik, prozaik, dramatičar, esejist i povjesničar, svojim životom i svojim stvaralaštvom, ukazuje na mnoge složene relacije koje ocrtavaju slavenski i srednjoeuropski kontekst iz kojeg je ponikao, u kojem je živio i u kojem je stvarao. Nakana ovoga rada jest osvijetliti te odnose, napose u hrvatsko-slovenskim relacijama, re-konstruirajuci upravo naznačeni kontekst kao okvir jedne pjesničke sudbine. Roden nocu, 18. travnja 1904. u Opatiji koja je tada etablirano ljetovalište Austro-Ugarske Monarhije, kršten kao Carolus Iulius Oscar Gervais, otpočeo je život na adresi Abbatia 227. Potekavši iz obi-telji heterogenih korijena Gervais (1997) u svojoj Tobože autobiografiji kaže: U meni bi, naravno trebalo da bude i francuske krvi, čak i heretičke, hugenotske, jer su ti moji pradjedovi došli u Gorski kotar prije Napoleona, ali ta je moja francuska krv, sasvim sigurno, vec odavno izvjetrila. I, uostalom ne tiče me se. I onda, bolje je ne istraživati svoBe poriBeklo, Ber vrag ga zna što bi Boš moglo ispasti. Kada je buknuo Prvi svjetski rat, »brzo je zamračeno«, opisuje Gervais (1997), i vec 1914., kuca se počela rasturavati. Jedna je tetka otišla s mužem i djecom u Češku, da se više nikad ne vrati, Bedan Be stric pošao u rat, a kasniBe, posliBe rata u drugo mBesto, i tetka za njim; starinsko je ognjište opustjelo. Raspadom Austo-Ugarske Monarhije, a potom i Rapalskim ugovorom preko 600.000 Hrvata i Slovenaca predano je Italiji. Gervais (1950: 698) kaže: Rapalski ugovor i aneksija Italiji potpuno mijenjaju sliku Istre. Iz Istre bježe ili prese-lBavaBu u JugoslaviBu čitave obitelBi, učitelBi, profesori, činovnici, selBaci; Istra preko noci ostaje bez svojih intelektualaca. I Gervaisovi odlazi iz sada talijanske Opatije i žive kao prognanici u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. 1925., Drago Gervais, kao student prava, počinje suradivati u slovensko-hrvatskom časopisu Naš glas,1 te je, kako ističe Ante Rojnic (1959: 17), medu važnijim i ujedno najmarljivijim hrvatskim su-radnicima. Riječ je o suradnicima, uglavnom dacima i studentima iz Julijske Krajine - Istre, Trsta, Gorice i jednog dijela Kranjske. Dakle, uglavnom iz onih krajeva koji su Rapalskim ugovorom pripali Italiji. Ti mladi ljudi, zahvaceni vrtlozima povijesti, izlaz iz situacije talijanske kolonizacije vidjeli su u jugo-slavenskoj državi. Riječ je o slijedenju one nacionalistički naglašene romantike jugoslavenske gradanske ideologije, koja, javivši se 1917., vlada vecim dijelom tiska, u kiparstvu, muzici, slikarstvu, a koja traje do tzv. Obznane 1920., od 1 Naš glas. Glasilo udruženja slovenskih srednješolcev v Italiji. Trst. Izdaja Roman Pahor. 1925-1928. Več 1927. Naš glas nadilazi omladinske okvire i razvija se u književno-kulturnu reviju širega tipa. 1928. je zabranjen, baš kao i druge hrvatske i slovenske periodičke publikacije u fašističkoj Kraljevini Italiji, Kraljevskim dekretom br. 384. koji je imao snagu zakona (Višnjič-Karkovič 2009: 53). - 38 --Slivia Centralis 2/2013 Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu kada se osjeca njena suvišna i dekadentna prisutnost (Vučetic 1960: 25-26). Tako članci, kao i fotografije, odnosno likovni priloži u Našem glasu svjedoče 0 odjeku te vec zakašnjele koncepcije jednog dijela poslijeratne omladine. Tekstovi hrvatskih suradnika pisani su latinicom, ali ekavicom, dakle onim jedinstvenim jugoslavenskim idiomom, odnosno pismom kojim su se u jednom dijelu svoga stvaralaštva služili i neki ugledni hrvatski pisci (Krleža, Cesarec, A. B. Simic). U likovnom smislu (list je bogat likovnim prilozima i fotografijama) riječ je, u duhu spomenutog jugoslavenskog romantizma, o snažnom utjecaju Ivana Meštrovica. Vec se u najranijim tekstovima, koje mladi Gervais objavljuje u slovensko-hrvatskom časopisu Naš glas, otkriva njegova snažna intencija da se otkrije, izrazi, očituje, pa se u tim studentskim (mladenački često nesredenim) zapisima otkriva snažna ispovjedna osobna nota (Rojnic 1959: 19). U tekstu O Slavenima, Gervais (1926: 49) govori o specifičnoj sla-venskoj »titanskoj melanholiji« koja je »melanholija prvog čoveka kad je sam 1 bespomocan lutaoprašumom«.2 I ove Gervaisove rečenice ukazuju na stanje autora iz kojeg slika ono što zapaža, a zapaža ono što osjeca. Naime, »pisati o melankoliji ima smisla, za one koje melankolija pustoši«, kaže Julia Kristeva (1988: 240). Stoviše, »samo ako onaj koji o njoj piše dolazi iz melankolije«. Gervais (1926: 49) ističe da je ta melankolija »eminentna slavenska baština«, koju »radjaju stepa i šume, samoca i osecaj, da si zapušten«, ali je ona i »naše privatno vlasništvo«. Završivši u Zagrebu peti i šesti semestar, u listopadu 1926. preselio se u Lju-bljanu gdje nastavlja studij, te i dalje suraduje u tršcanskom časopisu Naš glas, a 1927. pjesme objavljuje i u Istarskoj riječi u Trstu i u ljubljanskom časopisu Vez.3 1929. tiskana je njegova zbirka pjesama Cakavski stihovi koja je do danas doživjela nebrojena izdanja, a njome Gervais postaje antologijski čakavski pjesnik. Za vrijeme Drugog svjetskog rata odlazi u Beograd i ondje živi kao istarski emigrant, pritajeno, u teškim materijalnim i obiteljskim prilikama. Od 1. travnja 1945. radi u Institutu za proučavanje medunarodnih pitanja pri Mi-nistarstvu inostranih poslova FNRJ u Beogradu i to u svojstvu člana suradnika pa tako suraduje u sastavljanju knjige Oko Trsta. 1947. Gervais se, nakon gotovo dvadesetogodišnjeg izgnanstva, vratio u zavičaj. U posljednjem desetljecu svoga života počinje stvarati svoj dramski ciklus. Napisao je devet dramskih djela i jedan operni libreto. Dramski tekstovi su mu rado i često izvodeni na pozornicama diljem ondašnje Jugoslavije. Tako je komediju Radi se o stanu u 2 Spominjuci Dostojevskog, Turgenjeva i Tolstoja (djela Idiot i Dim, Braca Karamazovi, Rat i mir), Gervais uz melankoliju govori i o pesimizmu Slavena, kao i patnji koja je najizrazitije ocrtana u Oblomskome, kaže Gervais. 3 U Vezu, Ljubljana, II/1927. br. 9, str. 68, objavljuje pjesmu Obed. O tom časopisu valja istaci sljedece: 1926. pokrenuto je tiskanje hrvatskog ženskog lista, namijenjenog istar-skim ženama. Donosio Be razne upute za domacinstvo i kucanstvo, ali i zabavno štivo i pjesme. Godine 1927. list je bio tako dobro ureden (urednik Ive Mihovilovic) da su se prva tri broja morala nanovo tiskati. Nakon zabrane tiskan je prvo u Ljubljani, a zatim u Zagrebu. Početkom 1929. prestale su izlaziti u Kraljevini Italiji sve slovenske i hrvatske novine i časopisi pa se to dogodilo i Istarskoj riječi i Vezu (Višnjic-Karkovic 2009: 53). — 39 — Vjekoslava Jurdana sezoni 1951./52. Mestno gledališče u Ljubljani, u režiji Lojzeta Potokara, izvelo 30 puta, a izvodilo ju je i kazalište u Celju (Antic 1964: 134, Višnjic-Karkovic 2009: 111).4 1952. Gervais se javlja svojom najboljom komedijom - Karolina Riječka čija je premijera izvedena istoga dana, 27. rujna u Rijeci i u Mestnom gledališču u Ljubljani gdje je s uspjehom izvedena 24 puta. 1954. postaje intendant riječkoga kazališta, a sve to crpi njegove snage. Pri-likom sudjelovanja na proslavi 50-godišnjice ustanovljenja akademskog društva Balkan u Sežani, Drago Gervais je 1. srpnja tragično nastradao u padu s balkona te je preminuo na putu u ljubljansku bolnicu.5 Okolnosti toga dogadaja ni do danas nisu u potpunosti rasvijetljene,6 što ostavlja prostor za različita tumače-nja7 Iz Gervaisovih (posljednjih) pisama saznajemo da je pristao i na suradnju u realizaciji filma koji bi se djelomično snimao u Piranu, djelomično u Opatiji tijekom ljetnih mjeseci kobne 1957.8 U njima nije navedeno o kojem je filmu riječ, no 1961. Vladimir Pogačic snima Karolinu upravo u Piranu. Gervaisova djela su prevodena na madarski, njemački, slovenski i talijanski jezik te na esperanto, a u rukopisnoj ostavštini postoje pisma koja svjedoče o namjerama prevodenja i uprizorenja Gervasiovih djela na češkom,9 kao i o pri- 4 O ljubljanskoj predstavi članak: M. Tretja premiera v ljubljanskem Mestnem gledališču: Nekaj misli ob uprizoritvi Gervaisove komedije Za stanovanje gre, Slovenski poročevalec, XIII, 1952. (23. I.), br. 19. 5 U Ostavštini Marija Glogovica u Opatiji, u listu naslovljenom Drago Gervais, Izvodi iz matičnih knjiga, pod odjeljkom Prijava o smrti piše da je Drago Gervais umro u 12,00 sati na putu iz Sežane za Ljubljanu. Zadobio je (presudnu) fracturu basae cranie, uslijed pada u Sežani s 8 metara visine. 6 Iz pisama Gervaisove prijateljice Lici Roland Gervaisovoj udovici Nadi saznajemo o dogadajima koji su prethodili tragičnoj smrti. Ona spominje pismo koje joj je Gervais u Njemačku pisao tijekom zime (Rolandova ističe kako je bio tada bolestan) i kaže da mu smrt nije više tako nepoznata. Pri njihovom posljednjem susretu u Kopru, u proljece te godine, dok su sjedili na klupi, on je izrekao svoju slutnju kako osjeca da nece više dugo živjeti. Pismo Lici Roland, 5. IX. 1957. udovici Nadi (Jurdana 2009: 87-91). 7 Dr. Duško Wölfl, tvrdi (konzultirao je ljubljanskog liječnika dr. Janeza Rugelja) da je Gervais bio u stanju akutnog alkoholnog delirija. Gervais je u svojoj vili u Opatiji, zaklonjenoj visokim borovima i čempresima, kaže Wölfl, izašavši nocu, najvjerojatnije zamijenio nizak balkon svoje vile s onim u Sežani (Jurdana 2009: 87). Uz to, kako pojaš-njava akademik Petar Strčic, nakon Gervaisova pada i zadobivanja teških ozljeda, nastao je spor izmedu hrvatskih i slovenskih nadležnih tijela o tome tko ce platiti Gervaisov prijevoz iz Slovenije u Hrvatsku pa zbog te banalne birokratsko-novčane zavrzlame postoje različita tumačenja o mjestu Gervaisova preminuca. U cijeloj toj žalosnoj priči, složit cemo se s Petrom Strčicem, ostaje utjeha kako bi sam Gervais iz takve »grade« načinio sjajnu komediju (Strčic 2007: 12-13). 8 O tome saznajemo iz pisma koje je Gervais pisao izvjesnom Marijanu, 3. VI. 1957. Ondje govori o scenariju, predlaže neke izmjene, kao i izbor čakavštine, te ističe da do 15. srpnja nije slobodan zbog obveza u kazalištu. Stoga predlaže da isti Marijan dode početkom srpnja u Opatiju, ili da on dode u Ljubljanu (Jurdana 2009: 98). 9 Riječ je o pismima koje je Gervaisu uputila Jasna Novakova (Jurdana 2009: 110). — 40 —-Silvia Centralis 2/2013 Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu jevodu na njemački jezik.10 Posebno valja istaci Gervaisove veze sa Slovenijom. Gervais je u Sloveniji studirao, a u Trstu je bio član Slovenskog akademskog društva Balkan.11 Kobne 1957. u Sežani, Gervais je bio upravo na proslavi obljetnice toga društva. U ostavštini smo pronašli niz pisama iz krugova slovenskih kulturnih radnika i književnika.12 Svoje je prve pjesme Gervais objavio, podsjetimo, u slovenskim glasilima (Naš glas i Vez). Na slovenski je, primjerice, prevedena novela Volovi dolaze.13 Osim prevedenih i izvodenih Karoline Riječke i Radi se o stanu (Karolina Reška i Za stanovanje gre), na slovenskom je objavljena humoreska Kuščar14 U kontekstu svoje stalne preokupacije historijom, Gervais se bavio i epizodama slovenske povijesti, napisavši niz članaka. U prvome, pod nazivom Slovenska Koruška na braniku protiv germanizacije Slovenaca ističe: Ima mnogo sličnosti izmedu povijesti Istre i povijesti Slovenske Koruške. Isto tako kao što je historijska uloga Istre bila u tome da bude na braniku protiv imperijalističkih i zavojevačkih težnji staroga Rima, Venecije i Italije, tako je i Slovenska Koruška stajala kroz vjekove na braniku protiv nadiruceg germanskog imperijalizma.15 Zatim je objavio i članak Doprinos Slovenske Koruške kulturnom razvoju slovenskog naroda16 te trilogiju završava još temeljitijim tekstom Slovenska Koruška, tiskanom u Istarskom zborniku11 No, i u Rijeci Gervais ukazuje na slovensku nazočnost. Pa tako vec 1948. piše o kulturnom doprinosu Slovenaca 10 Nikola Pribic iz Münchena, 5. III. 1957., u svom pismu moli Gervaisa da mu pošalje podatke za Lexikon der Slaven (dalje nečitko) u kojem je Pribic redaktor za srpske, hrvatske, slovenske i makedonske književnike i umjetnike. Pribic kaže: Ukratko bih i Vas htio uvrstiti kao predstavnika regionalne čakavske književnosti pa Vas molim da mi čim prije pošaljete podatke (Jurdana 2009: 111). 11 O vezama Slovenaca i Gervaisa piše Mario Glogovic (1987: 87-92). Tako navodi izvještaj Zavoda za socijalno osiguranje u Rijeci od 5. travnja 1956., u kojem Gervais izjavljuje da je bio tajnikom Akademskog društva Istra, član Dijaške Matice (osnovana pri Društvu »Balkan« 6. siječnja 1923. sa svrhom da se novčano potpomažu slovenski i hrvatski daci i studenti, a koju je tršcanski prefekt raspustio vec 1927.) te član Dijaške zveze u Trstu. 12 Gervaisu pišu Izidor Cankar (1947. i 1955.), France Bevk (1948.), a tu su i pisma iz Mestnega gledališča ljubljanskega (1952.), drugo s potpisom Dušana Moraveca (Jurdana 2009: 111-112, Glogovic 1987: 89-92). 13 Pod naslovom Voli prihajajo, objavljena je u Borec, II/1950, br. 3, str. 66-68, a tiskana je i u kalendaru OF STT-a za 1951. godinu (Koledar osvobodilne fronte slovenskega naroda za Tržaško ozemlje, Trst 1950., prijevod A. Budal). 14 Prevela A. O. Ratej. Humoreska govori o muško-ženskim odnosima, dogada se u su-vremeno doba. Započinje ovom rečenicom: »Ni kaj reči, ljubim ženske. I svojo i tuje. Takšna je moja narava, kaj ji moreš. Ali glejte, nimam sreče, vse se mi nekako skvari«. Zapravo je riječ o prijevodu Gervaisove humoreske Gušter (Jurdana 2009: 112). 15 Riječki list, I/1947, br. 244, 14. XII, 1947, str. 3. 16 Riječki list, II/1948, br. 25 (282), 30. I. 1948, str. 4. 17 Istarski zbornik, urednici Tone Peruško i Vlado Olujic, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, I/1949, 79-83. Uz navedeni tekst uvršten je i Gervaisov članak Borba za oslobodenje Istre. Od Rapalla do 1941. godine. — 41 — Vjekoslava Jurdana u Rijeci.18 Zatim, 1952. piše prikaz knjige o slovensko-hrvatskim odnosima u kontekstu talijanske prevlasti.19 1953. prevodi sa slovenskoga tekst Društvo sv. Mohora za Istru prema spisima goričke prefekture.20 No, u ovome radu usredotočit cemo se na Gervaisov manje poznat dramski tekst Čudo djevice Ivane koji itekako ukazuje na prisutnost hrvatsko-slovenskog konteksta u njegovu životu i stvaralaštvu. Čudo djevice Ivane Prema klasifikaciji Nedjeljka Fabrija (1963: 15-16) dramski opus Drage Ger-vaisa podijeljen je u tri kruga,21 a dramski tekst Čudo djevice Ivane završna je komedija drugoga kruga i ujedno posljednje djelo koje je za života Gervais javno publicirao,22 iako nije nikada izvodeno na pozornici. Riječ je o zane-marenu tekstu u hrvatskoj književnosti i teatrologiji, kao i njezinom širem južnoslavenskom kontekstu, a koji, posebice kao preteča, odnosno suvremenik antologijske Glorije Ranka Marinkovica, zaslužuje pozornost. Ta Gervaisova drama polazi od dogadaja koji su se zbivali u povijesti grada Rijeke o čemu nas autor obavještava u uvodnom tekstu. Pri tom se snažno oslanja na feljton koji je u nastavcima pisao Nikola Smolčic u Riječkom listu od 18. rujna do 21. rujna 1952. pod naslovom Kako se prije četrdeset godina pojavila u Rijeci sveta Johanca. Smolčic pak piše svoj podlistak na temelju opširna prikaza koji je 1920. jedan riječki kapucin, skinuvši fratarsku halju, napisao pod imenom T. Dravski. Taj prikaz izlazio je u nastavcima u tadašnjim zagrebačkim Novostima. Gervais (1954: 125), obilno crpeci iz tog Smolčiceva podliska, odnosno navodeci T. Dravskoga, govori o Ivanki Jeroušek, odnosno »svetoj Johanci«, njezinom »krvavom znojenju« i ulozi kapucina u tome slučaju. No, taj kontekst valja podrobnije rasvijetliti. Ivanka Jerovšek rodena je u Repnju (Kamnik) 1887. godine. Došavši u Rijeku zaposlila se 1906. kod bene-diktinki u vili Poglajen, podopcina Pehlin. Navodno je prvi put osjetila muku i imala curenje krvi na prvi petak u Korizmi 1911. Na glas o tome Biskupski ordinarijat u Senju imenovao je komisiju koja je trebala ispitati značenje tih pojava. Spomenuta komisija je doista ustanovila da se u Ivanke pojavljuje krv 18 D. Gervais: Kritički osvrt na organizaciju slovenske književne večeri u Rijeci, Riječki list, II, 1948. (18. II.), br. 41, (326), str. 3. 19 DG: Rapotec, dr. Vinko: Praksa Italije s Slovenci in Hrvati 1918-1940., Riječka revija, 1952., br. 3, str. 185-186. 20 Lavo Čermelj: Društvo sv. Mohora za Istru prema spisima goričke prefekture. Sa slo-venskog D.(rago) G.(ervais), Riječka revija, III, 1954., br. 1-2, str. 11-15. 21 Prvi krug (1949. - 1951.) obuhvaca drame Reakcionari, Brod je otplovio i Radi se o stanu. U drugom krugu (1952. - 1954.) su Karolina Riječka, Duhi i Čudo djevice Ivane te operni libreto Kastavski kapitan. U završnome krugu (1955. - 1957.) su Palmin List, Ujak iz Amerike i izgubljeni dramski tekst Revizor, odnosno Lažni ili pravi načelnik. 22 Komedija je objavljena u Riječkoj reviji, i to u dva navrata: 3-4, 1954., str. 123-144. i 1, 1955., str. 15.-21. — 42 —-Silvia Centralis 2/2013 Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu te zaključuje: »imajuci u vidu da je radina i marljiva, skromna i ponižna, treba joj vjerovati« (Bogovic 1997: 29). Stipan Trogrlic (2005: 137) pojašnjava kako je ta komisija bila površna. Stoviše, kasnije se otkrilo da je Ivanka kroz gumene cijevi pumpala telecu krv. Iako je sam kapucinski provincijal Bernardin Skrivanic otkrio o čemu se radi i o svemu obavijestio javnost, ističe Trogrlic, Franu Supilu, predvodniku liberalnog tabora cijeli je slučaj dobro došao da napadne kapucine, Crkvu, vjeru, jednom riječju »klerikalni tabor u Rijeci« (Bogovic 1997: 29-30). Govoreči o tim dogadajima, Igor Žic pojašnjava kako se zapravo početkom 20. stoljeca na području Rijeke zbiva trajni sukob ili niz sukoba izmedu katolika i liberala. U jeku tih sukoba, u kojem se ističu napisi u Supilovu Riječkom Novom listu, i u Skrivanicevim Riječkim novinama koje počinju izlaziti 1912., počelo se pričati o čudnim pojavama vezanim uz Ivanku Jeroušek. No, finalni čin ove stvarne tragikomedije dogodio se 6. prosinca 1912. na »blagdan bezgriješnog začeca«, kako navodi Gervais/Dravski (1954: 126), kada je na Trsatu prikazivana predstava od strane »kceri Marijinih« i u njoj je Ivanka predstavljala samu »majku božju«. Jer, ističe Smolčic (20. IX. 1952: 3), »to je trebalo biti apoteoza čudotvorne svete Johance«. I upravo kad je došla na pozornicu, došlo je do požara. Smolčic kaže da su se svi prestrašili, »no ozbilj-nije vatre nije bilo, samo su se upalila neka bijela vela 'Kceri Marijinih'«. No, to je poslužilo svima da se Ivanka proglasi nedostojnom svoje uloge, odnosno da se osudi i protjera. Ivanka je u svom rodnom mjestu nastavila sa 'znojenjem', ali je otkriven njezin trik s telecom krvi. U procesu, u kome su bili saslušani i riječki kapucini, Ivanka je preuzela svu krivnju i rekla da kapucini nisu znali za njezinu prijevaru. Nakon dvogodišnjeg zatvora, Ivanka odlazi u Varaždin, i tamo se upoznaje s nekim paterom Ferdinandom. Smolčic kaže: »Kad je izašla iz zatvora potražila je svog bivšeg riječkog kapucinskog ispovjednika Ferdinanda« (Smolčic 21. IX. 1952: 3). No, Ferdinand je premješten u Rijeku, a potom traži dopuštenje za izlazak iz samostana jer je »svetica u blagoslovljenom stanju, i to po nadahnucu duha svetoga, a on nevrijedni sluga božji, odabran je od boga, da bude hraniteljem i odgojiteljem ovog čeda što ce se vrhunaravnim načinom začeti«. Medutim, završava Gervais, »kapucinima je ipak uspjelo da ovog modernog Josipa odvoje od Ivanke, koja je i dalje varala svijet sve dok nije umrla u ljubljanskoj bolnici« (Gervais 1954: 126).23 Gervais završava svoj uvodni tekst znakovitom napomenom: »Kronika T. Dravskog puna je priča o ljubavnim aferama otaca kapucina, pa čak i provincijala Skrivanica, starca od šestdeset godina, pa je ono što je autor u tom pogledu 'iskombinirao' u svojoj komediji vrlo blago prema toj kapucinskoj crkvi«. Autor je očito bio voden intencijom da prokaže »promucurnost crkve«, odnosno, čitava komedija trebala 23 Prema T. Dravskom N. Smolčic navodi kako Ivanka izašavši iz zatvora (takoder je riječ o dvogodišnjem razdoblju) odlazi u Varaždin da potraži fratra Ferdinanda, poznanika iz riječkih dana. Ovaj želi napustiti red, ali ga provincijal Odorik prebacuje u Rijeku. »Svetica« ga i tu nalazi i fratar Ferdinand obBavlBuBe provinciBalu Bernardinu svetičino blagoslovljeno stanje. Riječka policija tjera »sveticu« iz Rijeke, i ona uskoro umire u Ljubljani, dok se fratar Ferdinand vraca i konačno smiruje u samostanu. — 43 — Vjekoslava Jurdana je biti »satira na crkvu«. Tom naumu pogodovao je i povijesni materijal za koji Nedjeljko Fabrio (1963: 125) ističe kako je Gervaisu »bio pružio nezamjenjivu priliku da iskaže sve svoje prirodene, angažirane, antiklerikalne, nacionalne i slobodarskeporive«, no »Gervais to nije znao iskoristiti«. Jer, pojašnjava Fabrio (1963: 129), »dalekozor je brzo spušten i plovidba skrenuta u mnogo mirnije i bezazlenije vode. Bačeni izazov povučen je«. Ipak, Gervaisova dramska re-interpretacija zaslužuje znanstvenu obradu, kao i povijesni dogadaji i povijesna osoba koji su njezinim kontekstom. Sve do danas ne jenjava zanimanje za nju i dogadaje koje je prouzročila.24 Naime, Ivanka je, nakon Rijeke, 1913. izazvala u Sloveniji skandal stoljeca. Kao Vodiška Johanca prouzrokovala je tzv. vodišku aferu.25 No, ti su dogadaji povezani s Ivankinim boravkom i postupcima u 24 Uz knjigu Vodiška »svetnica« po resničnih virih sestavil Kajtimar: Roman, 1-2. Ljubljana: Dan, 1913, u novije su vrijeme napisane mnoge knjige i članci o toj temi. Sociolog Franz Stanonik napisao je 1998. knjigu Afera »Vodiška Johanca« v družbeno-političnem življenju na Slovenskem v času pred prvo svetovno vojno. Damir Globočnik: Vodiški čudeži. /godba o Vodiški Johanci, 1999. Autor ondje (1999: 131) navodi ove podatke: Zgodbo o Johanci so obnovili Janez Zrnec v podlistku »Nesojena svetnica Johanca Vodiška«, ki je leta 1992 izhajal v Slovenskih novicah, Mihael Glavan v spremnem besedilu »Vodiški čudeži - slovenski cerkveni in politični škandal« kfaksimilnem ponatisu brošure »'Johanca' ali vodiški čudeži« (1995) ter Janez Kajzer v drugi dopolnjeni izdaji svoje knjige »S tramovi podprto mesto«, ki je prav tako izšla leta 1995. Dobrodošel pripomoček za rekonstrukci&o vodiškega škandala so zlasti številni časopisni članki, čeprav so ti pisali o aferi protislovno in kar se da neob&ektivno ter v n&ih pogosto naletimo na sistematično razširjanje nesmiselnih laži in podtikanj. Srečno naključje je botrovalo dejstvu, da je leta 1913 v Sloveniji izhajalo več dnevnikov, ki so bralce redno obveščali o najnovejših dogodkih v Vodicah: liberalna Slovenski narod (1868-1945) in Dan (1912-1914), socialdemokratska Zarja (1911-1914) in katoliški Slovenec (1873-1945). Zadeva se je veči del odvijala na Gorenjskem (Vodice so takrat sodile pod okrajno glavarstvo Kamnik), zato velja prisluhniti tudi kranjskima časnikoma, liberalni Savi (1913-1917) in nekdanjemu liberalnemu, od nedavnega pa katoliškemu Gorenjcu (1900-1916; 1934-1941). Zapise o Johanci najdemo tudi na drugih mestih, na primer v spominskih dnevnikih, saj se je uspela vriniti v vse pore &avnega živl&en&a. Takoder, Barbara Pance, Vodiška Johanca, dekle iz mesa in krvi, Slovenske novice 30. 4. 2011., 10-11. A tu je i dokumentarni film Spele Kuclar Čudežna Johanca iz 2008. 25 Ivana (Ivanka) Jerovšek, znana pod imenom Vodiška Johanca, slovenska prevarantka, rojena 4. decembra 1885 v Repnjah. Rodila se je v revno družino in že zgodaj osirotela, saj ji je najprej umrl oče, pri 18 letih pa še mati. Po smrti matere je zanjo in za njene tri sestre ter brata poskrbel vaški župnik Simon Žužek, ki je Johanco leta 1905 poslal v benediktinski samostan na Reko, kjer ji je preskrbel službo dekle. Leta 1913 je Johanca v Vodicah poskrbela za veliko senzacijo, saj naj bi videla kip, ki toči krvave solze. Tudi ona si je po telesu napeljala tanke cevi tako, da naj bi zgledalo kot, da ima Kristusove rane. Toda ona je imela telečjo kri, ki ji jo je dajal vaški mesar Ivan Košir. Tja so trumoma drli verniki, 12. septembra istega leta pa je časopis Slovenski narod razkril njeno prevaro, zaradi česar je bila deležna zasmehovanja. Se danes je izraz vodiška Johanca izraz za prevaranta. Vodiška Johanca, http://pgd.repnje.si/?page_id=398, posjeceno 16. 5. 2103. — 44 — Silvia Centralis 2/2013 Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu Rijeci.26 Tako Damir Globočnik (1999: 18) pojašnjava kako su nakon procesije na Trsatu riječki kapucini Ivanku, nezadovoljni njezinim ponašanjem, otpravili iz samostana, a ona »se je spoprijateljila s pobožnim reškim pekom slovenskega rodu Možetom, sosedom frančiškanov na Trsatu, pri katerem je prav tako uprizorila krvavenje«. Vijest o Ivankinom krvarenju dospjela je »do ljubljanskega škofa Antona Bonaventure Jegliča (1850-1937)« koji je odlučio »da jo pošlje v domače Vodice, da se ne bode v svojem 'trpljenju' po tujih hišah klatila«21 Globočnik zaključuje (1999: 19): »Kakršne koli so bile okoliščine Johanči-nega odhoda z Reke, pred Božičem 1912 je, po eni interpretaciji, v spremstvu Jegličeve nečakinje, po drugi pa v spremstvu Možeta, prispela v vodiško žu-pnišče in s seboj prinesla veliko nesrečo in nič manjšo sramoto za slovenski katoliški svet.« Ivanka, »v želji, da bo župnik priporočil benediktinkam, naj jo sprejmejo v svoj red, se je naposled znova podala na staro pot. Novica 0 'čudežih' v vodiškem župnišču se je hitro razširila. Johančine predstave so začele privabljati vedno večje množice vernikov in radovednežev. Vsi so prihajali gledat 'svetnico', ki je krvavela, kot je krvavel Kristus na križu.« Crkveno vodstvo je odlučilo pričekati da se stvar u tišini smiri i zanimanje za »čudesa« splasne, no liberalni Slovenski narod je razotkrio cijeli slučaj. Stoviše, pojašnjava Globočnik (1999: 30): Johančina sleparija je bila dokončno razkrinkana po zaslugi salezijanca z Rakovnika, doktorja teologije, nabožnega pisca in leksikografa Josipa Valjavca (1819-1959). Med Johančinimi nogami Be opazil preceB veliko temno steklenico iz gume, polno krvi, iz katere so bile napeljane cevke (»žile iz kavčuka«) na mesta domnevne krvavitve. Johanca je uhapšena, sudeno joj je, i osudena je na deset mjeseci zatvora. Nakon toga radila je na raznim gospodarstvima, a 1918. pokušala je opet sa svojim »čudima« pa je kažnjena s dva mjeseca zatvora. Na koncu, našla je posao u Ljubljani. 1919. pri pospremanju sijena, hrdavim vilama se ozlijedila 1 umrla od tetanusa u teškim bolovima. Johancin tragičan kraj života ovako prikazuje Janez Zrnec: Zadnji zapis o njenem življenju najdemo v bolniški knjigi, ki jo hrani Državni arhiv Slovenije. Tam razberemo, da je bila 21. septembra sprejeta in vpisana pod zaporedno številko 9411. Na kmetiji, kjer je delala, se je namreč zbodla z vilami, v bolnišnico pa so Bo pripelBali vso oteklo, z visoko vročino in v omedlevici. Zdravnik, ki Bo Be spreBel, je ob diagnozi tetanus traumaticus lahko zapisal le še 'prepozno'. Umrla je naslednji dan, 22. septembra 1919. Pripisano je še, da je bila poljska dninarica, samskega stanu in katoliške vere, z nestalnim bivališčem. Stroškov bolnišnice, ki so znašali 18 kron, ni poravnal nihče, saj svojcev ni bilo /.../ (Zrnec 1995/13, prema Globočnik 1999: 103) 26 Liberalne tiskovine Sava i Slovenski narod su upravo iz Riečkog Novog Lista preuzele podrobne opise Johančinih čudesa u RiBeci. 21 U kurzivu citirane rečenice iz članka Vodiška svetnica 'sveta Johanca' pred sodiščem, Slovenski narod, 1914/3. — 45 — Vjekoslava Jurdana U tom kontekstu, u drami Čudo djevice Ivane, Gervais se zapravo usre-dotočuje na pojedinca, na njegovu priču naspram kolektivnih prizora velike povijesti. Stoviše, Gervais se i ovdje fokusira na ŽENSKI LIK, u ovom slučaju Johancu koju je htio prikazati kao »naivno žensko čeljade odosamnaestgodina, ne sasvim normalno (halucinacije) čiju je abnormalnost vjerapotencirala. Ona je igračka u rukama fratara i od dobrog djevojčeta treba da postane umišljena, pokvarena, raskalašena žena, odana alkoholu i svim porocima« (Fabrio 1963: 119). Istaknuta rečenica predstavlja polazište ovome čitanju Gervaisova dramskog teksta. Naime, ona je temelj na kojem Gervais gradi još jednu dram-sku kontra-biografiju, ispisujuci tekst bogat feminističkim, kontrakulturnim implikacijama u kojem re-konstruira metateatralnu metaforiku ženskog tijela. Taj podrivački impuls artikuliran je dramskom formom, rastrganom izmedu djela s burlesknim nanosima, mirakula i privatne drame s tragičnim akcentima (Fabrio 1963: 120). Stoviše, ističe Marin Franičevic (1973: 327), ovaj dramski tekst krecuci se izmedu humornog i burlesknog, izmedu mirakulskog i svakod-nevnog, komedijskog i tragičkog, prije svega je trebao biti satira na praznovjerje puka i gramzivost nekih crkvenih redova. No, Gervais kao da iznevjerava i sebe i zadane smjernice žanra, pa tijekom odvijanja dramske radnje dolazi do naglih i nepredvidljivih promjena u perspektivama na kojima se gradi pojedini lik, što se osobito odnosi na protagonistkinju - Ivanu. Tek u trecem činu Ivana otkriva svoju drugost te ne pristaje biti »ČUDO« u rukama falogocentrične klerikalne ideologije pri čemu biva proglašena ČUDOVIŠTEM: Onda cemo obojica imati posla s policijom. (Simun se ukočio od zaprepaštenja). Da. oboje, oče Simune! (opet natočila rakiju, polagano pijucka) Ili zar niste vi prvi došli k meni, oče Simune? Zar niste možda vi bili onaj koji je došao neukoj kravarici i učio je kako ce varati neuki svijet? Zar niste vi, oče Simune, bili onaj koju je neukoj kravarici govorio o nevinosti duše, a oduzeo joj nevinost... Sto mislite, oče Simune, što bi rekla policiBa na sve to? Simun, posve nespreman na ove Ivanine riječi, kaže: »Ti si... ti si...pravo čudovište!« (Gervais 1955: 15, istakla V. J.). Problematizirajuci granicu izmedu čuda - čudovišta, Gervais problematizira tijelo kao sredstvo i žrtvu ideološke manipulacije. Otkrivajuci da je riječ o proračunatom manevru, kako bi se zaradio novac i zadobila moc u lokalnoj sredini, Gervais prikazuje (žensko) tijelo, prožeto odnosima moci i dominacije. Radi se o podčinjavanju koje, kao što ističe Michel Foucault (1994: 25), proračunato, organizirano, tehnički pro-mišljeno, može biti prepredeno, ne posezati ni za oružjem ni za zastrašivanjem, a da ipak ostane u okviru fizičkoga. Dok se Lojza križa, Ivana ide još dalje u svom osvješcenju: »Ne, oče Simune, ja nisam nikakvo čudovište, ja sam samo jedna prevarena žena«. Tim snažnim iskazom Ivana iskazuje svoju osamljenu i zarobljeničku poziciju žene u mreži društveno hijerarhiziranih i kompetitivnih muških odnosa. I Ferdinand, u skladu sa svojom heretikom ljubavi, kaže »mirno i odlučno«: »A ja oče gvar-dijane, be; ideala i be; vjere ne mogu živjeti i ;ato cu ih potražiti na drugom mjestu« (Gervais 1955: 20). Ivana je odmah shvatila, primijetivši Ferdinanda, - 46 --Slivia CentralL 2/2013 Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu o čemu se radi, te ga zove, ali on je več nestao iz zidina samostana. »Najzad je zgrabila veo zajedno s mirtom, istrgla ga s glave, te njega i molitvenik koji je držala u rukama tresnula u glavu ocu Luki, a zatim istrčala iz parlatorija vičuci neprestano, i onda kad je vec ne vidi: Ferdinande, Ferdinande!«. Luka je potrčao za Ivanom, za njim i Simun. Agneza kaže na kraju Bonifaciju: »Eto patre, to je čudo... ljubav!« (Gervais 1955: 21). Posljednja riječ u dramskom tekstu - LJUBAV ukazuje na to da je ljubavni jezik, kao i poetski, subverzivan po sistem, po jezik i simbolički poredak (Kristeva 1989: 23). Iako tekst djeluje nezavršeno, upravo zato što je posljednja riječ - ljubav, može se zaključiti da je to zapravo sretan završetak, da Ivana i Ferdinand zapravo pobjeduju. Iz Gervaisovih nacrta za ovaj dramski tekst može se vidjeti da je predvidio drukčiji finale: Ferdinand (u nacrtu Ivan) neče se oženiti Ivanom. Izjavljuje kako Johanca njega nije dostojna, a na to Johanca ispija naglo čašu rakije i histerično se smije, dok zastor ne zamrači scenu.28 Stoviše, Gervaisova Ivana razlikuje se od stvarne Ivanke koja je bila, prema Smolčiču, »sasvim obična, vec prilično ocvala djevojka s nekim dosta tupim izražajem lica, bez ikakve djevojačke ljepote, čara i privlačenosti« (Smolčic 19. IX. 1952: 3) te je ona u Gervaisa »vrlo lijepa crnaka« (Gervais 1954: 125). To se poklapa s podatcima iz knjige Damira Globočnika (1999: 32) koji ističe kako: »na fotografijah je Johanca videti mnogo zrelejša in starejša od 27 let, kolikor jih je imela leta 1913.«. Sodobniki so jo opisovali kot lepo žensko, »ne prav veliko, vendar prijetno, lepega obraza«.29 Zaključak Gervais u svom dramskom tekstu Čudo djevice Ivane, kao i nešto kasniji Ranko Marinkovič u svojoj Gloriji, govori o ženskom tijelu koje razapinju muškarci, dakle govori o posjedništvu, seksualnom nadzoru i političkoj moči nad upo-rabom toga tijela kako bi se zadobila/zadržala (ideološka) moč u društvenoj hijerarhiji. Književnost ovdje otvara složeno polje odnosa različitih prikaza konkretnih dogadaja i konkretne povijesne osobe. Večina tih prikaza odredena je odnosima moči koji uvjetuju perspektivu iz koje prikazuju zbiljski dogadaj i zbiljsku osobu. Svojim pak književnim dramskim ispisom Gervais izvršava prelaženje dihotomijskih kategorija Cistoga i Nečistoga, Zabrane i Grijeha, Morala i Nemoralnosti te preispituje borderline tijela kao zazornoga. On pro-pituje hijerarhije moči unutar religijskih i društvenih institucija kao i njihove konstrukcije uključenja i isključenja pojedinca. Pobunjenički (heretički) ton prisutan u ovom dramskom tekstu, nastoji preformulirati ljubav, a riječ je o 28 Gervaisova ostavština u Muzeju grada Rijeke. 29 Globočnik citira: »Tako jo je Janezu Zrncu opisala Marija Kranjc, ki je Johanco videla igrati v neki igri v Vodicah« (po Janez Zrnec, V Vodicah jo še pomnijo / Nesojena svetnica Johanca Vodiška, Slovenske novice, 1992/285). — 47 — Vjekoslava Jurdana rezultatu krize religije upravo na ključnome mjestu njezina zdanja - poimanju ljubavi. Žena je i ovom Gervaisovu dramskome tekstu, u odnosu na svoj društveni i politički položaj vječni disident, prognanik u odnosu na moč. Stoviše, Gervais ide i korak dalje pa žena kao prokazateljica te moči, ovdje postaje nadnaravna, demonska, vještička - čudovišna. Tu dimenziju svoga ispisa Gervais najavljuje več i samome naslovu: Čudo djevice Ivane, ukazujuči na književnu re-interpretaciju i dekonstrukciju povijesnih dogadaja u kojoj usredištuje kao glavni lik ženu, žigosanu da je lažljivica, nemoralna i nenormalna. Upravo tim fokusiranjem, Gervais, več ranih pedesetih godina 20. stolječa, uvriježene predodžbe i značenja stavlja u nove i ironične kontekste, čime itekako otvara vrata postmodernoj kolaboracijskoj kritici. LITERATURA Mile BOGOVIČ, 1997: Crkvena povijest Rijeke od 1889.-1924. - Slučaj Ivanke Jerovšek - »sv. Johance«. Bernard Skrivanič i njegovo vrijeme. Zbornik radova. Ur. Darko De-kovič. Rijeka: Matica hrvatska - Ogranak Rijeka. 29-31. Nedjeljko FABRIO, 1963/2007: Odora Talije. Teatar Draga Gervaisa. Književno-kaza-lišni razgovori, materijali i kontroverzije. Rijeka: Matica hrvatska, Pododbor u Rijeci/ Adamič. Michel FOUCAULT, 1994: Nadzor i kazna. Zagreb: Informator, Fakultet političkih znanosti. Marin FRANIČEVIČ, 1973: Drago Gervais. Pavič, Balota, Ljubic, Gervais. Izabrana djela, Pet stolječa hrvatske književnosti, knjiga 105. Zagreb: Zora - Matica hrvatska, 315-329. Drago GERVAIS, 1926: O Slavenima. Nas glas II/3-4, 46-49. —, 1950: S Viktorom Carom Eminom. Hrvatsko kolo 4, 697-700. - -, 1954/1955: Čudo djevice Ivane. Riječka revija 3-4, 123-144 i 1, 15-21. —, 1964: Čakavski stihovi. Rijeka: Matica hrvatska, Pododbor u Rijeci. —, 1997: Tobože autobiografija, u programskoj knjižici Duhi, kumedija va tri čini od Dragota Gervaisa,premijera 18. travnja 1997. Rijeka: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, nije paginirano. Damir GLOBOČNIK, 1999: Vodiski čudeži. Zgodba o Vodiski Johanci. Radovljica: samozaložba. Mario GLOGOVIČ, 1987: Drago Gervais i Slovenci, Prilozi za biografiju. Gervais kot čovek. Grada s okruglog stola održanog u Opatiji 23. svibnja 1987. Ur. Mario Glogovič. Opatija: Opčinska konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske Opatija. 87-92. Horst HASELSTEINER, 1997: Ogledi o modernizaciji u Srednjoj Europi. Zagreb: Naprijed. - 48 --Slivia Centralis 2/2013 Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa u hrvatsko-slovenskom kontekstu Vjekoslava JURDANA, 2009: Povijest kao sudbina - život i stvaralaštvo Drage Gervaisa. Rijeka: Izdavački centar Rijeka. Julia KRISTEVA, 1988: Ponori duše. Razgovarala Dominique A. Grisoni. Quorum 4, 240-244. —, 1989: Moči užasa: ogledi o zazornosti. Zagreb: Naprijed. Amir MUZUR, 1997: Opatijska Zora, Priča o jednom simbolu. Opatija: Grad Opatija. Katedra Čakavskog sabora Opatija. Ante ROJNIČ, 1959: Mladi Gervais. Tragom manje poznatih radova buduceg pjesnika i komediografa, (Nekoliko stranica iz života jedne naše predratne generacije). Riječka revija VIII/1, 17-25. Nikola SMOLČIČ, 1952: Kako se prije četrdeset godina pojavila u Rijeci sveta Johanca. Riječki list, od 18. rujna do 21. rujna 1952., 3. Petar STRČIC, 2007: Politička komponenta u djelu Drage Gervaisa. Drago Gervais: Zbornik radova u povodu stote obljetnice rodenja (1904.-2004.) i pedesete obljetnice smrti (1957.-2007.). Ur. urednice Ines Srdoč-Konestra i Marija Trinajstic. Opatija-Rije-ka: Katedra Čakavskog sabora Opatija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci. 11-33. Stipan TROGRLIC, 2005: Sukobi hrvatskoga katoličkoga pokreta i liberalizma u Rijeci i Sušaku na početku 20. stoljeca. Stoljetnica života i rada Milosrdnih sestara Svetoga Križa na Sušaku. Ur. Estera Radičevic, Emanuel Hoško. Bakovo: Samostan Milosrdnih sestara sv. Križa, Rijeka: Adamic. 125-139. Višnja VIŠNJIČ-KARKOVIČ, 2009: Biobibliografija Drage Gervaisa. Rijeka: Povijesno društvo Rijeka. Vodiška Johanca. . Šime VUČETIČ, 1960: Hrvatska književnost 1914-1941. Zagreb: Lykos. Igor ŽIC, 1998: Kratka povijest grada Rijeke. Rijeka: Adamic. — 49 — Vjekoslava Jurdana PRILOŽI Sum 44. KAi OtAS _. Sf rrfciii. «U nlaiiu lil wwilin m lin» *r koUar«» dr*wrt» P-tok-jia. r-rrlin^. -ta tir «'M bnU^A narodu kol ml« v l»jw K iln>'lrnl rtfrfilnlii^r » Hi ^ ll" V tlllilsih « knlltar ||' innl (i_t i »«t pnsffco ItfiK JDrsmi-BH flin-iVv» lii^lv.i_ i Veliki*" ni" > i-il-ihM rf kiii |rfirtif# tn maju )iot*a privtoo. Vi I iinurl v lew vuh-iUlw wUWpn Ipptj^ii)» utrjM lumM» ni- lin»*]" »Mii» «miKi» !*«»■ nnta oi««!. Iritvvif »>• rnntlpi * i<4iGKlil 'f I niivrr.i iF-iTrnt-la .lrfai« |r.Ull |ifrfMMtttl KnniHH(rMi ■ lttmllJ Hf^lhVlUl U»k M«l I«». I^Ai» prrUr, jpilim rh.r.,U,1:1-1,If drhal." I njriihi affol>»'lifn>' ™l i^'llp rirUl:i?ki>-|.|Miillii.k" I-I- Hiiafc» r^ialu. i;:, ni.ir ..... rAlu.H* L .ni ,JI|»v+n» «ll«-*ifcr,] mali Jtharinin ninniinirdi kmr <*u tm iruknir. krni m Mil i« Matrai .ilir-.i.....IrUlnllll «vmfJiariMM M r»«*, P**« ,,14 l..^ ........-. i-rl^l- IAII».-. prtrvUU l"l.f* .Hilil llfiiiuii it I-.I.-.1I Itmali TiHiil.lai T« iln ^mkriifiij^ lujjiiiij '*iti*if na liAlkitnu. T* r»» Tiiu. !fn (Hn mm fintit |nl»n i.nr+nl ni ilrinvnirii^ i)rta>;iiif»i 1. 1, fimllLl «.r-iH 'JrtoTl «inMI«. -I« » M Mll/imll. " « ■Mi,"'"i"fiiljr ihiipblh l-fi-i, i »I^Aii '»'".r >■• H-i>»i" J- i>i»l«i •lM«Sn ftiil. KplBikl i^li.-r. ]'r..|^4ilr* li IbH- (-ll-illM y limWlVIk ei^ajtH ufeMlIac tnl|n 7.vni.inlr» navule wlr>l ntruvtt- avhrmMl "i MHIfcp. ji jpiIIimi Il»»ijr I uj.li": ^»Uhn Hlr«-. i:lr,'j na l]a imnllkrL \r-l.ti .m rt^lj» .«.iiini-iKoi kcarrliru. ('■ii;ni 1 i ^nltil stm 1 Hwflfi . 1 .r kroj «V ■SkcmJk «i Hmmit.IIjii.i.i, brtn» Mrail^l lunr [lina;.- VUfchli I nt iVn) *ii|Hrmriit r.ili.la| pivnik Bira>lu tli"h =-lKa 1 ihkiritl.ll, i •,■,.-, im w ir naira.la ,a.m;jla 11 1111, ,li .I.J.IIi PrilH„n aF.llm^n'H. „rl^lmiluOr, aam vr.W ii.- Li.i;l;.. |.r|n»«T>, K--> i kh-,|Vr.lr-|,. NAVD*. ) '»1 invrk II milil (.lld- kalin tn «Itml .........n Wl.wi» It »frf 11. raci ju. uLLuil In likn.1.1 I na |,r.S.ll.'i,.-.l n |v«jr.||-