NAŠA	, »a-« A
Suza, koja hlapi već dok pada, Pričaše nam o njoj. — Ali sada Teče sok što nikad se ne briše: Njena povjest sad se krvlju piše.
(Vladimir Nazor)
Li %!' )	lili	!. 111
NAŠE USKRSNE ŽELJE Ustani Marko! C’ jela zemlja plače. Žulji nas bole. Noge nam krvare. Nov otrov liju u rane nam stare.
(Vladimir Nazor)
GLASIL® SAVESSA J U G © S L © V £ N S IS S H EMIGRANATA 135 JULIJSKE KRAJINE
»ISTRA« izlazi svakog tjedna u petak. — Uredništvo i uprava nalaze se u Zagrebu, Masarykova ulica 28.11. — Broj čekovnog računa 36.789.___________
Pretplata: Za cijelu godinu 59 Din; za pol godine 25 Din; za inozemstvo dvostruko; za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi se računaju po cjeniku.
Istarska starohrDalska Utuka Isukrslona
Dok se nemilosrdno i bezobzirno goni naš jezik iz crkava Istre i Gorice, dok se preinačuju, kvare i silom mijenjaju naša narodna imena, — listam i prevrćem knjigu starostavnu, koja mi jamči i utvrdjuje me u vjeri, da je zaman i zalud svaki napor, da se potalijanči naše krajeve, da se odna-rodi Gregorčičevu Goricu i Dobrilinu Istru.
Ta se starinska knjiga nalazi danas uz više spomenika naše stare pismenosti, u knjižnici župske crkve u Vrbniku na Krku.
Pisana je glagoljskim pismenima, vješto i kičeno, narječjem čakavskim, kakvo još i danas bruji tamo preko Učke. Tvrdo je vezana,, drvenim koricama, a dijeli se na dva dijela. Prvi dio — 270 strana — sadrži korizmene propovijedi od Čiste srijede do Velike subote, a drugi — na 46 sirana — sadrži govor na Veliki pelale ili bolje Tumač muke Isusove.
Prvi je dio, uz male razlike, sadržajem jednak Kolunićevu kor izmen jak u, što ga je izdala Jugoslavenska akademija u Zagrebu g. 1892., dok je drugi dio — Tumačenje muke Isukrstove — dosad nepoznat.
Ovaj je tekst vrlo zanimiv i « grafičke strane, a za nas mu danas vrijednost još više odskače, kad pomislimo:	tko, kada i
gdje ga je pisao. Na kraju I. dijela piše: U ime božje. Amen. Let g o s p o dn j ih 1496, mis e ca aprila dospisane budu te knjigi od popa Simun a Grebliča i njegovega ž ak n a (d ] a-k ona) Mihovila rodom z B olju-n a. I dospih je v mojej kuće na moje špen-dije (troškove) i na moju hartu na hvalu i slavu Gospodinu Bogu i Njega matere Devi Marije, i na slavu sv. Brnardina, a za nauk neumičnih... Va vreme pape Aleksandra šestoga, a biskupa našega Ahaca Zibrio-hara (Achacius de Sobriah) v Trste. — Kako već rekosmo, čitav je tekst pisan glagoljskim pismenima, samo je navedena bilješka pisana bosanskom ćirilicom, što nam dokazuje, da nijesu naši popovi glagolaši bili baš uska pogleda, kako se to obično misli.
Iza te ćirilicom pisane bilješke dolazi kazalo ili »vod sih (ovih) knjig, na koli harat jest ko govorenje...« A kako se iz daljnje bilješke vidi, kazalo napisa Domin Simun Greblo aprila 11., »u vri-ine kada gospoda benetačka i kralj Francije imehu veliku vojsku s kraljem rimskim Maksimienom u Italiji 1516.*
Zatim dolazi drugi dio knjige, koji je osobito s jezične strano mnogo zanimljiviji. Dok za korizmene propovijedi znademo, da su prijevod govora sv. Bernardina, za Tumačenje Muke Isukrstove ne možemo to reći; šta više s obzirom na čistoću jezika i na mnoštvo staroslovenskih citata usudio bih se reći, da je to naša originalna ili bar znatno prerade-na homilija. Po stilu pak i po nekim izrazima vidi se, da je Tumačenje pisano u području, gdje se Hrvati dotiču Slovenaca, kako je/ to očito iz bilješke na kraju rukopisa: »Svršeno bč sije tlmačenje od muki Gospoda našega Isuhrsta meseca marca na dni 5, a od Njegova rojstva lèt 1493. Az Simun žakan ako lit ispisah s i j e tima č e nij e v R o č e i j a rodom iz Roča.*
Sudeći po datima pop Simun Greblić i žakan (djakon) Simun nijesu isto lice, jer je red presbiterata viši od djakonata, pa bi 'žakan Simun mogao biti sinovac ili rodjak popa Simuna.
Da čitaoci vide, kako su pisali naši istarski »sačinjavci* desetak godina prije Marka
h XV. Dijefta
! Maruliča, donosimo niže tri završna poglavlja iz Greblova tumačenja muke isukrstove*.
Iz navedenog se poglavlja vidi, kako je lijepim i čistim — uz nešto staroslov. natruha — narodnim jezikom pisana ta naša istarska Muka, pa gotovo čovjek svojim očima ne vjeruje, da to djelce potječe iz Istre, i to ne iz Kvarnerskih otoka niti Liburnije, nego iz R o č a, iz srca Istre. No osim več navedenih bilježaka, koje spominju pisca i njegov rodni kraj, spomenut ćemo još dvije tri, koje su napisane na zadnjem listu rukopisa. Jedna nam kaže, kako je bila knjiga skupa, jer veli: »1517. oktobra dan 10. ja domin Matej Mejak kupih sije knjige od gospodina p r e
J e r olima Grebla iz Roča zal s p ud. pšenice i 2 s p ud a ma s tur e i sirka libr i c 4*. Druga piše, da »1553. agošta dan 6. prestavi se od sego mira d o-min Anton Kur e~ti č rodom iz Dra-guča, premeni na prvu stražu noći u B o -ruti, plovan u rečenom mesti«. Iz jedne bilješke doznajemo, da »1511. beše potres veli i rat i kuga velika, umre ljudi v Roči "480«, a nia kraju svega čitamo: »Se piša pop Mihovil Kala c z B ol juna ; i te knjigi su domina J eroiima G r e b l i ć a i z R o č a«.
U Vrbnik je dospio ovaj rukopis iz Lošinja, gdje ga je našao pop Petar Petris, koji je umro pred pedesetak godina, te je ostavio više naših starih spomenika. Slič-
nih je rukopisa bilo po Istri negda mnogo više kaošto je bilo i napisa po raznim crkvama i zvonicima, ali ih uništiše Talijani naprije pod zaštitom Austrije, a sada uz blagoslov Mussplinia i njegovih pomoćnika. No, neka nište, neka pale, neka ruše — duše uništiti ne će i ne mogu, a duša Istre je slavenska; pa kaošto je negda u istarskim crkvama od Kopra do Pule odjekivala naša slavenska riječ, tako će ona ponovno odjekivati, jer naše drevno i junačko »ča« ne će i ne smije uzmaći.
Istra, koja je rodila Vlačiče, Grebliće,, Kalce, Kureliće, Dobrile i Gortane ne će i ne može zatajiti svoje duše.
Pop Jerko G r šk o v ič.
posljednji gasovi isukrstovi kako ih greblo roCan tumači
VIII.
0	bratiš draga, tolika je bila muka Gospoda našega Isukrsta, da se ne more izreći ni spisati, kada ga ot-bšgnuše vsi prijatelji i bč obstupljen ot neprijatelj i sta sam meju imi kako agnac meju vlki. Ako pozrimo ka križu nijedan ot učenik ne osta š njim razve mati jego Marija i sestra jeje i Marija Magdalčna sa Ivanom evanje-listom. I stojaše Gospoja o desnu križa, a Ivan o Umi.
Da zač Židove ne eše Ivana? Zač poklč Isukrsta ješe i stvoriše ot njega, ča hotele, zato ne morahu o učenicčh jego i mnèhu, da ga hote skoro zabiti!
Imate razumeti, da bolezni ni žalosti BI. D. Marije nijedan človek né magai razumeti, zač nijedna mat ni toliko bila dresela meju vsemi ženami i ma-termi ot take smrti sina svoga!
1	ta žalost be skoze troju stvar. Prvo, zač ga veće ljubljaše nere nijedna mati dčte svoje. Zato, gdč je vekša ljubav, tu je vekša bolèzan ili žalost. Drugo, da sin jeje bč plemeniteji i mu-drčji vseh inčh, i zato njčje bolèzan preide vse bolèzni ine i žalosti. Treto, da né bil nigdare nijedan človčk, ki bi toliko ran i bolèzan imčl, koliko sin BI. Dčvi Marije. I koliko koli ran i bo-Ičzan imčše na tele svojem, vse nošaše BI. D. Marija na srci svojem. I tada zbist se proročastvo Semionovo: >1 tebč samoj dušu projde oružijeU
I stoječi ona pod križem, kako da bi vanč iz uma, ne vede se ča domisliti i poziraše na sina svoga na križi ra-steznjena i njega glavu trnjem okrunjenu i izbodenu i krvavu i okaljanu slinami i blatom, i krv ploveše iza vseh stran ot njega. Vidući Ona sina svojego tako preobražena, kako da bi sin njeje ne bil, toga radi da beše kra-
snejši i lepši vsčh sini človččaskih; i ondč zbit se proročastvo Isaije proroka: -»Onde vide ga kako gubava, i ne beše na njem obraz njega ni Upola«, — obrati se k sestram BI. D. Marija i ka inim ljudem stoječi tu i govoraše k njim:
»O sestri i prijateljnice moje, rcite manč, ako ovo jest sin moj, zač sin moj Uplji jest vsčh inéh, a sada grji jest vsčh inčh. Kako ovo more bit sin moj, zač sin moj nigdare nè pregrčšil ni stvoril zla nikomure, vazda je bil umil jen i dobar? Kako ovo more biti sin moj, zač je sramotno i nemilostivo tako ranjen i raspet, ki nè nigdare grèha stvoril, ni obrete se last va ustèh jego? —Zač toliko tešku i nemilostivu smrt prijemlje on, ki je slava anjelska i život vsega stvorenja? O drage sestri i prijateljice, razgledajte i rasmotrite dobro, ako to je Isus, koga ste videse i znale! O Magdalčno, ti bi ga mogla dobro znat, zač si mnogo krat sedčla pri nogu njega i slišala jesi rčči prč-svete iz ust njega i v hrame sestri tvo-jeje Marti jesi ga prijemala i nože njega celivala i umivala i mastmi predragimi pomazivala glavu i nože njega; i on te vzljubi, poklè te od grèha očisti i k sebč obrati, zato povej mi, ako je ovo sin moj, i vijmo, ako mu moremo v čem pomoči i njega obraz očistiti ot blata i ot slin i ot krvi i obe-zati rani njega, da ne umre toliko naglo život i slast i utešenije moje! O nevoljni živote moj, da bismo ga mogli doseč i pod glavu nčč podložiti!«
I budući Marija Magdalčna plna slz i bolèzni i. žalosti, ne more odgovoriti Blaženoj D. Mariji objemljući ju. I tako vse one gospoje dreseljahu se vkup i močno plakahu videče tako umirajoča Isukrsta, sina božija. I to zgovo-
Svršetak Greblovog tumačenja Muke Isukrstove
rivši BI. D. Marija sestram svojim obrati se k Židovom i reče:
»O Zidove draži bratiš i prijatelji, Hi nè sin moje jedini vaš brat i prijatelj i drug? Ili jeda nèsam az Židovka sestra vaša, i Osip obručenik moj Ži-dovin jesti Zač tada brata i druga ot roda vašego rojena to jest ot mene tužne matere, ka jesam ot roda vašego, zač tada sina moga tako sramotno i nemilostivo na križi propesi e i na njem ga umarate, a mene mater njega toliko tužnu i žalostnu stvoriste? Zač ot mene otneste sina moga sladkoga i vse veselstvo moje, a mene ožalostiste? 1 ninje, gospodo židovska, ako se vam mni, da je sin moj nčko zlo učinil, ko nč, da ja sam stanovita, da ne nigdar nijedno zlo stvoril, zalo molju vas, sinka moga pustite, a mene mesto njega propnite, zač preš krivine sin moj umira! Ako li ga ne čete pustiti i mene mèsto njega propeti, tada i mene š njim propnite, zač ja prež njega iivčti nemogu, zač jest on život i duša moja i vsa nadeja moja!«
I kada tako oplaka BI. D. Marija sina svoga pred Židovi, i ne obratiše se k nijednoj milostinji, da kako komik žestoki staše tvrdi i ukrèpljeni na zlo, obrati se Gospoja k Sinu svomu visećemu na križi i reče: »O sinu sladki, spomeni se ot seje matere tužne i žalostne, ka nosi pri srci vsu muku i bolèzan tvoju. I pakt spomeni se ot matere tužne, ka te je nosila v téle svojem i rodila i pečatno gojila. Sada vsa moja ugodi ja obračana sut v tugu i plač, i kada te viju, sinu moj, gorak i tužan jest život moj! Kada te viju tako nepočteno i nemilostivo umirujući, ča hoću učiniti ili kamo idu pres tebe, ni gdo me oče ukrepiti ili utčšiti, poklč pogubih te, živote moj i utčšenije i vse dobro moje?«
I tako plačući objemaše križ uzdižući ruce, da bi se mogla dotaknut nog njega i nemogaše, zač visoko bčše. I ka križu govoraše:
»0 križu, na te se hoću tužiti. Čto jest, da na tebč najdoh plod, kojo ti nčsi dostojan, zač si toliko smen prijeti na se stvoritelja vse tvari vidimije i nevidimije? I na sina moga nčsi imčl nijednu krivicu i zato vrati manč plod moj, sina mojego, zač manč pristoji, zač sam ga mlada zdojila i nemogu biti prež njega, zač on jest život moj i utešenije moje. I ako li je tebč drag, ter mi ga ne hoćeš ili nemoreš vratiti, tada ti jesi njim lep i počten i ukrašen i vzvišen, tada i mene š njim takoje primi, da si ga budu navkup s tobu tikati t- objemati i občmši celovali i vkup š njim umreti, zač tako sam zlo umira, i tada budeš leplji i veće vzvišen, kada kralja nebeskoga i zemaljskoga s materiju budeš imšti na febèi «
I tako plačući BI. D. Marija poziraše na križ aovoreći:
»0 smrti gorka, ne prosti ni mnS, materi tužnoj; poklè moga sina umaraš, umori i mene, mater njega. I tada mi budeš draža, ako mene združiš sa sinom mojim, ki jest vas život moji*
IX.
I ot toga nam pravi blaženi Ivan evan-jelist, da kada Isukrst vide mater svoju toliko žalostim, koliko né nigdare bila ni ima biti nijedna žena o smrti sina svoga, reče k njej malo reči hoteč utèSiti ju i otvori usta svoja presvetaja:
»0 mati moja predragaja i kraljice premudra, zač se toliko plačeš i žalostiš moju? Ti dobro veš, da skoze moj grčh ne umiram, da za volju vsega pika. Ver.s rod človečasti prijemlje spašeni je, ki hotel, skoze smrt moju, i zato za volju togo ne imšši se žalostiti ni bolèti, zač sam stvoril volju Oca moga, ki me posla iskupiti narod človečski. I vraćam se k njemu na slavu moju, zač sam svršil, nač sam poslan. I zato ne žalosti se, mati moja, ja te hoću tomu naporučiti, ki te bude počtoval i urdinal. Vidiš li Ivana, učenika i bliži-ku moga ljubljenoga, sina sestri tvoje-je, koga ti daju za sina tvojegal*
I odgovori BI. D. Gospoja: »0 tužno moje izmenjenije, kako ja mogu onoga sebe sinom zvati, koja nèsam pri srci nosila, ni sam ga v krilè držala!* — I paki reče Tsukrst ka učeniku: »To budi mati tvoja, počtuj ju i utčši ju kako mater tvoju, ovu ka je mati moja —* koliko po človččastvu — a tvoja teta, matere tvoje sestra; i zato ju počtuj, kako mater svoju vsakim zakonom!*
I tada Ivan s velikem plačem prie ju za mater sebè. I ovo bš treta reč i beseda, ku reče Isukrst budući na križi. I tako naporuči ju učeniku svom iz-brannomu kako skrovišće predrago, ko skrovišće vele ljubljaše. — I poklè reče: »Jedan vaju drugomu budi na-poručen!* — vžeda se Isukrst, prosi piti i reče: »Žeen sam*.
I to bé četrta reč, ku Isukrst reče budući na križi. — Da zač reče Isukrst: leèn sam? — To se razumč tvojim zakonom. Prvo, zarodom ili naturu, zač zarojenoje v človčče ili navadno kada je trudan ili mučen i v tom mu se tada žeđa ot truda i muki, zač Isukrst vsu onu noć bš nemilostivo mučen i trujen. I v tom hotè skazati, da je istin-ni človek. Drugo jest žeja duhovna, da hoté skazati to, da želeše spasenija člo-vSčskago i zato reče: Žeen sam. Treto, hote skazati trpljenije mulci i gorkasti v ézice kako i va inéh udèh, zač glava bese mučena, kada bé mučen i bjen i krunovan trnovem vencem; oči zaviti i slz pine, a uši pini svodnih i lažnih rčči; nozdré plnè smrada ot mèsta, ko bčše smrdeče, zač se ondé ljudi ubijahu. I licč njega bèhota pine blata i slin, ruce i nozè njega bèhota čavli pri-bjené, i vse telo njega nemilostivo ranjeno i na križi rastegnjeno, rebra probodena i srce ranjeno. I tako ne besè v njem ni jedan ud ostal ni mèsto, ko ne bčše ranjeno ili mučeno razve èzik. I zato prosi piti, zač znaše, da mu hote dati pivo žlk’ko, da bu i jezik muku imèl.
I kada uslišaše Židove, da prosi piti, prigotovaše octa sa žlčiju smčšana i naplniše jednu spužvu i privezaše ju na jednu trst i pritiskahu ka ustom njega. I tem zakonom davahu piti Sinu božiju, ki jest vrutak životni, ki jest pitatelj vsakoje tvari! 1 kada okusi Sin božji, ne hote piti, zač to pivo bč vele žlkko. — Tada Isukrst velikim glasom vzvapl reki: »Eli, Eli, lèmasa vahtani — ča jest rekomoje: Bože, Bo-ze moj, vskuju me jesi ostavil?*
I to bè peta reč, ku reče Isukrst budući na križi, zač jur približevaše k smrti i čujaše veliku bolčzan koliko v človččastve. I ta vapaj bè su proti nature človščanskoj, zač, kada človek umira, jedva diše; i v tom skaza, da bešš istinni Bog. Da kako, kada reče: Bože, Bože moj, zač si me pustil, ako si bčše sam istinni Bog; i paki reče: Zač me je zabil i zapustil? — I to jest odgovor, da Gospodin naš Isukrst priđe na ov svčt učinti zadovoljno Bogu Ocu za grčhi naše i zato hote' muku i smrt priéti. Otkuda nčst bil, ni jest nijedan človek, ki bi trpel muku za ime
Gospodina Boga, kako su bili sveti mučenici, ki jesu prijeli na muce bu-duč mnoga ukrèpljenija od Boga, kako imamo ot svetago Stšpana i mnogo be-sčislnih mučeniki i mučenic; da Isu-
krst — koliko k človečstvu svojemu— ne hote prijet nijednoga ukrèpljenija ni veselstva na muce svojej ot boža-stva, i zato bè njega muka veće vekša ot inèh muk!
I zač reče: »Bože, Bože moj, vskuju me jesi ostavit?*
Prvo, da skazuje Bogu muku svoju toliko vekšu, ku trpčše. Drugo jest, da se pravljaše zapuščen biti ot Boga, zač ga bèhu otbégnuli i bčše zapuščen ot vsèh prijatelj sega svšta, otkuda ot vsega naroda človččaskoga ne osta nijedan človčk va vere razve BI. D. Marija i razbojnik, ki o desne strane raspet bšše!
I kada vitezi Pilatovi uslišaše vapaj Isukrstov, kako vzvaju: Eli, Eli — mnšhu, da Iliju zove. I reče jedan ot njih: »Počekajmo malo, da vidimo, alw pride Ilija i sname ga s križa!* — l videčim im da ne priđe Ilija, vaspet naplniše gubu octa smešana sa žlčiju i s mirni i napajahu ga. I kada okusi, imč veliku gorupost v ézice svojem i va ustéh. I tagda reče: »Svršeno jest o mné!*
I ova rčč bè šesta, ku reče Isukrst budući na križi.
1 ta rčč se more razuméti trojim zakonom. Prvo, èagodè je pisano ili prorokovano, to svršeno jest o mnè. Drugo, da svršeno jest spasevi je roda človščaskago smrti mojeje radi. Treto se razumi, da svršeno jest — koliko rekuć, da trpel sam muku toliku tešku i gorku, da ot velike bolèzni dokončan jest život moj. — I to rek pred poldnem slnce pomrknu i trna bè po vsej zemlji do vremene polu-dannago.
I to nam da razumenije, da on umiraše, ki bese stvoritelj vse tvari vidimi je i nevidimije. — l va vrème poludanno paki poče vapiti velikim glasom rèki: »Oče, v ruce tvojej predaju duh moj*. I to bé sedma beseda, ku reče Isukrst budući na križi. I ta rèè bè ot velike Ijubve i nauka na skazanje nam, da kada nam pride néka žalost, a navlašćno na konac života našego, imamo se naporučiti v ruce božji i reći: »Oče, v ruce tvojej predaju dušu moju*. — I tu reč rek
Vaimene pisme
USIPU BUIĆU
VELIKA SR1DA
Mokro je i mrzlo, probija sve do kosti pomalo daždi, i sve je puno vode, sniga i blata, moravske oštre zime do guta imamo dosti, u hiži prez ognja siđimo nas dva pustosvata.
Govore da već je proliće, ma nan je zima u duši.
Ki zna, kako je tamo, di more bije litice,
di stara baba lonce zida od gnjile i na podu pod krovom hi suši, ma, su U već tamo lihe zelene i pupe puštile mladice.
Ljudi misle danas na crikvu. Tamo su crni oltari.
Na zvoniku prid njon će zadnje zvono zvoniti.
Večer u crikvu te dojti svo selo, mladi i stari, naše matere tamo za nas te Boga moliti.
U koru te sisti pivači, dugi te psalmi se vući zvonari te sviće utrnuti, do zadnje, jenu po jenu.
Pak će i zadnja se skriti i dica te banke potući i više od jedan prut te udriti staru kakovu ženu.
Batuškar već je gotov. Noć je u selu, i bura, divojke gube se po puti, za njima uženje se tiŠću, pune su ulice tamo kud grede lipa kakova cura,, dupli Važan je za mlade, neka se ljube i stišću.
Po hižah ognji gore, još se prede i plete i kuju ženidbe i piri, do nike kasne dobe,
Oj, da nan je sada tamo, u ove dane svitle i svete, popiti buka vina iz naše stare konobe.
VELIKI ČETRTAK
Isukrst preklani presvetnju glave svoju; kako prijatel prijatelu kado ot njega imamo othodi, tako Isukrst oddelju — je se ot sega svèta i ot roda svoga i ot prijatel svojih i ot grčš-niki kako rekuć: »Ovo othoju ot vas, zač vsa svršena i dokonama sut, ka rečena i prorokovana sut i pisana i obrazovana sut ot mene i ot spasenija
X.
I tako na presveta duša oddčli se ot preslavnago tela jego. I tuđe ide v Limb, gdè prebivahu sveti oci, ki bèhu onde stali pet tisuć lèt i veće čekajuće onogo prihoda izbavljenija ih, kako im bčše obećah v starom zakone.
I zato smrt Sina božija velmi blažena i prudna bé, zač poče rasti umankanije anjelsko ot naroda člo-večskago, ki bèhu umankali za oholost svoju, a sveti oci izbavljeni bčše iz tamnice.
I narod človščaslci bè dostojno smrtiju Sina božija iskupljen i vraćen bè k životu, ki život bšše pogubljen prvago človčka prestupljeni-jem; a dèvla krepost oslabè. —
— / kada se oddeli duša njegova ot tela, tuđe zemlja potrese se, ka-menije raspada se, grobi otvoriše se i mnoga telesa svetih ustaše ili uskrsnuće. I opona crkvena raspade se ot vrha do dna.
I videše Židove ta čudesa i vitezi Pilatovi, ubojaše se velmi i množi ot togo straha počeše vapiti blagosloveče Boga i rekuće: »Vistinu Sin božji sa bé*. Tagda vzvratiše se v Jerusolim plačuče i žalujuće i v prsi svoje biju-će se otajno ncsmčjući javiti žalosti ni dreselstva pred strahom židovskim.
I tako nijedan ne osta š njim razve mati njega i Ivan i Marija Magda-lèna. — I potom Židove vratiše se 7c Pilatu rekuće jemu:	»Mi ne vemo,
ako ovi zli ljudi, ki su raspeti, jesu li umrli i zato ugodno ti budi, da pove-limo videti, ako mrtvi sut. Ako li nè-su, umorimo ih, da telesa ih ne ostanu po večernje, zač jure jest sobota praznik naš navlašćni*. Tada Pilat po volč ih stvori im. I tuđe parišeji počmšč nèkoliko vitezi Pilatoveh poj-dose i najdoše Sina božija umroša. I ne prebiše jemu golèni, zač pisano jest: »I kosti ot njego ne skrušet se*.
Tada jedin ot vitezi Pilatovih hote pogovoriti Židovom. 1 bšše slèp i vzam kopje svoje ne vide tela gospod-nja na križi. I reče jednomu ot stoječih ondè: »Upravi mi sulicu ravno k
Zamukla su zvona, Bog u grob položen.
Poli svetega Antona
kleče i mole se lica skrušena i bona.-
Velike sviće gore, tote je božji grobac složen.
Prid crikvom na suncu se blište kandeliri, ča dica hi svitlaju, da se za svece sjaju.
A tamo doli u brajdah pastir na duplice sviri.
U podne frčajka klepeta, mali zvonarov frča sve do žulja, š njin gredu dica uko sela i svaki sebi palicu dela.
Po hižah gori kandeja domaćega ulja.
U crikvi prid grobcem mati misli na sina, a sama ne zna, ko je mrt ali živ, ma svaka mati zna da njeji sin ni nikad kriv, za zdravlje njegovo i duši mu spas, moli Gospodina.
VAZMENA NED1LJA
telu onago propetoga, ki se naricaše kralj židovski*. Tada pripravi sulicu k rebrom gospodnjim i reče slčpo-mu: »Ovo jest on, koga ti išćeši*. Taggda sièpi udri i otvori rebra go-spodnja; i tuđe izide krv i voda. I ona krv štrknu po sulice na oči slèpomu, i v ta čaš prozré sièpi i reče: »V istinu človčk sa sin božji bé*. — Iv toj rane bčše dvoja stvar.
Prvo, da bčše velika, i za volju togo' ne pravi, da ga probode, da dobro pravi: otvori rebra njega. I v tom nam skazuje, da ono bšše ona vrata, kemi potrebujemo uniti v cesarstvo nebesko. Drugo, v tej rane bčše, da ž nje izide krv i voda. I to bè sproti nature človščskoj, zač kada človčk umre, krv se v njem sasede i k tomu veće ne protečet, otmudeže ta krv izide čud-
Grančice moja, tamo priko mora, di zlatno sunce sije, di sve se nebo smije,
di svu nan zemlju brani naša sedlasta gora, da ti je srićan Važan, bila dupla r umani ja, roza najlipća od svih, brkasta mala Marija.
Ti ćeš danas pojti u crikvu, s facoli hlibi i mesa za janca, turte i jaja pop će moliti stare slavinske besiđe tajne i mile beside ke tamo još više vride, i vi ćete znati da hi je čuja veliki Bog iz nebesa.
U podne te biti na stolu jaja, hlibi i janče pečenje, vi ćete slaviti svetac kad Bog je uskrsa, vino će teći crleno vašega najboljeg trsa, i sve će imati za vas veliko sveto znamenje.
Ma kad se skupite iako na dan najlipći u litu, u svakoj hiži za stolon prazne kantride te stati, prazna mista te biti domaćih sini, šćer, sestar i brati, ki su nikamo sami u maglu morali pojti po svitu.
Kad tamo po rasutih seli na Važan miljare oči suza zamuti, uprite svi hi u nebo, vaše oči su čiste i virne, * i molile črsto za pravdu i linde dobre i mirne
Bog će vas Čuti	’ MATE BALOTA
nim zakonom. I v tom nam skazuje, da ne toliko krv, da i voda izide is te rane na skazanije, da muka Gospodina Isukrsta nas je očistila ot všeh grč-hov. —»
l kada videše Židove Ì parišeji Isukrsta mrtva, otidoše ne snamše ga skriža. 1 kada bè vrème večernjemo, jedan vlastelin imenem Osip ot Ara-matije za prošnju Dčvi Marije i sestar jeje pojde k Pilatu i prositela Isusova. Pilat že povele dati je jemu. Tagda Osip i Nikudim snesfa telo Isusovo. 1 š njima bčše BI. D. Marija sa sestrami i sa Ivanom. 1 obviše telo i položiše je v grobč novem, ki bčše sebè Osip issékal v kamene tvrde, jakože običaj jest Ijuđčom pogrebati se.
1 to jest služenije muki Gospoda našega Isukrsta, jemuže jest slava i država va veld včk. Amen.
Iz glagolskog izvornika ispisao
Pop JERKO GRSK0V1Ć u Vrbniku na Krku.
smo, gospodine
Pi?©đ tódeses I p@s godina u Istri
i
Godine 1897. imalo se provesti izbore za carevinsko vijeće u cisiitavskoj poli austrijske monamije, i to po novom zakonu, po kojem je bila ustanovljena nova tako zvana petakurija, u kojoj su imali pravo glasa svi zakonom ne-isključeni muški punoljetni državljani. To kurija kaošto i četvrta, ona- seoskih općina, birale su zastupnika ne izravno, nego putem pouzdanika ranije biranih u pojedinoj upravnoj općini, a vršio se izbor zastupnika u sjedištima kotarskih poglavarstva. Za izbor pouzdanika bila je predvidjena razdioba većih općina na izborne otsjeke, opseg i sastav kojih su bili dodijeljeni odluci pokrajinske vlade.
Istra je imala birati pet zastupnika, i to: jednog općenita peta kurija za cijelu Istru; jednog seoske općine kotare-va Pazin, Voiosko, Lošinj; jednog seoske općine kotareva Kopar, Poreč, Pula; jednog svi gradovi Istre i jednog veliki posjed. Računalo se sigurnim za Hrvate i Slovence uspjeh u seoskim općinama istočnih kotareva, a za Talijane u gradovima i velikom posjedu, dočim se predvidjalo oštru borbu u općenitoj petoj kuriji i onoj seoskih općina zapadnih kotareva, i to obzirom na ondašnji sistem austrijske vlade i na već iskušane metode talijanske stranke, dočim po broju pučanstva je većina bila bez svake dvojbe hrvatsko-slovenačka i u tim đvim izborništvima.
Na čelu tadanje austrijske vlade bio je grof Bade ni, Poljak po osvjedočenju, ali prema onda postojećim prilikama i nazorima u odlučujućim dvorskim krugovima bio je upućen da u novom parlamentu računa na saradnju sa liberalnim Nijemcima, a po tome i sa njihovim saveznicima Talijanima. Namjesnikom u austrijskom Primorju bio je od prije poznati slavofob Rinaldini. Cijeli državni organizam dakle, počam od žandara pak sve do ministra bio je u Primorju u korist talijanske stranke. Talijani pak sami u Istri na usta svog vodje Bartolia nastupili su izbornu borbu sa famoznom lozinkom: »Osar tutto (Osmjeli se na sve)«. Ta imali su dobro zaštićena ledja!
Ispoljio se je taj položaj odmah u izbornim pripravama. Namjesnik Rinaldini, ođredjujuć izborne otsjeke za općenitu petu kuriju, priključio je talijanskim gradićima toliko hrvatsko-slo-venskog življa iz okolice, koliko su pojedini gradovi mogli podnijeti, da talijanski živ al j ne bude majorizovan. Time već bilo je osudjeno na hiljade hrvatsko-siovenskih izbornika na neuspjeh, te ili se nisu niti prikazali, ili ako i jesu, ta-da nisu bili pripušteni u izbornu dvoranu, ili pak na silu prinudjeni da otidju neobavljenog posla.
Talijanska općinska poglavarstva su se sa svoje strane pobrinula, da kod sastava izbornih listina izopače kolikogod mogu imena naših izbornika, da ih pak izborna komisija ne pripusti glasovanju, ili ih jednostavno i ne unesla u listine. Rokovi za ispravak listina bili su jedni odredj eni na oglasu izloženom u općinskom uredu, a drugi kasniji objavljeni običajnim načinom usmeno, zavaravajuc tako naše zanimanike.
Zemaljski saborski odbor Je otvorio svoje jasle poznatom doklacenom očajnom izdajniku, koji je podlim podvalama, danim mu novcem i starom igrom istog zemaljskog odbora o razdiobi kastavske općine zaveo tobožnjim »istarskim slavenstvom« dio našeg pučanstva u Liburnlji i tako zasljepljenog poveo ga u talijanski tabor.
Naravski da i ć. kr. vlada nije htjela zaostati za svojim talijanskim saveznicima u akciji protiv hrvatsko-slovenske stranke, te je tobože na svoju ruku a u istinu na njezin poticaj sa programom »talijansko-slavenskog sporazuma« postavio svolu kandidaturu sreski načelnik Prano Coglievina (Holjevina) u Izbomištvu seoskih općina kotareva Pa-zin-Volosko-Lošinj.
Političko društvo »Edinost« u Trstu, koje je još tada protezalo svoju djelatnost takodjer i na Hrvato-Slovence u Istri udovoljilo je željama ovih i postavilo kandidatom dvojicu njihovih vodja, i to Vjekoslava Spinčića u dotadanjem njegovom izborništvu seoskih općina istočnih kotareva, a blagopokojnog đra. Matka Laginju u općenitoj kuriji i u dotadanjem njegovom izborništvu seoskih općina zapadnih kotareva.
Kod izbora biranih birača (fiđucia-ra»pouzđanika), koji su kasnije imali izabrati zastupnika, razmahala se u općinama, koje su bile u talijanskim rukama, nasilje i prevarstvo. Izborne njihove komisije nisu pripustile u izbornu dvoranu nikakve kontrole s naše strane, naše se izbornike nije pripuštalo glasovanju, talijanski izbornici i ne-izbomici glasovali su po više puta za sebe 1 druge, žive i mrtve, ako su slučajno naši izbornici koliko zakasnili do izborišta, tada se pospješilo sa primanjem talijanskih glasova i prije vremena zatvaralo izbore, a ako su naši izbornici brojno pravodobno pristupili, tada se izborom zatezalo, da se tako za-
vuče u noć naše čekajuće izbornike, koji su bili medjutim izvana izvrženi svakojakim pogrdama, nasilju i zastrašivanju nahuckane i plaćene talijanske rulje. Na hiljade naših izbornika je bilo' tako spriječeno da odadu svoj glas.
Po izboru biranih birača mogli smo računati općenitu kuriju za nas izgubljenom. No to nije priječilo naše birane birače, da vrše povjerenu im dužnost.
Dne 10 marta 1897 imali su birani birači glasovati za zastupnika općenite kurije, a dne 16 istog mjeseca za dva zastupnika seoskih općina, pak, eto, zašto mi o tridesetpetgođišnjici misao leti na one velebne iskaze narodne svijesti, te osjećaja dužnosti i samoprijegora.
Naše su oči bile uperene poglavito na dva talijanska gnijezda Poreč i Kopar, u kojima su se imali sastati birani birači onih odnosnih kotareva. Jer za izbornih pretpriprema počelo je u ‘ njima svakovrsno zadirkivanje, izazivanje i strahovanje naših ljudi. U Kopru bio je ranjen u glavu kamenom naš profesor na ondašnjem učitelj ištu Franković, bili su napadnuti batinama i kamenjem naši djaci u učitelji-štu, a ovi bi bili jednom za vožnje i iz parobroda pobacani u more, da ih nije zaštitio ondje prisutni pomorski časnik. U Poreštini pak bile su sasječene loze u vinogradu jednom našem izborniku i jednom Talijanu, koji nije pošao za njih glasovati, a isprebijali su naše ljude čak i na izlazu iz crkve, gdje su se pomolili.
Naši su birani birači uz sve to pristupili punobrojno izboru dne 10. marta! zdušno ovršili narodnu dužnost. Nudili su Talijani i po 2000.— for. za pojedini njihov glas, ali uzalud, jer su naišli na »tvrdu viru«.
Pobjedio je toga dana talijanski kandidat Bartoli za 30 glasova većine nad našim. Uz već navedena srestva dalo im prevagu 16 samozvanih »Istrana Slavena« zavedenih od spomenutog očajnog izdajnika.
U Poreču, gdje se toga dana izbor proglasio za svu pokrajinu, sakupio se pred izbornom prostorijom sav grad, mlado i staro, muško i žensko, odličnjaci i svjetina, sve kipeče od stečene pobjede, a čekajuće na izlaz naših biranih birača. Nije čudo, da se ovi zabrinuli i obratili se na kotarskog poglavara za zaštitu. Ali on, dok je odredio za svaki voz talijanskih biranih birača po jednog oružnika, da ih prati na putu mimo naših mirnih sela, nije dao nego jednog jedinog svim našima, da ih izvede iz tog sršenovog gnijezda, čim su se oni pokazali na vanjskim vratima izbornih prostorija dignu se urnebesno zviždanje, pogrde i psovke svake vrste, pratili ih svim porečkim ulicama, a obasipalo ih se kamenjem i svime, što je toj bjesnoj rulji došlo do ruku. Dovikivalo im se uz to: »Do vidova 16, kad ćemo se po ulicama štrcati vašim glavama kao narančama«. Zaštitni oružnik bježao je i on glavom bez obzira uz naše birane birače. Pojedini od ovih bili su napadani i putem do kuće, kad su prolazili uz raštrkana talijanska gnijezda. I za sve to nije pao niti jedan vlas sa glave bilokomuTalijanu.
Poruka medjutim o »štrčanju glava« pošla . Poreštinom od sela do sela, od kuće do kuće i od uha do uha. škrgutalo se zubima, zadalo »tvrdu viru« i šutilo. Nisu niti vodje znali, što narod prokuhava.
Svanuo je i dan 16 marta, lijep, sunčan. Iz daljih krajeva Poreštine već prije zore vide se čete ljudi, gdje se sa svih strana žurno, a ozbiljno kaoče
cestama put Poreča. Gledaju te povorke sa zidina talijanskih gradića, čudom se čude, ćute oluju i telale u Poreču: oblak se sprema. Poreč telali u Pulu, pak se odanle otpušta torpiljerka krcata vojnicima. čete po cestama prikučile se medjutim ka V a r v a r i m a na doma-ku Poreča i tu stanu. Bilo je tu ure-čeno sastajalište i zamalo nakupi se tu preko 3000 naroda. Selo je kojih petsto metara od ceste. U neke zamni zrakom krik sa ceste: U pomoć! Sve se zgrne onamo. Vide dva oružnika, Nijemca iz češke, gdje vode našeg čovjeka opasanog sabljom, koja je poticala još iz Napoleonove dobe. Uhapsili ga zato. Iz množice začu ju se povici: »Pustite ga, žandarmi, ubit te(če) ga dole (u Poreču)«. Oružnici*, da li iz straha ili što, otpuste uhapšenika, prepoznaju ondje prisutnog seljana barba Ivu, krupnog tijelom, ali blagog lica i izražaja, te ga zamole da ih izvede iz toga mnoštva. Rado skoči barba medju ljude, pak nešto rukama, a nešto nagovorom: »Dajte, dico, mista!« prokrči oružnicima slobodan prolaz u Poreč.
Izvidnice medjutim javile množici, da je pred Porečom poredana vojska, koja da pripušta u grad samo birane birače. Dok se ondje vijeća, što da se čini, vide, gdje se iz Pazinštine valja k Poreču kočija i znatiželjno paze koga da vozi. Kočija pored njih stane, a iz nje izadje svima dobro poznato lice. U čas zaori iz svih grla: »živio naš ćaća! živio Lagi-nja!« On gleda množicu, časkom mu se zaiskre oči, da zatim nastupi sjena. Očito zatečen dogadjajem, vidi te kršne ljude, potomke davnih naseljenika iz južne Dalmacije i Skadarskog jezera, pripravne na sve. »Pak što, 1 j udi?«, pita on. »Nedamo mi naše krvi onima, gospodine«, odgovara množica. Zamišljeno i bez riječi skrene La-g i n j a u selo, a narod sav za njim. U selu pope se on na stepenice pred kućom i svojom očinskom blagom riječi stade miriti narod, naglašavajući, da ondje u Poreču postavljena vojska imade dužnost da pazi i na sigurnost naših biranih birača. Narod, donekle smiren, pristade na njegove savjete uz opasku: »Dobro, gospodine, ali pazi-ć e mo i mi«.
Svrstali se birani birači, a pred njima mali odred pratnje. Pred gradom dočeka ih zapovjednik vojničkog odreda. K njemu pristupi jedan iz pratnje i nagovori ga: »Gospodine, pod vašu zaštitu dajemo ove naše birane birače i vi nam ih čile i zdrave povratite, pak će naši ljudi bit mirni«.
Birani birači krenu zaštićeni u grad. Sakupljeni pak naš narod raštrka se po bregovima oko Poreča, loveč svaki glas, koji bi mogao doprijeti iz grada. Nu grad je bio cijelog dana miran, a po tome je množica na brijegovima razumjela, koji sat bije. Iza podne bili su čili, čitavi i veseli ispraćeni naši birači iz grada. Množica sa brijegova pohrli im u susret, začu od njih vijest o našoj pobjedi u istočnom i zapadnom izborništvu, te gromorni živio-klici Laginji i Spinčiću zaore pred vratima Poreča i kao val prodju i odjeknu od sela do sela uzduž i popreko cijele Istre. Dr. L a g i n j a, zahvaliv se narodu na muškom i svi jesnom držanju, teškom mu se mukom ote iz sredine i krene kući. u Pulu. Ondje na stanici dočeka ga množica od preko 1500 naših ljudi sa istim živio-klicima. Svi su htjeli da ga do kuće u gradu isprate, ali zapriječili to redari i oružnici. Nisu medjutim znali zapriječiti i podlih tvornih napadaja na pojedine naše ondješnje gradjane nekoliko dana kasnije kod izbora zastupnika za gradove.
Talijansko-vlađin kandidat Coglievina dobio je bio ciglih osam glasova svojih Cresana u istočnom izborništvu.
Na večer pak zatutnjiše zrakom mužari od Baške na jugu pak sve do Doline na sjeveru, po svim brijegovima i uz svako selo planuše neizbrojni ogromni krijesovi, a svuda pak krilio se oduševljen i neumoran klič: živio Lagi-nja! Živio Spinčić!
Veleban je to bio dan narodne svijesti, samoprijegora i slavlja!
Ali nije moglo ostati bez epiloga, Do koji mjesec dana odgovorali su pred sudom u Rovinju desetorica naših seljaka iz Poreštine radi suprotstavlje-nja organima vlasti ono pred Var varim a. Svjedoci bili su ona dva oružnika češka Nijemca. Oni, da li hotice Ili nehotice, iskrivili su čuvene poklike u smislu: žandarme ubite (ubijte), dole žandarmi! Svjedoke odbrane sud nije pripustio kao tobož saučesnike... DobUi su po 6—7 mjeseca tamnice, a sirota barba Ive cijelu godinu kao zahvalu, što je izveo oružnike iz tobožnje pogibelji. Narod susjedni i tu je shvatio svoju narodnu dužnost, te besplatno pomagao porodice osudjenika u obradjivanju zemljišta, a i novčano da uzmognu tu i tamo posjetiti i tješiti narodne žrtve.
Dogodilo se i to, da su dvojici Talijana bili posječne loze u vinograd Počinitelje nije se pronašlo, te se ne-može kazati, da li to počinili naši ili pak sami Talijani, činjenica je, da kod jednog od tih slučajeva nisu loze bile posječne redom, nego na pribir, i to samo zastarjele.
Kao dalnja posljedica tih dogadjaja bilo je hapšenje mnogih drugih naših ljudi, premetačina i zapljena svakovrsnog oružja i oruđja čak i kosijera nužnih za obradjivanje vinograda, a kao vrhunac kazneno ukonačivanje vojničkih odreda po našim selima.
Nesreću za seljaka upotpunila je slaba ljetina. Neprestani nalivi i česte tuče prouzročili su, da je zemlja zatajila. Seljak zdvajao pod teškim bremenom i brigom za sebe i porodicu, ali mu duša kipila na onog za njega glavnog uzročnika.
Bilo je tada, da je došao do mene jedan od onih naših vrijednih seljana i reče:
— Falili smo, gospodine, onog puta.
— A što, prijatelju? pitam ga.
— Da nismo šli dole: znali bimanjko zač trpimo, reče on.
Tako je sudio sav onaj narod.
Vrbnik, 16 marta 1932
Dr. Dinko Trinajstič
Vila roda u pohode
Uili Bože, čuda velikoga!
Sta to ječi u gori zelenoj,
Sta to plače navrh Učke lomne?
Da l’ su dusi U jelenče mlado,
II prognano sviloruno stado?
Nit su dusi nit jelenče mlado,
Ni prognano svilàruno stado,
Več to cvili b’jela gorska vila.
Dóletila Slovenkinja vila Rodu svome, danas u pohode.
Al joj mlado propuknulo srce,
Jer žalosna, puna uzdisaja Čami Istra, prel’jepa domaja.
Plače vila, jer joj do nevolje,
Teške rane bez preboia bdije.
Svoja b’jela spustila krila I rukama lice je sakrila,
Da ne vidi one teške vaje.
Teške vaje izmučene raje.
Sa sjevera hladnoga do juga,
Od istoka do zapada duga,
Svuda lelek, sirotinja pusta.
Žalba ide od usta do usta.
Oj, nesrečo, da nigdje ne bila.
Teško li si Istru ucvilila!
Magla gusta sakrila je sunce I zastrla polja i vrhunce.
Uvenulo mirisavo cvjeće — Oj, ■ zar nikad procvast više neče? Šuti slavulj posred svoga luga,
Na srce mu spustila se tuga.
Mlade mome u kolu ne poju,
Nego plaču tešku sudbu svoju.
Nigdje pjesme ni vesela srca,
U suzama jadna Istra grca.
Svuda lelek, sirotinja pusta,
Žalba ide od usta do usta.
Ruke diže bijela gorska vila,
Rodu svome posestrima mila,
Na planini, svetoj Učki — gori Milim glasom, ona progovori:
»Magla pala, al če magla proči,
I na vrata naša sunce doči.
Naših suza bit če puna česma,
Al iz suza rodit če se pjesma.
Zato,, rode, diljem Istre moje Čekaj zoru nove sreče svoje.
Kolo presta, ali če kola biti.
Mlade mome pojuč vijenac viti, Divič-gradu još temelj je zdravi,
A u gradu spava junak pravi.
Iza noči bijela zora svane,
Obasjat če i naše poljane.
Veli Jože čuva zavjet predja,
A u Joie široka su ledja.
Za vremena stvorena je sila,
To vam veli Vaša b’jela vila.
Što je došla rodu u pohode,
Da sačeka slatki dan slobode*.
Spjevao seljak Iz Istri*
Tri Uskrsa i četvrti, koji dolazi..
isti	*
Bilo je to jedne predratne godine kada je naša Istra cvjetala u kulturnom, gospodarskom i nacionalnom razvitku i velikim koracima išla ka napretku i boljoj budućnosti. Bila su to vremena, koja se nikada ne mogu zaboraviti. Ko je samo kratko vrijeme boravio u Istri i medju našim narodom, taj je Istru zavolio, kao da je tamo rodjen i odrastao. I kad je poslije nekoliko godina morao napustiti Istru, kad je i on morao bježati, govorio je, da ona-kovim životom kakovim je tada živio u Istri za ono kratko vrijeme, neće živjeti. Gostoljubivost i familijarnost našega naroda, tako je velika i iskrena, da su te vrline glavna karakteristika našega naroda i postale su poslovične. A probudjenja narodna svijest, koja je vjekovima tinjala u srcima našim, dok je ne probudiše najbolji sinovi Istre, veliki Dobrila, Laginja i mnogi drugi, slavila je u to vrijeme slavlje i pobjedu. Bio je to zaista sretan narod Narod kulturan, sa velikom historijom i još većom budućnosti. Jest, tako je nekad bi-
lo.
U takvim godinama približavao se i Uskrs, koga je narod dočekivao sa najvećim o-duševljenjem. Uskrsu, tom najvećem prazniku mira i ljubavi, radovalo se staro i mlado. Sve se spremalo, da najsvečanije proslavi uskrsnuće Spasitelja. 1 u najsiromašnijoj kolibi i najbjednijoj potleušici, sve se sprema, jer je sutra Uskrs. Uobičajena uskrsna pogača ne tali ni u najbjednijem domu.
Velika je Subota pred večer. Sa tornja franjevačke crkve, u Pazinu tek što se nisu oglasila poznata nam zvona i pozvala narod, da se približava svečani trenutak. — Uskrsnuće. Tamo iznad Mečari, na Ve-lanovom Bregu na Štrangi i Brestovici, zagruvaše prangije i mužari, a iz franjevačke crkve kreće svečana povorka, koju predvodi gvardijan , Otac K. Svečan trenutak. Čuje se skladno pjevanje naših franjevaca i hor gimnazijalaca. Iza svečanosti sakuplja se narod, da preko svojih predstavnika čestita časnim Očima Uskrsnuće.
Osvanulo je čisto i vedro proljetno jutro. Proljeće. Uskrs. Iđealnijeg Uskrsa, čovjek ne može ni da si zamisli. Drveće u punom cvatu, na sve strane čuje se rano pjevanje slavujevo, a po stogodišnjim ladonjama lastavice veselo cvrkuću.
Pred crkvom sv. Nikole, koja danas slavi Uskrsnuće, sakuplja se narod. Dolaze seljaci iz bliže i daljnje okolice u svečanim odorama i narodnoj nošnji.
I dok se narod sakuplja, gradom obilazi naša narodna glazba i svira budnicu. Mužari sa brijegova gruvaju, zvona zvone, a iz crkve polazi svečana povorka Na čelu glazba. Povorku predvodi prepošt Kalac. Slavi se Uskrsnuće, zvona zvone, a narod pjeva i hvali Boga.
Povorka se opet vraća u crkvu, a svećenik svojim silnim I divnim glasom zapjeva: »Kraljice nebeska raduj se, Aleluja!« i svom narodu prozbori: »Kršćani moji dragi«! Kao kakovo nadzemaljsko biće, obasjan morem svijeća govori narodu o uskrsnuću Boga, o ljubavi i miru božjem..
Misa se svrši, narod se razilazi i čestita Uskrs. Svi su zanijeti, svak osjeća veličinu svečanog momenta, svak osjeća, da mu je bližnji brat, osjeća ljubav, beskrajnu ljubav, zadovoljstvo i sreću.
Glazba se vraća iz crkve i građom svira omiljele koračnice: »Hej veselo mili druzi«, dok se na općinskoj zgradi vije naša trobojka_____
U najsvečanijem raspoloženju prolazi tako prvi dan Uskrsa, koji je posvećen ljubavi do bližnjega, domu i porodici. Dan polako odmiče i svako baca pogled na Učku, nije li možda pokrivena »klobuči-ćem«. Zadovoljni što nije, jedva čekaju da osvane sutrašnji dan. I zaista osvanu vedar, sunčan dan........
Već je prošlo i podne, a u velikoj basti Narodnog Doma sakupila se silna masa svijeta. Po starodnevnom običaju sprema se narod, da drugi dan Uskrsa sprovede u prirodi. Danas će na Lindar. Tu je već i naša glazba, koja na čelu bezbrojnih četve-roredova ide ka Vranici. Na čelu je kršan barjaktar sa velikom trobojkom. Gradom se ori junačka pjesma koja polako iščezava. Povorka je već na vrhu Dražeja, još malo, kad zaori beskrajni »Živio«... To su braća, koja uz oduševljene poklike pozdravlja goste i braću. Lindar je svečano iskićen. Tu se sakupio narod iz_cijele Pazinštine, iz. Pićanštine, Gračišća, Žminja, Čepića, Novaki, a ima ih i iz Berma i Trviža.
Na prostranom trgu pred crkvom prire-djena je zakuska. Zaredaše zdravice i patriotski govori naših prvaka. Muzika svira, nasta silno oduševljenje i klicanje. Tišina. Narod skida kape i diže se na noge. Čuju se zvuci himne: »Lijepa naša domovino« a narod složno prihvaća i završuje: «Proklet bio izdajica svoje domovine«. Nebo sé prolama od oduševljenih poklika: «Živio Mate Laginja! Živio Spinčić! Živio Trinajstič! Živio!« Od oduševljenja narod se grli i ljubi. Svak osjeća u sebi ’divovsko nešto, što se ne može slomiti, što se ne
da iščupati. Sredan narod-------
*
Sunce-'tek što je zašlo, a po Dražeju se spušta duga povorka. Dok su jedni na pola puta, kraj povorke je još na vii brijega, kod Križišča. Prvi redovi, već stižu pred Narodni Dom, kad se iz sredine .grada začuie zaglušliiva vika i galama, koja
se sve više približavala, dok ne stiletti blizinu Narodnog Doma. Tu stane. Stanu i naši. Licem o lice Prsa o prsa. Mrtva tišina, ali za čas, jer se odjednom začuju poklici »Abbasso i schiavi«. Na naše se sasu kiša kamenja a tu i tamo čuje se i po koji hitac. Naši ostadoše samo za čas neodlučni, ali kad razabraše u čemu je stvar uz gromki »Živio«, rukom pod ruku, kreću napred i potiskuju talijanske izazivače Našeg naroda ko more, a njih šaka. Ta kad bi naši samo dunuli, odletjeli bi svi ti šjori i paroni u nedaleku jamu Bijesni što nisu postigli svoju namjeru, što nisu izazvali paniku i rastjerali narod, potrča-še ovi napred do ćoška i dočekaju naše kamenjem. Pucnjava postaje gušća, ima i par ranjenih. Stvar postaje ozbiljna. U to se pojavi odred žandarmerije i vojske i načini kordon izmedju protivnika. Okolne ulice su sve blokirane i zatvorene. Zagušljiva vika postaje sve jača. Gužva, pucnjava. Vojska pali plotun u zrak, izazivači bježe po Buraju i Kaštelu, sakrili se u mišije rupe. Naši ostaju nepomični, a vojska upire cijevi u njihova prsa Jedan mladić poviče:	»Pucaj, ako smiješ!« Narod
stoji još dugo i pjeva: »Proklet bio izdajica«.. To je bilo jedne godine prije rata.
*
Rat bijesni na sve strane. Uskrs je. Crkveno zvono, koje je još jedino ostalo žalosnim zvukom poziva vjernike u crkvu. Veliki trg pred crkvom sv. Nikole je prazan. Priroda se ne miče, ne čuje se pjevanje ptica, a po suhim 'adonjama obli-jeću crni gavrani. Naidje po gdje koji starac ili žena sa djetetom. Idu, da se danas, na Uskrs pomole za život svojih najdražih koji su na bojištu. Mjesto mužara, čuje se podmukla tutnjava topova, sa ratišta na Soči... Svećenik opet pjeva: »Kraljice nebeska«... ali mu glas drhti. Svrši se misa, a ono malo naroda vraća se pognute glave kućama svojini. Uskrs, blagdan mira i ljubavi, a rat unaokolo bijesni svom žestinom. Kad li će se svršiti?
Prolaze godine. Dve, tri četiri. Rat se napokon svrši. ..
1919 Velika je Subota Iz franjevačke crkve kreće povorka. Narod se sakupio u velikom broja i na svom jeziku slavi Boga i njegovo Uskrsnuće. Ništa ne sluti. Odjednom iza spomenika pred crkvom navali rulja i dočeka povorku najpogrdnijim poklicima i baca se na nju kamenjem i gnjilim jajima. Ne staje ni pred najsvetijim. Otac K. prekida svečanost, a narod gleda, kako da se izgubi .. Nekoliko njih je uhapšeno. Odvode ih u Kaštel..
Sutra, na Uskrs, slavi se Uskrsnuće u stolnoj crkvi sv. Nikole. Narod u povorci pognute glave obilazi oko crkve i opet se u nju vraća. Mjesto »Kraljice nebeske«, čuje se tudja: »Regina coeli«. Svećenik hoće da progovori i počinje: »Kršćani moji dragi«! ali u tom momentu, sasvim iznenada iz lijevog krila u crkvi zabruji vojnička glazba i svira »Giovinezzu«. Narod preneražen, znajući vrlo dobro, da to ne sluti na dobro, hoće da bježi iz crkve, ali ga na crkvenim vratima dočekaju pljuske i batine. Misa se svrši. Pred crkvom kordon vojnika i civila. Čuje se zveket lanaca i već odvode grupu mladića i staraca okovanih u teške lance... Iz crkve —
Otac gvardijan je protjeran, a župniku je od tuge i bola puklo njegovo dobro i plemenito srce, kad je vidio nepravicu, kad je vidio, šta se sa njegovim narodom dešava. Narod ni kriv ni dužan... Slavi se Uskrs.... Tako od 1919 do 1931 Punih trinaest godina.......
1932. Uskrs. Kako li će ga dočekati naši tamo preko? Hoće li smjeti u crkvu?...
Crkva je skoro prazna. Neki strani svećenik hoće da na tudjem jeziku prozbori. Podigne oči i vidi praznu crkvu. Silazi sa propovjedaonice, na brzu ruku svrši obred, ode i on ..
Gradom svira glazba i svira »Giovinezzu«. Narod se drži u kućama i obraća misli na svoje rodjene. koji. danas, na Uskrs trunu po dalekim tamnicama. Dugo ih već nema, daleko su, daleko iza visokih tamničkih be-
dema daleko od svojih dragih i milih. Kad h će se vratiti? Mnogi hoće, ali kasno. Mnogi nikad. Nikada. Žalosni su i pusti naši domovi, jer u svakom domu fali neka Otac, sin brat. Fali i sestra. I nju su odveli.. ..
Otac kod ognjišta okupio unučad oko sebe i priča im, kako je nekad bilo. Priča im o Uskrsu. Starac se odjednom trgne, lupi o prsa i reče: »Danas je Uskrs, raduj-mo se! Hristos voskrese! Radujmo se Uskrsu, koji mora doći. Još nas, hvala Bogu ima mnogo, vrlo mnogo! Uskrsnuće mora doći...«
*
I mi, koji smo ovdje daleko od naših domova i naših dragih, ali ipak svoj n?. svome, dočekali smo Uskrs. Ali kako? Pognuta nam je glava, tužni smo i neveseli. Ali danas je Uskrs. Hristos voskrese! Uskrsnimo i mi! Uskrsnimo naš duh, koji spava, otresimo se mrtvila i očajava-nja. Proljeće je tu. Budi se priroda, neka se probudi i naš uspavani đuhl Danas, na Uskrs, odbacimo svaku tugu i žalost! Dosta je bilo muka! Sjetimo se naše braće, tamo p:eko, koja danas, o Uskrsu čeka Uskrsnuće. Uzdignimo glave, stisnimo pesti, odbacimo okove... naših očajavanja 1 tuga, naše dezorganizacije! Na noge, braćo, premino se oboružajmo se, čvrstom voljom slogom i ljubavlju: voljom, da moramo postići ostvarenje naših ideala, slogom, bez koje nećemo ništa postići i ljubavlju do naših milih i dragih, do braće, do opustošenih nam ognjišta, do rodne grude Tako oboružani podjimo putem, kojim smo krenuli, jer Bog je s nama. Žrtve naše, nek nam svijetle na putu! Zar ne čujete, kako već pjevaju: »Dosta bjesmo mi robovi, a sada smo slobodni...« Prihvatimo i mi tu pjesmu! Uskrs je, dolazi uskrsnuće. Proljeće je tu priroda se budi Oko ladonja se već skuplja narod da proslavi Uskrsnuće. Mužari gruvaju, glazba svira, a narod kliče i pjeva, jer dolazi On. Dolazi Spasitelj ....
Novi Sad, Uskrs 1932. Barba Lujo.
»Umro je i on«.
»O, siromah. Bog ma dao pokoj...
Vidite kako se ljudi nahode, ma da nisu ni sanjali jedan drugoga... To se osjeti. Da ne bi ovako da nismo oni koji jesmo. A što ćete reć, kad vam kažem da smo. A što ćete reć, kad vam kažem da vam ja poznam i pokojnoga bižnona?«
Starac je polako, odmjereno zama-kao vesla u more. Moje oči su kolutale. Sela, naselja, varošice, šume iz kojih vire male kućice redale su se pred mojim očima. »Sve, sve je to naše«, zanosno je kliktala moja duša.
I starac bi nakon svakog zamaha veslom izustio po jednu riječ.
»Vidite, ono vam je Dalibor, kula naša istrijanska... A sad smo pred Ikom. Eno Ičića... A onamo dalje, vidite Lovran, Berseč...«
A ja već čisto omamljen od siline osjećaja, osjetih u duši nešto nalik na blagodarnost prema tom dobrom starcu, što mi je otkrio ljepote naše Istre. Veličinu svoje istarske duše. I ne znajući kako da dadem oduška svojim navrlim osjećajima, rekoh mu:	»Hvala vam,
hvala!«
»A sad, da vas nešto pitam. U jednu besjedu: kako će sve ovo svršiti? Neki govore, da bi moglo biti svašta. Da nas samo Bog i Gospa Božja od Trsata oslobodi njih... Ako bi se to dogodilo, ne bih mogao preživjeti tuge, ni u grobu ne bih imao mira. Ali vi mladji ne bi mogli dozvoliti da se mi stari u grobovima mučimo. Borbe, borbe se hoće, kao što je i dosad bilo. Ništa bez nje. I s tim sam vam rekao sve. Ne zaboravite nikad što sam vam rekao«. Malko se zamisli i nasloni na odignuta vesla. Onda opet istiha zavesla i reče smirenim glasom: »A sad da vas pitam ovo, što mi je bilo na pameti, i sve da ću vas pitati, ali u razgovoru, pa zaboravljah: Recite mi pravo, po duši, jeste li što ćuli ili vidjeli kad ste bili u parku? Vi ne znate... Ali bili ste na mjestu gdje se i u vrijeme kad se javljaju vile«.
Frohujale su mnoge godine. Istru zastire mrak Je li starac preživio svoju tugu? Nije. Od žalosti mu prepuklo plemenito slavensko srce. A meni i dana» iskrsne pred oči njegov lik i titraju u ušima njegove riječi...
Nemoćan sam. Pero, jedino moje oružje, krši mi se. Rivaju mi moji isti u srce. Ja se smijem i suze ronim. U isto doba. Suze ronim što ne mogu u Istru našu. Zar nikad? Nikad? Tuga me mori što ne mogu da položim na grob mog dobrog Starca kiticu cvijeća. Duša mi cvili što ne vidim ništa, što bi me punilo nadom da će se još u vrijeme mojih dana ispuniti zavještaj, molba, nada.
Ali utjeha je moja duboka. Tješe me istarske vile
Dok je vila u Istarskim šumama i dušama Istarskog čovjeka, našeg roda nestati neće.
Beograd, 22 I 1932.
Ljubidrag Garčina,
Istarske vile
Jednog lijepog ljetnog dana 1917 godine nadjoh se, uprav odjednom, na istarskom tlu.
Volosko. Rodno mjesto Barba-Riki-no, Rečem, a kroz dušu mi prostruji neko neizrecivo milje, kao da sam izrekao ime obetovane zemlje i spomenuo ime najmilije mi osobe.
Ma da je tome davno, a u duši mi izblijedješe i mnogo krupniji utisci sa drugih krajeva, ja se ipak gotovo do u tančine sjećam mojih utisaka, koje osjetih pri stupanju na istarsko tlo. Sjećam se izgleda obale u Voloskom, fizionomije pojedinih kuća, mirisa mora, huja stabalja, glasa ljudi i mnogih ostalih pojedinosti. Neznačajne stvari? Ali meni sve, sve to iskače pred oči u svoj svojoj veličini kao malo šta drugo u mom životu. Jer sve to što čuh, vidjeh i osjetih je istarsko.
Za mnom je ostalo Volosko.
Opatija... Na časove misijah da sanjam. Ta, nalazio sam se na tlu sanjane, željkovane, u mom srču odnjihane Istre.
»Zora«. Vojničko stanovalište. I ja sa svojim vojničkim prtljagom uđjoh u — hram. Kao da povrijedili svetinju mjesta sa svojim vojničkim k. u. k. odijelom. Ali što sam mogao? Obukoše me. Dovedoše me. Baciše. Bio sam bacan. I prebacivan, šta ću ja tu? Zašto? čime ja mogu da poslužim odvijanju ili stišanju rata?
Ipak, ipak, uskoro, već nakon prvih utisaka, osjetih upravo duboku blagodarnost prema, crnoj nesmiljenoj sili, koja me je bacila na to mjesto. U opatijsku »Zoru«.
I zidovi počeše da mi pričaju... I ja sam slušao dugu beskonačnu priču opatijske »Zore«, dnevnog sastajališta opatijskih Hrvata.
Ratna vreva. Slike i utisci se mijenjaju, gomilaju. Ali sve što je iza mene, leglo je u zasjenak. I meni se čini da ne sudjelovah ni duhom ni tijelom svojim pri svim onim ratnim susretima, dogo-đjajima, pojavama, ma koliko sve to bilo burno, potresno, privlačno. Sve je prohujalo za mnom i izblijedjelo u mojoj duši. Sve, sve. Samo nisu dani pro-boravljeni u Istri, živem u njima.
Vidjeh Istru, ako li ne svu, ali to barem i jedan njen manji dio. Libumij-sku. Zašto toliki moj zanos? Da je u kolu s našim ostalim krajevima, bih li mogao da klikćem: osjetih mirise njenih gorica i dubrava, čuh na izvoru riječ njenih sinova, udahnuh tophnu njenih domova? Bih, jer Istra je miljenica naša, kojoj se nikada dovoljno nadiviti ne možemo. I ja dalje pobjedonosno klikčem: vidjeh Istru, na njenom tlu prizreše mi se likovi njenih vila... i čuh pričanje o vilama.
Vidjeh istru u svoj svojoj skromno-stii tišiaki isjeti ojadjene zemlje. I št.q dalje odmiče vrijeme, ja vidim, mislim i osjqcam: .njena je skromnost raskoš-| na, njena" je tišina bučna, njeno siro-
tinjstvo je prividno. Osamljena je, ali nije napuštena.
Opatijski park. Gotovo da bih od razdraganosti, što sam sam, i zatrčao se njime kao dijete kad osjeti da je u slobodi. žedno sam upijao aromatične mirise lovora i borova. Ipak činilo mi se je da mi je neko na tragu.,. Oh, kako je u toj šumi bilo sve veličanstveno, silno, moćno. Pored onog ogromnog, šutljivog i tamnog drveća osjećah se malenim poput crvka. I sav tronut, skršen od navale osjećaja, sjeđoh na neku klupicu pored jednog — mislim — šim-širovog šumarka, izraslog u obliku vijenca. Ispred njega je stršila brončana statueta. Netremice sam ponirao pogledom u nju. Kao da to bijaše neko šumsko božanstvo, koje se je pritajalo. I moju dušu kao da prekri neka otajna koprena; izblijedi u meni spoznaja o vremenu i prostoru. Kao da bijah u nekoj šumi iz priče, gdje se odigravaju čudesne nedokučive stvari...
Zašuštilo je granje... šum kao da bi od svilenih haljina... I zuj kao da
bi od pritajenog djevojačkog glasa.......
Hihot... Tapkanje... Kao da bijah uzet, ne mogoh se okrenuti.
A onda, kao kroz maglu, pred sobom, kao da razabrah neke bijele sjenke, prikaze u obliku djevojačkih pojava... Vile. Sjevnu mi misao moždj anima. I dalje ništa ne znam. Da li sam usnuo? Da li sam bio omađjijan? Da li me je svladao umor? Fizički? Duhovni? Ne znam.
Osjetih ruku na ramenu. Trgoh se. Preda mnom je stajao jedan vremešan čovjek. Onizak. Krupan. Imao je pro-sijedu pođstriženu bradu. Preko ramena mu bila prebačena dva vesla. U ruci je imao košaricu.
»Zdravi bili, gospodine«.
»Veseli, dida moj. A gde ste se uputili?« ■
»A eto, malo na more, ne bi li što uhvatio za večere«.
»Da bi vam sretno bilo!«
»A ako vam je s voljom... da vidite kako kod nas to gre. Proći će vam vreme. Mogu da mislim kako vam je tako, bez ikoga svoga...«
Uputismo se. Ničemu se nisam čudio. Ali slutio sam da mi je taj dobri starac imao nešta da kaže. Da se obavijesti.
Moja slutnja nije me prevarila.
■ Počeo je ovako: »A jeste li vi od naših?«
»čujete me po jeziku«.
»To je istina...«
»Ne brinite se, dida, ja sam Bodul«.
»Iz Cresa, Krka, Lošinja?«
, • »Iz Korčule«.
i »Bio sam ja, bio, i u vašem mestu. Jedan put, biće tomu 50 godišća. s navoni u pola karga, uhvatila nas nevera ! uprav pred vašim Sestricama i mi s po-’ ja ala banda i u Luku. I kad srno se tu već našli,, principa! naš, sada pekojan paron-šime, Bog mu da pokòj'.duši,, odluči da popravi brod na skveru prptà-Lovra«.
brez dvoma niso, ampak zmes vseh mogočih narodov, ki so kedaj bivali ali šli skozi Italiju in zato je tudi smešna njihova trditev, da jim pripada naše ozemlje po zgodovinskem pravu.
Predavanje o najstarejši dobi Istre je bilo sprejeto z navdušenjem in hvaležnostjo. G. predavatelj nam je obljubil podati tudi srednji, novi in najnovejši vek istrske zgodovine, kar smo vzeli z veseljem na znanje. G, predavatelju naša 'najiskrenejša zahvala.	L.
MAŠA ZA BRATE NA JOŽEFOVO V LJUBLJANI
Lansko leto so jugoslovenski škofje na Jožefovo pozvali vso jugoslovensko javnost k molitvi za svobodo bratov onstran meje. Letos pa se je vršila sv. maša na inicijativo naše emigracije, ki hoče ta dan vsako leto posvetiti molitvi za naše mrtve, kakor tudi za žive brate. Na dan slov. patrona sv. Jožefa naj se opravi vsa naša pobožna manifestacija za naše brate, zato naj ta dan naše organizacije ne prirejajo nikakih prireditev.
V Ljubljani se je vršila maša v cerkvi Sv. Jakoba ob 11 dopoldne. Maševal je g. prof. dr Ehrlich, ki je imel tudi kratek nagovor. Pri maši je pel zbor »Tabora« — Venturiniievo mašo posvečeno bazoviškim žrtvam. Udeležba je bila dobra posebno s strani mladine, drugače pa bolj slaba. Krivda je predvsem v pomanjkljivi propagandi kateri niso akademiki posvetili dovolj pažnje.	L.
PREDAVANJE V »TABORU«
V četrtek 24. tm. predava v »Taboru« pisatelj g. L. M. Mrzel o našem kraškem pesniku Srečku Kosovelu.
19. MAREC V TRBOVLJAH.
Tudi v Trbovljah je bila darovana sv. maša ob priliki 1. obletnice molitev za jugosiovenskega naroda v Julijski Krajini, ki jih je !ansko_ leto z okrožnico nadškofa dr. A. Bauerja naročil jugoslovenski episkopat. Maša ie bila darovana na pobudo Organizacije jugosloven-Skih emigrantov v Trbovljah, ki se ie ie tudi udeležilo polnoštevilno. Številno so bile pri maši zastopane tudi javne korporacije, razni uradi, nacionalna, delavska in humanitarna društva. Z lepo udeležbo je trboveljsko prebivalstvo zopet dokazalo, da sočustvuje z usodo bratov za mejo.
PREDAVANJE NA PONGRAČEVOM.
U nedjelju 20. o. mj. održao ie u Zagrebu na Pongračevom. u tamošnjoj podružnici društva »Istra«, predavanje o za-drugarstvu g. Srečko D ob ril a, študent. Predavanje je bilo s interesom saslušano od brojnih članova, koji pokazuju veliki interes za predavanja.
»SOČA« U JESENICAMA SLAVI GREGORČIČA.
Dne 12. o. mj. priredilo ie emigrantsko društvo »Soča« u Jesenicama u dvorani »Sokolskoga Doma« predavanje o Simonu Gregorčiču.
»ALELUJA« NAŠIM ONSTRAN GRANIC.
Zopet stojimo pred velikonočnimi prazniki. pred prazniki miru in’sprave. Brez-dvomno so to najliubkeiši prazniki v letu. Bude nas v najsvetlejše spomine, v našo mladost, na naše bivanje ob obali zelenega Jadrana, deroče Soče. sivega Najiosa. naše lepe in solnčne Goriške, mile naše Istre. In tako. tudi sedaj kakor pregnanci iz svoje rodne grude — kakor emigranti željno pričakujemo da bi nam ieto za letom nudilo novih čarov.	..
Vendar ko smo napisali gornji naslov je šla tiha bolest skozi naša srca. Ze dolga leta hrepeni razruvano. razdvojeno, bedno človeštvo: da bi se že enkrat zopet uresničila na zemlji blagovest, ki jo je Kristus oznanil svetu »Od mrtvih sem vstal in prinesel odrešenje celemu svetu«, a še posebno našim milim in dragim bratom in sestram onkraj nesrečne rneje. ki ječe in trpe pod silnimi udarci tujca in njegovim jarmom ki umirajo na otokih Ponci-Lipari in v Regina Codi za pravice svojega naroda.
Minilo je sicer groze polno _ svetovno klanje, toda med narodi še noče in ne more priti do zaželjenega miru — dokler državne meje ne postanejo narodne, a ne samo geografske.	. .	.	.
Dan za dnem se porajajo novi politični, gospodarski in socijalni spori in vsak hip lahko trešči med izmučene narode nov krvavi pokoij. Še v naši oži domovini, ki je tako uboga in žalostna, da bi se človek nad njo razjokal, ne pride do miru. Nase mile brate in sestre preko meje preganjajo tu-jerodci, ter jih hočejo 'ponižati do najmanj vrednega tlačana. Toda ne samo to. čijih so gospodarsko skoro popolnoma uničili —-toda ne morejo in tudi ne bodo uničili njihove narodne zavednosti. Njihovih src ne morejo uničiti ne Lipari, — ne Regina Codi, — ne puške. Oni se krepko zavedajo svoje ideje — svoje začrtane poti od katere ni za korak ne odstopajo.
Koraki, s katerimi tujec koraka po nasi zemlji, so usmerjeni proti breznu, v katerem grozi poguba.
Naše verno ljudstvo jim ne bo sledim, kajti ono je trdno uverjetio. da za njimi stoli čvrsto ujedinjena Jugoslavija. .
Uverieni so. da se poteguje za njihovo Pravo 50.000 brojna armada emigrancije. ki čaka samo ugodnega trenutka, da stopi
Ra Mif'ki se danes nahajamo na svobodnih tleh prostrane in lepe Jugoslavije Vam kličemo: »Ne obupajte v teh težkih časih, "straiajte tudi Vam pride dan svobode«.
RepentaborskJ
Razne vijesti
VELIKA NOČ.
Zima jemlje slovo, novo brstje sili na dan. Bliža se velika noč.
Vesoljni krščanski svet bo obhajal spomin trpljenja Krista in vstajanje Odrešenika sveta.
Za velikim petkom, velika noč! Mogočno bo zvenelo zvenenje s cerkvenih lin; od veličastne katedrale do male vaške cerkvice prostranega domovja človeštva in klicalo bo vsem: »Aleluja!«
Po trpljenju — vstajenje! Kdo neki naj se bolj spominja teh dni. kdo neki naj si prikliče v spomen dneve preganjanja in trpljenja, ko izgnanci zemlje ob Soči in sinji Adriji?
oče v robstvu, bratje v izgnanstvu.
Velika noč — simbol vstajenja, žar svobode, kako hrepenimo po tebi tvoji otroci, otroci solnca!
Kvišku srca. bratje »Aleluja!«
ITALIJA IN FRANCIJA.
Rimska »Tribuna« priobčuje članek iz Pariza, v katerem poročevalec ugotavlja, da se je francosko stališče napram Italiji v marsičem izpremenilo. Še nedavno tega je bilo absurdno govoriti o možnosti fran-cosko-italijanskega prijateljstva. Sedaj pa so že ugledne francoske osebnosti nazira-nja, da bi tudi fašizem mogel koristiti ura-vnovešenju kaotične Evrope. Zlasti levičarski krogi prihajajo do prepričanja, da bi morala Francija izpremeniti svojo politiko napram Italiji, še preden bo germanofilska politika Francije rodila popoln neuspeh. Iz-prememba razpoloženja napram Italiji je na dlani. Politiki in časopisje se približujejo razpoloženju širokih slojev naroda, ki nikoli niso bili napram Italiji sovražni. Podobno je bilo tedaj, ko je Poincaré objavil članek in zahteval nujen sastanek med Tar-dieujem in Mussolinijem. — Na ta članek je Tardieu odgovoril s prisrčnimi izjavami, čeprav niso bilo povsem jasne. Svoj članek končuje »Tribuna« z ugotovitvijo, da govore vsa ta dejstva v prilog revizije francoske politike napram Italiji.
SVEČANA PROSLAVA 50-GODIŠNJICE SMRTI BISKUPA J. DOBRILE U SLAV.
POŽEGI.
U nedjelju 6 o. mj. u 8i po sati navečer priredila je požžeška podružnica Jugoslovanske Matice u Vatrogasnom domu svečanu akademiju, u znak pijeteta, preporoditelju Istre, biskupu Dru. Jurju Dobrili, povodom 50-godiš-njice smrti i 120-godišnjice rodjenja njegova. Program proslave, objelodanjen svojevremeno u ovome listu, bio je osobito biran, a izvodile su ga ponajbolje sile u našem gradu. Tako je akademija podignuta na onu visinu koja spomenu dolikuje.
Odbor Jugosl. Matice uložio je za tu priredbu mnogo truda i vremena, jer mu je svrha bila da akademija uspije i u moralnom i materijalnom pogledu. Očekivanja odborova ispunila su se u punoj mjeri, jer je ta proslava s umjetničkoga gledišta natkrilila sve priredbe prošle sezone, a i materijalni efekat — unatoč teškoj privrednoj krizi i znatnim režijskim troškovima, nije bio malen, i već je priveden svojoj plemenitoj svrsi, otiranju suza naše najjadnije braće.
Velikog biskupa komemorirao je društveni pretsjeđnik prof Ivan Bu-rić, koji je u početku svoga govora ocrtao svu onu tugu i bol u koju je zapao istarski Hrvat, taj vječiti rob i sluga, kad je čuo za smrt svoga najiskrenijega prijatelja i savjetnika biskupa Dobrile. Podvukao je ljubav istarskih Hrvata prema velikom pokojniku, koja je naročito došla do izražaja prigodom proslave 100-gođišnjice njegova rodjenja, 16 aprila 1912. kada, su svi Hrvati i Slovenci Istre bili jedna misao i jedno srce. Spomenuvši u nekoliko riječi idealne borce rekao je: »Svi ovi idealni i neutrudivi radnici zaslužuju zbog svoga predanog i nesebičnog rada na njivi narodnoj našu osobitu poštu, priznanje i zahvalnost, ali legendarna ličnost biskupa Dobrile iskače ispred svih svojom elementarnom veličinom, jer on je prvi stupio u arenu, on je prvi zapalio zublju hrv. svijesti u Istri, on je zaorao prvu brazdu u neobradje-nu, trnjem i dračem zaraštenu narodnu ledinu«. — Nato jc govornik u najkrupnijim potezima prikazao život i rad velikoga biskupa, ocrtavši takodjer prilike u kojima je naš narod živio prije nastupa Dobrilina na biskupsku stolicu. Sam govor,, pogotovo uvod i zagla-vak, učinio je na prisutne osobit dojam, te se mnogo oko orosilo suzom., Taj su govor mjesne novine u cjelosti donijele.
Sve točke programa izvedene su zamjernom preciznošću, a nije ni čudo kad su u koncertnem dijelu sudjelovali rutinirani pjevači, odnosno glazbenici. Pored poznate solisitice gdje B. č e r-nohlavek, koja bi sa svojim prekrasnim sopranom mogla nastupiti na svakoj pozornici, odazvao se pozivu Matičinu i tenor g. F. Jeraj, poručnik ovdašnjeg garnizona, koji je svojim ugodnim glasom mnogo pridonio uspjehu akademije. Najstarije đomaćč pjevačko društvo »Vijenac« koje j? Jugoslovensku Maticu po drugi put zadužilo svojim nastupom, otpjevalo je svoje dvije rodoljubne pjesme na onće
zadovoljstvo i bilo nagradjeno zasluženim pljeskom.
U instrumentalnom dijelu priredbe nastupio je sa Chopinovim »Noc-turno« poznati pianista vijećnik Sudbenog stola i Matičin odbornik g. St. Balog, koji je morao uz odobravanje cijele dvorane nadodati još jednu točku. Osobitim oduševeljenjem bili su pozdravljeni naši nadobudni umjetnici g. Paraker na violini i njegov pratilac na klaviru g. T r a j b a r, koji su svoje tri točke izveli savršenom točnošću. Gdjica M. Metzger, bivša tajnica Jugosl. Matice, a sadašnja revna odbornica recito vala je s mnogo topline krasan proslov od R. Katalinića-Je-ratova. Gdjica M. Filipovič, kojoj nije ovo prvi nastup, svojim je ljupkim glasom sa mnogo razumijevanja dekla-movala značajnu Domjanićevu pjesmu: »Na Kvarneru« i aktuelnu Katalinićevu: »Molitvu Istrana«. Pored burnog aplauza nagradjena je zajedno sa svojom drugaricom gdjom òernohlavek krasnom kitomsvje-žeg cvijeća.
Ne smijemo da mimoidjemo ni gradskog kapelnika g. V. Stetku, koji je poznatom vještinom dirigirao pjevačkim zborom i na klaviru pratio gdju černohlavek i g. Jeraja.
Pozornica bila je ukusno dekorirana. Sa lijeve strane na visokom stalku visjela je velika slika biskupa Dobrile sa jugoslovenskom trobojkom, a ispod nje rodna kuća njegova, sve to okićeno zelenilom. Sliku je izradio djak VIH razreda gimnazije Krstulović, a rodnu kuću vrijedna odbornica gdjica Metzger.
Tako je malena Požega na dostojan način odala poštu sjeni oca Istre, biskupa dra Jurja Dobrile.
ZAŠTO JE POŠČIĆ POČINIO SAMOUBOJSTVO?
U j'ednom od posljednjih brojeva »Istre« javili smo, da je u Bakru iz nepoznatih razloga počinio samoubojstvo vješanjem naš zemljak, gostioničar Ivan Poščić, rodom iz Lovrane. Sad saznajemo, da je òn otišao svojom voljom u smrt zato, jer se je bojao slijepoće. Nesrećom mu je štrcnulo vapno u desno oko, pa je na tom oku oslijepio. Oslabio mu je vid i na lijevom oku. Iz o-čaja oduzeo si je Poščić život.
JUBILEJ JOSIPA SFILIGOJA.
Na dan Sv. Josipa, 19. o. mj., proslavio je u Ljubljani svoj imendan i šezdesetgodiš-njicu života g. Josip Sfiligoj, umirovljeni viši poreski upravitelj, zaslužni naš radnik na emigrantskom i nacionalnom polju. Jubilarac je rodjen 1872. Studirao je u Gorici, služio je u Gorici, u Puli, Podgradu, Trstu i Ljubljani. Kad se je 1920. u Ljubljani ustanovljalo društvo »Soča«, Sfiligoj je bio medju ustanoviteljima, a zatim odbornik i revizor. Već jedanaest godina vrši dužnost blagajnika »Soče«. Interesuje se i drugim poslovima u društvu i veoma je zaslužan u odsjeku za priredbe i predavanja. Naročito za uzornu »Sočinu« organizaciju predavanja Sfiligoj ima velikih zasluga.'Ali g. Sfiligoj ne saradjuje samo u »Soči«. Aktivan je i u mnogim drugim nacionalnim, humanitarnim i strukovnim organizacijama. Godine 1929. bio je za svoj nesebični nacionalni rad odlikovan redom Sv. Save. — Jubilarcu želimo dug život i da bi još dugo zdrav i čil mogao davati svoje snage u službu naroda.
LIČNE VIJESTI.
—- Dr. Ivo M o g o r o v i ć, do sada inspektor banske uprave u Splitu, postavljen je za načelnika upravnog odjeljenja iste banovine.
— Pred višim pokrajinskim sudom u Liubliani položio je pred nekoliko dana odvjetnički ispit dr. Joso Kamušić, naš zemljak.
Mladin!
Ruši smelo vse ograde ie za svoje sile mlade nimaš vef dovolj prostora.
A ograda je opora za snovanje in posest: zopet druge si postavi, samo v večji še širjavi, da še vet bo k tebi cest in še vet nad tabo zvezd.
Alojz Gradnik.
Stari je pastir pripitomio vučića. Pripitomljeni vučić išao je kao pašče sa ovcama, gonio ih na pašu i bio je dobar sa stadom. Ali kad je poodrasto reče vučić, zapravo već vuk, nekog dana starom pastiru:
— Čuj, ja se bojim za sebe, nešto se budi u meni, pusti me da odem. Dodje mi da skočim na jagnje, pa da ga zakoljem. Pusti me u goru.
— Ajde u goru — reče mu mirno pastir.
Kad se vuk na polasku okrenuo, opazi da je pastir zamijenio svoju palicu dvo-ćijevkom
Rikard Katalinić Jeretov.
Naša kulturna kronika
KNJIGE TRŽAŠKE LUČI«.
Tri nove knjige je pravkar izdala književna družina »Luč« v Trstu. To so: Po-Ijudno-znanstveni zbornik (72 str.), Damira Feigela »Kolumb« (132 str.) in »Tolminske narodne pravljice (88 str.).
Feigelov »Kolumb« je ljudska pripovedna knjiga. »Tolminske narodne pravljice« je uredil in opremil z uvodom Ciril Drekonja. So nadaljevanje nekdanje Gabrščkove zbirke »Narodne pripovedke v soških planinah«. Urednik jih je priobčil iz lastne zbirke in zbirk Jožeta Kende in Andreja Šavlija.
Posebno zanimiv je »P o 1 j u d n o-z n a n-stveni zbornik«. Dokaj tanka, a dragocena knjiga, polna zanimivih podatkov, gradiva, dejstev. Na uvodnem mestu je priobčen prevod še neobjavljenih beležk o navadah in posebnostih beneških Slovencev s Črnega vrha, ki jih je v italijanščini spisal tamošnji rojak, še živeči župnik Josip Gorenščak, iz Marsina. Delno iz istega vira je zbirka beneškoslo-venskih narodnih pesmi, ki jo je poročevalcu Zbornika dal na razpolago videmski profesor Ivan Trinko. Potekajo iz krajev blizu nekdanje avstrijsko-italijanske meje.
Slavko Slavec je prispeval članek »Svetovna vojna v ljudski domišljiji«. V njem objavlja nekatere ljudske pesmi in pesniške poizkuse preprostih vojakov o svetovni vojni. Med ljudstvom je še mnogo takega blaga in ponekod prav originalnih pisem frontnikov z raznih bojišč, toda kdo se zmeni za take neposredne dokumente o velikih zgodovinskih letih?! Pisec je zbral samo nekoliko prav zanimivih »pesniških« produktov preprostih vojakov in dal tako pobudo k nadaljnjemu nabiranju, dokler se to prezanimivo ljudsko blago docela ne izgubi.
France Bevk je nadalje objavil v Zborniku pregled jugoslovenskib peri jodnih publikacij za Julijsko Krajino v I. 1930. (»Družina«, »Novi list«, »istarski list«), dalje knjižnih izdaj v letu 1930., ki jih je bilo 44. glasbenih izdaj od 1. 1919.—1930., katerih seznam obsega 54 številk.
DELAK JE REŽIRAO ROBINZONADU.
Ferdo Delak nastupio je prošlih dana u ljubljanskom teatru kao režiser s uspjehom. Jedan dio kritike u štampi priznao je taj uspjeh. O Ferdu Delaku pisalo je »Jutro« pred nekoliko dana ovo: »G. Delak je bil učenec prof. Šesta, nato v Berlinu pri dr. Bliimnerju in režiserju Fochtu, pozneje režiser oblastnega gledališča v Požarevcu, študiral je dve leti gledališče v Avstriji, Franciji, Češkoslovaški in Nemčiji. Na Dunaju je režiral Veliko revijo 1930 inje bio za scenično delo še posebno nagrajen. Njegov namen je. združiti igralsko, muzikalno, odrsko-scenično in koreografsko stran v eno celoto, ki naj ima na današnjem odru življenjsko upravičenost.«
NAŠE UMJETNICE IZLAŽU U OSIJEKU.
Zagrebački »Klub likovnih umjetnica« priredjuje o Uskrsu u Osijeku jednu izložbu slika. Medju ostalim slikaricama, koje će na toj izložbi izlagati spominju se i naše zemljakinje poznate slikarice Augusta i Henrika Šantel, te Elda Piščančeva.
PRVA SLOVENSKA ARHITEKTKA — NAŠA ZEMLJAKINJA.
Ovih dana položila je u Ljubljani diplomski ispit iz arhitekture gdjica Dušana Š a n t e ! o v a. kći prof. Saše Šantela. Inž. arh. Dušana Šantelova prvi je ženski arhitekt u Sloveniji.
ROMAN BOGOMIRA MAGAJNE.
V založbi Mohorjeve družbe je izšla knjiga »Gornje mesto«, povest iz zagrebškega življenja, spisal Bogomir Magajna. Povest »Gornje mesto« je izhajala kot vodilna povest v »Mladiki« in bo nedvomno zbudila obilo zanimanja. Povest se dotika tudi Goriške in jo zato še posebno toplo priporučamo našim primorskim čitateljem, kakor tudi seveda vsem drugim. Knjiga se dobi v vseh knjigarnah in velja lepo vezana 52 dinara, broširana po 36.
ERNEST SEŠEK
U Trstu je izišao u talijanskom prevodu jedan roman glasovitog češkog pisca Julija Zeyera. Naslovnu stranu, koju talijanska štampa naročito ističe, naslikao je naš slikar Ernest Sešek koji živi u Trstu. — U »Piccolu« i u »Popolu« Sešek je citiran novim prezimenom »Sessi«
NAŠI KNJIŽEVNICI.
U posljednjem broju »Ljubljanskog Zvona« susrećemo ova naša imena:	France
Bevk objavio je prozu »Pomladna nedelja«, Ivo Brnčić je povodom knjige »Blago cara Radovana« napisao članak o srpskom pjesniku Jovanu Dučiću: Anton Ocvirk piše o drami »Dogodek v mestu Gogi« od Gruma; Kogoj izvještava o ljubljanskim koncertima; »O Srečku Kosovelu i mladoj generaciji« piše Ludvik Mrzel: O Bevko-voj pripovijesti »Stražni ognji« i romanu Ivana Laha »Sigmovo maščevanje« donosi »Zvon« kritiku.
JADRANSKA STRAŽA.
U martovskom broju ove odlične revije za sve probleme našeg Jadrana sara-djuje Viktor Car Emin i Josip A. Kraljić. Kraljić piše o otoku i gradu Cresu.
Vijesti ix Julijske Mrajine
ZASTAVE
Trst, marta 1932. — U Zgoniku na Krasu su 14. februara blagoslovili na veoma svečani način novu veliku zatsavu, za koju je bio podignut novi, neobično visoki stijeg. Kako je nedavno bilo u »Istri« javljeno, u Zgoniku je bilo došlo pred dva mjeseca do incidenta sa zastavom. Zastava je bila nadjena razderana. pa je radi loga bilo mnogo hapšenja.
Dne 23. februara zapažena je u rano jutro u Trstu, u Kolonji, blizu vojničke bolnice, jedna velika crvena zastava, koja je bila, razumije se, odmah skinuta. Vodi se istraga.
MOHORJEVE KNJIGE SE PLENE.
Trst, marca 1932. Karabinerji iz Di-vaše so se nekaj prizadevali v svojem okrožju, da bi zaplenili ljudem mohorske knjige. Sicer pa je bilo po Divači že tako malo mohorjanov, ker so si naprej mislili, da bodo knjige zaplenjene in se niso pri-glaševali.
KOLIKO VOJNIKA IMA U TRSTU?
Trst, marta 1932. — Prema statističkim podacima, koji se odnose na stanovništvo grada Trsta vidimo, da u Trstu ima 11.073 vojnika.
CIME SE TJEŠE TRŠĆANI.
Trst, marta 1932. — Jedna velika tvrtka iz stare Italije (Richard-Ginozi) kani doskora u Trstu da otvori jedan svoj dućan. Već od nekog vremena u Trstu se ne otvaraju novi dućani, pa je ova namjera te tvrtke izazvala čudjenje u Trstu, koji vidljivo i naglo pada. Čak je i tršćanski »II Piccolo* o tom izvanrednom slučaju napisao jedan opširan članak, u kojem kaže, da je to prvi znak, koji govori, da se Trst približava — boljim danima,.. (U ovom slučaju: Una rondine fa primavera).
»TRIESTE CITTA CARISSIMA*.
Trst, marta 1932. — Pod tim naslovom »II Popolo di Trieste* od 12. o. m. donosi jedan članak, u kojem se konstatira, da je Trst medju najskupljim gradovima Italije. U tom članku kuša se dokazati, da je to krivicom trgovaca, jer bi bilo normalno, da je Trst jeftiniji od mnogih drugih gradova, kad tršćanski trgovci ne bi previše iskorištavali. Pozivlje se prefekt, da zajedno s gradskim podeštatom i fašističkim sekretarom poduzme energične mjere, jer je život u Trstu već neizdrživ.
UREDNIŠTVO »TRIESTINE« NA CESTI.
Trst, marca 1932. Fuzija Tržaške trgovske banke (Commerciale Triestina) z Italijansko trgovsko banko (Banca Commerciale Italiana) je dovršena. Vse urad-ništvo, kar ga je Tržaška še imela, bo spuščeno na cesto. Definitivno je že bilo te dni odslovljenih 20 gospodičen. Neka tovarna parketov v Rojanu je koncem februarja ustavila vse delo.
SPOVEDNI LISTKI ZAPLENJENI.
Gorica, marca 1932. — Spovedni listki za veliko noč so bili po Goriškem zaplenjeni, ker so bili natisnjeni v slovenskem jeziku in se je goriška prefektura postavila na stališče, da niso v smislu konkordata dovoljeni. Tako so orožniki zaplenili spovedne listke na Tolminskem, kakor n. pr. v Čepovanu, nadalje na Vipavskem, kakor v Črničah, Batujah in Oseku.
HILJADE LIRA ZA GRADNJU FAŠISTIČKOG DJEČJEG AZILA
Trst, marta 1932. —- Općina u Dekanima nalazi se u velikoj bijedi i tražila je novčanu pomoć. Umjesto toga odobren joj je kredit od 164.266 iira za gradnju fašističkog azila, u kojem će se u talijanskom duhu odgajati slovenska djeca.
ŽIVLJENSKE RAZMERE V JULIJSKI KRAJINI.
Gorica, marca 1932. — V idrijskem okraju pređe trda kmetu. Mleko po mie-karnah plačujejo 20 do 30 stotink za liter, medtem ko jebilo pred leti po 60 stotink. Živina nima cene. Teleta se plačujejo po 2.50, govedo najboljše po 3.50 za čisto težo. Prašiči so se nekaj podražili in gredo po 3.80 prve vrste, prej je šla cena od 2.70 do 3.10. Vse polno kmetij gre na boben radi visokih davkov. V februarju je bilo pred goriškim sodiščem na prodaj okrog 80 posestev, ki so večinoma ostala neprodana, kar ni bilo kupcev. Zelo so bili prizadeti kmetje radi globe pri zakolu prašičev, ker niso hoteli javiti, da bi ne plačali davka. Nad sto kmetov je moralo plačati kazen najmanj 100 lir. Nekdo je plačal celo 700
lir’ Zima je v Idriji zelo huda, celo gozdnemu oskrbništvu je zmanjkalo drv, ker je vse nestalne delavce prej odslovilo in se ni preskrbelo s potrebnim kurivom. Tako se je zgodilo, da je moral gozdni urad kupovati drva od rudnika._________________
ARNALDOVO DREVESCE V ZGONIKU.
Trst, marta 1932. Prejšnji teden so fašisti vsadili pred cerkvijo v Zgoniku malo drevesce. Imeli so ob tej priliki slovesnost. Hodili so po vasi in izzivali mirne domačine. Že v prvi noči, pa je spominsko drevesce bili izruto. Vsled tega so dan kasneje polovili fašisti vse domače fante iz Zgonika in Saleža ter jih tirali v zapore. Na novo so zaprli tudi oba brata Obada iz Saleža. Kaj bodo z aretiranci
TUŽBA PROTIV ŽUPNIKA GULIČA.
Pazin, marta 1932. — Protiv veleč. Ivana Guliča, župnog upravitelja u Do-lenjoj vasi državni odvjetnik uložio je tužbu. Razlozi do sada još nisu poznati.
STABLA POSVEĆENA ARNALDU MUSSOLINIJU.
Pazin, marta 1932. — Jedne noći prošlog tjedna nepoznata su lica istrgla mlada stabalca, koja su nedavno bila svečano posvećena pokojnom Arnaldu Mussoliniju. Kako je poznato u svim talijanskim općinama obavljaju se u posljednje vrijeme te ceremonije. O dogadjaju piše i »Corriere istriano«, a medju ostalim javlja, da je jedan pazinski Talijan garovao 100 lira, koje neka se dade kao nagrada onome, ko pro-nadje počinitelje. Obavljena su mnoga hapšenja i vodi se stroga istraga.
MINISTARSTVO PRAVDE PODUPIRE SVEĆENIKE, KOJI ŠIRE TALIJANSTVO.
P u 1 ?, marta 1932. — U puljskom »Corriere Istriano« čitamo, da je fašističko ministarstvo pravde podijelilo jednu veću svotu novaca (vistosa somma) župniku u Pomeru don Tomasu Francu, »da bi mogao podmiriti svoje materijalne potrebe« (suoi bisogni materiali). Pred sedam mjeseci je Don Franca već primio jedan takav iznos. »Corriere* piše, da don Franca to zasluži, jer provodi značajnu patriotsku akciju u Pomeru.
FAŠISTIČNA ASIMILACIJA POTOM ŠOLE IN PETJA.
Gorica, marca 1932. — V Tolminu so otvorili večerni tečaj, v katerem ^poučuje avangvardiste šolski nadzornik Špačapan — nemščino. V Kredu pri Kobaridu poučuje italijanščino v večernih tečajih za odrasle domačine učitelj Uršič; povsod drugod poučujejo le Italijani. Takih tečajev za italijanščino je bilo letošnjo zimo v goriški
OBSOJEN RADI TIHOTAPSTVA Gorica, marca 1932. — Franc Krehar, star 43 let iz Dol. Tribuše pri Sv. Luciji, je bil kaznovan na globo 1946 lir in še plačilo sodnih stroškov, ker je vtihotapil 17 litrov špirita.
V ZOPORIH NA REKI ...
Reka, marca 1932. V zaporih na Reki čakata na razpravo pred godiščem posestnik Franc Lovrenčič in mladenič Miha Čeligoj iz Rupe pri Jelšanah. Obtožnica pravi naslednje: Franc Lovrenčič in Miha Čeligoj dolžita domače ^niličnike, da so neko noč zažgali Lovrenčičevo hišo. To je o-pazil Miha Čeligoj, ki je takoj alarmiral ljudi, da so prišli gasit. Ogenj se jim je po-rrečilo takoj zadušiti. Drugi dan sta se Miha Čeligoj in Franc Lovrenčič podala to milično poveteljstvo na Reki in sta tam javila to zadevo. Reška oblastva so ju dala aretirati in ju obtožila, da krivo pričata. Dan obravnave še ni bil določen.
mm-trčdLStitof ^J,Tt
(Lica 128
IUM128
FRANJO SOLLAR
trgovina želfoimom ro&oiti MAGREB, Iliča 16
pokrajini 96. V Vipavi so bile pred kratkim fašistične prireditve, na katerih je nastopilo tudi nekaj pevskih zborov, ki so se sastavili v večernih tečajih. Zbor iz Goč je zapel pesem »D;o Ti salvi, Mussolini«! (Bog te ohrani, Mussolini!), drugi zbori pa so peli razne italijanske popevke; na primer »Dove sei sta, mio bel alpin«, »Addio, mia bella, addio«, itd. Fašistični hijerarhi menijo, da se bo tem potom najlažje razši-ila italijanska pesem med Slovenci.
U KOPARSKOM ZATVORU.
Trst, marta 1932. — U Koparskom zatvoru nalazi se od nekog vremena mladić Jović iz pazinske okolice.
f ALOJZU MAŠERA
Gorica, marta 1932. — U Gorici je umro opće poznati odvjetnik g. Alojzij Mašera. Pokojnik je službovao kao sudac u Kanalu, Krminu i na okružnom sudu u Gorici. Po prevratu je bio, kao poznati narodnjak, umirovljen. Posvetio se je zatim advokaturi. Bio je ugledan i priznati pravnik, veoma društven čovjek i oduševljen planinar.
MONS. DE GOBBIS, ŽUPNIK U BALAMA — UMRO
Pula, marta 1932. —- Prošlog tjedna umro je u Balama kod Pule mons. De Gobbis, župnik, rodom iz Rovinja. »Corriere Istriano« donosi nekrolog, u kojem kaže: »I ako se poslije rata nije mogao uživjeti u nove prilike i nije mogao ići u korak s novim vremenima, moramo ipak priznati, da je bio uzoran svećenik i župnik, čovjek velikog srca i kreposnog života.«
RADIO U SLUŽBI ASIMILACIONE AKCIJE
Pula, marta 1932. — štampa hvali inicijativu podeštata u Herpeljama, Cav. Depenhanhera, koji je u par škola oko Herpelja dao montirati radio-aparate, da bi djeca i odrasli Hrvati i Slovenci lakše učili talijanski jezik i odgajali se u fašističkom duhu. »Corrire Istriano« na-glasuje, da je Depangher veoma dalekovidan podeštat, u kojeg bi se morali ugledati i ostali istarski podeštati, pa bi drugorodno pučanstvo u Istri brzo bilo odgojeno fašistički.
UMRO JE ŽUPNIK U UMAGU.
Trst, marta 1932. — Prošlog je tjedna u Umagu naglom smrću umro tamošnji župnik Ernesto F u m i s. U Umagu je služio 25 godina.
DVA PREDAVANJA O »TALIJANSTVU« ISTRE
Pula, marta 1932. — Prof. Gennaro di Nuzzo, poznati propogator fašizma u Pazinu i okolici, održao je prošlih dana u Anconi jedno predavanje o iredentizmu i fašizmu Istre. Tim je predavanjem di Nuzzo pokušao Talijanima u Anconi pokazati Istru, kao zemlju, koja je bila u prošlosti i koja je danas najtalijanskija. — U Puli je održao jedno predavanje prof. Rodolfo C or e n i. Tema njegovog predavanja je bila »Istrani od 1914 do 1918«. On je u svom {predavanju navodno prikazao čekanje Istrana, da ih Italija oslobodi i usreći, j onako kako ih je napokon i — usrećila.
Pripovijest „Istre”
Zastava na vjetru
Jože Jeram (Nastavak 12.)
One večeri, kad je prošao kroz varoš Ciril u društvu s Karmen prama Stožicama, pristupio je njezinom bratu, kad je autobus krenuo, jedan njegov drug milicioner, te ga zapitao:
— Ko je onaj mladi čovjek, koji je sjedio nasuprot tvojoj sestri?
— Ne poznam ga. Ali čini mi se, da se Karmen s njime pozna.
— Pitaj je.
Te večeri bilo je mnogo posla. Po varoši bili su nalijepljeni litografirani letači, kojima se je tumačilo pučanstvu na talijanskom jeziku značenje praznika i preporučalo, neka bi sutradan bile kuće ukrašene zastavama. Objavljen je bio i raspored slavlja. Te večeri bili su pozvani pristaše na domaće slavlje u hotel Petelin.
Velika soba bila je ukrašena cvijećem, zelenilom i zastavicama. Na zidu je visjela slika crnog vojvode, čiji je pogled bio bijel, a usnice su izražavale tvrdo srce i Ijutinu.
Oko glavnog, bijelo prostrtog stola posjeli su činovnici i glavni pretstavnici stranke iz varoši, a ostali su se razmjestili u postranskim prostorijama.
Bili su svi uglačani, s mnogo medalja i trakova na prsima. Svečani do smiješnosti, a uvjereni do ludila o važnosti tog trenutka i misije. Nije se išlo za jelom ni za pićem, za riječima se je išlo, za slatke naklone i pomjehe, za riječi hvale i uvjeravanja, da je rad koji vrše pravedan.
' Prvi je ustao tajnik njihovog udruženja i pozdravio u biranom govoru sve prisutne ukupno i svakog
posebice. Spomenuo je zasluge svakog pojedinca i izrazio što još od svakog očekuje.,
Kad je tajnik sjeo, mehanički se je izvila pjesma, a svi i tajnik ustadoše na noge. Pjevala se je himna. Poslije himne — nekoliko trenutaka šutnje i šaptanja.
Iz šutnje izdigle su se lagano riječi, izmedju riječi zvonjenje čaša i nazdravice. Cvijet svih tih na-zdravica bio je govor umirovljenog ^kapetana, kojeg je vlada imenovala načelnikom varoši.
On je ustao, malen, s modrim trakom u zapućku, obrijan kao crkovnjak, njegove usnice bile su neobično jako razvijene.
Ispočetka je govorio tiho. Svojim tihim govorom svraćao je na sebe najveću pozornost. A zatim je glas nešto povisio. Vatrenim riječima je na koncu upozorio crne košulje neka budu svijesne svoje zadaće, koju vrše na granici domovine. Okruženi su od neprijatelja. Narod je u ovom kraju, doduše, miran i radin. Ali dolaze u taj narod agitatori, koji šire opasnu zaraza. Te agitatore treba uništiti, Sredstava ne treba birati. Za domovinu treba učiniti sve. Svako mora biti spreman i umrijeti za domovinu. Ali svako neka je spreman i umoriti za domovinu.
Taj govor bio je popraćen pljeskom i pozdravnim poklicima. Neko je ustao, raširio ruke i užasnim glasom kriknuo:
— Kliknimo našem vodji tri puta: Eja, eja, alala!«
Niko se nije usudio protiviti se i ne odazvati se ovom pozivu. Krik ponovljen tri puta odjeknuo je po čitavoj varoši.
Tada je započelo tek pravo »oduševljenje«. Pravo stanje nekog pijanstva. Govorili su svi popreko. Nije izgovorena ni jedna budalaština, da nije bila popraćena pljeskom. Nije izražena nijedna zločinska namjera, a da nije bila oduševljeno potvrdjena. Nisu
više razlikovali dobro od zla, pametno od ludog. Iz
• .
bezbrojnih poklika, pjesama, nazdravica je stalno odjekivalo tvrdo i krvavo: »Eja, eia alalà!«
Ali počelo je to na koenu i da zamara. Zaboravili su na svog vodju, na pjesmu i klicanje. Razgovor se je ograničio na pričanje dogodovština. Govorilo se je sve više o ženama i zbijale su se šale. Dok su se nekoja lica počela da izobličuju u pijanu dobrodušnost, druga su se kreveljila u srditosti. Tražilo se je i razloga za prepirku i zubi se počeli da škrguću.
Onda su se vodje ustali i otišli. Otišla je većina učesnika, da se naspavaju za drugi dan. Nekoji su ostali. Jedni su zahtjevali vina, drugi su odbijali da i dalje Piju. Donijeli su im konjaka.
Krčmar je došao par puta na vrata sobe. Rado bi bio pozvao goste, da se razidju, ali nije imao ku-raže. Istom ,kad su se prikazali oružnici u veži, plaho je zinuo:
— Gospođo, policijska ura...
_ Šta — pitao je pijano crni kovrčastokosac, čije je lice potsjećalo na afrikansku rasu. — Ko te pita koliko je sati?
— Bit ću kažnjen, gospodo, usudio se je reći krčmar.
— Pokupi se! — vikne crni i zgrabi jednu bocu s gestom, kao da će je baciti u krčmara.
Jedan izmedju njih, koji je imao najdobrodušnijl posmjeh na licu, približio se je krčmaru i položio mu ruku na rame.
_ Samo vi zatvorite vrata i nebojte se! Ako smo mi tu, ne će se ništa zla dogoditi ni vama. Pa mi smo vaši dobri gosti... Svoje prijatelje valjda smijete gostiti... ne?
Krčmar je mislio u sebi: »Svoje prijatelje ne bih smio gostiti, a vas moram.« A glasno je rekao:
— To je istina, da, to je istina!
Okrenuo se je i izišao...
(Nastavit će se)
Kod Černeta
Bilo bi preuzetno od nas, kad bismo rekli, da u Zagrebu nema gostiona i lokala, koji su simpatični, koji privlače svojom otmjenošću, finesom, dobrim jelima i vinima. Ali niko nam neće zamjeriti, ako kažemo, da mi ipak, uza sve to, ne možemo da zaboravimo one naše tipične primorske gostione, one naše drage t ugodne »oštarije« u našim gradićima i selima u Julijskoj Krajini, u kojima smo se u boljim vremenima znali sastajati na »kvartin« ili na »boće«, na čašu razgovora ili — u naročito veselim prilikama, na lumpaciju u našem južnjačkom stilu. To su one jednostavne, ali tako prijazne i tople naše »oštarije«, koje doista možemo i da volimo i da hvalimo.
Zato je i mnogima, kad su došli, na primjer, u Zagreb bilo nekako nelagodno, dok se nisu orijentirali i dok nisu s vremenom otkrili, da i u ovom gradu, ma kako daleko bio od naše male domovine, uza sav sjaj velikih restauracija sa zlatnim napisima, ima i po neka naša domaća gostiona, vodjena od naših ljudi, u našem domaćem stilu.
Jedna takva gostiona u Zagrebu je i ona, koju vodi u ulici Pavla Radića (bivša Duga ulica) broj 1. g. Vladimir Černe, naš zemljak i poznati gostioničar iz Gorice. Nema danas našeg čovjeka u Zagrebu, koji nezna za to naše sastajalište, na zgodnijem mjestu Zagreba, za taj kutić, koji je, možemo s pravom reći, jedan čisto naš domaći kutić. Danas si emigranti u Zagrebu uriču sastanke »K od Černet a«. Emigranti iz Ljubljane i Beograda, na propu-tovanju kroz Zagreb, i oni najugledniji, kao i oni najskromniji, posjećuju uvijek Černeta, jer znaju, da će tamo ili naći nekog poznatog ili bar moći da se popitaju za ovog ili onog, sigurni, da će doznati ono, što žele. A zaustavljaju se i zato, da se okrijepe ručkom, večerom ili doručkom, skuhanim na naš domaći način. Vrsna, uvijek svježa jela dobivaju na vrijednosti baš zato, jer su priredjena onako, kako smo mi naučeni da jedemo u svojim kućama i onako, kako smo bili naučni da jedemo u Julijskoj Krajini. Vino je kod Černeta uvijek prvoklasno, jer Cerne zna, da su naši ljudi u pogledu vina izbirljivi i da znadu razlikovati dobro od slabog. A na koncu i cijene su udešene — po duši...
Na koricu da kažemo, da ovo i nije samo naše mišljenje. To je jedna opće poznata stvar, jedna istina, koju će Vam otvoreno i iskreno reći svako, ko je imao prilike, da se nadje u domaćem štimungu kod Černeta. Nema sumnje, u budućnosti, kad sve ovo, što danas proživljavamo bude samo uspomena i kad se možda i Čeme vrati natrag u Goricu, mi ćemo se rado sjećati one intimne i simpatične gostione na početku Radičeve ulice, koja je bila dio našeg emigrantskog života.
Mali oglasnik „ISTRA"
•	OeftCOJ« S« PROMET MEKSeTfefNAMA
*	* 0_n_* B GUSTAV ILIČ TEL.67.S«
‘ "» •-- ‘v *	'
NEDALEKO ZAGREBA na željezničkoj stanici pruge Zagreb—Samobor prodaje se motorni mlin gostiona i trgovina mješovite robe sa jednokatnom stambenom zgradom — mlinskom zgradom, vel. dvorištem, voćnjakom itđ. sve za cca 300.000 Din. Istu bt 1 zamijenio za kuću manje vrijednosti na periferiji Zagreba »Argus«, Petrinjska ui. 2 (1023—97).
KUĆU JEDNOKATNICU sa I ni. lokalom, 7 sta nova po 2 sobe, 7 staneva po 1 sobu sa nusprostorijama, te 1 stan od sobe sa štednjakom, elektrika, vodovod i kanalizacija — oko 220 čet. hv. vrta i dvorišta sve je ogradjeno — ui. fronta oko 22 met. god. čisti dohodak 100.000, prodajem za cca 650.000 Din potrebno u gotovom ili uložnicama 400.000 Din ostalo dug za preuzeti »Ar-gus« Petrinjska ulica 2 (1383).	____
NOVA KAPELA posjed cca 22 kat. jut. (oranica, livade i šume prodajem za 100.000 Din (j^3	'‘'j
— Gradilište u centrumu fronte oko 50X74 met. duboko sa starom zgradom u dvorištu i bunarom prodajem za Din 50/100 (1349—142).______________________
J BATRINI kuću u centrumu — dvorište i mra-;grade — štale itd. sa cca 3 kat. jut. i 900 Cet. iva« vrta, voćnjaka, dvorišta t oranice — veliki lio zemlje podesan za pođkućmce (gradilište) za li u 130.000 (1351—144)._________________________________
UCU U CENTRUMU sa tri sobe sve gosp. zgra-) — oko 5 kat. jut, (voćnjaka, oranice, livade) i Din 85.000 (1351—144). »Argus« Petrinjska uii-
ANTE T R A N F I C
BakaSeva uL 8 ZAGREB vDorišfe ravno SPECIJALNA TRGOVINA
svježih morskih riba, slanih sardela u bačvama i limenim kutijama, bakalara suhog i močenog, vero Ragno i Hamerfest prima, veliki izbor maslinovog ulja, dalmatinskog pršuta, crnih maslina, paškog sira, pravog dalmatinskog meda, vinskog octa Itd. Cijeli dan otvoreno. Dostava u kuću. Brz. naslov: Tranilć. Zagreb, Bakačeva 8. Interurbani telefon broj 65-69
V. P A N D I Ć
Gradievna i umjetna bravarija i proizvod štednjaka j Zagreb, Kačićeva 12. — Tei. 55-26 Sigurnosnih brava uvijek na skladištu.
; ’-----------------------------------r.-v..,.-
P. RIBARIČ
Gostiona MARKO BRANICA
Nova Ves bro z
Sastajalište Istrana. — Na glasu jer oruža gostima sve ugodnosti: primorska jela, dalmatinska vina, dva igrališta za »boće* i kuglanu. — Posjeduje lijepu bašću. — Preporuča se Istranima.
ZAGREB, PETRINJSKA ULICA 83
Vlasnik dvaju dobro snabdjevenih dućana. Veliko skladište cijelokupne opreme za gg. oficire, žandarme. policiste, carinike, željezničare te civiliste.
Izradba svih vrshi kapa i uniforma.
Petrinjska ulica 44 trgovina špece-rajske robe i delikatesa uz znatno snižene cijene, roba na ogled bez obaveze.
llx»@^stikar
Trgovina kave 1 čaja Vlastita elektropržiona i elektromlin za mlevenje Zagreb, Ilica broj 65. Telefon 7657
Trgovačka kaića
R. MARČEL JA
Petrinjska ulica 67	ZAGREB	Telefon 62-52
Za proljeće i ljeto prispio veliki izbor štoSova muških t damskih, svile itd. kao i kon&ekeija rublja.
GRADSKA ŠTEDIONICA
općine stob. i Strali, gtav. građa Zagreba
Obavlja najhalantnije sve burzovne kao i ostale bankovne poslove — Iznajmljuje sigurnosne pretince (Safe-Depot)
Za sve obveze, a napose za uloške jamči općinasU kr. glav. grada Zagreba
JUGOSLOVEMSKA ŠTAMPA D. D.
U ZAGREBU
MASARYKOVA UL. BR. 30 TELEFON BR. 66-46 i 66-47
NAJMODERNIJE URED JENA ŠTAMPARIJA U VLASTITOJ PALAČI — 16 SLA-GAĆIH STROJEVA, LUDLOW, LINOTYPE, MONOTYPE, OFFSET, ROTACIJE — SPECIJALNI STROJEVI ZA ŠTAMPANJE KARATA — MODERNA CINKOGRAFIJA — BRZA I SOLIDNA IZVEDBA — UMJERENE CIJENE
REZER VIRANO
za veletrgovinu papirom i Ijepenkom
LÀ V0SLA V STEINER,
ZAGREB
Gradska električna centrala
ii Zagrebu
ima svoj
INŠTALACIONI URED
koji
zaposluje preko 50 stručniK sila; izvađa sve vrste inštalacija, svijetla:,
motora, aparata, strogo prema postojećim propisima i uz
umjerene cijene;
ima veliko skladište
rasvjetnih tjelesa aparata, motora i inštalacionog materijala samo prvorazrednih tvornica;
yrši stalnu službu
za male popravke danju i noću
TeleSon broj 46—41
nalazi sé u Gundulićevoj ulici 18 prizemno
(uredovno vrijeme od 8-12 prije podne i 2-6 poslije podne)
Obročna otplata!!

m
#
MERVAR IHODNIKOVIC
TRGOVINA ŽELJEZNOM ROBOM
ZAGREB
Bakaeeva 2

tàì&V: '.JVAV ■-'?& ?.»
1


JUGOSLAVENSKO NAKLADNO 0.0. „OBNOVA"
ZAGREB, MAJÌARYKOVA ULICA 28.

ELEKTRA« d. d. šušak
Izradnfa i psrojektovaele elekMéssili cea£ts*ala
mjesnih i gradskih mreža, prekozemnih parnih, Dieselovih postrojenja, uniformerà, transformatorskih stanica, te vodova za sve napetosti.
Dobava svih artikla
za električne kućne instalacije i centrale, motora, aparata za kuhanje i grijanje.
Skladište svih artikla
za jaku i slabu struju i t. d.
PRORAČUNI I INFORMACIJE PO ŽELJI!

OVA KNJIŽEVNA POPISA !

POPIS 1.:
Velika Prodaja Knjiga Zabavnih 1 Poučnih
(Produljen! Sajam Knjiga za godinu 1932.)
109 odabranih, vrsnih zabavnih djela uz cijene: Din 5.—; Din 10.—; Din 15.—; Din 25.—
Iri serije Sabranih Djela F. M. Oosfejevs!:og,
uz znatno sniženn cijenu.
Niz znamenitih opsežnijih djela istaknutih domaćih i stranih pisaca.
Omladinske I Dječje Knjige.
(Vlastita nakiada i Naltlada hrv. pedag-knjlž. zbora)
POPIS II. :
Zakoni Kraljevine Jugoslavije (Odlična zbirka!) Zbirke Rješidaba Vrhovnih Sudova.
Pravna literatura i pravni udžbenici.
Znanstvena 1 Naučna Literatura.
Telefoni br, 63-55 i 63-57
VANREDNA PRILIKA NABAVE! TRAJAN IZVOR NAJPLEMENITIJE ZABAVE. JEDINSTVENA PRILIKA VALJANE POUKE ZA SVAKOGA!
Popise šaljemo na svaki zahtjev badava i franko !
Jugoslavensko Nakladno D.D. „Obnova”.Zr
MASARYKOVA 28.	TELEFON 6646 — 6648
mmmm
mmmmm
Brzojavi: LEFENEKS, ZAGREB
FENIKS"
DRUŠTVO ZA OSIGURANJE ŽIVOTA FILIJALNA DIREKCIJA: ZAGREB, JELAČIČEV TRG BROJ 4
Garantna sredstva -proračunato u dinarima . s r	,	3,020.800.000'—
Stanje osiguranja koncem 1930 godine u dinarima preko .......	20,464.000.000'—
U godini 1930 isplaćeno je u šivotnoj grani osigurnine dinara ......	284.350.000'—
Prihodi na premiji u životnoj grani u 1930 godini iznose u dinarima .	.	,	1,041.409.824'—
GRANE OSIGURANJA:
Život, oožar nrovr>!nr> kradi a, auto. nesretni slučajevi, osiguranje miraza, rente : . zakonske dužnosti jamstva.
Novo uvedeno štedno osiguranje bez liježmekog pregleda!
Za dva dinara dnevno isplaćujemo Za tri dinara dnevno isplaćujemo
[Tražite prospekte!
Din ij‘5oo'-Din 26.250'-
Za četiri dinara dnevno isplaćujemo .	. Din 35.000'—
U slučaj u smrti uslijed nezgode naročite pogodnosti.
Vrsnim zastupnicima pruža se dobra zarada!
Sve upute daje najpripravnije
„FEMIICS44
DRUŠTVO OSIGURANJE ŽIVOTA, FILIJALNA DIREKCIJA ZAGREB, JELAČIČEV TRG BROJ 4

mmmrns.
: r-
; I Ts
mi.
A !,£
mmmm

Vlasnik i izdavač: Konzorcij »Istra«, Masarykova ul. 28./II. — Urednik: Ive Mihovilović, Hercegovačka 35. — Za uredništvo odgovara:	Dr. Fran Brnéié
advokat, Samostanska 6. — Tisak Jugoslovenska štamna rL ćL Zagreb, Masarykova 28a. — Za tiskaru odgovara: RudolI Polanović, Zagreb, Hica brol 131.
Frolilem Dèdekastexa
Dvanaest odnosno trinaest otoka, koji se smjestiše uz obalu Male Azije, prostirući se na jugu đo Krete, a na sjeveru do Sama, sačinjavaju t. zv. Dodekanez, danas u talijanskim rukama. Ti otoci jesu: Pat-reos, Leros, Kalymnos, Kos, Astropalia, Ni-syros, Chalki, Tilos, Symi, Rodes, Kar-pathos Kasos i Megisti.
U geološkom pogledu, ovi su otoci dio Maloazijskog kopna što dokazuju fosilia na-djena na Kalymnosu i drugdje.
U historijsko-kulturnom pogledu, Dodekanez je još prije Atene i Troje bio centar grčke civilizacije a Rod. Kreta i Mikena bili su sveti tronog, na kom se diže i razvija helenski duh i gdje se stvaraju djela, koja i danas začudjuju gledaoce.
Prvi pisani spomenik nalazi se na Rodu u gradu Lindu. Kad je Kadnio, prelazeći Sredozemno more, g. 1494. prije Krista bačen od oluje na otok Rod, on je tu u hramu Atene postavio prvi natpis jia bronci, kao zahvalu božici mudrosti, što ga ie spasila. Dodekanez je dakle prvo žarište grčke književnosti. Tu se je počela đa stvara duša naroda duša grčka. Stara dodekaneška kultura, koja se zrcali na umjetničkim predmetima: zdjelama, čašama, draguljima, kipovima i drugim predmetima nadjenim u grobovima, uvjerava nas, da su Dodekanežani najstariji i najčišći ele-menat grčkoga na-oda.
Homer u svojim pjesmama pozna sve Dodekaneške otoke osobito Rod, kojMe za njega najvažniji i bogatiji otok grčki.
Pjesnik Pinđar hvali Rod u svojoj sed-aioj pjesmi »Diagori iz Roda«, a 460 p. Kr. rodi se u Kosu Hippokrat, otac znanstvene medicine.
4S8. pr. Kr osniva se grad Rod na istoimenom otoku.
2339. godina igra grad Rod važnu ulogu u historiji Grčke. Grad Rod sjedne strane kao utvrdjeni grad proti neprijatelja, u drugu ruku središte umjetnosti i industrije. Sjaj njegovih spomenika,_ slika i kipova podavaje mu izvanjsku veličinu i vrlo neobičan sjajni izgled. Od 3. hiljade statua, sličnim živim stvorovima, stotina od njih po svojoj veličini upravo zadivljuje.
Po riječima Plinijevim, jedna sama bila bi dovoljna da proslavi čitavi građ.^ Rod. je imao škverove. u kojima se gradile čitave flote. Rod je bio grad, kojega Lukijan (grčki pisac poradi njegovoga bogatstva, blagostanja i ljepote naziva gradom Boga — sunca.
Jedan od sedmorice grčkih mudraca, Cieobul, bijaše Rođanin, dok su Polyb, The-sal, Praxagora i Xenophon učenjaci u medicini iz Kosa, a Pherecyd je historičar iz Lerosa. Od pjesnika najvažniji bijahu: Pei-sandar, .Aristomen, Timocteon, Diagora, An-tiphan i dr.
Od filozofa najvažniji su:	Eudim na-
sljednik Aristotelov, Hieronim i Athenodor.
Još imađe bezbroj učenjaka u Rodskoj historiji, ali predaleko bi vodilo da ih se sve nabraja.
Da je u Rodu evala industrija, osobito tekstilna svjedoči činjenica da je Aleksandar Veliki primio na svom odlasku iz Roda g. 331 pr. Kr. svoj kraljevski plašt kojega je ponosno ponio u boj kod Arbela. Iza njegove smrti, čuvao se njegov testamenat u gradu Rodu, po želji samog Aleksandra velikoga što dokazuje izvanrednu visoku počast ovome gradu.
Poslije smrti Aleksandra Velikog Rodska je država prva i najmoćnija u čitavoj Grčkoj.
Kao simbol veličine sjaja i moći, sagra-diše Rođani poznati »Rodski kolos« 30 m visine u slavu boga sunca, kao zaštitnika Roda i njegove kulture. Gigantnost toga kolosa je takova da čovjek visoka stasa jedva obuhvati obim rukama nožni palac kolosa.
Poslije pada Kartage, osvojiše Rimljani Grčku, a s njom i Dodekanez, osim Roda.
Dodekanežani, viši u kulturnom nacij o-nainom i političkom pogledu, videči ropstvo svoje domovine digoše se na obranu svoje samostalnosti, ali nedorasli rimskoj moći podlegoše.
Sad nastupa novo, tužno doba u historiji Dodekaneza. Praoci današnjih Italijana pokazaše se prema pobijedjenima slično onako, kao što se danas pokazuju nijhovi potomci prema svojim pobijedjenima i osvojenima s tom razlikom što pobjeda današnjih nije slična pobjedi starih Rimljana.
Mnogi od Grka bili su poubijani, umjetničko blago iz Dodekaneza bilo je opljačkano. Oni, koji ostaše na životu trpili su strašno.
Rod, kao što spomenusmo, ostao je slobodan, ali zavidno oko susjedovo, nije moglo da gleda napredak njegov, i veliko bogatstvo, već si postavi za cilj: Domoći se njegova bogatstva i zaplijeniti njegova dobra.
Žuđeni čas je došao g. 42 prije Krista, kad je konzul Kassije iskrcao rimsku vojsku na Rod. Od prijatelja postao je neprijatelj. Naloži da se zlostavljaju ugledniji muževi rodski kao učenjaci, umjetnici ! dr.; opljačka grad, odnese hiljade drvenih spomenika, slika, remek djela umjetnosti, a ne poštedi ni biblioteke.
Rod postade tužno groblje, grad bez duše i života, ljudi postaše robovi.
U takvom stanju stiže Dodekanez pojava kršćanstva, a od važnosti je da se spomene, da su najvrijedniji Apostoli, Ivan i Davao našli sklonište baš ovdje u Dodeka-nezu gdje su zasijali sjeme kršćanstva na plodno *,a-
Dodekanez
Poslije diobe rimskoga carstva, Dodekanez sačinjava posebnu provinciju. Glavni grad bio je Rod.
G. 730 spominje se prvi puta ime Dodekanez koje se provlači kroz čitav srednji vijek. Ali Dodekanez nije više onaj grčki helenski, Rimska ruka učinila ga neznatnim, bez kulturnog i gospodarskog napretka, kojeg je nekada imao. To je doba Bizantinskog gospodstva nad Grcima, u kojemu imademo bezbroj invazija: Venećani, Saraceni, Alžirci, Turci i Arapi.
Kod toga najviše je stradao otok Pat-mos, koji je bio devastiran u 12 stoljeću. Kasnije se Patmos restaurirao za vrijeme Turaka, te dosegao visoki stupanj civilizacije. Kod toga je najviše doprinijela »Pat-moška škola« i skupocijena biblioteka samostana Sv. Ivana Teologa, koja je bila jedna od najvažnijih i najbogatijih na Ori-jentu.
G. 1569 dolaze u Dodekanez Venećani pod Morozinijem, koji je dao poklati sve one, koji su mu se opirali. To je bilo klanje u masama. Drugi pak bijahu pozatvarani u špilje, koje bi onda zapalili i gledali svoje žrtve, kako se guše.
1309 dolazi Dodekanez pod vlast križara sv. Ivana Jeruzalemskoga. Njihova vladavina nastavi sa uništavanjem grčke kulture. Od njih datira ime »Sporadi« mjesto »Dodekanez«.
1453 godine padom Carigrada dolazi i Dodekanez pod turski jaram. Tursko gospodstvo ostavilo je tako bolne tragove, da se i danas još pjevaju tužne popijevke, koje sjećaju na ono doba.
Da se vidi, kakve su bile posljedice svih ovih događaja ističemo da je n. pr. Rod, koji je brojio pol milijona stanovnika u klasično doba, imao poslije Morosinijevog pokolja oko 200.000 a poslije dolaska Turaka imao je do kakvih 12.000. Svi ostali poubijani su, mnogi prodani u ropstvo, a djevojke odvedene u turske hareme, gdje se nasilno poturčiše. Oni koji se opirahu, bili su iza teških tortura ubijeni. Drugi dijelovi Dodekaneza plaćali su Turskoj danak, a za nj su uživali autonomiju. Stanje je bilo strašno, ali nada ih nije ostavljala. Rod je pak nacijonalno i moralno jak, uz pomoć tradicije historije, vjere i jezika sačuvao je uvijek gr^ku dušu, grčke želje i nacijonal-ne ideale.
I tako su prolazili vijekovi, ali 1821 godine kaiež se boli i patnja napunio i prelio. Grčki narod ustaje i uz pomoć zarobljene braće skida sa sebe turski jaram i objavlja narodu slobodu i nezavisnost.
Iz rata sa Turcima izlazi Dodekanez kao pobjednik i stade da uživa slobodu. No Rod i Kos ostaše i dalje pod turskom vlašću.
Do 1830 uživa Dodekanez slobodu, ali te godine morade po Londonskom protokolu opet pod tursku, a u zamjenu daje Turska Grčkoj otok Eubeju.
26.500 žrtava daje Dodekanez ne za sebe već za braću iz Eubeje. Imajući otsada Dodekanez zaštitnice tri velike države, može da se i u okviru turskoga carstva slobodno kulturno razvija. Grade se: škole, crkve, bolnice, luke i slične ustanove, jednom riječi napredak Dodekaneza zabilježio
koji su u Talijanima vidjeli osloboditelje svoje.
Uz pomoć Rođana dakle, zametne se boj sa Turcima 4 maja 1912 kod Ponithosa. Turaka je bilo 1200. Talijani izgubiše 5 ljudi. D’Ameglio, vrativši se u grad izjavi Skupštini Demogeronata Rodskih:	»Gospod-
stvo tursko nad Dodekanezom zauvijek je prestalo, u budućnosti će ovi otoci uživati autonomnu vladavinu«. Kod posjete nadbiskupu rodskom izjavio je general d’Ameglio pred nadbiskupom i Domogerontima: «Mogu da vas uvjerim, da će iza svršetka ta-lijansko-turskog rata, otoci provizorno okupirani od Italije imati neku formu autonomne vlade analognu onoj na Samu. (Avrebbero uno stato d’autonomia Gomme per esempio Samos), Turci se neće nikada vratili (il Turco non ritornerà mai). To Vam obećajem kao general i kao kršćanin i možete se osloniti na moje obećanje, kao što bi se oslonili na samo Evandjeije«.
Iste izjave dane su u Kalimnosu. Komandant talijanskih sila kontraammiraglio E. Presbiteri dao je afiširati po građu Kalimnosu jednu sličnu proklamaciju. Takva su obećanja bila, koja nisu nikada ispunjena. U Balkanskom ratu, Turska prisiljena da brani svoje terene u Evropi, prepusti Talijanima Tripolitaniju i Cirenaiku. Italija za uzvrat, zaboravi sva svoja obećanja usmena i pismena, predade Dodekanez Turskoj paktom u Lausanni 15 oktobra 1912 i 18 oktobra 1912.
Italija i ako se ovim paktom odrekla Dodekaneza, proglasi ga svojim u tajnim dokumentima poslanima u Beč, kao i u službenim izvještajima. Ti su dokumenti štampani, a pubi i kovao ih je sam Sennino ministar vanjskih poslova u Parizu godine 1915 pod naslovom: »Royaume dTtaiie. Do-ocuments diplomatiques echangee entre ITta-lie et l'Austriche-Hongrie«.
Iz toga svega vidimo, da je Dodekanez za vrijeme balkanskih ratova bio zapravo i de iure turski, ali u stvari pod talijanskom okupacijom.
U tome je razlog da Grčka, i ako pobjednica u balkanskom ratu, nije mogla da zadobije Dodekanez, koji joj kao takvoj pripada.
1914. plane svjetski rat. Italija ulazi u rat godinu dana kasnije. Kako je Italija ratovala i kakve je uspjehe imala na bojnom polju, svima nam je poznato.
30. decembra 1918 godine Eleuthere_ Ve-nizeios podnio je mirovnoj konferenciji jedan memorandum, u kojem razlaže nacionalna prava Grčke, a 21. I. 1919. na istoj konferenci govorio je i branio svoju tezu u kojoj kaže: «da su dvanaest otoka (Dodekanez) od pred hiljade godina grčki i kao takvi moraju se pripojiti Grčkoj«.
Više mjeseci prošlo je od tada, a izme-dju Italije i Grčke nije se govorilo o Do-dekanezu. Napokon dodje u Italiji za ministra predsjednika Tittoni. Izmeđju Grčke i Italije dodje do t. zv. sporazuma Tittoni-Venizelos, koji je potpisan 29. jula 1919 u Parizu, prema kome Italija prepušta Dodekanez Grčkoj.
u ovoj epohi sjajni uspjeh. Ovakvo sta-■ potraje do godine 1912.
22. aprila 1912. Italija da zavr-rat s Turskom radi Libije i Tri-litanije, koji se je previše oduljio, iskrca jsku na Rod i okupira čitavi Dodekanez« arerai đ’Ameglio sa 12.000 vojnika i 32 :na broda, potpomagan od samih Rođana,
Članak 5. toga ugovora glasi: »Italija prepušta Grčkoj suverenitet nad otocima, koje ona posjeduje u Egejskom moru. Otok Rod ostati će pod suverenitetom Italije, koja će u dva m j e s e c a p o d a t i “otocima u E g e j s k o m moru široku autonoi
Ì jy^
Taj pakt nije Italija respektirala, već ga je godinu dana iza sklapanja odbila 22. jula 1920 godine.
Na poticaj velikih savezničkih sila, koje su nastojale, da se pitanje Dodekaneza jednom završi, dodje do pakta izmedju Grčke i Italije 10. augusta 1920 u Sevru. Sa strane Grčke bili su opunomoćeni ministri Veni-zelos i Romanos, a sa strane Italije prof. Lelio Bonin Longaro i Carlo Galli. U prvom članku^toga pakta kaže se, da se Italija odriče u korist Grčke svih svojih prava i naslova na otoke u Egejskome moru i to: Stampaiia, Kal-ki, Aiimnia, Scarpanto, Cassos, Epesiofi, Nisyros, Calymnos, Lipos i Kos, kao što i susjednih otočića. Ovaj je ugovor potpisan sa strane obiju država u prisustvu svih zastupnika velesila kao svjedocima. Turska se odrekla Dodekaneza istoga dana posebnim paktom.
Talijanski opunomoćeni ministar Bonin Longaro izjavio je pismeno g. Venizeiosu još istoga dana, daćeltalija u roku od dva mjeseca podati otoku Ka-s t e 1 o r i s o (Megisti) kao i s u s j' e d-nim otočićima potpunu autonomiju.
Dali je Italija ispunila svoja obećanja? Do danas nije. Da je zaista Italija potpisala, priznala i vodila računa o tome, da će jednoga dana isprazniti Dodekanez, dokazuje činjenica što je i u nekom momentu stala da povlači svoje trupe, i da pučanstvu izdaje putnici, na kojima je stajalo: »II presente pasaporto e rilascilato per la Francia ed e valido non oltre la data di cessione dell’Isola di Calimno alia Grecia itd.« To je jedna vrlo važna konstatacija, jer će, kako ćemo vidjeti, Italija sama-sebe demantirati.
8. septembra 1922. odbije Italija pakt, koji je potpisala u pitanju Dodekaneza.
Premda je u to doba Grčka doživila velike gubitke u Maloj Aziji zavadivši se s Turskom, pri čemu je Italija stajala i materijalno i moralno na strani Turske, helenska je delegacija u borbi za prava svojih sunarodnjaka na Dodekanezu predala na konferenciju u Lausanni predsjedništvu notu u kojoj se poziva i upozoruje da postoji jedan neratificirani ugovor izmedju Grčke i Italije, obzirom na definitivnu predaju ovih otoka, ističući pravo grčke vlade da na jedan prijateljski način uredi sudbinu Dodekaneza. (29. I. 1923).
24 sata kasnije 30. januara 1923. bili su potpisani prvi akti konferencije. Nakon 6 mjeseci bio je 24. jula 1924. sklopljen u Lausanni mirovni ugovor, a Italija se nije ni obvezala niti protestirala na grčku notu.
.. Prošli su mjeseci i godine, a Dodekanez nije dočekao zajamčenu mu slobodu. I tako dolazimo do 24. novembra 1926, kad je već u Italiji vladao Mussolini. Toga dana potpisao je Mussolini trgovački sporazum sa Grčkom. Istoga dana dao je Mussolini službenim delegatima Grčke ovu važnu izjavu:
»Ja gledam na 24. novembra, kao datum odlučni za prijateljstvo izmedju Grčke i Italije. Govoreći o prijateljstvu, neću da ponavljam obične konvencijonalne fraze--------
-----već pod riječju prijateljstvo, razumi-
jevam nešto odredjeno što uključuje fakta. Ja ću_ svoju riječ iskreno održati i dokazati aktima i dokazima«. Na prvi mah izgledalo je da će sinuti čas žudjene slobode. Ali su to mogli vjerovati ili oni, koji su takvi idealisti i pošteni te sude druge po samima sebi ili neznalice, koji nepoznaju talijanski imentalitet. politiku i diplomaciju Italije.
23. septembra 1928. bio ie u Rimu potpisan pakt o nenapadanju i arbitraži izmedju Grčke i Italije. Da su se Grci u istinu nadali poboljšanju prilika iza ovoga pakta, dokazuje izjava Venizelosova. koju je dao u Rimu jednom novinaru iz Dodekaneza.
Raznim uredbama uništava Italija u Dodekanezu industriju i obrt. Razni agenti pospješuju emigraciju iz Dodekaneza u Grčku i prekomorske krajeve. Smrtni udarac zadan je dodekaneškom ribaru i spuž-varu uslijed velikih poreza na taj obrt.
Spužvu mogu n. pr. da vade samo jači ribari od zanata, uz naplatu takse od 250 livra sterlinga godišnje po ladji. Svi kapetani, pa i najmanji moraju da nauče talijanski jezik, da polože ispit i da dobiju diplomu, bez koje ne mogu da dove.
Italija je zabranila Dodekanežanima kratku plovidbu izmedju pojedinih otoka. Time je život postao upravo nemoguć. Talijani pak sami podržavaju kriomčarenje duhana. alkohola i siično u Grčku, da time oštete »prijateljicu« Grčku.
Dodekanežani bili su ispočetka agresivni i ustajali na obranu, ali tamnice se napuniše ljudima. Maltretacije su na dnevnom redu. Gradovi i sela puni su karabinijera i špijuna, koji nastoje da uguše svaku iskru narodnog grčkog života.
Poslije pakta grčko-talijanskoga dolazi na red i reforma školstva. Uvodi se talijanski jezik, ne samo u gimnazije i druge srednje škole, nego takodjer u osnovne, gradjanske, šegrtske i stručne. Povećavanjem broja sati istiskuje se grčki jezik na korist talijanskoga.
Uvode se večernji tečajevi, na koje se sili ne samo mladji naraštaj već i starci. Mornari, zanatlije i obrtnici svi moraju da poznaju talijanski. Sve ove presije uzrokom. su stalnom opadanju grčkog stanovništva. Tako u času dolaska Talijana Dodekanez brojio 143.432 stanovnika danas pak snizio se taj broj ispod 100.000, koji stalno opada ier siromašni Dodekanežani prisiljeni su da emigriraju. Vrlo je karakteristična, ali ujedno i bolna činjenica da je 27. marta prošle godine proslavljena sto-
godišnjica grčke samostalnosti u rimskoj poslaničkoj komori. Govorili su Grey i Garibaldi. Grey je naglasio da konsolidirani odnosi izmedju Italije i Grčke obećavaju sretnu budućnost za oba naroda. Garibaldi je naglasio suradnju Grka i Italijana za talijansku i grčku nezavisnost.
Treći govorio je sam Mussolini, koji je naglasio, da se talijanska vlada potpuno slaže sa izjavama one dvojice. On pak u ime vlade izjavljuje iskrenu ljubav, koju talijanska vlada i talijanski narod goje prema helenskom narodu.
Predsjednik komore izjavio je da, budući je fašistička komora uvijek vjeran tumač narodnih osjećaja, to prema tome čitavi se talijanski narod pridružuje proslavi slavne obljetnice.
Ali ipak. Sve su to samo laži i zavaravanja. U stvari sasvim je drukčije. Šta više, 27. marta, t. j. 2 dana kasnije, t. j. iza ove proslave u Rimu, promijenila je Italija običaje municipalne koji su bili na snazi, čak i potvrdjivani od same turske vlade.
Južni Tirol
Ista zla sudbina Nijemaca u Južnom Tirolu, kao i nas Jugoslovena u Julij-skoj Krajini, da smo po ugovorima miru pripadi Italiji, zbližila nas je. Kroz čitavo ovo vrijeme, od 1918 godine pa do danas, provodi Italija istu politiku denacionalizovanja i gospodarskog upro-paštavanja njemačkog stanovništva r Južnom Tirolu i jugoslovenskog u Julij skoj Krajini. U obim zemljama vladaju iste prilike, pa je razumljiv naš interes za njih.
Službena talijanska statistika od 1926 godine o Južnonm Tirolu kaže, da tamo žive *
Nijemci	193.271
Talijani	26.848
Ladini	9.910
Stranci	24.504
To je prema talijanskoj statistici. Razumije se, da ta statistika ne može biti objektivna, jer su tu pribrojeni ta-lijanima svi oni Nijemci, koji imaju slična imena talijanskima i jer su tu statistiku napravili kako su sami htjeli. Nijemci su prema toj statistici izračunali da ima Nijemaca oko 225.000, oko 9.000 Ladina, a ostalo su Talijani.
Posljednja statistika potječe od 1931 godine. Kako ste mogli čitati u pretposljednjem broju »Istre«, javila je fašistička službena agencija »Stefani«:
»Rezultati brojenja pučanstva u Bo-censkoj provinciji (Južni Tirol) pokazuju, da u toj provinciji ima 195.177 stanovnika njemačke rase. 65.503 Talijana i 1885 Slavena«.
Da li Južni Tirol zaista njemačka zemlja, uvjerit ćete se kad vam ukratko iznesemo neke momente iz najstarije povijesti Južnoga Tirola.
Prastanovnici Tirola bili su etruščan-skog porijetla, a na istoku nešto malo i ilirskog. Kad su Rimljani 15 godine po Krstu osvojili Tirol, nisu pripojili Italiji čitav Južni Tirol. Priznavali su jedinstvo područja južno i sjeverno od Brenera. Početkom 6. stoljeća pomiču se na jug Bavarci pomiješani s drugim germanskim plemenima i naseljuj u zemlju. Bavarci su iskrčili Tirol. Bavarski samostani i zadužbine imale su velike posjede i postavili su temelje visoke njemačke kulture u Tirolu. Nijemci nisu došli preko Brenera u slabo naseljenu zemlju kao ratnički osvajači, nego su sjekirom i plugom iskrčili zemlju i tako je za sebe zaslužili. Ono malo Romana potpuno se izgubilo medju njemačkim plemenima, tako, da je zemlja gotovo kroz 14 vijekova potpuno njemačka. Brener nije bio nikada politička granica izmedju sjevera i juga. Godine 1363 potpao je Tirol pod Habsburgovce, te ga je kroz čitav srednji i novi vijek prožimala njemačka kultura.
Trentinska je biskupija pripadala već u ranom srednjem vijeku njemačkoj državi, a knez-biskup bio je uvijek Nijemac. Dokazano je, da su u mjestima Trentina u 11 vijeku bili njemački svećenici i propovijedali narodu u nje-
govom materinskom njemačkom jeziku. Uopće, što dalje gledamo natrag u pro' šlost, to nam je jače prikazuje njemački karakter Trentina. I sam Dante veli u 20 pjevanju svoga Pakla, da se Njemačka svršava kod Gardskog jezera.
Da se je tamo govorilo njemačkim jezikom u srednjem vijeku, dokazom je i to, što je u 15 vijeku prevedena na njemački jezik jedna zbirka običajnoga prava sa latinskog jezika, dok se je potreba jednog takvog prevoda na talijanski jezik pojavila tek 150 godina kasnije. Ima vrlo mnogo isprava iz srednjega vijeka o njemačkom gospodovanju u Južnom Tirolu, kao što su: statuti gradova (Bozen), protokoli, zapisnici i zaključci općinskih vijeća i još mnogo drugih nesumnjivih i jakih dokumenata za njemstvo Južnog Tirola.
Godine 1809 podigao je njemački narod u Tirolu na ustanak protiv Francn za Andreas Hofer, rodom iz S. Leon-harda. Kad je ustanak svladan, vodja tog ustanka Andreas Hofer bio je uhvaćen i na zapovijed Napoleona strijeljan. Kod strijeljanja ponio se je vrlo hrabro i nije dao da mu vežu oči. Tako je An dreas Hofer postao narodni mučenik i heroj. Njegovu sliku imala je svaka kuća u Južnom Tirolu. U Južnom Tirolu su fašisti zabranili ove slike.
Kad su talijanske trupe u oktobru 1918 godine zaposjele Južni Tirol izjavljivali su njihovi komandanti, da se oni tu osjećaju kao gosti i da će biti prema njemačkom stanovništvu vrlo obzirni. Naravno, da je to trajalo vrlo kratko vrijeme.
U februaru 1919 godine upravile su neke općine na Wilsona spomenicu, koja je obasizala 14 stranica, u kojoj mu razlazu i dokazuju kako je Južni Tirol njemački i mole ga neka Južnom Tirolu pribavi slobodu, kao što je svijetu donio izmirenje.
Ali mirom u St. Germainu u septem bru 1919 godine granica je Italija prema Austriji bila ipak odredjena na Bre neru. Nijemci Južnog Tirola dižu oštre proteste na sve strane.
U oktobru 1919 moraju zastupnici Njem. saveza (saveza njem. stranaka) ministru pretsjedniku Nitti-u dati izjavu, u kojoj protestiraju protiv povrede prava samoodredjenja naroda.
Zastupnici i poslanici Južnoga Tirola na sastanku u Bozenu u augustu godine 1920 stvaraju zaključak i saopćuju ga talijanskom parlamentu. Oni traže: Pravo samoodredjenja, političku i administrativnu autonomiju, vlastiti par-lamenat, protestiraju protiv promjene njihovih zakona i uredaba, traže brzo uvaženje privrednih potreba stanovništva, naročito da se što prije otkupi austrijski ratni zajam. Protestiraju najoštrije protiv vrijedjanja prava i zakona te slobode i naroda sa strane ondašnjih vlastodržaca u Trentu.
10 oktobra 1920, kad je pripojenje
Deutschfreiheitliche Volks-partei, Sozialdemokratisch Partei proglas na narod, kom opominju narod da bude miran, iako je žrtva mirovnih ugovora te iako mu je učinjena najveća nepravda. Doći će dan, kad će mu pravda donijeti nacionalno oslobodjenje.
Sad slijedi čitav niz protesta, interpelacija i drugih sličnih izjava na narod Američke Unije i na narode čitavoga svijeta. Spomenut ćemo još samo predstavku austrijske vlade, upravljenu na države Antante, gdje se ukratko tumači položaj i prilike Južnog Tirola kaže, da je Italija tražila granicu na Breneru samo iz strateških razloga i da je tamošnji njemački narod došao vrlo težak položaj, pod stranu vlast.
Savezne su vlasti na to odgovorile, da se tu više ne može ništa mijenjati, ali upozoruju na govor talijanskog ministra predsjednika Giolittia: »Po izjavama tal. min. pretsjednika u parlamentu vrlo je jasno, da tal. vlada namjerava prema podanicima njemačke narodnosti, obzirom na njihov jezik, kulturu i ekonomske interese voditi liberalnu politiku u najvećoj mjeri«.
Slijedi mnogo svečanih obećanja sa strane tal. državnika, a i samog kralja u prijestolnoj besjedi. (Senator Tittoni, eccelenza Luzzatti, conte Colonna, min. pretsjeđnik Giolitti, min. pretsjednik Bonomi.) Ne ćemo ih citirati, jer držimo da su svima ta obećanja u glavnome poznata. Da su to ostala samo obe-
Mjesto toga, t. j. mjesto izvršenja tih lijepih obećanja, dolazi postepeno oduzimanje svega, što bi Nijemce moglo sjećati da su slobodni ljudi, ćanja, to je suvišno i spomenuti.
Prije nego prikažemo način uništavanja svih kulturnih vrednota u Juž. Tirolu, moramo spomenuti, da su Nijemci Juž. Tirola vrlo kulturni.
Imali su 400 osnovnih njemačkih škola, 7 srednjih škola, jednu preparandiju, više stručnih škola, raznih tečaja, mnoga kulturna društva, gospodarska i politička, 4 dnevnika i više tjednika drugih beletrističkih listova. Naročito su im općine bile dobro uredjene. Njihovo se je uredjenje osnivalo na širokoj autonomiji. Sve to daje izraz jedne izgra-djene kulture. Fašizam, idući za tim da sve to uništi i da svemu dade biljeg ta-lijanstva, ne bira sredstva. Kod toga upotrebljava iste metode kao i kod nas u Julijskoj Krajini. Ukida, zabranjuje, ruši, pali, šiba i daje piti ricinus.
Uvodjenje talijanskog jezika kao službenog u školama, državnim i općinskim uredima, čak i u privatnim poduzećima. Sve što dolazi u javnost mora biti na talijanskom jeziku. Natpisi, ploče, imena mjesta i krajeva. A provedena je i promjena njemačkih imena na talijanski oblik.
U odredbi od oktobra 1927 godine stoji jedna stavka, da se na rublju, po-kućtvu, čašama, flašama i na svemu što se upotrebljava u restauracijama 1 kavanama moraju njemački napisi zamijeniti s talijanskima. Nadgrobni natpisi moraju takodjer biti talijanski. Advokati i liječnici moraju svoje ploče, tiskanice i posjetnice imati samo na talijanskom jeziku. — 1928 godine moraju se i u privatnim kućama otsraniti svi njemački natpisi. Navodimo ove detalje da se vidi kamo sve sežu fašistička nasilja.
Njemačka štampa je postepeno sva uništena i zabranjena. Najrašireniji list bio je »Landsman« sa 16 tisuća pretplatnika. Još su obustavljeni dnevnici: »Brixner Chronik«, »Boz-ner Nachrichten«, »Meraner Zei-tung«. To je bilo 1927 godine. Mjesto svih tih listova počeli su izdavati fašisti na njemačkom jeziku jedini list »Alpenzeitung« u Meranu, koji krivo informira svijet o đogadjajima u Južnom Tirolu 1 koji, naravno, nema mnogo pretplatnika.
Kod uništavanja njemačke štampe fašisti su se najradije služili razbijanjem štamparija. Tjednici i polumjeseč-nici, koji su iza toga izlazili, bez ika kvog su značenja, radi stroge cenzure. Od talijanskih listova je najvažniji »Provincia dì Bolzano«, koji izlazi u Bozenu. Kad fašistička štampa govori o Nijemcima, služi se izrazima kao što su na pr. »besramni lašci«, »idioti« i slično.
Od njem. štampe izlazi sada u Innsbrucku, gdje je i glavni centar njem. emigracije, polumjesečnik »Sudtiroler«.
Ukidanje njem. društava donosi sobom i zapljenu njihovog imetka, koji se je predavao tal. društvima, (športska, turistička, pjevačka, muzičke kapele, vatrogasna društva itd.) Kod raspuštan ja vatrogasnih društava navele su vlasti razlog, da su opasna za državu, a kod jedne muzičke kapele, da ;e loše svirala »Giovinezzu«. Imovina najjačeg i vrlo bogatog turističkog društva »Alpenverein« predana je talijanskom društvu »Club alpino italiano«.
Kako su u Juž. Tirolu izvori prihoda uglavnom od vina, voća i stoke, imali su oni mnogo mljekarskih i vinarskih zadruga, nekoliko društava producenata voća i nekoliko konzumnih društava. Sva su ova društva bila udružena u jedno centralno udruženje, imala su jednu centralnu kasu, kao i revi
stranke Tirol er Volkspartei, J pod Austrijom i time je već ovim dru-
Radi se naime o tom: Načelnike bira ta-[izdale su sve tri njem. političke [poreze za 30 posto više nego što su bili lijanski guverner. Koga će postaviti? Tu ne ’	'
treba odgovora. Općinsko vijeće mora se održavati u prisustvu samog guvernera svakog otoka. Svaki zaključak vijeća mora biti odobren, i to unapred, od guvernera.
I tako, po stoti put imademo neoborivi dokaz, da su riječi i sjajna obećanja Italije, možda i-entuziastična i blještava, ali ni kada ne odgovaraju istini. To su jednostavni prividi »tromp-l’oeil«, dok su njihova djela strašna i satanska, a njihovi ciljevi in-famni.
Spomenute činjenice dokazuju da u onoj zemlji, u kojoj se rodio Macchiavelli, — koji je njen reprezentativni tip — nema ni vjere ni poštovanja prema danim obećanjima.
Postoji samo interes, za kojega su dobra sva moralna i nemoralna sredstva.
Nema dakle i ne može da bude pravog prijateljstva sa Italijom. Tome imade dovoljno dokaza u pitanju Dodekaneza.
R-ović.
Južno Tirola Italiji sasvim zapečaćeno,*edoni odbor u Bozenu. Italija je podigla
štvima zadan prvi udarac. Godine 1926 postavili su fašisti svojevoljno za upravnika centralne blagajne vladinog komesara Stefanini-a. Na to su mnoga društva istupila iz tog centralnog udruženja, jer nisu imala povjerenja u talijansku vlast. Nakon kratkog vremena došla je centralna blagajna opet u njemačke ruke ali povjerenje se više nije vraćalo, te je za par mjeseci morala obustaviti djelovanje.
— Privatno vlasništvo je ograničeno, naročito kod gradjenja bilo kakvih gradnja. — Radi strateške sigurnosti smiju se poduzimati gradnje samo uz dozvolu vojničkih vlasti. Razumije se da se zemlja i nekretnine ne smiju prodavati njem. državljanima.
^pera Nazionale dei Combattenti« ima zadaću, da naseljava Talijane u Južnom Tirolu. Kupuje zemlju od Nijemaca, koji se iseljuju u inozemstvo i naseljava Talijane iz stare Italije. To je društvo podupirano od vlade, a osim toga predaje mu se i zaplijenjena imovina raspuštenih njemačkih društava. Prvo selo takvih talijanskih doseljenika nalazi se blizu Merana, a zove se »L a Vittoria«. Do godine 1928 došlo je svega 15 talijanskih familija sa 190 članova.
— O nasiljima na ličnosti spomenut ću samo nešto, jer se tu ne radi o nekoliko slučajeva, nego o jednom sistemu, koji sa nastupom fašizma dolazi do pravog izražaja. Dogadjaju se na svakom koraku. Nebrojena su i neizmjerna, te bi savjestan kroničar morao da napiše debele knjige, kad bi zabilježio svaki slučaj. Spomenut ću samo jedan dogadjaj još iz 1921 godine. U Bozenu su fašisti pucali u masu. R a-njenoje bilo 50 osoba, a učitelj Fran Innerhofer bio je ubijen. Izmedju mnogo zlostavljanih ličnosti bio je 1 75 godišnji načelnik grada Božena, Dr. Julius Perathoner, koji je ujedno i posljednji njem. načelnik toga grada.
— U crkvi se mora moliti samo talijanski. To je fašistima naročito teško provoditi. Radi toga su progoni svećenika na dnevnom redu. Mogao bih nabrojiti mnoga imena šikaniranih svećenika. Kako talijanski svećenici postupaju sa nijemcima vidi se iz ovog slučaja: Jedan talijanski svećenik, kad je čuo, da se u crkvi moli njemački, okrenuo se s oltara i zaviknuo, da se tu ne smije moliti njemački, nego samo talijanski.
— Vrlo žalosno je poglavlje o školama. Po Gentilijevoj reformi zatvoreno je 400 osnovnih njemački škola. Danas su tako italijanizirane, dà se u njima ne smije čuti niti jedna njemačka riječ. Italionizirana su i dječja zabavišta. Privatna je poduka takodjer zabranjena. Otpuštene njem. učiteljice i učitelji koji su pokušali da daju privatnu poduku njem. djeci i da tako barem nešto zasluže, protjerani su u svoje zavičajne općine, i stavljeni pod nadzor. Baš je u jednom od posljednjih brojeva »Siidtirolera« jedan takav slučaj. Uspjeh u školama nije gotovo nikakav jer se učitelji i djeca ne razumiju.
— 1927 godine konfinirani su advokat đr. Josip Noldin iz Salurna i nadučitelj RudolfRiedl iz Tramina, jer su potpomagali privatnu poduku njem. djece. Osudjeni su obojica na 5 godina konfinacije, Noldin je bio na Liparima, a Riedl na Panteleria. Riedlje ipak nakon nekoliko tjedana pod pri-skom javnog mnijenja bio pušten kući, a Noldin je 1929 godine umro od posljedica zatvora i zlostavljanja!
— Riedl je ipak morao doskora da bježi od kuće ,te ide u Austriju. Tu je održao mnogo predavanja po mnogim mjestima o patnjama Južnoga Tirola. Svoje doživljaje opisao je u knjizi »In Ketten zur Verbrecher Insel«.
7 njem. srednjih škola pokušavalo se uništiti na razne načine. Pravila se presija da se pohadjaju tal. srednje škole. Kod ispita zrelosti zadavala je talijanska komisija takva pitanja, da je 1924 g. od 61 kandidata prošlo samo 5. Privatne gimnazije Bozenu, Brixenu i Meranu morale su god. 1927 italionizirati prvi razred, jer im se inače oduzima pravo ’avnosti. Ostale su srednje škole italia-nizirane već 1926 god. Danas nema u Južnom Tirolu više niti jedne njemačke srednje škole.
Protiv raspuštan ja njem. škola protestirao je sav njemački narod Južnoga Tirola a naročito njem. majke. Nekoliko stotina žena demonstriralo je pred prefekturom u Bozenu. šalju proteste Mussoliniju, kraljici Jeleni. Konačno ide u Rim jedna delegacija njemačkih go-spodja, ali sve uzalud. Tada su se njemačke majke _ Južnoga Tirola obratile na sve njemačke žene na svijetu ovim bolnim krikom:
»U najtežoj nevolji obraćamo se na Vas, u nadi, da će naša žalost ganuti Vaša srca i pobuditi u Vama sažaljenje.
Njemačke sestre, čujte naš zdvojni auk.
Ne možemo više podnositi prekomjerno tlačenje, ponižavanje i vrije-djanje. Već godinama tlači našu zemlju okrutni mučitelj. U njoj je svaka slo-
boda uginula, i svaka je radost ubijena. S teškom žalošću gledamo, kako se našem narodu danomice priječi upo-trebljavanje njegovih običaja i jezika; uspomena je naših heroja obeščašćena i baština je slavnih tirolskih vremena pogrdjena.
*
Još ćemo nešto da napomenemo, što je vrlo važno, a to je zauzimanje Nijemaca za svoju potlačenu braću u Južnom Tirolu. Mi imamo, osim naše braće Jugoslovena, još i braću čehoslovake, koji pokazuju mnogo razumijevanja i interesa za naš položaj i koji su već mnogo puta dokazali koliko za nas osjećaju.
S te strane su Nijemci Južnoga Tirola još u boljem položaju. Iza njih stoje dvije države, Njemačka i Austrija, u kojima živu njihova braća po narodnosti u svemu oko 70 milijuna ljudi. Mnogo puta pokazali su kako im je mnogo stalo do Južnoga Tirola. Kad je Mussolini 1926 g. rekao, da će Južni Tirol učiniti talijanskim, jer da je geografski i historički talijanski, a Nijemci da su samo etnički ostaci barbara, a nikakova manjina, odgovorile su univerze u Beču i Insbrucku jednom oštrom izjavom.U njoj iznose jezgrovito i dokumentovano dokaze o čisto njemačkom karakteru Južnoga Tirola.
Neizmjerno ponižavanje Nijemaca sa strane Italije uzrokovalo je sve veće ogorčenje čitavoga njem a ć-kog naroda, tako, da ni njemački državnici nisu mogli da to mučke mimo-idju. U februaru 1925 god. došlo je do značajne polemike izmedju nekih njem. državnika i Mussolinija. Time je čitav svijet bio upozoren na tu njemačku manjinu, i to je njima svakako jedna jaka moralna potpora i propaganda za stvar Južnoga Tirola. S njemačke strane govorili su min. pretsjednik Bavarske Held i Stresemann, a s austrijske strane kancelar Dr. Ramek. Pod težinom njihovih trijeznih i istinitih optužaba, Mussolini je ostao nemoćan te je mjesto da sa opravda radi svoje politike u Južnom Tirolu, održao jedan vatren ratoborni govor i zaprijetio maršem preko Brennera.
Citirat ćemo samo nešto iz tih govora. Min. pretsj. Held u bavarskom saboru rekao na koncu svoga govora ovo: Mi bi mogli samo jedno da učinimo za našu južnotirolsku braću, da žrtvujemo sve, što bi im moglo olakšati položaj, i što je s time u vezi, da ih opet dovedemo na put slobode. A s ovog mjesta moramo najoštrije protestirati protiv brutalnog nasilja na njemstvo koje se u Južnom Tirolu vrši usprkos svečanih obećanja.«
Kad je Mussolini na to zaprijetio prenosom trikolore preko Brennera, odgovorio mu je Stresemann. Stresemann snominje u svom govoru tako zvanu talijansku manjinu u Jugoslaviji lističe kakoima sva prava i slobodan kulturni razvitak.
Onda dalje veli: »što se tiče stanovišta njem. vlade prema tim đogađja-jima (u Juž. Tirolu), stvar stoji tako: Zapravo nema Njemačka nikakve _mogućnosti, da se neposredno miješa u prilike Južnoga Tirola. Mussolini ima potpuno pravo, kad kaže, da je to prije svega unutarnja talijanska stvar. Italija takodjer nije preuzela nikakve dužnosti za zaštitu manjina, kakvu su preuzele druge države. Ali to ne mijenja ništa na zajednici njemačkog kulturnog osjećanja, za države njemačke kulture, za jednu zemlju i narod, koji je kroz vi jekove bio njemački te i danas pripada njemačkoj kulturnoj zajednici. Faktično stoje onda stvari tako, ako iz politike tlačenja jednoga naroda nastaje opasnost smetanja mira, dopušten je Apel na Društvo Naroda. Za to i jest društvo naroda ona institucija naroda svijeta, koja ima da zastupa prava potlačenih nacija.«
Vatikan i narodne manjine
Beogradska »Politika« od 17. m. o. m. donosi ovaj članak, koji doslovno prenosimo:
Crkveno-političke prilike u Julijskoj Krajini još uvek su predmet međunarodne diskusije.
Prinuđena ostavka i tragična smrt nadbiskupa Sedeja i imenovanje itali-janskog nacionaliste Siroti]a za njegovog privremenog naslednika na mitro-politskoj stolici u Gorici smatrali su u početku mnogi za događaj lokalnog značaja. Svi koji su pratili pisanje francuske, nemačke, švajcarske i čehoslo-vačke štampe u ovom predmetu, videli su međutim odmah, da to nije tako, nego da je ovde po sredi jedno veliko, načelno pitanje, koje se ne tiče samo Jugoslovanske manjine u Julijskoj Krajini. Generalni sekretar kongresa evropskih narodnih manjina dr. Evalđ Amende napisao je u najvećem dnevniku baltiških država, u »Rigaše Rund-šau«, članak u kome kaže, kako gorički slučaj ima »najveći značaj ne samo za slovenačke i hrvatske katolike iz Julijske Krajine, nego uopšte za sve nacionalne manjine katoličke veroispo-vesti u Evropi.« »Ovo što se dešava danas u Gorici« — kaže dr. Amende — »može se sutra desiti u Briksenu, a prekosutra u Barceloni ili ma kakvoj drugoj zemlji, gde žive narodne manjine katoličke vere. Dalji razvoj goričkog slučaja dobija zbog toga jedno značenje, koje prelazi daleko lokalne granice. To je pitanje, koje dira upravo u nacionalnu i versku egzistenciju katolika pripadnika narodnih manjina. Pitanje, da li će crkva u borbi, koju oni vode za svoj jezik, njih pomoći ili će naprotiv olakšavati — direktno ili indirektno — njihovo odnarođivanje, postalo je -danas pitanje njihove sudbine. Za crkvu nije više moguće, da ostavi ovaj problem i dalje nerešen. Zainteresovani smatraju danas i kompromisna rešenja kao nepodnošljiva.«
Veliki nemački dnevnik »Kelniše Cajtung« precizirao je svoje mišljenje o žalosnim prilikama u Julijskoj Krajini ovim lapidarskim- rečima: »Vatikan je kupio drugi sporazum sa fašizmom žrtvujući ne samo monsinjora Sedeja, nego i svoje dotadanje političko držanje prema narodnim manjinama.«
Pisanje »Kelniše Cajtunga«, koji se mnogo čita, osobito u katoličkim krajevima Nemačke, nateralo je Vatikan da se javno brani i odgovori istovremeno i ostaloj stranoj štampi, koja je kritiko-vala postupanje Vatikana sa našom manjinom u Julijskoj Krajini. Njegovo zvanično glasilo »Oservatore Romano« donelo je u drugoj polovini decembra notu, u kojoj kaže između ostalog:
»Svaki ozbiljan i razuman čovek, koji makar malo zna sa kakvom obrazri-vošću i promišljenošću postupa sy. stolica u pitanjima, koja se odnose na imenovanja na čelo dieceza i na uvažavanje ostavki preuzvišenih biskupa, i koliko je stalo sv. stolici da u takvim slučajevima očuva apsolutnu nezavisnost od svakog neopravdanog utieajd od strane državnih vlasti, može i sam da oceni koliko vredi tvrđenje pome-nutog nemačkog dnevnika. Ovo tvrđenje daje nam ipak priliku da, i prema drugim insinuacijama drugih stranih listova, istaknemo opet stav sv. stolice da se ona u odlukama takve prirode in-spiriše i da će se uvek inspirisati samo jednim principom: višim dobrom duša. Pred ovim principom mora se ukloniti svaki ljudski obzir kao što bi mogao to biti posebni politički interes ove ili one vlade, što se tiče ostavke monsinjora Sedeja, istina je, da je ona bila sasvim spontana. Neistinitost tvrdnje ne samo »Kelniše Cajtunga« nego i drugih listova najbolje je dokazana pismom, koje je sam monsinjor Sedej uputio sv. ocu 3 novembra 1931 i u kom pismu Sedej izražava papi »najdublju i najodaniju zahvalnost«, što ga je razrešio službe u goričkoj arhiđiecezi.«
Ovaj oštri i odlučni demanti zvanič-nog glasila sv. stolice nije ostao bez odgovora. Dopisnik »Kelniše Cajtung»« proučio je potanko situaciju u Julijskoj Krajini, pretražio i sakupio detaljne informacije i odgovorio 4 marta »Oserva-toru Romano« ovim činjenicama:
»Papin vizitator prelat Paseto pozvao je u toku godine 1931 više puta nadbiskupa Sedeja, da podnese ostavku na svoj položaj. Sedej nadbiskup odupirao se dugo da prihvati ovaj poziv,
dok mu nije krajem septembra prošle godine, odmah posle »drugog sporazuma« između Vatikana i italijanske vlade, pa-Vatikan i narodne manjine Istra 2 pinski vizitator učinio formalni poziv da moli razrešenje od službe. Međutim, nadbiskup se tek onda odazvao ovome pozivu, kad mu je papinski vizitator dao »u ime sv. oca« i »u suglasnosti sa izričitim uputstvima sv. oca« obavezno jemstvo, da su primljeni uslovi koje je nadbiskup bio stavio i koji su se odnosili na ličnost njegovog naslednika. »Tek posle toga nadbiskup Sedej sastavio je i potpisao svoju ostavku.« Ot-stupanje nadbiskupa Sedeja bilo je dakle vezano za uslov, da se izvrše data jemstva, koja postavljanjem monsinjora Sirotij a, poznatog gonitei ja Slovena, za apostolskog administratora goričke đie-ceze, nisu bila uzeta u obzir. Uvređen u dubini svoje duše, nadbiskup Sedej napisao je pismo od 3 novembra, koje »Oservatore Romano« samo delimično citira. Istina je, da je nadbiskup Sedej u ovom pismu zahvalio papi što je uvažio njegovu ostavku, ali istovremeno je na veoma jasan način upozorio sv. stolicu i na uslove svog otstupanja. Nije preterano ako kažemo, da je sedome služitelju crkve, koji je bio teško uvre-djen što na njegovo pismo sije došao nikakav odgovor, upravo zbog toga srce prepuklo. »Oservatore Romano«, koji je objavljivanjem jednog dela pisma od 3 novembra pokazao toliko »obazrivosti« i »promišljenosti«, neka ima sada hrabrosti da priznaje ćelu istinu i objavi pismo u potpunosti«.
»Ove činjenice dokazuju svakako da je Vatikan popustio pred politikom koju vodi Italija protiv slavenske manjine, i da je on ovoj politici žrtvovao jednog vernog slugu Crkve.«
Tako piše »Kelniše Cajtung«. Međutim, mi ćemo zvaničnom glasilu Vatikana reći još nešto sa svoje strane. Pre svega, da zapitamo »Oservatore Romano« zašto on konzekventno ćuti kada je reč o Sirotiju. Zašto on ne odgovora kad mi i drugi strani listovi iznosimo, da je Vatikan imenovao za administratora pretežno slovenske biskupije jednog ozloglašenog protivnika i gonitelja Slovena? Potrebno je bilo svakako da se utvrdi, kako je Vatikan postupao sa poslednjim biskupom slovenske krvi u Julijskoj Krajini, da bi se iz toga upoznao duh koji danas vlada u vatikanskim krugovima prema Jugoslovenima. Ali slučaj dr. Sedeja spada već u izvesnom smislu u istoriju crkve i našeg naroda, i na žalost ne može se više promeniti, dok je prisustvo jednog italijanskog šoviniste na mitropolitskoj stolici uGorici živa aktuelnost od presudne praktične važnosti za dobru i zlu sudbinu našega naroda preko granice. Zašto »Oservatore Romano« prećutkuje ovu odlučujuću činjenicu, premda o njoj govori evropska javnost? Zašto nema hrabrosti da nacionalistu Sirotij a otvoreno brani?
U svojoj polemici sa »Kelniše Caj-tungom« »Oservatore Romano« ističe kako sv. stolica prilikom imenovanja biskupa i administratora postupa uvek veoma oprezno i »promišljeno«. Zvanični organ Vatikana priznaje dakle sam, da je sv. stolica imenovala italijanskog nacionalistu Sirotija hotimice i promišljeno, znajući tačno šta radi. Vatikan je znao, da je Siroti šovinista, da mrzi narodnost vernika koji će biti njemu po-vereni, kao i da je omrznuti gonitelj Jugoslovena, pa ga je ipak imenovao.
Sta proizlazi iz svega toga? Kakvi su zaključci za nas i za sve objektivne ljude u Evropi?
1) Istori]'ska istina, da je Vatikan pogazio svečanu reč datu nadbiskupu Sedeju u pogledu postavljenja njegovog naslednika i time obmanuo njega i preko pola miliona slovenskih vernika.
2	Vatikan je imenovanjem jednog italijanskog šoviniste za upravitelja religiozno duševnog života slovenske manjine izvršio namerno i promišljeno i time preuzeo javnu odgovornost za sve posledice, koje mogu proisteći iz toga čina.
3) Vatikan je potpao pod uticaj italijanskog nacionalizma i mesto da štiti prirodna prava jedne zapuštene manjine, počeo je da se bori protiv nje upotrebljavajući pri tome sredstva koja nisu dozvoljena jednoj tako velikoj moralnoj sili, kao što je vrhovno vodstvo katoličke crkve.
»Politika«
lEsaaaaasaosaBessBsssBcscaBi
ODLIKOVANI KROJAČKI
SALON ZA GOSPODU
ZAGREB
Mesnička «lica lir. 1. Telefon br. 74-43 VELIKO SKLADIŠTE NAJMODERNIJIH PRVORAZREDNIH ENGLESKIH ŠTOFOVA
ti
e!5E£BBaSS2B2&'<
Se non e vero . . .
Ja i moj drug, koji je pod puškom, kao i ja. obilazimo pustim, usnulim sokacima našeg drevnog grada na ostrvu. A nismo nas dvojica sami te noći na straži...
Mir. Tišina. U tihoj jesenjoj noći odjekuje topot naših odmjerenih koračaja.
Graja. Podiosmo u pravcu odakle su dopirali prodorni glasovi. Prispjesmo na trg pred crkvom, gdje zatekosmo naša dva druga. Istovremeno pogledasmo sva četvorica prema velikoj trospratnici, čiji je cijeli jedan red prozora, najgornji, bio rasvijetljen. Iza zamagljenih stakala ocrtavale su se ljudske siluete, koje su promicale kao figure na bioskopskom platnu.
Graja. Uzvici- Pjesma. Glazba.
Bez riječi, samim pogledom, sporazumi-jesmo se. Maknusmo se.
Uzlazili smo stepenicama velike kuće. A kad dodjosmo na treći sprat, podjosmo prema ulazu velike sale. Žagor se utiša. Presta pjesma. Svi koji su bili u dvorani stadoše na mjestu na kom se nadjoše.
»Ko je domaćin ovog društva?«
»Ai vostri ordini, signori!« odazva se jedan stariji gospodin i stupi pred nas.
»Do daljnjenja, dok vam se ne odobri djelovanje vašeg društva, pozivamo vas, u ime Narodnog Vijeća, da se razidjete.«
Gospodin, kome su bile upravljene te riječi, pogleda nas nekud preneraženo, ponese se malko, a onda odvrati uzbudjenim glasom:
»Si. signori, comprendo.«
Razumije se, da smo se to nalazili u prostorijama jednog italijanskog društva.
Kad je to bilo? Ko nas je ovlastio da onako naprečac, nasumce, rasturimo jedan skup? Da zabranimo čak i djelovanje Jednom društvu? Što nam je za to dalo povoda?
To je bilo odmah prvih dana po svršetku rata, dok bijasmo sami... Bili smo n dobrovoljnoj službi Narodnom Vijeću... Duša narodna, koja je poslije viševjekov-nog ropstva otresla sa sebe jaram austrijski, ovlastila nas da postupimo kako nam je glas srca nalagao..., da ušutkamo one narodne izrode i tudje uljeze, koji su svojom pjesmom davali oduška svojoj čežnji, da ih njihova majka domovina dodje osloboditi ...
Jedan po jedan, pokunjene glave, poče-, še izlaziti.
Medjutim se je Jedan naš drug popeo na stolicu i sa duvara skinuo neku poveliku uokvirenu sliku i položi je naopačke na pod.
Izađjoše svi. Osta jedini još onaj stari gospodin, koji se je pretstavio kao domaćin. I uprav kad je zakoraknuo da će izaći, ujednom se zaustavi, podje prema onoj skinutoj slici, koja je stajala prislonjena uz zid, naopačke okrenuta. Dohvati je grčevitim kretom obiju ruku, zadrža ju n rukama nekoliko časaka, piljeći suznim očima u nju. Slika je prestavljala neki meni nepoznati lik; zacijelo to bijaše neki italijanski narodni velikan. Pustili smo starog gospodina da dade oduška svojim navrlim osjećajima nad onom mrtvom slikom. Ruke mn đrhtnu. A onda je lagano prinese k ustima i poljubi. U kutevima očiju bljesnula mu je suza.
Priznajem, ganula me je njegova nijema bol.. I bio je trenutak, pa nisam pojmio ni gdje sam, ni što sam, ni radi čega sve ono što se je za onih par časaka zbilo oko mene...
Zaškripala je brava u vratima sablasnim štropotom. Zveknule su Četiri puške-Oprostio se je od nas stari gospodin.
I cijele te noći blještala mi je pred očima suza njegovih očiju. Tu viziju suze nije poradjala nemirna savjest, već moje bolećivo slavensko srce.
I u danima, koji su nastupili poslije kratkog vremena iza te večeri, — po dolasku italijanskih okupatornih vlasti, — kad se je kolo sreće okrenulo, kad smo mi bili proganjani i izgledalo da se već nikad nećemo vinuti u naručaj svoje majke domovine. kad sam gledao onog starog gospodina kako mu tad, na mjesto suze, sija iz očiju plam mržnje, osvete, podsmjeha, — ja ipak, kad bih ugledao tog istog starog gospodina, ne bih ga vidio drugčijim do li onakvim kakvog ga vidjeh — one večeri... Gledah ga sa suzom u očima-
Mi smo bili potisnuti. I ja, opet, na časove, kao da nisam pojmio ništa i pitao sam: čemu, čemu sve to?...
Poslije skoro tri godine bančenja Italijani su otišli.
Stari gospodin je ostao. Nesmetano provodi svoje dane na svom i mom, našem, rodnom ostrvu- I ni vlas da mu spadne s glave, ta: pripadnik je jedne narodne manjine. Svakog dana. bar jeđamput. sastane se sa svojim istomišljenicima, dotično »su-narodnicima«, u prostorijama njihovog društva u velikoj trospratnici na trgu ispred crkve. Ali opet, nije ni sretan, ni zadovoljan. ..
To je priča o starom gospodinu, koji.... I mnogi će kazati, valjda: »Se non è vero, -----1« — ne znam da li »ben« ili »mal trovato«. Ja, pošto sam fakat per deductionen ili, ako hoćete, hipotezu per inductionen dokazao, kažem: »è vero!«
A vi. koji imate imalo kritičkoga duha i poznajete svoje gore lišće, pogodite: ko će reći »ben« a ko »mal«.
Ja znam: moje rodoljublje nije skučeno, ni podvrgnuto ikakvim obzirima; volim braću u slobodi, a još više volim svoju braću u ropstvu.
I drugo, znam: književna riječ je živa riječ, riječ živa čovjeka, i ako išta, ona kazuje onaj velik motiv logosa koji se zove: savjest, rasni ponos!
Uubidrag Garčina.
»IS5TRA«
- imfisaas
Janko Jazbec (Crikvenica):
Iz sokolskog ' života u Istri
T.T gigantskoj borbi, što ju je provodio hrvatski i slovenački živalj u Istri za svoja narodna prava sa tadanjim austrijskim vlastodržcima, uzela je vidnog učešća i mlada sokolska organizacija. Osnutkom prvog sokolskog društva god. 1397 u Puli usadjeno je živo sokolsko seme u plodno tlo narodnog osvešćivanja, koje je uskoro rodilo obilnog ploga, te mnogo doprinelo jačanju našeg narodnog poseda u Istri. Usled iznimnih prilika, koje su tada onde vladale, a pogotovo usled ogromnog prestiža, što su ga posedovali u Istri talijanski iredentisti, potpomagani po tadanjim nemačkim nacionalnim .institucijama (bratimstvo u Puli i Lovranu!) sokolski je pokret u samom početku naišao na mnogo zapreka. Velika je zato zàsluga osnivača puljskog Sokola, brata Lacka Križa (današnjeg saveznog HI. zam. starešine), što je umio svojom vanrednom ustrajnošću i železnom energijom suzbiti svu navalu dušmanina na ovu prvu sokolsku kulu u Istri.
U neprekidnom boju za samoodrža njem utire si puljski Sokol put u redove narodnog pokreta, uzimajući si za primer prokušane i lovorikama okićene so kolske borce u Zadru, Splitu i drugim dalmatinskim mestima. Na mnogim izletima i bližnju i daljnju okolicu širi puljski Sokol narodnu misao medju naj širim narodnim slojevima. Pri tome su kobljuje se bezbroj puta sa talijanskom iredentom, te izlazi iz te borbe uvek pobedonosan, ulevajući u svoje sledbe nike nove sile i novu veru u konačnu pobedu. Refleksi ovog rada uskoro nailaze dodirne tačke sa sokolskim gnezdom u Trstu, te stvaraju pomalo živi zid otpora spram otrovnog strujanja sa bliskog Zapada, a na drugoj strani, pre ko Učke i Liburni je, potiču pospano hr vatsko Primorje intenzivnijem sokol skom delovanju, čitavu knjigu bi mogao čovek da napiše o tom junačkom soko-lovanju u Istri. Mnogo toga, što bi vre dilo, da se ne zaboravi, još nije napi sano. Ovde ću se ograničiti na dogo-djaje, koje sam sam proživio u novijem sokolskom životu u Istri od g. 1909 dalje.
živim i sistematskim radom poljskog Sokola, i kašnje osnovanih društava u Volosko-Opatiji, Pazinu i Kan tridi,Zametu uspelo je proširiti zanimanje za sokolski rad dotle, da se pristupa godini 1909 osnutku župske organizacije za Istru sa sedištem u Voloskom-Opatiji. Ime je dato župi »Vitezić« po jednom od prvih narodnih preporoditelja, a na us. skupštini dne 29. avg. izabran je za starešinu Dr. Ivan Poščić. (starešina društva u Voloskom-Opatiji, znani sokolski i narodni radnik — kašnje mnogo progonjen, živi sada kao advokat povučeno u Voloskom — kraj Lacka Križa najzaslužniji sokolski radnik u Istri), zamenikom Lacko Križ iz Pule, a načelnikom Ivan Potočnjak iz Volosko-Opa-tije (šulceov učenik, po prevratu mnogo progonjen po tal. vlastima, odležao du lje vremena u tamnici), župska je upra va odmah započela intenzivnim radom. Naročita je pažnja obraćena tehničkom radu. Pozvano je u Istru više sokolskih prednjaka iz susednih zemalja, nekoji dođoše i sami obzirom na dobre radne prilike u istarskim kupalištima a zatim radionama u Puli. U društvima u Voloskom,Opatiji i Puli skuplja se redovito nekoliko vrsnih vežbača. Time raste zanimanje za telovežbu i po ostalim društvima. Uprava župe je u stanju, da stvara 24. X. 1909. zaključak o priredbi prvog župskog sleta, koji se imao održavati 14. i 15. avg. naredne god. u srcu Istre, u Pazinu. Sva su se društva dala na žive priprave za slet. Proste vežbe članova uzete su one za slet Slov. Sok. Zveze u Celju god. 1910. — Teško je bilo izhoditi dozvolu za održanje sleta. Talijanska je štampa zvonila na uzbunu. Kao pripravu za ovaj znameniti slet u Pazinu prirediše libumijska društva izlet parobrodom u Punat (sada Aleksandrovo) na otoku Krku, čije je područje spadalo pod Istru. U Puntu se spremao osnutak Sokola, pa je ova poseta imala i tu svrhu, da pobudi tamo potrebno zanimanje za sokolsku stvar. _ Na_ polasku i povratku mimo poitalijančenog gradića Krka priredili su nam tamošnji talijanaši užasnu »mačju deraču«, obligatnu kod sviju priredbi, gdje se dirnulo u talijansku domenu. Naši su odgovarali šalom i smehom. U to se približio dan našeg prvog župskog sleta, 14. i 15. avg. 1910. živo su zakucala naša srca, kad nas se sakupio veliki broj u sedištu župe, u nedelju u jutro; znatno pojačani odelenjima Zrinjsko-Frankopanske župe sa Sušaka, krenuli smo peške »na manevre« preko sedla Učke u smeru Pazina. U Pazinu smo našli već silu naroda na okupu, upravo su bila stigla još pred nama odaslanstva iz Trsta, te Idrijske župe, nadalje društvo iz Pule u velikom broju, te sokolska glazba iz Buzeta. Nezaboravna je uspomena svakom učesniku na ovaj veliki narodni zbor. Domaći talij anaši besni od srdžbe.
držali su se povučeno, očito zbunjeni radi golemih masa učesnika sleta. Ipak smo osećali na svakom koraku, da se nalazimo na vulkanskom tlu. Neopisive manifestacije za naša narodna prava, što su se odigravale za vreme povorke, posve su porazile inače nametljivo tar lijanaško izprsivanje, te je. dolazilo tek do neznatnih incidenta. Brojčani provokatori, koji dođoše izvana, ne mogoše razviti akcije. Svaki je njihov gest ugu šen po ogromnom oduševljenu naroda, koji je poplavio pazinske ulice — po uzornoj povorci sokola, punih zanosa i samosvesti. Pa kad su sokolski govornici, navlastito domaći starešina Dr. Dinko Trinajstič (za vreme rata član Jugo-slov. Odbora u emigraciji, živi sada u Vrbniku), te župski starešina vatrenim rečima istakli značenje dana kao preteču narodne slobode, zatalasalo se ogromno mnoštvo sveta poput silnog vala, te zapevalo narodne himne... U uzornom je .redu uspela javna vežba, i tek pod večer umalo da nije došlo do većih razračunavanja. Za vreme zabave u vrtu Narodnog doma napadnuti su neki sokoli revolverskcm pucnjavom u gradu. Odmah se uskolebalo veliko mnoštvo sveta na zabavi, te ' groznim poklicima navalilo na izlazna vrata. Pisac ovih redaka bio je brži, te je pred-viđjajući posledice, zatvorio vrata, ali uzrujana ih je masa Irtela bez daljnjega da demolira. U to je dotrčao Dr. Poščić i uspio da umiri svet. Sa ove prve nadasve uspele smotre povratilo se Sokolstvo kući, moralno znatno ojačano i svesno, da mu je odsele mesto na čelu narodnog pokreta. Povodom ovog impo-zatnog sleta još je impulsivnije zastru-jio narodni duh diljem Istre, probudje-ne i prikupljene su nove sile u redove boraca, i mnoge do tada čvrste protivničke kule počele su se sumnjivo ljuljati. U svim se granama narodnog života primećuje užurbanost i živo nastojanje za napretkom. Nitko ne beži od posla i sva je svesna inteligencija zajedno sa narodom. Osnivane su nove institucije, novčane, prosvetne, socialne (Narodna Zajednica) itd. čije delovanje šve više otimlje maha protivničkom prestižu, te zaokružuje njihov upliv u uske granice unutar zidina njihovi gradića, na čije bedeme, sve jače i jače udara bujica slovenske narodne svesti.
U sokolskom se delovanju oseća upliv i blizina agilnih slovenačkih sok. društava. Usa vršenjem tehničkog rada omogućeno je župskom načelniku bratu Potočniku, da sastavi 20. nov. 1910. prvi župski Tehn. odbor prema češkom sokolskom pravilniku, budući su hrv. šok. župe imale samo pravilnike za žup. prednj. zbor. Mi smo u našoj župi često puta pošli, što se organizacije tiče, malko napred od saveznih propisa, radi česa nam se i prigovaralo. Prvi je žup. Tehn. odbor sastavljen ovako: nač. Ivan Potočnik, Volosko-Opatija, I. zamenik Fr. Svetličič, Kantriđa — Zamet, II. zamenik Ivan Filipič, Pazin (progonjen, umro za vreme rata) preglednik Stjepan Vrdoljak, Volosko-Opatija (progonjen pa talij, vlastima, zatvoren, sada u Splitu, urednik Sokola na Jadranu), tajnik Janko Jazbec Volosko-Opatija (progonjen za vreme rata, sada nač. Sokola u Crikvenici), članovi odbora: Janovsky, Volosko-Opatija, Kučić, Mi-hotići i Ryslavi, Kastav.
Osetljiva zapreka potpunoj organizaciji rada bila je znatna udaljenost društava od župskog centra. Naročito' društva iz srednje i zapadne Istre imala su loše saobraćajne veze. Naredne je godine 1911 naša župa u više navrata? izašla pred javnost. Pre svega treb; spomenuti priredbu II. župskog sleta . Opatiji, koji je uspio upravo veličan otveno (350 ođoraša) uz jako sudelova' nje susednih žuna Starčevićeve, Zrinj sko-Frankopanskc i Idrijske. Tom .-zgodom nredana diploma pocasn
članstva župskom starešini Dru. Ivanu Poščiću za njegov plodonosni i zaslužni sokolski rad. Ovo javno odlikovanje vrednog sokolskog prvaka naišlo je na sveopće, odobravanje, župa je brojno sudjelovala na sletovima već spomenutih susednih župa — u Senju, Sušaku i Sv. Petru na Krasu, Općinama, Postojni, Trno vo-Bistrici itd. Ovo medjusobno pomaganje i sudelovanje primorskih sokolskih župa postalo je skoro pravilo. Nisi mogao zamisliti veće sokolske priredbe, koja ne bi privukla sokolske čete iz sviju primorskih gnezda, kao što i iz bližnjeg zaledja. I tako su svi rado dolazili, jer se u sokolskom radu nije poznavalo plemenskih sok. granica. I na svesokolskim sletovima u Zagrebu (1911) i Pragu (1912) bili smo brojčano zastupani, bilo u prostim vežbama, bilo kod natecanja. U god. 1912 treba zabeležiti marš sokolskih četa na Lovran, prigodom III. župskog sleta. Malo pre toga osnovano je tamo sokolsko društvo. Usprkos lošeg vremena priredba je bila impozantna, a privukla je i masu učesnika sa bližnje Rijeke, učesnika'mani-festanata i dernostranata. Tu se sukobile dve ideje. Preuzeti elementi sudarili su se sa zdravom i temperamentnom našom rasom, koja sa živim elanom žurila cilju. Na svim linijama suzbijeni naši nac. protivnici uskoro se povukoše sa poprišta, a naše oduševljenje poba-donosno se nametnulo nad mestom. Na javnoj vežbi nastupio je i praški prvak u svesokolskom prvenstvu brat Stane Vidmar iz Ljubljane, u društvu sa odličnim bratom Kovačičem u odelenju idrijske župe. Ova je priredba silno ojačala položaj mladom domaćem društvu, koje je odmah zatim počelo da prikuplja sredstva za gradnju sokolskog doma. Treba ovom prilikom naglasiti: za ovu svrhu stizavali su tako brojni prilozi iz Hrvatske, Bosne i Dalmacije, da bi se bilo počelo, prema programu, u zimi 1914 sa gradnjom, da nije nadošao rat.
Uza sav živahan rad ipak se nije u Istri moglo sasmaizbjeći južnjačkim navikama našeg naroda, koji svaku stvar počima vatrom i bravurom, a kašnje malakše i stane na po puta, te zaboravlja na preduzete ciljeve. Nekoja su naša društva padala često u nemar, te ih je trebalo kadkada pošteno prodrmati e da ih se makne s mrtve tačke. Kao trajno agilna društva treba spomenuti ova: Pula, Volosko-Opatija, Kantrida-Zamet, Kastav i Lovran, kašnje i Me-đulin. Novi je duh nastao u društvima reorganizacijom župskog tehničkog odbora, koja je provedena u zimi 1912, te je tehn. vodstvo za 1913 bilo sastavljeno ovako: načelnik Janko Jazbec (Lovran), zam. Fr. Svetličič (Kantrida-Zamet) tajnik Stjepan Vrdoljak, preglednik Franjo Koder obojica iz Volosko-Opa-tije, članovi: Dukić (Kastav), Potočnik i Viškanić (Volosko-Opatija), Ovaj je odbor sastavio za društva program rada, te je podelio župu u tri okružja; krčko, puljsko i liburnijsko. Isti je čas prire-djen vrlo uspeli prvi prednjački tečaj, koji je polazilo 19 redovitih učesnika. Materijal obuke obradjen je u 50 sati, a tečaj se obdržavao svake nedelje po-podne od 2—7 sati. Predavali su: Dr. Poščić, Vrdoljak, Potočnik, Koder i Jazbec. _ Sva su predavanja umnožena, te izručena učesnicima. Uskoro zatim, na Ukrs 1913, sledila su prva župska natecanja. U višem su razdelu nastupila 4 brata iz Volosko-Opatije. Od mogućih bodova 110 postigli su: Koder Franjo 93, Potočnik Ivan 92,5, Kolbe Franjo 78.5 i Vrdoljak Stjepan 72.5. U nižem razdelu natecalo 14 braće iz raznih društava: od mogućih bodova 90 prvi je Mavrović ja Volosko-Opatije sa 79, drugi Viškanić Bogdan iz Volosko-Opatije sa 72, a treći Karlavaris Ferdo iz Kastva sa 69 bo-(pova
U daljnjem nastojanju, da se pojača tehnička delatnost po društvima, upri-ličuje župa svoj IV, slet g. 1913 na samoj granici Rijeke, na izloženoj Kan-tridi. Ova je smotra odlično uspela. — Ne obazirući se na sokolske prilike u Zagrebu, koje su se nalazile u nekoj stalnoj krizi, naša je župa kročila na-pred dosta samostalnim životom, te je bio i njezin ideološki pravac gledom na shvatanje nacional, pitanja unutar ju-goslov. plemena, napredniji od onog u autonomnoj Hrvatskoj Naše je Sokolstvo u Istri bilo prožeto iskrenom težnjom za potpunim ujedinjenjem sviju Jugoslavena.
Prilike su u našoj župi potkraj 1313 već toliko uznapredovale, da je uskrsla misao da se osnuje vlastiti župski sokolski list. Odbor iznesao je predlog all uprava župe u prvi mah ga ne prihvaća. Potpuno uvjereni u uspeh lista pisac ovih redaka u zajednici sa bratom Vrdoljakom izdaju prvi broj na vlastiti riziko. Pokus je uistinu odiično uspio i župa ga prihvaća, te zaključi izdavati ga četvrgodišnje. Izašla su tri broja, u januaru, aprilu i julu 1914, na 72 stranice. List je donosio opširne lokalne, društvene vesti te župske izveštaje, uz to 1 neke druge članke opće sokolske prirode. Glavni saradnici: Dr. Ivan Poščić, Janko Jazbec (urednik), Stjepan Vrdoljak (upravnik) D. Franjo Bučar i France Zdolšek. List je navlastito poslužio za priprave V. župskog sleta g. 1914 u Puli. Za taj slet činile su se opširne priprave, te su kroz ćelu zimu obdržavani prednjački sastanci u sedištu župe — svake nedelje popodne — sa svrhom, da se što bolje usavrše tehnički vodiči društava. Medjutim nije uspjelo ishoditi dozvolu za održanje sleta u Puli, te je uzet u obzir Pazin. No i za ovo mesto izdata je zabrana usled »nemira i demonstracija«, što se odigraše na prvom sletu godine 1910. Pokušalo se intervencijom. u Trstu i obećano je, da će se dignuti zabrana. U to je nastupio 23 juni — i sa našim priredbama je svršilo. Zadnje dve veće priredbe bile su 24 maja povodom delomičnog žup. izleta u Lovran, gdje je nastupilo 90 braće u odori, a kod javne vežbe 57 članova, odio naraštaja, te 25 pomlatka Vežbi je" prisustvovalo 1.200 Ijiidi. Na ulicama priredjene su bučne demonstracije sa strane talijanaša. Par učesnika lakše je ranjeno kamenjem. Na večer poduzeta je od svesnih omiađlnaca kaznena ekspedicija po lovranskim gostionama, te su svi talijanaši oterani kući. Druga je veća priredba držana 21 juna u Kastvu, gde je suđelovaio na društvenoj javnoj vežbi 73 sokola u odori. Domaće je društvo postavilo 27 vežbača. Nadošao je svetski rat i sokolskog je' života nestalo Mnogi su istaknutiji vođe poapšeni, mnogi otišli na boiišta i prebegli kod prve zgode. Prava Golgota istarskog Sokolstva nastupa odmah nakon dolaska okup. talijanskih vlasti, iza prevrata po Sokolima organizovane narodne straže odmah su razoružane a svaka je društvena delatnost ugušena kratkim procesom. Društvene, inventare uspelo je pravovremeno prenesti u Jugoslaviju. Gotovina lovranskog Sokola podeljena ja medju siromašnu mladež. Tako su teritorije, gde živi pola mili-jubna naših ljudi, pokrite pepelom i ruševinama — uništene sve društvene i zadružne tekovine, na način, kakovom se teško nadje primera.
God. 1914. brojila je naša župa 10 društava sa preko 1000 članova, 165 vežbača, 31 vežbačicom, 51 nar. i 179 dece. Pretplatnika na savezno glasilo bilo je 109. Od ovih 10 društava 3 su ostala na otoku Krku sasma u granicama oslobo-djene domovine, dvama je u Kastav-štini osakaćen društveni teritorij, a ostala su morala sasma prestati sa radom. Pripreman je teren za osnutak novih društava u Dragi Mošćeničkoj, Buzetu, Kopru, te diobom Volosko-Opatij-skog društva u Opatiji. Zadnja župska uprava g. 1914 sastojala se ovako: starešina Dr. Ivan Poščić (Volosko-Opatija) zamenik Josip stihović (Pula — umro u Zagrebu kao emigrant) načelnik Janko Jazbec (Lovran), tajnik Matko Lu-kež (Volosko-Opatija — za vreme rata jugoslov. dobrovoljac, sada živi u Kastvu) blagajnik Stjepan Vrdoljak (Volosko-Opatija). Uz navedenu braću u svakom je društvu rasao broj sokolskih radnika, tako da se moglo s pravom očekivati veliki procvat sokolske mi.-»h u čitavoj Istri, te potpuno oslobodjenje našeg življa ispod tuđeg jarma. Prilike su međutim okrenule drukčije i Istra je pala u gore stanje nego li je ikada bila.
NOVA ADRESA »ISTRE«
Upozoravamo naše pretplatnike i.sarad« nike. da ie »Istra« promijenila adresu. —• Upućuj te Vaša pisma na ovu adresu: »ISTRA«. ZAGREB.
Masarvkova uL 28. II. kat

Statistički tragovi u prošlosti Istre
Statistika narodnosti u Istri bila je uvijek stvar za sebe. Rijetko se kada nastojalo da popis pučanstva bude proveden objektivno. Statistika imala je poslužiti u političke svrhe — dakako one strane, koja je rukovodila popisom. Austrijskim činovnicima — a to su u velikoj mjeri bili domaći Talijani — bilo je uvijek u interesu, da broj Hrvata i Slovenaca ispadne što manji. To naročito vrijedi za razdoblje, kada su u Istri trajale najžešće političke borbe između talijanske i narodne stranke — od druge polovice prošlog stoljeća pa do svjetskog rata.
Nije nam ovdje namjera, da iznosimo sve te statistike i da na pojedinim primjerima ukazujemo na autentičnost podataka prema kojima je u nekom mjestu u roku od 10 godina broj Slavena spao na stotine i za isto toliko porasao broj Talijana, ali da se uzmogne pravilno ocijeniti postupak navest ćemo samo dva primjera. U selu Krmed kod Bala bilo je god. 1900. nabrojeno 217 Hrvata naprama 3 Talijana, a jedva 10 godina kasnije broj Hrvata spao je na 6, a broj Talijana od 3 porasao je na — 296! U Trstu je kod prvog popisa u god. 1910. bilo nabrojeno 36.208 Slovenaca. Oni su svojim protestom prisilili oblast, da je odredila reviziju popisa i Slovenci su najednom porasli za više od 20.000, premda ni taj povećan; broj nije bio ni izdaleka vjeran izraz brojčane jakosti Slovenaca.
Tek za popis od g. 1846. može se reći, da je označivao približno točan omjer jakosti narodnosti, jer u ono vrijeme politički i nacionalistički momenti nisu još mogli imati neki jači uplv. Te godine je u Istri nabrojeno:
Hrvata.............. 134.455
Slovenaca	....	31.995
Talijana............. 60.040
Rumunja	....	1.545
Ukupno 166.450 Slavena naprama 61.585 Romana.
Ovaj omjer mogao je s vremenom varirati uslijed porasta pučanstva, ali mnogo se nije mogao ni kasnije mijenjati.
Zanimljivo je da se i za prijašnja stoljeća može barem približno utvrditi, da su Slaveni u Istri stajali s Talijanima u sličnom odnosu. Mi ćemo to učiniti za polovicu 17. stoljeća na temelju brojčanih i drugih historijskih podataka, što se nalaze u talijanskom dijelu novigradskog biskupa T o m m asini-Ja: s>De Cementari storieo-geo-grafici della provincia dell’ Istria«. Godina kada je djelo štampano nije naznačena. To međutim ne smeta, jer se iz sadržaja može lako ustanoviti kada je djelo pisano. Tomma-sini naime priča historiju Istre do svojih dana i već pri svršetku djela navedena je kao posljednja godina 1657. Na jednom mjestu opet veli, da je doš-ao u Novigrad g. 1642., a na drugom da bi-skupuje već 1.2 godina. Možemo dakle uzeti da Tommasini. kad govori o suvremenim dogođajima, prikazuje stanje u Istri, kakvo je bilo u polivici 17 stoljeća.
Djelo u svojoj cjelini nije -kritično, ali u koliko se odnosi na Tommašinijevo doba podaci su pouzdani, jer je Tommasini kao suvremenik mogao o svemu imati dobre informacije. Mnogo o čemu priča, on je sam vidio i kroz 12 godina doživio.
Naj brojniji narod u Istri — veli Tommasini — jesu Slaveni koji stanuju najviše po selima. Po gradovima žive romanski stanovnici u najvećem dijelu već izumr-
li.	Njihov ostatak se pomiješao s talijanskim doseljenicima iz Firence, Bergama, Vicenze i dr.
Tommasini opisuje Istru idući od mjesta do mjesta. Pritom daje i podatke o broju stanovništva. Ako ne zna broj ljudi onda navodi broj kuća. Iz njegova pričanja vrlo se lako razabire, da li govori o Talijanima ili o Slavenima. U najviše slučajeva on to sam izričito kaže. Na taj način nije teško konstruirati nribližan omjer Slavena i Talijana u Istri. Nešto teže je ondje, gdje Tommasini navodi samo broj kuća. Tu se može oomoći na tai način, što Tommasini za nekoliko mjesta daje broj stanovništva i broj kuća pa se iz toga može izvesti koliko ljudi dolazi poprečno na jednu kuću. Dakako, da u svakvom mjestu ne dolazi jednak broj osoba na jednu kuću. jer u gradovima gdje je veća nanučenost ljudi otpada na leđnu kuću veći broj nego po selima.^ Ispoređiva-njern nekoliko ovakvih slučajeva dobiva se srednji broi. koji se može primje-niti tamo, gdje Tommasini zna samo za broj kuća. Za Vođnian na nr kaže Tommasini da broji 350 kuća 1 3000 stanovnika; znači da na svaku kuću otpada 8 ljudi, točnije na svake đviie 17 ljudi. To je ujedno maksimalna cranica, jer u svim đruaim miestima dolazi na jednu kuću manii broi osoba. Nalmam'l broi dolazi u Dvioradu fu Poreštini). U Tom-marinilevo vrlieme hUo 1e u Dviorađu 150. kuća i 700 lindi što znači da 1e na đviie kuće đnl^llo 9 osnba. Mi ćemo uzeti, da na leđnu kuću otnada 5 osoba 1 to zato da se ne bi činilo da smo u ovom poslu nenravedni prema talijanskom stanovništvu. U Premanturi na
pr. bilo je 1638. godine 40 obitelji (kao i danas u jednoj kući stanovala je ponajviše samo jedna obitelji i 270 ljudi. Slično je bilo i u drugim mjestima. Prema tome, ako uzmemo da je na svaku kuću dolazilo po 7 osoba znači da smo uzeli ne srednji broj nego da smo se približili maksimalnom broju više nego što je bilo potrebno. Pogotovo to vrijedi, kad taj broj uzimamo za talijansko stanovništvo, koje je baš u prvim decenijima 17. vijeka stradalo od kuge. Hrvata i Slovenaca pomrlo je od te pošasti razmjerno manje nego Talijana, koji su živjeli uz malaričnu zapadnu obalu u gradićima, u kojima su vladale nehigijenske prilike. Tommasini sam to veli navodeći, da Novigrad nije u njegovo vrijeme imao ni liječnika ni brijača. Manje je stradalo stanovništvo po selima, jer je živjelo na svježijem zraku.
Naglasujemo ovdje, da ima malo mjesta za koja Tommasini ne navodi broj stanovništva. To naročito vrijedi za gradove, u kojima talijanski elemenat jedino nastava, dok je po ostaloj zemlji, kao i danas tako i u Tommašinijevo doba, bio slavenski živalj kompaktno naseljen. Podaci o broju stanovništva, ako možda nisu za svako mjesto sasvim točni, ono se ipak ne udaljuju znatnije od faktičnoga stanja, jer — kako novigradski biskup sam veli, 1 to par puta — naslanja se on na javno popisivanje iz god. 1645. Uostalom sa jednako razloga treba uzeti, da je za koje mjesto naveden i veći broj stanovništva, nego što je uistinu bio, a ne samo manji. Biskup Tommasini nije imao nikakva naročita razloga, da negdje povišuje odnosno snizuje broj ljudi. Zato treba općenito uzeti, da su njegovi podaci dosta pouzdani. Toliko, u koliko se stvar tiče gradova.
Za sela razumljivo je, da brojčani podaci ne mogu biti točni kao za gradove, gdje ljudi žive na okupu. Uz to treba uzeti u obzir da seljaci (čitaj: Slaveni) ne žive samo u većim skupinama, nego su im kuće raštrkane po polju. To su uistinu takove poteškoće, da na ovaj način nije moguće dobiti ni približan broj hrvatskog i slovenskog stanovništva u Istri. Pomoći si u tom možemo drukčije. Znamo naime, da je u tim godinama — točnije 1649. godine — broj stanovništva u mletačkom dijelu Istre iznosio 50.000, pa od toga treba jedostav-no odbiti Talijane, a ostatak čini broj Slavena, jer drugih stanovnika osim neznatnog broja ćića i Krnjela u mletačkom dijelu Istre (zapadna i južna Istra) nije bilo. U pazinskoj grofoviji i istočnoj Istri Talijana nije moglo biti, jer su se oni širili i doseljavali samo u one krajeve dokle je đosizala vlast Venecije.
Mjesta, u kojima je u Tommasinije-vo vrijeme živjelo talijansko stanovništvo, jesu u najviše slučajeva samo gradovi, ali ni tu nije ono posve samo, nego ima u gradovima i priličan broj Slavena. Tommasini to izričito veli.
Ta mjesta su ova:
Kopar. Za nj kaže Tommasini doslovno; »Grad može imati 4000 i 500 osoba, 1 toliko otprilike njegov teritorij, ali poslije kuge od 1630. jako je umanjen«. Iz Gruberove »Povijesti Istre« zna se, da je umanjenje bilo takovo, da je Kopar spao na 1800 žitelja. Od vremena kuge pa do onda, kada je Tommasini pisao svoje djelo, prošlo je otprilike 25 godina, pa možemo dopustiti da je broj stanovništva porasao, premda je u Novigradu za to vrijeme broj još više snao. Porast stanovništva u samih 25 godina nije mogao biti bogzna kako velik — sve da je bilo i novih useljavanja. Broj stanovništva nikako nije se mogao popeti na 4000, koliko je brojio Rovinj, — sredinom 17. vijeka najveći grad u Istri. Osim toga nisu svi Koprani Talijani, jer po riječima samoga biskupa »među plebe j cima je u porabi slavenski jezik«. Uzme li se sve to u obzir onda je broj ođ 2000 Talijana — koliko ćemo mi dati Kopru — prije prevelik nego premalen.
Izola imala je 2000 stanovnika, za koje dopuštamo da su svi bili talijanske narodnosti.
Buzet s okolicom imao je 2000 stanovnika, što znači da je sam gradić na brežuljku mogao imati najviše 700. Više ih nije imao ni po statistici iz god. 1910.
Milje do 1000, i uzmimo, da su bili svi Talijani.
Piran s čitavim svojim okolišem brozio je 6000 stanovnika. Za Piran veli Tommasini, da je u posljednjih sto godina narasao do današnje veiičine i da je jedan od najvećih 1 najbogatijih gradova Istre Ako se <uzme kao granicu napučenosti brojku od 4000, onda je Piran imao svakako manje. Mislimo da je mogao imati kao Vodnjan. koji je bro-jio 3000 osoba i za koga ima Tommasini u opisivanju iste riječi kao i za Piran I Vodnjan »je jedan od najljepših i najnapučenijih mjesta u Istri«. Od druge 3000. koliko otpada na okolinu, možemo uzeti da je bila polovica talijanska' a polovica^ slavenska, jer je novo slavensko pučanstvo uz ono starije ko pisac kaže
Tommasini nisao svoie komentare, imao
je tek tridesetak nastanjenih kuća. U Novigradu stanovništvo je opadalo ra-pidno. Tommasini u 12 godina mogao je konstatirati da je opustjelo »30 i više kuća«. U onih preostalih tridesetak teško da je bilo i 200 stanovnika.
Oprtalj prema popisu iz 1646. godine imao je sa slavenskom okolicom 1131 stanovnika, a sam grad 348. Za daljnjih 10 godina spao je broj ljudi na 746. Uzme ii se da je broj pomora kod Talijana i Slavena bio u jednakom omjeru prema njihovoj brojčanoj snazi, znači da je Talijana bilo oko 230. Ovaj ćemo broj zadržati i za dalje, premda je on prije prevelik nego premalen, jer su Slaveni kao svježiji elemenat bili sposobniji za život, pa su manje stradali od raznih pošasti.
M o n j a n ima sto kuća. Stanovnici mjesta, kao i oni okollšnji govore slaven' ski jezik, a nekolicina talijanski. Mjesto moglo je imati oko 700 stanovnika, a od tih neka 100 otpada na onu nekolicinu Talijana.
Umag ima istu sudbinu kao i Novigrad — uzmimo dakle broj od 200.
Buje ima 1000 stanovnika, i neka su svi Talijani.
Motovun imao je otprilike koliko i Buje.
Poreč od 3000 stanovnika, koliko ih je u prijašnja vremena bilo, spao je na samih 100.
V r s a r ima 100 stanovnika bez djece — ukupno 150.
Rovinj brojio je 4000. Mi uzimamo, da su svi stanovnici bili talijanske narodnosti, premda to nije vjerojatno.
Bale broji 200 nastavanih kuća, što pomnoženo s našim kvocijentom daje broj od 1400 stanovnika.
Vodnjan imao je 3000 stanovnika.
Sv. Lovreč ima 40 kuća sa 250 osoba (znači da je kvocijent manji od onoga, što smo ga mi uzjeli!). »Stanovnici su podijeljeni u osobe uljuđene, koje govore talijanski ipukkojigovo-ri slavenski«. Tih »uljuđenih osoba« bilo je sigurno malo; da ne damo premalen broj, neka ih je bilo i do 100.
Pula imala je u ono vrijeme 300 stanovnika Falžana 500, šišan Talijana do 500 (ostalo novi doseljenici iz Dalmacije).
Labin oko 1500: da ne računamo pritom i mnoge hrvatske obitelji, za koje se pouzdano zna, da ili je bilo u Labinu.
Ako sumiramo sve ove brojčane podatke onda dobivamo ovakvu sliku:
Kopar .		•		•	*	2000
Izola		•	•			2000
Buzet .			•			700
Milje .		•	•	•	•	1000
Piran .		•		•		4500
Novigrad			•	*		200
Oprtalj		•	•	«	•	230
Momjan		•	•	•	•	100
Umag .		*	•	«		200
Buje . .		•		•	•	1000
Motovun						1000
Poreč .		•	•			100
Vrsar .		•	«	•	•	150
Rovinj .		•	•	•	•	4000
Bale . .						1400
Vodnjan				*	•	3000
Sv. Lovreč					•	100
Pula . .						300
Tažana		*				500
šišan .		•				500
Labin ,		• • • • Ukupno				1500 24.480
Ako taj broj nešto povisimo, onda izlazi okruglo, da je mletački dio Istre imao otprilike polovicu Talijana i polovicu Slavena. Moglo bi se pričiniti da je Talijana bilo i po drugim mjestima, kao na pr. u Dvigradu ili Taru. Napominjemo da su ta mjesta, kao i druga bila poslije kuge u 16. i 17. vijeku sasvim opustjela i da je kasnije njih naselio novi slavenski elemenat. Ne trebamo posebice podvući, jer se vidi iz našeg postupka, da smo prema talijanskom elementu bili možda i suviše popustljivi.
To sve vrijedi — rekli smo — za veneči j ski dio, za južnu i zapadnu Istru. Ovi su krajevi bili najnapučeniji, jer je tu bilo i najviše gradića, ali ako uzmemo da je pazinska grofovija i stočnio dio Istre, nešto manji teritorij od onoga pod Venecijom — imao samo trećinu žitelja čitave Istre, izlazi da Je broj Slavena prema Talijanima stajao u odnosu dvije trećine naprama jednoj trećini. Broj stanovnika po gradićima uistinu bio je malen u doba, za koje mi dajemo ove podatke: on je kasnije mnogo porasao, ali koliko je rasao po gradovima toliko i po ostaloj zemlji. Omjer se uglavnom zadržao isti, o čem najbolje svjedoči statistika iz g. 1846.. koju smo zato odmah na početku citirali. Da su Slaveni u Istri već od najstarijih vremena bili u većini svjedoči i papa Pio II., koji u svojem djelu »Historia de Europa« veli, da Je Istra u njegovo doba fnolovica 15 stoljeća) slavenska zemlja, dapače da i žitelji mletačkih urimorskih gradova u Istri uz domaći talilanski Jezik znadu slavenski. To po-i .tvrđule i sam Tommasini. kad kaže do
w	b1!? ,n,asf Jen° illu kg1 s« u Istri u većini Slaveni. To konačno
rana Znađ Uma^a' đak e 5 u o :ollcu Jiotvrđulu i ovi nođaci uzeti ođ Tomma-
Novigrad, u kolem je bilo u prijašnje vrijeme 300 kuća, u doba, kad 'Je*
«Inila. koli nemaju pretenzije da budu fočna statistika, ali su ipak podaci, koji mnogo govore.
Matko Rojnić
ŠasaafSiao
Ze stara, s slavo venčana trdnjava stoji hot orlov gnezdo v srcu Brd, vmes smokev, breskev, oljk in crnih trt. Dviguje Sabotina golicava.
Na severu se, dalje vrh Triglava zavit vse leto v bel, blišiei' se prt.
Na juini strani, kakor zelen vrt furlanska razprostira se planjava.
Skoz temne ulice pot tesna vodi, preteč se bočijo visoki vhodi, in na straneh strmijo se torjoni.
Ponoči dvigne duh se v njih in kliče:
Mi smo tu straža, ki se ne ukloni tod je mogoče samo čez mrliče!
Alojz Gradnik.
Postojna
2e oddaleč se popotniku na vlaku ali peš pokaže ljubko mestece Postojna, raztegnjeno pod Sovičem (670 m) od postaje pa do križišča cest na Šempeter in Razdrto. Pivška prestolnica je prav sredi rodovitne planjave; na zapadu jo zapira skalni Nanos, proti vhodni strani pa gozdnati Javornik.
2e v davnih časih je bilo tu, na najnižjem alpskem prehodu proti jugu, se-lišče starih Japidov. Nadnje so pridrle legije rimskega cesarja Avgusta. Tedaj so na hribu Soviču, strmo nad mestom, postavili gradič. Od njega so danes komaj sledovi. Niti ime rimskega selišča ni več ostalo. Sedanje ime se je razvilo v srednjem veku, ko so ustanovili postojnsko graščino, ki so jo imeli v lasti furlanski in koroški vojvode dokler ni pripadla pod Oglej. Patriarhov vazal (viteški podložnik) je bil tukaj 1. 1138. neki Herman Arisperški. Iz pridevka »Arisperch«, kakor se je grad nazival, je dobil ves kraj ime, ki se je pokvečilo kasneje v »Adlerberg«.
Drugi pa pišejo, da je nastalo iz »Aars-berg« »Adlersberg« (Adler — postojna), kar je star slovenski izraz za orel. Po Soviču je namreč gnezdilo dosti »po-stojn«. Adlersberg so prevedli v Postojno; danes bi morda bilo pravilneje Or-lovgrad ali Orlovo (prim. Orlek pri Sežani).
Pod Sovičem so se stisnile prve slamnate bajte. Temu najstarejšemu mestnemu delu pravijo še danes »Majlond«. Grad je pa prehajal v roke raznih plemiških družni, dokler ga ni zadnji zasebni lastnik baron Franc Wolkensberg prodal leta 1722. c. kr. dvorni komori (upravni dvornih posesti).
Svoj grb je dobila Postojna leta 1462. Komaj se je trg začel razvijati, so se ga kratko dobo polastili Benečani (leta 1508—1509). Za njimi in tudi še pred njimi so okoli Postojne plenile in morile turške tolpe kakih desetkrat. L. 1522. na cvetno nedeljo so bili ljudje ravno pri maši; janjičarji so pridrli in odpeljali iz cerkve kakih 6000 ljudi v sužnost. Gradu samega niso napadli. Razrušila ga je pa naravna sila ker je 1. 1616. vanj treščilo in je pogorel. Potem ga niso več sezidali.
Ob francoskih vojnah je videla Postojna trikrat Napoleonove grenadirje. Iz njih časa je ostal lepi drevored in pa spomen na nižjo gimnazijo, ki so jo otvorili v današnji Gasparijevi hiši.
Do 17. stoletja je Postojna spadala pod faro v Slavini, šele 1. 1794. je postala župnija. Dekanijo so pa prenesli sem šele 1. 1844. župna cerkve sv. Štefana je že iz 1. 1747.
Postojnska kronika ve tudi o treh strašnih požarih, ki so trg skoraj ves vpepelili. še pred 60 leti je pogorel ves zgornji del trga.
Ob Radeckijevih vojnah v Lombardiji so pa vojaki zanesli hudo kolero.
Po 1. 1900. je Postojna začela naglo rasti. Tedaj se je zgradila ljudska šola, 1. 1902. jamska, 1. 1907. pa mestna elektrarna, vodovod in kanalizacija. 1. 1908. je Postojna dobila meščansko šolo. Naslednje leto, t. j. 1. 1909. pa je postala mesto. Imela je tedaj že okoli 2000 prebivalcev, skoraj 400 več nego 1. 1890, dobrih 20 let prej. Danes ima Postojna malo manj kot 3000 prebivalcev.
Nagli porast mesta je predvsem povzročila svetoznoznana Postojnska jama, ki so jo poznali, sodeč po vklesanih letnicah po jami, že v začetku 14 stoletja. Po vojni se je v mestu začelo dosti zidati, zlasti poslopja, potrebna za obmejno postajo. Jamska uprava je zgradila pri jami krasno palačo, pravtako tudi Banca d’Italia in mestna uprava. V mestu sta dva spomenika: pesnika Miroslava Vilharja in Kralja Humberta I.
Razen od tujcev žive Postojnčani od lesne trgovine (v okolici je polno velikih žag). Kmetijstvo in živinoreja sta precej zanemarjena. Nekdanjih upravnih uradov za Notranjsko ni več. Zato je iz mesta šlo dosti srednjih uradniških družin. Les in jama bosta pa še vedno glavni vir dohodkov za meščane naše lepe pivške prestolnic«?
Vaša oorodlca ne smile biti bez našega Usta Sveta le dužnost svib emigranata da Sitalo naš Ust
Pretplatite se na „Istru“!
Jubilej glumca, koji je svoju karijeru započeo u Istri
Razgovor sa Zvonkom Tkalcem, oči proslave 25-godišnjice glumačkog rada.
Zvonko Tkalec.
Uskoro će se n zagrebačkom Narodnom Kazalištu proslaviti jubilej 25-godišnjeg glumačkog rada popularnog komičara Zvonimira Tkalca. Novine su već pred ovu proslavu donijele nekoliko članaka u kojima se govori o ovoj proslavi i posvetile su čitave stupce jubilantu iznoseći njegovu glumačku karijeru, koja je zapravo počela na našem istarskom tlu, u — bivšem >Naročinom domu« u Puli. Iz tih razloga zainteresirali smo se i mi za glumca - komičara g. Tkalca, da zabilježimo nekoliko redaka koji se odnose na njega i na početak našeg kazališnog života u Puli.
Zvonko Tkalec, kome je sada 45 godina, Zagrepčanin je. Pravi domaći Zagrepčanin, bolje Zagorac. Zagorac, koji je nekoliko godina živio i radio u Puli. Koga je ljubav do glumačkog rada dovela, u Istru. Godine 1907 — prije 25 godina, kada mu je bilo istom 20 godina.
Sigurno nije bila to samo težnja za glumačkom karijerom koja mu je ovdje otvarala vrata. Bila je to ljubav do mora, a možda i više, u doba koje nama mladjima izgleda kao vrijeme romantičnog, ali nepatvorenog zanosa koji je ovdje vladao za krajnji zapadni dio narodne cjeline, za istarske Hrvate. Težnja, da se bude korisnim članom tamo je gdje je bilo najpotrebnije. U slučaju Tkalca poklapalo se njegovo uvjerenje sa mlađićskim godinama i ambicijom, slično kao kod brojnih mladjih učiteljskih sila koje su dolazile da uče u školama Ci-rilo-Metođske družbe našu djecu. Tkalec je Zagorac kao što je Zagorac bio i pokojni književnik Franjo Horvat-Kiš, koji je, kao neistranin dao istarsku knjigu ljudi i pejsaža, sa svojim »Istarskim putima«. Vjerojatno na ovakav, djelotvoran način rada čekao je i pokojni Matko Laginja, kada je još osamdesetih godina u jednoj svojoj »Istarskoj pričici« koje je redovito slao Seno-inom »Vijencu«, tražio od Zagreba, da njegovi mladići bar jednom u životu zajašu konja vranca i prošeću po istarskim selima (da upotrebimo riječi Laginje). Već bi tako
—	samo govoreći hrvatski — za hrvatstvo Istre učinili mnogo — a njemački mogu da govore i kod kuće — kliknuo je Laginja, i bit će da — za ono doba — nije bio prestrogi sudac.
Gledajući medju tolikim zagrebačkim glumcima u kazalištu i van njega Tkalca, čovjek ne bi mogao otkriti u njemu njegovu
—	istarsku prošlost. Mlad je, a ono što je prije rata bilo lijepoga u Istri čini nam se već dalekim. Upoznao sam ga, odnosno ono istarsko u njemu, jedno jutro u zoru, poslije neke zabave. U takvom raspoloženju, kad padaju ograde konvencijonalnosti, ljudi se brzo upoznaju. I doznao sam da je Tkalec glumio u Puli i da uskoro — slavi jubilej. Naša zagrebačka kolonija vidjela ga je na zabavi »Istre« u Kolu. Ne smeta ako je Gervaisova čakavština dobila u izgovoru kajkavskog komičara natruhe — dalmatinske čakavštine. Tkalec je prije 20 i više godina ostavio Istru, a uz to Dalmacija je u Zagrebu bolje poznata nego Istra.
Tkalec je došao pripravno i rado na našu zabavu, da nasmije publiku i da oživi svoje uspomene na početak svog glumačkog rada i da ga čuju eventualno i oni stariji koji ga poznaju iz Pule.
Kako je tamo došao?
Evo njegova odgovora, što smo ga zabilježili u jednom kavanskom razgovoru:
— Pozval me Lacko... Znate u Puli je već postojao (od 1897) »Prvi istarski Sokol« u kome su bili okupljeni Hrvati Pule i ostale slavenske narodnosti, pogotovo Slovenci i Česi. Starješina je bio Lacko Križ, kome me je preporučio pok. Fijan. ( ... Stanovao sa mu Via Nova, a kasnije u Via Siana 25. Znate, to vam je bilo vis-a-via »Ferpflegsmagazina !) I tako sam postao članom dramske družine Hrvatskoga Sokola u Puli.
— Gde smo igrali?! Pa v Narodnom domu. Bil sam ja, pa Gradiš (taj je v Ljubljani), Veselinovič (taj Vam je v Oseku). Sećam se da jc još bil sada pokojni Nikola Babić, pa Mara pl. Puhovečki i... ne sećam se sada drugih. I je, pomagali su nas
, 1 diletanti, pak smo uvek imali probe na večer kasno, jer su diletanti kroz dan bih v poslu...
Kaj ste Igrali?
— Većinom pučke drame, komade s pjevanjem. Graničari, Joco Udmanić, Rkač, Zlatarevo Zlato, Barun Trenk, Sokica, Običan čovjek — to je bio u glavnom naš repertoir. Igrali smo jednom i po dvaput u ijednu. Publika je bila izvanredna, ali je tražila novitete i zato se moralo uvijek studirati nove komade. Kazalište se uzdržavalo samo od sebe — od ulaznine, diletanti su radili dobrovoljno.
Da li je dolazilo u Puli do gostovanja?
— Došla je jednom zagrebačka drama, pod vodstvom Mihajla Markoviča. Znam, bili su tada u Puli Fijan, markiza Ružička-Strozzi (nisam baš siguran), pok. Barbarič i dr. —r Hinko Nučič bil je takaj jenput u Puli.
— Glumil sam i dole karakterne uloge, blazirane starce, komične aristokrate.
— Ostao sam u Puli do godine 1911, 1 tada sam bio prinudjen da dodjem u Zagreb, jer se u Puli bilo prestalo sa kazališnim radom.
Uspomene?!
— Pa evo jedne. Jedne se večeri davala pjevoigra »Sirotna djevojka«. Glavni je junak obolio, pa smo Veselinovič i ja morali na brzu ruku preuzeti uloge dvojice starih smušenjaka. Oslanjali smo se u glavnom na šaptaoca, ali nas je u jednom trenu i on izdao jer mu se omakla knjiga i raspršile stranice. Najednom se dosjeti Veselinovič počeo je da me pita da li znam nešto o... rusko-japanskom ratu. Ne znam, rekoh. Pa kad ne znaš pričat ću ti. I pričao je dok sufler nije ponovno složio knjigu, da nam uzmogne šaptati da nastavimo i dovršimo
predstavu. Publika kako se konstatiralo nije ništa primjetila nego se još bolje zabavljala.
— Lijepo je bilo u Puli. Talijanaši su me gledali prijekim okom i prijetili mi se.
— Sjećam se još — je li to bilo 1909 ili 1910, ne znam točno, bili smo na izletu u Cresu,' gdje je bila skupština Cirilo-Metod ske družbe. Došlo nas je mnogo iz Pule u gradić Cres. Naše slavlje — a Talijanši su izvjesili crne zastave. Učitelji i učiteljice četiri su dana unapred pekli kruh,’ jer niti vrag im ni htel prodati za nas kruha.
Kakvu jaču uspomenu, vezu na Istru, gosp. Tkalce?
— Čekajte, — evo Vam! Oženil sam se u Puli, veli nenadano, sa Mimicom Prinčič. To je bilo ovak: Posle mog prvog nastupa u komadu »Radosti svog doma« jedna puca, kojoj sam se dopai, fatela je da se sa mnom upozna. Upoznali smo se popodne, opet vidjeli na večer, malo poslije toga bile su zaruke, onda je i ćaća dao svoj pristanak i tak je gospođjica Mimica postala gospodja /Tkalec. — Završio je gosp. Tkalec.
—• Na koncu još ovo: Napišite: Tkalec lepo pozdravlja Istrane, one starije, koji su ga gledali u Puli, i one mladje koji ga poznaju iz Zagreba.«
Za svoju jubilarnu proslavu koja će se obaviti 4 aprila u Narodnom Kazalištu, nastupit će gosp. Tkalec u dramatizaciji Srem-čevog komada: »Pop čira i pop Spira«. U Zagrebačkom Zboru priredit će mu zagrebačka društva na čijim priredbama je više puta nastupao, posebnu proslavu polovicom aprilu. Čestitkama, koje će Zvonko Tkalec, glumac koji je počeo svoju karijeru u Puli, primiti od štovatelja i prijatelja, pridružujemo i mi pozdrav i srdačne želje.
Ante Rojnii.
SColedai* naše
3.	aprila 1926. je bila ustanovljena organizacija »Balilla«, ki nam šiloma 'krade našo deco in hoče pojaničariti.
4.	aprila 1930. je bil aretiran V. Špan-ger, ki je bil obsojen v tržaškem procesu na 30 let ječe. Z njegovo aretacijo se je začela afera, ki je dp-
segla višek 6. septembra 1930. na bazovski planoti.
6.	aprila 1924. so se vršile II. volitve v rimski parlament. Pred volitvami je Mussolini obljubil Wilfanu in Besednjaku, da bo zabranil vsako nasilje; vendar so se vršile volitve v znamenju najhujšega terorja.
Isid volitev: Jugoslov. narodna stranka 1921. 51.850, 1924. 29.847.
Italijanski nacion. (fašisti) 1921. 49.921, 1924. 161.826.
Komunisti 1921. 20.495, 1924. 20.765.
Socialisti 1921.	12.257,	1924. zmerni
13.145. skrajni 5.058.
Republikanći 1921. 8.346, 1924. 9.784.
Ljudovci 1921. 4.590. 1924. 22.198.
Demokrati 1921. — 1924. 5.702.
Pripomniti je treba, da gre porast nekaterih opozicionalnih strank, posebno Ijudov-cev na račun Furlanije, ki je bila priključena pri II. volitvah našemu ozemlju radi volilne geometrije. Na naši narodni listi sta bila izvoljena poslanca dr. Wilfan in Besednjak, na komunistični listi pa Slovenec Srebrnič.
7.	aprila 1927. je bil zakon o poitalijančevanju imen, ki je veljal prvotno le za nemško Poadižje (od 10. I. 1926) razširjen tudi na Julijsko Krajino.
12.	aorila 1921. Fašisti napadejo Krnico ' pri Vodnjanu v Istri. Italijansko uradno poročilo se glasi; »V pondeljek okoli 15. ure se je odpravila skupina vodnjanskih fašistov, sestoječa iz 14 oseb v vas Krnico, ki spada k vodnjanski občini. Fašiste, ki so prešli na volilno agitacijo (volilna agitacija = požigi in poboji), je napadlo 150 kmetov hrvaške narodnosti. Izmenjali so se streli in premagani fašisti. M so imeli dva ranjenca, so poiskali zavjete v prostorih orožnikov. Kmetje so obrnili orožje proti poslopju in tako prisilili orožnike, da sežejo po orožju. Oddelki, kil so hiteli takoj na pomoč, so našli na nekaterih cestah ovire. Nastali so spopadi, v katerih so bili ranjeni trije vojaki, katerih eden je pozneje prlminul. Zapovrstjo so prihajali na lice mesta vojaki, ki so se bližali Krnici po morju in na tovarnih avtomobilih. Sodelovalo je 200 mož pehote, ki so zasedli vas in začeli skupno z orožniki čistiti kraj. Oboroženi kmetje so se umaknili v bližnja polja. Medtem so dospeli fašisti v vas Segotići. Padli so zopet streli. Da bi se maščevali so v jutranjem svitu zažgali fašisti na več mestih naselbino. Zažgala se je tudi kaka hiša v zapuščeni vasi Vareš-ki...« Tako uradno poročilo. — Krnico je napadalo nad 400 mož vojske, fašistov, orožnikov in mornarjev; pobili so mnogo naših, med njimi sta padla tudi Ivan Rubi-nič in Jakob Cvek in 36 seljaških hiš je zgorelo do tal,
25. aprila 1930. so bili aretirani bazovski mučeniki Bidovec, Marušič, Miloš in Valenčič.
Zveličar naš je vstal iz groba
O, kako lepa je naša Velika noč! Z našimi pirhi, pincami, procesijo in veliko mašo. Velika noč z našim toplim soncem in modrim nebom, z našimi črešnjami v cvetju A to je vse tako daleč tam zadaj za hribi. In tam je tisto naše dobro ljudstvo, ki že vedno čaka vstajenja vseh nas in naše svobode, ki mu veliki petek že predolgo traja. O Bog, saj moje ljudstvo ne zasluži takega trpljenja, daj, da bo spet lahko zapelo prosto in brez bojazni: »Zveličar naš je vstal iz groba...«
Stara, prastara je bila - navada, da je župnik na veliko soboto zvečer vzel pred božjim grobom monštranco v roke, zapel trikrat »aleluja«, nato pa intoniral »Zveličar naš je vstal iz groba...« kako lepo, kako slovesno je bilo ko je vsa cerkev zapela za njim »... vesel prepevaj, o kristjan!... in se je začela procesija pomikati skozi vas med petjem, pritrkavanjem zvonov in godbo.
Prastara je bila ta navada, a župniku je bilo tisto leto, ko sem zadnjič obhajal Veliko noč doma prepovedamo, da bi zapel pesem o Zveličarjevem vstajenju. Cerkev je latinska, trdio oni, in v njej se ne sine peti v našem jeziku.
Cerkev je polna vernikov. Tudi oni so, ki jih nikoli ni v cerkev in nocoj čuvajo, da bi se župnik ne predrznil pogaziti njihovo prepoved. Naše ljudstvo pa kleči sklonjenih glav in v srcih je žalost velikega petka, četudi je cerkev praznično okrašena, zastave in svetilniki že v rokah krepkih mladeničev, ki jih ponesejo v procesiji skozi večenji veterc. Izpod baldakina stopa naš župnik k božjem grobu. Star je in siv** a danes se mi vidi še vse bolj star'in njegov korak je truden in betežen. Najsve-' tejše je vzel iz božjega groba. Zlata mon-' štranca se zaleskeče v njegovih trepeta--jočih rokah, ko se obrne proti vernikom,
V cerkvi nastane grobna tišina, kot da je cerkev popolnoma prazna. Vsem zastane sapa in z napetostjo čakamo. Župnik pogleda po svojih ovčicah in zdi se mi, da mu oči govore »Otroci moji, saj vidite kako je!« Nato zapoje z negotovim, drhtečim glasom. Trikrat odmeva skozi tišino cerkve »Aleluja!« Nato utihne. Ni zapel Zveličar-jeve pesmi, pa tudi stopil ni naprej. Odkar nosi Najsvetejše v procesiji, leto za letom je pel, a letos ne sme! Še trenotek smrtne tišine, nato pa se sprosti iz dna narodove duše ves užaljen ponos in sveta pobožnost in se izlije v mogočno pesem. »Zveličar naš je vstal iz groba, vesel prepevaj o kristjan!«
Kot, da je čakal tega odrešilnega petja, dvigne župnik še višje monštranco, gre po stopnicah pod baldakin in procesija se prične.
_ Vsa_ lepša se mi zdi cerkev, vse svetlele mi gorijo sveče na oltarjih in vidim, kako so se vzravnali hrbti mojih rojakov: na njihovih obrazih ni več žalosti; veselje je na njih in z velikonočnim zmagoslovjem pojejo:
»Zveličar naš je vstal iz groba...« Tudi jaz pojem z njimi in srce mi poje in vriska. Vesel sem tega našega ljudstva, ki je dobro in ponizno, a si ne dovoli oropati svojih svetinj, svojega jezika in svoje ■vere. Onih drugih pa ni več. Odšli so, da skrijejo svoje od jeze zelene obraze.
♦
Leto za letom, ko se bližajo lepi veli-komočni prazniki, se spomnim doma, spomnim se naše sončane velike noči in naših pinc; spomnim pa se tudi Tebe stari župnik in vsega ljudstva tam doli. O, da bi skoro spet zapeli končno in odrešilno ob' naši Veliki noči, ob vstajenju našega naroda.
Zveličar naš je vstal iz groba!
Pogled v bodočnost
Rojak iz Vipavske doline nam je povedal, da mu piše mama, da se kmalu vidita, da se bo lahko kmalu vrnil k njej domov, kajti govori se, da Italijani zapuste našo deželo, ki postane nevtralno ozemlje med Italijo in Jugoslavijo. Take govorice se širijo med;našimi ljudmi. Naš narod v zasužnjeni domovini da pride za velikim petkom velika noč in vstajenje in v temni noci trpljenja išče lučke, ki bi mu svetile na pot, da ne omaga. Ena taka lučka se mi zdi tudi ta govorica. Ne bomo trdili, da je utemeljena, a greh bi bilo jo ugasniti.
Značilno pa je, da prihaja enak glas tudi iz Ženeve. Pogajamo v celoti članek, ki ga je objavil »Bjevnik«, glasilo Zveze bojevnikov v 1. številki II. letnika.
članek, ki nosi naslov »Trst — svobodna luka« ki je datiran iz Ženeve z dne 9. februarja 1932. se glasi:
Ob priliki razorožitvene konference, na kateri se je zlasti od francoske strane naglašala potreba lastnega vojaštva in vojnih ladij za zvezo narodov, se je sprožilo vprašanje, naj li dobi društvo narodov tudi kot država del ozemlja, na katerem bi se moglo nemoteno razvijati in delati v zmislu svojih pravil, ki so jih osvojile skoro vse države sveta. Posebno so naglašali francoski in angleški državniki, da bi bila rešitev tega tako važneg vprašanja v tem, ako bi se odstopilo v ta namen kako morsko pristanište z zaledjem, katero je danes v narodnostnem gospodarskem in političnem oziru v najbolj kritičnem položaju. Skoro saglasno je prevladovalo mnenje, da bi bil za to najbolj prikladen Trst z zaledjem do jugoslovanske državne meje, ki danes prav težko konkurira italijanskim pristaniščem, posebno še, ker leži zelo blizu državnih mej. Gospodarska statistika izkazuje namreč za Trst strašno nazadovanje uvoza in izvoza ter veliko brezposelnost. S tako rešitvijo bi se Trst zelo povzdignil, ker bi zopet postal pomorsko središče vseh držav Male antante, kateri je svobodna luka življenjskega pomena. Tudi Italijani bi bili s tako rešitvijo zadovoljni, ker izprevi-devajo, da jim je Trst v gospodarskem oziru samo ovira in da gmotne žrtve, ki jih država troši za mesto, niso v ni-kakem razmerju z dohodki. Seveda pa hočejo Italijani kako odškodnino za izgubljeno posest. Mnogo se je razpravljalo o tem, da bi se jim podelil kos ozemlja v Afriki. V poštev bi prišla portugalska kolonija Angola, ki jo Portugalci spričo velike obsežnosti težko upravljajo in ki ima skoro prav tako podnebje in take življenjske prilike kot Italija. V tej deželi, ki je zelo redko naseljena, bi se presežek italijanskega prebivalstva lahko našeljaval, Italija bi pa imela s tem ogromno ozemlje, ki bi jo namah rešil vseh gospodarskih, socialnih in gmotnih težav.
Trst je kot pristaničko mesto ob gornjem Jadranu zelo važna pomorska prometna točka in trgovska luka za nasledstvene države bivše austrougarske monarhije. Kakor je bilo za časa obstoja te države edino in najvažnejše trgovsko pristanišče, tako si” žele še danes nasledstvene države Avstrija češkoslovaška, Poljska in Ogrska pa tudi južna Nemčija dohoda do za nje življenjsko važnega pristanišča. Seveda bi imelo za nje pomen le, ako bi bilo no-polnoma svobodno in nezavisno od italijanske države. Prebivalcev je okoli 250.000 in so v mestu do treh četrtin Italijani, ena četrtina je pa Slovencev, dočim je okolica vsa slovenska.
Angola, je portugalska kolonija v Afriki od 6° do 18° južne širine in od 12° do 24° vzhodne dolžine ob Atlantskem oceanu. Severno od nje je belgijski Kongo, južno pa angleška Južna Afrika. Meri okroglo 1,256.000 km* in je skoro petkrat večja kot naša država in štirikrat večja kot Italija. V notarnjostl dežele je zelo ugodno podnebje, slabše je ob obali, kjer razsaja v močvirnih nih predelih mrzlica pa tudi spalna bolezen. Mnogo prostranih predelov je še neobdelanih, ker cenijo prebivalcev na okoli 2,200.000 črncev, poleg njih je še belih in Burov okoli 15.000. Pridelujejo: kavčuk, kavo in volno, mnogo dobička prinašaju tudi ribe in živinoreja.
Maša zemlfa
Jas sem kohorte rimske tu ie zrla, od divjih Hunov bila sem teptana, krdela Obrov, Gotov, Markomana in Langobardov se čez mene drla.
Uničevala me je, ni me strla sekira lakomnega Benečana, ne bič, ne meč in križi Habsburžana, vsem, vsem samo grobove sem odprla.
Vsi bili so za mene samo hrana, da sem dojila vas in razarana sem pila morje vaših solz in znoja.
Se vam bom dom in Sevam bom ognjišče in še naj bodo širna polja moja sovragom vašim vsem pokopališče.
Alojz Gradnik
Glasovi štampe
»BOJEVNIK« O NAMA.
»Bojevnik«, glasilo Zveze bojevnikov, ki izhaja v Ljubljani že drugo leto piše v uvodnih besedah 1 letošnje številke: »Vi listu hočemo posvečati skrb našim bratom na Koreškem in Primorskem in gojiti prijateljstvo med vsemi, ki so se udeležili svetovnega klanja... i t d.«
Da je uredništvo zvesto svoji obljubi razvidimo že iz iste številke same. Iz članka »Smer in moč bojevnikov« izvemo, da je Zveza pred letom naslovila na C. 1. A. M. A. C. (Mednarodna zveza vojnih žrtev in bojevnikov s sedežem v Ženevi) spomenico močno oprto na dejstva, ki glasno govore o zatiranju naše narodne manjšine in o kalenju svetovnega miru, ki je s tem zatiranjem v zvezi. V dopisu iz Ženeve »Trst— svobodna luka« razpravlja o možnosti take rešitve našega problema.
Črtica »Gnezdo« opisuje francosko vdovo, ki hodi leto za letom na grob svojega moža padlega v vojni. Pokrajina, ki je v prvih povojnih letih bila še opustošena, je zacvetala v novem življenju. Vse okoli groba so zacvetela polja in na teh poljih je delal svobodni francoski kmet; »pravi francoski je bil njegov smeh in francoska himna zvonov, ki je vriskajoč proti nebu hitela iz nanovo pozidanega cerkvenega stolpa. In ko je kot simbol novega življenja nastalega iz smrti tisočih junakov na vojakovem grobu zagnezdila sinička s svojim zarodom, je vdova objela svoje otroke: »Poglejte, moji dragi, kako je lepa ta pokrajina, ki dela, poje, moli.,, po franio-sko. Papa je umrl zato, da bi tako bilo, naš očka je zadovoljen...«
Pisatelj končuje: »Nemo in z ogromno bridkostjo sem poslušal na loretski višini ponosnega Francoza, ki mi je to pripovedoval in pred menoj sta se pojavili jezeri doberdobski, napolnjeni s solzami ljudstva našega in zdelo se mi je, da pronicajo solze naše skozi kraške votline in tvorijo kapnike nepopisne bolesti in gorja.
Tovariši, zato sem napisal te vrstice, da boste še bolje razumeli, koliko neizrečene tragike leži v preprostih stihih: »OJ, Doberdob, slovenskih fantov grob...«
Še nas bo zanimalo opisovanje vojne na naši razbičant zemlji v črtici »Noč na Sv. Mihaelu« in končno tudi med drobnimi noticami dobimo take, ki dokazujejo, da Je »Bojevnik« v resnici posvetil skrb bratom na Primorskem,
ČEŠKA ŠTAMPA O JUGOSLAVENSKOJ MANJINI U ITALIJI.
»B u d o u c n o s t«, organ čehoslovaSke krščansko socijalne stranke, donosi u svom broju od 1. marta uvodnik pod naslovom »Teška sudbina slavenske narodne- manjine u Italiji«. U tom članku iznose se sve patnje našega naroda u Julijskoj Krajini, a naročito n vezi sa smrću đra Sedeja. U članpu su Izražene srdačne i iskrene simpatije za naš narod.
češkoslovačka-jugoslavenska liga U BRNU I ML
U jednom od posljednjih brojeva »Istre« javili smo, da je Čehoslovačko-jugoslaven-ska Liga u Brnu priredila jednu lijepu 1 za-nimivu konferencu o Jugoslovenima pod Italijom. Ovih dana primili smo jednu brošuru, u kojoj je iznesen rad Lige u prošloj godini. Uz referate o radu Lige štampano je i nekoliko članaka, koji govore o Če-hosbvačko-jugoslavenskom prijateljstvu. — Jedan članak tiče se specijalno nas. Taj Članak, koji nosi naslov »Jihoslovan-ske menSiny v Itali i«, napisao Je ugledni profesor visoke tehničke škole u Brnu inž. V. Hl a vinka, predsjednik Lige. Mi taj članak sada samo bilježimo, a u jednom od idućih brojeva donijet ćemo iz njega jedan izvadak.
Što m© vem® s	I s
S ISTROM ME VEŽE:
kao čoveka koji je nekad prošao njenim gorama i dubravama: tiho, setno spominanje;
kao Srbo-Hrvata: verovanje da u njenom udesu moramo naći odmene na Kosovskoj Epopeji, kojom smo čeličiii naš rasni duh; kao Jugoslovena: osećanje da je ona čest naše velike, još sasvim neujedinjene domovine;
kao Balkanca: praiskonska težnja za svakom stopom balkanske zemlje, u čiji sklop spada i Istra;
kao Slovena: ispolinska želja da slobodno zakoračim na njeno slovenskom krvlju natopljeno tle;
kao S veslo vena: stihijska žudnja da unesem tračak svetla u tamu, koja ju je uvila.
S ISTRANIMA ME VEŽE:
samarićansko bratsko saosećanje u njihovim bolima;
nesavitljiva rasna svest da su nam oni krvna braća;
njihovo pouzdanje u nas slobodne;
suze njihove, koje toče naše duše;
zajedničko nam verovanje u Boga, pravdu i istinu.
ista stremljenja;
jezik;
povezana naša zajednička prošlost; historična istina, kojoj se svi klanjamo; spoznaja da su njihovi velikani: velikani svih nas; i naši da su njihovi; i Mučenici isto tako;
zajednička nam nada u svetliju budućnost; mržnja spram istog nam dušmanina;
ljubav bratska; slovenska solidarnost; srodnost naših duša; vera u našu Otadžbinu!
S ISTROM I ISTRANIMA VEŽU ME: istarske vile — jugoslovenske vile; balkanski Kraljević Marko — istarski Kraljević Marko; istarski Veli Jože — slovjenski Veli Jože!
Slušali:	' ' T ' l™’r r:
od učitelja u školi o Istri; od druga u Igri — o Istri; od brata u sokolskom domu <— o Istri; i	od narodnih vodja — o Istri;
! na svakom koraku, na ulici, u kalani, kroz odškrinuta vrata, svugdje samo — o Istri!
čitah:	'~T)wr "r^n
u »Mladom Hrvatu« o Istri;
U »Mladom Istraninu« — o Istri;
na kutijama šibica — o Istri;
na olovkama — o Istri;
na cigaretpaplrn — o Istri;
na marklcama za pisma —- 0 Istri;
na škrabicama za novčane priloge — o Istri;
na plakatima	o Istri!
Sve nas je upućivalo, sve nam je govorilo, da se sećamo Istre.
I kao deca odvajali smo svaki novčić od naših usta za — Istru.
Istru ne volim tek od 1918 godine.
0	Istri sam sanjao već kao dete.
Želio sam da vidim Istru.
1	video sam je.
I uverio sam se da u njoj Žive moja braća.
Plakao sam s njima. I veselio se s njima.
Težio sam svim srcem da se spasi svem našem rodu Istra. Veselio sam se kad god bih čuo koji veseli glas iz Istre. Čitavo slavlje, kad bih doznao da se je otvorila koja nova ćirilometodska škola u Istri.
To je Istra mojih dečjih snova, stremljenja ! briga.
Zar da danas zapostavim njeno ime u svom srcu?
Ko bi mi mogao zabraniti đa je ne volim?
Ko đa mi predbaci da sam surevnjiv?
Da sam neprijatelj svevečnog mira?
BEOGRAD, na dan Gluhe Nedelje 1932 god.
LJUBIDRAG GARČLNA
Dvije pjesme o majci
i,k
Majko, ni znao nisam, da je jučer bila nedjelja,
(Svi su mi dani isti} jednako iugi i jednako prazni),
Samo sam nofas sanjao da mi donosii (istu, bijelu koSulju i da zvone zvona sa našeg sivog zvonika Otae je bio u novom odijelu, a sestra u svili.
Veseli.	: -;R' --■;
Sanjao sam noias, majko, nedjelju u
zavičaju.
11.
Zavjese mojih prozora lepršaju Kao jedra na moru; a tvornice pregradja zvižde o podne. Daleko je moja kuča i « prozora se moga gleda na pučinu i jedra.
Nek nam mm kisle • • •
Na ledini tvrdoj još iskra života joj kuca Na usnama modrim; u drhtaju jeca i moli;
U grlu joj samrtni hropac od očajnih boli,
U grudima nemoćno srce od tuge joj puca.
Na koljena saginje glavu i grca i pati —
U suzama gledajuć sela i krovove trule,
Gdje izdišu divi i drevne svud ruše se kule — l plače nad sudbinom gorkom salomijena mati.
Tu nekada sunce je sjalo; u zvjezdanoj noći Pri mjeseca sjaju u pjesmi se točila sreća —
I k nebu se dizala srca i duša snatreća \ Iščekujuć zoru, što otud je imala doći.
I planula zora i kliktala duša je vedra,
U zanosu prvom na ledini procvalo cvijeće...
Dok usud već kruti nad krajem svud palio svijeće — 1 klonula mati od tuge rastrgnutih njedra.
Majko, divorai H još uvijek prozor u sobi Kad parobrod zviždi u luci?
Teška su čekanja.
Teške su besane noii Kad zvižduk iz luke i pjesme pijanih mornara razdiru misli o sinu.
Gorka su sječanja Kad zavjese postaju jedra a pregrade luka sa mnogo mornara
i dimnjaka.	. ,	... ^
: Milutin Ivanušič,
I klonula mati i presahla vrela su bistra,
Gdje divovi svoje kroz vjekove kupahu duše;
Nad jazom sad njinim u suzama gorkim se guše I gledaju nijemo, gdje izdiše njihova — Istra...
" 1 . '
Nek ruše nam kule — i usghnu sva vrela bistra,
Nek toče se suze, nek izdišu {sputani divi —
Dok krvi je naše, dok u nama srce još živi Vjek živjeće u našoj duši&f* naša Istra!
<	'	U	JOS. 'A. KRALJIĆ
Zgodovinski
paberki
Po Brdih.
Iz ostaline učenega semeniškega profesorja v Gorici Štefana Kocjančiča (»Zgodovinske drobtince po Goriškem nabrane v letu 1853.«) smo posneli par zanimih razlag o krajevnih imenih.
»Brici« pravi on, je nastalo iz besede Berdici, ker stanujejo po berdih (brdih). Iz slovenske besede »berdo« je nastal tudi plemiški pridevek von Wer-denberg; v besedi Werden tiči beseda »Berde«. Pridevek Werdenberg so nosili grofje iz Humskega. Kje je pa to? Sadanje Kojsko. Beseda je neki nastala iz Humsko, Hum = holm, griček. In res so okoli Kojskega sami holmi.
Gradno v zapadnih Brdih je dobilo ime po nekem starinskem gradu, ki je stal blizu sedanje cerkve.
Omenjeni zgodovinar ne pozna vasi Šmartno, pač pa šmartin (= Sv. Martin) kar je pač pravilneje. Piše tudi Bijana kot Brici še danes izgovarajajo, in ne Dobrovo, Kožana in ne Kozana, ba zraven še »vas«, torej Dobra vas) in ne Doobrovo, Kožana in ne Kozana. (V starih patriarških listinah se bere »villa de Cosano«) ter Vipuže, ne Vipol-že. — že iz teh par imen boste razbrali, da sami s »pravopisnostjo« imen često kvarimo njih pristnost.
Par kraških imen.
Čudno je ime Devin. V starih nemških listinah se bere Thybain. V srednjeveških je zapisano Ortuwin ali Du-wein. V letu 1286. je bil devinski gospod Hugo von Duwein. Ime kraja se je torej razvilo iz priimka grofov. Tako je tudi pri imenih Rihenberk in Dornberg.
še bolj nenavadno je krščen Volčji grad. Ime nam pojasni kamen, ki je vsaj še tedaj (okoli 1. 1853.) bil vzidan na zunanji strani cerkvice. V kamen je vklesan latinski napis, ki pove, da je tu pokopana ISletna hčerka neke gospe po imenu Volgia Priscilla. Ustno izročilo je naredilo iz Volgia, Volcia in je nazvalo kraj po njej Volčjigrad (= grad gospe Volcle). Doberdob skriva v sebi besedi dober in dob — hrast. Ustno izročilo pa tudi zapisih vedo povedati, da je tod res nekoč rastei zelo dober hrast, še dosti je raznih imen, ki jim običajno ne razberemo ne pomena ne korena (Komen, Mavhinje, Pliskovica, Avber itd.).
Na Vipavskem
naletiš na čudno ime Vogersko. Šempas je nastalo iz Sanctus-Passus; drugi razlagajo po nekem drugem svetniku. Tako je n. pr. tudi Štjak nastalo iz št. Jakob. Prvačina, tu pravi Kocijančič, bi se morala pravzaprav pisati Pervačina, češ »da pervo sadje vselej dozori«. Kakor ni to prav trdno, tako se tudi o Ajdovščini more trditi, da je nastalo ime po ajdih (iz nem. Heiden) ali paganih, ki da so se tu dolgo obdržali.
Zlasti pri tolmačenju in raziskava-nju vipavskih imen — (Branica iz korena brani; Vrtovin, češ da je sredi vrtov, Skrilje, češ da se tam lomi opoka v celih skrlah; Batuje iz bat, češ da so v ondotnih fužinah že zdavna bati udarjali itd.) — se moramo varovati, da ne posežemo po najbolj priročni razlagi, ki ni vedno prava.
Vendar pa ste spoznali, da teče v krajevnih imenih lep kos zgodovine do-tičnega kraja. Veliki narodi goje posebno vedo o krajevnih imenih. Pri Nemcih je takozvana »topografska nomenklatura« že močno razvita. To tu zgoraj je le drobtinica. Za že iz tega se vidi, da imena kraljev niso le suhe oznake, marveč živo življenje, ki sega tudi iz preteklosti v sedanjost.
Kobarid
Kraj, kjer pradedov naših stara vera bila najdaljše čase je češčena, kjer se molila lipa je zelena in v lesu žuboreča voda vira.
Sele križarjev vojska brez obzira razruši mesta bogom posvečena, zasuje vrelec, liko do korena poseče poglavarjeva sekira.
A starček siv glavarju vojske reče:
»Kaj bo sekira tvoja in tvoj križ, kjer so še tisočere korenine!
In kaj pomaga ti, da vir mašiš, ki ril bo zdaj še globlje globočine, da z večjo silo še drugod priteče*!
Alojz Gradnik.
Sale
OVAKO RIJEČANI ŠTEDE . .
Mićelin šoferu:
— Molim vas, koliko tražite do Opatije?
— Pedeset lira. Izvolite unutra!
— Hvala, idem radije pješke. Pitao sam vas samo zato, da vidim, koliko ću prište-diti, ako idem na noge.
jO-
OA'
P
Organizovana aktivnost
Maši saeiatal pvoMemi
Pred kratkim sem na tem mestu izpre-govoril načelno besedo o socialni osnovi mladinskega gibanja. Uredništvo je o stvari otvorilo diskusijo, vendar pa se temu pozivu ni odzval nihče. Ta molk nam lahko dokazuje dvoje: ali, da se s stvarjo popolnoma strinjamo, ali pa da nas stvar pravzaprav nič ne briga in hočemo iti po-•polnoma brezbrižno mimo najvažnijih vprašani naše dobe. Bilo kakor bilo. od načelne razprave preidem k podrobnemu razglabljanju naših socialnih nalog. 2elitn pa pri temu. da gremo preko vseh osebnih in s tem malenkostnih obzirov, ki v naši veliki stvari ne pomenijo nič, da pogledamo sami vase in sj odkrijemo lastne napake. Marsikomu se to zdi teško, drugemu celo nevarno, vsem pa je lastna kritika gotovo odveč, ako se dogaja, da pokrivamo lastne napake pred samim seboj in nas vsled tega morajo šele drugi na nje pozarjati. To je usodno za posameznika, tim usodnejše pa še za skupnost — pokret.
Vse današnje življenje je usmerjeno na gospodarsko in socialno polje, kjer hoče vsak na svoj način in stredstvi reševati težko krizo in pomagati kjer je pomanjkanje in beda. Tudi naš položaj ni rožnat, saj doživljamo grozno razdejanje doma in v emigraciji, in zato je naše omladinsko delo in gibanje krenilo v glavnem na to polje. Vse drugo delo nam služi samo kot sredstvo in pomoč pri socialnem delu. Vse to nam dokazuje zdravo jedro našega mladinskega gibanja, v katerem še ne razsaja strašna kuga materijalizma.
Z vsemi sredstvi in na vse načine skušamo omiliti bedo in pomanjkanje v lastnih vrstah. Tričetrtine društvenih dohodkov so namenjene socialnemu skrbstvu. To je prav in tako mora biti. Zločin bi bil ako bi naši blagajniki sedeli na svojih knjigah in spali na vložnih knjižicah denarnih zavodov, kjer imajo organizacije naložen denar, dočim pa reveži umirajo lakote. Res je sicer teško zbrati denar, toda naše organizacije ga zbirajo zato, da ga tudi izdajo med potrebne ljudi, ne pa radi tega da bi posamezniki ali celo organizacije na njemu dokazovale svoje finančne zmožnosti. To ni socialno.
Nič manj nesocialne tudi niso razne nabiralne akcije, ki nimajo z dobrodelnostjo ničesar skupnega. Vsak ki hoče nekaj darovati naj pogleda za kaj daruje in naj odkloni dar, ki ne bi bil namenjen podporam najpotrebnejšim. Zato naj bodo organizacije v tem oziru zelo previdne. Ljudem kruha, to naj bo danes naše geslo in če tudi se bodo posušile naše blagajne — vendar pri temu ne bomo imeli teške vesti, ampak v zadoščenje nam bo da smo pomagali lačnemu in golemu.
Letošnja zima nam je dovolj jasno pokazala vso mizerijo našega življenja. Mnogo. mnogo liudij je med nami. ki so jedli samo enkrat na dan, vsak^dru-gi ali celo vsak tretji dan. Šli so od vrat do vrat in prosili koščka kruha. Koliko Ijudij ja prenočevalo dolgo zimo zunaj na kozolcih ali celo v kanalih. Koliko ib je radi tega obolelo — tega ne ve tisti ki ne živi med njimi. Tu se pokaže srce do brata, tem revežem morajo biti namenjene naše organizacije ki naj jim nadomeščajo družine. Toda ni samo v pra-šanje telesa, ampak tudi duha, ki ga tako življenje ubija. Človek, ki je prepuščen cesti in ulici je v nevarnosti, da postane propalica in tako teško breme vsej družbi. To rešujmo danes da ne bo jutri prepozno.
Pomlad prihaja in delavna sezona pričenja. Naše organizacije naj sedaj pregledajo obseg javnih del in koliko Ijudij bodo zaposlila Svoje brezposelne naj vodijo v evidenci in jih pošljejo tja, kjer bo pač prilika za delo. Pri tem pa je opozoriti ljudi na težak položaj in veliko konkurenco moči, ter jih svariti pred nepremišljenim menjavanjem gospo da r-i e v. Zavedati se mora vsak. da ie boljši košček črnega kruha kakor pa nobenega. Morda bo tudi kaka izjema, ki se ie navadila živeti po zimi na račun drugih in vsled tega ne bo hotela na delo. Takega je treba posvariti in vporabiti tudi druga sredstva. Taki ljudje samo škodujejo naši stvari.
Ko bodo ljudje pri zaslužim nai organizacije stvore korak dalje. Značaj in tradicija sta pri mnogih vržena na to da morajo ves prisluženi denar tudi takoj zapraviti, ker ga pač iz navade ne trpe v žepu. Vsled težkih časov moramo svoje izdatke omejiti samo na najpotrebnejše stvari in ostanek položiti na stran za čase, ki jih ne predvidevamo. Vse potratno razsipanje, posebno za pijačo naj se omeji če že ne docela odpravi. Presežke denarja preko manjih dnevnih potreb vložimo v hranilnico. Marsikomu je težko vlagati male zneske v hranilnico zato nai tu pomagajo organizacije. Kako to izvesti ^to ni težko vprašanje in ie tudi mnogo načinov. Organizacije naj navajajo ljudi k sledenju, treznemu življenju in naj bodo nekake d o-m a č e hranilnice. Tako si bo vsak prihranil za zimo večjo, ali manjšo svoto, ki bodo vsakemu prav dobro došle.
Organizacije same pa naj že preko p o-letja podvojijo svoje delo na polju pridobivanja sredstev in ustvarjenju raznih socialnih institucij. Težki so časi, vendar se bo še vedno dobilo primerno obliko dohodkov. Tok emigracije še ni in ne bo prenehal in kriza bo samo začasno, preko poletja rešena. Na zimo bo potreba zopet velika in zato naj organizaciie po-
stavljajo prenočišča in kuhinje Ta ideja je bila sicer svoj čas iluzorna, danes pa je že dejstvo.
Še eno važno vprašanje je, ki ga bo tudi treba rešiti na en ali drugi način. Ljudje, ki prihajajo čez mejo in ne morejo dobiti dela — se vračajo nazaj. Kako vpliva to na Ijudij same. ki riskirajo vsled tega večmesečen zapor, še hujše pa težko razočarenje, katerega so doživeli. In kaj pravijo oni ki so še doma ko vidijo one ki se vračajo in opišejo položaj še žalostnejši kakor je v resnici. — A kdo izkoristi take reči — je jasno. —ISTRA
Oblastva danes celo ne zapirajo več vra-čojočih se beguncev — s kakšnim namenom je tudi na dlanu; — in fašistični časopisi triumfirajo.
To je samo nekaj glavnih problemov naših organizacij in naše emigracije. Tu je danes prvo in zadnie torišče našega dela.
L.
I. REDNI OBČNI ZBOR prosvetnega in izobraževalnega društva »ZORA« v Šiški.
V	nedeljo 20. t. m. se je vršil I. redni občni zbor prosvetnega it» izobraževalnega društva »Zora« v Šiški. Skoro neopaženo živi med našo emigracijo ta organizacija vendar pa ie jako važen člen v našem pokretu. Šiška ja važno predmestje Ljubljane v katerem je naseljeno veliko število naše emigracije predsvem pa delavstva. Iz tega vidika in z namenom da se združi naše delavstvo tega predmestja in mu stem omogoči aktivno sodelovanje v našem delu se je ustanovila »Zora« 29. marca 1. 1931. Eno leto življenja je za njo in v nedeljo je položila obračun preteklosti in sprejela proračun bodočega dela.
Občni zbor je otvoril tov. predsednik Leban Ivan s sledečim dnevnim redom: 1.) pozdrav. 2.) poročila: predsednika, tajnika, blagajnika in revizorjev, 3.) absolutorij odboru, 4.) vilitve, 5.) slučajnosti. V pozdravu in predsedničkem poročilu je predsednik pozdravil vse navzoče, zastopnika organizacij in se vspomnil vseh naših mučenikov, pokojnega goriškega nadškofa dr. Sedeja in voditelja tržaških Slovencev drSlavilsa.
V	znak počaščenja njihovega spomina so navzoči vzkliknili »Slava«.
Dalje je predsednik orisal potrebo organizacije naše emigracije, konstatira! pa, da stoje še mnogi izven nje vsled svoje brezbrižnosti in zanikarnosti. V organizaciji ni bogatunov, ampak samo delavci, ki si služio kruh z žuljem svojih rok. Organizacija se je ustanovila v najtežjih časih, ko si mora naš človek z muko in trudom pribaviti košček kruha. Toda kljub temu ni še zginil ves idealizam v naših vrstah in baš današnji čas nam narekuje težke naloge.
Delo sicer ni bilo tako kakor bi marsikdo želel, vendar pa je društvo imelo ves čas svoj lokal in imelo redne sestanke. Stiki z ostalimi organizacijami so bili prav iskreni posebno pa s »Taborom«. Skupno smo priredili tri prireditve, in več izletov. Udeležili smo se skupno vseh javnih manifestacij pri odkritju raznih spomenikov. Društvo je sledilo razvoju dogodkov doma in v emigraciji. Poudarja potrebo skupnega dela. Skupno prenočišče s Taborom dokazuje naše delo. Društvo je izdalo tudi več podpor. Ob koncu poročila se zahvaljuje vsem ki so društvu pomagali in poziva članstvo k delu.
Sledilo je poročilo tajnika, katerega je prečital v imenu odsotnega tajnika namestnik tajnika. Iz blagajniškega poročila posnemamo da je društvo imelo 6.457.14 Din in izdatkov Din 6036.70, v blagajni ostane še Din 420.44. Tov. revizorji so predlagali absolutorij odboru razen tov. tajniku.
Načelnik odbora za upravo prenočišča tov. Bensa ie podal svoje poročilo. Prenočišče je pričelo poslovati 3. dec. 1931. Spalo je v njem do danes 70 tovarišev. Stroški za prenočišče so zelo veliki. Potreba pa je pokazala da je prenočišče premajhno in treba bo misliti da se prenočišče letos razširi. Danes spe ljudje na kozolcih, in pod milim nebom. Dolžnost naša je da kot bratje pomagamo drug drugemu. Naša rešitev je v nas samih, kar ie dokazalo preteklo leto. Izmed tisočev in tisočev naših bolje situiranih rojakov je bil edini stavbenik g. Tomažič, ki je res šel vsestranski nam na pomoč pri gradbi prenočišča tako z materijalom kakor tudi s kurivom, s katerim preskrbuje še danes prenočišče. Občni zbor mu izreka javno zahvalo za pomoč in razumevanje.
Po poročilih so sledile volitve. Predložene sta bili dve listi. Izvoljeni so bili sledeči tovariši: predsednik tov. Leban Ivan, podpredsednik Humar Miha; v odbor pa tovariši: Faganel Anton,	Pipan Danilo.
Pavletič Marino, Ferjančič Slavko. Paulin Blaž, Peršič Leopold. Samokec Alojzij. Paulin Rafael,1 za revizorje pa tovariši Oberdank Polde in Nusdorfer Alojzij.
Tov. predsednik se zahvali za zaupanje in obljublja, da bo odbor v polni meri vrši! svojo dolžnost.
V	imenu Saveza je pozdravil občni zbor tov. Š t r e k e 1 i, ki je omenil pomen Saveza za našo emigracijo. Želel je društvu mnogo uspeha ir» pozval članstvo k delu.
V	imenu omladinskega sveta ie pozdravil tov. V i š n j e v e c. kj je orisal namfrf sveta.
Za klub akademikov je pozdravil tov. Hrovatin. Pomoč kluba bo tudi v bodoče bratski organizaciji zasteurana.
V imenu »Tabora« je pozdravil tov. Božič ki je v kratkih besedah pozval tovariše k^ delu.
Tov. Štrekelj omenja pri slučajnostih velik razmah našega gibanja, v katerem moramo še bolj intenzivno delati.
Tov. Božič omenja sodelovanje »Tabora« in »Zore« ki ima ostati tako kakor je.
Na to zaključi tov. predsednik lepo uspeli občni zbor iti se zahvali za udeležbo.
GLAVNA GODIŠNJA SKUPŠTINA JUG.
MATICE U SLAV. POŽEGI.
Dne 14. februara održana je glavna godišnja skupština ove rodoljubne organizacije pod pretsjedanjem društvenog pretsjednika prof. Ivana Burića. Prije dnevnoga reda predložio je pret-sjednik da se u znak odanosti pozdrave Njeg. Vel. Kralj i kraljević Tomislav kao pokrovitelj Matice te kraljevski dom. Taj je prijedlog skupština jednoglasno usvojila s poklicima: »živio Kralj!« Nato je pretsjednik pročitao brzojavni pozdrav Oblasnog odbora iz Zagreba, što je skupština radosno primila na znanje.
Pretsjednik je nato pred brojnim skupštinarima održao kraći govor, u kome je prikazao ideologiju Jugosl. matice, a onda se osvrnuo na rad podružnice u minuloj godini. Dok je godina 1930 bila godina u kojoj je organizacija u dva navrata javno nastupila u cilju afirmacije, prošla godina bila je godina tihoga rada u svakome pravcu, a naročito oko sabiranja članstva, Taj je rad bio okrunjen lijepim uspjesima, jer je organizacija u prošloj godini pojačana sa jednim dobrotvorom i 25 članova utemeljitelja i time postavljena na solidnu osnovu.
Društveni tajnik Dr. Gojko G r u-j i ć podnio je zatim opširan tajnički izvještaj, iz kojega se razabire da je djelatnost organizacije u minuloj godini bila osobito živa. Ta se djelatnost kretala u dva pravca: u pravcu propagande i u pravcu sakupljanja prinosa za braću u tudjini. Propaganda vršila se raspa-čavanjem društvenih edicija, a lokalni listovi ustupali su svoje stupce za društvene vijesti i idejne članke, od kojih je naročito zapažen informativan članak: »Jugoslavenska matica i selo«, što ga je napisao društveni pretsjednik. Nema sumnje da je ovaj propagandistički rad mnogo pridonio i uspjesima u materijalnom pogledu. Tijekom godine poslala je Matica samom Oblasnom odboru u Zagreb oko 10.000 dinara. Ako se uzme u obzir tešku gospodarsku krizu i time skopčanu apatiju širih slojeva naroda, ta je svota zacijelo velika.
Poslije blagajnikova izvještaja i izvještaja revizionalnog odbora skupština je podijelila staroj upravi razrešnicu, a nato je izabrana nova uprava u kojoj su ostali svi stari odbornici sa dosadašnjim pretsjednikom prof. Burićem, uz jedinu izmjenu što je izabran novi tajnik prof. Ivanka Cimerman.
Društveni član g. Julije Kempf ističe nato biranim riječima kako mi svi rado govorimo o Jugosl. matici, ali da sve riječi ne bi mnogo značile kada ne bi bilo onih koji za Jugosl. maticu rade, a to je u prvom redu pretsjednik koji za društvo daje svoje toplo srce, dragocjeno vrijeme i svu brigu. Zato nema na svijetu plaće, ali zato predlaže od srca da se pretsjedniku i njegovim saradnicima u odboru ovom zgodom dade javno Izraz zahvale i priznanja, što skupština zapisnički usvaja.
Iza toga se pretsjednik prof. Burle na iskazanom povjerenju zahvaljuje te obećaje u ime svoje i u ime odbora, da će i dalje ulagati svoje sile za procvat podružnice kojoj je na čelu, pa zaključujući skupštinu poziva skupštinare i sve njihove prijatelje i znance da u što većem broju posjete skoru društvenu priredbu, Bobrilinu Spomen-akademiju, kako bi se i tom zgodom manifestirala naša ljubav prema braći u tudjini.
SKUPŠTINA OMLADINSKE SEKCIJE
UDRUŽENJA ISTRA-TRST—GORICA U BEOGRADU.
U nedelju 21. II. o. g. održana ie u prostorijama Narodne odbrane konstituira-juća skupština omladinske sekcije Udruženja Istra—Trst—Gorica u Beogradu.
Na skupštini su uzeli učešća skoro svi omladinci iz Julijske Krajine koji se nalazio u Beogradu, a Udruženje Istra—Trst— Gorica pretstavijao je skoro ceo odbor sa gospođinom drom Radikonom i sekretarom g. Trina jsti čem!
Narodnu odbranu zastupao je g. Ilija Trifunović-Birčanin.
U _ ime akcijonog odbora skupštinu je otvorio g. Mohorovičić, koji je izabran i za pretsjedavajućeg, pozdravio ie prisutne i_ toplim recima izrazio zahvalnost bratskoj Narodnoj odbrani na gostoprimstvu.
Na reči g. M o h o r o v i č i ć a odgovorio je g. Ilija Trifunovič, koji je izrazio svoje zadovoljstvo kao i sreću Narodne odbrane da su mogli omladinskoj Sekciji izaći u susret i obećao da će vrata Narodne odbrane biti uvek širom otvorena za omla-..dince iz Istre. Trsta i Gorice. G. Ilija Trifu-pović pozvao je omladince na rad i zaželio im sretan uspjeh. Tople reči g. Trifunoviča primila je Skupština živim odobravanjem.
G. Radikon, pretsjednik Udruženja I. T.
G. pozdravio je skupštinu u ime odbora, što je učinio i g. Trinajstič, sekretar Udruženja, požeievši omladinskoj sekciji što veći uspjeh u radu.
Nakon ovih predgovornika započela ie diskusija o budućem radu sekcije.
Za reč se javio g. Ante L o r e n c i n, koji je izlagao smernice budućeg rada sekcije.
Njegov govor pažljivo je saslušan i njegova misao o cilju sekcije primljena je kao osnovica budućeg rada. Iz? toga govorio je g. Jare, koji je u temperamentnom tonu pozvao omladince da porade za svoj narod i tražio malo više samostalnosti u radu sekcije.
Nakon toga govorila je omladinska gospojica Mila Lah, koja je biranim rečima iznijela istori jat o ulozi žene u omladinskom pokretu i njezinu ulogu, koju će imati u budućem radu.
Nakon toga prešlo se na biranje odbora, u koji su ušli ovi omladinci:
Pretsjednik: Ante Lorencin. — Odbornici: Mila Lah, Josip Furlan, Josip Mohorovičić, Anđelo Jarc, Maksimilijan Rejec, Franjo Zustig, Vlado Terčon.
SKUPŠTINA JUGOSLAVENSKE MATICE U ZAGREBU.
Jugoslovanska Matica u Zagrebu održat će redovitu glavnu skupštinu u nedjelju dne 17 aprila 1932 u 4 sata popodne u dvorani »Jadranske Straže« u Zagrebu, Gajeva ul. 28. I. Dnevni red: 1. Pozdrav pretsjednika, 2. Izvještaj tajnika, 3. Izvještaj blagajnika, 4. Izveštaj delegata Podružnica Jugoslovenske Matice, 5. Izvještaj nadzornog odbora, 6. Biranje nove uprave, 7. Biranje nadzornog odbora. 8. Zaključak o budućem radu banovinskog odbora Jugoslovenske Matice, 9. Prijedlozi.
ZAJEDNIČKI SASTANAK ISTARSKOG AKADEMSKOG KLUBA I OMLADINSKE SEKCIJE DRUŠTVA »ISTRA«.
U subotu dne 19 o. mj. sazvali su zajednički sastanak svojih članova Omladinska sekcija i Istarski akademski klub. —-Blagdan Sv. Josipa 19 marta je godišnjica zavjetnih molitava, koje su bile održane lani po čitavoj Jugoslaviji za našu braću u Julijskoj Krajini. Predavao je student Radoslović, predsjednik I. A. K.
SASTANAK ISTARSKOG AKADEMSKOG KLUBA — PREDAVANJE MILANA GR-ŽETIČA «O JUŽNOM TIROLU«.
U petak dne 18 o. mj. održao je Istarski akademski klub svoj prvi sastanak u ovom semestru. Klub ulazi sada u četvrtu godinu svoga opstanka i djelovanja. Smjernice rada po kojima je klub dosad radio ostat će i nadalje. Odbor kluba si j> postavio za zadaću, da riješi i dovede do kraja stvari i pitanja koja nije bilo moguće prošlog semestra riješiti i potpuno svršiti, a osin. toga nameću se i druge nove stvari o kojima treba voditi računa i na njima raditi. Jednom riječju nastojat će se da bude i dalje rad što življi i što uspješniji, da se tako dođe do što povoljnijih rezultata i u ovom semestru kao i dosad.
Tajnik Miian Grzetič održao je na sastanku predavanje »o Južnom Tirolu«. — — Predavač je nastojao da nam dade vjernu sliku o položaju Nijemaca u Južnom Tirolu, o njihovim patnjama i borbi za svoja prava. O točnijim podacima i dogadjajima iza god. 1928. te o stanju i radu njemačke emigracije govorit će u jednom drugom predavanju.
PREDAVANJE O ISTRI V »TABORU«
Spoznavaj svojo domovino, da jo bolje vzljubiš, pravi slovenski pregovor. Tega reka se naš »Tabor« tudi v polni meri drži, saj prireja predavanja, ki imajo namen spoznati članstvo z nepoznanimi predeli naše zemlje. Včasih smo s potovanji spoznavali naše kraje, danes pa se moramo zadovoljiti s predavanji. Naša zemlja sega i od Triglava do Kamenjaka in od zapadnih mej Beneške Slovenije do vshodne državne meje. Kakor nas niso doma ločile niti bivše meje avstrijskih kronovin, kj jih je ! postavila Avstrija, da nas razdvoji in nam i tako lažje vlada, kakor nismo poznali meje med slovenskim in hrvaškim delom Julijske Krajine prav tako tudi danes tèga ne poznamo in nočemo poznati. Vsi smo se složno borili na domači zemlji, kjer še danes naš narod ne pozna nikakšnih razlik, prav tako složno moramo delovati tudi v emigraciji.
S teh vidikov prirejamo predavania o naši zemlji in tako predavanje je držal v četrtek na članskem sestanku »Tabora« g. profesor Bačič in sicer o Istri. Istra večini nam ni poznana in ker nam je ravno tako pri srcu kakor tržaška in goriška zato smo naprosili g. profesorja da nam izpregovori o njej. Predavanje_ je bilo nad vse dobro obiskano, kakor pač vsa predavanja» Tabora« in vsakk predavatelj menda nima hva-iežnijih poslušalcev kakor so naši.
G. profesor^ nam je opisal meje Istre in 50 v/ra^ih črtah podal z zemljepisnega stališča. Nato je prešel na zgodovinski' del in opisal zgodovino Istre v najstarejši dobi — od kamene, preko bronaste in železne do konca starega veka. Omenjal je vse prebivalce, kj so ta čas bivali v Istri od Istrov do Rimljanov ter podal način njihovega življenja in njih boje. Ko so Rimljani zasedali Istro so naleteli na močan odpor prvotnih prebivalcev Italijani se prištevajo med potomce Rimljanov, kar pa
Da ostale Istra „sirotica" ili ne
Naš dragi i obljubljeni barba Rike — g. Rikard Katalinić-Jeretov, javio se u jednom od zadnjih brojeva »Istre« jednim pismom, u kojem, usieđ pisma svoga prijatelja i pobratima, (to pismo i citira) traži, da naša Istra i dalje ostane »sirotica«, To je pismo u neku ruku reakcija na jedan uvodnik »Istre«, u kojem je traženo, da se toga epitona resimo.
Neka mi bude dozvoljeno, pošto vrlo dobro poznam g. Katalinića i urednika »Istre«, Iva Mihovilovića, za koga držim, da je onaj članak pisao, kao i njihovo stanovište, a naročito osećaje, koji su ta stanovišta diktirala, da i ja kažem svoju reč.
Naglasujem odmah, da je to vrlo teško reći sa par reči, jer bi, makar stvar izgleda bezazlenom, trebalo tu vrlo dugo objašenje. Kušaću, da kažem ipak sve u par reči, a uveren sam, da će me oni koje stvar interesira razumeti.
Uglavnom su dva razloga stvorila »siroticu Istru«.
Prvi: kad je počeo preporodni rad u Istri, naši su narodni borci naišli na jedan jadan, zapušteni i siromašni narod, koji je bio u rukama austrijskog policajca i talijanskog lihvara. Borba, koju su oni digli na kulturnom, ekonomskom i političkom polju išla je u prvom redu zatim, da se taj narod toliko podigne. toliko osvesti, da kulturno, ekonomski i politički dođe bar na onu razinu, na kojoj su se tada nalazila ostala braća u bivšoj Austriji. Prema njima, Istra je ,u to vreme zaista predstavljala siroticu.
Drugi razlog, po mojem mišljenju odlučan, leži u shvaćanju, u mentalitetu i u psihozi, kojom su onda bili prožeti izvesni naši narodni borci; a sledom toga i njihov način političke borbe. Hoću da naglasim, da se od ilirizma dalje vukla kroz sve političke borbe Hrvata, pa i nas u Istri jedna jaka romantična žica. koja, opet po mom skromnom mišljenju. nije bila od velike koristi. Pre cd štete. Ta je romantična žica našla naravno najviše odjeka kod pesnika. Dosta je da napomenem naše rodoljubne pesme. Stvoreno je čitavo more fraza, koje nemam volje- ni mesta đa_ citiram. Stvoren je, da se kratko izrazim čitav jedan kult. čitava jedna umetnost u stvaranju fraza, koje će paliti, koje ce dirnuti u srce. Tako je nastala i fraza
0	sirotici Istri.
To bi bila ta dva razloga. Drugo ]e pitanje, da li je i za ono vreme izraz »sirotica Istra« bio opravdan i spretno odabran. Tvrdim da nije. Tvrdim čak, da je bio štetan. Opravdati ću to jednim primerom.
Braća Srbi su pod turskim jarmom bili u daleko prekarnijem položaju, nego Istrani pod Austrijom. No, nikome nije palo napamet, da kaže »sirotica Srbija« ili nešto slično. Baš obratno. Narodni guslar, dete naroda i istinski pesnik njegov, osetio je što narodu treba. Treba mu"junaka, treba mu borca za slobodu. Nisu u narodnoj Srbi sirotani, a Srbija sirotica — »orfanella« (zašto talijanski izraz?), nego su oni »ljute kavgadžije«
1	junaci. I, (gle naroda i njegove intuicije) nešto ima Turaka više, to kraljević Marko treba da ih odmah sasjece 300 a ne jednoga. Takva je narodna pesma, pevana od kolevke do groba, morala stvoriti, a i stvorila je junake. Naprotiv, izraz »sirotica« može aa ima samo protivno delovanje. Ako se to nije dogodilo, drugi su razlozi i oni ce doci do izražaja u onome što cu mze navesti.
Iza onoga siavnoga i pobedonosnoga preporoda u Istri, nadošao je svetski rat," a iza njega okupacija i aneksija Istre. Tečajem toga strasnoga i u dusi svakog Istranina crnim slovima, zabilježenoga vremena (a ta slova se jos uvek pišu) porušeno je sve ono, sto su nasi najbolji ljudi sagradili, u sto su dah svoj život. Propale su škole, propale su ekonomske institucije, nestala_su politička prava. Tek jedno, najlepse i najsjajnije, što su preporoditelji dali je ostalo — svest.
Prekinut je ukratko, svaki kontinuitet Prekinut je ne samo obzirom na to, da’je došao novi neprijatelj i obzirom na to, da su sredstva kojima se on bori različita od sredstava staroga neprijatelja, nego je prekinut i zato, jer je svetski rat, doneo i novoga čoveka sa drugom dušom i drugim shvaćanjima. Nema više romantike i slatkih reci. Ne traži se to. Traži se realno gledanje na stvar, traži se punoga čoveka,, na život
Gortan, Bidovec, Marušič, Valenčič i
Loš *	•
S ponosom i sa smeškom na ustima iminjem njihova imena. Tu počinje va istorija Istre, ali ne »sirotice« re nego nesavladive, prkosne ! heroj-Iz onoga potoka krvi, sto je njih istekao crpsti će pokolenja veru, igu i žeđ, strašnu i neutaživu zeđ. i i dozvoljavamo, da je do onoga ičanoga dana, kad je pala prva zr-i i prvi junak, Istra bila sirotica, od :a dana ona je ono što jest: prkosna lesavladiva Istra.
Dakle — prkosna, nesavladiva i he-ska Istra!
Drago Gervais
Mašinu Isfminima!
Iz stare domovine poznata tvornica tjestenina „Pekatete” izrađuje u svojoj tvornici još 1924. godine ustanovljenoj u Ljubljani jednako odlične tjestenine (makarone, špagete itd.) kakve je izrađivala i u svojoj tvornici, koja se nalazi u Ilirskoj Bistrici.
Svi Vi, koji znate cijeniti dobru kvalitetu tjestenina zahtjevajte kod trgovaca samo proizvode, koji nose ime „Pekatete”.
Naročito Vas upozoravamo na tjestenine s jajem, koje se dobiju u vrećicama po 114 kg s napisom „Jajnine”.
Medim &rmé<Qm
Bilo je jednog prijepodneva mjeseca augusta 1926. godine, kad je naš parobrod pristao uz trošan gat u mjestancu S. na istoimenom otočiću.
Poslije punih deset godina posjetio sam taj naš Helgoland na Jadranu, s kojim su me vezale ugodne uspomene iz predratnih dana.
Već iz parobroda ugledah na obali mnoga poznata mi lica, što je u meni izazvalo neku tjeskobu i bol za izgubljenim krajem. Oni nekad kršni seljani pričinjali mi se u taj čas nekud manji, slabašniji i potište-niji. Nekoji su me prepoznali i gledali me razrogačenih očiju začudi eno i Ijubopitno, ali nitko da mi se približi, kad sam prošao pokraj njih u razgovoru sa svojim društvom. Tek tamo u selu, gdje sam zaokrenuo vijugastem ulicom, pritrčala k meni trojica stišćući mi ruke i hvatajući me za ramena.
— Vi ovdje, gospodine meštre! — nagovori me prvi neki starac tarući si pritom rukavom zaplakane oči. — Kakve nam nosite glasove?... Da li ćete brzo?...
Pritom je izrekao nešto tiho, što sam prečuo u pozdravu pridošlog Zvanića, mog starog prijatelja, s kojim sam se pred više godina upoznao u Buenos Airesu.
— Kada će doći vaši, — nastavi starac, — da nas oslobode od ovih diavola!...
— Nemoj tako Dumiću. — opomene ga mlad, pristao momak, — mogli bi te čuti, a onda jao tebi i nama... — Ovdje ne smijemo ni govoriti našim jezikom, gospodine meštre, — šaptao momak dižuć u strahu oči k prozoru, iz kojega je virila neka zamusana glava, ovijena teškom krpom iz tamno-žuta flanela. — Svud su nam za petama i prate svaku našu kretnju...
I moliti nam krate u našem jeziku...
— Uzeli nam učitelja i poslali nekog kalabreza — nadoveže onaj najmladji — koji ne zna naški ni probijeliti. Djeca ga ne razumiju, a ni on njih .. U crkvi talijanski pop, u portu talijanska financa, karabinjeri, svuda samo oni. ... Ah. našto je to došlo...
Zvanić je uto izvadio iz njedara neku staru od dima i zemlje požutjelu novinu i pružajući mi je pokazivao na sliku, koja je prikazivala grupu vojnika.
— Ovi, ovi neka dođuh — reče tiho smiješeći se i stišćući pesnicu.
Njegovi drugovi ostali su pritom mirni i nijemi i nijesu pokazivali ni najmanju znatiželju, da pogledaju sliku.
— To su naši! — izustih pružajući novinu starom Dumiću.
— Znamo ih mi, gospodine! — priskoči neka starica, koja je do tada stajala na pragu svoju uboge kućice i prisluškivala našem razgovoru. — Svi ih znamo, jer su oni nama bijednima jedina nada i utjeha
Kod tih riječi steglo me nešto u grlu i jedva izmucah:
— Nadajte se, braćo, nadajte se!... 1 pružajući im ruku, udaljih se naglo, da sakrijem suze, što su mi izbijale iz očiju.
Zaokupljen tužnim mislima, dođoh do obale, gdje se je kupalo desetero djece.
Čim me ugledaše, približi mi se jedan i protegnuvši ruku zamoli:	»Prego una
lira!... Pite a j n k r a j ce r!«
___Kako to govoriš, mali! — opomenuh
ga. — Zar i tvoji tako govore?
___ Aj ne! — reče gledajući me nekud
začudjeno, kao da ne može shvatiti, da ima gospode koja još govore njegovim jezikom.
Pružih mu liru i zamolih ga da sjedne z mene.	,	,
Mali se udobrovolji, a kad su nam pn-ošli i svi ostali, koji su iz mora prisluški-ali našem razgovoru, zametne se medu ama živi razgovor:
— A idete li vi u školu? — zapitah na-
posljetku.
— Idemo, idemo!
potvrdiše svi u
koru.
_ Pa u kakovu školu idete?
_ U onu... tu se svi nasmijaše. — U onu »đ e ! a bandier a«, —reče onaii najživlji medu njima.
— De la bandiera? — upitah začuđeno.	sv: .
_ Da, da... i ».d e 1 p u n j a 1 e«. — nadoda opet onaj mali vragoljan
Opet grohotan smiieb.
— A što učite u školi?
— Pjevati! — viknuše svi ujeđared.
— I ništa više?
Djeca se pogledavaše, kao da se međusobno pitaju, što još uče u školi.
— I moliti! — javi se sitna djevojčica, koja je na žalu ležala potrbuške pljesku-tajući nožicama u zamuljeno more.
— Znadeš li ti moliti?
— Znam.
— Ajde, moli mi očenaš.
— Liru' — reče djevojčica nasadjujući se na glavu i smijući se nekud posramljeno.
— Dat ću ti i liru, samo da čujem.
Djevojčica mi okrene leđa i gledajući u more započe jakim glasom: »Pare nostro kešejne čelo, šija šartifikato ii norme tujo, venjail remo tuo, šija fatala volta tula, komejin čete, koši interna. Dajčl oj! il nostro pane kvoj ti diana e rini e tiči i nostri deriti sikom e noi li uim e tl amo aji nostri debijtori, none in dure in teta cijo nemali berači calma (ekoši sija.
Dilati Salvi oj Marija, pjena di gračila, il šing ore eteka, tuše i bene deta frajle done, e bene dete il futro nel tujo vento Ješu.
Šanta Marija madredl Dijo, pregarpe noji pekatori adešol nel orade lan oštra morte, koš! šija. — U ime oca 1 sina i duha svetoga, amen« — završi djevojčica naglo smijući se zvonko i nasadjujući se ponovo na glavu.
— Evo ti lire!... Ali zar vi uvijek tako završujete očenaš?
— Uvijek ovako! — potvrde svi.
— A učitelj?
— On se ljuti, a mi se smijemo. I prijeti nam, a mi onda jedan za drugim iz škole...
Djevojčica, osokoljena darom, donese mi uto neku zamusanu pisanku, što joj je do tada sa drugim knjigama ležala u obližnjem grmu.
Pregledah je i naiđoh na očenaš, koji je bio doslovno ispisan onako, kako ga je djevojčica izrekla.
— A kakve pjesme pjevate? — zapitah vraćajući djevočici pisanku.
Još nijesam pravo ni dorekao, a djeca zakrijeste kao da će se raspuknuti: »E kola bomba, e kol pun j ale«... a onda »L a b a n d i j e r a«...
— Zar to vi pjevate i u školi?
— Uvijek samo ovo, gospodine, — od-govoriše svi.
— Pa razumijete što pjevate?
Djeca se opet pogledaše i smijaše.
— Ja razumijem! — prekine smijeh onaj najživlji. — S bombom i nožem ovako — gestikulirao je dječak pokazujući kako se baca bomba i kako se barata nožem.
— A proti kome ćete tako? — zapitah za prepašćeno.
— Proti Šćavum i Morlakom! — odvrati najveći međju njima stišćući grčevito pesnice, kao da hoće pokazati kako jedva čeka čas da nekoga napadne.
— E Krovati, e Krovati! — vikala ona sitna djevojčica potrčavši naglo u zamuljeno more.
— Ši, ši, Krovati e Serbi! — nadovežu svi u jedan glas.
Nato dvojica digoše ruke kao da drže u njima nož i navale na ostale vičući: — »Morte aji Krovati!... Morte aji Serbi.«
Ostah kao okamenjen i opet me steglo u grlu kao da će me zadušiti.
— Bog vam prostio, djeco!... Ta Hrvati i Srbi vaša su braća!...
Djeca me ne razumješe. već i nadalje navaljivaše jedni na druge valjajući se u pjesku i vičući: Morte!... Morte.
Još ih jednom pogledah i sav se smućen i potišten uputih k parobrodu, što je već dao drugi znak na odlazak.
Kad je parobrod zaplovio u široko more, dopirale je do mene još uvijek pjevanje djece: »E kola bomba... e kol p u n j a 1 e!« ...
Meni se u taj čas pričinilo kao da mi iz te pjesme progovara rastrgana i otrovana duša porobljene braće...
Ah zašto to nije bio samo san!...
Jos. A. Kraljić.
Fašistička matematika
Jednog dana izjavio je Cipolino Miseria, da se ovako ne može naprijed. Učiteljska piata kukavna, porodica brojna (u kući ima ih sedmero) kad namiri stanarinu i razne druge stvari potrebne u kućanstvu, ne ostane ni njemu ni djeci ni za na zub.
. Nije druge, već on jednog dana navuče na sebe prazničke crno odijelo i — ravno u Rim, pred Mussolinija.
— Eccellenza, moja je piata tako malena, da ne mogu nikako kraja s krajem da vežem.
— Pa — gledat ćemo, da vam pomognemo, odgovori Duce i malo potom prihvati:
— A koliko imate dnevno?
— Eccellenza — 28 lira. Podijelite ih na sedam dijelova i dobit ćete — 4. četiri lire po osobi. To je premalo.
— I zaista bi bilo premalo, ali vi, Cipolino, primate ne 4 već 13 lira po osobi, reče Duce i pogleda začudjenom učitelju ravno u oči.
— Trinaest lira? Nije moguće, Eccellenza! Svaki moj učenik zna, da 28 ; 7 =4.
— Jest, po starom, negdašnjem računanju, ali po novom, fašističkom 28 : 7 = 13.
— Javljam najpokornije, da ne razumijem, kako je to moguće.
— Evo ovako: Napišimo — 28 : 7. 1 počnimo, da računamo! Sedam u osam = 1, ostane 1. To se piše ovako: 28 : 7
1
—	1. Ovome 1 pridoda se, ali s lijeva — 2, i eto vam: Sedam u 21—3, napišimo to 3 u količnik dobit ćemo — 13.
Stari učitelj blenu, nakloni se, pozdravi i ode.
Ono dijeljenje nije mu išlo u glavu, te on ravno k ministru finansi ja — Mosconi ju. I Cipolino Miseria započe:
— Eccellenza, ja imam dnevno 28 lira plate. To podijeljeno medju sedmero nas, daje 4, nije li?
— Pa to je jasno, odgovori ministar.
— Jest, ali Duce veli, da nije 4 nego
—	13.
Nato se Mosconi uzvrpolji:
— Ako je Duce kazao — 13, onda je 13. Mussolini ima uvijek pravo!
— Svakako, samo što meni ono njegovo dijeljenje ne ide u glavu.
— A mi učinimo jednu »contrapro-vu«. Ako vi primate dnevno 28 lira plate, a svaki od vas sedmero po 13 lira, to bi, ako je Duceov račun tačan, 13X7 moralo da iznosi 28. Nije li?
— Dakako, potvrdi Cipolino Miseria.
I Mosconi izvede tu množidbu ovako:
13X7
7
21
28
Prema tome on je iznajprije pomnožio 1 sa 7, a onda 3 sa 7 — i izbrojio.
Cipolino pogleda, stegne obrve, nakloni se i ode. Ode ravno Giuratiu, koji je u one dane bio glavnim tajnikom fašista. Poznavao ga je iz Venecije pa će mu gotovo prijateljski:
— Senti Nane, kako bi ti podijelio 23 sa 7?
— Pa kud ćeš lakše stvari? 28: 7=4,
—	odgovori smiješeći se Giurati.
— E, ali Duce veli, da 28 : 7=13.
— Pa razumije se, da je tako, kad to veli Duce. 23 : 7=13. Duce ima uvijek pravo. Mussolini ha sempre ragione!
— Da, ali ne razumijem------- usitni
se još većma ubogi Cipolino.
— Pa ajde, da napravimo jednu »contraprovu«. Ako je istina, da 28 : 7 =13, onda bi i
13 4- 13 + 13 + 13 + 13 + 13 + 13 moralo da iznosi 28.
— No to je nemoguće, dahne Cipolino.
. — U fašističkoj Italiji nije ništa nemoguće, strogo će Giurlati i napisa:
13
13
13
13
13
13
13
28
Cipolino se uhvati za glavu.
— Ali za Božju volju, kako to?
— Vrlo jednostavno! Evo kako: 3+3+3+3+3+3-f3-f.
1+1-+1+1+1+1+1=28.
— Sad vidiš, moj Cipolino, da naš Duce ima pravo i da svaki od vas sedmero prima dnevno ne 4 već 13 lira.
— Zbogom, Eccellenza Nane, reče Cipolino i ode ravno u Vatikan.
Odvedu ga k sv. Ocu, i on mu pokaza one račune i reče:
— Duce mi je dokazao dijeljenjem, Mosconi množenjem a Nane Giuriatì zbrajanjem, da je 28 : 7=13, a ne 4; ne biste li vi, Sveti Oče, pokušali s jednom »contraprovom« odbijanja?
— Ne, dragi Cipolino. Jedini nepo-griješivi čovjek na ovome svijetu nije Papa, nego Mussolini, koga sam ja uostalom nazvao sàm providencijalnim čovjekom i odlikovao ga jednim velikim redom. A bolje će biti i za vas, da ne tražite »contraprovu« odbijanja, jer biste naposljetku mogli izgubiti još i onih 28 lira, što ih dnevno primate.
Cipolino se pokloni kako treba do zemljice crne i ode.	B. S.
Historijske bilješke
Stari Riječani znali su oduševljeno braniti svoj narodni, hrvatski, jezik, koga jedna riječka službena isprava od godine 1777. nazivlje »idioma patrio«, t. j. domaći jezik. Stari književnik trsat-ski franjevac o. Franjo Glavinić u svojem djelu »Historia Tersattana« od godine 1648. veli za Riječane da su oni Hrvati, pa se tim jezikom i služe, a domaće riječko svećenstvo da obavlja sveto bogoslužje u dva jezika: hrvatskom i latinskom.
U pogledu duhovnom Rijeka je već u najstarije doba spadala pod biskupiju puljsku (Diocesis Polensis), pod kojom ostade sve do godine 1787. Puljski biskupi, većinom Talijani, naravski da nisu rado podnašali uporabu našega hrvatskoga jezika u riječkom zbornom kapitulu, pa su ga zato na svaki način nastojali ukinuti. To su činili nama nepoćudni biskupi i crkveni prelati po Istri, pa Su silomice gazili stare uzakonjena institucije crkvenoga slavenskoga jezika, jer njima je svakako bilo više stalo do politike nego li do vjere, i do čuvstva i svetinja naših. Protiv aspiracija rimskih i vatikanskih političara svih boja morao se naš narod vazda boriti, pak su nam takve borbe poznate već iz dobe naše stare hrvatske države, kada su latinaši htjeli silomice u naše crkve uvesti svoj jezik, a odstraniti našu glagoljicu. Te bjesomučne borbe ponavljaju se kroz vjekove, i još će se ponavljati, a na nama stoji, da svaku navalu dostojno odbijemo. Talijanskim biskupima, koji su sjedili na biskupskoj stolici u Puli bio je na oku takodjer grad Rijeka, ali domaći Riječani ustajali su vatreno u obranu svoga jezika protiv latinštine.
Istarski grad Pula bio je pod gospodstvom Mletačke republike od godine 1331. do 1797., a stolicu puljske biskupije zauzimali su isključivo sami Talijani, podanici republike. Na toj stolici sjedilo je od godine 1420. do 1802. upu-pno 27 biskupa, a svi su talijanskoga imena, jer koga će republika postaviti ako ne svoje ljude. Od tuda tolike borbe i navale na našu glagoljicu po Istri i na Rijeci. Ne smijemo takodjer zaboraviti da je republika težila za Rijekom, ali je nije mogla trajno pod svoje gospodstvo spraviti kao što je to učinila sa gradovima istarskim i dalmatinskim, jer su se Riječani borili protiv mletačkih navala i vlasti. Dapače znamo, da su Riječani podupirali uskočki pokret na Jadranu protiv Mletačke republike.
Od godine 1583. do 1607. vladao je puljskom biskupijom Klaudij Sozomen, rodom iz Cipra, podanik mletački. Ne zna se, da li po naputku Mletačke republike, koja je, kao što već znamo, težila za posjedom Rijeke, spadajućom tada pod vlast i gospodstvo Habsburške dinastije, ili po svojoj vlastitoj volji bu-duć nevješt hrvatskom jeziku, naložio je isti biskup godine 1593. riječkomu Kapitulu i arhidjakonu, da se mora u crkvi uvesti latinski jezik, umjesto hrvatskoga. Ovu je naredbu Kapitul prihvatio najvećom poslušnosti, obznanio je gradskomu vijeću. Dne 23. aprila sastali se vijećnici i pozvaše preda se ar-hidjakona, župnika i kanonike, pa na upit »da li su voljni i nadalje po starom običaju služiti se u crkvi hrvatskim jezikom«, odgovoriše kanonici da su voljni, dočim je arhidjakon tražio odgodu da može stvar biskupu javiti. Dobivši arhidjakon od biskupa drugu odluku, koja mu nalagaše da se ima držati prijašnjega naloga, nastavio je Kapitul služiti se u bogoslužju latinskim jezikom. Gradsko vijeće, sakupljeno dne 13. maja 1593. godine, jednostavno zabrani vršenje bogoslužja na latinskom jeziku i zaprijeti kanonicima, da će im oduzeti desetinu i ostale gradske prihode, ako ne budu ponovno uveli u crkvu hrvatski jezik. Ove su prijetnje u toliko djelovale, da je bilo opet uvedeno u riječku crkvu hrvatsko bogoslužje. Doznao je za to biskup i odmah zaprijetio čitavom Kapitulu izopćenjem iz crkve i postigne da se ponovno počne latinskim jezikom služiti.
Na gradskom vijeću dne 26. augusta 1593. godine pročitan je bio biskupov dopis, u kojem se najvećom žestinom spočitava vijeću što je postupalo protiv slobode crkve i što je prisililo Kapitul na hrvatsko bogoslužje. Na to je bilo odgovoreno biskupu, da vijeće nije niti najmanje postupalo protiv slobode crkve, već da je branilo svoja prava. Napokon se zamolilo biskupa da učini kraj svim vrlo neugodnim razmiricama i neka ne uvadja novosti, koje se protive starim običajima i odredbama rimskih papa. Povrh toga bio je izabran vijećnik Matej šegota i svećenik Mihovil Kon-dić nalogom, da se upute u Pulu k biskupu i da mu jave, kako se pučanstvo riječko uzrujava poradi njegovih odredbi u pogledu novotarija koje se imaju privesti u crkveno bogoslužje i da mu istodobno priopće, kako je vijeće po njegovoj želji opozvalo svoj zaključak od IS.maja glede ukinuća crkvene desetine i drugih kapitulskih prihoda.
U istoj sjednici (26. augusta) zaključeno je bilo javiti nadvojvodi Ferdinandu. kako je puljski biskup iz pizme i ne-
prijateljstva protiv Riječana osudio njihovog sugradjanina Gašpara Vlatko-vića na jednu mletačku galiju, opasKom, kako nije časno po državu da su austrijski podanici oasudjeni na galije drugih narodnosti kao prisilni veslači (galeotti) služeći time svoga neprijatelja.
Istodobno se tužilo vijeće na biskupa, da svojim postupkom radi na uštrb prava i sloboština riječke općine i cr-iive :	»quia pregiudicat immnitatibus
Communitatis et Ecclesiae nostrae«, i molilo je nadvojvodu da grad Rijeku pripoji kojoj domaćoj biskupiji i time riječku crkvu potpunoma otkine od mletačke vlasti.
Dne 19. rujna 1593. vratio se vijećnik Matej šegota i javi vijeću da u Puh nije našao biskupa, ali je čuo od njegovog glavnog vikara, da biskup neće dopustiti hrvatsko bogoslužje u riječkoj crkvi sve dotle dok vijeće javno ne opozove odluku stvorenu dne 13. maja 1593., što mu se ima pismeno saopćiti. Vijeće bilo je posve sigurno da je sa svoje strane udovoljilo, koliko se moglo od njega tražiti, i buduć je prijašnjim zaključkom opozvalo svoju odluku cd 13. maja o čemu je biskup bio usmeno obaviješten, te je naložio gradskom kančeliru Ljudevitu Cikolinu da se popita i informira kod vještih pravnika. Kako se treba u ovoj parnici držati. Vijeće se opet sa-stade dne 9. aprila 1594. i prema predlogu izabranih sudaca zaključi, napokon, da se ima gornji zaključak ukinuti s razloga što nije bila protokolirana odluka od 13. maja 1593. i pošto nije bio potpun broj vijećnika, i budući se mogu povrh svega toga poduzeti druge mjere radi uvedenja hrvatskoga bogoslužja na Rijeci.
Poslije ovih borba bio je opet u riječkoj crkvi uveden hrvatski jezik. Gornje prepirke izmedju gradskoga vijeća i puljskega biskupa Klaudija Sozomena. osnivaju se na municipalnim zapisnicima i na drugim ispravama od godine 1593, koje se čuvaju u gradskom arkivu na Rijeci. Iz istoga zapisnika priopćiti ćemo gradske vijećnike koji su znali s takvom odlučnošću braniti hrvatski jezik, da je morao popustiti sam biskup (Protocoli Consilii Capitanalis). Ti vijećnici jesu:
Agatić Anton, Barbaro Aurelio, Ber-darini Francesco, Biondo Giovanni, Berničar Juraj, Cannellini Giacomo, Carra Alberto, Celebrini Giacomo, Do-ričić Franjo, Franković Juraj, Gandini Francesco, Jurkovič Andrija, Kučić Je-rolim, Kučić Nikola. Logar Juraj, Mihič Toma, Rošović Anton, Soranzio Cesare, Segotta Matteo, Santa Croce Antonio, Urbani Bartolomeo, Veslarić Franjo, Trevisani Giorgio, Zanchi Giovanni, Zanchi Francesco i Zeladia Matteo.
Godine 1597. zaključilo je gradsko vijeće da se ima za korizmeno doba na Rijeku pozvati jednoga hrvatskoga propovjednika, a godine 1605. zaključi vijeće da se pozove takodjer jedan talijanski propovjednik.
Poznati nam već Klaudij Sozomen napustio je godine 1607. biskupsku stolicu u Puli i povuče se u Veneciju. Njega naslijedi kao puljski biskup brat Kornelij Sozomen. Ovaj je takodjer uzeo za glavnu zadaću ukinuti crkvenu staro-slovenštinu na Rijeci, pa je u tom pogledu izdao mnoge naredbe. Godine 1611. ponovno naloži riječkom Kapitulu da se služba božja ima obavljati u latinskom jeziku. Riječkom arhidjakonu Franji Frankoviću pisao je da veoma žali što se u zbornoj crkvi obavlja bogoslužje (liturgija) u staroslovenskom jeziku, te je ujedno naložio, pod prijetnjom istrage, da se mora Kapitul služiti latinskim jezikom po rimskom obredu. Medjutim je dozvolio da se mrtvačke zadušnice i zavjetne sv. mise mogu obavljati u staroslovenštini, ako budu to same stranke zahtijevale.
Kornelij Sozomen umro je god. 1617. a za njim sjedili su na biskupskoj stolici u Puli redomice i isključivo sami Talijani, podanici mletački. Poslije biskupa Gašpara Cutanea zasjeo je stolicu Ambroz Franossini. Godine 1663. posjeti biskup Franossini na svojoj kanoničkoj vizitaciji Rijeku, pa je tom prigodom izdao nalog riječkomu Kapitulu, da se ima u crkvi služiti latinska liturgija, ali je dozvolio pjevanje epistole i evandje-Ija u staroslovenskom jeziku.
Biskupa Franossinia naslijedio je Bernardino Corniani, koji vladaše puljskom biskupijom od godine 1664. do 1689. I ovaj se Mletčanin poveo za stopama svojih predšasnika, te najavi rat staroslovenštini. Već druge godine svoga biskupovanja naime goidne 1665., zabranio je na Rijeci po starodrevnom običaju upotrebu hrvatskoga jezika u crkvenom bogoslužju. Ali kanonici ne htjedoše popustiti, već stupiše u otvorenu borbu s biskupom za obranu svoga domaćega jezika, čiju upotrebu smatrahu starinskim pravom riječkoga pučanstva. Videći biskup odlučnost i odvažnost riječkih kanonika, napokon je uzmaknuo, i priznao pravo hrvatskoga jezika u gradu Rijeci.
Vječne napadaje puljskih biskupa na našu staroslovensku liturgiju odbijali su riječki kanonici najodrješitije sa
©
dokazima, buduć su vrlo dobro poznavali i shvaćali čuvstva hrvatskoga pučanstva, koje je do pred nekoliko decenija pjevalo u gradskim crkvama pobožne molitve u svojem narodnom jeziku. Nije to puki slučaj da su biskupi u Puli redovito nastojali da na Rijeci iskorijene u crkvi hrvatski jezik, kao što nije slučaj, da su i Kasnije protuhrvatskim duhom opojeni crkveni prelati suzivali granice našega bogoslužja. To je ona prava talijanska i vatikanska politika, koja se provadjala u Rimu, a težila je za tim, da bude u rimo-katoličkoj crkvi jedan jedinstveni jezik, naime jezik latinski, zato je valjalo proganjati našu glagoljicu. Talijanski. biskupi uvijek su radije podupirali ovu politiku, pak su njoj bili vjerni saveznici, osobito po Istri, ne obazirući se ni najmanje na stare papinske privilegije i juridička prava našega crkvenoga jezika. Borbe izmedju puljskih biskupa i riječkih kanonika imale su većinom taj uspjeh, da je pobijedila pravedna stvar, t. j. moralo se priznati staro historičko pravo hrvatskoga jezika na Rijeci.
Biskup Juraj Dobrila stajao je visoko uspravljen za stolom sučelice visoku činovniku, koji se prije dobra četvrt sata najavio, da bude primljen. Biskup nije u taj trenutak ni najmanje nalikovao priprostu sinu istarskog seljaka iz Ježenja. Izgledao je plemićki i dostojanstveno, od nogu pa do krasno izrazita slavenskog lica s visokim čelom i jakim obrvama, koje su mu vojnički stršile iznad mirno pametnih i otvoreno srdačnih očiju, činovnik nije mogao podnijeti njegova sažalnog i prezirnog pogleda. Kad je vidio da je vladika nekako neuljudno ustao, ustao je i on. Kušao je sakriti posprdnu crtu na svojem licu govorio je uljudnije, nego što je htio, ne bi li ublažio dojam svoje posljednje riječi kojom je razgnjevio vladiku.
»Prečasni! Govorio sam otvoreno, šta ja mislim o Hrvatima u Istri. Ne ću reći, da se možda i ne varam. Nisam Istranin. To više želim, da bi moj izvještaj bio suglasan s mišljenjem preuzvi-šenoga. Zato sam Vam najavio svoj pohod. Ne razumijem, kako se preuzvi-šeni može uzrujavati na moju obavještajnu riječ.«
Biskup odgovori hladno i uljudno:
»Ekselencijo, niste me uzrujali, premda ste mogli da me uzrujate, jer što ste rekli o Hrvatima u Istri, vrijedja i samoga mene. Rodom i jezikom ja sam istarski Hrvat.«
činovnik se uljudno nakloni ne odgovarajući ništa.
»Kao takav, pa i kao duhovni pastir«, nastavi biskup, »predobro poznajem dobra a također i loša svojstva svojih ljudi. Ne ću da ih branim. Ali nas dvojica ne slažemo se u drugoj stvari. Ja tvrdim, da moji Istrani sami po sebi nisu zli i da ih kvare tuđinci, koji dolaze među njih, da ih iskorišćuju. Vi, ekselencijo, mislite, da su oni već po naravi takvo pleme, s kojim se ne da ništa učiniti. A takav sud o Hrvatima u Istri jest nepravedan.«
»Slušam!« rekao je nešto porugljivo činovnik.
»Ne bajunetom ni puškom, nego ljubavlju kušam ja da uzgojim svoje stado u Istri«, nastavio je ponovno biskup. »Ne znam, kakvo bi zlo i neugodnost mogla visoka vlada vidjeti u tom. Ali moram ustvrditi, da vladi nije po volji moj način obrazovanja i uzgajanja. A to, ekselencijo, to boli!«
»Slavenstvo je u Istri suvišno«, rekao je odlučno činovnik.
Biskupu je nemirno zaigralo oko usnica.
»Tisuću godina, ekscelencijo, nije ga izbrisalo«, kazao je, »pa zar mislite, da će se dati izbrisati sada? Krv nije voda.«
činovnik se jedva susprezao. Službeno je rekao:
»Nitko ne će tajiti ni nijekati istran-stva. Ali htio sam reći, da Istranin ne zna ništa o slavenstvu. Prokriomčarili su mu ga u srce. Prokriomčarili, prečasni, iz Rusije! A to je ono, tu mora vlast upotrijebi svoju moć«.
»Razumijem«, kazao je mirno biskup. »Htjeli ste reći, da istarski Hrvat nema pravo govoriti po svoje, pjevati svoje pjesme, moliti se Bogu po svoje, svojom besjedom.«
»Reći ću,« odgovorio je činovnik, »da vlast ne će nikada dopustiti, da bi bilo tko uznemirivao smiješnim naukama mirne, svi jesne državljane. Mir hoćemo u Istri.«
j' »Mir,« nasmiješio se vladika. »Zar doista? I ja hoću mir! Snošljivost, kazat ću. Dajte Hrvatima u Istri, što imaju Talijani, dajte im samo dio toga! Vidjet ćete, kako znadu biti mirni, škole im dajte! Onda ne će više trebati ni bajuneta ni pušaka!«
Napokon bio je grad Rijeka otrgnut od puljske biskupije i pripojen Modruško-senjskoj biskupiji. To se dogodilo godine 1778 za vrijeme puljskega biskupa Ivana Dominika Jurasa rodom iz Raba i senjsko-modruškoga biskupa Antonija Alđraga de Piccardi, rodom iz Trsta, koji je u Bakru stolovao. Tada je riječkim arhidjakonom bio Toma Martin de Peri. Uslijed odluke cara Josipa II bio je godine 1789. arhidjakonat riječki spojen sa arhidjakonatom modruškim, a riječki arhidjakon rečeni de Peri postao je biskupskim vikarom za grad Rijeku i Vinodol.
Neprijatelji našega jezika i naše narodnosti često su puta uprli sve svoje sile da se grad Rijeka otrgne od senjske biskupije, pa da se pripoji kojoj madžarskoj biskupiji ili da se osnuje riječka samostalna biskupija. Vodila se žestoka borba: naši narodni ljudi, skupa s klerom, naša štampa, naši političari, uopće čitava naša javnost postojano je branila položaj i ovisnost grada Rijeke o biskupiji u Senju. Godine 1924 prinala je Rijeka kraljevini Italiji, a već godine 1926. osniva rimska stolica novu Riječku biskupiju; stara isusovačka crkva Svetoga Vida postaje stolna ili katedralna crkva nove biskupije Time je zadan najteži udarac našemu hrvatskom jeziku u rUečkoj crkvi.
M. Mažšć
Istarski seljaci pred biskupom BcbriJom (Crteš Saše Santola).
»Presvijetli«, uzrujao se činovni:;, »boli me, da se ne možemo složiti. Vi ste strastveni, čudim se, kako niste mogli zaboraviti blata, iz koga ste izašli.«
»Uistinu«, planuo je tada biskup, »žalim Vas, ekscelencijo! Ja sam se barem iskopao iz blata. A uvjeren sam, da se Vi na mojem mjestu ne biste bili iskopali.«
Udarac je pogodio. Plemićki činovnik se pokunji, zine riječ hladne uljudnosti te se poče opraštati. Biskup ga gostojanstveno hladno isprati do vrata i nakloni se.
Ostao je sam, prolazio je desnicom preko čela, kao da bi htio izbrisati zlovolju, koja se bila sakupila u njemu. Zatim je pozvonio. Poslužnik mu je javio imena trojice Istrana. Vladika je nijemo kimnuo. Poslužnik je otišao. Pred biskupa stupiše trojica istarskih muškaraca u domaćoj istarskoj nošnji.
»Opanak, pasto, ubojak, bičve, bene-vreke, krožat,« udobrovoljio se vladika mrmljajući u sebi imena istarskog narodnog odijela. Ljudi su pozdravili nespretno ali srdačno:
»Hvaljen Isus!«
»Vazda budi, dico!« odzdravio je biskup i rukovao se s njima.
»Ispod Učke, ča ne?«
»Baš ispod Učke, gospodine.«
»Od Vranje?«
»Od Mandič, presvitli.«
»Pa ča ste prišli?«
»E, pa prišli smo prosit za školu.«
»Za školu? Za dicu?«
»E, pa ča drugo! Ku je moguće, presvitli!«
Biskupova domaća dobrohotnost ohrabrila ih je i otvorila im srca. Priprosto su kazali, da su, pošto im je umro župnik, došli molit za takvoga nasljednika, koji bi bio Istranin i koji bi barem u nedjelju htio učiti djecu, da znadu barem čitati. Biskupu se razvedrilo lice. »Da je sada tu onaj otprije,« govorio je u sebi, »pitao bih ga, idu li tatovi moliti za učitelja.«
Biskup je pozvao poslušnika i naložio mu, neka odvede ljude i neka ih pogosti. Pošli su; podvornik ih je uveo u malenu sobu i nonudio im, da sjednu. Začudili su se, kad su im metnuli na stol sira, kruha i vina. Pogledali su se, a onda su po domaće posegnuli za onim, što im je bilo ponuđeno.
Ivan Pregelj.
(Iz knjige »Oče budi volja tvoja!«);
more i ono sunce, kojega sada kao da ni ne vidimo. Krivudavi kameniti pu-teljci nosili su nas u ona mala naša polja, u one male vrtiće obzidane grubom kamenom gromača, u male one hrastove gajeve, do onih presušenih lokvica, do mrtvih onih potočića i na onu divnu ohojsku obalu. Naganjali bi mačke i kokoši, lovili bi leptire, tražili bi djetelinu sa četiri listića, istjerivali sa siamčicom ubogog šturka iz njegove rupice, trčkarali smo kuda su nas noge nosile, penjali smo se na stabla i verali po ohojskim klancima. Kad bi nas konačno podnevna zvonjava sa zvonika pozvala na ručak, mi bi se trkom uputili kući. Ohojani bi otkrite glave stajali na trgu i šutjeli, a mi smo pokraj njih prolazili pjevuckajući pod glas;
Polne zvoni! Piovana doma ni!
Obed mu se hladi! Devica mu se jddi!
A onda nakon objeda u Per eto vo dvorište, pa da se sa jedne »kopunere« bacamo u zgrnutu slamu. Ili do staroga Špireta, da vidimo kako će da smjesti u flašu — brodić. Kadkad smo znali da posjedamo pod lipicom i da si namo-tavamo povraze. Pri tom smo se jedan drugom hvastali, koliko je tko puta lovio ribu. Ili: zar nije bilo tako?! Tako ili nekako slično?!
Razne naše dječje zgode i pustolovine, one bezazlene lakrdije, silesija naših malih prestupaka, bezbroj neprevedenih dječjih planova, svakakve igre, najčudniji oblici razonode, naše sanje, naša maštanja, naše pjesmice, one naše iskrene i kratke molitvice, što su nas naučili za u jutro i za na veče — sve je to ostalo za uvijek u onom našem zajedničkom dnevniku našeg djetinjstva, koga nije nitko od nas napisao i koga neće nitko nikada pročitati. A taj su dnevnik one naše male godine, koje su tamo ostale, jer ih sa sobom nismo mogli da ponesemo. Ali ima u nama nešto, što nam kadkada priča čudnovate neke priče, čarobne i neizrecivo lijepe. A opet toliko nam blize i poznate. Kao da smo sve te stvari negdje već vidjeli, u nekom dalekom snu. I onda zatvaramo na čas oči i naše sjećanje nas vodi u one lijepe dane naše vesele prošlosti, koja nam i nije tako davna, koliko nam je daleka i kao nerazumljiva. A ono »nešto« što se kadkada u nama javlja, to je onaj naš jadni ćuk, koga smo toliko puta slušali i koji se je svojim ćukanjem uvukao u našu podsvijest i sada u nama, kada u predvečerje promatramo sunce, kako tone na zapadu iza onih gora... ponavlja isto onako jednolično, kao i onda, samo nešto tužni je, svoje kratko ime:
... ćuk... ćuk... ćuk...
I mi tada u svojoj podsvijesti čujemo naše dječje glasiće i smijeh:
»Ki ne zna kade mu je glava?«
»ćuk«.
Uspomene ix Istre
Za dobru stazu
Tko ga od nas još nije čuo! Toliko nas je puta znao da razveseljava u ona lijepa predvečerja, kad bi se nakon igre i skakanja skupili kao na neki dječji zbor pod njegovom lipicom. Pa kad bi se vec ostale ptice smjestile na svojim granama da spavaju, on bi se tada tek budio, ćuknuo bi pa zašutio, pa opei cuknuo, pa opet zašutio. I teko redom postojano i uvijek jednako. Samo svoje ime i ništa više. A mi razigrana ohojska mangupčad, postavljali smo mu svoja pitanja, već kako se tko čemu dosjetio:
Ki ni pospan? Ki ne gre va školu? Ki je udovac? Ki nima nikad krov nad glavun?
On bi sa krošnjate svoje lipice na sva ta pitanja uvijek isto odgovarao: ... ćuk., ćuk... ćuk... Svejedno mu je bilo što ga pitamo. On je pristajao da bude sve što je od njega tražila naša mašta i dosjetljivost. I najgori i nai-smješniji, najružniji i najgluplji.
»Ki je malo na pravu?«
»ćuk,« odgovarao bi.
»Ki palentu meša?«
»ćuk«.
»Ki govori ni stalo ni leglo?«
»ćuk«.
Bilo je to dakako još u ona lijepa vremena kada su istarska predvečerja znala da budu tako nezaboravno lijepa. Osobito ona srpanjska.
Nebom bi zatalasale divne boje u svim nijansama, a tamo na zapadu kao da gori... U moru je drhtao krasan odraz sunčanog zalaza i preljevao se u otpjevu valova. Otoci plavi i ljubičasti, dvovrha Učka tamna i kao od olova, a naoko nje sve u nekom neodređenom, mutnom rumenilu, i brežuljci i polja i one male skupine kućica, posijanih po onom pitomom istarskom kršu. Onda bi cdjedared zabijala zvona sa bezbroj seoskih tornjića. Zvonila bi: Zdravo Marija!
Mala ovčja stada počela bi tada da se vraćaju u svoje skromne štalice i zvuci sitnih njihovih zvonaca kao da su pratili tu divnu glazbu pozdrava Marijinog. Sa polja bi se vraćali težaci sa kosama i motikama. Crni od sunca, a opanci im teški od zemlje, žene su se savijale pod velikim bremenima i prelazile preko trga muklo šuštajući haljinama. Gdjekoja bi nam od njih dovik-nula:
»Ala deco! Zdrava Marija zvoni! Ala doma!«
Teško bi se otkidali od ćuka i njegova ćukanja. Nismo mu mogli da odoli-mo. Tek kad bi nam tko dojavio da dolazi — meštar, mi bi se razbježali kućama. Mali ohojski trg ubrzo bi onda utihnuo. Obično smo onda sa malih kuhinjskih prozorčića promatrali, kako se ukočena pojava starog učitelja vraća sa šetnje. Videli bi kako se vraćaju kući težaci, što su radili na »žurnadi«, pa bi ondje i večerali. Na malom trgu vukao bi još po koji starac iz svoje dugačke, starinske lule promatrajući mjesec, kako izlazi i mrmljajući pri tom:
»Bože, ča je pak ta svet?«
Mali gradić sve bi više tonuo u san. Polako bi gasnule slabe petrolejske lampice; najprije kod špireta, pa kod Bari-šići, pa kod Franetoveh, sve jedna za drugom. Tek bi nekoliko prozora još ostalo osvjetljeno i dalje. To bi se_ gdjegod čitala »Naša Sloga« ili pričalo o Velom Jožetu, o banu Dragonji, o uskoku Sinkoviču. Naše su nam majke pričale o vilama, o »štrigama«, o »mraku« i »malečiću«, o Pepeljugi i davnim prinčevima, o Napoleonu, o Kristoforu Kolumbu, o zgodama brodolomaca, o hajducima, o Ciganima... Pred nama su se redale slike žive, šarene i zanimljive i neke smo od njih i po stoti puta znali rado da slušamo. A kad bi nas svladao san jednoga kraj stola, drugoga na ognjištu kraj vatre, onoga opet negdje na nekakvoj škrinji, a one najmanje na mekanom majčinom krilu, nosili bi nas naši očevi »na krkač« (na leđima) ili kako su već mogli, u sobe, a one manje i svlačili... Pa bi usnuli kao topići!
Bile su to one divne srpanjske noći, tihe i zvijedane, kad bi nad usnulim Ohojem bdila čudna noćna ptica sa krošnjate lipice i od časa na čas dovikivala: ... ćuk... ćuk...
U ono zlatno doba nikome se tamo nije branilo da kazuje svoje ime onako kako su ga odvajkada zvali, ćuk je slobodno ćukao.
Kroz male otvorene naše prozorčiće provirivao je žuti nasmijani mjesec. Kroz njih je strujio svježi noćni laho-rak sa mirisom voća, sijena, kuša i ma-lagriža. Kroz njih se je u naše dječje snove probijao šum mora sa ohojske uvale. Kroz njih smo kroz san slušali neumornu črnbejevu pjesmu:	črn...
bel... črn... bel... Kroz njih smo u snu čuli i ćukovo ćukanje sa lipice. U ranu zoru kroz njih bi nam sunce zaželjelo: dobro jutro! i mi bi kroz njih gledali u ona lijepa istarska jutra. I slušali bi kroz njih, kako nas zove probuđena priroda i kako nas grlati ohojski vrapci bodre: živ!... živ!... živ! živ! živ!... čitava je ona sunčana istarska priroda pjevala, govorila i šaptala na onom milom i krasnom jeziku, kojim sada tamo ne smiju ni glasno da se Bogu mole.
Oh, jutra! Svijetla istarska^ jutra! Sve je zvalo napolje. I onaj krš i ono
Ljudi, koji su uranili da stignu na vlak, gledajući me kako ispred kuće zaneseno promatram ljepotu majskoga jutra, ne mičući se s mjesta, stadoše me opominjati da ću zakasniti.
— A ja, ne grem danas na tu stranu, vrag je dal ter je dal!
Jer, kadgod se lomim onom već opjevanom kraticom na Počekaj, psujem u misli »grajane«, koji su navodno skrivili, da je željeznica, namjesto dolinom, povučena visoko gore, pod rubom kraške visoravni. Kažu, da je bilo ovako: Država je izradila dvije trase za prugu, jednu kroz dolinu, drugu gore gdje je i izgrađena, i ostavila narodu da bira; malobrojni građani nagovoriše mnogobrojne seljake da izaberu gornju, jer, bude li pruga išla dolinom, uništit će im čađa iz lokomotive vinograde. A u stvari bojali su se »grajani«, da će »piščanci podražit«, pilići poskupiti, ako seljak bude mogao lako sjesti na vlak i odnijeti svoje proizvode na tršćansku pijacu.
Ove sam se latinske mudrosti bolno sjetio jednom drugom zgodom, kad nas je nevolja ponukala da pokucamo na vrata palače, koju je za sebe bila iznajmila američka delegacija u Parizu. Ta je palača bila gotovo jedino zvanično mjesto u Parizu, gdje su Istrani nalazili razumjevanja i utjehe. Profesor Johnson, Wilsonov referent za jadranski problem, imao je u svom radnom kabinetu kartu Istre i u reljefu. Poznavao je Istru i njezino stanje bolje od mnogih Istrana. I na svojoj reljefnoj karti pokazivao nam je graničnu liniju, koju će predložiti svome velikom pretsjedniku. Linija (»prva Wilsonova linija«), išla je ispod črne punte tokom Raše pravo na vrh Učke pa vrhom Orljaka, žbevnice i Nanosa, na Goričku.
— Aman, rekoh, povucite liniju samo malo, malo na zapad, do ruba visoravni, da nam ostane barem cijela Ćićarija, gdje nema ni mačke latinske.
— To je istina, primjeti Johnson, ali ako bi granica išla do ruba, vi bistéi kadgod bi vam se prohtjelo, mogli oz-gor kamenjem zasuti željeznicu. A to né smije biti moguće.
Eto, pomislih, prokleti piščanci!
»Ki je prez kapota?«
»ćuk«.
»Ki je prez brageš?«
»ćuk«.
Nase se tada misli spuštaju na ono drago, toplo tlo pod kresnjatom lipicom i mi u Um časovima ponovne proživljavamo po koji odlomak našeg djetinjstva, naše najranije mladosti. Vratili smo se na čas u naš Ohoj i sa onog krša gledamo u more, divno istarsko more, sada plavo, sada sivo, sada srebrno, pokadkad tiho i mirno kao ulje, a kad-nada opet bučno, uzburkano, zapjenjeno. Sve je nekako isto kao i onda: i sive zidine kod crkve, i one sive kućice sa trošnim crnim krovovima, što vire iza zidina kao glave nekih staraca sa crnim kapicama, mala kapelica na križanju, staro napušteno groblje sa travom obraslim grobovima i prevaljenim kr-stovima, one male štalice, ona polja mala i vrtače, hrastov gaj, lokvice presušene i potočić bez kapi vode, pa ona divna obala. Sve je nekako isto kao i onda, samo što nas u grlu nešto steže i pluća kao da se naprežu i kidaju — kao da nam ne dostaje uzduha. Prolazimo tijesnim, tamnim uličicama i strmim stubištima. Ispod tamnih svodova i preko nekih terasa. Tu i tamo po koji mještanin. Idu poput nekih sjena. Jedan mladić, od nekih osamnaest, gleda nas začuđeno. Teško da nas poznaje. Za velikog rata bilo mu je jedva nekih pet, šest godina. Rodio se valjda nešto pred balkanskim ratom. A onaj tamo. Stariji. Možda se je s nama i igrao. Tko bi znao?!! I naše misli pitaju:
»Kako se vi zovete?«
»Šime«.
Odgovorio je tiho, ogledavajući se natrag. ... Šime ... Šime ... Nekhko dosta poznato. Ah, da!! Pa to je on!!! Onaj, koji nije nikada imao noge obuvene.
»šime! Od Gašpića?!«
»Ja, ja, od Gašpića. A vi? Vi ste od Markulinoveh? Jive, me par? Oli Pe-pić!?«
»Pepić, Pepić! Zajedno smo orehi klatili!«
»Pepić!!! Ma bome, bi reć prvo da si Jive! Ma ki bi te prepoznal! Vidi, vidi...«
A onda se odvažuju i drugi, najviše žene. Pitaju nas gotovo šapćući: »A kako je tamo?« Hoćemo da odgovorimo, ali nam se zamagljuje pred očima. Nama je tjeskobno i ne smažemo ni da pozdravimo. Bez zagrljaja i bez cjelova odlazimo i ostavljamo mali ohojski trg ne našavši na njem ono, što smo željeli da nađemo. Htjeli smo da im otvorimo našu nutrinu, pa da vide našu bol, naša osjećanja i naše želje. Ali je između nas i njih visjela ona krvava koprena, na kojoj je plamsala plamena riječ: granica.
Otvorili smo na to naše oči u tužnoj spoznaji, da su bile tamo samo naše misli. I nismo više htjeli da mislimo.
B. Kaštelović
Dakle danas ne idem na stanicu nego baš na suprotnu stranu, uz škrbinu (Bože, kako su to ime preveli?!) na Vrh pa dole, u pitomu Marčeniglu. Idemo da krstimo jedanaesto dijete Zamariće-vo. Sa mnom je stari podeštat Juričić, i sin mu, moj drug, Frane. Alaj će, poslije ove šetnje, prijati Zamarićev domaći pršut i bijelo vino, u društvu dobrih ljudi i srdačnih prijatelja. Pa ima li još gdje ovakove prirode? Kad si na visini pred Vrhom i okreneš se, u oči ti udari, kao položena na surom kraškom platou, u jasnoj pozadini neba, piramidalna, ažurna Zbevnica. A ispod golog kamenitog krasa, u raskoši zelenila i cvijeća, buzetska dolina: kontrast tvrdoće i pitomine. Na par stotina metara zračne linije udaljenost od kilom, i po visine, sa svim razlikama klime i boja, koje uzrokuje tolika visinska razlika. A sve to gleda oko odjednom i sasvim jasno, osobito kad je, kao prošle noći, kišica osvježila i osvijetlila zrak.
Idemo da kumujemo Zamariću. Dođe tako k meni Zamarić jednoga dana. »Veli sudac«, koji živi sa narodom, nije u Istri bio samo sudi ja nego i prijatelj, savjetnik, a više puta i ispovjednik.
— Gospodine, moja žena i ja smo tako kušiljali. I govori ona: Prvo tele smo prodali za 600, drugo za 800, treće za miljar. Ili su telci bolji ili su banka-note gore. Telci su isti, donka su, po bo-štrića, bankanote slabeje. Onda bi bilo dobro, da za maloga kupimo Kortinu. Zemlja je zemlja a karta je karta, ča Vi govorite?
— Ja govorim, da Vaša žena, Zamariću ima više pameti nego mi oba zajedno.
. A kad smo Kortinu kupili i uknjižili na šestog sina Zamarićeva, koji je svako muško dijete unapred opskrbio zemljom, eto ti opet Zamarića, ozbiljna i svečana;
— U nediju, ka prva dojde, krstiće-mo maloga. I tako sam doša, da, ako bi bila Vaša dobrota i, bi reka, dostojanje, gospodine-----------
★
Treba li reći da je sve bilo lijepo i dobro? Iz Vrha, gdje je župa, poveli
smo sa sobom piovana i rođaka Uličića i veselo krenuli sa novim kršćaninom u selo, koje nam se je iz doline smiješilo okićeno od Boga i ljudi. A objed? Da ga je bilo moguće podijeliti spram apetita, bili bi se mogli častiti do dvadesetak dana. U onoj ratnoj oskudici, čovjek je mogao da zažali što nije preživač!
Prije odlaska valjalo je posjetiti još tri prijateljska doma, gdje je bilo svega, samo ne potrebnog glada i žeđe. Najzad se razidosmo, Frane pješke put Pazina a stari podeštat, plovan, Uličić i ja natrag put Vrha. Kad smo već mislili, da se je kum Zamarić izgubio »va slamu«, eto njega za nama: uprtio opa-sačem preko leđa veliku damižanu, a u ruci nosi čašu. kojoj tepa da je »mižo-lić«, i ako je to velika i debela pivska čaša. Svakih sto koraka otprilike, stane, skine uprtu, natoči čašu i: — Kume, zr-mani i gospodine piovane: po jedan mi-žolić-----za dobru stazu.
Na Vrhu se je moralo navratiti u piovana i u Uličićevih i izjasniti se, čije je vino bolje. Tako je došao sat iza ponoći kad stari podeštat i ja smogosmo snagu da ustanemo i odlučno izjavimo, da ćemo kući Iza obligatnog mižolića »za dobru stazu«, izjavi od svoje strane i kum Zamarić odlučno, da bi bio tovar i gori od tovara, kad bi kuma i zrmana
pustio da po noći putuju sami------bez
pomoći. Ko bi znao, je li Zamarić mislio na pomoć njegovih mišica, koje su bile u još jadnijem stanju od naših ili na pomoć iz damižane, za dobru stazu.
*
Kako smo se nas trojica te noći zdravi i čitavi spustili niz razrovanu škrbinu, to mi ni danas nije jasno. Pravo kažu da vesele ljude čuvaju anđeli. Posljednje mi je sjećanje, da smo nekoliko puta stali i krijepili se za dobru stazu pa jednom i zapjevali. Pokazale se je, da je kum Zamarić »tenor«, tc jest da pjeva u falsetu oktavu i malu kvintu više od »basa« — to smo bili podeštat i ja — one naše istarske narodne popjevke, koje nitko ne može da uhvati u pisane note, jer tih nota i nema u konvencionalnoj muzici. Završna nota u tipičnim istarskim napjevima nije poluglas, nego valjda četvrtglas, koji daje prividnu, ili tačnije, pričujnu disonancu:
ćemo mi mladu daruvat, daruvat,
ćemo mi mladu daruvaaaaat-----------
Sa posljednjim akordom, koji se je sa škrbine izgubio u tihoj noći buzetske doline, izgubilo se i moje pamćenje. Nastala je neka stanka u životu duha, prolazna smrt duha. Tijelo je imalo u sebi previše »kriposti« a da bi htjelo trpiti još koga zapovjednika pored sebe. I tako smo sretno došli do kraja kao što se i mjesečari vraćaju čitavi sa šetnja po krovovima.
*
Kad nas je ujutru probudila neka graja, mi smo sva trojica ležali na travi ispod Juričićeva pčelinjaka. Prema nama je išla grajajuć grupa žena i djece. žena Zamarićeva uranila i pošla u potragu za mužem. Sretna, što je prešla škrbinu, ne ugledavši nas ni u jednoj od provalija, pomislila je: gdje će biti nego u kuma. Ali u kumovoj kući nije na-‘šla ni kuma ni Zamarića pa je, zajedno sa mojom kršćankom. došla u Juričiće. Kad ni tamo nije bilo ni Juričića ni kuma ni Zamarića. kazivale su kasnije, da su se zabrinule: i,ako im je vjerovati, da su i plakale, dok Zamarićeva kći, koja je udata kod Juričića, nije ugledala, pod pčelinjakom, tri čovjeka i jednu damižanu. Na njihovu graju mi se probudismo i sjedosmo migajući najprije očima zbog sunca a poslije gleđa-juć tupo preda se u čudu, dok su nas žene opipavale i sa zadovoljstvom ustanovile da smo nepovređeni. Naposljetku mi se učini da je red udaljiti se radi čuvanja »dostojanja« i, poduprt od žene, krenem dignuvši nijemo kapu na pozdrav. Bio sam dobro odmaknuo kad me trgne tenor Zamarićev i okrenuvši se, ugledam ga kako drži u ruci damižanu, dok ga žena i kćerka vuku za kaput i zadržavaju. Pri tome je vikao iz svega glasa:
— Kume moj, još jedan mižolić-------
za dobru stazu.
Zvane Kastavac
Bori
Bori, bori v tihi grozi, bori, bori v nemi grozi, bori, bori, bori, bori!
Bori, bori, temni bori kakor strainiki pod goro, preko kamenite gmajne teiko, trudno šepetajo.
Kadar bolna duša skloni v jasni noči se čez gore, čujem pritajene zvoke in ne morem vei zaspati.
»Trudno sanjajoči bori, ali umirajo mi bratje, ali umira moja mati, ali kliče me moj očeP«
Brez odgovora vršijo
kakor v trudnih, ubitih sanjah,
ko da umira moja mati
ko da kliče me moj oče,
ko da so mi bolni bratje.
Srečke» KjMmnel.
dtphonse Daudet:
Zadnji dan škole
Onoga sam jutra jako zakasnio u školu. Osim toga strašno sam se bojao da će me gospodin Hamel izgrditi, tim više što nam je bio rekao, da će nas pitati o participima, a o tome nijesam znao ni riječi. Taj čas dodje mi namisao da izostanem iz škole i da skrenem put u polje.
Dan je bio tako topao i tako krasan!
Na rubu šume čulo se zviždanje kqsa, a na obližnjoj livadi Pruse, koji su vježbali. Premda me je ta ljepota dana i kosova pjesma mnogo više mamila nego pravilo o participima, ipak sam imao toliko snage da se tome oduprem i da potrčim brzo prema školi.
Kad sam prošao ispred gradske vijećnice, opazio sam pokraj malih rešetaka za oglase nekoliko ljudi gdje čitaju. Da, to je tamo otkud su nam javljene pred dvije godine užasne novosti, gubitak bitke i za-htjevanje hrane za vojsku, te pomislih a da nijesam ni stao:
»Što imade još nova?«
Dakle, kako sam pošao trčeći uza to mjesto poviče za mnom kovač VVachter koji je upravo tada čitao oglas sa svojim naučnikom :
»Ne žuri se toliko, mališu, ti ćeš još uvijek doći dosta rano u školu«.
Pomislim da mi se narugao i udjem sav zapuhan u ono maleno školsko dvorište.
U početku je obuke bila obično velika buka, koja se čula čak i na ulicu. Otvoreni pultovi bili su zatvoreni, a mi smo svi zajedno ponavljali zadaće zatvarajući uši da što bolje naučimo, dok je gospodin učitelj lupao svojim debelim ravnalom po stolu:
»Tišina!«
Kroz takvu sam galamu mislio doći u svoju klupu da me nitko ne opazi, ali upravo toga dana bilo je sve tiho ko kakvog nedjeljnog jutra.
Kroz prozor sam pogledavao svoje drugove, kako mirno sjede i gospodina učitelja Hamela koji neprestano šeće gore i dolje po razredu svojim strašnim željeznim ravnalom pod rukom. Trebalo je otvoriti vrata i ući usred te grobne tišine. Mislite, da se crvenim i da se bojim!
Oh ne, gospodin Hamel me pogleda bez gnjeva i reče mi vrlo milo: »Požuri se na svoje mjesto, dragi Franjo; upravo htjedo-ssmo započeti bez tebe«.
Podjem u klupu i sjednem na svoje mjesto. Kad sam se malo smirio i utišao opazim da gospodin učitelj ima lijepi zeleni salonski kaput, fino nabranu košulju na prsima i izvezenu kapu od crne svile, koju je nosio samo u dane nadgledanja ili za vrijeme podjeljivanja nagrada. Uopće sav razred je imao neobičan i svečan izgled. Me-djutim najviše su me zanimali seljaci, koji su mirno sjedili kao i mališi u obično praznim zadnjim klupama. Bio je tu stari Hauser svojom trouglastom kapom, bivši načelnik ,pa listonoša i još mnogo drugih. Svi su bili tužni. Hauser je donio svoju staru vježbenicu izjedanu na rubovima, koju je držao otvorenu na koljenima, a preko je stranica metnuo velike naočale.
Dok sa mse svemu tome čudio stupi gospodin Hamel na katedru i progovori nam onim istim slatkim i milim glasom kojim je mene primio:
»Draga djeco, ovo je zadnji puta što vam predajem. Došao je nalog iz Berlina, da se u školama Alzacije i Lorene ne poučava više nego samo njemački... Novi učitelj dolazi sutra. Danas je zadnji sat francuskog jezika, pa vas molim da budete pažljivi«.
Ovih me nekoliko riječi uzruja! Oh! da, lopovi, to su oglasili na gradskoj vijećnici
Moj zadnji sat francuskog...!
A ja koji sam znao jedva pisati! Ne bih dakle nikad naučio! Trebalo je ostati pri tom! Kako bi sad htio ono izgubljeno vrijeme, što sam ga potratio za traženje gnijezda i za klizanje na Sari! Moje knjige, koja sam smatrao uvijek tako dosadnim, tako teškim da ih nosim, moja gramatika, pa biblija, pričinile su mi se starim prijateljima, koje ostavljam najtežom mukom. Tako sam isto žalio i za gospodinom Hamelom. Kad sam pomislio da mora otići, da ga neću nikada više vidjeti, zaboravio sam na kazne i na udarce ravnala.
Jadni čovjek!
On je na uspomenu zadnjega predavanja odjenuo lijepo nedjeljno odijelo i tada sam razumio zašto bijahu došli stari seljaci. Izgledalo je, kao da time kažu, da žale što nijesu češće dolazili u ovu školu. To bijaše takodjer kao neka zahvala našemu učitelju za njegovih četrdeset godina valjane službe i počast domovini koja nestaje.
U tom razmišljanju najednom začujem, da je prozvao moje ime. Bijaše na meni red da govorim. Što sve ne bih bio dao da mogu odgovoriti od početka do kraja, na glas, čisto, bez pogreške to tako važno pravilo o participima. Ali ja sam se smeo u prvim riječima i stao sam ljuljajući se u svojoj klupi, a da se nijesam usudio ni podići glavu. Slušao sam gospodina Hamela, koji mi je govorio:
»Dragi Franjo, ja neću da te grdim, ti si i sam dosta kažnjen. Evo o čem se radi. Svakim se danom govorilo: »Ah, imam još vremena. Naučiću sutra«. A sad si vidio što se dogodilo... Oh! da, to je bilo veliko zlo naših Alzačana, što su uvijek odnosili učenje na sutra. Sad imadu pravo da kažu ovi ljudi: »Kako! vi hoćete da budete Fran'
cuzi a ne znate ni govoriti ni pisati svojega jezika!...« U svemu tom, jadni moj Franjo, nijesi baš ti najviše kriv. Svi mi ima-demo u tome dobar udio i mnogo toga, da nam se prigovori«.
»Vaši roditelji nijesu mnogo marili da vas izobraze. Oni su vas radije slali da obradjujete zemlju ili u predionice. da dobiju nekoliko novčića više. Nijesam li i ja sam zlo činio? Nijesam li vas često puta činio da polijevate moj vrtić mjesto da učite? I kad sam htio da idem loviti pastrve, jesam li se sramio da vam dadem slobodu?«
Tada nam je govorio gospodin Hamel jednu stvar za drugom o francuskom jeziku, da je to najljepši jezik na svijetu, naj-čitljiviji i najači, koji treba da medu nama zadržimo i da ga nikad nè zaboravimo, j e r kad neki narod padne u ropstvo i ako dobro sačuva svoj jezik isto je kao da drži ključ svoje tamnice.
Zatim uzme gramatiku i pročita nam zadaću. Ćudno mi je bilo, kako sve dobro razumijevam. Sve što nam je govorio činilo mi se tako lako, tako jasno. Ja sam uvjeren da nijesam nikada tako dobro pazio i da on nije još nikada bio tako strpljiv u svojim tumačenjima.
Rekli bi, da je htio taj jadni čovjek prije nego otidje, da nam preda sve svoje znanje i da nam ga ulije u glavu jednim mahom.
Kad je svršio sat, prijedjemo na pisanje. Toga nam je dana gospodin Hamel pripravio potpuno nove primjerke, na kojima je pisalo lijepim okruglim slovima: Francuska, Alzacija, Francuska, Alzacija. Izgledalo je, da su to male zastavice koje lepršaju na željeznim šipka-ma naših pultova. Trebalo je vidjeti kako pomno i kakvom tišinom radimo. Ništa se nije čulo, osim škripanja pera po papiru. Tada udje nekoliko hrušteva, ali nije nitko svraćao pažnje na njih, čak ni mališi, koji su se trudili, da vuku debele crte srcem i savjesnošću, kao da je to još bilo francuski ...
Na školskom su krovu gukali golubovi posve tiho i slušajući ih pomislim:
»Nijeste li i vi sami primorani da pjevate njemački?« Kad sam od časa do časa podizao oči, vidio sam gospodina Hamela kako nepomično sjedi na stolici gledajući predmete u naokolo sebe. kao da je htio pogledom ponijeti svu onu malu školu...
Pomislite! Pred četrdeset godina bio je na istom mjestu s dvorištem nasuprot i školom posve sličnom. Samo što bijahu klupe i pultovi izgladjeni i izlizani godinama. — Orasi u dvorištu su narasli a bršljan, koji je on sam zasadio resi sada prozore do krova. Kakva je morala biti tuga toga jadnoga čovjeka što mora da ostavi sve te stvari i da sluša svoju sestru, koja izlazi i ulazi u sobu iznad njega u času kad zatvara kovčege! Oni su morali sutra otputovati, otići za uvijek iz ove zemlje.
Sa svim tim imao je toliko snage da nam do kraja predaje. Iza pisanja imali smo povijest. Zatim su mališi sricali: ba. be, bi. bo, bu. Otraga je u dnu sobe metnuo stari Hauser naočale i držeći vježbenicu obim rukama sricao je slova zajedno s njima..
Vidjelo se da se i on takodjer trudi: njegov je glas drhtao od uzbudjenja, a to je bilo tako smiješno čuti, da bismo se bili svi u isti čas i smijali i plakali. Oh! sjećat ću se te zadnje obuke ...
Odjednom zazvoni crkveni sat podne, zatim pozdrav gospodnji. Tada zatrube pod našim prozorima pruske trublje, Prusi su se vraćali sa vježba... Gospodin Hamel se podigne sav blijed sa stolice. Nikad mi se nije pričinio tako velikim.
»Dragi prijatelji, kaže, dragi prijatelji, ja...«
Ali nešto ga je gušilo. Nije mogao da dovrši svoje rečenice.
Tada se okrene prema ploči, uzme komad krede i podupirući se svom svojom snagom napiše, što je krupnije mogao:
»Živjela Francuska!«
Zatim ostane na mjestu, nagnutom glavom o zid i bez riječi dade nam znak rukom:
»Svršeno je... razidjite se«.
Preveo: V. Bratulić.
QdpuMi su đ®@k
Jure se spuštao biciklom niz brdo pred Pulom. Spuštao se on već tako petnaest godina, svakog jutra u sedam i po, da stigne na vrijeme u arsenal. I nikada ga još sirena nije zatekla pred vratima. Uvijek je dolazio na vrijeme, ko zaljubljeni mladić na sastanak. Jer taj rad nije bio muka. Spuštati se biciklom ko na krilima niz brdo, dok svježe jutro golica lice, proći kroz grad koji se tek budi, kroz mirise svježeg hljeba i tek ulovljene ribe, markirati radni list, presvući se, osjetiti iskreno »dobro jutro« drugova radnika, to je bila navika i radost za Juru. Izaći na dock, upiti punim grudima miris mora, boje, katrana i dima, osjetiti svježinu i snagu u sebi, nastaviti rad na jučerašnjem, to je bila za nj, i za ostale njegove drugove, jedna potreba tijela i duše, jedan poziv i jedna radost.
Nije to bilo uvijek. Pri svakom otpuštanju kipilo bi u njemu i zaželio b: vidjeti se slobodnim težakom na svojem polju; pri svakom sniženju plate grčio bi šake i odlučivao: — neka vrag nosi — neću raditi ko dosada — glavno da sam tu — ali to nije trajalo puno vremena. Nanovo bi ga privukao rad i on bi udarao živo čekićem i pri tom žviž-dukao, ko da nisu baš njemu pri zadnjoj plati otkinuli desetak lira, već ko da je i on jedan od onih direktora s cigarom u zubima, lancem preko debela trbuha i salastim bijelim prstima.
Tog jutra nije osjetio ni rosnu svježinu, ni grada u buđenju, već je odlazio s osjećajem kojim se ide na pogreb. Mehanički je markirao radni list, mehanički se presvukao, i tek kad je došao na dock oživio je.
»Neka ga vuku ili neka ga ostave, meni je svejedno«, odazove se iz druge grupe Luigi.
Niko mu ne odgovori. Jer su svi znali da je Luigi došao pred po godine, da ima bolju plaću nego oni, a da ne zna ni kučinu uzeti pravilno u ruke.
Iza male stanke neko dobaci:
»Lako njemu. On će za dockom u špeciju«.
»A mi ćemo u Zelandiju da kopamo gumu«, nadoda, više za sebe, Jure.
»Ko volovi smo teglili u mladosti —«
Eto i remorkera. Svi stanu. U to naiđe i inženjer. Svak brže bolje potrči na jučerašnje mjesto.
Počnu se dozivati i dizati lance. Za-čuju se povici — zapovijedi. Psovke. Lupanje i zvrjanje čekrka. Piska pare i cvilenje ocjelnih konopa Zvižduk i napor remorkera — lanci i konopi se uteg-hu — svi ukočeno gledaju — ko u lance, ko u more, ko u krmu remorkera. Pljus, pljus, more zapljusne dock — i malo — jedva osjetno — dock se pomakne.
Gotovo!
Svi odahnu. Lakše im je. Jer manje boli izvjesnost nego iščekivanje. Uto zatuli sirena Podne.
Pođu na ručak. Obično bi sjeli pred radionu, i za vrijeme ručka gledali more, dock i brodovlje uokolo.
Jure uzme svoj zamotak i ode na protivnu stranu radione. Za njim skoro svi stariji.
Jedu tako iz lončića malo jaja s lukom, neko friganu ili pečenu ribu, a poneko suhoga kruha. Jedu i šute. Niko neće da počme. Jer jedna im je misao: — otpustiće nas.
Već su pristizali i ostali. Većina njih u raspoloženju Jurinom, samo neki novi — crni i maleni — koji su došli na rad negdje s juga, dovikivali su se i pozdravljali bezbrižno.
»Dobro jutro, danas će ga, je li, odvesti?«, obrati mu se jedan znanac iz drugog odjeljenja, kovač.
»Kažu«.
»Neće valjda nas sada otpustiti«.
»Ko zna«.
Ni Jure ni ostali nisu znali što će početi. Sinoć su spremili sve — privezali lance — i još samo čekaju da dođe re-morker — da privežu dock — i da ga odvuče. Kažu da ga vuku u špeciju. Jer da je ovdje nepotreban.
A Jure i ostali obilaze uokolo — nekoji nose alat i ne znadu što će s njime početi. Gledaju rt, iza kojeg imade da dođe remorker — vraćaju alat natrag — i u svemu naliči ta grupa ljudi na mrave kojima su razorili mravinjak.
Već je devet. Nenia ni inženjera, koji je došao baš radi tog odvoženja do-cka, nema ni remorkera.
»Možda ga neće ni odvesti«, javi se neko iz grupe.
S protivne strane čuje se smijeh i nazdravljanje. To ručaju oni novi.
»Pa ljudi, što mislite, hoće li nas otpustiti. što ti Jure misliš?«
»što mislim. Pa tu ne treba misliti, što ćemo im mi. Oni su doveli svoje ljude, odvezli su nam malo po malo sve najvrednije, pa što ćemo im i mi. Mi im ne trebamo. Na bunjište s nama«.
»Mi im ne trebamo — ma je i to govor. A ko će ostati ako nas otpuste. Jer neko mora i rušiti i demontirati. Ti Jure vidiš sve crno«.

glasa. Ja vidim crno, jer je sve crno. crno ne nosi dobra, pa bilo to crno s; mq košulja. — Ko će ostati, kažeš. 1 °ni; Zato i vode svoje da mogu Ijep rušiti i demontirati. Jer mi smo bili n: učeni graditi, pa za rušenje nismo đ bri.«
»Ima pravo — to će nam se i dog' oj ti«.
I »A ako ne danas«, nastavi Jure, a «e biti druge subote ili treće, ali pui nećemo čekati«
»T ja se bojim«.
Svi su se toga bojali. I svi su sa zel njom otvorili te večeri nrimliene omo
s platom. Neko je uzdahnuo s olakšanjem; neko je rekao: rala bogu, jer nije na nj još došao red, a Jure je samo stisnuo vilice i brzim se korakom uputio k izlazu.
Bio je otpušten.
Bacio se na biciklu — prošao kroz grad — sašao na trg i kupio za djecu subotnje darove (zadnji put) — uputio se kući — a u glavi mu sve jedna misao; odvukli su dock — petnaest godina — moja mladost — petnaest godina.
Nije ga bolila zebnja od bijede, jer je još nije poznavao, već se osjećao izgubljenim, otrgnutim od običnog života. Petnaest godina rada — petnaest godina razgovora s istim drugovima na istom poslu; petnaest godina znojenja na tom docku u kojega je ulio svu svoju mladost, i svega toga nestaje. Ni jutra svježa i vedra, ni subote s kupovanjem darova za djecu — ništa lijepa ni vesela više.
Petnaest godina — petnaest godina.
I tako sa tim kovitlacem misli, dođe do sela. Na cesti ljudi. Gledaju u more. Stane i on. Tamo u daljini dva mala brodića u dimu vuku dock — njegov dock.
Svijet gleda. Svak bi rekao ponešto, ali se svak boji. Samo stari barba Jadre, s lulom vječno u zubima, oglasi se:
»Pa kad sve nose sigurno neće ni oni dugo ostati«.
»Da, ali će prije toga i Tvoju pipu odvuci u špeciju«, dobaci mu Jure, i uputi se pognute glave kući.
Tone Peruško
Crnogorci u anegdotama
KAKO SU PROTJERANI TURCI S MEE5UNA.
Na Medunu je živio Čuveni Alil Aga. Bio je bogat čovjek. Jedne godine za-sijao je cijeli Donji Medun pšenicom. Novo Popov, sin popa lija iz Kuća, imao je mnogo ovaca. Nestala mu trava, pa zamoli svoga oca da mu dopusti, da povede ovce u Ali Aginu pšenicu, kako bi izazvao Turke da se pokolju, otac mu reče: »Ne tako. Ja ću poći kod Age da sjedimo i razgovaramo. Ti povedi ovce, pa ih ko nehotično pusti u njegovu pšenicu; a ja ću na tebe povikati da ih išćeraš. Nemoj me poslušati. Ja ću se zagnati da te bijem, pa kad dodjem do tebe ti me gadji puškom, kroz talag.m koji mi je na ramena. Kad padnem ti uteci i pri bježanju pozovi Agu i reci: »Ovako ću ucinjeti i s tobom i sa tvojih pet sinova«.
Novo je u svemu posiusao svoga oca. Sjutra dan Ali Age i njegovih sinova nestalo je za vazda s Mahuna. Fobie u su.
JOVAN MARASEV.
Na Uble i Medun u Kucima, živjen su u svoje vrijeme i Kući — piavxsiav-ni i muslimani. Kuči su imali veoma česte bojeve s Turcima iz Podgorice i Albanije. Kučki muslimani nijesu ih htjeli pomagati.
Kada je jednoga dana bio boj u Doljane izmedju Kuca i Podgorickih „,,_a-ka, Kuči su posjekli bili trinaest turskih glava i vraćali se veseli svojini kućama. Jovan Marašev Niijević, s Uoia toga dana posjekao je bio turskoga barjaktara, uzeo mu carssi ba.uak, razvio ga i na vrh kopija natakao mrtvu oe’--jaktarevu glavu. Kad je došao na pomolu Ubala, zapjeva iz glasa, da ga čuju muslimani koji žive u Ubiima. Prolazeći pored muslimanskih kuca sa razvijenim barjakom i glavom na vrh koplja, javi se Osmanu Jusufovu Djurdje-viću, da izidje na vrata svoje kuće, što ovaj i učini. Tada Jovan skine glavu s koplja i baci je niz jednu nizbrdicu, tako da se dokoturala do obora i vrata Osmanove kuće:
— Čujte dobro, Turci, kako se danas kotrlja ova barjaktareva glava, tako će se sjutra kotrljati i sve vaše. čilim preko ramena, jer ćemo vi trag iskopati.
Sjutra dan na Ubiima nije osvanulo ni jednog muslimana.
Mićun Pavićević.
Humor
Lanjski obisk italijanskega ministra Grandi ja Ameriki, je pobudil v Italiji silno pričakovanje. Ko se je Grandi povrnil iz Amerike, je referira! Dučeu:
— Veš — pravi Grandi, — banan nič (banane so denar), toda da vidiš kakšne’ slavnosti, pa sprevodi, pa godbe, pa banketi! Pomisli, da je pri Hooverù bilo jedilno orudje čisto od zlata!
Nakar Mussolini:
— Manj ćakol (»meno ciacole«). dai ven da ga vidimo! ...
*
Tržaški okulisti (zdravniki za oči) imajo sedaj silno dosti dela. Je v Trstu epidemija očesnih bolezni, in morajo ti vbogi zdravniki vedno, skoz in skoz operirati Tržačane na očeh. — Namreč zato, ker Tržačani že 10 let denarja ne
trii i r\	«J	^
ogromno), pa te oko postave vpraša, kai delaš, a ti mu odgovoriš: »Brezposlen sem!« — greš v luknjo, (v Trstu v via Coroneo). Ne sme se reči tega. Pač pa moraš reci: »Sem v pričakovanju dela«. (Sono in attesa di lavoro).
Z. D.