Received: 2015-11-18 Original scientific article
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
DOI 10.19233/AH.2016.9
NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG PORIJEKLA, NOTAR I KANCELAR SRPSKIH DESPOTA, IZASLANIK U VENECIJI; KODICIL, INVENTAR I IZVRŠENJE NJEGOVE POSLJEDNJE VOLJE KAO POVEZNICE MEDIEVALNIH SVJETOVA
Savo MARKOVIC
ME-85000 Bar, M. Boškoviča H-12, Crna Gora e-mail: markovics@t-com.me
SAŽETAK
Na osnovu dokumenata koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku, objavljenih u prilozima, rasvjetljava se životopis Nikole de Archiluppisa, kotorskog i barskog gradanina, sudije i notara, kancelara srpskih despota, diplomatskog izaslanika u Veneciji. Latinski humanistički intelektualac grčkog porijekla, ugledni javni bilježnik s carskim ovlašcenjem, istaknuti dvorski protagonist verbalne i skripturalne političke komunikacije, analiziranim ispravama potvrduje složenost onovremene zbilje i strukturiranost društva. Pripadnošcu obrazovanoj eliti, gradanskom i porodičnom afilijacijom, kao i poslovnim poduhvatima, Archiluppis je biopoveznica kasnosrednjovjekovnih svjetova sredozemne Evrope.
Ključne riječi: Nicolaus de Archiluppis, notar, kancelar, Kotor, Bar, Dubrovnik, Mletačka Republika, despot, Srbija, XV vijek
NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, CITTADINO DI CATTARO E DI ANTIVARI
DI ORIGINE GRECA, NOTAIO E CANCELLIERE DEI DESPOTI SERBI, RAPPRESENTANTE DIPLOMATICO A VENEZIA; CODICILLO, INVENTARIO E L'ESECUZIONE DELLA SUA ULTIMA VOLONTÀ COME LEGAMI DEI MONDI MEDIEVALI
SINTESI
Sulla base dei documenti conservati presso l 'Archivio di Stato di Ragusa, pubbli-cati negli allegati, viene presentata la biografia di Nicolaus de Archiluppis, cittadino di Cattaro e di Antivari, giudice e notaio, cancelliere dei despoti serbi, rappresentante diplomatico a Venezia. L 'intelletuale umanistico latino, di origine greca, notaio rispet-tato con l 'autorizzazione imperiale, eminente protagonista aulico della communicazione verbale e nella scrittura, nei documenti analizzati conferma la complessittà del suo tempo e la strutturazione della società. Appartenente all'élite colta, con l'affiliazione civica e
221
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
familiare, come uomo d'affari, Archiluppis e stato il legame particolare dei mondi tardo-medievali dell 'Europa mediterranea.
Parole chiave: Nicolaus de Archiluppis, notaio, cancelliere, Cattaro, Antivari, Ragusa, Repubblica di Venezia, Serbia, despota, Quattrocento
UVOD
Istoriografija se rano počela zanimati za Nicolausa de Archiluppisa. Na osnovu do-kumenata koje je u Listinama 1886/90. objavio Šime Ljubic, on se pominje najprije kao scriba despota Stefana Lazareviča i „del signor Zorzi", 1423. g. „Sapiens vir Nicolaus de Cataro, cancellarius et orator illustris domini despoti Rassie", bilježi se 1440. godine, kao diplomatski poslanik u Veneciji. Posebnu pažnju mu posvečuje Constantin Jireček, u „Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner" (1904a, 164-165), i: „Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters" (1904b, 77, 4). U domačoj istoriografiji, na osnovu dokumenata Istorijskog arhiva u Kotoru, njime se u više navrata podrobnije bavio Risto Kovijanič: „Dva podatka o Nikoli Arhilupisu" (1955, 346-347), Pomeni crnogor-skihplemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek), (1974b, 208-209), Kotorski me-daljoni (1976/80, 131-132). Shodno navedenim objavljenim izvorima i istoriografskim prilozima, stvorena je slika o ovoj istaknutoj osobnosti kasnog srednjovjekovlja, koja je zatim postala nezaobilazna u sagledavanju geopolitičkih uzročnosti, meduljudskih povezanosti i civilizacijskih prepletenosti na prostoru više država. Biografski podaci vezani za Nikolu de Archiluppisa, tvoreči koherentni kulturni facies, interpretativno i literarno inspirativni, stoga su važni putokazi u poimanju društvene istorije.1
Prema Ristu Kovijaniču, Nikola Archiluppis je svakako bio grčkog porijekla (Kovijanič, 2007, 129). Zavičajno je odredivan kao Kotoranin (de Cataro, de Catharo), gdje je možda bio roden. Navedena pretpostavka o porijeklu bi ga mogla dovoditi u vezu s ta-mošnjim boravkom grčkih slikara, odnosno onih koji su slikali modo greco, po pravilima grčke erminije (Mijovič, 1970, 281). Pictores Graeci;2 Nycola pictor Grecus,3 Manojlo
1	Nikola-Nikša Rajpetkovič Archiluppis (Arhilupis) se u dalje razmatranim izvorima i literaturi bilježi na više načina: Nicolaus de Arcilupis de Kataro (1423.); ser Nicolaus de Arcilupis de Cataro (1426.); Nixa cancellarius, Nicolaus de Catharo imperiali auctoritate iudex ordinarius etpublicus notarius, „egregio viro domino Nicolao cancellario"(1435.); dominus Nicolaus Archiluppis de Cataro, canzelarius (1439.); miser Nicolo cancelliere, „sapienti viro Nicolao de Cataro, cancellario et oratori " (1440.), Nicolo de Catharo, „summo cancelier" (1444.), „Ser Nicole olim cancellarif' (1445.); „ser Nixam de Archilupis, olim canzellarium"(1446.).
2	Od kraja XIII v. u istočnojadranskim gradovima djeluju brojni grčki slikari. Školovani u duhu vizantijske tradicije, prihvatajuči gotičke estetske refleksije možda i u Veneciji, prilagodavali su se zahtjevima katoličkih naručilaca, utičuči na simbiozu istočnopravoslavnog i zapadnog ikonografskog izraza. Unutrašnjost katedrale sv. Tripuna je 1331. g. freskama slikala grupa grčkih slikara; njihova djela bilo je -navodi u XVI v. kotorski humanista Joannes Bona de Boliris - teško izbrojiti: ,Jabor estpictas memorare figuras" (Vujičič, 2007, 224-226; Mijovič, 1970, 289).
3	Nikola Grk je u kotorskim dokumentima odredivan po zanimanju slikara, ali i po etničkoj pripadnosti. Umro
222
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
(Hemanuel Grecus pictor),4 Srd5 i Georgiuspictor de Catharo („magistro Georgio Greco pictore"),6 živjeli su i radili u Kotoru u XIV vijeku (Kovijanic, 1974b, 207; Kovijanic, 2007, 129). Neki od njih su sticali nepokretna dobra baveci se i drugim aktivnostima, naturalizovali se prelazeci u katoličku vjeru, utapajuci se ženidbenim vezama u lokalno stanovništvo. Patronimična odrednica Rajpetkovic, s kojom se Archiluppis takode pomi-nje (Blehova Čelebic, 2006, 187), ukazuje na proces slovenizacije i u njegovoj porodici. C. Jireček u odnosu na Archiluppisa upucuje na uporedenje s imenom Johannes Petrilupi, koji se 1264. g. bilježi u Traniju (Jireček, 1904b, 4).
U ZETI, NA DUNAVU I U VENECIJI; IZMEDU DESPOTOVINE SRBIJE I MLETAČKE REPUBLIKE
U taboru kod Sv. Srda, pod palisadnim utvrdenjem koje je pasalo staru opatiju7 („in castris magnifici dominii Georgii quondam Vulchi... contra Bastiani sancti Sergii..."), sklopljena je 12. avgusta 1423. pogodba mira izmedu predstavnika Mletačke Republike i srpskog despota („despotum Stephanum eadem gratia ducem Rassid'); uz Durda je bilo pet vojvoda, a uz generalnog kapetana Jadrana Francesca Bemba šestorica mletačkih tr-govaca (Listine, 1886, 248; Božic, 1970, 145). Oslikavajuci političku situaciju u kojoj se našao vršilac bilježničke službe, instrumentum pacis završava odredbom koje se odnosi na kompetenciju8 sudije, notara, odnosno dvorskog pisara najviših srpskih dostojanstve-
je prije 1327.; Domanja Kotoranin je navedene godine sklopio brak „cum Gilenna, filia quondam Nycole pictoris Greci'. Svjedok ispravama u kojima se ona pominje bio je Obrad Desislavin Gambe, kotorski preduzimač i nadzornik radova prilikom izgradnje srebrnog oltara koji je srpski kralj Milutin poklonio bazilici sv. Nikole u Bariju. Jedan od Nikolinih sinova, izgleda najstariji, tipično slovenskog imena, Stoyanus filius quondam Nycole Greci, odselio se 1330. u Apuliju, što se dovodilo u vezu s porijeklom slikara u toj oblasti. Dio imovine ostavio je crkvama sv. Marije Magdalene, kolegijalnoj crkvi sv. Marije
i katedrali sv. Tripuna, da se u njima čitaju posmrtne molitve za njega i njegove bližnje. Nikolin sin Ilija
poslovao je s kasnijim protovestijarom: „Ego quidem Ellia, philius Nicolai Greci, feci societatem cum
Nicole de Bucha" (Vujičič, 2007, 229-230; Mijovič, 1970, 282-282).
4	Pred sudom u Kotoru jedan gradanin se 14. aprila 1336. sporio sa ženom pokojnog slikara („uxorem quondam Menuelis pictoriS'); u parnici se pominje i njihova kuča. Na sloju fresaka u crkvi sv. Marije Collegate (bl. Ozane) u Kotoru 1982/85. godine otkriven je potpis Manojla, zacijelo slikara; na maču arhandela Gavrila sačuvani dio teksta na latiniziranom grčkom jeziku završava sa: MANOYLO(S). Ikonografske osobenosti Manojla povezuju sa solunskim slikarstvom iz vremena „renesanse Paleologa" (Vujičič, 2007, 231, 23, 336).
5	Pretpostavlja se da su grčkog porijekla mogli biti njegovi roditelji, ili čak dalji preci (Mijovič, 1970, 298299).
6	Georgije Grk je radio u Kotoru do 1377. godine, kada se Theodorus filius quondam Saui de Catharo obavezao da če kod njega učiti slikarsko umiječe. Zatim je do 1386. djelovao u Dubrovniku (Georgius pictor olim de Catharo), gdje je imao slikarsku radionicu koju je subvencionisala komuna. „Nuce Gisda uxor quondam Georgii Grecispictoris de Cathard' je 21. septembra 1398. poklonila kotorskom vlastelinu Juniju Mekse jedan vinograd u okolini Perasta (Vujičič, 2007, 230-231; Mijovič, 1970, 287).
7	„Et quia informati sumus, quod locus sancti Serzii, videlicet ecclesia, que est apud rippam fluminis, reduce posset in fortitudinem, relinquimus in libertate vestra fortificandi dictum locum, si vobis utile et bonum videbitur fortificandi ecclesiam predictam pro bono et securitate loci nostri Scutari." Venecija, 4. oktobar 1422.; načelniku mora, Marcu Bembu i Marcu Barbu (Listine, 1886, 199; Jireček, 1923, 123).
8	Notari su od XII v. vlastitom imenu odnosno potpisu počeli da dodaju ovlaščenje na osnovu kojeg su obavljali profesiju. U Svetom Rimskom Carstvu je isticanje njihove javne vjere dobijeno investiturom od
223
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
nika.9 Odnosnom formulacijom potvrdena je autentičnost i vjerodostojnost dokumenta kojim se nastojala fiksirati nastala politička situacija.
Mletački izvor od 22. aprila 1426. godine, sastavljen u Vučitrnu, kojim se ureduju neka sporna pitanja iskrsla izmedu Mletačke Republike i raškog despota Stefana La-zarevica nakon sklopljenog Skadarskog mira, pominje Nikolu Archiluppisa kao javnog notara 1423. godine (Listine, 1890, 7). Prema odredbama Vučitrnskog mira, 12. avgusta 1423. kraj Sv. Srda na Bojani je sklopljen sporazum, tzv. Skadarskimir, a njegov je tekst sastavio g. Nikola de Arcilupis iz Kotora.10 Opsada Skadra i Bojane, koju je ljeta 1423. predvodio Burad Brankovic, sestric raškog despota, dovela je do mirovnih pregovora, prema kojima su Stefanu Lazarevicu priznati Bar i Drivast; Mlečani su se obavezali da mu vrate Budvu i solane u Grblju,11 dok su im potvrdeni Kotor, Ulcinj i Skadar.12
Pregovori izmedu despota i Mlečana su medutim nastavljeni zbog nesprovodenja odredbi mira iz 1423. godine. Nakon sporazuma u Plani (Kopaonik), postignutog 26. avgusta 1424., Dubrovčani su u julu 1425. prebacili u Veneciju poslanstvo koje je predvodio vojvoda Nikola. Tada su u Mletke stigla dva ambasadora „ domini Georgii de Vulcho nepotis domini Despoti Rassie(Božic, 1970, 148; Spremic, 2008, 60-61, 67). Moguce je da je riječ o imenjacima koji su kasnije (1433.) pregovarali i u Kotoru. Pri sklapanju Vučitrnskog mira - dominus Georgius je nastupao „suoproprio nomine et nomine et vice an-telati illustris et excelsi domini dispotf - spram skadarskog kneza i kapetana Franciscusa
„imperiali auctoritate" u IX v. i dalje bilo obavezno. Od značaja je vizantijska tradicija „scribae civitatis" te franačka bilježnička praksa, u kojoj se kao privilegovani svjedok pravnog akta pojavljivao „iudex et notarius" (druga polovina X v.); titula „iudex ordinarius" je potvrdivala sudsku funkciju i javnu ulogu notara (Darovec, 2010, 791, 799; Darovec, 2014, 465, 468, 473, 489).
9	„ Ego Nicolaus de Arcilupis de Kataro imperiali auctoritate iudexordinarius et publicus notarius, et prelibati illustris et excellentissimi principis et domini domini despoti Stefani Rassie ducis et prefati magnifici et excelsi domini domini Georgii scriba, quia omnibus et singulis suprascriptis una cum prenominatis testibus interfui rogatus, ideo scripsi et publicavi, et in hac forma publica redegi, signo quoque et nomine meis solitis et consuetis una cum prefati magnifici domini Georgii impensione sigilli roboravi" (Listine, 1886, 253).
10	„... amiciciam olim celebratam inter antelatum magnificum dominum dominum Georgium nomine quo supra et prefatum magnificum militem dominum Franciscum Bembo, tunc capitaneum generalem culphi nomine serenissimi ducalis dominii Venetiarum predicti, de qua pace et unione patet publico instrumento scripto et rogato per ser Nicolaum de Arcilupis de Cataro publicum notarium priope bastitam sancti Sergii die 12 mensis augusti 1423. indictione prima, et omnia et singula contenta in capitulis dicte pacis annotata, ratificaverunt, approbaverunt ..." (Listine, 1890, 13).
11	„E ali signori predicti remagna Drivasto, Antivari, e per lo simile diebiano esser messi in possession del castel de Budua e de le saline, che fu del signor Balsa e cum tuti suo confini, ..." (Listine, 1886, 250).
12	„... la cita de Scutari cum tutto el suo distreto de fora Scutari et de soto Scutari, vescovado, confini, pertinentie, excepto ... Dulcigno cum el suo destreto, Cataro cum el suo destreto, chomo ha habudo e tegnudo al tempo del signor Zorzi Strazimir e del suo fiol misser Balsa, franchamente siano de la prefata inclita signoria de Veniexia ... chel dito signor Zorzi nomine quo supra non habia a fare alguna cosa, ne habia alguna iurisdicion over razon in el fiume over in laqua de la Boiana... intendendo questo da bocha del fiume zoe da bocha del lago per fina in la marina, segondo come va el dito fiume de la Boiana" (Listine, 1890, 13). Granice Ratačke opatije, Paštroviča, „che sono de la prefata signoria de Veniexia", odnosno „i quali resta al prefato signor Zorzi", kao i druga pitanja, posebno su regulisani pogodbama, odnosno „izjavama" (declarationes), utvrdenim 11. novembra 1426. u Drivastu (Listine, 1890, 14-16; Spremič, 2008, 66).
224
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
Querinija.13 Dok je Skadarsko jezero sa svim ostrvima pripalo Mlečanima, Despotovim su bili potčinjeni brdski krajevi u zaledu Kotora i Budve (Jireček, 1923, 123).
Za kontekstualizaciju Archiluppisovog životopisa značajan je i odnos srpskih despota prema dubrovačkim trgovcima (Spremic, 2008, 57). Dubrovački hroničari, smještajuci dogadaje u 1428. g., navode da je despot (Stefan),14 usljed nadiranja Turaka, prema njima bio podozriv. Stoga ih je zatvorio i rekvirirao njihove stvari.15 Pažnju medutim pobuduje odnos njegovog sestrica prema Dubrovčanima.16 Dubrovački izvori ukazuju na povjere-nje prema despotovom sestricu, čiji je otac s njima održavao dobre odnose.17
13	Dokument završava identifikacijom notara: „ t Ego Manfredinus ser Guilielmi de Monteclaro publicus imperiali auctoritate notarius et iudex Ordinarius et prefati spectabilis et generosi domini Francisci Quirino comitis et capitanei ut supra cancellarius et in hac parte scriba prelibati magnifici et potentis domini domini Georgii quondam Vulchi, ..." (Listine, 1890, 13-14).
14	Stefan, sin kneza Lazara Hrebeljanoviča, kao vazal Osmanlija učestvovao je u bici kod Nikopolja 1396., u kojoj je potpuno uništena vojska kralja Žigmunda te kod Ankare 28. jula 1402. (s bratom i sestričima Grgurom i Durdem Brankovičima), kada su Turke napali i porazili Mongoli predvodeni kanom Timurom. Po povratku iz Male Azije, Stefan Lazarevič je u Carigradu odlikovan titulom despota, a na Mitileni se upoznao s budučom suprugom Jelenom, sestrom vizantijske carice. S Mitilene su otputovali u Bar, gdje su ih svečano dočekali Durad Balšič i njegova žena Jelena, Stefanova sestra. Kneginja Milica, kao i njena kčerka Mara Brankovič, prethodno su molile Dubrovčane da im daju brigantin koji če ih potražiti. Kako su Mlečani bili obaviješteni da su comites Sclavoniae preživjeli Bajazitovu bitku i potom otišli u Carigrad (Peru) te namjeravaju da doplove do Ulcinja, lokalnim mletačkim zvaničnicima je naloženo da o trošku Lazareviča obezbijede sve što im bude potrebno. S obzirom da više nije bilo potrebe za opremanjem galije, Dubrovčani su se pripremali da pošalju poslanstvo despotu u Bar, koje če ga pozdraviti i predati mu dar od 600 dukata. Na dan polaska stigla im je poruka da Stefan 25. oktobra 1402. napušta Bar i odlazi za Srbiju (u Žiču) (Tadič, 1939, 55, 57; Dinič, 1960, 19; Mitrovič, 2014, 71).
15	Početkom 1409. despot Stefan Lazarevič se suprotstavljao Osmanlijama uz pomoč ugarskih trupa. O tome Dubrovčani izvještavaju ugarskog kralja Žigmunda 28. februara i 18. marta 1409., žaleči se da je ugarska vojska spalila Prištinu i da su tom prilikom stradali i dubrovački gradani: „Verum serenissime domine noster, gentis vestre serenitatis subsidiarii dicti despoti mercatum Pristine illius et sororis et hostis tenutam nuper intrarunt hostiliter et tutis per fortilicia hostibus domibus nostrorum civium et mercatorum longevis spaciis magnis que erectis laboribus, uno consumptis igne et illorum rebus imo nostris disperses visceribus, ...". Dubrovčani su pisali kralju Žigmundu i 16. marta 1410.: „flora de novo simo ofexi da gli vostri. Et prima da quelli che sono in Nouaberda la strade mo pasada arobo gli nostri mercadanti in Pristina. Et plu che li menoprixuni. Et constrinsili a recatarsi. ...". Do sukoba izmedu despota i Dubrovnika dolazi 1417. g., kada dubrovačka vlada razmatra o zabrani odlaska svih trgovaca „in Sclauonia, hoc est in contrata despot..." (Dinič, 1960, 22, 25).
16	„La repubblica sped! da lui ad Antivari, dove si era ritiratoperpaura de 'Turchi, Pasqual Resti e Biagio Gradi ambasciatori; i quali, con l 'interposizione di Giorgio Vukovich, suo nipote di sorella, ottennero, che li mercanti, dopo aver sostenuto molti strazj e ricevuti molti danni, fossero liberatt' (Chronica Ragusina, 1893, 231). Mavro Orbini, medutim, konstatuje da je despot Stefan preminuo. „Doznavši za njegovu smrt, nečak mu Durad s nekolicinom svojih ljudi smjesta krenu put Beograda i naloži da odmah budu oslobodeni svi zatočeni Dubrovčani." (Orbini, 1999, 385).
17	Vuk Brankovič (kojem je, s nasljednicima, aprila 1394. dodijeljeno mletačko gradanstvo de intus et de extra) oktobra 1394. tražio je i dobio odobrenje dubrovačke vlade da može predati na čuvanje srebro. Godina 1395/96. Dubrovčani su primili u depozit njegovih 1.880 libara srebra. Jedan dio tog poklada podigli su 1401. za Vukovu ženu i sinove rizničar Branislav i dijak Dobrovoj. Dubrovčani su o tome pisali kao o značajnoj podršci u obnovi njihove moči: „ Volcho Brancovich siando morto et dismesso de la sua signoria et siando li fioli et moier suoi dispersi et disconsolati de la signoria tolseno el deposito loro de Ragusa, la qual non curando le grandi et spaventevole menaze del gran Turcho che non cessava de domandare el deposito del dicto Volcho ... , col favor del qual deposito et de altro aiuto et consiglio de
225
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Nakon Vučitrnskog mira iz 1426. g., po pojedinim odredbama i dalje je bilo nesporazuma. Nikola Archiluppis je u novembru 1433. stigao u Kotor, kao izaslanik despota, s vojvodom Altomanom, despotovim namjesnikom u Zeti18 i s opunomocenikom Nikolom Vitomirom (Kovijanic, 2007, 129; Božic, 1970, 168). Neke od nesuglasica po ranijim kapitulima su deklarisane, izmijenjene i usaglašene („declarate, refórmate et concórdate") u Kotoru, pred tamošnjim knezom i kapetanom Antoniom de Cha' de Pesarom (1432/35.) „ac egregios viros Nicolam Vitomirem et Nixam cancellarium, oratores i. d. despoti ..." (Listine, 1890, 80). Citirani izvor upucuje i na ulogu govorništva, reprezentacije i rituala u tadašnjim diplomatskim odnosima. Despotu je vracena Svetomiholjska metohija i dio Paštrovica, a riješeni su neki sporovi s dvovlasnicima iz Bara i Ulcinja; zbog toga su poslanici pomogli kotorskom knezu da primiri Grbalj (Božic, 1970, 168).
Medutim, vode pobune su se našle na području Buraševica (Crnojevica). Shodno izvoru od 2. januara 1434., gradska uprava je, ceremonijalno zasijedajuci pred gradskim vratima na čelu s providurom, saopštila Mihailu, cariniku Burda i Alekse Buraševica, da je njegovim gospodarima poznato kako su sa područja Mletačke Republike protjera-ni, „kao odmetnici i izdajnici", Vukota Dragulinovic, Radič Popovic i Radič Uglješic i njihovi sinovi, svi iz Grblja; i da ce, ako budu uhvaceni, biti obješeni (Kovijanic, 2007, 129). Iako je „od strane vrsnih ljudi, gospodina vojvode Altomana, gospodina Nikole Vitomira i kancelara Nikše, poslanika presvijetlog gospodina despota", upucen proglas da ovi ljudi „ne smiju boraviti u mjestima i pokrajinama" despotovim, pod prijetnjom kazne „vadenja očiju", oni su ipak boravili na području Buraševica, despotovih podanika, što je bilo protivno željama despota i odredbama mirovnog ugovora. Stoga je providur preko carinika Mihaila uputio poruku Buraševicima da mu „predaju pomenute izdajnike rezane"; u protivnom ce o tome obavijestiti despota (Kovijanic, 2007, 129-130). Ako su se predstavnici najkrupnijih feudalaca (Crnojevici) i odmetali od despota poneseni sitnim mletačkim obecanjima, kako navodi istoričar Ivan Božic, seljačke su mase, ističe on, pružajuci otpor težem i organizovanijem ugnjetavanju koje je sobom donosila mletačka vlast, tražile podršku despotovih trupa (Božic, 1950, 120). Navedena zbivanja to ne po-tvrduju. Nije bez značaja bila ni činjenica što vojvoda Altoman „semper responderit non
Ragusa ritornando in signoria ...". Vukova udovica gospoda Mara i njeni sinovi su samostalno izdavali svoje trgove u zakup Dubrovčanima, mada je i medu njima dolazilo do sporova: „... pro novitatibus factis in Sclavonia de retinendo mercatores nostros quod non vadant ad partes Sclauonie in contratas domine Mare ...", 1411. (Dinič, 1960, 14, 15, 17, 19, 22; Mitrovič, 2014, 73).
18 Zetski vojvoda Altoman je, prema K. Jirečeku, kao namjesnik despota Durda Brankoviča stolovao u Baru 1426/37., a u Podgorici 1445/52. g. Prema dokumentu od 3. juna 1431., Kotor se obavezuje da če „ domino Altomano, vaivode Albaniepro domino despoto" isplatiti dvije lade soli zaplijenjene Budvanima kao kontraband, ili mu je pod odredenim uslovima povratiti. Altoman je kotorskom knezu obečao da če Kotoranima vratiti so koju su im Budvani oduzeli. Isprava je potpisana pred sudom, u prisustvu Tujka Zauloviča i Stjepka Sikoviča iz Bara, Altomanovih izaslanika. Radomir Bajgor iz Kotora trebao je 26. jula 1436. kao opunomočenik otiči „ad comparendum coram magnifico viro domino Altomano vaivoda in Genta pro illustrissimo domino despoto Rassie" (Stjepčevič, Kovijanič, 1953, 269-270). Dubrovački izvor iz istog razdoblja (Liber viridis, c. 199, 1425.) precizno odreduje prostor Zete: „... etZenta siintenda Antivari, Dulcigno, Scutari et fina a Dagno et a quelli confini per una giornata overo mezzo" (Božič, 1950, 99).
226
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
esse superiorem dicti JurasevicH' (Listine, 1890, 86). Podlovcenska Crna Gora je, i u kontekstu razgraničenja, navedenim aktima ispoljavala samosvojnost.19
Mlečanin Nicolo Memo se sljedece godine pozivao na potrebu poštovanja dogovo-renog,20 zatraživši da despot pošalje „ad partes Zente duos speciales suos nobiles, qui omnibus damnificatis iusticiam faciant' (Listine, 1890, 87).
Kancelar Nikša nije učestvovao samo na području Zete u mirovnim pregovorima iz-medu despota i Mletačke Republike. Pri sklapanju mirovnih pogodbi u vezi sa poštova-njem ranije utvrdenih granica, posjeda i naknade počinjenih šteta, našao se 14. avgusta 1435. u Durdevom Smederevu.21 U eshatokolu isprave, dijelu koji započinje formulom „actum apud Semedrum", navedeno je da je sastavljena u despotovoj rezidencijalnoj palati (Jireček, 1923, 218), „in sala magna audentie ipsius domini', u prisustvu gospode: čelnika Radiča, palatinskog kneza, protovestijara Nikole Rodopa, velikog konjušara Ra-diča Bogdašica („magistro agazonum"), despotovog savjetnika Bogdana Zlokijevica; kao i poštovanih i mudrih ljudi u pratnji Mema: gospodina Luke Pautim iz Kotora, Gasparina Johannis iz Venecije, Nikole Spano i Petra Maloncio iz Skadra, svih kao svjedoka gore napisanog, „pozvanih, primljenih i zamoljenih" (Listine, 1890, 84). U dokumentu je takode zabilježeno da je Nikola Archiluppis,22 intitulisan i kao sudija, bio javni notar na osnovu carskog ovlašcenja.23 Sa strane mletačkog oratora Nicoloa Mema notar i prisutni kancelar bio je Johannes de Reguardatispok. Alessandra.24 U vezi sa navedenim, 31. de-
19	U smederevskom sporazumu od 14. avgusta 1435. se navodi: „Item quia petebat prefatusi. d. despotus catunos Cernagore sibi consignari per illustrem dominum ducem et dominium Venetiarum, convenerunt predicte partes et concorditer ac unanimiter declaraverunt, omnes predictos catunos Cernagore esse et spectare ac pertinere prefato i. d. duci et dominio Venetiarum cum omnibus suis dotis, possessionibus, patrimoniis, vineis et campis, cum ipsi catuni Cernagore in confinibus dominii Venetiarum inclusi sint et ipsius dominii continue fuerunt' (Listine, 1890, 82-83). Iako se naziv Crna Gora bilježi u dubrovačkim izvorima još 1376. godine, I. Božic je smatrao da „Katuni Crne Gore" ovdje znače isto što i Paštrovici (Božic, 1970, 169-170).
20	„ Item petitur servari et adimpleii omnia, que per oratores i. domini despoti videlicet Nicolaum Vitomir et Nixam canc, qui fuerunt Catari, promissa fuerunt, sicut patet per eorum literas et scripturas sigillataš' (Listine, 1890, 87).
21	Postavši vazal kralja Žigmunda (Sigismunda), despot Stefan Lazarevic je bio jedan od barona Ugarskog Kraljevstva. Maja 1426. je sa Žigmundom u Tati sklopio ugovor, zaklevši se na vjernost koja je povlačila „savjet i pomoc", ali i obavezu predaje prijestonog grada i nekih drugih posjeda nakon njegove smrti i dolaska na vlast Durda Vukovica (Brankovica). Preuzimanjem vlasti u Beogradu, tokom avgusta ili početkom septembra 1427. - postavši despotom nakon smrti Stefana Lazarevica (19. jula 1427.), kako je Ugrima morao vratiti Beograd (najkasnije 2. oktobra 1427.), Durad Brankovic 1429/30. podiže Smederevo. Pored ugarske, priznavao je i osmansku vrhovnu vlast; njegova kcerka Katarina se 1434. udala za grofa Ulriha II Celjskog, rodaka kralja Žigmunda, dok mu kcerka Mara 1435. g. odlazi u harem sultana Murata II (Jireček, 1923, 108, 142-143, 217-218; Deroko, 1950, 92-93, 147-149; Orbini, 1999, 386-387; Božic, 1970, 152-153, 158; Spremic, 2008, 50-51, 53; Krstic, 2012, 115-117, 121-122, 124).
22	Nicolaus de Archiluppis je bio dvorski latinski kancelar, koji je postojao pored logofeta, srpskog kancelara. Pominje se i Thomas de BucHniafalva, koji je s poklonima despota Stefana putovao kralju Žigmundu (Jireček, 1923, 220).
23	„Nicolaus de Catharo imperiali auctoritate iudex ordinarius etpublicus notarius, quia omnibus et singulis suprascriptis, dum sic fierent et agerentur, presens fui, et de mandato suprascriptorum dominorum, licet de alia manu sit scriptum, in hac publica forma redegi, signoque et nomine meis muniri in fidem et robur omnium premissorum" (Listine, 1890, 84).
24	„... aeque de mandato suprascriptorum dominorum in hancpublicam formam redegi una cum ultrascripto
227
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
cembra 1435. u Veneciji je, na zahtjev oratora Mema, odlučeno da se dominus Georgius despotus Raxie imenuje za mletačkog gradanina i plemiča (Listine, 1890, 87).
Imenovanje mletačkim gradaninom i plemičem trebalo je imati posebnog značaja u situaciji kada su politička zbivanja nametnula potrebu za hitnim djelovanjem. U to vri-jeme je sabor, na koji su papinski poslanici nastojali pridobiti vizantijskog cara Jovana VIII i carigradskog patrijarha Josifa II, iz Ferrare premješten u Firencu (up. Jireček, 1923, 140). Car je „velikom dvoraninu" Kantakuzinu povjerio da despotu Srbije objasni stvar u vezi sa saborom i da ga uputi da i on pošalje poslanika.25 Despot je, saslušavši Kantaku-zina, svojeg šuraka, odgovorio: „Ja sam susjed Latina te sam često s njima opčio i družio se, pa točno znam njihov jezik, raspoloženja i običaje. Zato, buduči da dobro znam što se na njih odnosi, neču poslati poslanika na Sabor" (Pavlovič, 1990, 107). Poslije smrti ugarskog kralja Žigmunda, decembra 1437., Turci su počeli da pripremaju veliki napad, osvojivši Smederevo 18. avgusta 1439. godine (Orbini, 1999, 388; Jireček, 1923, 140; Božič, 1970, 187). Još prije opsade Smedereva, despot je, da bi obezbijedio Primorje, nastojao da od Mlečana kupi Ulcinj;26 „ Quia huc venit quidam orator illustris domini despoti Rassie, petens, ut ei dare vellimus locum Dulcigni' (Listine, 1890, 117). Možda bi u osobi oratora trebalo prepoznati Archiluppisa.27 Mletačke vlasti su Burda 23. aprila 1439. odbile, upučujuči na raniji odgovor, dat despotu Stefanu u pogledu Kotora.28
Riješivši da ode u Zetu zajedno sa ženom i sa nekoliko stotina konjanika, despot krajem maja 1440. iz oblasti grofova celjskih stiže u Furlaniju (Jireček, 1923, 142). Me-dutim, kad se našao u Furlaniji, bio je zaustavljen od Mlečana, koji ga nisu htjeli dalje pustiti bez dozvole Signorie. O tome se u Veneciji raspravljalo oko 30. maja 1440. te je, s isticanjem da je došao s velikom količnom zlata,29 odlučeno da se propusti i da mu se pošalju dva oratora.30 Ovim podacima posebno svjetlo daje činjenica da je sier Nicolô
egregio viro domino Nicolao cancellariopredicti ill. domini despoti' (Listine, 1890, 84—85).
25	Jovan VIII Paleolog, s kojim je 1438. i kardinal Besarion bio u Firenci, umro je 31. oktobra 1448. Naslijedio ga je brat, posljednji vizantijski basileus Konstantin XII (31. X 1448.-29. V 1453.).
26	Ulcinj je imao prioritet i avgusta 1423., prilikom pregovora koji su doveli do sklapanja Skadarskogmira; „Primo quidem petit domunus Georgius nomine domini Despoti Ciuitatem Dulcigni cum suis confinibus" (Spremič, 2008, 58).
27	Aloisius Michaelis de Restije putovao kao Durdev poslanik u Mletke, a Junius de Gradinapuljskom kralju Alfonsu (Jireček, 1923, 221).
28	„Et excusatio copiatur, quod non possumus ei assentire locum ipsum cum verbis oportunis et necessariiš' (Listine, 1890, 117).
29	Despot Durad Brankovič, koji je nakon smrti ugarsko-bohemsko-dalmatinsko-hrvatskog kralja Albrechta (oktobra 1439.) nastojao da njegovu udovicu uda za svojeg sina Lazara, prije pada Smedereva iznio je iz Srbije značajna novčana sredstva. Kako je Mlečanima predlagao da mu prodaju Ulcinj, 2. januara 1440. je u Veneciji odlučeno: „Quod oratoribus illustris domini despoti Rassie, qui, uti relatum fuit huic consilio per serenissimum dominum ducem quatuor exposuerunt: Primo videlicet quod nos rogat, ut precio eis consentiamus locum Dulcigni. ... Respondeatur ... quod non possumus ei vendere Dulcignum, et quod mandabimus, quod veniente eo vel familia sua in terris nostris, ei detur receptum, et mandabimus comiti Scutari, ut det ei id quod habere debet' (Jireček, 1923, 141-142; Božič, 1970, 192; Listine, 1890, 119).
30	„A di 30 fo Pregadi perché il Dispoti di Roxia erra zonto alla Chiusa in Friul, e quelli del castel nostro non l 'abi volutto lassar passar, senza licenzia della Signoria. Fo preso che 'l fosse lassado passar, et invioli do oratori al ditto Dispoti: Francesco Querini quondam sier Piero et Nicold Memo quondam sier Antonio, el qual vien con grande quantittä di orro, come si disse" (Sanudo, 1999, 325-326).
228
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
Memo, vrativši se s puta kao „orator al despoti di Rossia", izvijestio da je despot u Udi-nama izgleda boravio zbog svoje žene (Irine, sestre Andronika Paleologa Kantakuzina),31 koja, „per esser corozossa non ha voluto andar conponpe" (Sanudo, 1999, 329). U Ve-neciji je despot 7. juna 1440. tražio od Signorie galije kojima bi otplovio do Bara, a zatim kopnom „a uno suo luochd' (Sanudo, 1999, 329). Sanudo napominje da Memo kaže da despot ima dosta stvari kod sebe; ukupno oko 800 konja, da želi da ga galije prevezu iz Furlanije, vjerovatno iz lagune Gradeža, kao i da traži druge putne pravce.32
Nikola iz Kotora, kancelar i orator raškog despota („sapienti viro Nicolao de Cataro, cancellario et oratori illustris despoti domini Rassie"), putujuci uz Burda Brankovica, boravio je u Veneciji 10. juna 1440. godine (Kovijanic, 1955, 346). Mada Mlečani nisu htjeli da čuju za ponovni zahtjev za ustupanje Ulcinja, ipak su obecali despotu da ce njihov čovjek posredovati na Porti za izmirenje se sultanom.33
U Veneciji su se pripremali za despotov dolazak, s ljudstvom i 200 konja, iz Padove, padovanskog kraja ili Furlanije: „Fo preso preparar stanzie in questa Terra per la venutta del Dispoti di Roxia - e in Padova - o nel Padovan o in Friul, dove a luipiacera di star, per cavalli 200" (Sanudo, 1999, 327). Archiluppis je tada zatražio galiju, odnosno lade koje ce ga prevesti do Bara. Iako se, kako je istaknuto u dokumentu iz Secreta consilii rogatorum, cijenila odličnost njihovog prijatelja („affecti sumus sue excellentie") i u sva-koj prilici nastojalo izaci mu u susret, nije se našla do jedna galija u arsenalu, kojom bi se mogli prevoziti konji (Listine, 1890, 120). Ukoliko bi, shodno potrebi, želio više plovila, kancelar i orator Nikola bi se mogao pogoditi s venecijanskim gradanima i podanicima, „nam amplam eis licentiam exhibebimus sue excellencie in hoc serviendi' (Listine, 1890, 120). M. Sanudo Mladi, nakon zabilješke koja se odnosi „A di 19 zugno", dalje navodi: „In questo di fo messo bancho una galia la qual e sta concessa al Dispoti di Roxia, patron della qual va sier Francesco Querini quondam sier Piero da Santo Anzollo, e lui la arma" (Sanudo, 1999, 332). Dana 9. jula 1440. galija isplovljava za Marano.34 U pratnji pozna-tog skadarskog kneza Querinija, mletačke galije s ljudstvom despota Burda, na putu za Bar, svratice u Šibenik i zadržati se nedjelju dana u Dubrovniku.35
31	Kči Dimitrija I Kantakuzina, sevastokratora i despota Moreje (koji je bio unuk cara Jovana VI Kantakuzina, 13471354.), u narodnom predanju poznata kao Prokleta Jerina, udala se za Durda Brankovica 1414. g. Irinin drugi brat, Toma Kantakuzin, koji je upravljao gradnjom Smedereva, branio ga je s Grgurom, najstarijim despotovim sinom, tokom tromjesečne opsade i bombardovanja 1439. godine (Jireček, 1923, 140, 221; Spremic, 2008, 55).
32	„ ... et vol do galie dalla Signoria con le qual el possi andar fino in Antiveri e li smontera in terra e andera a uno suo luocho. Dice che il ditto ha di molto haver con lui; sonno in suma zerca cavalli 800, e vol che le galie lo vadi a levar in Friul, e vol altri pasazt" (Sanudo, 1999, 329).
33	„ Fo posto, a requisicion del Dispoti di Rosia, fosse manda uno ambassador al Turcho a pregarlo li rendesse il suo regno, et fo presa" (Sanudo, 1999, 335).
34	„Si partí la galia va a Maran a levar il Dispoti di Rosia, ozi a hore 3 avanti zorno, patron sier ..." (Sanudo, 1999, 342). K. Jireček navodi da se despot u mletačku galiju ukrcao u lagunskom pristaništu Marano, zapadno od Aquilee (Jireček, 1923, 142).
35	Despot je boravio u Dubrovniku 21/22.-27. jula 1440. Dubrovačka vlada je tada pristala da mu na dva mjeseca pozajmi jednu ratnu galeotu koja ce zbog njegove sigurnosti obilaziti od Bara do Budve i ploviti od Bojane do Boke Kotorske. Dubrovčani su zapovjedniku galeote dali uputstvo da ne smije nikog napadati, nego se jedino braniti ako neko napadne brod ili despota, kada bi on bio prisiljen da se s porodicom i blagom skloni na njega (Tadic, 1939, 75-78; up.: Božic, 1970, 193; Jireček, 1923, 142).
229
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Stigavši iz Mletaka i Dubrovnika, despot Burad Brankovič je boravio u Baru, od-nosno Zeti tokom narednih devet mjeseci (Božič, 1970, 193). Tokom vizitacije 1671. godine, barski nadbiskup Andrija Zmajevič pažnju posvečuje zdanju koje se nalazilo u središtu grada: „Trg pred katedralnom crkvom ukrašava jedna palata prelijepe izrade, koja je bila despota Srbije, gospodara ovog grada, koja im je u vrijeme posjeta služila kao boravište" (up. Pandžič, 1971, 230).36 Medutim, vjerovatno se ne osječajuči dovoljno bezbjednim u Zeti, despot Burad je več krajem septembra 1441. stupio u pregovore s dubrovačkom vladom da u Dubrovniku pohrani svoje veliko blago. Narednog mjeseca su novac, srebro, srebrni i pozlačeni predmeti i ostalo što je pripadalo despotu smješteni u katedralnom relikvijaru.37 Orbini nagovještava zbivanja koja su mogla uslijediti nakon despotovog dolaska u Bar i vjerovatno protivtursku zavjeru (Božič, 1970, 194). „Kad dozna za to Murat, stupi u tajne pregovore s Baranima, nudeči im brda i doline predaju li mu Burda i obečajuči im, izmedu ostaloga, slobodu za njihov grad, kao i svoju zaštitu. Pred takvom ponudom Barani se nadoše u nedoumici i neodlučni; s jedne strane bijahu namamljeni tako širokogrudim obečanjima, a s druge ih strane obveza vjernosti gospo-daru odgovaraše od toga. No Burad, izviješten o tome od nekih prijatelja, shvati da je bolje ne čekati neizvjesnu odluku Barana, te smjesta posla u Dubrovnik svoga glasnika s molbom tamošnjem senatu za pomoč pred takvom opasnošču" (Orbini, 1999, 389).38 Dubrovčane je zamolio da mu pozajme galiju koju bi o svojem trošku držao 15 dana, a dubrovačka vlada mu je 6. aprila 1441. udovoljila, postavivši veslače, 50 ljudi posade te Bura Gučetiča za komandanta galije (Tadič, 1939, 81). Shodno dubrovačkim hroničarima i starijim istoričarima, Osmanlije su pokušavale da im stanovnici Zete predaju despota za novac; plašeči se u Baru da to ne učine, pretvarajuči se da ide u lov, despot je „prešao na morsku obalu i ukrcao se na dubrovačku galiju" (Tadič, 1939, 82).39 Prema drugim pis-
36	Zahvaljujem g. Stevanu Dokiču iz Readinga, Velika Britanija, na vrijednim sugestijama i napomenama pri revidiranju Zmajevičeve vizitacije. Tokom višednevnog boravka 1440. u Dubrovniku, despot Burad Brankovič je odabrao da odsjedne u nadbiskupiji (Tadič, 1939, 77).
37	Prva potvrda je izdata 25. januara 1441., za ostavu koja je primljena od mitropolita Atanasija i Paskoja Sorkočeviča. Dubrovčani su u decembru 1440. poslali sultanu dva poslanika koji su imali objasniti da su despotovo blago primili jer su i ranije to običavali činiti. „Blago je donio neki kaluder i predao ga u vrečama punih aspra, govoreči da je to despotovo i crkveno" (Tadič, 1939, 78, 80).
38	„E perciocché dubitava molto di non poter sussistere in Antivari', več je u Dubrovniku zatražio jednu galiju da bi mogao, u slučaju potrebe, tamo izbječi. Preko pouzdanika je svoju riznicu, u kojoj je bilo oko 170.000 (!) dukata, predao na čuvanje dubrovačkoj vladi. „Trasferitosi il despota in Antivari, la galeotta pure ando servirlo. E tra poco tempo con la medesima lui mandó a Ragusa il suo tesoro in tanto argento, desiderando, che fosse depositato nella stanza del pubblico erario, come fu compiaciuto. Al despota si desiderava mostrar tutta l 'attenzione, mentre dalla sua gioventü sempre fu propenso, in ogni incontro, ed alle soddisfazioni della repubblica ed alla protezione de' particolari, che in gran copia facevano un fiorito commercio nelli di lui stati. Ora, arrivato in Antivari, subito aveva da posta propria scritto a quelli suoi di Nuovo Monte in raccomandazione de'Ragusei, ivi esistenti' (Chronica Ragusina, 1893, 279).
39	Despot Burad je nakon oko pola godine, preko ambasadora Vlaha Ragnine, od Dubrovnika zatražio galiju pračenu naoružanim barkama, „per potersi salvare con tutti li suoi, temendo di poter essere consegnato alli Turchi, sepiü se trattenesse in quellepartí". Njegovom zahtjevu je udovoljeno i Senat je, uz saglasnost Velikog viječa, odredio da se pripremi „una casa per alloggiare esso despota con tutta la sua gente. Presentata si intanto la galera ragusea sotto certi oliveti d'Antivari, il despota finse d'andar in caccia ed all'improviso si salvó sulla galera, con la quale venne a Ragusa" (Chronica Ragusina, 1893, 282).
230
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
cima, despot se najprije sklonio u Budvu, a zatim, 12. aprila 1441. u Dubrovnik (Orbini, 1999, 389-390; Jireček, 1923, 142; Božič, 1970, 195). U to vrijeme u Baru duže vremena prebiva i Nikola Archiluppis, gdje je moguče ostao nakon despotovog odlaska.40
Konsolidacijom svoje vojne pozicije, despot Durad postaje jedna od ključnih ličnosti Lige protiv Turaka,41 koja 1443. dospijeva do Sofije.42 Na osnovu dogovora sklopljenog u Segedinu, povratio je mnoge svoje gradove, da bi 22. avgusta 1444. ponovo ušao u Sme-derevo. Ugarski kralj Ladislav Posmrče je medutim oduzeo od despota mnoge posjede i Ugarska je nastavila borbu protiv Osmanlija (Dinič, 1960, 28; up. Deroko, 1950, 147). Obnavljanjem Despotovine, mnogi dubrovački plemiči su stupili u službu despota Durda (Jireček, 1923, 220-221). Shodno tome, i Archiluppis svoje posljednje dane provodi u ovom gradu.
ADICIJA ODNOSNO KODICIL TESTAMENTA G. NIKOLE IZ KOTORA, GRA-DANINA I STANOVNIKA BARA I VRHOVNOG KANCELARA NAJSVJETLIJEG KNEZA, GOSPODINA DESPOTA RAŠKE
Dodatak testamenta Nikole Archiluppisa, preminulog u Smederevu („SerNicholai de Catharo, civis et habitatoris Anthibari er supremi cancellarii Illustrisimi domini despoti Rassie, defuncti in Smederevo"),43 otvoren je u Dubrovniku 10. februara (osme indikci-je)44 1445. godine, odnosno prethodno predstavljen 5. januara 1445. dubrovačkom sudu (kuriji) za gradanske stvari radi opravosnaženja, od strane dum Petra Curona, plebana Novog Brda. Prvonavedenog datuma je i autentifikovan od strane sudije (konzula) za gradanske stvari g. Miha Bocignola45 i njegovih sudija, g. Marina Rafaelova de Goze,46 g.
40	Tokom boravka despota Durda Brankoviča u Dubrovniku, tamo se nalazila i njegova tetka, sultanica Despina (Olivera), koja je možda s njim i stigla. Svakako je bila angažovana u prenošenju političkih poruka od Neretve do Bara. Vratila se iz Osmanskog Carstva nakon smrti sultana Bajazita 1403., za kojeg je bila udata poslije bitke na Kosovu. Kako su Turci nastojali da ga se domognu, despot je bio sumnjičav i prema najbižim saradnicima. U Dubrovniku je imao neprilika sa svojim neposlušnim ljudima. Tamo je saznao za osljepljivanje sinova Stefana i Grgura i za osmansko osvajanje Novog Brda; molio je Dubrovčane za posredovanje u sukobu s Crnojevičima, koji su namjeravali da mu oduzmu unutrašnje djelove Zete: udruženi s vojvodom Stjepanom Vukčičem, oni če po njegovom odlasku Zetom i zavladati (Tadič, 1939, 57-58, 82-83).
41	„ ... di far con ditti Realli in far esercitto terestre contra il Turco: Et prima il Serenissimo Re di Ongaria di andar inpersona con cavalli- Xm; ElDispoti Zorzi di Rosia con cavalli - Xm ..." (Sanudo, 1999, 383).
42	„ ... te ih potukoše s čitavom njihovom vojskom u podnožju planine Hemos" (Orbini, 1999, 392).
43	(DAD, TN, 13, f. 209v). Snimci dokumenata iz Državnog arhiva u Dubrovniku ustupljeni su mi ljubaznošču prof. dr. sc. Nelle Lonze, koja je obavila i kolaciju transkribovanih isprava, na čemu joj, kao i na vrijednim sugestijama, najsrdačnije zahvaljujem.
44	Indikcija je kontrolni element datacije.
45	„per dominum consulem cusarum civilium Ser Michaelem de Bocignolo" (DAD, TN, 13, f. 209v). Miho Marinov Bocinolo (oko 1390.-1466.), zvan Manatič (Manetič), prvi put se, oko 1419., oženio djevojkom iz roda Sorgo, a drugi put, oko 1455., iz roda Georgio. U testamentu je titulisan kao vitez („testamentum splendidi equitiš'). Bio je vlasnik valjaonice sukna. Od 1444. do 1464. devet puta je bio dubrovački knez (Vekarič, 2012a, 76, 77).
46	„... suos iudices Ser Marinum Rafaelis de Goze, Ser Jacobum de Georgio, et Ser Stephanum de Zammagno ..." (DAD, TN, 13, f. 209v). Moguče da je prvonavedeni Marin Radov Goje (oko 1385.-1447.), koji je imao nadimak Sira, od 1438. do 1446. tri puta dubrovački knez (Vekarič, 2012b, 109).
231
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIČ: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Jakova Georgio47 i g. Stjepana Zamagna.48 Autentifikacija je obavljena na temelju saslu-šanja potpisanih svjedoka, koje su prethodno u Smederevu sproveli egzaminatori g. Duro de Goze,49 g. Jakov Sorgo50 i Živko Kaštrat, predstavnici postavljeni radi ispitivanja vje-rodostojnosti pismena gradanskog suda. Uz dva dubrovačka plemiča našao se pripadnik antuninskog roda porijeklom s Lopuda.51 Kao svjedoci kodicila, u protokolu su navedeni g. Pasko Sorgo,52 „čeonik riznički" na dvoru despota Durda - ministar finansija 1445. g.,53 g. Marin Durov Goge54 i Nikola Radulinov,55 svakako povezani s pokojnikom i na druš-
47	Jakov Matov Georgio (oko 1393.-1462.) bio je oženjen plemkinjom iz roda Poja (Vekarič, 2012a, 249).
48	Stjepan Orsatov Zamagno (oko 1385.-1460.), bio je 1427. poklisar u Drijevima, gdje je trebao istražiti slučaj Hrankoviča, koji su krijumčarili so. Osam puta (1440/60.) je bio dubrovački knez. Ženjen plemkinjama iz rodova Gondula i Babalio, imao je pet sinova (Vekarič, 2012b, 345, 346).
49	Buro Klementov Goje (oko 1383.-1462.). Buro Gučetič je bio medu vlastelom koja je 20. juna 1440. izabrana da pozdravi despota Burda Brankoviča „u Vratniku, kod otoka Olipe", na putovanju iz Venecije prema Baru; 6. aprila 1441. je odreden za komandanta galije koja ga je trebala dovesti iz Bara u Dubrovnik. Zabilježeno je da je 1408. g. optužen jer je neku sluškinju silom dovukao in slanica i silovao je. Bio je pomočnik zapovjednika u vojnoj akciji u Konavlima 1419. g. Kod vojvode Sandalja je bio izaslanik 1429., a 1430. g. u poslanstvu kod sultana Murata II, od kojeg je trebalo izdejstvovati potvrdu za stečeni posjed u Konavlima i slobodu trgovanja Dubrovčana u Osmanskom Carstvu. Od 1443. do 1449. bio je katalonski konzul u Dubrovniku. Izmedu 1426. i 1459. g. trinaest puta je bio dubrovački knez. Imao je devet sinova (Tadič, 1939, 76, 81; Vekarič, 2012b, 101-102).
50	Jakov Junijev Sorgo (oko 1390.-1451.) je u razdoblju 1440/49. četiri puta bio dubrovački knez. On ili Jakov Lovrov Sorgo (oko 1400.-1454.) bio je 1440. poklisar na Porti (Vekarič, 2012b, 271-272, 277).
51	Živko Radoslavov, Radosaljič, zvan Kaštrat (Castratis), doselio se u Dubrovnik oko 1380. g. Rod nije nazvan po patronimu, več po nadimku njegovog začetnika. Nikola Živkov Radosalič Kaštratovič, koji je za izgradnju crkve sv. Antuna na Pločama 1464. g. zavještao 500 perpera, naredio je da se njegova kči mora udati „u skladu s njegovim statusom" (Pešorda Vardič, 2012, 39-44, 100, 153, 191).
52	„Ser Pasquale de Sorgo" (DAD, TN, 13, f. 210r). Pasqualis Junii de Sorgo, Pasko Junijev Sorgo (oko 1400.-1454.) bio je najistaknutiji Dubrovčanin u službi despota Burda. Najuticajniji član svojeg ogranka, oko 1431. oženio se kčerkom dubrovačkog poklisara u Ugarskoj, Petra Benediktovog Gondula. Njegovi potomci su dobili nadimak Ceonikovič. „Despot iskaza svoju zahvalnost i nekim dubrovačkim plemičima koji i nakon njegova odlaska iz Dubrovnika ostaše uz njega. Medu njima bijahu Damjan Burdevič i Paško Junijev Sorkočevič zvan Bjelja, koje Burad postavi na visoke državničke položaje, a posebice Sorkočeviča, koji obnašaše dužnost prvog savjetnika, te se stoga još i dandanas na smederevskoj utvrdi može vidjeti Sorkočevičev grb, koji Burad postavi u znak naklonosti Dubrovčaninu. Darova mu takoder zemlje u Toplici ... . Poželivši se vratiti u zavičaj, Sorkočevič ta mjesta proda za veliku svotu nekom raškom plemiču" (Orbini, 1999, 391). Prethodno trgovac u Novom Brdu, pominje se i kao jedan od izaslanika novobrdskih činovnika: kako je saobračanje Novog Brda sa Zapadom od oktobra do decembra 1439. bilo slobodno, Dubrovčani Nikola Ptičič i Paskoje Sorkočevič putovali su preko Dubrovnika i Senja despotu u Ugarsku (Jireček, 1923, 141, 220-221). Pasko Sorkočevič, kao i pomenuti Buro Gučetič, bili su medu dubrovačkom vlastelom koja je 20. juna 1440. zadužena da despota Burda sretne na moru na putovanju od Venecije za Bar, pozdravi od dubrovačke vlade i pozove da posjeti Dubrovnik. Pasko je bio vlasnik galije koju je Dubrovnik iste 1440. g. opremio za despota, a naveden je i 25. januara 1441., pri izdavanju potvrde o deponovanju despotovog novca i dragocjenosti u riznici dubrovačke katedrale. Učestvovao je 1444. g. u despotovom pohodu protiv Turaka (Tadič, 1939, 76, 78; Vekarič, 2012b, 272-274).
53	Paskov otac Junije (Junko), s nadimkom Bjelja (Bijelič), poklisar, živio je u razdoblju oko 1345.-1401. Skopski namjesnik Pašait imao je 1409. udjela u Trepči, od četvrtine rudarske topionice („kola") Junija Sorkočeviča (Jireček, 1923, 220-221; Vekarič, 2012b, 271; Spremič, 2008, 54, Dinič, 1960, 26).
54	Marin Burov (Pecorario) Goje-Dragojevič (oko 1415.-1482.), oženjen iz roda Bona, bio je 1464. poklisar kod napuljskog kralja Ferdinanda I. Pet puta je bio dubrovački knez (Vekarič, 2012b, 102).
55	„Marino Georgii de Goze et Nichola de Radulino" (DAD, TN, 13, f. 210r). Brača Nikola i Jakov Radulino
232
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
tvenoj razini i poslovnim interesima. Svjedoci su marljivo ispitani u Smederevu, izvjesno 5. januara 1445., potvrdivši u potpunosti autentičnost dodatka oporuke. Sadržaj adicije, sačinjene, kako je na njenom završetku navedeno, 20. oktobra 1444. g., nakon invokacije s aprekacijskom formulom Yhesus, zatim je izložen u prijepisu; „Cuius additionis testamenti tenor talis est videliceü (DAD, TN, 13, f. 210r).
Na samom početku dokumenta navedeni su istaknuti društveni status testatora, unutar komune i na dvoru, ali i njegovo nezavidno zdravstveno stanje. Nikola iz Kotora, dugo-godišnji stanovnik Bara koji je stekao status gradanina toga grada („Nicolo de Catha-ro, citadin et habitador Jungo tempo in Antivari"), vrhovni kancelar najsvjetlijeg kneza gospodina despota Raške, teško bolestan tijelom („infermo grievemente del corpo"), ali milošcu Božjom zdrav umom (što je bio i preduslov za sastavljanje oporuka), sačinio je i uredio izjavu svoje posljednje volje (DAD, TN, 13, f. 210r; up. Grbavac, 2013, 81).
Prvo je svoju dušu preporučio najvišem Tvorcu. Zatim se osvrnuo na testament, vrlo vjerovatno sačinjen u Baru, u kojem je bio nastanjen: zbog toga što je na polasku od kuce sačinio svoj testament („Eperche in su la mia partida de caxa fexe mio testamento..."), kodicilom mu ne protivrječi niti ga opovrgava, vec ga, koliko se može, potvrduje (DAD, TN, 13, f. 210r). Medutim, kako su se u meduvremenu dogodile nove stvari, tj. nastali su odredeni dugovi, imao je potrebu da napravi dodatak pomenutom testamentu. Shodno tome, izjavio je da duguje i da je obavezan 112 zlatnih dukata56 g. Bartulu g. Ivana Goge.57 Formalizovana povezanost s uglednim pripadnikom dubrovačkog humanističkog kruga ukazuje na isprepletenost poslovne i kulturne društvene sfere. Bartul (oko 1407-1497.), poklisar, rizničar i književnik, bio je „prvi čovjek u Republici po savjetu i dostojanstvu", piše o njemu Ilija Lamprin Crieva (1463-1520.).58
Takode, Nikola je dugovao g. Ivanu Petrovom Županu, barskom patriciju, novac koji je dva puta poslao njegovoj porodici: „Item a Ser Zuane de Ser Piero Zupani per doy volte per denarimandati a la fameglia mia" (DAD, TN, 13, f. 210r). Za to, navodi, zna g. Junije Todrova Junija te kako kaže rečeni Junije da mu bude placeno i dato („E questo sa Ser
su u svoje trgovačko društvo 1429. g. uložili 3.500 dukata; iste je godine i dubrovački antunin doseljen iz Bara Nikola Nalis investirao u trgovačka društva znatna novčana sredstva. Jedan od dubrovačkih gradana koji je 1430. imao obavezu čuvanja zaliva bio je Nikola Radulinovič (Pešorda, Vardič, 2012, 91, 161). Iz teksta oporuke Nikole Natalisa iz Bara, sastavljene 1451. g., saznaje se da je od prodatog oružja i pancira trgovac Nikša Mioša dobio svoj dio, a ukoliko to nije potvrdeno priznanicom, odreduje da se za to pobrine SerZoymo d'Antiveri- jedan od dužnika kompanije koji se pominje i u kodicilu Nikole Archiluppisa - tako što če se dati za dug Pribisava Radulina (oca svjedoka Nikolinog kodicila) i drugih zaduženih. S obzirom da su po osnovu zajedničkog ulaganja u poslovne operacije trgovačko društvo imali ostavilac Nikola Nalis, Nikša de Miosa, Nikola i Jaketa Radulin, kako proizlazi iz sentencije sastavljene u kancelariji, po tom su se osnovu naplatili od Marina de Bizia, Nikole Granzarich i Matije de Lillo (DAD, TN, 14, ff. 192r-194r).
56	Znakovito je da Firentinac Cennino d'Andrea Cennini navodi da su kovači u Italiji u XV vijeku od jednog zlatnog dukata mogli iskovati 145 zlatnih listova, koji su se koristili za ukrašavanje rukopisa (Filippone Overty, 2008, 27, 28).
57	„Et son debito et obligato a Ser Bartolo de miser Zoane de Goze cento et dodexe ducati d'ord' (DAD, TN, 13, f. 210r). Ivan Marinov Goje (oko 1365.-1445.), bio je korčulanski vikar 1415. g., u vrijeme kratkotrajne vladavine Dubrovnika tim ostrvom. Do 1444. godine jedanaest puta je bio dubrovački knez (Vekarič, 2012b, 118).
58	Bartul se oko 1436. g. oženio plemkinjom iz roda Menje (Vekarič, 2012b, 119).
233
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Zonio de Ser Thodro de Zonio, quel che dira ditto Ser Zonio, che li sia pagato et dato.").59 Da je riječ o Archiluppisovoj porodici trajno nastanjenoj u Baru, potvrduju činjenice da se u oba slučaja radi o poslovnim ljudima iz uglednih barskih rodova Župan i Brizi, višestruko povezanih s Dubrovnikom.60 Po punomocju „Ser Theodori filii Ser Zonii Bricio", 4. avgusta 1445. se pominju još neki prokuratori testamenta pok. Nikole Archiluppisa, kancelara (DAD, DC, 59, ff. 29r-29v). Navedeni Todro (Theodorus Britius, Teodor Brizi), barski „judex juratuS' 1429. g., bio je Junijev otac (Markovic, 1902, 198). „ Todorus de Zomo de Antibaro" je još 1409. trebao da dopremi žito u Dubrovnik (Boškovic, 1962, 268, 276).
Mijenjajuci često mjesto boravka, Nikola je kao kotorski gradanin boravio, a zatim prebivao u Baru (gdje se bilježi u ispravama od novembra 1437. i decembra 1440.). Iz-vjesno se u tom gradu oženio i zasnovao porodicu; „Die Frau des Kanzlers »dona Stana«, war eine Antibarenserin" (Jireček, 1904a, 164). Ukoliko je oženio kcerku imucnog gradanina ili patricija i dobio s njom djecu, tast ili neko od njene porodice mu je mogao dati u miraz, ili ustupiti na upotrebu dio svoje kuce.61 Ne može se isključiti ni unajmljena kuca, posebno ukoliko je u Baru obavljao notarsku djelatnost. Na barsko prebivalište bi mogao upucivati kodicil od 20. oktobra 1444.62 Djeca su im mogla biti vrlo mala, tako da odredbama testamentarne adicije ženi ostavlja da bez onemogucavanja u tome raspolaže stvarima koje joj pripadaju.
Sljedeci navod u kodicilu odnosi se na dug prema g. Ivanu iz Kotora („Ser Zoane de Catharo"), u iznosu od 20 zlatnih dukata, koje je poslao njegovoj porodici u Bar prije nekoliko dana („li quali mando a la fameglia mia, pochi di fa in Antivan"). Navedene dugove je trebalo podmiriti gotovinom donijetom iz Smedereva i drugom robom koja ce se odatle poslati te avansirati i isplatiti shodno inventaru, što je Nikola zamolio da učine izvršitelji testamenta koji je sačinio i kodicila koji tada sastavlja (DAD, TN, 13, f. 210r).
Odjecu koja je u kuci gore navedenog g. Ivana, knjige i srebrninu („libri et arzentie-ra") trebalo je prodati i unovčiti s robom koja ce se odatle poslati, s tim što je tkanine i srebrninu trebalo prodati i unovčiti u pobožne namjene - za svrhe hodočasnika, kapele i drugih stvari koje je Nikola odredio u testamentu i navodi u kodicilu, buduci da izričito želi i utvrduje da do iznosa od 20 dukata za njegovu dušu bude otkupljen jedan rob iz ruku nevjernika: „voglio et ordeno che sia scomprado un servo di man di li infideli63 in fina summa di XXti ducati, per l'anima mid' (DAD, TN, 13, f. 210r).
Archiluppisov kodicil osim što kroz odredbe o primaocima oporučnih darivanja ra-svjetljava društveni krug kojem je zavještalac pripadao, važan je izvor i za proučavanje
59	DAD, TN, 13, f. 210r. Junius Bricij je 19. maja 1443. bio je potpisnik dokumenta sa strane plemenitih i mudrih ljudi Bara („nobeli e Sauij homeni d'Antibarf), na osnovu kojeg Mlečani priznaju povlastice gradu (Šafarik, 1862, 74).
60	O patricijskom rodu Župan i njegovim vezama s Dubrovnikom v.: Markovic, 2014b.
61	Cap. 154. statuta Kotora odreduje da je muž sa ženom mogao primiti u miraz nekretninu poput zemljišta ili kuce (SC, 2009, 212).
62	„... su la mia partida de caxa..." (DAD, TN, 13, f. 210r). Cap. 152. statuta Kotora odreduje „da što god od oca ili od majke ili od koje druge ličnosti bude darovano ženi, od onoga što se može darivati, sve to bice u vlasti i raspolaganju po volji same žene i njenih nasljednika poslije njene smrti ..." (SC, 2009, 211).
63	Up.: „Enfin, le dernier moyen de s'offrir une place au paradis est le rachat des captifs chrétiens, preoccupation particulièrement vive en Péninsule Ibérique" (Victor, 2014, 89).
234
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
materijalne kulture višeg staleža u Baru, kojem je vjerovatno pripadala njegova žena. Svu robu koja pripada supruzi: haljine, prstenje,64 pojaseve, lanena sukna i tkanine, Nikola je odredio da joj budu na slobodnom raspolaganju bez ikakve zapreke.65 S druge strane, istakao je da ponovo poništava prethodno obesnaženi testament, koji je sačinio dok je još bio živ njegov brat gospodin biskup (!). Naveo je i da smatra da je u drugom testamentu zapisao da treba potražiti djecu, odnosno sinove g. Almeriga iz Seravallea66 odnosno Trevisa, i dati im 9 dukata. Takode, ukoliko bi neka osoba došla iz Firence u Dubrovnik, a poznavala suprugu i djecu g. Iacoma, sina g. Zoanea di Seminiato (Scominiato, San Miniato),67 trebala joj je uručiti 14 dukata. Testator je još odredio da se potraže djeca g. Nicha iz Fana i da im na svaki način treba dati 30 zlatnih dukata. Izričito nastojanje da se značajni novčani iznosi dostave nasljednicima gospode iz Veneta, Toskane i Marke zasi-gurno govori o društvenim vezama uspostavljenim tokom profesionalnog oformljivanja, obavljanja diplomatskih zadataka ili poslovnih poduhvata.
Nikola zatim, izražavajuci dvosmjernu strategiju u izboru primalaca testamentarnih legata, završava s još jednim legatom u pobožne svrhe: franjevačkim fratrima opservan-tima zavještao je 4 zlatna dukata. Odnosni prilog testamentu je dat i zapisan 20. oktobra 1444. godine u Smederevu, u prisustvu naročito pozvanih i zamoljenih g. Paska Sorgo,68 g. Marina de Zorzi de Goze i g. Nikole, sina Pripkovog.69
64	Statut Kotora u cap. 151. utvrduje da prsten koji muž daje ženi kad je uzima i vjeri ili prstenuje bude u vlasti žene da raspolaže i čini s njim po svojoj volji utvrduje. (SC, 2009, 211).
65	„ Tuta quella roba che apartien a mia muglier; veste, aneli, centure, panni di lin, tele, sia in libertade sua senza niguna contradicior!' (DAD, TN, 13, f. 210r). Prema statutu Kotora, sve što pripada ženi prilikom udaje, ostaje njeno neotudivo vlasništvo. Cap. 149. iz 1316. godine odreduje da je muž dužan da sačini notarsku ispravu o prijemu miraza. „Odječa i tkanine doznačene kao miraz, koje budu preostale u vrijeme smrti, vratiče se kao što je primio, ..." (SC, 2009, 48, 209).
66	Serravalle, iz kojeg povjerilac očito izvorno potiče, nalazi se pokraj mjesta Vittorio Veneto, nedaleko od Trevisa; južno je Ceneda. Shodno tradiciji, cenedski biskupi su u XII v. Serravalle investiturom dodijelili lokalnim familijama. Fortifikacijski se izgraduje od 1337. g., pod Mletačkom Republikom.
67	Više pojmova upučuje na toskansku destinaciju primalaca legata. San Miniato al Monte je čuvena firentinska bazilika čija je fasada u XIII v. izgradena finansiranjem od strane Arte di Calimala (ceha trgovaca suknom), a klaustar sredinom XV v., nastojanjem Arte della Mercantia. San Miniato al Tedesco (od 1370. al Fiorentino) je komuna nedaleko od Pise. San Miniato se nalazi u blizini središta Siene. Giovanni da San Miniato (Firenca, 1360-1428.), sin notara Duccia, oficir firentinske vojske, povukao se prije 1420. u manastir S. Maria degli Angeli, stupivši u red benediktinaca. O namjeri je prethodno upoznao prijatelja, humanistu Coluccia Salutatija. Kao monah, preveo je Petrarkino djelo De remediis utriusque fortunae. C. Salutati (1331-1406.), nakon studija retorike i bilježništva bio je kancelar u Todiju i Luki, a od 1374. kod vladara u Firenci, gdje je unio petrarkistički impuls i kroz epistole humanističku kulturu (Pelloni, 2001, 1; Treccani, Salutati, Coluccio, 2015).
68	U to je vrijeme Pasqual de Sorgo imao dobra na Toplici i u Dubočici kod Leskovca. M. Orbini navodi da se Toplica u davnini, prema tvrdnjama Giacoma Castaldija, zvala Tricornesium (Orbini, 1999, 391).
69	Pripcho, Pripko, Pribislav Radulinovič, ugledni i vrlo imučni dubrovački antunin, u testamentu registrovanom 1420. g. matičnoj bratovštini ostavlja 2 perpera. Naveo je i da njegovi sinovi imaju pravo na jednake djelove ostavštine, pod uslovom da se ne podijele dok najmladi od njih ne napuni 25 godina. Za izvršitelje izjave svoje posljednje volje 1419. je odredio plemiče iz roda Grade. Godine 1411. Pribil Radulinovič je bio zakupac carine na Limu, koju je, kao i oblast Brankoviča, ekonomski iskorištavao i vojno kontrolisao skopski krajišnik Pašait; po naredenju dubrovačke vlade trebao je smanjiti carinu za četvrtinu: „non debiati tuor o far tuor la gabella integra de Limo ma abater lo quarto" (Pešorda Vardič,
235
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Nakon navedenog sadržaja adicije testamentu priložena je cedulja inventara, koji je predstavljao popis Nikoline pokretne imovine; „In qua quidem additione testamenti predicti incluxa erat cedula inventarii huius tenoris videlicet" (DAD, TN, 13, f. 210r). Inventar dobara važan je izvor za proučavanje materijalnog života ostavioca. Iako su za njegovo sastavljanje obično zaduživani testamentarni povjerenici, u ovom slučaju je, shodno specifičnim okolnostima, to uradio sam zavještalac. Način na koji je inventar tre-bao biti sastavljen bio je utvrden statutarnim pravom. Splitski statut primjerice propisuje da su izvršitelji testamenta pod prijetnjom kazne i globe od 10 libara bili dužni u roku od 10 dana nakon smrti zavještaoca sastaviti popis njegove imovine, kako se ona ne bi rasi-pala, prevarom zamijenila ili zatajila.70 U slučaju da su izvršitelji testamenta namjeravali da prodaju nešto od pokojnikovih dobara radi izvršenja testamenta ili konkretne oporučne odredbe, a stvari koje bi prodali vrijedile više od 100 solida, iste su bili dužni da oglase i stave na javnu prodaju u roku od nekoliko dana, kako bi se one prodale i ustupile najpo-voljnijem ponudaču (Grbavac, 2013, 83).
Reformacija o inventarima dobara u trogirskom statutu zapisana je 1431/32. g., pod naslovom Povjerenici (za izvršenje oporuke) dužni su sastaviti popis pokojnikovih dobara kao što čine skrbnici u pogledu imovine šticenika (Budeč, 2014, 21). Trogirski statut propisuje da su svi staratelji šticenika, koji su za to bili odredeni testamentom pokojnika ili od strane trogirske kurije, bili dužni u roku od jednog mjeseca popisati ili dati da se popišu sva pokretna i nepokretna dobra šticenika.71
Šibenski statut i njegove reformacije s dvanaest odredaba regulišu pojedinosti načina izrade inventara dobara; povjerenici (commissarii)72 su u roku od 20 dana od smrti pokojnika bili dužni da započnu s popisivanjem pokojnikovih pokretnih i nepokretnih dobara, zaloga i zaduženja, te ga morali završiti u roku od 40 dana.73 Po proteku roka, izvršitelji su bili dužni predstaviti inventar dobara knezu i kuriji, koji se potom trebao čuvati u kan-celariji komunalnog prokuratora.74
Zadarski statut propisuje da su izvršitelji testamenta preminulog bili dužni da 15 dana po njegovoj smrti pristupe izradi inventara, koji je pred zadarskim knezom i kurijom
2012, 115, 135, 153, 191, 228; Dinič, 1960, 26-27).
70	Od 1435. ili 1436. g. počeo se voditi poseban registar testamenata i inventara u koji je bilježnik unosio samo te dvije vrste dokumenata (Ančič, 2005, 101-102; up. Grbavac, 2013, 83).
71	Popis tih dobara izvršitelji su morali predati kuriji pod prijetnjom kazne u korist trogirske komune. Takode, notar je bio dužan da popis prepiše i prenese u posebno odredenu bilježnicu koja se trebala čuvati u komunalnoj blagajni u kojoj se čuvaju i spisi komune (Budeč, 2014, 21; Grbavac, 2013, 83).
72	Termini komesar, komisar, komisarijtakode označavaju testamentarnog izvršitelja; povjeriti nekome „ulogu komisara, izvršitelja posljednje volje, podrazumijevalo je dobro poznavanje takve osobe, veliko povjerenje i, u velikom broju slučajeva, prisno prijateljstvo". Ustanova testamentarnog izvršitelja je najjasnije prisutna u statutima Dubrovnika (IV, 74-77), Kotora (cap. 187-191) i Budve (cap. 168) (Ančič, 2005, 118, 121; Pezelj, 2010, 189).
73	Inventare je, kao privatno-pravne dokumente, sastavljao komunalni bilježnik, najčešče uz pomoč izvršitelja (Budeč, 2014, 14-15).
74	Shodno reformaciji iz 1415. g. (Inventari neka se prepišu u uredu opcinskog kancelara), s vremenom su se inventari čuvani u prokuratorovoj kancelariji gubili i nestajali. Zato ih je komunalni kancelar, odnosno notar, trebao prepisati u posebnu knjigu (Budeč, 2014, 17-18). Statut Pirana je propisao da se po notarevoj smrti notarske knjige arhiviraju u prostoriji crkve sv. Jurija (Mihelič, 2011, 647).
236
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
trebao biti predstavljen u vremenskom roku od 60 dana.75 Statut Zadra precizno reguliše i formu inventara: na njegovom početku notar je morao ucrtati oveci znak krsta, a zatim je trebao slijediti popis svih nekretnina, pokretnosti, tužbi, dugova i potraživanja s tačnim imenima i prezimenima i svim drugim pojedinostima.76 Tako sastavljen inventar izvršitelji su bili dužni prije isteka roka od 60 dana predati na čuvanje gradskom knezu i njegovom sudu, koji ga je trebao odložiti na čuvanje u kancelariji prokuratora (procuraria) zadarske komune (Grbavac, 2013, 83). Prema cap. 435. statuta Kotora, izvršitelji su bili dužni da naprave inventar poslije smrti testatora u roku od mjesec dana77 najviše od kako imaju obavještenje o njihovoj ulozi, o svim posjedima pokretnim i nepokretnim, stvarima i dobrima koja se krecu, potraživanjima i dugovanjima.78
„INVENTAR ROBE KOJA SENALAZIKOD G. NIKOLE KANCELARA"
„Inventar robe koja se nalazi kod g. Nikole kancelara u zlatnom novcu, srebrnini i odjeci" (DAD, TN, 13, f. 210r).79 Zlatnih dukata je 215. U asprama je 2.000.80 U srebrnini, u jednoj bačvici su bili kaleži (cuppe), njih dva, izradeni na bosanski, i treci na ugarski način (,.Javorade al modo bosinexe, la terza ala ungarescha").81 Srebrno stolno posude izradeno na bosanski način, koje je vjerovatno prvenstveno služilo izlaganju, cijenjeno je ne samo zbog količine ugradenog srebra, vec i zbog umijeca obrade, a potvrdeno je
75	U slučaju da je neka osoba iznenada umrla ili nije nije bila u stanju da sastavi testament i imenuje izvršitelje, imenovao ih je zadarski sud (Grbavac, 2013, 83; Budeč, 2014, 21).
76	Res mobiles su obuhvatale i novac, zlatninu, srebrninu, nakit i dragulje, tekstil, lične stvari, stvari iz domacinstva (Grbavac, 2013, 83).
77	Prema dubrovačkom statutu, Liber III, cap. XLI. De forma testamentorum, svjedoci, odnosno epitropi su u roku od 30 dana od smrti testatora morali doci pred zakletim sudijama i notarom da potvrde odredbe preminulog, odnosno preminule (Statuta Ragusii, 1904, 70).
78	Inventar su bili dužni da predoče knezu i sudijama grada Kotora i da ga daju na čuvanje rizničarima relikvija sv. Tripuna. Izvršitelji su takode po inventaru morali da polažu račun o svim legatima i testamentarnim uslovima, kao i o svemu što su uradili za vrijeme svojeg upravljanja zaostavštinom. Kancelar ili zakleti notar Kotora je upisivao dan kad je inventar predat. Za čuvanje inventara trebao je da bude odreden jedan sanduk ili škrinja u kojem ništa drugo nece biti čuvano. „Rizničari su dužni da sačine svesku u kojoj ce se bilježiti svi rečeni predati i dati inventari u njihovo vrijeme." Cjenovnik naplata iz 1431. g. odnosio se i na sastavljanje inventara (SC, 2009, 344, 429).
79	Iako je riječ o prijepisu bilježaka, indikativno je ukazati na način pisanja ovog oblika privatno-pravnih dokumenata. Splitske inventare dobara notar Ivan pok. Qove iz Ancone sredinom XIV v. pisao je kao i sve ostale bilježničke isprave, upisujuci predmete do kraja reda, a zatim nastavljao upisivanje u sljedecem redu, vjerovatno nastojeci da uštedi papir. Isprave iz fonda kurije Zadra u XIV v., kao i šibenske, pisane su uglavnom na uobičajen način - izradom listi na kojima se svaki pojedinačni predmet upisivao u novi red (up. Budeč, 2014, 25).
80	Aspra, srednjovj. grč. aonpog: bijel, sitan novac, najmanja novčana jedinica u Turskoj, sinonim za akču i novac uopšte (jaspra, jasprica).
81	Up. coppe tedesche od stakla, s ovecim dnom, koje se nalaze od tog vremena u srpskim krajevima, a majolika s gotičkim motivima i u Smederevu. Svjedočeci o materijalnoj kulturi balkanskog zaleda, naručivane su od početka XIII. do kraja XVI. v. za domacinstva srpskih i bosanskih velikaša i trgovaca. U tome su imale udjela dubrovačke kolonije. Predstavljajuci mletački kulturološki obrazac, Dubrovčani su uticali na razvoj tamošnje urbane kulture i stil umjetničkog oblikovanja (Bikic, 2006, 205, 206, 208, 210; DAD, TN, 13, f. 210r).
237
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
mnogim arhivskim zapisima (Belamarič, 2012, 56, 60).82 Jedan srebrni bokal je izraden na turski način, „in bel modo".83 U jednoj platnenoj vrečici su se nalazile, jedna u drugoj, tri srebrne čašice. Od ostalih kučanskih srebrnih predmeta pobrojane su 4 tacne i 10 ka-šika. Navedena je, pored toga, jedna i po libra srebra, „piu tostopiu cha manchd' (DAD, TN, 13, f. 210r).
Nakon novca i srebrnine, navedeni su i opisani odjevni predmeti i tkanine koji su se našli kod kancelara Nikole. Jedna crna84 somotna vesta, postavljena krznom kune zlatice i kune bjelice („di marturi e fuine"), bila je pozajmljena Vuku Bramuševicu pri polasku vojvodi85 Stipanu i vojvodi Radosavu; kada se vrati trebao je predati izvršiteljima Niko-line izjave posljednje volje (DAD, TN, 13, ff. 210r-210v). Ukoliko se na njoj bude našla kakva mrlja ili bude oštečena, pozajmljivač je trebao da je popravi ili da plati onoliko koliko vrijedi.86 Pomenut je zatim jedan smotak od 8 lakata londonskog sukna.87 Ukoliko se ranije navedena vesta bude mogla prodati u Smederevu, neka se proda i platno, odredio
82	Splitski trgovac ser Baptista de Augubio je, kako se navodi 1480. g., posudivao gradskom knezu i kapetanu, kaštelanima i mnogim gradanima srebrninu i zdjele koje je kupio u Bosni, za svadbene gozbe, a vjerovatno i za druge svetkovine (Belamarič, 2012, 55).
83	„Na terminologiji opaža se, takode, kako turski uticaj biva s dana u dan snažniji. ... Turskoga je mnogo bilo u vojnoj opremi, odelu i u pokučstvu; turski talambasi, buzdovani, noževi, konjska oprema, bakreno posude, prostirke itd." (Jireček, 1923, 221; DAD, TN, sv. 13, f. 210r).
84	Poželjna u odijevanju, crna je ukazivala na moč i povlaščen društveni status kasnog srednjeg vijeka. U dvoznačnosti karakterističnoj za sisteme simbola i srednjovjekovni senzibilitet, crno je označavalo vrline poput poniznosti, strpljenja, umjerenosti i kajanja, kao i - na drugoj strani - očaj, žaljenje i smrt. Krajem srednjeg vijeka u odijevanju vladara i patricija trijumfuje pozitivna crnina, obilježje skromnosti. Moda crne u odijevanju od sredine XIV v. preplavljuje cijeli Zapad. Čini se da se rodila u Italiji kao posljedica zakona protiv raskoši koje su proglasili pojedini gradovi, propisa koji su u odijevanju zabranjivali upotrebu suviše živih i preskupih boja. U Italiji je u XV v. upotreba crne boje bila rezervisana isključivo za aristokratiju, dok je u Španiji ekstravagantna crna bila elitistički odgovor na zakon protiv luksuza. Crno, boja pokore, dobijana upotrebom jeftinih pigmenata, savjetovala se kao poželjna. Za bojenje tkanina u crno korišteni su kora ili korijen oraha ili johe, šišarka, rujevina, čad, razni biljni ugljeni, itd. Kako su dobijene nijanse brzo blijedile, njihova aplikacija na krznima bila je lakša i „tvdokornija". Žaljenje preko odječe (korote) se medutim sporo uspostavljalo i dugo vezivalo isključivo uz aristokratiju. Takva moda, o kojoj krajem XI v. postoje svjedočanstva u Španiji, širi se na susjedna područja u XIII v., kada nastaje običaj izbjegavanja živih boja. Tek u XVI v., pod uticajem protestantizma, crna, u kontekstu temeljnih sistema značenja i složenih kulturoloških konstrukcija, postaje žalobnom bojom (Pastoureau, 2003, 4, 5; Džidič, Barbančič, Simončič, 2013, 31, 32).
85	„U vojnoj i gradanskoj upravi najuglednije beše dostojanstvo vojvode; na dvoru je bio »veliki vojevoda«, dok su druge vojvode bili namesnici u glavnim mestima, kao na pr., u Smederevu, Srebrnici, Novom Brdu, Baru, a ostali, opet, poslanici ili vojni zapovednici" (Jireček, 1923, 220).
86	„Item se sera qualche macula over danno in essa, che refaça o che pagi la vesta quel che la val' (DAD, TN, 13, f. 210v).
87	„Item e I cavezo dipanno di Londra son braza VIIIlagha e ama" [?]; (DAD, TN, 13, f. 210v). Cavezzo je (pre)ostatak platna veče metraže, restl; „Ruotolo, si direbbe quando la tela fosse molta ed avvoltata" (Boerio, 1856, 154). Brachia je predstavljala osnovnu mjeru za tkanine, ali je postojala razlika u njenoj dužini u metrološkom sistemu komuna. Ukoliko se ovdje mislilo na dužinu „po barskoj mjeri", indikativno je da je 1445. g. mletački Senat bio izričit oko toga da Barani moraju uskladiti glavne mjere - za vino i ulje - sa mletačkim. Dužina kotorskog lakta od 52,5 cm utvrdena je na osnovu relacije s mletačkim laktom. Splitski notarski spisi XV v. potvrduju da su se razlikovala mletačka bracia i brachia ad mensuram Spaleti (Markovič, 2014a, 383; SC, 2009, 51; Andrič, 2015, 480).
238
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
je Nikola; ukoliko to ne bude moguce, da se pošalju dolje u Primorje („zo ala marinä"). Još su od odjece navedeni šešir od samurovine88 s krznom kune bjelice, jedna suknja od stare čohe, kao i nova lisičja krzna.89 Na osnovu ovog dijela inventara može se primijetiti da je Nikolin boravak u hladnim predjelima našao odraza i u popisu njegove zaostavštine. Široka primjena neizokrenutih krzna pripadala je najegzotičnijim obilježjima istočno-evropskog stila odijevanja: krzno se nosilo prebačeno preko ramena i prikopčano kod nogu životinje; posebna pokrivala za glavu obrubljena krznom i ukrašena perjem takode pripadaju toj kategoriji, a bila su zajednička Ugarskoj, Poljskoj i Kozacima (Klaniczay, 2003, 10).
Da je kancelar sastavio vlastiti inventar, koji je nagovijestio u kodicilu,90 svjedoči odredba prema kojoj mu je Nikola Radulinov trebao dati 2 dukata.91
BIBLIOTEKA NIKOLE DE ARCHILUPPISA
Odjeljak inventara koji započinje rečenicom „Item in saccho libri infrascriptf je zarana postao predmetom istoriografske pažnje, posebno od strane istoričara kulture. Navo-deno je da su Nikolini latinski i talijanski rukopisi iz oblasti istorije, filozofije, medicine i teologije svjedočanstvo njegovog visokog humanističkog obrazovanja te da je biblioteka koja se nalazila u njegovom domu u Smederevu vjerovatno bila poznata društvenom krugu u kojem se kretao (Jireček, 1904a, 164-165; Kovijanic, 1976/80, 131-132; Stokic Simončic, 2011, 1). Djelujuci kao notar, kancelar i orator, vjerovatno je budio zanimanje za klasike antike i savremenu književnu produkciju (up. Janekovic Römer, 2006, 11, 14; Ančic, 2005, 124). Popis koji inventar sadrži ukazuje da je kasnosrednjovjekovni pri-vrženik humanističke kulture posjedovao ne samo rukopise koje je mogao steci tokom
88	Samur (Martes zibellina) je grabljivac visokokvalietnog krzna iz roda kuna; vrsta se ranije rasprostirala od Poljske i skandinavskih zemalja preko Rusije do Japana. Ven. zibelin, zebelin, tal. zibellino, fr. zibelin, en. sable, od rus. coöonb; Ivan Grozni je od pokorenih kazanskih Tatara zatražio godišnji tribut od 30.000 samurovih krzna; Henry VIII je odredio da samurovinu mogu nositi samo plemiči s dostojanstvom iznad vikonta (up. Boerio, 1856, 811).
89	„ Item un capello di zibilun, con unpelle fuine. Item una gona di panno vecchio e le volpe nove" (DAD, TN, 13, f. 210v).
90	„... debiti cusi fatti de denari contanti che de qua seportara e de altra roba che de qua se mandera per inventario seporanpagar..."; up. „inventarijmea introcluxa"(DAD, TN, 13, ff. 210r-210v).
91	„Item Nicola de Radulin me die dar 2 ducati" (DAD, TN, 13, f. 210v). Statut Kotora u cap. 435. iz 1417. odreduje: „ako bi neki gradanin ili stanovnik u Kotoru sačinio testament izvan našeg grada Kotora, u drugom gradu, komuni ili državi, gdje se prava zapisuju ili opslužuju u kancelariji notara, rečeni testament ce biti tvrd i valjan i ako bude sačinjen po uredbi onoga grada, komune ili države i bude posljednji ...". „Na sličan način svako može svojom rukom napisati testament izvan Grada i bice tvrd i valjan". Izvršitelji su bili dužni da testamentarne uslove i zavještanja izvrše prema njihovom sadržaju i u odredenim rokovima, pod prijetnjom kazne (SC, 2009, 343). Odgovarajuca odredba nalazi se u trecoj knjizi dubrovačkog statuta, cap. XLII. De testamentis factis extra Ragusium: „[1] Si contingerit quod aliquos Raguseos vel Ragusea extra Ragusium moriens fecerit testamentum, volumus quod testes velpitropi qui ipsi testamento presentes fuerint, possint et debeant infra unum mensem, postquam pervenerint ad civitatem Ragusii, venire coram d. comite et judicibus suis et jurato notario, et annunciare testamentum predictum. [2] Qui postquam a predictis d. comite et judicibus et notario fuerint exsaminati, si eis ydonei videtur ..." (Statuta Ragusii, 1904, 70-71).
239
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
profesionalnog obrazovanja ili specijalizacije, več i one koje su u njegovo vlasništvo mogli dospjeti kasnijim darivanjem, zakupom, zalaganjem ili pozajmicom, posebno spise koji su nastajali izvan manastirske produkcije.92 Osim što su se upotrebljavani rukopisi otkupljivali od ranijih vlasnika ili stacionara koji su ih davanjem na prijepis umnožavali (sstationarii librorum), često su i studenti davali da se izrade prijepisi iz predložaka (exem-plaria) koji su iznajmljivani u univerzitetskoj sredini (Lonza, 1990, 106). Testamentarno raspolaganje ukazuje na pokretljivost rukopisa, vrijednost i mogučnost kvantitativne analize u njihovoj trgovini.93 Navedeni naslovi svjedoče o učenosti recipijenta, o zanimanju samosvjesnog duha za staroklasičnu kulturu i preteče humanizma, za otmjenost latinštine i hriščanski nauk. Usredsredenosti na proučavanje, sabiranje, komentarisanje i podražavanje antičkih autora i kasnijih literarnih i stilskih uzora, prožetih zasigurno teološkim obzirima, individualnu karakteristiku daje posebno zanimanje za medicinu, kao i za onostrano. Sačuvani tekstovi notara, fragmenti i izvadci iz drugih spisa, sugerišu da je uvjerljivost u njegovim javnim istupima bila u funkciji reprezentovanog ugleda i moči, da je odražavala vrijednosti i formalne zahtjeve odnosne društvene sredine. Medutim, rječitost odnosno retorsko umiječe - govornički, estetički i etički odjeci istorijskih traktata, kontakata s učenim ljudima, oživljeni uticaji tumačenja možda još studentskih zapisa s predavanja neke od humanističkih disciplina, a svakako biblijskih i ranohriščanskih tema - bili su takode sredstvo lične promocije. Radi podrobnijeg uvida u interesovanja i svjetove spoznaje koje su mogli otvoriti svojem vlasniku i čitaocu,94 uz svako nabrojeno djelo ili naslov dati su podaci o autoru, kontekstu nastanka, odnosno njihovom sadržaju.
„Imprima Valerio Maximo"; sasvim izvjesno, riječ je poznatom spisu Valerija Maksi-ma, rimskog pisca. ValeriusMaximus, autor zbirke istorijskih (rimskih i grčkih) dogadaja i anegdota, pisao je u vrijeme Tiberijeve vladavine (14-37. g. n. e.). Njegova Spomena vrijedna djela i izreke u 9 knjiga, za koja je uzimao gradu iz spisa Cicerona, Livija, Sa-lustija, Pompeja Troga i sada izgubljenih izvora, bila su namijenjena školama retorike. U skračenom obliku epitoma bila su popularna u srednjem vijeku.95
„Item Declamationes de Quintilian." Pod imenom največeg uzora govorništva i knji-ževnog istoričara Marka Fabija Kvintilijana sačuvane su dvije zbirke retorskih vježbi, tzv.
92	Na univerzitetima, najvredniji rukopisi su bili često lancima vezani u bibliotekama za javnu upotrebu, dok su jeftiniji prijepisi mogli iznajmljivati pojedincima radi učenja (Filippone Overty, 2008, 1, 2; up. Descendre, 2010, 592).
93	Shodno poznatim podacima, trgovanje knjigama na istočnom Jadranu počelo je u Zadru osamdesetih godina XIV v. (sačuvan je popis knjiga naručenih za dučan trgovca Luke Leonisa (Ančič, 2005, 123).
94	„Item in saccho libri infrascripti. Imprima Valerio Maximo. Item Declamationes de Quintilian. Item Boetio, De consolatione philosophiae. Item libro di Constantin Moncho De medicina. Item Bucholicha de Petrarcha. Item un volume grosso in papiro in lo qual son molti trattati et molti libri. Item un libro in papiro recolete di molti doctori Italiani. Item un libro in pergamino antigissimo in teologia et in sacra scriptura. Item un officiolo di Nostra Donna, con molte altre orationi. Item Salustio Catilinario etIugurtino. Item doy scartadelli (?) in gromantiä' (DAD, TN, sv. 13, f. 210v).
95	DAD, TN, sv. 13, f. 210v. Prilikom osnivanja katedre za moralnu filozofiju, odnosno fakulteta slobodnih umiječa, 1455. g. u Barceloni, težište je bilo na tekstovima Aristotela, Cicerona, Seneke, na De consolació Boetija, odnosno Factorum et dictorum memorabilium libri novem Valerija Maksima (Hernando I Delgado, 2011, 13-14, 17, 21, 23, 34, 40).
240
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Declamationes Maiores i Declamationes Minores, koje su mu se počele pripisivati od IV v., ali su to falsifikati. D. Maiorespredstavljaju potpuno razradene retorske vježbe sa fiktivnim temama, a D. Minores samo skice takvih deklamacija. Za Kvintilijana je retorika bila ars bene dicendi, a njen cilj pravilno govoriti i misliti. Smatrao je da se govornička vještina može postiči samo neumornim radom, istrajnim učenjem, raznovrsnim i čestim vježbama, udubljivanjem u predmet i osobitom prisutnošču duha. Traktati temeljeni na spisima klasičnih retoričara kakav je bio Kvintilijan instruirali su pravilima epistolarnog komuniciranja te proširivali političke ideje. Pri tome je, zbog široke prakse javnog čita-nja, razlika izmedu usmenog i skripturalnog političkog diskursa bila nezamjetljiva.96
„Item Boetio, De consolationephilosophiae."97 Objedinjujuči antičke književne tradicije i nasljede grčko-latinske filozofije, De Consolatione je, nakon Biblije i spisa sv. Av-gustina, bilo jedno od najuticajnijih srednjovjekovnih djela, sve do renesanse, što je po-tvrdeno s više od 400 sačuvanih rukopisa, njihovim brojnim komentarima i prijevodima na vernakulare.98 Prvi redovi De Consolatione predstavljaju Boetija (oko 480.-524/25.) kao čovjeka obuzetog tugom, koji traži utjehu za svoju patnju. Polazeči od vjerovanja da če nači utjehu u elegijskim stihovima, domašaj i karakter antičke utjehe definiše kao forme podsticanja na racionalno i odgovorno ponašanje u odnosu na žalost. Boetije izgleda da priznaje da je prevashodni zadatak konsolatornog diskursa uklanjanje žalovanja slo-bodnim govorenjem, pribjegavanjem racionalnim argumentima. Muze Filozofije, mogu-če pod uticajem Avgustinovog pogleda na slobodna umijeca, zamjenjuju Muze Poezije. Postaju oblik moralne instrukcije kojima tuga može lakše biti poražena, čime filozofija postaje medicina animi. Kada filozofija počne da primjenjuje svoja sredstva da ga utješi, Boetije če se (slijedom Sokrata, Seneke, ili Sorana) pokazati sposobnim da se suoči sa svojim uvjerenjima, kao i sa smrču, s dostojanstvom, bez straha i očaja (Mihai, 2013, 45-46, 49, 53-54, 56).
„Item libro di Constantin Moncho De medicinä'. Postoji više verzija životnog puta Konstantina Afrikanca.99 Prema benediktincu Petru Dakonu, koji u djelu De viris illustribus Cassinensis coenobi izlaže podugačak životopis egzotičnog monaha, Konstantin je, roden u Kartagini, sumnjičen zbog erudicije, izbačen iz nje kao „vrač". Pobjegao je oko 1065. u Salerno, da bi se oko 1076. zamonašio u Monte Cassinu. U Salernu ga je prepoznao brat
96	DAD, TN, 13, f. 210v. Marcus Fabius Quintilianus (Calahorra - Callagurris Iulia Nassica, Hispania Tarraconensis, 35/40. - Rim, 90. g. n. e.); De institutione oratoria, obimni retorski priročnik, posljednje je, glavno i jedino sačuvano njegovo djelo (sr.wikipedia, Marko Fabije Kvintilijan, 2014, 6).
97	DAD, TN, 13, f. 210v. Boetijev spis se nalazi i u biblioteci Archiluppisovog savremenika, splitskog bilježnika Petra Petronje (Ančič, 2005, 124).
98	Zanimljivo je da u svojem djelu Convivio (1304/07.) Dante referira na Consolatio Philosophiae kao manje poznat spis: „misimi a leggere quello non conosciuto da molti libro di Boezio..."; proslavljeni retoričar i filozof, Danteov maestro Brunetto Latini, koji je u svojoj biblioteci imao tekstove Cicerona, Sallustija i Ovidija, mogao je uticati na Dantea da čita i Boetija (up. Brunetti, Gentili, 2000, 26, 27, 31). Petrarca je 1342/43. u Vauclusei kraj Avignona, vjerovatno inspirisan i Boetijevom samoodbranom Utjeha Filozofije, sačinio vlastiti duhovni testament - djelo Tajna (Secretum) / Secretum meum /De secreto conflictu curarum mearum (Mardešič, 1977, 416; Roessli, 1999, 27-72).
99	Constantinus Africanus Cassinensis monachus; rod. oko 1010/20. u Kartagini ili na Siciliji - 1085/87., Monte Cassino; ljekar (Encyclopœdia Britannica Online, Constantine The African, 2014, 1).
241
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIČ: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
kralja Vavilona (tj. fatimidijskog kalifa Kaira) i preporučio normanskom vojvodi Robertu Guiscardu.100 Kao mladič je u Vavilonu (po P. Diaconu u Kairu) učio gramatiku, logiku, dijalektiku retoriku, fiziku, geometriju, aritmetiku, matematiku, astronomiju (medicinu), „prizivanje duhova" (tj. negromantiju) i muziku Haldejaca, Arapa, Persijanaca i Saracena. Navodi se i da je u Egiptu završio medicinu. U Monte Cassinu je prevodio medicinske spise Galena, Hipokrata i arapskih pisaca na latinski jezik.101 Medutim, ne postoji kritički prije-vod nekog od Konstantinovih djela koji se zasniva na arapskom izvoru i kolaciji latinskih rukopisa. Poznati su navodi o plagiranju. Od značaja je i dalje katalog koji je kompilirao po-menuti monah Pietro Diacono (bibliotekar Monte Cassina od 1110. do 1153.), zabilježivši 23 naslova. Konstantin je ponajprije zaslužan za upoznavanje Zapada s grčkom i arapskom medicinom preko djela Pantechne („Potpuno umijece"), verzijom teorijskog dijela Kraljevske knjige (Kitab al-maliki), persijskog ljekara 'Ali ibn al-'Abbas al Magusi-a (nastale prije 977/78.), kao i praktičnim dijelom medicinskih znanja opusa Pantegni, od kojeg je preveo samo dvije ili tri knjige (neke se pominju kao samostalna djela, npr. Antidotarium ili Chirur-gia). Shodno navodu102 iz Archiluppisovog inventara, indikativan je Konstantinov spis De simplice medicina, prijevod djela Isaaca Iudeusa Kitab al-adwiya al-mufrada wa'l-agdiya („O jednostavnim ljekovima i režimu ishrane").103
100	Prema drugoj verziji, roden je u Tunisu; obrazovan je u velikoj džamiji Zaituna, dok je u Kartagini radio kao ljekar. Prema Konstantinovoj biografiji koja se pripisuje tradiciji Salernitanske medicinske škole, shodno glosi Diaetae universales magistra Mattea F. (sačuvanoj u rukopisu iz XIII v.), navodi se da je bio Saracen koji je u Salerno prvi put došao kao trgovac. Saznavši za nestašicu medicinskih tekstova u Salernu, vratio se u Afriku da ih prikupi i donese, ali je dio njih nestao u brodolomu kraj Capo Palinura, medu kojima i praktični dio Pantechne. Prema trečoj verziji Konstantinovog životopisa, svakako legendarnoj (rukopis iz XV v.), ljekar je bio uhvačen od salernitanskih pirata i prodat u Salernu kao rob. Učinivši da princ Salerna ozdravi, osloboden je (up. von Falkenhausen, 1984, 1-9).
101	David W. Tschanz navodi da je tuniški Musliman, trgovac i učenjak Konstantin Afrikanac roden u središtu Zirida, Qayrawänu, 1017. g., da je studirao medicinu u rodnom gradu i u Bagdadu te bio sakupljač knjiga iz medicine. Optužen za praktikovanje magije, izbjegao je iz Kartagine u Salerno, gdje je predavao medicinu (Tschanz, 2012).
102	U Engleskoj XIV-XV vijeka su bile tražene knjige „uradi sam", koje su pokrivale područja ličnog zdravlja i veterinarske medicine (up. Filippone Overty, 2008, 4, 12, 15).
103	Ostali naslovi koji se vezuju za Konstantina monaha su: Liber graduum, tj. „Sigurnost o onome što se odnosi na jednostavne ljekove", Ahmed-ibn al Jazzar-a iz Qayrawäna; Viaticum, prijevod popularnog djela istog pisca; Dieta ciborum, prijevod spisa Isaaca Iudeusa Israelija - najznačajnijeg ljekara Zapadnog kalifata, preminulog sredinom X v.; Liber febrium je takode prijevod traktata I. Iudeusa, kao i Liber urinae; De coitu; Expositio Aforismi, prijevod Hipokratovog djela s Galenovim komentarom (Bagdad, IX v.); Tegni, vjerovatno prijevod Galenovog spisa Ars parva; Megatechne (Megategni), prijevod arapske redakcije Galenovog djela; Disputatio Platonis et Hippocratis in sententiis, vjerovatno prijevod; De gynecia, traktat koji je Niccolo iz Reggia na Kalabriji u XIV v. predstavio kao De mulierum morbis in Constantini Africani...; Depulsibus; Pronostica (Hipokratov Prognostikon), uvršten s Galenovim komentarom u djelo Articella (salernitanski medicinski priručnik u upotrebi do XV v.); De experimentis; Glossae herbarum et specierum, možda redakcija Dioskuridovog djela; Liber de medicamine oculorum, prijevod traktata Hunayn-a, zasnovanog na Galenovom djelu. Tradicija Konstantinu pripisuje još nekoliko spisa: Liber de stomacho, kompilaciju arapskih izvora posvečenu njegovom zaštitniku Alfanu iz Salerna; Libri II de melancholia, prijevod spisa Ishäq ibn 'Imrän-a (X v.), temeljenog na traktatu kasnoantičkog ljekara Rufa. Sumnjive su medutim atribucije traktata De animalibus, De elephantia, De oblivione, prijevoda filozofskog spisa I. Iudeusa De definitionibus i dr. (von Falkenhausen, 1984, 1-9; Cipra, 1986, 47).
242
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
Sl. 1: Allegoria Virgiliana - stranica iz iluminiranog kodeksa s Vergilijevim djelima koji
je pripadao Petrarki. Simone Martini: 29,5 x 20 cm; oko 1336. Biblioteca Ambrosiana,
Milano (Wikipedia)
243
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
„Item Bucholicha de Petrarchd' (DAD, TN, 13, f. 210v). Bucolicum carmen, Pastirski spjev, napisan izmedu 1346. i 1349. g., zbirka je 12 ekloga po uzoru na Vergilije-ve Bucoliche. Petrarca je djelo dopunjavao do 1357. g.; Giovanniju Boccacciu je 1359. dozvolio da ga prepiše, a 1361. je poslao primjerak biskupu, humanisti i kancelaru Janu ze Stredy (Johann von Neumarkt), od kada se počelo plasirati u javnost. U pastoralni ambijent je u formi dijaloga unijeta nova tematika s brojnim aluzijama na dogadaje iz onovremenog političkog ili ličnog života. Medutim, date su s mnogim nejasnim alegorijama, koje zahtijevaju komentare. U prvoj, možda najzanimljivijoj eklogi, razgovaraju pastiri Silvio i Monico (u kojima se prepoznaju Petrarca i njegov brat Gherardo) o protiv-stavljenosti svjetovnih želja i nastojanja religioznog života. U drugoj se žali smrt kralja Roberta Anžuvinskog i uništenje Napuljske Kraljevine. U trecoj je prikazana Petrarkina ljubav prema Lauri; Dafne nakon dugo moljenja kruniše Stupea poetskim vijencem. U četvrtoj eklogi se objašnjava božanska priroda pjesništva. Peta, šesta i sedma ekloga slave revolucionarne poduhvate Cole de Rienza i osvrcu se na papinsku kuriju. U osmoj, takode politički polemičnoj, Amiclade (Petrarca) napušta službu kod Ganimeda (kardinal Giovanni Colonna) nudeci svoje pjevanje Gilliji (Azzo da Correggio). Deveta, deseta i jedanaesta ekloga govore o boli zbog smrti izazvanih kugom, kojoj su podlijegli Laura i prijatelji. Posljednja Petrarkina ekloga suprotstavlja engleskog kralja Edwarda III i kralja Francuske Jeana II Dobrog. Ušavši u univerzitetsku nastavu još prije Petrarkine smrti, ekloga ce uz elegiju i epigram u latinskom pjesništvu postati najviše njegovana književna vrsta preuzeta iz antike.104
Nadalje je u Nikolinom kodicilu u jednom velikom papirnatom svesku sumarno navedeno više traktata i knjiga: „Item un volume grosso in papiro in lo qual son molti trattati et molti libri." Takode, u jednoj knjizi od papira su se nalazile „recolete di molti doctori Italia-ni."105 Moguce da su u njoj bile sabrane zabilješke kao rezulat kazuisitičke metodologije ius commune-a, koju je na tamošnjim univerzitetima proizveo mos italicus (up. Ramis-Barcelo, 2014, 36, 48). Ekscerptirani komentari raznih autora bili su u to vrijeme uobičajeni, bilo da je riječ o pravnim citatima106 iz kanonističke literature, procesualistike i notarskih priručni-
104	Bucólica Francesca Petrarke je auto-egzegeza u danteovskoj tradiciji s antičkim uzorima kakvi su, prema Boccacciu, Teokrit i Vergilije. Kombinacija Vergilija i filozofije bila je naširoko praktikovana od medievalnih sholijasta artistotelovskih tekstova, npr. Aristotelovog De coelo i osme ekloge Vergilijeve Bukolike (internetculturale.it, Pathways through Literature - Italian writers, 2011, 1; Brunetti, Gentili, 2000, 39; Mardešič, 1977, 416).
105	DAD, TN, 13, f. 210v. Up.: „Por una parte las bibliotecas jurídicas, imprescindibles para el ejercicio de la profesión, constituyen un importante patrimonio, cuya formación es difícil tanto por el elevado valor económico de los libros como por su escasa circulación" (Ramis-Barceló, 2014, 46-47).
106	Zapaženo je da su se istočnojadranski notari XIV-XV v. obrazovali uglavnom u Padovi i Bologni, učeči o sastavljanju isprava iz istih priručnika i knjiga. Societas notariorum civitatis Bologne je početkom XIV v. svojem predstojniku Rolandinu de Passageriu u atrijumu crkve sv. Dominika podigla spomenik. Barcelonska humanistička i notarska dokumentacija XV v. obuhvata brojna djela i autore, medu kojima su se mogli nači: Rethorica novissima i Rota Veneris Buoncompagna da Signa (c. 1165/75.-c. 1240.), profesora retorike u Bologni i Padovi; Liber formularius Rainera iz Perugie (1214.); Candelabrum de arte dictandi, priručnik retorike gramatičara Bene da Firenze (| 1239.), predavača u Bologni; Rethorica pomenutog B. Latinija (1220-1294.); Epistolari C. Salutatija (1332-1406.); Bucolica F. Petrarke (13041374.); De insignis moribus etliberalibus studiis liberpadovanskog humaniste Pier Paola Vergeria (1370-
244
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
ka,107 ili filozofskim odnosno istorijsko-enciklopedijskim tekstovima; često su auctoritates praceni i izvadcima sabranim iz Boetijevih djela.108 Trogirski plemic ser Petar de Cepio (Cipiko) je npr. 1423/38. prepisivao odlomke i cjelovita djela u svoje kodekse.109
Zatim su navedeni jedna prastara pergamentna knjiga o teologiji i Svetom pismu („Item un libro in pergamino antigissimo in teologia et in sacra scriptursT) te Bogoro-dičin oficij manjeg formata s mnogim drugim molitvama („Item un officiolo di Nostra Donna, con molte altre oratiom").110
Po teološkom ekskursu, inventarisanje se povratilo svjetovnim naslovima; „Item Sa-Iustio Catilinario et Iugurtino". Gaj Salustije Krisp, rimski istoričar i književnik, roden je u uglednoj plebejskoj porodici u Amiternu, u sabinskoj zemlji.111 Vec je u antici sma-tran dobrim piscem; Tacit ga u Analima hvali, a Kvintilijan smatra boljim od Tita Livija, stavljajuci ga u istu ravan s Tukididom. Salustije je značajan jer je pripovjedačkim kva-litetima i nastojanjem da objasni povezanost i uzroke različitih dogadaja, u odnosu na analiste, metodološki utemeljio novi pravac u književnosti. Dao je majstorske portrete glavnih ličnosti o kojima je pisao (Katiline, Jugurte, Kornelija Sule). Glavni uzor mu je bio Tukidid, kojeg je nastojao da slijedi u istinoljubivosti i nepristrasnosti, u umetanju „filozofskih" razmišljanja i kratkoci stila.
Salustijev prikaz Katilinine zavjere, pod naslovom De coniuratione Catilinae ili Bellum Catilinae, daje prikaz dogadaja znamenite 63. g. st. e. Salustije je, vjerovatno s
1444.) i dr. (up. Budeč, 2014, 24; Ančic, 2005, 108; Hernando I Delgado, 2011, 18-20; Darovec, 2014, 462).
107	Ponajprije iz čuvenog spisa Summa totius artis notariae (1255/73.) Rolandina de Passageria, koji predstavlja uvod u notarsko umijece i sadrži niz formula za različite pravne poslove (npr. „le formule per le nomine notarili comitali"); u izuzetno širokoj upotrebi, doprinio je širenju instituta rimskog prava. Difuziji je doprinijela i činjenica da je bio inkorporiran u Speculum iudiciale Guillelmusa Durantisa, koji je generacijama služio kao pravni priručnik. Summa Rolandini je evidentirana 1435. g. u inventaru biblioteke splitskog komunalnog pisara ser Petra Petronje iz Kopra (Lonza, 1990, 107, 112-113; Ančic, 2005, 108; Darovec, 2014, 462, 475, 479).
108	Shodno raspostranjenosti, mogli su još doci u obzir npr.: Julije Cezar, De bellogallicct; Ciceron, Rethorica; Tit Livije, Ab urbe condita; Ovidije; Vergilije; Pomponius Mela, Cosmographia; Plinije Stariji, Naturalis historia; Juvenal, De satiris; gramatičar, retoričar i advokat Marcus Cornelius Fronto, Epistolari; Lucius Apuleius, Aureus asinus (Metamorfoseos); Caius Iulius Solinus, De mirabilibus mundi; Decimus Magnus Ausonius, Versus in libros Suetoni; Aelius Donatus, Ars grammatica; Flavius Belissarius, De bellogotorum; Albert Veliki, Metaphisica, itd. (up.: Hernando I Delgado, 2011, 21-24, 32, 34-35, 37, 40; Brunetti, Gentili, 2000, 37).
109	Iako ne bilježi od koga je posudivao knjige, svakako je bio upucen na zadarski humanistički krug (Ančic, 2005, 124). Up.: „... Leonardo trascrisse metodicamente numerosissimi vocaboli e citazioni di auctoritates, ..." (Descendre, 2010, 593).
110	Bogorodičin Liber Officialis. Zanimljivo je ponovo uporediti stanje u Engleskoj, gdje je posebno vladala potražnja za nabožnim spisima, što je dovodilo do uvoza flamanskih časoslova. Smatra se da su žene imale značajnu ulogu u porastu produkcije vernakularnih tekstova i prijevoda na govorni jezik. Podaci potvrduju da je žensko vlasništvo rukopisnih knjiga na latinskom i na živim jezicima značajno poraslo u XIV i XV st. Ženski članovi porodica su posebno koristili časoslove da djecu podučavaju pobožnosti i čitanju (Filippone Overty, 2008, 4, 12, 15, 31 i tamo navedena literatura).
111	Gaius Sallustius Crispus (86-34. st. e.). G. Stokic Simončic navodi, komentarišuci sadržaj Archiluppisove biblioteke, da značajni literarni, stručni i teološki sastavi vjerovatno nisu ostali nepoznati despotu Burdu, kao ni članovima dubrovačke kolonije u Smederevu (Stokic Simončic, 2011, 1).
245
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
osloncem na vlastito sjecanje i na Cicerona, prihvatio tada vec rašireni prikaz Katiline kao neprijatelja zakona, reda i morala, ne pokušavajuci da obrazloži njegova politička stanovišta i postupke. Katilina je bio pristalica Suline politike, kojoj se Salustije protivio, te se smatra da je cilj njegovog djela bio da se sa njegovog pokrovitelja Cezara skine svaka sumnja za učestvovanje u Katilininoj zavjeri, za što je bio optuživan. Salustijev retorički stil pokazuje da je bio uznemiren opadanjem rimskih moralnih vrijednosti.
Jugurtin rat (Bellum Iugurthinum) predstavlja zanimljiv prikaz, ali sa stanovišta hro-nologije nepouzdan, dok se s aspekta ratne istoriografije smatra neuspjelim. Pretpostavlja se da je Salustije gradu za djelo prikupljao tokom upravljanja provincijom Numidijom, te da je koristio Sulin autobiografski spis, Sizenine Anale i spise prevedene s punskog jezika. U ovom djelu Salustije, na strani populara, takode oštro kritikuje slabost i potku-pljivost rimskog senata i nobiliteta (sh.wikipedia, Salustije, 2014, 1-2; up. Hernando I Delgado, 2011, 21, 23, 34, 38).
ZA KRAJ PRIVATNE ZBIRKE: DVIJE HRPE HARTIJA O VOLŠEBNIŠTVU
Iako se u nekim slučajevima iz vlasništva biblioteke ne smije naprečac zaključivati o interesima njenog vlasnika, znakovito je da se nabrajanje naslova iz Archiluppisove biblioteke završava stavkom u kojoj su navedeni „doy scartadelli in gromantia" (up. Lonza, 1990, 106). Može se pretpostaviti da se radi o dvije hrpe nasumično složenih listina s tematikom iz negromantije.112
Interes za klasičnu starinu, platonističke teorije o ljepoti i ljubavi, susrijecuci se s egzistencijalnom ugroženošcu od Osmanlija, uz „pomoc negromantije" mogli su pod-sticati interes za okultno. Stoljece kasnije, kod Držica se u Prologu Dugog nosa srijece čarobnjak (i umjetnik) Negromant od velicijeh Indija, koje podsjecaju na priče o novom kontinentu. „Stoga je i put u Stare Indije zapravo put u prošlost, nostalgija za harmonijom i ljepotom prošlosti" (Šubajkovic-Tot, 1976, 92-95). „Po negromanciji samo u te strane može se proč"; negromantija je tu i mašta i pjesnička inspiracija, kao i znanje: pojam scientie litterarum od Salutatijevih tekstova preko Petrarke stiže i do naših humanista.113 Medutim, Držic otkriva i naličje negromantije i posljedice zloupotrebe njene moci. Kao i ljudi, i negromant prolazi kroz transformacije; od vedrog i mudrog čarobnjaka, koji vje-ruje u „libra od negromancije", preko zanesenog pjesnika, koji želi da riješi tajnu ljepote, do realistične i skeptične lude, koja trguje svojim talentom i duhom, da bi ostao u vječitoj
112	Scartabello (scartafaccio), „carte unite insieme confusamente"; scartabelar, „volgere e rivolgere minutamente e attentamente le carte dei libri"; „cercare minutamente"; škartafac - bilježnica (Boerio, 1856, 621; Lipovac Radulovič, 1998, 326). Up.: lat. mediev. cartapellus, scartabellus. Sljedeča se objašnjenja takode ne mogu isključiti: „dicesi il Libro ordinario e piccolo, per lo piu non istampato"; „Pretesa arte d'indovinare l'avvenire dalle diverse combinazioni delle carte da giuoco, tirate a una a una dal mazzo, e poste in ordine l'una accanto all'altra in sulla tavola, calcolando la somma de' loro semi" (Vazon, 1828, 241-242). Indikativan je i bastardell u koji su unošeni koncepti isprava, bilježnički registar manjeg formata (up. Ančič, 2005, 110, 115).
113	„Poznavanje stare književnosti, filozofije i umjetnosti nije samo pitanje individualne sklonosti i obrazovanja več jedini put k spoznaji. A time ujedno i jedini moguči preduvjet moralnoga djelovanja" (Šubajkovič-Tot, 1976, 92, 93, 95, 96-98).
246
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
suprotnosti izmedu te dvije prirode. Satkan od obiju suprotnosti, negromant je svjestan da u sebi nosi i blagoslov i prokletstvo (Šubajkovic-Tot, 1976, 92, 93-98).
U literaturi se upotrebljavaju specifični termini za magiju u srednjem vijeku („nekro-mantija", „čaranje", „čarobnjaštvo"), pri čemu je noviji autori prikazuju kao alternativni oblik racionalnosti. Avgustin (O državi Božjoj) i Isidor Seviljski (EtymoJogiae, od kojih vuče korijene antimagijska literatura) su opširno raspravljali o konceptu magije. Marsi-lio Ficino je svoja objašnjenja preuzeo iz izvora kakvi su bili Plotinovi spisi, ali i djela Tome Akvinskog, a crkveni dostojanstvenici su bili spremni da tolerišu različite oblike neslužbenog rituala dok nisu prelazili granice koje je povukla hrišcanska demonologija.114 Izgleda da je ideja prizivanja demona bila dovoljno rasprostranjena da se može ubrojiti u opštu kulturu, iako su potpuno razradene metode negromantije praktikovane uglavnom u klerikalnom podzemlju.115
Negromantija je bila poznata antičkim narodima Persije (što pominje istoričar Stra-bon), Vavilona i Egipta, kod Haldejaca (poštovalaca zvijezda), Etruraca, Grka i Rimljana.116 Vještina prizivanja mrtvih pominje se i u Bibliji.117
Sintetizujuci astralnu magiju koja je derivirala iz arapskih uticaja i egzorcizam hri-šcanskih i jevrejskih učenja, negromantija je shvatana kao oblik crne magije. Sprovodila
114	U spisu Liber Compostelle, sačinjenom, makar dijelom, u venecijanskom franjevačkom samostanu „in loci vineé' oko 1253/68., Bonaventura d'Iseo navodi da je bio „domesticus et familiars Alberta Velikog, s kojim je prošao kroz mnoga „magijska i alhemijska tajna iskustva" („multa contulimus de scientiis et experimentis secretis secretorum utnigromancie, alchimie et cetera"). Drugi manuskript istog djela navodi: „ Unde multum laboravit in complendo inceptos libros Aristotelis et novas compilationes... astrologie, geomantie, nigromantie, lapidum pretiosorum et experimentorum alchimie." Pominjanje dominikanca Alberta Velikog (kao i Tome Akvinskog u drugom rukopisu), osim elementa prestiža, imalo je i zaštitnu ulogu u vrijeme kad je u franjevačkom redu rasla atmosfera sumnje u magiju i alhemiju (Paravicini Bagliani, 2012, 8).
115	U kasnom srednjem vijeku su i površno kontrolisani pripadnici nižeg sveštenstva ponekad djelovali kao magičari; nalazeči se u nedefinisanoj rubnoj kategoriji koja je s vjerskim elitama dijelila duhovnu moč, ipak nisu bili podložni istim strukturama kontrole (Kieckhefer, 2003, 1-3, 5, 11-12, 15, 25).
116	U Odiseji, Odisej uz pomoč Kirke priziva proroka Tiresiju da sazna put do kuče; elementi te scene se mogu pronači u kasnijim pričama o negromantskim obredima, kao u Vergilijevoj Eneidi i Lukanovoj Farsaliji. Javnost je i pitagorejstvo povezivalo s negromantijom i orfizmom. Zvjezdoznanstvom su se posebno bavili Vavilonci; Haldejac je bio sinonim za astrologa. Optužbe za negromantiju nalaze se i u Ciceronovim govorima i istorijama Rima. Neron i Karakala, tvrdili su makar urotnici, posredstvom negromanata su konsultovali mrtve. Motivacija je bila u sticanju obavještenja koja se nisu mogla pribaviti na drugačiji način (Jehle, 2012, 1, 10-11, 21, 23, 32-33, 35).
117	U poznatoj starozavjetnoj priči o hebrejskom kralju Saulu, koji odlazi kod vještice iz Endora da mu pomogne da prizove duh preminulog Samuela (1 Sam 28.7.: „I Saul reče slugama svojim: tražite mi ženu s duhom vračarskim, da otidem k njoj i upitam je. A sluge mu rekoše: evo u Endoru ima žena u kojoj je duh vračarski."; 1 Sam 28.9.: „... ti znaš što je učinio Saul i kako je istrijebio iz zemlje gatare i vračare; ..."; 1 Sam 28.15.: „A Samuilo reče Saulu: za što si me uznemirio i izazvao ..."). U Treéoj knjizi Mojsijevoj koja se zove Levitska („Ne obračajte se k vračarima i gatarima niti ih pitajte, ..." - 3 Moj 19.31.; „... u kojima bi bio duh vračarski ili gatarski, da se pogube, kamenjem da se zaspu ..." - 3 Moj 20.27.), Petoj knjizi Mojsijevoj /Zakoniponovljeni 18.9.-12. („Ni bajač, ni koji se dogovara sa zlijem duhovima, ni opsjenar, ni koji pita mrtve." - 5 Moj 18.11.), u knjigama Drugoj o carevima i Drugoj dnevnika navode se zabrana vračanja i negromantije. U Knjizi proroka Isaije navodi se postojanje takve prakse. Isaija kaže da vrači i gatare „šapču i mrmljaju" (Isa. 8.19.); (Isa. 29.4.); (Sveto pismo, 1989, 99-100, 162, 249, 324, 526, 531).
247
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRCKOG ..., 221-272
Sl. 2: Ripley Scroll, detalj (oko 1570), George Ripley (oko 1415-1490), Yale University Beinecke Rare Book and Manuscript Library (https://commons.wikimedia.org/wiki/ File%3ARipley_Scroll.JPG. By George Ripley [Public domain], Wikimedia Commons, 29. 10. 2015.)
248
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
se preko strogo propisanih rituala. Kao aspekt kasnosrednjovjekovne kulture i religioznosti, iako u sjenci, negromantija je cvjetala, a medu ostalim oblicima okultne prakse revitalizuje se i tokom renesanse. Negromanti su najčešče koristili spise koji su sadržajem objedinjavali više tekstova različitog porijekla, prije nego sistematske traktate. Munchen-ski priručnik demonske magije,118 grimorijumski rukopis iz XV v., sadrži čaranja koja se razvrstavaju u iluzionistička iskustva, proročanska - usmjerena na otkrivanje tajnih znanja ili uvida, kao i psihološke oglede (s ciljem sticanja kontrole ili uticaja). Detaljniji je u eksperimentima nego Picatrix (XIII v.), a u varijetetima nego Thesaurus Necromantiae, pripisan Rogeru Baconu.119
Povečan interes za magijske vještine na dvorovima120 mogao je biti u vezi sa onima121 koji su posjedovali ili koristili magijske tekstove - poznavaocima latinskog ili crkvene doktrine. Kako je dvorska civilizacija stvarala vlastiti elitistički kanon na poljima verbal-nosti i kolokvijalnih žanrova, učenjaci se nisu libili ni okultnih eksperimenata i astroloških špekulacija; hermetički i magijski traktati su kružili u sve večem broju (Klaniczay, 2003, 4-5). Shodno konstataciji Gabora Klaniczaya, hagiografija i demonologija su u XV v. rasle na istom drvetu (up. Stark, 2012, 4, 7).
Na kraju adicije izjavi svoje posljednje volje kancelar Nikola Archiluppis je izjavio da želi i odreduje da sve prethodno navedene stvari budu odnešene i predate u ruke njegovih komesara („ comissarii')122 od strane sveštenika Petra di Qitron, ostaviočevog duhovnog oca, i pratioca poslužitelja Drukše, kako bude potrebno, odnosno kako im se najbolje bude činilo. Navedeni pokojnikov ispovjednik, novobrdski pleban dum Pero je i predsta-vio odnosni dokument dubrovačkoj kuriji.
Podaci u zaključnom dijelu isprave, zabilježeni kao i u protokolu latinskim jezikom (kodicil je otvoren 10. februara 1445., kako se navodi u protokolarnom dijelu), ukazuju da su, vidjevši i čuvši navedeno, dubrovački konzul i njegove sudije predstavljeni doda-tak testamenta odnosno priloženu cedulju inventara autentifikovali.123 Isprava završava uobičajenom notarskom formulacijom o njenoj nepovredivosti svjedočanstvima drugih.
118	CLM 849 iz Državne Biblioteke Bavarske u Munchenu.
119	Koliko je neodredeno bilo značenje pojma negromantije (približavajuci se alhemiji, vještičarenju i magiji), pokazuje Benvenuto Cellini, koji navodi da je prisustvovao negromantskom prizivanju tokom kojeg se pojavilo mnoštvo demona i odgovaralo na njegova pitanja (Newworld.encyclopedia.org, necromancy, 2014, 3; Dubray, 1911, 1-3; Heph777.tripod.com, Forbidden Rites, 2014, 2).
120	Pripadnici viših društvenih krugova Bologne XV v., uključujuci teologe i eklezijaste, nisu smatrali posebno pogrešnim praktikovanje demonske magije. Uticajni patroni na dvoru Gonzaga u Mantovi su dijelili njihov stav. Ipak, inkvizitore je brinula necromantia; neki negromanti su vjerovatno ubijedili sebe da slijede Isusa u prisiljavanju demona, a neki sprovodili posebne asketske prakse. Negromantski priručnici su preporučivali i nudenje žrtve demonima. Negromanti su u XV v. obično osudivani na kaznu zatvora, da bi od kraja tog vijeka bivali smaknuti (Herzig, 2011, 1026-1028, 1032, 1033, 1054).
121	Opozitne polne uloge vračara i negromanata kao službenika magije i odnosnih arhetipova (koji se pojavljuju u teatru XVI v.) razmatraju se u: Lara, Montaner, 2004, 22, 853.
122	Izvršitelji odnosno povjerenici su nazivani i fideicommisarii (up. Budeč, 2014, 14-16). O aspektima transplantacije vizantijske ustanove epitropa (commisarius) u srednjovjekovne pravne sisteme v. Matovic, 2014, 188-190, 192, 207-208.
123	„ Quibus visis et auditis per prefatum dominum consulem et eius iudices autenticata fuit dicta additio testamenti in supradicta cedula inventarij mea introcluxa" (DAD, TN, 13, f. 210v).
249
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
DUBROVNIK: IZVRŠENJE POSLJEDNJE IZJAVE KANCELAROVE VOLJE
Shodno dokumentu koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, datiranom 4. avgusta 1445. godine, barski gradani, poštovani sveštenik Ostoja Šestan i patricij g. Buro Rugi, kao prokuratori po punomocju sveštenika Nikole Rugija i g. Teodora sina Ser Zonii Bricio te gospode Stane udovice pokojnog g. Nikole nekadašnjeg kancelara124 najsvjetlijeg gospodara despota Sclauanie i dum Marina Kratica, prokuratora posljednjeg testamenta navedenog pok. g. Nikole kancelara, istupili su, kako proizlazi iz instrumenta publikova-nog 28. juna 1445. u Baru, kao punopravni ovlašcenici u pogledu njegove zaostavštine.125
Navedena isprava pokazuje da je riječ o uglednim gradanima Bara. Prezviter Ostoja, porijeklom iz Baru susjednog područja Šestana, bilježi se u gradu još 20. septembra 1434. g. Tog dana su mu Domuša i Mila, kcerke pok. Raška iz Kotora, obucara, prodale svoju zidanu kucu u Baru, koja se nalazila izmedu gradskog bedema, ulice i kuce Petra Ulonica. Za kucu su od Ostoje primile 62 perpera Balšina (Kovijanic, 1974b, 136).
Dok je o pripadnicima patricijske porodice Bricius vec bilo riječi, navodenje dvojice izdanaka plemicke kuce Rugi sugeriše da je i gospoda Stana, udovica kancelara Nikole, možda pripadala tom rodu. Don Nikola Srdev Rugi je izmedu 1422. i 1435. zabilježen kao kanonik jedne od najznačajnijih barskih zbornih crkava - kolegijate sv. Petra (up. Kovijanic, 1974b, 135). Ser Georgius (Zarzo) se pominje 1432. godine, kada je bio u sporu sa pomenutim barskim bilježnikom Marinom Cratech, g. Domenegom de Vinijem, Dechom, ženom Lorenza Samoelija, i Pascom, njegovim sinom (Boškovic, 1962, 269).
Isprava koju je 28. juna 1445. u Baru sastavio kancelar i javni notar Marin Kratic (Cratech) bila je preporučena pismenom časnog barskog provizora, g. Andrije Venerio. Popracen razvidnom preporukom predstavnika državne vlasti, dokument je 6. jula 1445. osnažen u autentičnosti i vjeri u zakonitost djelovanja imenovanog bilježnika („facientes fidem de legalitate notarii predictf), suzbijajuci na taj način eventualne nedoumice oko pravovaljanosti. Odredujuci opseg ovlašcenja staratelja ostavštine, time se dalje mogao koristiti kao punovažna isprava na različitim administrativno-pravnim područjima i sud-benim instancama izvan gradskog distrikta (up. Ančic, 2005, 111). Andrea di Andrea Ve-nier, koji je prethodno završio službu kaštelana Skadra (1441/43.), dužnost je 1444/46. g. obavljao na zadovoljstvo Barana: „questa cita sempre fo molto consolada per el lor bon regimento et bon governo" (DAD, DC, 59, f. 29r ; O'Connell, 2009, 124).
Kancelar Ivan je odnosne dokumente vidio i pročitao da su navedeni izjavili da bi bili zadovoljni ukoliko se shodno prokuri ostavština dostavi i primi od strane g. Ivana
124	U statutu Šibenika, indikativno je napomenuti, jedina restrikcija vezana za izvršitelje testamenata i sastavljače inventara nalazi se u njegovoj Petoj knjizi. Njom se odreduje da žene koje se ponovo udaju ne mogu biti izvršiteljke testamenta, kao ni popisivačice inventara dobara (Budeč, 2014, 16).
125	„ Venerabilis vir presbiter Ostoia Sextan et Ser Georgius Rugi, cives Antibari tamquam procuratores et procuratorio nomine presbiteri Nicolai Rugi et Ser Theodori filii Ser Zomi Bricio et done Stane relicte quondam Ser Nicole olim cancellarii illustris domini despot Sclauanie et dum Marini Cratech procuratoris ultimi testamenti dicti q. Ser Nicolai cancellarii habentes ad infrascripta (p cancell.) et alia plenarium mandatum prout patet instrumento publico scripto et publicato Antibari in 1445, die XXVIII mensis junii..." (DAD, DC, 59, f. 29r); „Die IIIIAugusti 1445".
250
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
Petrovog Župana, jednog od punomocnika testamenta rečenog g. Nikole kancelara. Shodno odredbi De potestate pitroporum dubrovačkog statuta, izvršilac oporuke je poslije delacije imao vlast nad imovinom (up. Matovic, 2014, 206). Brinuci se o izvršenju tih dokumenata, Ivan Župan je ostavštinu trebao donijeti prokuratorima oporuke u Bar „pro
unam capsellarf'.
Dalje su pobrojane stvari koje su se imale naci u kovčegu: medu njima najprije jedan stari žipon od zelene svile („unum zuponum sete viride veterem"),126 novi šešir zagasi-tocrvene boje,127 jedan skrletnocrveni postavljeni ogrtač od beretina („unum mantellum de pano beretinous sufultum schilatiš') te ogrtač crvene boje postavljen lisičjim krznom („unam zocham pani roxati sufultam vupibus").129 U prethodno analiziranom inventaru dobara navedena je jedna suknja uz koju je pomenuto nekoliko lisičjih krzna; medutim za nju je samo rečeno da je od stare svite (čohe). Insistiranje na boji moglo bi ukazivati na stanje odjevnog predmeta, ali i neverbalnu komunikaciju. Skupocjena je bila ona odjeca čija se boja najviše „držala", koja je prodrla u dubinu tkanja; odjeca vladara i prelata bli-stala je gustim bojama: isprana i blještava boja oku srednjovjekovnog čovjeka nisu bile ista boja.130
Zatim su navedeni jedan bijeli131 šešir postavljen ružičastim sindonom,132 finom tka-ninom koja predstavlja vrstu muslina, upotrebljavana prostirka, kao i jedna torba, tj. so-motni odjevni dodatak prošiven biserima: „unam bursam veluti rechamatam cumperlis' (DAD, DC, 59, f. 29r). Evidentiranje zaostavštine time prelazi na ukrasne, odnosno privatne predmete umjetničkog zanatstva: par naušnica sa srebrom i lancem („unum par cercellorum133 cum argento et cathena"), tri para srebrnih naušnica, 35 parova srebrnih
126	Žipon je kratka uska tunika s rakavima, nošena preko košulje, s kopčanjem sprijeda. Zelena je, kao i plava, smatrana oblikom crne boje. Asocijacija žute i zelene, za srednjovjekovni senzibilitet je bila na tragu razuzdanosti, a krajem srednjeg vijeka (prisutna na kostimima lakrdijaša) i ludila. Zelena je predstavljala ljepotu i mladost, ali i nevjernu ljubav (DAD, DC, 59, f. 29r; Pastoureau, 2003, 2, 4, 5).
127	U carskom Rimu je crveno, dobijano iz jedne supstance volka, rijetke školjke na Sredozemlju, bilo namijenjeno caru i vojskovodama. U srednjem vijeku taj recept za dobijanje rimskog purpura je bio izgubljen, nalazišta volka na obalama Palestine i Egipta bila iscrpljena te opadao uzgoj brocike koja se koristila za dobijanje crvenog suknarskog pigmenta, pa se crvena boja proizvodila od grimiznog crva, jajašaca košenile koje žive kao paraziti na lišču hrasta. Crvena, boja vlasti i aristokratije, znak moči i rata, bila je više muška, dok je plava boja (zbog Djevice Marije) bila ženska. Crvena je označavala i snagu, hrabrost, velikodušnost, milosrde, oholost, okrutnost ili bijes. Grimizna je predstavljala razboritost i umjerenost, kao i tugu, dvoumljenje ili proždrljivost. Od XVI v., osim kardinala i pripadnika nekih viteških redova, muškarci se više ne odijevaju u crveno (Pastoureau, 2003, 2, 5, 9; Pastoureau, Simonnet, 2005, 3-4). Skrletna, dobijana od kermes insekta, ljubičasta, tamnoplava i crna bile su najcjenjenije boje plemstva i kraljevske porodice (Džidič, Barbančič, Simončič, 2013, 31).
128	Pojam pannum označava tkaninu za izradu odječe; beretin - mat siv, sivkast; „Bigio, Colore simile al Cenerognolo"; „Bigio, beretino colore: et anche dinota spetie di panno grosso, basso, et infimo, et oscuro qual dinota humiltà per chi gli porta" (up. Ladič, 2003, 9; Boerio, 1856, 76; Alunno, 1548, 106).
129	Up.: socra, tj. socca, socha- ogrtač. Pridjevi „staro" i „novo" indiciraju razlike u kvalitetu (DAD, DC, 59, f. 29r; Grbavac, 2013, 84; Ančič, 2005, 108).
130	Leksik ističe luminozitet i gustoču boja, a ne samo njihove tonalitete i nijanse (Pastoureau, 2003, 3).
131	Bijela je označavala čistoču, nadu, vječnost, pravdu, smrt, očaj, dvoumljenje (Pastoureau, 2003, 5).
132	Sindoneus je lagana i fina tkanina koja se najčešče pominje kao legat (Ladič, 2003, 8).
133	Komad ličnog nakita (zerzellus); (up. Ladič, 2002, 15).
251
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
kopči,134 32 para srebrnih filigranskih („pilligrinaruni') ukrasa (vjerovatno pucadi).135 Luksuzni odjevni predmeti namijenjeni nadasve javnom pokazivanju, kao i predmeti do-mačinstva koji su zapravo služili izlaganju, pored upotrebne funkcije, projektujuči zami-šljenu sliku svojih vlasnika, imali su daleko važniju, reprezentativnu ulogu.136
Nakon toga, pažnja se posvečuje dokumentaciji, knjigama i ostalim stvarima testato-ra. Navedena je 21 notarska isprava o zaduženju, mirazu i posjedovanju. Pravne transakcije samo „papirima", odnosno cesije, zadužnice ili aptagi (apstraktne, izvršne isprave o dugu iz kojih se ne vidi causa pravnog posla)137 u Dubrovniku, spadale su u instrumente koji su se još tokom XIII v. ukorijenili u najrazvijenijim sredinama srednjovjekovne Dalmacije (Lonza, 2013, 1228). Pet bilježničkih dokumenata bilo je iscijepano, odnosno odrezano i bez vrijednosti, kao i onaj g. Bartula. Moguče da se radilo o ispravi koja se odnosila na Bartula Ivanovog Goge, kojem je pok. kancelar Nikola, shodno dodatku testamenta, dugovao 112 zlatnih dukata. Imena dužnika bila su upisana na jednoj cedulji.
U jednoj manjoj vreči, torbici odnosno saketu („sachetum") nalazilo se više pisama, privilegija i ostalih dokumenata, 14 knjiga, jedan dekretal i druge različite računske knjige.138 Ukoliko se veči broj traktata i knjiga našao u pomenutom papirnatom svežnju, onda je Archiluppisova biblioteka u Smederevu mogla brojiti i preko 20 knjiga te je več avgusta 1445., nakon nekoliko mjeseci, izgleda bila osiromašena. Saccho s vrijednim knjigama je zabilježen i u inventaru registrovanom nakon kodicila Arhiluppisovog testamenta, sačinjenog 20. oktobra 1444. Moglo bi se pretpostaviti da se radilo o ličnom arhivu,139 ali se osim korespondencije i povlastica tu našlo više računskih bilježnica odnosno „libros plurium rationunT (DAD, DC, 59, f. 29r), što bi impliciralo razgranatu poslovnu djelat-nost,140 ako ne odredenu javnu dužnost obračunskog karaktera.141 Neporavnani računi i
134	„umbretarum" (DAD, DC, 59, f. 29r). Ambreta, ombreta; imbrete; kopče na košulji pod grlom, od mjedi, srebra ili zlata u gradskih, bogatih ljudi. Za talijanski deminutiv membretum navedeno je da je „specie di bottoni" (Skok, 1971, 34).
135	Filigrana ombrata je vrsta filigrana, tehnike u izradi nakita i ukrasnih predmeta u zlatu ili srebru, od upletene žice i sitnih zrnaca (lat. filum - nit, lat. granum - zrno; granula).
136	Posebno ukoliko se uzme u obzir novčana suma koja je odnijeta u Bar udovici Stani: „videlicet ducatos ducentos nonagenta sexgrossos sey" (DAD, DC, 59, f. 29v; up. Ančič, 2005, 107).
137	Statut Kotora, cap. 79, sadrži odredbu o aptagijama i roku za isplačivanje duga; bile su to parnične takse -pokloni za sudije, za koje se zatim uvidjelo da potiču korupciju (SC, 2009, 64, 176-177).
138	Zbirke XIII v. ne prelaze petnaestak djela, dok se u XIV v. broj rukopisa u vlasništvu pojedinaca penje. Biblioteka splitskog kneževog kancelara Petra Petronje u XV v. brojala je 30 knjiga. Inventar splitskog kancelara i javnog notara Tome Colutii de Cingulo 1434. broji 80 knjiga, što je predstavljalo ogromnu biblioteku. Ipak, nju je nadmašivala biblioteka Jakova de Salgheriis iz Padove, dubrovačkog ljekara, sa 114 naslova (Lonza, 1990, 113-114; Ančič, 2005, 106, 108, 124). Od 75 privatnih biblioteka koje su u Firenci izmedu 1467. i 1520. evidentirane u ambijentima srednje-više klase (trgovci, notari, advokati), samo 6 je sadržalo više od 30 svezaka, a ni jedna preko 50 (Descendre, 2010, 593).
139	O jačanju uloge plemstva u stvaranju i transmisiji skripturalne memorije, posebno imaginarija kolektiviteta i staleške svijesti razvijenog srednjeg vijeka, v.: Calleja-Puerta, 2014, 207-229.
140	Za kasnogotički književni svijet privatnih zbirki značajna su i obilježja dokumentarnosti. „Molta anche qui la documentazione d'archivio, confrontabile con il materiale librario sopravvissuto: sopratutto 'scritture private', atti notarili comprovanti eredita, acquisti, donazioni, oppure annotazioni riscontrabili sui codici con riferimento a tasse e compravendite" (Manfredi, 2007, 271-272).
141	O procesu širenja pisanih oblika u privatnopravnim poslovima, sudskom postupku i normativnim oblicima
252
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
neriješena imovinska pitanja imali bi za posljedicu sporenja (Mihelič, 2011, 653). Na sve opsežniju aktivnost notara uticao je razvoj ekonomskih transakcija i bankarskih poslova. Apstrakti notarskih akata odnosno imbrevijature privatnopravnih poslova unošeni su u bilježničke knjige, uživajuci usljed objektivnosti jednaku javnu vjeru kao i izdati dokumenti, što je bilo od posebne važnosti u slučaju gubitka originala.142 Pomenuti dekretal143 (zbirka naredbi i konstitucija papa od značaja za Crkvu) vjerovatno je bio onaj Bonifacija VIII, jedna od temeljnih zbirki kanonskog prava.144
Sedlo koje je pripadalo preminulom kancelaru nalazilo se izvan kovčega: „unam se-llam, que est extra capsellani' (DAD, DC, 59, ff. 29r-29v.).
Na izvršenje izjave posljednje volje preminulog kancelara Nikole Archiluppisa takode je rano ukazano u istoriografiji. Prema K. Jirečeku, dvojica Barana su 4. avgusta 1445. u Dubrovniku preuzeli ostavštinu „ quondam Ser Nicole, olim cancellarii illustris domini despot Sclauanie "(Jireček, 1904a, 164-165). Oni su kao punomocnici po prokuri izjavili da je Ivan Petrov Župan,145 kada je išao o svom trošku, primio 261 dukat i 16 groša od dum Petra Citronus-a, kancelarovog duhovnog oca. Na ovakvo postupanje ispovjednika pok. g. Nikole obavezivao je prethodno analizirani kodicil.146 Odjeca, srebrnina, knjige i druge stvari predate u ruke g. Ivana Župana, jednog od komesara rečenog testamenta i kodicila,147 prodate su javnim nadmetanjem („ad publicum incantum'), čime je ostvaren iznos od 50 dukata, 17 groša i dva pikola.148 Da je to istina pouzdali su se u Župana. Takode i u to da je isti Ser Zagnus Petri Zupani, kao jedan od epitropa odnosno prokuratora na-vedenog testamenta, od rečenih ukupno 50 dukata, 17 groša, „duobus pizolis 14' predatih
u srednjovjekovnoj Dalmaciji v: Lonza, 2013, 1203-1232.
142	U očuvanju autentičnosti pravnog akta značajnu ulogu imala je bolonjska institucija memoriala, koja je, možda na tragu ravensko-vizantijskih tradicija, dobila naziv od knjiga u koje su registrovane stipulirane imbrevijature. Na osnovu njih su se mogle izdati punovažne kopije isprava. Sličan „Ufficio del Registro" je 1407. ustanovljen u Veroni, 1416. u Vicenzi i 1420. g. u Padovi. U nekim gradovima Istre nadzor nad notarskim aktima i funkciju komunalnih arhivara od XIII v. preuzeli su vicedomini. Za južnojadransko područje od posebne važnosti je bila autentifikacija isprava od strane sudija u Dubrovniku, te u Kotoru i Budvi do ustanovljenja funkcije auditora (Darovec, 2010, 792-799, 816).
143	Medu posebno vrijednim knjigama Hereford Cathedral Library u XIV v. navedena je Collectio Lanfranci Pseudo-Isidorovih Dekretala. Prema spisku procijenjenih knjiga univerziteta u Oxfordu, sačinjenom oko 1483. g., Sextus Liber Decretalium vrijedio je 144 penija (Filippone Overty, 2008, 25).
144	Na napomeni zahvaljujem prof. dr. sc. Nelli Lonzi. DekretaliGrgura IX (LiberExtra), prva službena zbirka kanonskog prava promovisana 1234. g., vjekovima če ostati jedan od osnovnih izvora kanonistike (Lonza, 1990, 108-109).
145	„Zanni dePiero Zupani de Antibari "je kao zakupac zabilježen u knjigama nekretnina dubrovačke komune 1424. i 1429. g.: u Dubrovniku je držao dvije radnje. Kao dubrovački „cives ethabitator", 18. decembra 1427. je za punomočnike postavio mudre ljude Lovra Srdevog Rugija i Junija Teodorovog Bricija, gradane i stanovnike Bara (Libri domorum, 2007, I, 187, 209; Markovič, 2014b, 198).
14	6.....cose sopradette voglio et ordeno che me sia portade et date in le man di mie comissarii per pre Piero di
Qitron miopadre spiritual ..." (DAD, TN, 13, f. 210v).
147	„... prego li mey comissarii, over procuratori del testamento che ho fatto e questo che fazo, che le veste che son la in casa di Ser Zuane sopradetto, libri et arzentiera insembre con Qoane ditto vendano et fazano denari questa roba, che de qua se mandera pur pani et arzentiere vendano et fazano denari per meter in execution in li peregrini et in la capella et altre cose ..." (DAD, TN, 13, f. 210r).
148	„ duospizolos 14" (DAD, DC, 59, f. 29v).
253
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
u njegove ruke, isplatio i dao kako proizlazi po odnosnom računu, za podmirenje dugo-vanih izdataka i za raspodjelu „ducatos ducentos viginti grossos trigintaquinque pizolos 9".149 Formulacija implicira izvjesnu kontrolu postupanja testamentarnog izvršitelja, s obzirom da je odredbama dubrovačkog i kotorskog statuta predvideno da ostaviočevi srodnici do četvrtog stepena imaju pravu da zahtijevaju od (e)pitropa izvještaje o pravnim poslovima čiji je predmet ostavština (up. Matovic, 2014, 207).
Navedene stvari, medu kojima i vrijedna Archiluppisova biblioteka, unovčene su prodajom na javnoj dražbi, radi namirenja dugova i zavještanja.150 Ostatak novčanog iznosa, tj. 296 dukata i 6 groša, navedeni g. Ivan kao povjerenik odnosno komisar, dum Ostoja i g. Buro kao prokuratori drugih punomocnika testamenta pok. g. Nikole, pred kancelarom su, kao prokurom imenovani primaoci, ručno preuzeli, a izbrojanu ce gotovinu u Baru predati rečenim punomocnicima.151 Skrecuci pažnju na ove činjenice, K. Jireček ističe da su prokuratori Archiluppisovog testamenta bili sve („sämtlich") barski patriciji, iz porodica Rugi, Bricio i Cratech. Oni su se brinuli o ostavštini koja je trebala pripasti njegovoj ženi,152 definisanoj samo bračnim stanjem i podacima o su-prugu: „done Stane relicte quondam Ser Nicole olim cancellarii illustris domini despot Sclauanie" (DAD, DC, 59, f. 29r). Vjerovatno je „Stana relicta Nicolai de Archiluppis de Cataro, cancellarii domini despot Rassie",153 poticala iz nekog od uglednih barskih rodova. M. Šufflay je s takvom tvrdnjom eksplicitniji: „hatte eine adelige Antibarense-rin zur Frau" (Šufflay, 1924, 37).
Isprava završava uobičajenom bilježničkom skracenicom formulacije o njenom prvenstvu, tj. o odricanju od svih buducih potraživanja odnosno prava po navedenom osnovu.154
149	U Kotoru se u prvoj polovini XIV v. jedan (zlatni) dukat mijenjao za 24 (srebrna) groša (2 perpere, odnosno 24 denara), a kasnije za 30, 32, pa i 36 groša (grossus, denarius). S prihvatanjem mletačke vlasti postajao je popularan i ukrštao se sistem korišten u Veneciji, u kojem su bili i „pikolt' (mali denari), potisnuti kad su uvedeni groši (veliki denari); (SC, 2009, 55-56; DAD, DC, 59, f. 29v).
150	Stvari koje su se prodavale prema testamentu, legatima, ili na osnovu drugih isprava konstatovane su u bilježničkim spisima, kao i razlozi inkantacije, kupci i cijene. Izvršitelji testamenta ili zastupnici osoba odnosno institucija koje su tražile javnu prodaju su po pravilu zahtijevali pokretanje postupka - ali i gradski knez - u slučaju da se radilo o izvršenju presude ili podmirenju duga. Šibenski statut sadrži odredbu O obdržavanju načina pri vršenju javnih dražbi nekretnina, kojom se regulisalo oglašavanje prodaje, koja se shodno primjenjivala i kada se radilo o javnom nadmetanju za „pokretne stvari i (stvari) koje se gibajut' (Knjiga statuta ..., 138, knj. IV, gl. LIII). U cap. 80 statuta Kotora, donijetoj 1412., kao i u cap. 109 (1401.) pominju se javno oglašavanje dražbe i procjena dobara. Cap. 313 govori o davanju mlinova i carina na dražbi „onima koji više ponude". Godine 1431. donijet je Cjenovnik naplata koji se odnosio i na glasnike koji vrše oglašavanja dražbi (Birin, 2013, 96-100; SC, 2009, 177-178, 192-193, 275-276, 427-428).
151	DAD, DC, 59, f. 29v. Prema statutarnoj odredbi Kotora od 23. aprila 1431., kancelar je bio dužan sekvestrirane stvari i prodate po redu upisati u posebno odredenu svesku, „radi toga da bi računi prije rečenih (sc. nasljednika) mogli neprekidno da se vide i dobra, prema zahtjevu vremena, predaju onima kojima po pravu u cjelini pripadaju, pod prijetnjom kazne od 25 perpera" (SC, 2009, 431).
152	U Korčuli je o visini prihoda koje udovica smije trošiti odlučivala kurija (Pezelj, 2010, 172).
153	C. Jireček je uputio na arhivski dokument „1445 Div. Rag."; zapravo spis od 4. avgusta navedene godine, pohranjen u Diversa cancellariae (DC) (Jireček, 1904b, 77).
154	Stranke su mogle slobodno uredivati svoje pravne odnose time što su okvire propisa mogli probijati unosom odredbe „renunciando". Njenim dispozitivnim umetanjem unaprijed se odricalo od primjene statutarnih odredaba, zakona i običaja koji bi strankama išli u prilog (Lonza, 2002, 14).
254
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
Kancelar Nikola je testament sačinio najvjerovatnije u Baru, ali je moguce da je to učinio u Kotoru, s obzirom da je raniju oporuku poništio.155 O izjavi posljednje volje koja je prethodila kodicilu saznaje se iz javne isprave od 22. i 23. decembra 1445., citirane u kotorskom sudsko-notarskom dokumentu od 22. februara 1446. g. Prema njoj je Nikša Archiluppis, „bivši kancelar despota Raške" („per ser Nixam de Archilupis, olim can-zellarium Illustrissimi domini despoti Rasid'), testamentom zavještao 20 zlatnih dukata kolegijalnoj crkvi sv. Marije u Kotoru, da se za nju nabavi ukrasna stola „pro faciuendo unaplanetä' (Kovijanic, 1974b, 208). Odabir zavičajne crkve je indikativan.156 Martolica Mihajlov Buca, ovlašceni prokurator staratelja imovine te crkve, išao je u Bar, gdje je u više navrata rješavao i vlastita svojinska pitanja, da primi ovo zavještanje (Kovijanic, 1974b, 208; Kovijanic, 1955, 346).
Medutim, izaslanik zadužen za podizanje legata kancelara Nikole uzalud je išao do Bara, odakle se vratio bez novca (Blehova Čelebic, 2006, 187). Iz javne isprave koju je pisao barski notar Marin Cratech, vidi se da izvršitelji testamenta pok. Nikše nisu htjeli da mu isplate pomenutih 20 dukata, nego su uzeli na sebe da za taj novac nabave odeždu u Veneciji.157 Zato se Martolica Buca pred kotorskim sudom 22. februara 1446. obavezao kotorskom vikaru Matiji Lekji i sveštenicima zborne crkve158 da ce od svojih sredstava dati 20 dukata ako izvršitelji Archiluppisove oporuke ne predaju stihar159 u vrijednosti zavještanja do kraja jula 1446. godine.
OSVRT NA OSTALE PRIVATNOPRAVNE POSLOVE KANCELARA NIKOLE
Prethodno analizirani dokumenti svjedoče ne samo o dugogodišnjoj aktivnosti Nikole Archiluppisa u službi kancelara srpskih despota Stefana Lazarevica (od 1423. do 1427.) i Burda Brankovica (od 1427. do 1444. g.), vec i o njegovoj mobilnosti, koja je, na prostorima koje je obuhvatala Despotovina Srbija, od Bara do Dunava, uključiva-la oblasti Zete i sjeverne Albanije. Kontakti koje je, kao poveznica različitih sredina,
155	„El testamento che fexi vivando ancora mio fradello miser lo veschovo elo casa inprima e lo caso di novo' (DAD, TN, 13, f. 210r).
156	Upučujuči na tragove picture Graeceu Kotoru, posebno slikara Manojla, sv. Marija Koledata (sv. Marija od Rijeke) se svojim freskama vezuje za rani XIV v. Ikonografske posebnosti slikarstva visokog kvaliteta po tehnici i likovnoj izvedbi - navlastito u modeliranju i obradi fizionomija - ističu se u sažimanju vizantijskih i elemenata gotičke estetike. Osim fresaka u njoj i u katedrali, shodno kotorskim izvorima i crkva sv. Jakova od Lode je bila „pictapictoris Graeces"(Vujičič, 2007, 236-237).
157	Prezime bilježnika je transkribovano „Katič" (Kovijanič, 1974b, 209).
158	U kontekstu Firentinske unije, zanimljivo je svjedočanstvo koje je o sebi ostavio sugradanin Nikole Archiluppisa, kancelar i tumač za slovenski jezik u Kotoru, Stefan Kalodurde(vič) Spedon. On je, kao ktitor crkve Uspenja Bogorodice (danas sv. Bazilija) iznad Donjeg Stoliva, ostavio natpis u kojem se navodi: „| QUESTA GLIESIA DEDICATA AD HONOR DELA BEATIS(S)IMA MARIA A NOI EDIFICATA DAL FONDAMENTO IN ... (S)ER STEFANO CHALOGERGI SPEDON CANCELIER ET INTERPRET SLAVO IN CATARO E COMPLITA DEL MESE DE NOVEMBRE (8) MCCCCLI ...". Svojim dvojezičnim natpisima (talijanskim i slovenskim) i zastupljenošču pravoslavnih i katoličkih ikonografskih rješenja, ona je vjerodostojan svjedok pri sagledavanju kulturnih prilika koje su sredinom XV v. vladale na Crnogorskom primorju (Vujičič, 2007, 247-248).
159	Bijelo crkveno misno ruho (up. Kovijanič, 1955, 347; Blehova Čelebič, 2006, 187).
255
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
Sl. 3: Stari grad Bar; dio reljefa koji je u sekundarnoj upotrebi kao crkveni nadvratnik. Povezuje se (prema C. Fiskovicu) s gotičko-renesansnom skulpturom brace Andrijica (photo: Herwig Stieber)
ostvarivao na despotovom dvoru u Smederevu, u mletačkom Kotoru, Sv. Srdu i Vene-ciji, očito se nisu svodili na političko-diplomatsku ravan. Tome je svakako doprinosilo preplitanje državnih s ekonomskim interesima, ali i Nikolino humanističko obrazova-nje, umijece latinskog kancelara, zvanja sudije i notara. Intitulaciju „imperiali auctori-tate iudex ordinarius etpublicus notarius" moglo mu je donijeti carsko ovlašcenje,160 odnosno završene studije.161
Nikola de Arcilupis se u dokumentima pojavljuje kao učesnik ili svjedok različitih pri-vatnopravnih poslova. Notarski spisi govore o njegovoj aktivnoj privrednoj djelatnosti. Moglo je to biti posredstvom trgovačkih društava, kupoprodaja ili zakupa.162 Kancelar se tako pominje 1437. u poslovanju s istaknutim kotorskim trgovcem Markom Brajkovim, koji je snabdijevao Zetu svitom, svilom, oružjem i žitom (Kovijanic, 1955, 346). „Kancelar presvijetlog gospodina despota Raške" („ dominus Nicolaus Archiluppis de Cataro, canzelarius Illustrissimi domini despoti Rassie'), potvrdio je pred sudom u Kotoru 18. juna 1439. da je izravnao sve svoje račune, po svim priznanicama o medusobnim potra-
160	Prelaskom ovlaščenja dodjeljivanja notarskih privilegija na niže carske dostojanstvenike (comites palatini) i neki gradovi su dobili povlasticu imenovanja notara; npr. Pavia 1191., Genova 1210., Lucca 1369. itd., U Istri se takvo deklarisanje notara bilježi početkom XIII v. (Darovec, 2014, 466-476).
161	Od značaja su gramatikalne i druge škole koje su nastajale s univerzitetima u Italiji; notarska u Cividaleu (Čedad) osnovana je u XIV v. (Darovec, 2014, 472-473). Možda prethodnik na dužnosti notara, don Dominichus Capsenta, kanonik crkve sv. Petra u Baru, zabilježen je 1433. kao „imperiali auctoritatejudex ordinarius et publicus notarius et cancellarius communis Antibari". Kanonik iste crkve bio je i don Nikola Rugi, punomočnik udovice kancelara Nikole (up. Jireček, 1904a, 213).
162	Piranski notar Dominik Petenarij, aktivan izmedu 1281. i 1305. g., bavio se i novčanim transakcijama, o čemu svjedoče krediti, obročne otplate zaduženja i poravnanja dugova. Imajuči poslovnog pomočnika, trgovao je žitom, uljem i lanom, bavio se izdavanjem kuča, posjedovao je zemljišta i stoku. Iako je zvanje bilježnika bilo cijenjeno i omogučavalo dostojan život, navedeno svjedoči da ipak nije donosilo toliko prihoda da obezbijedi život bez kredita (Mihelič, 2011, 655-656).
256
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
živanjima (finem et remissionem de omni et singulo"), s Pirkom (Petrom) Ostojicom i Markom Brajkovim.163
Kao javni uglednik, Archiluppis je biran za svjedoka odnosno zastupnika prilikom sklapanja braka izmedu mladenaca mletačkih i despotovih podanika. Shodno dokumentu od 29. decembra 1440., „miser Nicolo cancelliere de lo Ilustrissimo principo signor despot de Rasia"tri godine ranije bio je prisutan pri sklapanju bračno-miraznog ugovora izmedu pomenutog Kotoranina Martolice Buče, unuka protovestijara Tripuna Mihajlova, i Mare Nikše Pichicho iz Bara (Kovijanič, 1974b, 208; Kovijanič, 2007, 130). Mara, udovica Ser Stipe de Ser Milo iz Skadra,164 udala se po drugi put165 za kotorskog patricija Martolicu Mihajlovog (Mihael) Buchia, zaključivši 4. novembra 1437. zakoniti brak u kuči166 „uvaženog vlastelina" sveštenika Srda, pred Nikolom, kancelarom despota Raške, u prisustvu Laurencija de Buchia, sina Mihajla Tripunova iz Kotora, Luke Goliebo iz Bara, Todora Mihajla de Bascha iz Kotora (Kovijanič, 1974a, 127-130). Umjesto pok. oca, sa strane Mare bio je prisutan njen rodak Marko Boris, a sa strane mladoženje Mi-hajlo Tripuna Mihajlova de Buchia, brat Laurencija. Kako je zabilježeno 29. decembra 1439., Mare pok. Nikše je, shodno bračno-miraznom ugovoru, dobila u dotu zidanu kuču na dva sprata, pokrivenu scandoli-ma i dučan167 na gradskom trgu, vinograde s maslina-
163	Ser Pircho de Stoika; Ser Marcho Braico (Jireček, 1904a, 164; Kovijanič, 1974b, 208).
164	Povezanost s trgovcima iz gradova iz okruženja potvrduje se i avgusta 1435., kada se u Smederevu od strane mletačkog oratora Nicoloa Mema ističe da despotov vojvoda Altoman protiv ugovorenog kapitula „ tenet in Antibaro Milosinum Stefani del Conte nepotem Smerini de Antibaro, qui cum ballis quatuor panorum Flandrie valoris ducatorum ultris VI centum de racione domini Pangracii Justiniano nobilis Venetiarum civis, quas ex Curzola Ragusium portare debeat, fugiens fuit Antibarum, et licet vayvoda Altomanus verbis dicat velle eum sivepannospredictosrestituere, tamen nihilhactenus haberipotuit, ... . Petitur ergo restitutio dictorumpannorum" (Listine, 1890, 85). Milo, Millo - Milus del Conte de Scutaro je sastavio testament 20. aprila 1413. u Dubrovniku; imovinu je zavještao sinu Stjepanu, priloživši i svoj popis dobara. Imao je brata Marina u Srbiji (Rudnich; „in Schiauonia"). Pobožne legate ostavio je „ala ghiesia de Scutari a Sancto Stefano". „Et se Stiepan mancasse senza herede", njegovu je imovinu trebalo prodati, a Stjepan je, dok ne „savesse far ben li soi facti', preporučen Milovom bratu Marinu - „chomo lo vostro fiolo"- „e con quelo che have che faciti merchantia chomo hai facto con mi" (Cirkovič, Cuk, Veselinovič, 2004, 42-43; Boškovič, 1962, 269). Bivši kotorski knez Lorenzo Vitturi je pred kotorskim sudom 13. septembra 1437. opunomočio Luku Pautina i svojeg poslovodu Ivana da traže od Altomana, vojvode Bosne, novac i stvari koje je Ivanu, dok je boravio u Skadru, ukrao neki Sloven ili Arbanas koji je pao u ruke Altomana, pa bio pušten („a domino Altomano vaivoda Bosne omnes et singulas quantitates denarii et rerum furatarum in Scutaro dicto Johanni factori suo per quendam Sclavum seu Albanensem qui captavit in manibus dicti vaivode Altomani et per ipsum fuit relaxatus..."); (Stjepčevič, Kovijanič, 1953, 270-271).
165	Iako je pod uticajem crkvenog prava drugi brak bio nepoželjan (na Tridentinskom koncilu je dozvoljena separatio quoad thorum et mensam), zbog velike smrtnosti od epidemija, usljed dobnih razlika i dr., ponovna ženidba ili udaja u dalmatinskim komunama bila je prilično česta; cap. 37statuta Kotora pominje mogučnost četvrtog i daljeg braka (Pezelj, 2010, 176, 187).
166	Talijanski notari su se dobro integrisali u istočnojadranska komunalna društva, trajno se u njima naseljavajuči i stičuči punopravno gradanstvo. Uveliko učestvujuči kao svjedoci u dokumentima raznih Zadrana, moglo bi se pretpostaviti da su s nekima uspostavili trajna prijateljstva, jer u nekoliko slučajeva svjedoče u njihovim kučama (Grbavac, 2008, 522).
167	Bar se posebno pominje u testamentu navedenog Mila del Conte; skadarsko-dubrovački trgovac je u njemu mogao imati svoj dučan: „e vigna e campe e olive e corona I" de arzento, tuto questo apartien a Stiepan e stazona P in Antivari' (Cirkovič, Cuk, Veselinovič, 2004, 43).
257
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
ma, vrtove, livade, polja i drugu zemlju, klanicu i udjele u mlinovima. U gotovom je do-
nijela 800, a u namještaju 100 perpera.168 O mirazu su važili propisi kotorskog statuta."169
* * *
Nicolaus Archiluppis se posljedni put u životu pominje 20. oktobra 1444. g., kada sastavlja adiciju izjavi svoje posljednje volje. Kodicil, otvoren 10. februara 1445., u pro-tokolarnom dijelu za njega navodi: „defuncti in SmederevO'. Iako se još kod C. Jirečeka upucuje na Srbiju („Er selbst scheint in Serbien gestorben zu sein"), u istoriografiji se, medutim, navodilo i preuzimalo da je moguce umro u Baru, 1445. godine (Jireček, 1904a, 165; up.: Kovijanic, 1955, 346; Kovijanic, 1974b, 207-209; Kovijanic, 1980, 131; Bleho-va Čelebic, 2006, 187; Markovic, 2010, 835; Markovic, 2014a, 178, 201).
Na širem političkom planu, nedugo nakon Archiluppisove smrti, iza 12. juna 1445. doci ce do zaoštravanja odnosa izmedu Mletačke Republike i despota Burda Brankovica, koji, po osnovu prava nasljedivanja, ističe teritorijalne revindikacije. Venecijanski hroni-čar navodi: „In questo tempo il Dispoti di Rosia mandd sui oratori alla Signoria nostra dimandando li piaqui di volerli dar i sui luogi che la tien in Albania, i qual forno d 'i sui progienitori, ch 'e: Dulsigno, Antiveri, Budua et altri luogi erano venuti sotto di nui per bona guera" (Sanudo, 1999, 409).
ZAKLJUČAK
Notar, kancelar, sudija, pisar i orator Nikola Archiluppis je, po carskom ovlašcenju (imperiale auctoritate), svoju profesionalnu službu obavljao do sredine XV stoljeca. Shodno razmatranim dokumentima, bio je aktivan u više sredina izmedu 1423. i 1444. godine. Umro je u Smederevu. Podaci o njemu, njegovom civitetu, porodičnim i društvenim vezama te poslovnoj djelatnosti obogaceni su analizom kodicila testamentu sa-činjenog 20. oktobra 1444., odnosnog inventara dobara i isprave o preuzimanju njegove ostavštine, nastale 5. avgusta 1445. godine.
Rasvjetljavajuci socijalne i materijalne strukture koje su determinisale komunalnu, dvorsku i uopšte elitnu kulturu, razmatrani dokumenti potvrduju da se radilo o višestru-ko zanimljivoj ličnosti, koja je samim porijeklom sugerisala civilizacijsku slojevitost i isprepletenost. Povezanost uglednog dvorskog službenika sa žiteljima Toskane, Marke, Veneta, Dubrovnika, Kotora, Bara i Despotovine Srbije nije bila samo rezultat njegovog
168	Prema cap. 150. statuta Kotora (odredba iz 1316. g.), „plemenita žena prilikom udaje treba da ima: jedan ogrtač od skrleta, opskrbljen i postavljen svilenom tkaninom - čendom i ogrtač od zelene tanke vunene tkanine isto tako opskrbljen i postavljen; gornju odjecu od zlatotkane tkanine, opskrbljene krznom kune, duži prsluk opskrbljen čendom, haljinu i gornju odjecu od jednostavnije ili zlatotkane tkanine, i robinju. ... A u zlatu koliko su obecali toliko da daju i doznače, ako zlato ne bi imali dužni su da daju novac za njega ili od svojih stvari procijenjenih od strane Suda toliko koliko se tim zlatom može kupiti" (SC, 2009, 210-211).
169	IAK, SN VI, R. br. 2.544, 867-868 - 29. XII 1439. Martolica de Buchia i Mara su 25. februara 1440. odredili za svojeg punomocnika sveštenika Andriju Stefanova Rugi iz Bara, kanonika katedrale sv. Bura, da zastupa njihove interese u Baru, naročito u pogledu Marine mirazne imovine (IAK, SN VI, R. br. 2.625, 905; IAK, SN VI, R. br. 2.626, 906).
258
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
djelovanja na području kulturno-političke reprezentacije, vec i poslovne preduzetnosti i familijarnog orodavanja.
Isprave koje su analizirane, pravni instrumenti, rukopisi i predmeti na koje se upu-cuje, omogucavaju inovativan pogled u onovremenu, još uvijek nedovoljno poznatu, dokumentarnu, odnosno materijalnu realnost. Istaknuti intelektualni i staleški položaj, poslovanje s najpoznatijim trgovcima južnojadranskih gradova, istupanje pred visokim vlastima u Veneciji, pregovaranje i posredovanje kod mletačkih prekomorskih dostojanstvenika, ukazuju na ostaviočeva interesovanja, doprinos manifestacijama ugladenosti, obrascima ponašanja i diplomatskim ritualima. Vrijedna biblioteka je oslikavala njegovu humanističku učenost, korelirajuci s društvenom mrežom unutar koje se kretao. Upravo Archiluppis, visokoobrazovani pripadnik uticajne urbane vrhuške i dvorske svite, izjavama svoje posljednje volje potvrduje uzlet elitističke kulture kasnog srednjeg vijeka.
259
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
PRILOGE
Prilog 1: Kodicil (adicija) testamenta g. Nikole iz Kotora, gradanina i stanovnika Bara i vrhovnog kancelara najsvjetlijeg kneza, gospodina despota Raške (DAD, TN, 13, ff. 209v-210v) (fol. 209v) (In margine): an, E(xtractum)170
Additio sive codicillus testamenti Ser Nicolai de Catharo, civis et habitatoris Antibari et supremi cancellarii Illustrissimi principis domini despoti Rascie
MCCCCXLV indictione octava, die Xo februarii, Ragusio.
Hec est additio testamenti Ser Nicholai de Catharo, civis et habitatoris Anthibari er supremi cancellarii Illustrisimi domini despoti Rassie, defuncti in Smederevo, alias videlicet die V januarii prope elapsipresentata curie causarum civilium Ragusiiper dom Petrum Curonam plebanum Novimontis ut autenticaretur. Que die ista autentificata fuit et per dominum consulem cusarum civilium Ser Michaelem de Bocignolo et suos iudices Ser Marinum Rafaelis de Goze, Ser Jacobum de Georgio, et Ser Stephanum de Zamma-gno, vigore examinationis facte in Smederevo per Ser Georgium de Goze, Ser Jacobum de Sorgo et Givchum Castrath, examinatores superinde constitutos in examinatione lite-rarum eiusdem curie civilis de infrascriptis testibus videlicet Ser Pasquale de Sorgo, Ser Marino Georgii de Goze et Nichola de Radulino, testibus ascriptis ipsi testamenti. Qui testes diligenter examinati in Smederevo, ad plenum testificati sunt quod tum opus erat et fuit pro ipsa additione testamenti autenticanda. Cuius additionis testamenti tenor talis est videlicet.
Yhesus.
Io Nicolo de Catharo, citadin et habitador lungo tempo in Antivari, summo cancelier de Illustro principo Signor despoti de Rascia, infermo grievemente del corpo, sano per la gratia di Dio de la mente, fazo et ordino el mio ultimo testamento. Et primo recomando al altissimo creator la anima mia.
E perche in su la mia partida de caxa fexe mio testamento, al qual non contradico ne oppono, ma lo affirmo quanto si poy. Ma perche son algune nove cose dapoy intravignude zoe certi debiti, perche me fo de bisogno far questa addition al ditto testamento.
Et son debito et obligato a Ser Bartolo de miser Zoane de Goze cento et dodexe ducati d'oro. Item a Ser Zuane de Ser Piero Zupani per doy volte per denari mandati a la fame-glia mia. E questo sa Ser Zonio de Ser Thodro de Zonio, quel che dira ditto Ser Zonio, che li sia pagato et dato. Item debio dar a Ser Zoane de Catharo XXti ducati d'oro, li quali mando a la fameglia mia, pochi di fa in Antivari. Questi debiti cusi fatti de denari con-tanti che de qua se portara e de altra roba che de qua se mandera per inventario se poran
170 Oznaka an na lijevoj margini (prije skračenice E kojom je signirano da je isprava napravljena odnosno dokument izdat), kao i na narednoj strani (DAD, TN, 13, f. 210f) mogla bi potvrdivati službenu zabilješku komunalnog notara ili pisara kojom se razjašnjavaju dogadaji o kojima je u dokumentu riječ. Shodno šibenskim statutarnim odredbama, na krajnjoj lijevoj margini isprave ucrtavao se veliki znak krsta (signum sancte Crucis) kao potvrda kneza, njegove kurije, odnosno suda i prokuratora da izvršitelji testamenta mogu započeti sa sastavljanjem inventara (up. Budeč, 2014, 27).
260
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRCKOG ..., 221-272
pagar e avanzara, prego li mey comissarii, over procuratori del testamento che ho fatto e questo che fazo, che le veste che son la in casa di Ser Zuane sopradetto, libri et arzentiera insembre con Qoane ditto vendano et fazano denari questa roba, che de qua se mandera pur pani et arzentiere vendano et fazano denari per meter in execution in li peregrini et in la capella et altre cose che ordeno in lo detto testamento fato et questo che fazo, perho che voglio et ordeno che sia scomprado un servo di man di li infideli in fina summa di XXti ducati, per l'anima mia.
Tuta quella roba che apartien a mia muglier: veste, aneli, centure, panni di lin, tele, sia in libertade sua senza niguna contradicion. El testamento che fexi vivando ancora mio fradello miser lo veschovo elo casa inprima e lo caso di novo. Penso che abia scritto in altro testamento che se faza cerchar li fioli di m. Almerigo di Seravalle de Trevixo et che sia dati nove ducati. Ancora, se alguna persona vignesse a Ragusa da Fiorenza, el qual cognoscesse la donna e li fioli di Ser Iacomo di miser Zoane di Seminiato, che li sia dati ali diti quatordexi ducati per modo de cautela che la dita dona over suoi fioli li avesse. Ancora voglio che se cercha li fioli di miser Nicho da Fano et che per ogni modo ali detti se debia dar ducati trenta d'oro. Ancora voglio che se daga alli frari de observanza ducati quatro d'oro.
Data et scripta questa particula di testamento adi XXti de octubrio, anno 1444 in Sme-derevo; presentí miser Pasqual de Sorgo e miser Marin de Zorzi de Goze e Ser Nicola fiol di Pripcho di Radulin, specialmente chiamati et pregati.
In qua quidem additione testamenti predicti incluxa erat cédula inventarii huius te-noris videlicet.
Inventario dela roba che se trova di Ser Nicola Cancelier in muneta d'oro, aspri, arzentiere et veste. In ducati d'oro sono duxento et XV In aspri duy millia. In arzentiera, intro una bareleta et cuppe lavorade al modo bosinexe, la terza ala ungarescha. E un boc-hal lavorado turchescho in bel modo. Intro un saccheto di tela bichieri d'arzento tre intro un in altro. Item taze de arzento 4. Item chuchiari de arzento X. Item in arzento cercha una libra e mezo piu tosto piu cha mancho. Item la vesta una di veluto niegra infoldrata di marturi e fume, la qual imprestay a Vuch Bramuscevich (?) quando ando da voyvoda Stipan e da voyvoda Radossavo come torna che la renda ali mie comissarii. Item se sera qualche macula over danno in essa, che refaga o che pagi la vesta quel che la val. Item e I cavezo di panno di Londra son braza VIII lagha e ama (?). Se la vesta se pora vender qui, vendase et lo ditto panno, se non, che se manda zo ala marina. Item Nicola de Radulin me die dar 2 ducati.
Item in saccho libri infrascripti. Imprima Valerio Maximo. Item Declamationes de Quintilian. Item Boetio, De consolatione philosophiae. Item libro di Constantin Moncho De medicina. Item Bucholicha de Petrarcha. Item un volume grosso in papiro in lo qual son molti trattati et molti libri. Item un libro in papiro recolete di molti doctori Italiani. Item un libro in pergamino antigissimo in teologia et in sacra scriptura. Item un officiolo di Nostra Donna, con molte altre orationi. Item Salustio Catilinario et Iugurtino. Item doy scartadelli (?) in gromantia.
Item un capello di zibilun, con un pelle fuine. Item una gona di panno vecchio e le volpe nove. E tute queste cose sopradette voglio et ordeno che me sia portade et date in le
261
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIČ: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
man di mie comissarii per pre Piero di Citron mio padre spiritual e Druchxa mio fameglio acompagnato, como sera di bisogno.
Quibus visis et auditis per prefatum dominum consulem et eius iudices autenticata fuit dicta additio testamenti in supradicta cedula inventarij mea introcluxa. Que nullo testimonio rumpi possit.
262
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Prilog 2: Izvršenje posljednje izjave volje pok. kancelara Nikole Archiluppisa, dokument od 4. avgusta 1445. godine (DAD, DC 59, ff. 29r-29v)
Sl. 4: DAD, DC, 59, f. 29r
263
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRCKOG ..., 221-272
Die IIIIAugusti 1445
Venerabilis vir presbiter Ostoia Sextan et Ser Georgius Rugi, cives Antibari tamqu-am procuratores etprocuratorio nomine presbiteri Nicolai Rugi et Ser Theodori filii Ser Zonii Bricio et done Stane relicte quondam Ser Nicole olim cancellarii illustris domini despot Sclauanie et dum Marini Cratech procuratoris ultimi testamenti dicti q. Ser Nicolai cancellarii habentes ad infrascripta (p cancell.) et alia plenarium mandatum prout patet instrumenta publico scripto et publicato Antibari in 1445, die XXVIII mensis junii manu presbiteri Marini Cratech, cancellarii Antibarensis notarii publici et recomandato per literas patentes domini Andrea Venerio honorabilis provisoris Antibari facientes fi-dem de legalitate notarii predicti, ibidem datas die VImensis julii proxime preteriti a me Iohanne cancellario viso et lecto, contenti et confessi fuerunt se habuisse et recepisse a provido viro Ser Zagno Petri Zupani uno ex procuratoribus testamenti dicti Ser Nicole cancellarii dante et eis consignante secundum dictam procuram pro portando Antibarim suprascriptis procuratoribus dicti testamenti primo unam capsellam talponi et in ipsa unum zuponum sete viride veterem, unum capucium de grana roxatum novum, unum man-tellum de pano beretino sufultum schilatis, unam zocham pani roxati sufultam vulpibus, unum capellum album suffultum sindone rosato, unum tapedum usatum, unam bursam veluti rechamatam cum perlis, unum par cercellorum cum argento et cathena, paria tria cercellorum argenti, paria triginta quinque umbretarum argenti, paria trigintaduo pilli-grinarum argenti, cartas vigintiunam notarii debitorum, dotis et possessionum, cartas quinque notarii incixas nullius valoris cum illa Ser Bartuli, unam cedulam scriptam in qua sunt debitores, quatuor saxos et sachetum cum pluribus literis, privilegiis, et aliis scripturis, libros quatordecim, decretale et alios libros plurium rationum, et unam sellam, que est extra capsellam. Item confessi fuerunt dicti presbiter Ostoia et Ser Georgius Rugi procuratores suprascripti dicto procuratorio nomine quod ipse Zagnus Petri Zupani secundum quo sibi andavit (?) per contum recepit inter ducatos ducentos sexaginta unum grossos XVI quos sibi consignavit dum Petrus Citronuspater spiritualis qui fuit dicti q. Ser Nicole et rictractum factum de vestibus, arzenteriis, libris et aliis rebus perventis ad manus dicti Ser Zagni Petri Zupani, unius ex procuratoribus dicti testamenti, venditis ad publicum incantum in summa ducatos quingentos decemseptem grossos duos pizolos 14, presente ipso ser Zagno Petri Zupani ad hoc et ita esse verum confitente. Et quod ipse Ser Zagnus Petri Zupani tamquam unus ex epitropis vel procuratoribus dicti testamenti, de dictis ducatis quingentis decemseptem grossis duobuspizolis 14 ut supra in totum ad eius manus perventis solvit et dedit prout apparet per dictum contum pro debito expensis et pro distributionibus ducatos ducentos viginti grossos trigintaquinque pizolos 9.
Et residuum, videlicet ducatos ducentos nonagenta sex grossos sey dictus Ser Zagnus uti epitropus vel procurator ut supra sibi dum Ostoie et Ser Georgio tamquam procura-toribus aliorum procuratorum testamenti dicti q. Ser Nicole cancellarii supra nominato-rum dicto procuratorio nomine recipientibus dedit, numeravit et manualiter asignavit in contatos dandos et consignandos Antibari dictis procuratoribus. Renunciantes omnes.
264
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, CITIZEN OF KOTOR AND BAR OF GREEK ORIGIN, NOTARY AND CHANCELLOR OF SERBIAN DESPOTS, DIPLOMATIC REPRESENTATIVE AT VENICE; CODICIL, INVENTORY AND EXECUTION OF HIS LAST WILL AS LINKS OF THE MEDIEVAL WORLDS
Savo MARKOVIC
ME-85000 Bar, M. Boskovica H-12, Montenegro e-mail: markovics@t-com.me
SUMMARY
On the basis of the documents held in the State Archives in Dubrovnik, published in the annexes, as well as available literature, biography of Nicholas de Archiluppis, citizen of Kotor and Bar, latin scribe of Greek origin is reconstructed. The notary, chancellor, judge and orator Archiluppis, by imperial authority, performed his professional service until the midfifteenth century. According to analyzed documents, he was active in several communities between 1423 and 1444. He died in Smederevo. Information about him, his citizenship, familial and social relationships, close connection with the ruling circle of the despotate of Serbia and business activities as well is enriched with the analysis of the codicil to the testament drawn up on 20th October 1444, with the respective inventory of goods, and the document on takeover of his legacy, created on 5th August 1445.
Shedding new light on social and material structures that determined the communal, courtly and elite culture in general, reviewed documents confirm that he was a manifoldly interesting personality, that with mere origin suggested civilizational stratification and interweaving. The range of social contacts of the reputable court official, which was including the residents of Tuscany Marche, Veneto, Dubrovnik, Kotor, Bar and the despotate of Serbia, was not only the result of his acivities in the domain of cultural and political representation, but also of economic entrepreneurship and affinity relationships.
The writings which were analyzed, legal instruments, manuscripts and items that were referred to, allow an innovative insight into still insufficiently known, documentary and material reality oh his time. Class position, prominent features of appearance and non-verbal communication, trading with major merchants of Southern Adriatic towns, stepping in front of the high authorities in Venice, negotiations and mediation with the Venetian overseas dignitaries, indicate the decedent's interests, intellectual reputation, contribution to manifestations of politeness and diplomatic rituals. Modalities of disposition with the heritage facilitate an understanding of his closest milieu of kinship and friends. A valuable library with rare titles reflects the humanistic scholarship, correlating with the social and institutional network within which he lived. Exactly Archiluppis, as influential and highly educated member of the supreme urban stratum and the court entourage, with the declarations and the execution of his last will confirms the ascent of the elitist culture of the late Middle Ages.
Keywords: Nicolaus de Archiluppis, notary, chancellor, Kotor, Bar, Dubrovnik, Venetian Republic, despot, Serbia, 15th century
265
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIČ: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
IZVORI I LITERATURA
Chronica Ragusina (1893): Chronica Ragusina Iuniii Resti (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484), Nodilo, S. (ur.), Scriptores, II. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, XXV. Zagrabiae, Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium (ed.), in taberna libraria eiusdem societatis typographice.
Cirkovic, S., Cuk, R., Veselinovic, A. (2004): Srbija u dubrovačkim testamentima u XV veku (I). U: Mešovita grada - Miscellanea, Nova serija, XXII, Krestic, P. V. ur. Beograd, Istorijski institut, 9-80.
DAD, DC - Državni arhiv u Dubrovniku (DAD), Diversa cancellariae (DC), sv. 59.
DAD, TN - DAD, Testamenta notariae (TN), sv. 13, 14.
IAK, SN - Istorijski arhiv u Kotoru (IAK), Sudsko-notarski spisi (SN) VI, R. br. 2.544; R. br. 2.625; R. br. 2.626.
Libri domorum (2007): Knjige nekretnina dubrovačke opcine (13.-18. st.) / Libri do-morum et terrenorum communis Ragusii deliberatis ad affictum (ssc. XIII-XVIII). Benyovsky Latin, I., Zelic, D. (prir.). Zagreb, Dubrovnik, Posebna izdanja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 7/1, I.
Listine (1886): Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike. Ljubic, Š. ur., VIII (od godine 1420. do 1424.). Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 17. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. U knjižarnici Jug. akademije L. Hartmana (Kugli i Deutch).
Listine (1890): Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike. Ljubic, Š. ur., IX. (od godine 1423. do 1452.). Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 21. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. U knjižarnici Jug. akademije L. Hartmana (Kugli i Deutch).
Orbini, M. (1999): Kraljevstvo Slavena. Prev.: Husic, S.; prir. i napisao uvodnu studiju: Šanjek, F. Zagreb, Golden marketing.
Sanudo, Il Giovane, M. (1999): Le vite dei dogi 1423-1474. I, 1423-1457, Introdu-zione, ed. e note a cura di Caracciolo, Arico A., trascrizione Frison, C. Venezia, La Malcontenta.
SC (2009): Statvta civitatis Cathari / Statut grada Kotora, II, prevod originala iz 1616. godine sa naučnim aparatom, Antovic, J. ur. Kotor, Državni arhiv Crne Gore.
Statuta Ragusii (1904): Liber Statutorum Civitatis Ragusii, compositus anno 1272. Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, Vol. IX., Bogišic, V et Jireček C. Zagrabiae, sumptibus Academiae scientiarum et artium Slavorum meridionalium.
Sveto pismo (1989): Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Beograd, Britansko i ino-strano biblijsko društvo.
Šafarik, J. (1862): Srbski istorijski spomenici mletačkog arhiva. Glasnik Društva srbske slovesnosti, XIV, Beograd, 1-232.
Alunno (da Ferrara), F. (1548): La fabbrica del mondo. Nella quale si contengono tutte le voci di Dante, del Petrarca, del Boccaccio, & d'altri autori, .... Con Priuilegio del
266
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Sommo Pontefice Paolo III. Della Sereniss. Signoria di Vinegia, & dello Illustriss. Duca di Ferrara. In Vinegia MDXLVIII.
Ančic, M. (2005): Inventar splitskoga kancelara i javnog bilježnika Tome Colutii de Cin-gulo (Prilog poznavanju prvih humanističkih krugova u Dalmaciji). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 47, Zadar, 99-148.
Andric, T. (2015): Statutarna regulacija obrtničkog poslovanja u svjetlu mletačke ekonomske politike u Splitu sredinom 15. stoljeca. U: Radie, Ž., Trogrlic, M., Meccarelli, M., Steindorff, L. (ur.): Splitski statut iz 1312. godine. Povijest i pravo. Povodom 700. obljetnice. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog od 24. do 25. rujna 2012. godine u Splitu. Split, Književni krug Split, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, 471-488.
Belamaric, J. (2012): Ostava srebrnog posuda pronadena 1493. na putu prema Prosiku kraj Solina. Radovi instituta za povijest umjetnosti, 36, Zagreb, 53-62.
Bikic, V. (2006): Venetian influences in the eastern Adriatic hinterland. U: Guštin, M., Gelichi, S., Spindler, K. (ur.): The Heritage of the Serenissima, The presentation of the architectural and archeological remains of the Venetian Republic, Proceedings of the international conference Izola - Venezia 4.-9. 11. 2005. Koper, Annales Mediterranea, 201-210.
Birin, A. (2013): Šibenski bilježnici - Indricus de Indricis (1431.-1434.). Povijesni pri-lozi, 32, 44, Zagreb , 91-154.
Blehova Čelebic, L. (2006): Hrišcanstvo u Boki 1200-1500, Kotorski distrikt. Podgorica, Pobjeda, Narodni muzej Crne Gore, Istorijski institut Crne Gore.
Boerio, G. (1856): Dizionario del dialetto veneziano. Seconda edizione aumentata e corretta, aggiuntovi l'indice italiano veneto. Venezia, premiata tipografia di Giovanni Cecchini edit.
Boškovic, D. (1962): Stari Bar. Beograd, Savezni institut za zaštitu spomenika kulture.
Božic, I. (1950): O položaju Zete u državi Nemanjica. Istoriski glasnik, 1-2, Beograd, 97-121.
Božic, I. (1970): Zeta u Despotovini. U: Istorija Crne Gore, 2, 2. Titograd, Redakcija za istoriju Crne Gore, 135-277.
Brunetti, G., Gentili, S. (2000): Una biblioteca nella Firenze di Dante: i manoscritti di Santa Croce. U: Russo, E. (ur.): Testimoni del vero. Su alcuni libri in biblioteche d'autore. Studi (e testi italiani), 6, Roma, 21-48.
Budeč, G. (2014): Privatno-pravne isprave kao izvor za proučavanje materijalne kulture u kasnosrednjovjekovnim i dalmatinskim komunama s posebnim naglaskom na šibenske inventare dobara. U: Jovanovic, K., Miljan, S. (ur.): Zbornik radova s prve medievističke znanstvene radionice u Rijeci. Rijeka, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 13-29.
Calleja-Puerta, M. (2014): Memoria escrita de la aristocracia en monasteiros hispanos de la edad románica. U: García de Cortázar, J. A., Teja Casuso, R. (eds.): Monasterios y nobles en la España del románico: entre la devoción y la estrategia. Aguilar de Cam-poo, Fundación Santa María la Real, 205-229.
267
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Cipra, M. (1986): Put grčke filozofije od Edese (484) do Toleda (1150). Godišnjak za povijest filozofije, 4 (4), Zagreb, 45-52.
Darovec, D. (2010): Ruolo dei vicedomini istriani nella redazione degli atti notarili in rapporto ad uffici affini dell'area adriatica. Acta Histriae, 18, 4, 789-822.
Darovec, D. (2014): Cum lampulo mantelli. The ritual of notarial investiture: example from Istria. Acta Histriae, 22, 3, 453-508.
Deroko, A. (1950): Srednjovekovni gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Beograd, Prosveta.
Descendre, R. (2010): La biblioteca di Leonardo. U: Luzzato, S., Pedulla, G., De Vincentiis, A. (ur.): Atlante della letteratura italiana, vol. I., Dalle origini al rinascimento. Torino, Einaudi, 592-595.
Dinič, M. J. (1960): Oblast Brankovica. Priloži za književnost, jezik, istoriju i folklor, 26, 1-2, Beograd, 5-29.
Dubray, C. (1911): Necromancy. U: The Catholic Encyclopedia, 10. New York, Robert Appleton Company, 1-4, http://www.newadvent.org/cathen/10735a.htm (11. 11. 2014.).
Džidič, A., Barbančič, M., Simončič, N. (2013): Primjena i simbolika crne (ne)boje u suvremenoj modi. Tedi - International Interdisciplinary Journal of Young Scientists from the Faculty of Textile Technology, 3, Zagreb, 31-39.
Encyclopedia Britannica Online, Constantine The African (2014): Constantine The African. Encyclopedia Britannica Online, Encyclopedia Britannica Inc., http://www. britannica.com/EBchecked/topic/13405/... (11. 11. 2014.).
Falkenhausen, V. von. (1984): Costantino Africano. U: Dizionario Biografico degli Ita-liani, 30, Treccani.it, L'enciclopedia italiana, 1-9, http://www.treccani.it/enciclope-dia/costantino-... (11. 11. 2014.).
Filippone Overty, J. (2008): The Cost of Doing Scribal Business: Prices of Manuscript Books in England, 1300-1483. Book History, Pennsylvania State University Press, 11, 1-32.
Grbavac, B. (2008): Notari kao posrednici izmedu Italije i Dalmacije. Studije, službe, seobe izmedu dvije obale Jadrana. Acta Histriae, 16, 4, 503-526.
Grbavac, B. (2013): Oporuka i inventar splitskog notara Jakova pok. Ubertina de Pu-gliensibus iz Piacenze. Prilog proučavanju splitskog notarijata. Acta Histriae, 21, 1-2, 75-92.
Heph777.tripod.com, Forbidden Rites (2014): Forbidden Rites: A Necromancer's Manual of the 15th Century, Copyright©2006 C. "Aron Jason" Leitch, 1-3, http:// kheph777.tripod.com/rev_forbidden.html (11. 11. 2014.).
Hernando I Delgado, J. (2011): El llibre escolar i la presencia dels autors classics i dels humanistes en l'ensenyament del segle XV. Estudis Historics i Documents dels Arxius de Protocols, XXIX, Collegi de Notaris de Catalunya, Barcelona, 7-43.
Herzig, T. (2011): The Demons and the Friars: Illicit Magic and Mendicant Rivalry in Renaissance Bologna. Renaisance Quarterly, 64, 4, 1025-1058.
Janekovič Römer, Z. (2006): O utjecaju bizantske kulture u renesansnom Dubrovniku i Dalmaciji. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 44, Dubrovnik, 7-24.
268
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRADANIN GRČKOG ..., 221-272
Jehle, J. (2012): Emperors accused: A Study of Accusations of Necromancy in the Late Republic and the Early Empire (online, www.academia.edu).
Jireček, C. (1904a): Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner (Schluss). Archiv für Slavische Philologie. Herausgegeben von Jagic V, XXVI., Berlin, 161-214.
Jireček, C. (1904b): Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters. Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften: Philosophisch-historische Klasse, XLIX. Band, Wien, I. Abhandlung, II. Theil, 1-80; II. Abhandlung, III. Theil, 1-78.
Jireček, K. (1923): Istorija Srba. Knjiga II. (do 1537); preveo i dopunio Jovan Radonic. Beograd, Geca Kon.
Kieckhefer, R. (2003): Specifična racionalnost srednjovjekovne magije. U: Kolo 1, Zagreb, 1-27, http://www.matica.hr/kolo/293/Svakodnevni... (20. 11. 2014.).
Klaniczay, G. (2003): Svakodnevni život elite u kasnom srednjem vijeku: civilizirani i barbari. U: Kolo 1, Zagreb, 1-19, http://www.matica.hr/kolo/293/Svakodnevni... (20. 11. 2014.).
Kovijanic, R. (1955): Dva podatka o Nikoli Arhilupisu. Istoriski zapisi, VIII, XI, Cetinje, 346-347.
Kovijanic, R. (1974a): Bar i Barani u Kotorskim spomenicima prve polovine XV vijeka. Istorijski zapisi, XXVII, XXXI, 1-2, Titograd, 123-140.
Kovijanic, R. (1974b): Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek), II. Titograd: Istorijski institut SR Crne Gore.
Kovijanic, R. (1976/80): Kotorski medaljoni, Beograd, Književne novine, Udruženje Veljko Vlahovic.
Kovijanic, R. (2007): Kotorski medaljoni. Perast, Gospa od Škrpjela.
Krstic, A. (2012): Kralj Žigmund u Borči, ili kada je i kako Beograd predat Ugrima 1427. godine? Istorijski časopis, LXI, Beograd, 115-127.
Ladic, Z. (2002): O nekim oblicima brige za siromašne i marginalne pojedince i grupe u dalmatinskim komunama u kasnom srednjem vijeku. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i um-jetnosti, 20, Zagreb, 1-25.
Ladic, Z. (2003): Legati kasnosrednjovjekovnih dalmatinskih oporučitelja kao izvor za proučavanje nekih oblika svakodnevnog života i materijalne kulture. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 21, Zagreb, 1-28.
Lara, E., Montaner, A. (2014): Introducción, A Summary. U: Señales, Portentos y Demonios, La magia en la literatura y la cultura españolas del renacimiento. Sociedad de Estudios Medievales y Renacentistas, Estudios coordinados por Lara, E. y Montaner, A. Salamanca, MR, La Semyr, 17-32, 851-854.
Lipovac Radulovic, V. (1998): Romanizmi u Crnoj Gori. Jugoistočni dio Boke Kotor-ske. Drugo dopunjeno izdanje. Novi Sad, MBM-plas.
Lonza, N. (1990): Pravna biblioteka Ivana de Scomle, zadarskog kanonika iz XIII. stolje-ca. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, XL, 1, Zagreb, 101-115.
269
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIČ: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Lonza, N. (2002): Dubrovački statut, temeljna sastavnica pravnog poretka i biljeg poli-tičkog identiteta. U: Liber Statutorum Civitatis Ragusii compositus anno MCCLXXII / Statut grada Dubrovnika sastavljen godine 1272.; Šoljic, A., Šundrica, Z., Veselic, I. (prir. i na hrvatski jezik preveli). Dubrovnik, Državni arhiv u Dubrovniku, 11-46.
Lonza, N. (2013): Pravna kultura srednjovjekovne Dalmacije izmedu usmenosti i pismenosti. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 63, 5-6, 1203-1232.
Manfredi, A. (2007): Gli umanisti e le biblioteche tra l'Italia e l'Europa. U: Belloni, G., Drusi, R. (ur.): Il rinascimento italiano e l'Europa, vol. 2, Umanesimo ed educazione. Treviso, Costabissara, Fondazione Cassamarca, Angelo Colla editore, 267-286.
Mardešic, R. (1977): Novovjekovna latinska književnost. U: Vratovic, V. (ur.): Povijest svjetske književnosti, 2. Zagreb, Mladost, 405-480.
Markovic, I. (1902): Dukljansko-barska metropolija. Zagreb, tisak Antuna Scholza.
Markovic, S. (2010): Notarijati medievalnih komuna Crnogorskog primorja. Odrazi antičkog nasljeda, autonomnosti urbaniteta i humanističkog univerzalizma. Acta Histriae, 18, 4, 823-846.
Markovic, S. (2014a): Stanovništvo srednjovjekovnog Bara. Perast, NIP „Gospa od Škr-pjela".
Markovic, S. (2014b): „ Una chasa in la zitade de Antivarf: patricijski rod Zupan (Župan). Istorijski zapisi, LXXXVII, 1-2, Podgorica, 195-227.
Matovic, T. (2014): Epitrop (enixpono^) - izvršilac testamenta. Zbornik radova Vizanto-loškog instituta, LI, Beograd, 187-214.
Mihai, C.-I. (2013): The banishment of the muses of poetry in Boethius' Philosophiae Consolatio: a reinterpretation. Agathos: An International Review of the Humanities and Social Sciences, IV, 2 Ia§i, 45-58.
Mihelič, D. (2011): Piranski notar Dominik Petenarij - pričevalec časa. Acta Histriae, 19, 4, 645-658.
Mijovic, P. (1970): Slikarstvo i primijenjena umjetnost. U: Istorija Crne Gore, 2, 1. Titograd, Redakcija za istoriju Crne Gore, 223-305.
Mitrovic, K. (2014): Mlečani i srpske zemlje za vreme vladavine kneginje Milice i kneza Stefana Lazarevica. U: Mišic, S., Ječmenica, D. (ur.): Kneginja Milica - monahinja Jevgenija i njeno doba, Tematski zbornik radova sa naučnog simpozijuma održanog 12. septembra 2014. godine u Manastiru Ljubostinji. Trstenik, Narodni univerzitet Trstenik, Narodna biblioteka „Jefimija" Trstenik, Filozofski fakultet u Beogradu -Centar za istorijsku geografiju i istorijsku demografiju, 59-81.
Newworld.encyclopedia.org, necromancy (2014): http://www.newworld.encyclopedia. org/entry/ (11. 11. 2014.), 1-4.
Pandžic, B. (1971): Novembar 3 - Izvješce Barskoga nadbiskupa i Upravitelja Bud-vanske Biskupije D.r Andrije Zmajevica Sv. Zboru za Razprostiranje svete Vjere o pastirskom pohodu obiju Biskupija. Radovi Hrvatskoga Povijesnog Instituta, III-IV, Roma, 223-241.
Paravicini Bagliani, A. (2012): Introduzione. U: I Francescani e le scienze. Atti dei con-vegni della Societa internazionale di studi francescani e del Centro interuniversita-
270
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
rio di studi francescani, nuova ser., 22. Spoleto, Fondazione Centro Italiano di Studi sull'Alto Medioevo, 5-18.
Pastoureau, M. (2GG3): Boje u srednjem vijeku: sustavi vrijednosti i oblici osječajnosti. U: Kolo i, Matica hrvatska, Zagreb, 1-9, http://www.matica.hr/kolo/293/Boje... (20. 11. 2014.).
Pastoureau, M., Simonnet D. (2GG5): Crveno, Mala knjiga o bojama (Le petit livre des couleurs, Editions du Panama, Paris, 2005). S francuskoga prev. Brlečič, B. U: Vije-nac 369, 1-5, Http://www.matica.hr/vijenac/369 (20. ii. 2014.).
Pavlovic, A. (1990): Katolici i pravoslavni u našim krajevima prema grčkim vrelima iz 15. stolječa. Croatica Christiana periodica, 14, 25, Zagreb 1990, 95-108.
Pelloni, V. (2GG1): Giovanni da San Miniato. U: Dizionario Biografico degli Italiani 56, 1-2, http://www.treccani.iz/enciclopedia... (19. 10. 2015.).
Pešorda Vardic, Z. (2012): U predvorju vlasti: dubrovački antunini u kasnom srednjem vijeku. Zagreb, Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povi-jesne znanosti u Dubrovniku, Hrvatski institut za povijest.
Pezelj, V. (2G1G): Pravni položaj žene u srednjovjekovnom Pagu. Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, LVIII, i, Beograd, 168-194.
Ramis-Barceló, R. (2014): Peregrinatio academica: legistas y canonistas de la corona de Aragón en las universidades italianas durante el Renacimiento. Miscellanea histo-rico-iuridica, III, Bialystok, 35-66.
Roessli, J.-M. (1999): Nature et signification du mythe d'Orphée dans le De Consolatio-ne Philosophiae de Boèce. Archivum Bobiense, 21, Bobbio, 27-72.
Skok, P. (1971): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II. Zagreb, Jugosla-venska akademija znanosti i umjetnosti.
Spremic, M. (2008): Despot Stefan Lazarevič i "gospodin" Burad Brankovič. Istorijski časopis, LVI, Beograd, 49-68.
sr.wikipedia, Marko Fabije Kvintilijan (2014): http://sr.wikipedia.org/sr/... (14. ii. 2014.), 1-9.
sh.wikipedia, Salustije (2014): http://sh.wikipedia.org/wiki/... (14. ii. 2014.), 1-2.
Stark, K. (2G12): Saints and Sinners: Ritual Magic, Mystics and the Condemnation of Divine Visions in the Middle Ages. U: Page, S. (ur.): Magic in the Middle Ages. London, University College London, Medieval and Renaissance Studies, 1-10.
Stjepčevic, I., Kovijanic, R. (1953): Neki podaci o zetskom vojvodi Altomanu. Istoriski zapisi, VI, IX, 1-2, Cetinje, 269-271.
Stokic Simončic, G. (2011): Privatne biblioteke kod Srba u srednjem veku, http://pravo-slavlje.spc.rs/broj/i062/tekst... (31. 10. 2011.).
Šubajkovic-Tot, D. (1976): Odjeci renesansne filozofije u dramskom pjesništvu Marina Držiča. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 2., 3-4, Zagreb, 87-100.
Šufflay, M. (1924): Städte und Burgen Albaniens, hauptsächlich während des Mittelalters. Akademie der Wissenschaften in Wien, Philosophisch-historische Klasse, Denkschriften, 63., i. Abhandlung. Wien und Leipzig, Hölder, Pichler, Tempsky A.-G.
Tadic, J. (1939): Promet putnika u starom Dubrovniku. Dubrovnik, Arhiv za turizam, II, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku.
271
ACTA HISTRIAE • 24 • 2016 • 2
Savo MARKOVIC: NICOLAUS DE ARCHILUPPIS, KOTORSKI I BARSKI GRABANIN GRČKOG ..., 221-272
Treccani, Salutati, Coluccio (2015): http://treccani.it/enciclopedia/coluccio-salutati/ (19. 10. 2015.), 1-2.
Tschanz, D. W. (2012): Constantine the African, The Muslim Who Ignited the Renaissance. U: Makzan, February 2012, 1-4, http://www.academia.edu/1321001/.... (11. 11. 2014.).
Vazon, C. A. (1828): Dizionario universale della lingua italiana, tomo secondo, C - H. Livorno, dalla tipografia di Gio. Sardi e figlio.
Vekaric, N. (2012a): Vlastela grada Dubrovnika, 2, Vlasteoski rodovi (A - L). Zagreb, Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Vekaric, N. (2012b): Vlastela grada Dubrovnika, 3, Vlasteoski rodovi (M - Z). Zagreb, Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Victor, S. (2014): Le prix de la mort à Gérone aux XIVe e XVe siècles d'après les actes de la pratique. Mediterranean Chronicle, 4, 75-100.
Vujičic, R. (2007): Srednjovjekovna arhitektura i slikarstvo Crne Gore. Podgorica, CID.
272