$3$5r; G0?j?raei j . Vbt arakpvn 6/XX Post -v * a vin. Broi 14f 15> 16< U Zagrebu, 10 aprila 1936. SRETNE USKRSNE PRAZNIKE želi saradnicima, pretplatnicima i čitateljima. Uredništvo i uprava Zagreb Ovaj broj stoji dinara 2. SREČNE VELIKONOČNE PRAZNIKE vošči sotrudnikom, naročnikom in čitateljem Uredništvo in uprava Ljubljana GLASUO SAVEZA JUGOStOVENSKIM EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE USKRS 1936 »Puče moj, što učinih tebi...« Taj se refren vraćao svake večeri u Velikoj nedjelji u našim crkvama. »Puče moj, što učinih tebi...« vapio je narod u Muci. I sve tako do Velikoga petka. Subotom su zabrujala zvona i prosulo se po našim selima svečano »Slava«, a na Uskrs je u povišenom veličanstvenom tonu narod sa maslinovim grančicama u ruci pjevao: Hosana! Tako je to išlo godinama, đecenijama i stoljećima. Oltari su se pokrivali, pjevalo se Muku i uz svečano »Aleluja« blagoslivljala se bijela pogača. Iza Velikog petka dolazio je Uskrs. Ali odjednom je zastalo. Došao je Veliki petak. Uskrs nije dolazio. I Muka traje, eto, već osamnaest godina. »Puče moj, što učinih tebi...« zaledilo se na usnama staraca. To pitanje je ostalo u duši. »Puče moj, što učinih tebi...« vape i sada ljudi i žene i djeca. Ali taj vapaj ostaje u nutrini — to pitanje iz Muke vidi se tek na ispaćenom licu. I to ide tako već osamnaest godina. A ova godina je najteža. U ovoj godini je taj vapaj Velikoga petka imao da bude posljednji. Mnoge zapretane nade su počele da tinjaju. Mnogo je ljudi očekivalo veselo brujanje »Slave« Velike subote. Ta nada nije još utrnula. * Mnogo smo prepatili ovih osamnaest godina. Skoro svaka kuća u Istri, na Krasu, u Goričkoj, dala je po nekog prognanika. Djeca su se otkidala od rodjenog ognjišta. Djeca su odlazila, a majke su ostajale. Srca su se kidala — rane nisu zacijelile. Koliko li će majki na današnji dan zaliti suzama blagoslovljenu pogaču i koliko li će se uzdaha prosuti u našim malim crkvama kada zabruje zvona »Aleluja«. Jer naša su ognjišta rastepli na sva četiri vjetra. Stotinjak hiljada duša je ostavilo svoja sela. Rastepli smo se po zadimljenim gradovima evropskim, po panonskim ravnicama i po dalmatinskom kršu. Ima nas po rudokopima dviju Amerika, po šumama Južne Afrike i po pustarama australskim. Svuda nas ima — na svim kontinentima ima po neka naša majka svoje dijete. A sve te hiljade morale su da bježe. I bježe još i danas. To masovno bježanje s rodnog ognjišta moralo je da bude. Jer oni, koji su došli u našu zemlju su to htjeli. To je bila prva posljedica dolaska Rima u naše krajeve. * A oni koji su ostali? Njima je oduzeta riječ. Djeca se radjaju, starci umiru. Starcima su oduzeli crkvu, mladima radost, a djeci knjigu. Cijelu su zemlju opasali bodljikavom žicom — cijela je naša zemlja robijaški logor. A u tom logoru, čuvanom puškama, topovima i policijskim psima, srušili su, spalili i uništili sve što bi to roblje moglo potsjetiti na slobodu. Uništili su školu, zatvorili crkvu, srušili društva i spalili knjige. Cijele su palače bile lomače. U Puli I Trstu, u Zadru i Gorici, u Opatiji i Pazinu, svuda su gorjeli Domovi. Robiju su oteli i zemlju. Robiju je ostao samo plug i motika. I novo roblje argatuje za stare gospodare. Naše njive i naši doci, naše livade i naši vrtovi nisu više naši. Robiju ne treba zemlja. Rob’iu je dovoljna pregršt zemlje, u koju će ga zakopati. Ali ni na grobu ne smije rob da ima ime u svojem jeziku. Rob je gospodarev, gospodarev je i jezik kojim je napisano ime roba na drvenom križu. Robu je oduzeto i ime. Jer zvuk toga barbarskoga imena ne smije da vri-jedja plemenite uši gospodareve. Rob mora da se zove i priziva onako kako to gospodar hoće. I tako je naš narod ostao bez riječi, bez slova, bez zemlje i bez imena. Rim to hoće. * Narod se bunio — bunio se u potaji, vjerujući u pravdu. A mnogi mladi, koji nisu vjerovali da pravda dolazi sama od sebe, htjeli su da je dozovu. Znali su, da se pravdu zove samo trpljenjem i krvlju. I dali su svoju krv. Krik Vladimira Gortana zatalasao je Evropu. Evropa je doznala za logor opasan bodljikavom žicom. Krv Vladimira Gortana natopila je našu zemlju, i ta krv je tražila pravdu. Prvi mučenik je pao pod plotunima Rima. Pala su još četvorica. Smrt Bazovičkih mučenika vapila jc ponovno za pravdom. Pravda nije dolazila, ali su je ti samrtni krikovi probudili. Jer smrt naše petorice mladića je dokazala svijetu, da smo živi, i da se naš narod nije pomirio sa. stanjem, koje mu je nametnuto. Jer narod je izgubio riječ, izgubio jc slovo, izgubio je zemlju i izgubio je ime. Ali mu je ostala vjera i ponos. Kada su mu oduzeli sve, najbolja njegova djeca progovorila su samrtnim krikom i upisala su za vijeke krvlju svoje ime na grudu otete zemlje. A oni ostali, oni kojima su glas ugušili po tirenskim otocima i po sredovječnim apeninskim kazematama, oni su svojom patnjom i nijemim protestom pokazali, da se za slobodu naroda mora žrtvovati sloboda pojedinaca. Jer jedino onaj narod koji žrtvuje slobodu i živote Svoje najbolje djece za opću slobodu, jedino onaj narod ima pravo da se nada u tu slobodu. Naš narod ima pravo da se nada. I kada bi nas ta nada prevarila, pravde ne bi bilo. Ali pravda postoji, i ona će doći. * Pravda i sloboda će doći iza najveće patnje. Iza Velikog petka, sinteze i vrhunca patnje, dolazi Uskrs. A za naš narod u Julijskoj Krajini je ovo istinski Veliki petak. Vrhunac trpljenja traje ovih dana. Jer naši mladići — braća i drugovi onih koji su pali pod plotunima Crnih košulja Rima, i braća i drugovi onih, koji čame u fašističkim tamnicama — ti naši mladići ostavljaju svoje kosti i svoju krv po pustarama i gudurama afričkim. Silom su ih obukli u odore lovaca robija i silom su im gurnuli u ruke puške. Iza njih voze mitraljeze i tjeraju ih da ubijaju i zarobljuju ljude u ime onih, koji su njih i njihovu zemlju zarobili. Gladne, žedne i iznemogle tjeraju kao krdo stoke po užarenom afričkom pijesku i u tom pijesku ostaju osakaćena tjelesa naših mladića. Gavrani im kljuju oči i divlja zvjerad im trga udove. Rim tako hoće. Roblje mora da hvata roblje — i u tom je vrhunac tragedije našega naroda pod vlašću Rima. * »Puče moj, što učinih tebi?« Ništa! Pravedan je bio, najveći Pravednik. Rugali su mu se; bičevali su ga; križ je nosio na Golgotu i pod njim padao; krvavim se znojem znojio i raspet na križu je izdahnuo. Ali je uskrsnuo. Iz groba je uskrsnuo treći dan iza Velikoga petka. Hosana! — Iza Velikoga petka dolazi Uskrs! Uskrs je! (t. p.) Ne ZAHVALA EMIGRANT. DRUŠTVA »TABOR« V LJUBLJANI »MEDNARODNEMU ODBORU ZA POMOĆ ŽRTVAM ITALIJANSKEGA FAŠIZMA« V februarju mesecu t. 1. je Mednarodni odbor za pomoč žrtvam italijanskega fašizma (Comitc intcrnational d’ aids Emprisonnés et Déportés Antifa-scistes Italiens) med uglednimi osebnostmi in društvi v Parizu nabral za dezerterje v zvezi z abesinsko-italijanskim konfliktom, ki so pribežali v Jugoslavijo, znesek 5000 frankov. Ta znesek je omenjeni odbor nakazal društvu »Tabor« v Ljubljani, in to kot društvu, ki res uspešno rešuje težaven socialni položaj naših pribežnikov. Omenjenemu odboru in vsem plemenitim darovalcem bodi tudi na tem mestu izrečena topla zahvala. IZ CRNOVRSKEGA PROCESA Cl-LETNI LAMPE JANEZ IZ ČRNEGA VRHA IZPUŠČEN IZ ZAPOROV IN PONOVNO ARETIRAN. Gorica, aprila 1936. (Agis) — Iz Črnega vrha poročajo, da je Lampe Janez, 61 let star prcužitkar, bivši posestnik in gostilničar iz Črnega vrha sicer prišel domov iz Rima, kjer _ je _ bil pred istim procesom kot obsojeni Pivk. Kot pa pravi zadnje poročilo, je bil baje Lampe ponovno aretiran in odveden. Vzroki ponovne aretacije niso znani. TIHOTAPSKE ŽGANJEKUHE SO OBDOLŽENI KMETJE IZ BOLJUNCA IN DOLINE. Trst, marca 1936. (Agis) — V Morettijevi vili v Bolj uncu so merodajne oblasti odkrile, baje na podlagi ovadbe, da so proizvajali žganje. Aretiran je bil posestnik Novak iz Poline, neki Istran, ki stanuje v Dolini in neki Koprčan. Soudeležbe pri prepovedanem poslu je bilo obdolženo veliko število posestnikov iz Doline, Bolj unca in Krogelj. Naši kmetje rlskirajo danes vse, in si skušajo na en ali drugi način odpomoči in priti vsaj do malega zaslužka za kritje vsakdanjih potrebščin. Bržkone so prekuhavali v žganje vino, ki ga ne morejo nikamor oddati. NOVA HAPŠENJA I MUČENJA NAŠIH SELJAKA U JUL1JSK0J KRAJINI U Yrhowu su uhapsili braću Sfanberger i Antonu Vrbeca i svu trojicu su isprebijali Vrbovo, aprila 1936. — U ovo zadnje vrijeme počele su se u našim krajevima dešavati vrlo čudne stvari, tako da čovjek na večer leže u krevet a da nije siguran da će se ujutro slobodno iz njega dići. Dne 22 marta oko 3 sata ujutro dojurila su 3 velika policijska automobila u Vrbovo, u kojima je, osim tajne policije i karabinjera bilo i fi-nanca. Bilo ih je oko osamdeset. Svoje su automobile pustili izvan sela, a oni su se uputili oko sela i blokirali ga, tako da nije smio nitko izaći ni ući u selo. Čim su opkolili selo, dali su se po kućama na premetačinu. Prvu su premetačinu izveli u kući Stanberger Andrije. Premetačina im nije dala uopće nikakvog pozitivnog rezultata, jer nisu ništa našli, ali su ipak uhapsili i na mjestu u lance okovali braću Stanberger Andriju i Josipa, prvog starog 31, a drugi ima 21 godinu. Oni nisu oženjeni. Kada su ovo izveli, odvedeni su bili obojica i strpani u auto, gdje su ih vezali obadvojicu zajedno. — Komesar tajne policije gosp. Karlo Onibenc ih je bijesan kao pas počeo bičem tući u automobilu onako svezane. Kada su bili sa ovim gotovi, otišli su natrag u selo u kuću Vrbec Antona gdje su silom otvorili vrata i jur- nuli unutra. Vrbec sav prestrašen, a žena njegova još više, iskočili su iz kreveta na pola goli, ali ovo nije fašistima smetalo, nego su se odmah dali na posao te su sve u kući prevrnuli, ali ni tu nisu ništa našli. To ih je još više razbi-jesnilo i počeli su tući na pola golog čovjeka i njegovu ženu. Kada su ih dobro istukli, dali su naredjenje Vrbcu da se obuče. Čim je bio gotov okovali su ga u lance i odveli ga k ostaloj dvojici braće Stanberger. Sva su trojica bila nato odvedena u zatvor u Bistricu i kako saznajemo u ove zadnje dane bili su otpremljeni u Kopar, gdje će potpunoma nevini ležati i čekati na osudu. 0 JASENU SU UHAPSILI ĆAČETA IVANA I LEVAR IVANA Jasen, aprila 1936. — U ovim našim krajevima mi nismo bili nikada dosada naučeni na nekakve šikanacije bilo sa koje strane, ali u zadnje vrijeme počeli su i nas da ovdašnje vlasti uznemiruju. Dne 22 marta u noći izmedju subote i nedjelje dojurilo je u naše selo sva sila tajne policije, karabinjera i vojnika. Mislili smo da je preko granice stigao kakav jurišni prepad, jer je po cijelom selu vrvjelo od vojske, policije i karabinjera kao u mravinjaku. Opkolili su čitavo selo i dali se na premetačinu po kućama. Prvu su napravili u kući čačeta Ivana i kad su bili gotovi sa premetačinom u ovoj kući uhapsili su čačeta Ivana, starog 26 godina. Nakon toga napravili su premetačinu u kući Levar Ivanatei njega uhapsili. Kod jednog i drugog nisu našli uopće ništa što bi ih moglo kompromitirati. Obojica su bili odvedeni policij-skim automobilom u Bistricu, gdje su bili ispitani kod istražnog suca i kako smo doznali odvedeni su iz bistričkih zatvora u Kopar. U velikom smo čudu radi hapšenja ove dvojice ljudi, tim više što su vrlo dobro poznati ne samo u našem selu nego u cijeloj našoj okolici kao pošteni i čestit. Teško nam je što će kao pošteni i potpunoma nevini morati da leže u tamnim i vlažnim zatvorima Bog zna do kada i čekati na osudu. Potpunoma smo sigurni da je u ovo upleten komesar javne sigurnosti Karlo Onibene, jer se je već više puta gore spomenutoj dvojici zagrozio da će ih spremiti na sigurno gdje mu neće moći smetati. GRANIČAR. Najsigurniji način samoubojstva u Africi DELO PRI VOJAŠKIH UTRDBAH V PODBRŠKEM KOTU JE ZAČASNO USTAVLJENO. Gorica, aprila 1936. (Agis) — Dela pri utrdbah ob meji okrog Podbrda in v okolici so začasno ustavljena. Vedno bolj pa je opažati razne vojaške osebnosti, ki se kretajo okrog različnih naprav in priprav ob železniški progi proti Sv. Luciji, kakor trdi pri važnih cestnih objektih v Baški dolini. Najbrže izmenjujejo razstrelivo, da se v vlažnih zato pripravljenih luknjah ne pokvari. Zdi se* da nameravajo kolonizirati tudi vse obmejne griče, ker pridno grade telefonske vode k vsem važnejšim točkam ob meji. »DOPOLAVORO V PODBRDU. Gorica, aprile 1936. (Agis) — Znano je, da fašistična organizacija »dopolavoro« po naših vaseh ne uspeva in Je zapisana propasti. Vendar pa sem ne spada »dooolavoro« v obmejnih krajih, kjer se ga deloma nasilno, deloma umetno vzdržuje. Navadno je v obmejnih krajih povsod mnogo priseljencev Italijanov, ki se hočejo izkazati kot vdani fašisti z delom v ustanovljenih fašističnih organizacijah. Tako je tudi v Podbrdu. Ustanovili so pri »dopolavo-ru« dramatski odsek, ki se kaj pridno »uveljavlja«. Naštudirano igro so kar petkrat zapovrstjo priredili, in sicer po dvakrat dne 22 in 25, ter enkrat 23 marca. Predstav so se morali udeležiti vsi in Celo vojaki Razume se, da so sodelovale pri teh prireditvah tudi domača, že znana dekleta. Za velikonočne praznike pa nameravajo prirediti spet drugo igro. ki bo združena s plesom, časi so za take prireditve seveda kar najprimernejši in za take stvari more biti denar vedno na razpolago. SAMOMOR ŠESTDESETLETNEGA KROJAČA V ČEZSOČI V Čezsoči pri Bovcu je naredil radi bede šestdesetletni Kravanja Matija, krojač po poklicu, samomor. Kravanja je bil hrom in se je skromno preživljal s svojim obrtom. Zaslužil pa ni toliko, da bi plačeval samski, dohodninski, obrtni in celo vrsto drugih davkov, ki jih fašizem terja od ubogega človeka, in so mu oblasti zarubile šivalni stroj. Bil je prav za prav edina jnjegova posest in s čemer si je s težavo zaslužil komaj toliko, da se je skromno preživljal. Ker je pokojni Kravanja hodil le s pomočjo birgel, ni bil sposoben za drugo delo. Videl ni nobenega izhoda več in tako so ga našli sosedje visečega na vrvi. Smrt Kravanje je vzbudilo splošno sočutje med domačini, kajti pokojnik je bil znan kot priden in pošten ter zaveden. Razmere, ki vladajo danes zlasti na Bovškem, bodo še marsikoga spravile iz ravnovesja. -dni i drugi gledaju u Zenevn kao u ledim spas. — Ima li danas kakvih vijesti iz Ženeve? — pitali su ovih dana kuniči jednog debelog mačka. Mačak pred je šapom preko brka pa če: Cini se, da će se sankcije pooštriti* Kuku nama! — eakukaie kuniči. Malo im je odlanulo, kad su čuli, da se > adi na izmirenju Misle jadni: ako popuste Mussolini i Negus, to če i sankcije prestati, a prestanu U sankcije, tada če opet ’ f fionda, svinje « druge slične čiem 1 /C0 ie hovoriti o ma- lem i kumčjem mesu kao o nekoj delikn- ( »Mornar*) „ . vZLAKUt. *TlTV0 je Pisanje italijanskih časopi-rlšt/rancDiji- Citiramo nekaj tó c'bila Jhn lPoj!oln*: Plemenita in junaška jezeu nrn^auLa?ala proti sankcWm, proti ta l n Moskvi. Toda zahrbtni Herriot Bluma Z 20ÓlL - Ta Francija Leona Un) i ] d n' tista, za katero je prva italijanska kr, pordita sneim J / n(l Argonnes ni a ,z VeZdTna a™' imnJLunciia Mednarodne lige proti mlTi»mTU'r 'komiteja za obrambo Elio-rt 'ni 0dborn prot' vojni in fašizmu* itd-ona nnP,aV0 Franc,ia- Prava Francija j» Onnienih lo> ona sPraneoske akcije*, Ognjenih križev (fašistične razpuščene sku- riatriottčnn Ti ki kltf^° v ^o zvezo patnotxno mladino, prava Francija je ona SZtmr’ hRanijo abesinofiln Jezen na-zJnZf - p,'edavanja itd. Takvih in sličnih goli m nestvarnosH v časopisih kar mr- GLASOVI TALIJANSKE ANTIFAŠISTIČKE ŠTAMPE KAKOVU POBJEDU ŽELE TALIJANSKE ŽENE Pobjedu koju talijanske žene hoće, to je povratak njihovih sinova, svršetak rata, mir. Za takovu pobjedu su one spremne da se bore danas kao što su se borile u prošlosti. Prvi simptomi te borbe se opažaju već po tvornicama gdje se žene bore uz rame svojih muževa, žene nastoje u mnogim slučajevima da spriječe odlazak transporta s vojnicima, a na trgovima protestiraju protiv povišenja cijena namirnicama. Compagna EKSPLOZIJA BOMBE U PALERMU Palermo, aprila 1936 — Jedna bomba je eksplodirala u Palermu, u gradskoj policiji u ulici Armando Casalini. Materijalna šteta je velika. Policija je uhapsila mnogo ljudi. štampi je naredjeno da ne smije pisati o tom slučaju. Giustizia e Libertà TALIJANSKI KAPITALISTI BROJE KRVAVIM PRSTIMA RATNE DOBITKE Fašistička štampa objavljuje da će na slijedećoj skupštini Fiat-a biti predloženo da se akcionerima podijeli 39 milijuna lira od čistoga dobitka. Lanjske godine su podijelili 24 milijuna. Taj suvišak od 15 milijuna lira je cijena krvi talijanskih sinova koji umiru u Africi. Pirelli je podijelila 50 lira dobitka po akciji od 500 lira. Lanjske godine je svaka akcija od nominalnih 500 lira bila donijela akcionerima 47.50 lira. Snia-Viscosa je odredila da ove g- '•Jine dade po svakoj akciji 16.25 lira dividende na akciju od nominalnih 230 lira. Lanjske godine je dividenda bila 16 Ura. Glad, nevolja, smrt za narod! Milijoni za gospodare teške industrije. Eto rezultata rata koji je imao »da drde kruha narodu«, po riječima Mussolinijevim. U Grido del Popolo KAŽI MI S KIM SE DRUŽIŠ Svak ima onakove saveznike kakove zaslužuje. Saveznici Italije i Mussolinija su Gòmbòsova Madžarska i Schuschnig-gova Austrija. Talijanski narod nije za to kriv. Il Nuovo Avanti POSLOVI FAŠISTIČKE OLIGARHIJE Bijeda u Italiji je uopća i užasna. Ali neka dioničarska društva uspijevaju da na toj bijedi prave odlične poslove. Tako je u 1335 godini Istituto italiano di Credito imao čista dobitka 3.273.572 lira Sava 2,634.000; Edison 497.345; Terni 29,855.000; Alti Forni i Uva 36,460.000; Montecatini 67,425.000 lira. Avanti. 50.000 PROTURATNIH LETAKA PROŠIRILA »GIUSTIZIA E LIBERTA« U ITALIJI Jedna srčana grupa radnika uspjela je da jedne noći pri koncu marta pusti izmedju Savone i Porto Maurizio (Li-gurska obala) 1.000 velikih balona sa letcima. Svaki balon je nosio pedeset proturatnih i protufašističkih letaka Ligurskog komiteta »Giustizia e Libertà«. Povoljan vjetar je posipao te letke po cijeloj pokrajini. Giustizia e Libertà KO TRAŽI POSLA, ŠALJE GA SE U AFRIKU P o 1 e s i n a, marta. — Dragi sine, nadamo se da će ovaj rat brzo prestati, pa makar postali Austrijanci. Glavno je da imamo rada i slobode. Ovdje_ smo svi kao robovi. Rada nema. Ako tražiš posla, šalju te u Afriku, jer da tamo ima posla dovoljno. Ne smije se reći ni riječi. Treba raditi ono što oni hoće. Jao onome koji to odbije. Mi žene smo bile prisiljene da dademo zlatni vjenčani prsten za željezni Nadajmo se da će brzo prestati ovakov prokleti život. — Tvoja majka. Il Nuovo Avanti ENTUZIJAZAM CRNIH KOŠULJA Iz pisma jednog fašiste divizije »28 Ottobre«: i., kazat ćeš da sam bio lud kada sam se prijavio za Afriku. Ali kada bi bio i ti u Italiji i kada bi čitao što pišu novine, bio bi se i ti odlučio da ideš. Bolje to nego biti mobiliziran sa 40 centezima na dan. Kao dobrovoljac i Crna košulja imam barem 6 lira dnevno. Mjesto da sam ostao u Italiji i gladovao, volio sam da se prijavim i otputujem. Avanti SVI SVEĆENICI NE MISLE KAO KARDINALI Jedan svećenik iz Turina, kada je Pročitao letak kojega su izdali antifašisti protiv rata u Africi pod naslovom — Spasimo domovinu od katastrofe — rekao je: »Ovi koji su napisali taj letak vrijedni su poštovanja, jer na ispravan hačin štite interese stanovništva«. Neka svi svećenici koji hoće da bra-he talijanski narod zauzmu svoja mjesta na čelu fronta borbe za mir, za kruh i slobodu. L’ Unità STUDENTI SVEUCIUSTA KRALJA ALEKSANDRA U LJUBLJANI ODGOVARAJU NA APEL G. MUSSOLINIJA Ljubljanski studenti su uputili slijedeći odgovor na apel Mussolinijev: »II Popolo d’Italia«, lični organ g. Mussolinija objelodanio je 1 veljače o. g. nečuveno drski »apel studentima Evrope« koji je još isti dan izišao u čitavoj talijanskoj štampi sa naslovom na 7 stupaca. Čitav članak pisan je u nasilnom tonu. G. Mussolini buni studente protiv njihovih vlada koje, kako kaže, svojom antitalijanskom politikom »spremaju najstrašniji i najnepravedniji rat kojeg je čovječanstvo ikad poznavalo«. G. Mussolini napada »krvoločne političare« koji su izglasali sankcije protiv Italije, »zločinačke sankcionističke prevare« i »mefistofelsko zavaravanje« njihove argumentacije. Ženevska odluka, piše list g. Mussolinija, je »zločin« počinjen od »krvoločnih propagandista«. Sankcije samo produžuju rat. Abesinija, a ne Italija, je napadač. Zabrana uvoza petroleja dovesti će do blokade, a blokada znači rat... Ove tvrdnje su uostalom dovoljno poznate i članak g. Mussolinija samo ih ponavlja. Radi se samo o tome, da se utvrdi da li je bilo zgodno, ne samo sa međunarodnog nego i sa posve talijanskog stanovišta, da ih se iznese tako nasilno i otvoreno. Glavni cilj članka u »Popolo d’Italia« je jasan: pred ženevskim sastankom gdje će se odlučivati o sankcijama, o petroleju, htjelo se zaprijetiti svim građanima Evrope, a osobito studentima »jer su studenti određeni da stupaju u prvim redovima u slučaju rata«, kako nam kaže apel. Ali upravo u tome apel prelazi svaku mjeru. On je lansiran u času kad ženevski odbor vijeća o zabrani petroleja, u času kad na dnevni red dolazi opet pitanje Austrije i demilita-rizovane zone na Rajni. à Članak u »Popolo d’Italia« imađe dakle određeni cilj. Ne radi se ovdje o nekom obrambenom govoru, nego o revolucionarnom apelu koji službeni listovi upravljaju stanovitom sloju pučanstva jedne strane zemlje. S tog stanovišta ne znači taj gest baš najbolje sredstvo za obranu talijanske stvari, ni za smirenje duhova. Ako se Duce obraća na narod kojim vlada, niko mu to ne zamjeruje. Ali da on govori pripadnicima stranih nacija iza leđa njihovih vlada i protiv vanjske politike tih istih vlada, to je nečuveni i nepodnosivi postupak kojeg mi odbijamo. Ovi bespomoćni apeli neće zaustaviti savjestan rad onih vlada koje pretstav-Ijaju javno mnijenje sankcionističkih država. Oni neće moći da spriječe volju generacije koja je proživila veliki rat. Nadamo se, da će usprkos tih očajničkih apela, petrolejske sankcije, čija primjena se odgađala, doskora stupiti na snagu. To bi bez sumnje bio najbolji odgovor čitavog svijeta na apsurdni apel talijanskog vođe. Jer upravo to uznemiruje fašističku Italiju, i strah pred tim jest jedini uzrok članka u »Popolo d’ Italia«. Ako talijanski fašizam počinje zaista vjerovati u blagodati mira, neka smjesta učini kraj ratu u Africi, u kojem žrtvuje talijansku omladinu, kako je to ispravno primjetio »Svjetski savez studenata za mir, slobodu i kulturu« u svom odgovoru g. Mussoliniju, kojemu se i mi pridružujemo u cijelosti. Ako talijanski fašizam zaista hoće mir neka dokonča građanski rat kojeg vodi protiv bijedne slavenske manjine na svojim istočnim granicama, podvrgnute Italiji protiv njihove vlastite volje, koji stenju pod režimom policije, porobljavanja i progona. Od velike civilizacije kojom se fašizam tako rado diči, i koju hoće da proširi na Istočnu Afriku, vidili su Slovenci i Hrvati Istre samo progone, nasilja i umorstva. Bez razlike političkih ili filozofskih nazora. bez razlike rase ili religije, sveučilišna omladina Evrope odlučno osuđuje fašistički napadaj na Abesiniju. Ljubljanski studenti pridružuju svoj protest protestu medjunarodne omladine, spremni da uvijek ispune svoju čovječansku zadaću. Ovaj odgovor je na francuskom jeziku razaslan svim studentskim i pacifističkim organizacijama u Evropi. Vrh kod Buzeta je dobio zagriženoga fašistu za župnika Buzet, aprila 1936. — Iza odlaska vlč. Stanka Šibenika, koji je premješten u Lazaret kod Kopra, došao je na njegovo mjesto u Vrh poznati don Branca iz Sovinjaka. Don Branca je zagrižen fašista, a ne zna ni riječi našega jezika. On mrzi naš narod, pa naš svijet javno nazivlje barbarima i šćavima. — Narod mu uzvraća istom ljubavlju. Prije je crkva u Vrhu bila uvijek puna domaćih i ostalih ljudi iz okolišnih sela, koji su dolazili slušati vlč. Šibenika, ali od kada je došao don Branca, crkva stoji prazna, jer niko ne ide u nju, budući da je novi župnik izbacio iz crkve i najmanju našu molitvu. Sada se u crkvi čuje samo talijanski. Najgore će biti našem narodu ovih blagdana, jer je uvijek bio naučen na svoju riječ u crkvi. — Još od prije 600 godina kada je crkva ustanovljena bila je župa u Vrhu glagoljaška, što svjedoče i stari glagolski natpisi i stare knjige. Ono što je živjelo 600 godina, sada je fašista don Branca, koji je na Sovinjaku prodao i crkveno posudje, jednim mahom uništio. Žalostan će nam biti ovaj Uskrs ! U Ćićariji vlada velika nevolja dok fašisti instaliraju po selima telefone i elektriku u vojne svrhe Vodice, aprila 1936. Od kako ovo naše selo na Ćićariji opstoji, nije se valjda nikada osjećalo ovakvog glada i ovakve mizerije kao što nas je pritislo ovog proljeća. Ne samo nas, nego cijelu Ćićariju. Narod ne može rii da hoda po putu od iznemoglosti, a kamoli pomišljati da nešto radi. Mi se hranimo ma čimgod bilo, a najviše je to sreća što je sve već zeleno, pa i djeca po njivama beru svaku vrstu bilja koje se kuha za jelo. Mnoge žene beru koprive i konjski radić i kuhaju familiji za ručak. Grozota je samo pogledati ovo jelo, a kamoli jesti, ali mi ga moramo jesti da ne umremo od gladi. Naši gospodari za sve ovo ne mare. Oni u našem selu tjeraju luksus. Oni su nam u selo doveli električno svijetlo, telefon a i brzojav. Sve su ovo smjestili u jednu kuću u sredini sela i čuvaju je fašisti. Mi smo ovdje živjeli i živimo već stotine i stotine godina bez električnog svijetla i bez ovog luksusa, pa ga nismo željeli ni sada. Nama ne treba luksusa. Nama je potrebno palente. Mi vrlo dobro znamo zašto su ovi naši gospodari k nama doveli ovaj luksus, jer njima treba za njihove imperijalističke ciljeve, ali mi se nadamo da će sve ovo proći, a naša će Ćićarija ostati uvijek naša. — Antifašistički list o protufašističkoj akciji u Istri Pariški »Avanti« donaša ovaj dopis pod naslovom: »Nemirna Istra«. Prošlog ljeta, kad je Mussolini povećao mobilizaciju, u Trstu je policija otkrila jedan agitacioni antifašistički centar, koji je bio razgraničen po cijeloj Istri. U Trstu su bili uhapšeni četiri gradjana, koje drže za vodje organizacije. U to vrijeme u Pazin je došlo više hiljada vojnika, budući da tu postoje specijalne kasarne za koncentraciju vojske. — Jednoga jutra, po svim cestama grada, na tlu kao i po zidovima-i to osobito po onim cestama koje vode na polja, gdje vježba vojska i kuda mora da prolazi, bilo je zapaženo mnogo letaka protiv rata i fašizma, koje su bacila noću nepoznata lica. Tko ih je rasturio? Dolaze li iz inozemstva ? Po svoj prilici dolaze iz Trsta. — Uslijed ovog dogadjaja bilo je uhapšeno jedno tridesetak mladića iz mjesta. — Ukrcali su ih na kamione i odvezli, kako se kasnije doznalo, u Pulu. Nekoliko dana iza toga bili su pušteni iz zatvora, a da se nije pronašlo rasturače tih letaka. Kasnije se je dogodio jedan drugi simp-tomatičan dogadjaj, ali i ovaj dokazuje, da se ne radi o nekom sporadičnom, već dobro organizovanom slučaju, fašisti, su jednom zgodom pripravili tribinu u gradu na sredini glavnog trga, gdje bi morale zauzeti mjesto vlasti prigodom neke'proslave. Na dan proslave gradjani koji su uranili, mogli su vidjeti na sredini. tribine crvenu zastavu. I ovaj dogadjaj je dao povoda, da se uhapsi više omladinaca. Kasnije su i njih pustili, jer nisu pronašli krivca. MALE VESTI Staro gvoždje odbili su da ukrcaju na talijanski brod lučki radnici u San-Franci-sku, smatrajući da će ono da im posluži za izradu oružja protiv Abesinije. ♦ — Abesinija ie uputila novu notu Društvu naroda, u kojoj protestuje protiv bombardiranja Adis Abebe od strane talijanskih avijona. ♦ — Nova radio-uredba. Italijanski uradni list objavlja novo uredbo glede uporabljanja radio aparatov v javnih lokalih ter na odprtih krajih sploh. Uredba nima samo namena, da se prepreči igranje radia ob urah, da se ne moti nočni mir prebivalstva, ampak preprečuje tudi razširjanje govorov in poročil, ki bi mogla v sedanjem trenutku neugodno vplivati na prebivalstvo. * — Pridelovalci volne, lana in sploh vseh predilnih snovi rastlinskega ali živalskega izvora bodo morali ves svoj pridelek naznaniti državi. ♦ — Granata izza svetovne vojne je ranila 16-letnega Alojzija Ipavca in 15-letnega Franca Sušmela iz Grgarja pod Sv. Goro, ki sta dobila zelo težke rane, tako da so morali Ipavcu amputirati levo nogo. ♦ — Novi rektorji soriške province, to so dr. Benardelli, inž. Cassanego, dr. Bressan in odvetnik Mattignello. ki predstavljajo oddaleč nekako to, kar so bili prej deželni odborniki so 20, marca prisegli v roke goriškemu prefektu. ♦ — Zopet trije otroci ponesrečili, 9 letni Danijel Leban in njegova 12 letna sestra Karolina ter 13 letni Fioretto Volk, ki stanujejo v ulici delle Fornacci v Gorici, so se igrali z malo granato, ki so jo bili našli v kupu starega železa. Otroci so najprej skušali odviti konico granate, ker pa to ni šlo, je Volk vzel velik kamen in začel tolči po projektilu. Ta je seveda eksplodiral i vse tri otroke budo ranil. ♦ — Krasno poljsko ladjo je zopet zgradila ladjedelnica v Tržiču (Monfalcone) oziroma strojne tovarne pri Sv. Andreju v Trstu, ki je bila že lani izdelala za poljsko progo Gdinja—Amerika motorno ladjo »Pilsudski«. Sedaj izvršena ladja ima ime »Batorv«. ★ — Zaradi izravnave cen vsem živilom in drugim produktom vsakdanje potrebe se je v nedeljo dopoldne zbrala velika konferenca vseh primorskih fašijev v Trstu. ♦ — Požar ie v Slapu pri Vipavi hudo prizadel hišo kmeta Jožefa Ferjančiča, ki ima več tisoč lir škode. * — Šef generalnega štaba fašistične milice, general Russo, ie te dni inspiciral fašistične graničarske čete v Bovcu, Tolmi-m. in Idriji, kakor tudi 62 soško legijo sploh. Poveljnik legije Bidoli je generalu podaril v imenu soških črnih srajc kamen iz znanega hriba Sv. Gabrijela, v katerem so vklesana imena slovenskih vojakov, ki so padli dosedaj v bojih v Abesiniji. ♦ — Velika fašistična parada je bila 29. marca v Ajdovščini v navzočnosti fašističnega tajnika za goriško provinco, Luraschi-ja. Govorniki so navduševali prebivalstvo za velike cilje italijanske vojske v Abesiniji. Podobna slavnost je bila tudi v Št. Vidu pri Vipavi. Izvedeli smo, da se nahaja v Abesiniji 11 ajdovskih fašistov in 44 delavcev v ozadju. ★ — V Trstu se je sestavila komisija za ljudsko štetje v Julijski Benečiji, ki se bo vršilo aprila meseca. * — Od početka rata poslano Je u Istočnu Afriku 450.000 pušaka, 11.500 mitraljeza, 800 topova, 300 tankova, oko 80.000 grla stoke za vuču. 13.500 blindiranih i teretnih automobila, 100.000 kilometara telefonske žice i 1800 radio-stanica. ♦ — Nasukao se kod Trogira talijanski parobrod »Alberoni«, koji je putovao iz Ravene u Cataniju. Čudni pomorci! ♦ — Pacifističke manifestacije omladine zabranila je u Beču austrijska vlada. To je posljedica posljednjih razgovora Mussolinija s Austrijancima i Madžarima u Rimu. ♦ — U Berlin je stigao šef talijanske policije senator Bochini sa grupom talijanskili policijskih stručnjaka. Talijani su došli u Berlin da prouče neke nove policijsko-poli-tičke metode, kako bih ih mogli što prije primijeniti u Italiji. . * — Fašistička vlada službeno javlja da ie do sada potrošila za rat u Abesiniji ? milijardi i 120 milijuna lira. To je službeno — -------- ♦ — Adis Abebu su bombardovali Talijani Prvi put 4 o. mj. ujutro. Bacili su mnogo zapaljivih bomba. Uništili su dva hangara > radio-stanicu. * — 2500 žrtava od plinova ima samo u Korama, gdje su Talijani već pred mjesec dana bombardirali englesku bolnicu Crve-I nog Krsta. SANKCIJE Ljubljana, aprila 1936 — (Agis.) — Vojna v Afriki se nadaljuje in vsi jo cinično, naravnost brezčutno zasledujemo in gledamo. Padajo žrtve, človeške in materijalne, uničujejo se mlada življenja in onesposabljajo za bodoče graditve, razbijajo se z bombami majhne, z blata in bičjo grajene kolibe, vse za to, da se »civilizira« nov svet, ici do sedaj še ni imel velike sreče, da bi oleusil slasti evropskih učiteljev. Z velikim cinizmom, ki se razodeva iz časopisja, govorov in debat, se dopušča vse, kar bi imenovali v normalnem najmanj in najmilejše barbarstvo. Puščamo prt strani uboga afriška ple-mena, kakor tudi tisoče mladih italijanskih in naših življenj in hočemo na kratko le v grobih potezah pogledati v obraz majhnemu prizoru iz današnje evropske politične komedije, ki so si. jo izmislili največji med velikimi ■— 'Angleži. Sankcije so že dalj rasa lepa beseda za časopisne uvodnike in članke ter za veliko razburjenje med vsemi, ki so prizadeli, in to so večinoma vsi drugi razen onih, ki so st jih izmislili. Na vse italijansko dogajanje moramo namreč danes gledali z dveh strani z vojaške in gospodarske. Ni tako nujno da st ena drugi lepo sledita ali razvijata istosmerno. Ni nujno, da pomeni zmaga orožja, že tudi zmago gospodarskih težkoč. fjl.evi.lne razprave o tem pričajo, da je to gledanje pravilno. Celo fašistični tisk sam, ki vodi besno kompanijo proti tej gospodarski zapori Italije ter vse ducejeve izjave in zahteve, gredo v tem da se ukinejo sankcije. Res je, da jih italijanski časopisi z velikimi gesli in sličnim, na vse načine prikazujejo kol neškodljive in za italijansko gospodarstvo prav nič nevarne. Vendar pa ogromen padec življenskega standarda v zadnjih mesecih potrjuje, da ni vse tako brezpomembno za gospodarstvo Italije. Zmaga orožja je na vsak način ogromen moralen pritisk v rokah fašizma, a vprašanje je, kdaj bo, v koliko letih bo lahko ta zmaga nudila in vračala, kar je bilo potrošenega v tako kratkem času. Fašizmu prijazen list, ki je tudi fašističen, to je »Angriff« je pisal: Italijanska vojna zmaga zavist kot izgleda bolj od gospodarskega, kot vojaškega, uspeha. Z dneva n dan zapada Italija v vedno bolj ostro krizo, vsled popolnega izčrpanja. In tudi če bo Rim dosegel afriška ozemlja bo moral dati ogromne, koncesije, ki še do sedaj niso upoštevane, mednarodnim finančnikom.. Italijanski narod bo moral prenesli še težke preizkušnje vsled le kompanije. — Kratek pogled, ki naj bo kolikor toliko potrjen s številkami, seveda v kolikor tudi le uradne številke drže, naj pove vsaj nekaj, kar so povzročile sankcije, in pa vojna v Abesiniji. V Afriki živi na račun italijanskega ljudstva recimo najmanj 400.000 ljudi, ki trošijo in ne pridelujejo. Življenje se je moralo v Italiji, zopet na breme ljudstva, podražiti. Toda ne le lo, ampak ludi drugo s tem zvezano dejstvo, nujno upliva na podražitev življenja. Najbližje meje, preko katerih je Italija največ uvažala in najbližje države, lei so največ v Italijo uvažale, so morale zapreti svoje trge vsled mednarodnih obvez. Preorientacija italijanske trgovine daleč protiv Japonski, Braziliji, Nemčiji in USA slane mnogo. Živila se vsled daljših poti podraže. Ravno tako surovine. Vse trgovske pogodbe s sankcijski-mi državami so bile odpovedane. Nastopilo je torej vojno stanje v gospodarskem smislu. Deviz in papirjev za inozemska plačila pa Italija rabi, ne le za stare dolgove, ampak tudi za nove. Državam, ki niso pristopile k sankcijam, mora plačevati v devizah, a jasno je, da je njen uvoz iz teh držav večji. Standard življenja je, kot smo ugotovili, padel. 1908 so potrošili na glavo n pr. 23 kg mesa. po vojni 33 kg, v letu 1934 pa 18. Tudi goved je prišlo tela 1908 na 1000 prebivalcev 198, 1930—1935 pa 173. Uvoz živega mesa je bil zato v Italijo zelo velik. In sicer 1934 141.000 goved, 442.700 kv. svežega in zmrznjenega mesa. Od vsega tega je prišlo le okoli 20.000 kv. iz Madžarsko, ostalo pa iz sankcijskih držav. Nadomestilo za to išče Italija danes v ribah in pa s preorijentacijo trgovine proti Braziliji. Letošnje leto bo zmanjkovalo malim Ita-Uiančkom tudi pirhov. Saj so lani od 782.510 kv. jajc uvozili le 4890 kv jajc iz Albanije, ostalo iz sankcijskih držav. Zato pa dobivajo tnali črnokožci v Afriki pirhe, trde pirhe, ki jim jih mečejo iz lelal in jim za velikonoč prinašajo smrt. Iz mleka so pričeli izdelovati marsikaj, celo volno. Toda kje bodo dobili za razne nadomestke toliko mleka, saj so morali lani uvoziti 1500 vagonov masla, od katerih je prišlo le 400 iz Avstrije in Madžarske, Manjka jim še masla za 20 vlakov po 50 vagonov. Kar se Uče žitaric, pravijo Italijani, da jih ne skrbi. Res je to, toda ugotovili moramo, da se je sicer dvignila ogromno domača produkcija, a ta je osredotočena le na koruzo. Koruza bo morala prevzeti tudi univerzalno prehranjevalno vlogo mesto vseh ostalih žitaric. Ker je Italija izgubila velika tržišča za zelenjavo, skušajo s konzerviranjem le in z povečanjem notranje potrošnje, nadomestiti druge izgube Tudi rib je Italija zelo mnogo uvozila V letu 1934 je znašal uvoz 66.600 kv. iz sankcijskih držav. Zato ni čudno, da se ribolov mehanizira, in da dobite danes italijanske ribiče že skoro po vseh odprtih mednarodnih morjih. Petrolej tvori, z ozirom na vprašanje petrolejskih sankcij, tudi važno poglavje. Naj povedo nekaj o tem številke Po italijanskih stalistikah je uvozila Italija petrolejskih produktov 1,700.000 Ion. 1934 ijSOO.OOO ton. Od tega le 133.000 ton is TALIJANSKE FINANSIJE PRED SLOMOM Napisao: Gaston Jeze, profesor univerziteta u Parizu Jedna senzacionalna vijest predmet je mnogih članaka u listovima i u finansijskim ekonomskim časopisima. To je stroga kontrola, koja je zavedena nad talijanskim bankama, pretvaranje u ustanove javnoga prava večine finansijskih preduzeća, eksproprijacija dioničara velikih banaka, uz jednu naknadu, koja će biti isplaćena u jednom već palom novcu, i koji je osudjen da i nadalje gubi od svoje vrijednosti. Najzad, ovlašćenje koje je dano emisi-onom zavodu da eskontira svaki državni papir i da daje neograničene predujme na papire državnog zajma. Mišljenje je jednodušno. Svi se slažu u tvrdjenju da su ove mjere najoštrije t revolucionarne medju svima, koje su do sada bile preduzete od strane talijanske \ vlade, otkako je počeo kobni afrički rat. ^ One dovršavaju lišavanje privatnih lica, | koje je već bilo započeto prije šest mje- , seci, i okončavaju propast talijanskih jav- ! nih i privatnih finansija. One su katastrofalne ne samo za sada- J šnjicu, već još više za budućnost. Upada u oči da slične odluke nameću licima, koja imaju vrijednosne papire jedan znatan gubitak, koji će se znati tek onoga dana. kada bude propala nacionalna mo- trgovine i, na jedan opći način, nacionalizacija proizvodnje. Talijanska vlada odlučila je da proizvodi u zatvorenom sudu. Radi toga, ona je bila primorana da uspostavi sve brojnije javne monopole, a posebno monopol spoljne trgovine. Sve države koje su pokušale u maloj razmjeri ovu nacionalizaciju proizvodnje, postigle su porazne rezultate. Vodjenje nacionalizovanih servisa prestaje da bude kontrolisano novčanom odgovornošću upravljača i pređuzi-mača. Rizik je, za svakog proizvodjača. kočnica koja ga zadržala i koja ga primorava na obazrivost. Kada je proizvodnja nacionalizovana, njome upravljaju politički momenti i neizbježna posljedica toga je rasipništvo. To je put kojim je pošla talijanska vlada. Da bi se finansijski mogli obezbijediti ovi gigantski troškovi, koji se stalno povećavaju, postoji samo jedno sretstvo, a to je fabrikacija papirnog novca. U ovome pogledu, situacija u Italiji je očaina. S jedne strane, zaliha zlata i deviza, koja je služila za pokriće papirnog novca smanjila se u takvim proporcijama da vlada, već skoro pet mjeseci, drži u tajnosti bilans emisionog zavoda. Trebalo je platiti u gotovu, u zlatu i u devizama, ogromne kupovine izvršene u inostranstvu za ratne nabavke. Zabrana izvoza presušila je sretstva, da se dodje do zlata ili stranih valuta. S druge strane, da bi plaćala na nacionalnom tržištu kupovine i usluge, vlada stvara milijardama papirni novac. Ona je podigla jednu zgradu od papira, koja će se nužno srušiti, kao što se srušio njemački sistem, izmišljen za vrijeme rata. Talijanska država može emitovati sve zajmove koje hoće. Vlada je odlučila da imaoci vrijednosnih papira mogu dobiti od emisionog zavoda novčanice uz garanciju ovih papira. Cijeli ovaj mehanizam sadrži se u tri riječi: papir na papiru. Iskustvo velikog rata naučilo nas je da mehanizmi ovakve vrste povlače propast za decenije ! Budućnost za talijanski narod i za njegove susjede, vrlo je mračna Don Sturzo o abesinskom ratu i slomu fašizma aeta. U sadašnjem trenutku. Talijani još mogu imati iluziju, da su u posjedu jedne ■ monete, koja ima kupovne snage. Ova kupovna snaga djeluje samo unutar granica; ona je trenutno ustaljena od strane vlade, zahvaljujući drakonskim zabranama koje povlače nemilosrdne sankcije. Ali je potpuno jasno da kupovna snaga jednoga papirnog novca nije ista, kada ona djeluje izvan granica. U sadašnjem vremenu, ako lira još ima neke vrijednosti u inostranstvu, ona je ima za one koji hoće da je kupuju: jedini kupci su oni koji imaju ne-adložnu potrebu za lirama: lire za prodaju ii inostranstvu rijetke su zbog vladinih mjera. Nema nikoga koji hoće da trampi zdrave devize za lire, ako se ne nalazi u apsolutnoj nuždi, da mora nabaviti lire. Sve je to prividno; lira će se srušiti čim oslabi režim represije i nemilosrdne diktature. Vodja talijanske katoličke stranke »Partito Popolare«, Don Luigi Sturzo, koji sada živi u Londonu kao emigrant i vodi talijanske antifašiste katolike, dao je o abesinskom ratu i stanju u Italiji ovu izjavu: Sto mislim o ovom ratu? Mislim da je rat u Africi posljednje nasilje, koje je Mussolini izvršio nad Italijom. Ne mogu da shvatim kako tc da odgovorni elementi talijanske industrije, generalnog štaba i monarhije, koji su protiv tog ludjačkog pothvata, nisu uspjeli prošlog ljeta da spriječe da se taj zločin dogodi. Držim, da je Mussolini žrtva svoje politike, koja se sastojala od prijetnja, ucjena i blefa i da on uzalud traži ovim ratom neki izlaz da bi sakrio slom svog režima. Možda on i nije želio rata. Ali kad se našao u situaciji, koja mu nije Očigledna je nemogućnost, da talijanska j dozvoljavala da manevrira i dalje, nije iktatura beskrajno traje. Čim ona popusti, mu preostalo drugo nego rat. Njegova eizbježan je vertikalan pad talijanskog politika nije ni mogla dovesti nego do ovca. To je, dakle, sigurna propast za rata. ve koji posjeduju novac i kreditne papire. Posljedice toga rata bit će katastrofa Medjutim, količina ovog papirnog novca nage Zemlje. To će biti posljedica Mus-talno se povećava pod uticajem tri glavna solinijeve ludosti, kojoj se talijanska azloga javnih izdataka. buržoazija nije mogla oduprijeti. Fašizam danas nema više mogućnosti spasa. Baca preko 300 milijuna mjesečno za rat. Za osam, devet mjeseci bit ćemo u slomu. Mussolini se nada, da će izvući pro fit iz situacije, koja je nastala u Evropi Hitlerovim udarom po Locarmi. Ali ko bi mogao da oslobodi onoga, koji je prekršio Pakt Društva naroda, da bi se osudio Hitler, koji je prekršio Locam-ski pakt? Ako Društvo naroda želi da spasi mir i učini neoborivima ugovore 0 miru, mora štititi svaki ugovor, bilo to u Evropi, Africi ili Aziji. Sigurno Je, Hitler je veća opasnost. Ali treba mobilizirati sve snage mira i iskoristiti sredstva za ugušivanje rata. Ne vidim kako bi se moglo u ovom momentu ukinuti sankcije protiv Italije, a da se pri tom ne poruši baza, s koje se Evropa brani od Hitler a. , Ne vidim kako Mussolini kani da završi svoj afrički pothvat. Ne vjerujem, da on živi u iluziji, da će mu to uspjeti oružjem. Pobjede maršala Badoglia imaju ograničeno značenje, lokalne naravi. Ti siromašni Abesinci ustraju herojski. A u oktobru mora sve iznova da se počne, kad prodje sezona kiša, koja je blizu. No možda će Mussolini biti zadovoljan sa šakom muha. Pa što zapravo 1 znači okupacija jednog manjeg dijela Prvi razlog leži u političkom režimu, svaka je diktatura rasipnička. Da bi se idržavao režim mora da izdržava vrlo ve-iku klijentelu. To je na prvom mjestu ne-iroduktivni izdatak. To je slučaj svih dik-atura. Drugi razlog je afrički rat. Ratni izdaci icnju se na milijarde lira. Ako danas ima edne činjenice koja je jasno dokazana is-tustvom. to je da svaki rat finansijski iretstavlja jednu katastrofalnu operaciju, ^riprema rata i vodjenje neprijateljstva roštaju vrio skupo. Treba dodati poslije--atne izdatke, koji su obično mnogo znat-liji nego prvi. Kada se, na jedan ili na irugi način, završi afrički rat, bit će potrebno, da se u zemlju vrate stotine Ilijada vojnika i radnika, kao i materijal, ako se on ne napusti. Ovim stotinama liljada vojnika i radnika morati će se, po-sto bilo, naći uposlenja ili ce im se morati dati da jedu, morati će im se plaćati penzije. Inače, nezadovoljstvo i razočaranje lagnati će ih na najgore krajnosti. čovjek se užasava pred neposrednim ; budućim posljedicama rata. A to se ne odnosi jedino na talijanski narod. Opći slom jedne zemlje ima svoga odjeka i na njene susjede. Francuska će od toga sigurno i jako patiti. Jedan drugi razlog javnih izdataka za Itaiiiu nretstavlia nacionalizacija industrije. Abesinije? Jednom riječju: ma kakai bio tok vojnih operacija, afrički rat ćt se zaključiti propašću za našu zemlju, osudom bez apelacije za onaj režim, koji je provocirao taj rat protiv svih interesa nacije. Mi smo na početku posljednje krize fašističkog režima. Prema informacijama, koje dobivam iz Rima, i medju vodećim krugovima sve je veće nezadovoljstvo i opozicija prema Mussoliniju. Sve je više ruina. Jednog dana sve će te ruine i sva zla biti pripisana Mussoliniju. Antifašističke partije u Italiji u toku su svog obnavljanja. Moja partija »Partito Popolare«, može najlakše da se obnovi. Bit će potrebna saradnja svih antifašističkih struja, a treba računati i s opozicijom u samom fašizmu. Koliko ima ljudi, koji nam javljaju, da su bili fašisti iz čistog oportunizma, a nikako iz uvjerenja!... Za borbu protiv fašizma nema bolje zastave od one, na kojoj je zapisano: mira, slobode i kruha! Ja sam za antifašistički Pučki front. Nemam straha od alijansa i kontakta s nikim, kad se radi o rušenju fašizma:; Ako Pučki front radi na ostvarenju mira i demokratskih sloboda u Italiji, ja sam za taj front. Naravno je, da saveznici postavljaju uslove. Mi ćemo, na-primjer, postaviti kao uslove da od strane ljevičara, saveznika u Pučkom frontu, prestane antireligiozna kampanja i mi ćemo se naći sa svima, koji ruše fašizam — Prokletstvo, koja kiša. — Šuti. nesrelniče, Mussolini je rekao, da ne smije kišili. USA. Te številke pa so pod resničnostjo in ne upoštevajo zlasti mineralnih olj Vsekakor je v mtru presegal uvoz 2.000.000 ton. V vojni pa se te številke povečajo in uvoz dvigne. Aviaeija. tanki, avtomobili in celo veliki prekomorski parniki, katerih im,a Italija 22 postotka na bencin in ki vrše sedaj vojaški promet med Afriko in Italijo, vse to žre brez usmiljenja bencin. Vojna flota rabi nafto Tako bi se uvoz vseh teh petrolejskih produktov moral dvigniti v vojnem stanju minimum za 50 pošlo, predpostavljajoč. da je vojna v Afriki kolonijalna, le po imenu, ker je hotel fašizem z njo pokazati le grandiozno demokracijo vseh modernih destruktivnih sredstev s katerimi razpolaga. Torej rabi Italija v vojni letno najmanj 3 milijone ton benzinskih produktov. USA bi dale največ 200.000 ton, Venezuela do 150.000 ton. kontrabanl pa največ do 800 000. Domača produkcija d Albanijo vred. dalje sintetični bencin m slično, bi krilo morda le poldrugi procent potrošnje. Sintetični bencin pa je selo drag (1 frank za. liter, naravni "pa 20 stotink). Poleg tega pa Italija v tako hitrem času za to ne more ustvariti tovarn, kot je že storila to Nemčija. V zadnjem času so pričeli mešali v bencin tudi alkohol in siepe zn 20 stotink. Iz tega izvirajo tudi številni ukrepi, s katerimi se skoro zasegajo privatne zaloge vina. Najslabše pa je z surovinami. Premoga so uvozili lani 4,795.000 kv., lesa 401.000 kv. iz sankcijskih držav. Morali so zmanjšati za to promet na železnicah že skoro za 215. Industrijski indeks se je povečal. Če l. 1928. vzamemo kot 100. je bil 1932 68.86, 1934 78.03, 1935 pa 95.23. Vse to gre na račun pospešenega dela v vojni industriji. Uvoz orožja v Italijo kaže sledečo sliko: 1933 je uvozila orožja in municije za 2.90 miljonov Lir. avionor in nadomestnih delov' pa 4.48, kar znaša skupaj 8.38 miljonov Ur. 1935 pa se je dvignil uvoz za orožje in municijo na 14.79, avionor pa na 10.64, skupaj 25.43 miljonov Lir. Omeniti moramo da je vrednost orožja v lem času kljub padcu vrednosti surovin z ozirom na leto 1929 zrasla od 43 na 86, t. j. za dvakrat, Italija se nahaja danes v razvoju in na prehodu od agrarne v industrijsko državo. Razvijajoča se industrija potrebuje radi tega, za instalacijo vseh naprav, ogromno surovin. Zato je brez dvoma gotovo, da bodo vsled sankcij prizadete najbolj industrijske panoge gospodarstva. Nadomestil za stara tržišča Italija v laki naglici ne more najti. Končni efekt sankcij seveda ne bo tak, kot si ga zamišljamo mi idealisti, ki jemljemo vsako stvar nadvse resno in dosledno, vedno v lastno škodo. Mednarodna Spekulacija, mednarodni veliki finančni kapitali, na lake. malenkosti ne gledajo. Velike. povsod najbolj nacionalne tovarne orožja in municije, imajo povsod svoje pod- ružnice in je ni države, ki ne bi bila vpletena v. njihove mreže. Kakor ni čudno da dobavlja Nemčija Franciji, in Francija Nemčiji orožje, municijo in druga vojna sredstva, tako ni nič čudnega, če angleški kapital, kapital tiste Anglije, lei si je izmislila sankcije, danes oborožuje na eni strani Italijo, na drugi pa Abesinijo. To bo brez dvoma zelo ublažilo efekt sankcij, ki pa kljub temu niso brez pomena, že vsled tega ne, ker znašajo v ves fašistični gospodarski sistem Italije in drugih držav povečano zmedo, ki lahko le koristi in pospeši ves razvoj h končni dozorelosti. »Battaglia anhsanzionisia«. ki jo je proklamira! duce, ki ima oči, intelekt in čudovito srce, kakor pravijo italijanski časopisi, je gotovo izraz nekega notranjega nasprotja izraz škode, ki je prizadevajo sankcije italijanskemu gospodarstvu Koliko časa bodo še trajale je vprašanje Doloo gotovo ne, tudi države, ki so morale prevzeti te obveze niso zadovoljne, ker jim po zagotovilu, ni bila dana za to nikalen odškodnina, kot so jo pričakovali. Nevzdržen pa je vsekakor gospodarski polom italijanskega gospodarstva, ki trpi na vseh koncih in krajlb samo izgube in udarce ne da bi kazal v svoji notranji fašistični strukturi kakršnokoli zboljšanje ali vsaj nado k zboljšanju-Fašistični gospodarski sistem, kot je satu dokazal, ne zmore ustvarjati novega, ampa* le rušiti in uničevali — žj. MOŽE Li KOMUNIZAM U ITALIJI USPJETI? Napisao: Guglielmo Ferrerò Ukoliko se razvija rat izmedju Italije i Abesinije, utoliko se povećava bojazan u političkim sferama livropc. Kakve će reperkusije rat imati na situaciju u Italiji? Ako bi fašizam pao, što bi se mojjlo desiti poslije toga? Alarmisti su već na poslu i vele, da se treba čuvati, jer će nasljednik fašizma biti boljševizam. Ako je tačno ono što se čuje, izgleda da je baš taj strah pobudio sir Samuela Hoarea, da primi prošlog decembra plan, koji je doveo do njegove ostavke. Čovjek bi morao da ima proročanski dar pa da zna, šta bi se moglo desiti u Italiji, ako bi fašizam uskoro pao. AH usred mnogih neizvjesnosti koje se nameću ljudima koji traže da predvide budućnost, jedna stvar izgleda izvjesna, a to je da boljševizam nema nikakvih izgleda na uspjeh u Italiji. Danas je boljševička opasnost u Italiji imaginarna, kao što je bila i poslije rata. Ona samo izaziva strah stoga, jer su razlozi zbog kojih je boljševizam došao na vlast u Rusiji uopće manje poznati. Ne postoji nikakve analogije izmedju Rusije u 1917 i Italije u 1936. Boljševizam je bio u mogućnosti da se dograbi vlasti 1917 stoga, što je u Rusiji postojala moćna revolucionarno socijalistička stranka. Za trideset godina ta se stranka borila svim sretstvima protiv carizma: pobunama, štrajkovima, tajnom štampom, tajnim društvima i osvetama. Žrtve ovog tridesetgodišnjeg rata bile su mnogobrojne na obim stranama: viši činovnici ruske imperije bili su ubijeni, socijalisti osudjeni na smrt, progonstvo u Sibiriju ili prisilno progonstvo. U tom sukobu, dobro organizovanom, stvorio se pravi revolucionarni štab socijalističke stranke, i kada je carizam posrnuo. taj štab je mogao da zauzme silom upražnjeno mjesto. — Ništa od toga ne postoji u Italiji. Vlast nije upraznila svoje mjesto i ne postoji ništa što bi nas navelo da mislimo, da će se desiti u bliskoj budućnosti ono što se desilo u Rusiji 1917. U svakom slučaju upražnjenost mjesta, koja je omogućila boljševički udar u Rusiji, nije neizbježna stvar u Italiji uprkos rata. Pa čak ako bi u izvjesnom momentu ta vlast upraznila svoje mjesto, ni u Italiji ni medju emigrantima na strani ne postoji nikakva revolucionarno-socijalistička stranka, koja bi mogla odigrati ulogu ruske socijalističke stranke 1917 godine. Na strani još uvijek postoje ostaci talijanske socijalističke stranke, koja je postojala prije rata i koju je fašizam razorio; ali talijanska predratna socijalistička stranka nije bila revolucionarna stranka, ona je bila re-formativna i polu-buržoaska. Izgnanstvo nije promienilo njenu prirodu; ona ni danas nije više revolucionarna, no što je bila prije dvadeset godina. Štaviše, ona sada jedva da ima ikakvu snagu u Italiji. Ona nije znala ni za kakve tajne metode i podzemno ratovanje, u čemu je ruska socijalistička stranka bila pravi majstor. Prema tome stara talijanska socijalistička stranka nesposobna je da stvori boljševičku revoluciju. Ko bi mogao u mjesto nje to_učiniti, — ako fašizam uskoro padne? Možda komunistička stranka, koja je od ruske revolucije pokušala da se presadi u Italiju? I to ic iluzija. Komunizam je uspio samo vrlo malo da se proširi u Italiji pod fašističkim režimom stoga, što Talijani nemaju nikakvo iskustvo u pogledu tajnih organizacija i Podzemnih revolucionarnih pokreta. I ali-ianska komunistička stranka ima štab mladih učenika na strani, medju kojima se nalazi izvjestan broj ličnosti od vrijednosti; ali je to štab sa malim brojem vojnika, koji ima vrlo slab dodir sa talijanskim masama. Jednom rječju; danas ne postoji u Italiji organizovana revolucionarna sila slična °noj koja je postojala u Rusiji 1917 i koja bi, slično njoj, bila dovoljno jaka da se koristi upražnjenošću vlasti i da stvori prevrat. Ruska revolucija nije bila improvizira-na. Imperijalna Njemačka, koja je poznavala Rusiju mnogo bolje no njeni zapadni saveznici, vidjela je u pobjedi ruske revo-lucionarno-socijalističke stranke sretstvo da Rusiju odvoji od saveznika. Ona se nije u ioine prevarila. Bez posredovanja Amerike boljševički državni udar oktobra 1917 vje-rovatno bi poremetio ishod rata u korist Njemačke. Boljševizam je tada ugrabio vlast uz pomoć i kao saveznik imperijalne Njemačke, koja ga je upotrebila da pogodi stare saveznike carističke Rusije. Da li bi_ boljševizam bez te njemačke pomoći uspio ili propao, nerješiv je problem. Ali je ne-’Uoguće poreći, da je potpora Njemačke bila sretan slučaj za boljševizam i da je °na olakšala njegov uspjeh još od satnog Početka. Pa i kada bi pretpostavili da u Italiji Postoje revolucionarne snage sposobne da Pokušaju boljševičku avanturu, one ne bi {Pogle računati na istu sretnu okolnost — koja je bila odlučujuća za rusku revoluciju. Svaki boljševički pokušaj u Italiji naišao bi na neprijateljstvo svih vlada u Evropi i Americi. Samo moskovska vlada bila bi simpatično raspoložena prema njemu. Ali šta bi ona mogla učiniti iz tolike udaljenosti. imajući protiv sebe čitav evropski kon-tinent, koji bi bio izmedju te vlade i nove boljševičke države koja bi mogla nastati u Južnoj Evropi. Ekonomska iscrpljenost, ma kakav bio ishod njenog rata s Abesinijom, nastaće u Italiji, i primoraće je da bude u najboljim odnosima sa Amerikom, Francuskom i Engleskom. Kako bi onda revolucija mogla da dobije pomoć, ako bi ove tri države bile protivne. Ima i mnogih drugih razloga, koji onemogućavaju revoluciju Italije, koji su političke prirode. Italija ne potrebuje revoluciju već reformaciju; ona potrebuje vladu koja će joj dati slobodu, koju je ona tražila još od početka XIX vijeka. ŠTO MISU CARLO ROSSELU ITALIJA CIVILIZIRA ... G. Carlo Rosselli, vodja revolucionarnog antifašističkog pokreta »Giustizia e Libertà« ovako prikazuje stanje Italije u ratu i raspoloženje talijanskog naroda: Situacija u Italiji posljednjih dana ne pokazuje velikih novosti. Nedavne pobjede su nesumnjivo izazvale izvjesnu ekzaltaciju. Ali to traje deset dana, a zatim nastaje ponovno depresija. Istina je, da se kritiku je rat više u gradjanskim nego li u pučkim krugovima. Ali ne treba se zavaravati, jer u najširim slojevima vlada veliko nezadovoljstvo. Prema najnovijim vijestima opaža se, da je naročito u sjevernim gradovima proletarijat borben. Fašizam, koji je uspio da vrlo lako, s poznatim metodama sastavi prve tri divizije dobrovoljaca crnih košulja, nailazi na poteškoće u sakupljanju novih triju divizija, pa mora da šalje u Afriku redovitu vojsku. U Milanu i nezaposleni kažu, da rad je jedu i samo tanjur palente, nego li da idu u Afriku. Možda smo ranije potejenjivali upliv, koji vojska vrši na jedan narod. Nije to mala stvar što je rat angažovao 500 hiljada mladih ljudi. Milijuni i milijuni vezani su tako s ekspedicionim korpusom u Africi solidarnošću. Oni ne mogu željeti ni poraz ni bilo kakve teškoće toj vojsci. Naprotiv žele laku pobjedu. Znam za očeve antifašiste, koji imaju sinove u Africi, pa su ušutkali svoj antifašizam. Zato držim, da nije manje važna od reakcije u samoj Italiji reakcija u eks-pedicionom korpusu na frontu. Izgleda, da su mnoga odjeljenja već umorna, željna da budu izmijenjena. Vojnici su razočarani klimom i zemljom, koja je na prvi pogled nesposobna za kolonizaciju i koja ne privlači. A.ko se rat produlji to raspoloženje moglo bi biti odlučno. A Italija, koja je danas u svojim masama još pasivna, kad bi znala, da vojnici trpe, da se vojnici žele vratiti, pobunila bi se. Da li će se rat produljiti? Ako se ne produlji, pod kakvim će uslovima doći do mira? ( Nemoguće je predvidjati. Rješenje afričkog rata je nesumnjivo vezano na rješenje spora oko Rajne i Locarna. Ako se Francuska i Engleska temeljito sporazume, Mussolini bi se ponovno mogao naći u vrlo nezgodnoj poziciji, u kojoj je bio nedavno, kad se je očekivalo petrolejske sankcije. To bi stanje za Mussolinija bilo tim opasnije i s obzirom na napetost u Evropi. Možda bi moglo svršiti tako, da Mussolini pristane na neki kompromis, makar i nepovoljan za fašizam i Italiju, ali on bi nastojao, da to prikaže kao posljedicu evropske situacije. Ako se pak Francuska i Engleska sukobe i razidju zbog Njemačke, Francuska će priteći u pomoć fašističkoj Italiji u svakom pogledu. U ovom slučaju ne samo da ne bi bilo više govora o petrolejskim sankcijama nego bi prestale i ostale sankcije. To bi moglo da navede Mussolinija da nastavi s ratom, naročito, ako se Abesinci pokažu nepopustljivima. što se tiče samih sankcija, treba reći, da nije imalo smisla zanašati se nadom i vjerovati isključivo u sankcije. Kad bi Mussolini obustavio rat, tada bi antifašizam morao iz temelja da revidira svoje pozicije i da preispita problem daljnje borbe i propagande protiv fašizma i da izmijeni taktiku. Bit će u svakom slučaju teških ekonomskih posljedica. A osim toga i problem onih, koji će se vratiti iz Afrike. Moguće je, da će se upravo ti povratnici apatično i pasivno vratiti ood jaram fašističkog totalitarizma. Ne smije se počiniti pogreška socijalista iz 1919 i napadati ih, nego se mora nastojati, da se uspostavi veza s njima, da se dovedu na revolucionarni teren, da Im se dokaže gdje leži uzrok njihova zla i laži, zbog koje su se žrtvovali. Možda će to biti početak uspjeha. U očekivanju borba se nastavlja. Paul Gentison, posebni dopisnik pariškega Tcmpsa- z afriških bojišč. Je te dni, izdal knjigo pod naslovom: »La Revanche d’Adoua* (izdaja Bcrger-Lcvrault, Pariz), ki jo zaključujejo U-le značilni stavki: »Italijanska armada ne mesari ■ . Ona civilizira ... nobenega bombardiranja na nezavarovana mesta ... To je italijanska vest, ki ne popusti«. — Radovedni smo, če bi ta odlični francoski iurnalist zapisal iste besede tudi v primeru, vzemimo, bombardiranja francoskih bolnišnic Rdečega kriia, ki jih pa Francija še ni organizirala ... * v OB PETNAJSTLETNICI DOGODKOV V KRNICI .... . *............. .... V prvi polovici meseca aprila 1921 je objavil Generalni civilni komisari-'jat v Trstu, kateremu je bila tedaj podrejena vsa Julijska Krajina, sledeči komunike: , .. . »V ponedeljek, 4. t. m. okoli petnajste ure se je podala skupina vod-njanskih fašistov, ki je štela 14 oseb, v vas Krnico, katera spada k vodnjan-ski občini. Fašiste, ki so prišli na volilno agitacijo, je napadlo stoinpet-deset oboroženih kmetov hrvatske narodnosti. Padli so streli z ene in druge strani. Premagani fašisti, ki so imeli dva ranjenca, so poiskali zavetje v prostorih karabinjerske postaje. Kmetje so naperili orožje proti poslopju in so tako prisilili orožnike, da uporabijo orožje. Vojaški oddelki, ki so prihiteli na pomoč, so naleteli na nekaterih cestah na ovire. Nastali so spopadi, pri čemur so bili trije vojaki ranjeni. Eden izmed vojakov je pozneje preminul. Postopoma so prihajali na lice mesta vojaki, ki so se bližali Krnici po morju in na tovornih avtomobilih. Sodelovalo je 260 mož pehote, ki so zasedli vas in skupno z orožniki začeli čistiti kraj. Oboroženi kmetje so se umaknili na bližnja polja. Medtem so dospeli fašisti v vas še-gotići. Zopet so padli streli. Da bi se maščevali, so v jutranjem svitu fašisti sežgali na več mestih naselbino. Sežgali so tudi nekaj hiš v zapuščeni vasi Va-reški. Vendar je javna oblast hitro posegla vmes in posrečilo se ji je, da je tu kakor tudi drugod onemogočila na-daljna maščevalna dejanja. V teku dneva se ni pripetil noben drugi dogodek. Sedaj se ugotavljajo krivci in se zapirajo povzročitelji dogodkov. Povsod nastaja polagoma mir. V puljskih bolnišnicah ležijo trije ranjenici. Dva se nahajata v težkem stanju.« že uradni komunike sam jasno priča o grozotah dogodkov, ki so se tiste dni odigrali v Krnici in po Proštini, priča pa nam tudi o pravem značaju , te ekspedicije in o absolutnem sovraž- nem stališču vladinih organov proti slovanskemu prebivalstvu. Dogodki pa so bili v resnici še hujši, kakor jih je opisal Generalni civilni komisarijat. Ta pohod fašistov na Krnico ni bil, kakor skuša to utemeljevati uradni komunike, v zvezi z volilno agitacijo, temveč je bila dobro premišljena in pripravljena maščevalna ekspedicija vod-njanskih fašistov proti nacionalno zavednim prebivalcem Krnice in sosednjih naselbin. že takoj po okupaciji so Italijani iz Vodnjana 'nastopali proti hrvatskemu prebivalstvu v Krnici in Proštini. Posebno napeto pa je postalo to razmerje po aneksiji leta 1920. Vodnjanski fašisti so ob vsaki priliki zmerjali in pretepali domačine, že samo radi tega, ker so med seboj govorili hrvatski. Karabinjerji so jim pri tem le pomagli. Saj so radi nedolžne hrvatske pesmi gnali pevce v zapor in jih tam premlatili. Dejstvo je, da se domače ljudstvo ni skoro vec upalo javno govoriti v svojem jeziku. Za upornost domačega prebivalstva so smatrali fašisti kot glavna krivca domačega župnika kanonika čurkovića in učitelja Brgića, katerima so ponovno poslali grozilna pisma, da se bodo nad njima maščevali, ako bo ljudstvo dalje vztrajalo pri svoji nacionalni zavesti in svojem jeziku. Očitali so jima, da širita med ljudstvom mržnjo proti Italiji. In vendar je prav kanonik Cur-ković stalno skušal pomirujoče vplivati na prebivalstvo in ga je posebej svaril pred nekakšnim prekucijskim gibanjem, ki se je tedaj začel širiti po Proštini in ki ga je vodil dijak Antun Diliga iz šegotićev. že sredi marca je nekega popoldneva, ko je čurković z verniki molil v cerkvi rožni venec, pridrvel kami j on s fašisti. Ko so domačini izvedli, da iščejo župnika in učitelja in da ju hočejo ubiti, so je takoj obvestili o preteci nevarnosti. Zbežala sta iz cerkve naravnost v gozd, kjer sta prebila vso noč. Ko so fašisti brezuspešno pregledali župnišče in učiteljevo stanovanje, so zapustili vas, toda pred odhodom so zagrozili, da se bodo kmalu zopet vrnili in tedaj izvršili, česar takrat niso mogli storiti. Radi tega so domači fantje sklenili, da bodo postavili stalno stražo, ki naj bi pravočasno obvestila župnika in učitelja o bližajoči se nevarnosti. Iz Krnice so se fašisti podali v sosednje selo šegotići, kjer je bival Diliga. Ker je tudi on utegnil zbežati, so grozili, da se zopet povrnejo in da bodo tedaj vse požgali. Radi tega je Diliga na vseh poteh, ki vodijo v Sego-tiče, postavil straže, ki naj bi zabranile fašistom prihod v vas. Fašisti so se resnično zopet pojavili 4. aprila 1921. Pripeljali so se močno oboroženi s kamijonom po cesti, ki pelje iz Vodnjana preko Marcane. Najprej so se ustavili pri neki krčmi v Va-reških, kjer so mirno sedeli domači fantje in prepevali hrvatske pesmi. Spravili so se nanje in jih premlatili s puškinimi kopiti. Dvema mladencima pa se je posrečilo zbežati na kolesih in tako sporočiti prihod fašistov v Krnico in po vsej Proštini. Ljudstvo se je obo-rožilo in zaprlo pot, ki vodi iz Marča-ne v Krnico. Ko so to zapazili fašisti, so se prestrašeni vrnili v naj večji naglici v Marčano, odkoder so telefonirali v Vodnjan in v Pulj, da je v Krnici izbruhnila revolucija in da je domače prebivlastvo ubilo vse karabinjerje. že čez nekaj ur so pridrveli pred Krnico avtomobili z fašisti iz Vodnjan in iz Pulja. Fašistom so su pridružili vojaki, ki so poslali na pomoč kakih 250 mož pehote in oklopne avtomobile. Pomagali pa so še karabinjerji in finančne straže. Toda domačini so vztrajno branili vhod v vas in so se upirali celo neprestanemu ognju iz* strojnih pušk in neštetim bombam, ki so jih metali vojaki in fašisti proti vasi. Ko so oblegovalci spoznali, da jim po tej poti ni mogoče priti v vas, so poklicali na pomoč torpedovko, ki je pristala v krniški zaliv in tam izkrcala drugih 200 mož. Ti so skupno s prejšnjimi vojaki in fašisti naskočili vas od Filipanske strani in tako končno udrli v Krnico. Boj je silno ljut in je trajal do drugega dne. V tem boju je bil en vejak ubit in dva težko ranjena. Po zavzetju Krnice se je pričelo maščevanje. V šegotiće in Vareške, odkoder je zbežalo vse domače prebivalstvo in se skrilo po gozdovih in po polju, so pripeljali fašiste ogromne posode z benzinom in zažgali vas na več mestih. Pogorele so v obeh vaseh hiše in vsa gospodarska poslopja. Drugod so vdrli fašisti v zapuščene hiše in odnesli vse, kar jim je prišlo pod roko in kar je imelo kaj vrednosti: zlatnino in srebrnino, hrano, perilo in pohištva ter odgnali ali pobili živino. Domačina Ivana Rubinića, ki je nosil žito v mlin v Marčane, so na poti ubili kakor steklega psa. Jakoba Zveka, ki so ga našli pri delu na polju, so takisto pobili. Tretji dan so prihiteli na pomoč še fašisti iz Trsta in Reke. Bilanca te tako zvane »revolucije« je bila grozna. Dva domačina sta bila ubita, veliko jih je bilo ranjenih, 89 pa aretiranih in po dva, štiri in celo pet mesecev zaprtih v puljskih zaporih. 26 hiš je zgorelo. Izgubili so vse poljske pridelke, blago in živino. Skoda radi ukradenih predmetov se je cenila na preko 100.000 lir. župnik čurković je tri dni in tri noči prebival v gozdu in je končno moral bežati preko meje, ker ni bil varen svojega življenja. Dasi niso bili ti krvavi dogodki v Krnici v zvezi s predstoječo volilno kampanjo, kakor je to trdil Generalni civilni komisarijat, jih vendar lahko smatramo kot predigro nič manj groznog terorja, ki je vladal mesec dni pozneje pio vsej Istri in na Tržaškem o priliki prvih volitev v italijansko zbornico. F. P IVO GRAHOR: NEVAŽNO VPRAŠANJE Iz dnevnika slovenskega radiotelegrafista ì sinskem kralju Selasiju v Adis Abebi. Va-‘ /-na misija v Siriji in Arabiji ga je bila privedla k francoskemu guvernerju v Derat, ki nama ga je priporočil. »Ali se mu je posrečila njegova naloga?: »Njegova naloga? Ne vemo. Morda je bila nlegova naloga celo ta, da pridobi za zvezo Arabce. Fantast! Kako naj pomàga Arabija v teh vojnah Afriki? Prej bi razumel, da poseže v vojno Egipet. Egipet ima veliko škodo od vojne v Abesiniji. Obudila je staro nezaupanje.« »Mislite na nezaupanje proti Angliji?« »Ne. Proti vsej Evropi.« »To bi se bilo brez te vojne prej ali slej pokazalo«, je vrgel v pogov moj tovariš pilot. »Dvomim«, se je uprl star angleški mornariški častnik; »mi smo imeli tu še sto let daljno nalogo za uvajanje civilizacije.« »Samo tempo je prepočasen,« ga je zavračal mlad nemški trgovec. Anglež ni niti z očesom izdal, da je razburjen; le v glasu se mu je poznalo da odgovarja namenoma zaničljivo. »Tempo? Tempo razumemo samo mi. Britanija. Evropa, ki hoče kolonij radi dobička — ne radi vojn —, mora tudi misliti z računico dobička. Mi, Evropa, smo šola za Rim, ne Rim, ne Cezar. Naš Irec, pisatelj in dramatik Shaw je stopil Italijanom v glavo, ker jih je poveličeval v šali kot osvojevalce sveta. Kdor se otroško napihne Ivo Grahor Sunkovito zaletovanje vetra v naš avion je naznanjalo, da se bliža vihar. Pilot in opazovalec sva bila premočena od napora, da vzdrživa polet v redu in v pripravljenosti za vse težave. Kdo je bil potnik, ki se je vozil z nama, še nisva izvedela. Mrko je sedel v kabini in zavit v volnen črni plašč strmel skozi okence v desni lini. Zdel se mi je podoben črnemu vranu, ki , . ■ so mu na poti omagala krila. Na bledem °d navadne, duhovite Shavvove sale, naj si obrazu se mu je zarisala življenska utru- nc domišlja, da je doumel Afriko, da je jenost. Črna brada mu je bila razmršena doumel Orient.« in izdajala zanikrnost vzhodnih popotnikov. ' Ozrli smo se v Angleža, kakor da pn-Ko sva opravila z aparatom in mojimi čakujemo od njega še mnogo važnega, zemljevidi in merili, se je pilot naglo obr- Priznati moram, da je pričel njegov mo-nil proti kabini in mi namignil. Sklonil sočni angleški razum tudi mene zanimati, sem se mu bliže. Skozi okno kabine sva Ko je nehal govoriti, sem zato mirno lahko videla potnika. .vprašal: ...... »Egipčan!« ie dejal pilot pomenljivo. Ì »Vojna v Abesiniji pac, po vasem, ze »Egipčan?« | sploh ni bila potrebna.« Da. Razume! sem. Najin potnik je še vedno strmel navzdol na pokrajino. Pod nami se je bila zasekala v morje ostra črta z dvema belima pikama. Port Said in Damieta. Leteli smo čez zaprti zaliv. Opazil sem, da je bilo v portsajških vodah nenavadno živo: angleške bojne ladje stražijo . »Ne. Potrebna? Vojna ni nikdar potrebna, nobena. Več je škode od vojn, kakor od vseh človeških neumnosti. Ker vojna ni neumnost, vojna je navadno zlo, navaden, nizkoten zločin.« Tudi ta Angležev odgovor mi je bil ze- ______ '° vše2. Ne da bi čakal na vtis pri družbi, vhod v Sueški kanal. Vojna. Nehote sem ' sem vprašal: .. .; usmeril daljnogled proti jugu. Pomislil sem,- »Zakaj pa se je le morala pričeti ta da se morda ta hip vozijo pod nami na v°J»a Italije z Abesimjo. Ah ne kot neum-italijanskih parnikih tudi slovenski fantje, | nosu* namenjeni v Abesinijo. Kod vse potuje ta! »Kot neumnost Italije? Italije in Angli- naš maloštevilni narodič po želji tujih držav in vladarjev in njih avanturah. Ali pa pridejo tudi nazaj in bodo lahko pripovedovali o prestanem trnlienju teh vojn in vojnih grozot? Eno je gotovo, sem si mislil, da oni ne bodo lagali in olepševali. Naj svet zve, kakšna je bila ta vojna! Slike mojih francoskih časnikov iz Abe-sinije so mi še vselej obujale nerazumljiv strah pred bodočo vojno na vzhodu, kakor imenujejo te dežele Evropci. V tem, Bližnjem vzhodu bodo trčile moderno oborožene vojske kmalu na uporne, napol divje narode Azije in Afrike. To bo upor proti ; »civilizaciji«. (Ne dvomim, da ga bodo tako j imenovali, pa naj zadene Francoze, Angleže, Nemce ali Italijane). Ali pa bo to res le upor divjih, kolonialnih narodov proti civilizaciji, in ne tudi upor Evrope? Tudi Evropa se z vsako vojno upre civilizaciji, svoji tisočletni kulturi in civilizaciji, ki jo je! Če že hočete, da tako rečemo. A to pot je bila bolj vzrok neumnost italijan« skega naroda. Ta bo vso vojno plačal. Do pet milijard lir je že doslej računa. In našega nič manj«, je zamahnil tja v zrak, kakor da se ne splača več govoriti. »Torej je le neumnost!« sem nagajivo vzkliknil, kakor samo zase. »Da. Vi me še ne razumete« ,je mirno odvrnil, ne da bi se okrenil, in dodal — »Zapravljati denar, sposojeni denar, ni zame neumnost, to ni več »fair« (ni dostojno). Pogovoriti bi se bilo treba z nami.« »Torej mislite, da bi bili razgovori med Italijo in Anglijo lahko preprečili to vojno?« »Seveda. To mislim. To je pribito.« »Eti sam razgovor, sporazum?« je nejeverno vprašal pilot še enkrat. »Da, sporazumno.« »In bi preprečili vojno!« Klanje, uničevanje ljudi in blaga bi mogli ljudje preprečiti, mi je šinilo v glavo! pa ne preprečijo. Čemu potem sploh žive ljudje v glavnih mestih, čemu žive diplomati. Angleži so se razgovarjali spet z Egipčani in jih nisem razumel. V teh hipih pa sem se spomnil slik iz mojih francoskih časnikov o abesinski vojni. Stopil sem h kiosku in si dokupil še nekaj angleških in laških listov. Ko sem razgrnil vse pred seboj, mi je obstalo oko na slikah o proslavljanju zmage v Italiji. Sip in sto tisoči Italijanov, mož, žena, otrok, se vesele zmage italijanskih armad nad Abesinci. Poleg teh slik se prikazujejo kopice požganih hiš in mrtvih, iznekaženih Abesincov. Desna stran: slike italijanskih herojev (»junakov«), padlih v teh bojih. Oni Anglež se je bil spet obrnil k nam in začutil sem, da me opazuje. »Koliko ljudi, mislite, da je padlo ali bilo doslej ranjenih v Abesiniji?« sem vprašal, ker nisem znal skriti svoje najtežje misli. »50.000, 100.000 Abcsincev, 50.000 Italijanov?« je vprašal natančneje pilot. »Nevažno vprašanje!« nam je odmahnil oni. »Nevažno vprašanje! Vojna se je komaj da pričela. Sto tisoč, dve sto tisoč. Število ne igra vloge.« »Ne igra vloge«, je ohlapno dodal suhi Nemec in se potrepljal po hlačniku, odkoder je nato izvlekel svetovno znano angleško pipo. Ponudil sem jima italijanske časnike, slike navdušenih italijanskih množic in padlih junakov. »Ne igra vloge,« sta me prehitela oba, vsak v svojem jeziku. Pilot in jaz sva se nemo spogledala. »Ali se naj mi od njih naučimo mimo gledati vojne?« sem se vpraševal nehote, »Ali je tudi lastni narod, nevažno vprašanj e?« Štirinajst dni kasneje sem bral v francoskih listih v Jaffi proglas egipčanske mladine zoper evropske tlačitelje in krvnike in zoper vojno Italije v Abesiniji. Spomnil sem se našega egiptskega odličnega potnika, ki so ga Evropci v Kairu imenovali sanjača (»fantast«). MEDTEM KO OČETJE KRVAVIJO... >Europriische Nationalitaten Kor-respondens« prinaša tale članek o naši manjšini ped Italijo: Italijanska vojna v Afriki ni ustavila in ne spremenila italijanske notranje politike napram nemški in jugoslavenski manjšini. V Abesiniji padle vojake manjšinskih, vrst sicer slavijo in imenujejo po njih državne šole ter starišem nakazujejo denarne podpore, istočasno pa nadaljujejo smotrno raznarodovanje Nemcev m Jugoslovanov v Italiji. Medtem ko očetje in sinovi . rx manjšinskih vrst zastavljajo za državo svoje življenje, črtajo Italijani v njihovi domovini stara družinska imena in ustanavljajo na manjšinskem ozemlju italijanske šole, ki naj pospešijo odtujitev doraščajočo mladine. Kljub ogromnim izdatkom, ki so potrebni za afrikanško vojno, je bilo ustanovljenih lani v Julijski lerajini 86 novih italijanskih šol in sicer 50 od pimsvetnega ministrstva in 36 od zasebne bojne organizacije »Italia redenta«. Imenovano organizacijo je ustanovila in jo vodi vojvodinja Elena. Delokrog organizacije se razteza na province, dobljene v letu 1918, in — kot pravi tržaški Piccolo —» posebnem na Primorje in južno Tirolsko. To društvo ustanavlja otroške vrtce, okrevališča, gospodinjske šole, večerne tečaje in v malih podeželskih občinah tudi zasebne ljudske šole. V teh šotah dobivajo nemški in slovenski otroci učna sredstva in tudi prehrano zastonj, o božiču jih obdarujejo, ubogim starišem nudijo zdravniško pomoč, njihove odrastle sestre se šolajo v gospodinjski stroki. Zato pa se mora vršiti pouk v šolah in zavodih izključno v italijanskem jeziku in celotna vzgoja mladih in starih v duhu italijanskega nacionalizma. V otroških vrtcih se učijo otroci od 3 do 6 leta italijansko govoriti, kot bi bila italijanščina njihov materni jezik, učijo se italijansko molili, peti in igrati, kratko: mali rastejo kot Italijani in se usposabljajo za italijanske ljudske šole Po svetovni vojni je »Lega nazionale« dobila naslednika v »Italia redenta«, hi je prevzela njeno premoženje in področje. O tej organizaciji jriše tržaški - Piccolo«, -da je prekosila vse najdrznejše nade. »Danes se tuje italijanska beseda v n a j-b olj skritih krajih Gor i š k e. Krasa in Istre in italijanska miselnost se ukoreninja- v dušah novega rod u«. tako nadaljuje tržaško glasilo svoja razmotrivanja o italijanski manjšinski politiki. Denarno podporo dobiva »Italia redenta« od vlade. Lela 1934 je dobila 4,377 000 lir podpore iz državnih davčnih denar jev,r kj jih plačujejo tudi manjšine. Organizacijo podpirajo tudi razne banke in druge ustanove. »Število otroških vrtcev v obmejnem ozemlju se mora- v bodoče potrojiti«, zahteva za novo leto tržaški fašistovski list. Medtem ko se vojaki iz vrst nemške in jugoslovanske manjšine borijo v Afriki in zastavljajo tam svoje življenje za državo, se istočasno v njehovi domovini zatiru »'« uničuje njihova narodnost s sred sl ri nasilja in oh sodelovanju Vseh krogov r državi. DNEVNIK NEZNANOGA JUNAKA IZ ADUE Ovaj odlomak prenašamo iz predgovora knjige pod gornjim naslovom koja će doskora izaći iz štampe na francuskom jeziku. Teretni parobrod »Gange« napustio je Napulj 9 aprila 1935 i stigao je u Massau 24 aprila. Njime je prevezeno " SK H»* "WSL5* s“ S.rrAK": sna nijah. ki so bili doslej zvesti sužnji, se bo pričela velika vojna, ki se bo imenovala pogin Evrope. Kajti, o tem ni dvoma, da bo ubijanje po načrtu in s tako popolnim orožjem zavedlo vojaške kroge Evrope v blazno vero o svoji vojaški vsemogočnosti. In potem bo v dvajsetih mesecih vsa »kultura« v prahu. Pomislil sem, kakšen pomen utegne imeti v tej grozni perspektivi bližnje bodočnosti tole naše potovanje v francoskem vojaškem avionu s skrivnostnim egipčanskim potnikom: in potovanje naših slovenskih fantov v italijanski vojski tja proti Suezu. Suez kanal je moderna zgodovinska reka, na kateri je Cezar odločil svoj poraz in konec s tem, da jo je prestopil. Kaj pa je ta Cezar, če ne zadnji rimski vojskovodja, ki vrača Orientu duha vojne, vse, kar si je bil Rim od Orienta^ izposodil in doumel! Tam so se bile nekoč velike vojne za Sredozemlje, tu. na pol pota, se bijejo zdaj že poslednje vojne za Orient; bodoče sc bodo vse za Evropo. Iz teh misli me prebudi krik pilota v slušalki na mojih ušesih. Prvi hip bi bil skoraj spet planil bliže k pilotu, a ropot stroja me jc osvestil, da bi bil vsak razgovor brez telefona zdaj nemogoč. Pilot me je opozarjal, da se bližamo že Kairu. Pod nami se je bila že zožila delta Nila in ogromni veletok se je pokazal ves v enem rokavu. Na jugu se je blestel kup belih štirikotov. Naš potnik v kabini je bil postal nemiren. Dospel je končno ria cilj. Ob dveh popoldne smo ga izkrcali na angleškem vojnem letališču. Zvečer sVa v razkošni francoski kavarni izvedela od angleških uradnikov, da je bil najin potnik egiptski poslanik pri ahe- viziji »Gavignana« sastavljenoj od trupa iz Toskane. Svi su pripadali klasama 1911 i 1913. General te divizije, sastavljene od 70, 83 1 84 pješadijskog puka, zvao se Villasanta. Medju tih 2.100 vojnika koji su otputovali za Massau, iz Massaue za Adi Ugri, iz Adi Ugri u Adi Kuala, nalazio se i Alessandro Ducei. Kada je Alessandro došao na svijet, taj se svijet baš nalazio na pragu Velikoga rata. Deset milijona ljudi, koji su godinu dana kasnije morali da idu na klaonicu odakle se nisu povratili, tih deset milijona je još živjelo. Svakog dana su ti ljudi gledali sunce; oni su svi imali svoje patnje i svoje radosti, i svi su oni pravili projekte za budućnost. Svaki od njih je mogao da kaže: »Kroz tri godine ću se ženiti« ili: »Do pet godina će moj dječačić ići u školu«, ili: »Do četiri godine ću sagraditi kuću ...« Oni nisu oživotvorili svoje želje, ili nisu više bili na životu kada su se te želje oživotvorile same od sebe. Jer to je bilo 1913 godine koja je počela kao što obično počinju godine, a svršila je kao preludij krvavoga potopa. Jednu godinu prije katastrofe je Alessandro Ducei došao na svijet. On je uvijek čuo da ga zovu Sandro. Rodio se u znamenitom gradu Firenci. Kada je rat svršio. Sandro je znao trčati govoriti. On je znao da izrazi svoje želje i mogao je da se pokaže tvrdoglavim. Njegove ručice su hvatale sve ono za čim su strastveno čeznule. I on je već znao da se ne smije dirati sve ono što bi čovjek htio. U njegovoj duši je nastajala već slika svijeta. Taj svijet nije bio lijep, on je bio pun siromaštva i nečistoće, čuo je mnogo glasova u kojima je odzvonjavala žalost smrti i mržnje kao duboki glas orgulja, često je on slušao: »Djeca će zaboraviti, oni neće nikada znati o kakvoj su strahoti živjeli«. On nije tačno shvaćao značenje tih riječi, ali je tvrdoglavo mislio da ih neće zaboraviti. Jer u toj riječi »zaboraviti«, on je osjećao kao neki lagani ton prezira i porugljivog sažaljenja. On, i drugi koji su bili kao on, nisu znali što zapravo ne smiju zaboraviti i zaboravili su. Alesandro Ducei je platio taj zaborav svojim životom. Ali on nije još tamo — na svršetku. Još ne viče: »Nama Abesinija!« Mi smo još u 1933 godini i on je svršio gimnaziju i ušao na univerzitet. U školi ga uče: »Koja je najveća krijepost? — poslušnost«. — »Koja je druga krijepost? — poslušnost«. — »Koja je treća krijepost? — poslušnost«. Gledajte, tri kri-jeposti u jednoj, toliko su one čaščene i njih se može naučiti svuda. Kada ga pitaju malo kasnije: »Koga ti slušaš?« On odgovara: »Ducea« _ a zašto?« ________ »Zato što on ima uvijek pravo. Zato što je on najmudriji čovjek: zato Sto on hoće jedino dobro, dobro meni, dobro tebi i dobro cijeloj Italiji. Jer on je slava Italije, jer on hoće da ponovno uskrsne Rimsko carstvo. Kada Sandro govori »Duce« on to izgovara tako kao da su to riječi njegove, toliko on vjeruje u riječi koje su ga naučili da vjeruje. »Duce hoće da mi osvojimo svijet, koji je već stoljećima imao da bude podvrgnut Rimu. Mi ćemo ga osvojiti, to će ići glatko, jer mi imamo Ducea. On je sreća nacije«. Tako govori Sandro, i on vjeruje u svaku riječ koju Izgovara. Daleko od sumnje i istinski oduševljen, Alesandro Ducei otputovao je s klasom 1913 na ratna polja Etiopije. Od onoga dana kada jc rimski pozdravio Napulj, koji je malo pomalo nestajac s njegovih očiju, pa do dana kada je završio _ nj egov mladi dvadeset i dvogodišnji život, proteklo je šest mjeseci. Kroz tih šest mjeseci Sandro je dobio jednu novu pouku. Ali ta pouka je došla prekasno da bi mogla spasiti njega i njegove drugove. Ali ipak je došla na vrijeme da on može shvatiti kako je živio, zašto je htio umrijeti i zašto umire. Sandro Ducei je bio streljan potajno, po specijalnoj zapovijedi, 18 oktobra 1935; on je tada imao 22 godine i 134 dana. Smrtna osuda je bila motivirana rjecju: pobuna. On je odbio da puca na vozače tankova koji su odbili da voze svoje smrtonosne mašine. Dok je gledao puscane cijevi uperene u svoje čelo Sandro je mislio: »Moj život je bio glup, bez cilja; bio je naopak, a takovim bi i ostao da ne dolazi smrt puna značenja koja će ga ovog časa uništiti.« Prije nego jc mogao formulirati drugu misao njegov mozak se prosuo po abesinskem pijesku. Novi spomenik u Adui nema solidne baze. On počiva na kostima mnogo ovakovih Sandra. Njihova smrt je potresna. Ta smrt će u budućnosti porušiti više od jednog spomenika. Razgovor sa četvoricom afričkih Flego, Katarinčić I Erjavec Došli su tako u redakciju četvorica. Svi jednako mladi i jednako obučeni. Sjeli su za stol i pričali. Dva iz Istre — Flego Milan — Brkan pok. Josipa iz Sv. Ivana kod Buzeta i Katarinčić Anton Matin iz Malog Mluna kod Buzeta. Treći je Erjavec Petar Valentinov iz Kanomlja kod Idrije, a četvrti — četvrti nas je molio da mu ne objavljujemo ime. Pokazao nam je jedno pismo svoje majke. Nazovimo ga jednostavno Ivanom. Sjede tako četvorica naših običnih seoskih mladića za stolom u Zagrebu i mirno, siromašnim riječnikom pričaju svoju odise-jadu. Naši mladići, koji su prešli cijelu Italiju, komad Cirenaike i cijeli Egipat s kraja na kraj, i koji su se usudili da noću, izmedju graničara-askara predju 4 metra široku isprepletenu bodljikavu žicu na tali-jansko-egipatskoj granici. I pričaju. Evo šta, uglavnom kažu: Bili su vojnici 63 regimenta infanterije, divizije Assieta. Sakupili su ih u Pinerolu kod Turina. U puku je bilo oko 30 naših i 30 Nijemaca. Naši i Nijemci se slažu — tvore ‘jednu solidarnu narodnomanjinsku grupu u tom puku. Talijani vojnici ih ne mrze. Ali ih u šali — njih šezdesetoricu — zovu »traditori« (izdajnici). Naši i Nijemci se na to ne vrijedjaju. Oni su time čak stekli pravo da se skoro javno dogovaraju kako će dezertirati. Jedan od tih Nijemaca — neki Čape-kov vojak Švejk u malome kakovih ima svaki puk u svakoj državi — prijetio je oficirima da će najprije pucati u svoga tenenta, a zatim u ostale oficire kada do-dju na frontu. Vojnici i naši i Nijemci i Talijani — slušali su ga i odobravali. Ali jednog dana su oficiri naredili da se ga sveže za drvo (onako kao što su Austrijanci vezivali svoje vojnike). On je i onako svezan govorio isto. Poslali su ga u Afriku s ostalima. Odvezli su ih iz Genove brodom »Gradišća«. Prije odlaska su dali vojnicima dopust. Našima i Nijemcima ne. Bojali su se da dezertiraju prije Afrike. I dovezli ih u Tobruk u Cirenaiki. Ukrcane i stješnjene kao srdele u barci za dobra lova. Već na brodu je došlo do pobune. Dva vojnika su istakla jednog oficira koji ih nije htio pustiti u nutrinu broda. Vojnici su bili uhapšeni, kasnije strijeljani. To se pričalo. U Tobruku su čekali 13 sati na iskr-canje. Žega užasna. A vode nema. Mnogi Padaju od sunčanice. Dobrovoljci studenti su tu doživjeli prvo razočaranje, jer oficiri su im pričali kako će ih na koncu te »šetnje« čekati hladovina od palmi, gdje se provadjati podnevni odmor uz banane i datulje. To su studenti vjerovali. Sada • ih je dočekala robijaška hrana, kruh crn i tvrd kao ugalj i jedna litra vode na dan. Ali voda je bila talijanska — dovažali su je sa Sicilije. Na toj vrućini ie ta sicilijanska voda u Africi morala zbilja da rashladi oduševljenje tih dobrovoljaca. ACQUA — ACQUA Plaća 4.40, 1 litar vina 5 lira, 1 litra vode 1 liru. 1 čaša vode sa sokom od naranče 3 lire, A u litri vode treba se umiti, treba piti. treba oprati posudje i ostalo. Povrh toga i vježbe. Po suncu radi treninga. Maršovanje, trčanje, pucanje. A sunce žeže. Vode ni kaplje. Vojnici neće da idu dalje Sjedaju na pijesak. Dolazi pukovnik Vecchi. Pukovnik koji bi htio postati generalom čim prije. Zato !e i bombardirao Mussolinija molbama da se njegov puk pošalje u prvu liniju. Vojnici ga dočekuju sjedeći. Znojni, za-duhani i prašnjavi. Jedan kaplar-dobrovo-Ijac počinje da skandira na ariju Du-ce — uu-ce »Acqua — Acqua«. Ostali za njim. Pukovnik stoji iznena-djen. A vojnici sve glasnije viču u ritmu: »Acqua — acqua* dezertera Možda istog časa negdje u Rimu viču tim istim ritmom fašisti ispod Palazzo Venezia: Du-ce, Du-ce! I dok Mussolini u Rimu izlazi, možda, na balkon izazvan tim poklicima, pukovnik Vecchi u Africi se hvata za glavu i blijed se vraća bez riječi. A za njim odjekuje sve jače u ritmu: »Acqua — acqua«. — — — — Iz Tobruka ih brže bolje prebacuju u Amseat na egipatsku granicu. Sto i pedeset kilometara u kamionima. Tih 150 km leže i stoje vojnici jedni na drugima, jer u svaki kamion je strpano dvostruko ljudi nego što ih normalno može stati. Naši i Nijemci i nekoji Talijani su zadovoljni. Idu bliže granici — Lakše će pobjeći. Dogovaraju se šapatom, očima i znakovima. Ali samo jednu četu stavljaju kraj granice — nekih 800 metara od bodljikave žice. Ostali su 20 km dalje. Žica je 4 m široka, isprepletena, a svakih 50 m šeta po jedan Askar. U toj četi su i ova naša četvorica. Jedini oni od te slavensko-njemačke grupe. DRAMATIČAN BIJEG NOĆU PREKO GRANICE U EGIPAT. I jedne večeri kada se nenadano spustio tropski mrak, oni su se uputili. Nije se vidjelo ni prsta pred očima. Došli su do žice. S lijeve i s desne strane čuli su še-tanje Askara. Askari čuvaju granicu noću s puškom na gotovo. Legli su kraj žice. Čuli su srce kako im lupa u grlu. Polako, polako počeli su se da podvlače pod žicu. Trebalo je preći četiri metra ispod te žice s bodljikama. Trebalo se upiti u pijesak i vući se kao zmija. Flego, Katarinčić i Erjavec su imali platnenu uniformu. Platno je klizalo ispod bođljika i oni su se izgrebeni nekako provukli na egipatsku stranu. — Ali četvrti — Ivan — on je imao suknenu uniformu. I kada je prošao ispod žice oko jednog metra, nenadano je osjetio da ne može dalje. Bodljike su ga zahvatile. Sukno na ledjima se držalo čvrsto za žicu. Kušao je natrag. Ni natrag nije mogao. Žica ga je držala kao gvoždje lisicu. Svet se spet maje v svojih temeljih. Ves povojni mednarodni red se ruši, na njegovih razvalinah pa vstajajo problemi, ki so močno podobni problemom izza zadnjih let pred svetovnim klanjem. Zdi se, da se spet vračamo v usodno leto 1914 ... Senca londonskega pakta iz leta 1915. še vedno visi nad nami... Vse, kar je zraslo po vojni v Evropi, hočeta za vsako ceno zrušiti dve sili, ki, kakor pravita, s svojim sedanjim položajem nista zadovoljni. To sta Italija in Nemčija. Poražena in ponižana Nemčija se bori za svojo »čast« — otresti se hoče okovov omejitev pariškega »diktata« iz leta 1919. Užaljena »zmagovalka« Italija pa hoče plačila za svojo — zmago... Obema je za dosego teh visokih ciljev napoti obstoječi mednarodni red, proti kateremu se zato borita. V tem negativnem sta si edini, vse drugo ju razdvaja. Le v kolikor rušita, si medsebojno lahko pomagata... A tudi na tej poti se utegneta kaj kmalu spoprijeti tam, kjer Mussolinija čevelj posebno žuli: mislimo na Brenner in na — Trst. In tudi glede kolonij sc njina »vzajemnost« lahko kaj kmah neha. Perspektive niso torej nič kaj ugodne... Seve to še ni aktualno. Trenutno je važno samo to, da ustvarja njuno skupno rušenje nove napetosti in čudne mednarodne paradokse, ki jih obe spretno izrabljata. Napetost zaradi abesinske afere je pred kratkim izrabil — Hitler. Napetost zaradi Porenja in odpovedi lokarnske pogodbe bi po svoje spet rad izrabil — Mussolini, ki v Parizu in Londonu že mešetari zaradi sankcij... Ali nas ne spominja vse to na znane italijanske intrige iz leta 1914 in 1915? Ali ni tudi tedaj Italija sedela na — To je bila najteža ura u mojem životu — uzdahnuo je. A askar šeta. Dolazi na desetak metara do mjesta gdje se on trza u žici. On se na čas pritaji i nanovo kuša da se oslobodi. Ta borba sa žicom traje oko četvrt sata. Sam, u noći u toj žici leži taj naš mladić Mokar je od znoja i muke. Napokon mu uspije da očajnim naporom ostavi na žici komad krvave uniforme. Ali još nije preko. Vratio se natrag na talijansku stranu. Ostala trojica su. me-djutim, već u Egiptu — na slobodi. I sada se taj naš Ivan očajnim skokom zaleti na žicu. Uspije mu da legne na bodljike i da predje ta četiri metra na rukama, na trbuhu i na koljenima. Žica mu dere kožu s tijela, ali uspjeva da prodje. Dvadesetak metara preko granice nadje ostalu trojicu. Jedva se drži na nogama, krvav i rastrgan i mokar od znoja. Sva četvorica su spašena. Izlazi mjesec. Oni traže egipatske graničare. Ali ih nema. Idu prema gradu Solumu i tek nakon 8 kilometara nailaze na itražu. Egipćanin viče. Oni ne staju. Idu ravno k njemu pruženim rukama. Hvataju ga za ruke * tresu mu ih. Egipćanin razumije. Zove ostalu stražu i vode ih u kasarnu. Daju im čaja i jelo. Naša četvorica su spašena! (Sada bi imao da dodje opis njihovog puta iz Soluma preko cijelog Egipta u Port-Said. Iz razumljivih razloga ne možemo donijeti te detalje. Dosta će biti da na-pomenemo kako su u Port-Said došli au-tomolibom obučeni od glave do pete u civilna odijela. I odijela i rublje je novo. Uhranjeni i zadovoljni ukrcavaju se na parobrod koji ih je preko Jafe dovezao na Sušak. Prilažemo kartu Egipta. Crta iz Cirenaike preko Kaira do Port-Saida označuje u zračnoj liniji put kojim su prolazili). I tako, su eto, četiri naša mladića ispričala jednostavnim riječima svoj junački podvig. Jer veće je junaštvo preći bodljikavu žicu i preko Egipta stići u Zagreb, nego izgubiti glavu negdje kraj jezera Ašangi ili ostaviti kosti u nekoj hrpici afričkoga pijeska. (t. p.). dveh stolih, ko je na Dunaju stiskala koncesije za svojo — nevtralnost, v Parizu in Londonu pa se pogajala za — vstop v vojno na strani antantnih velesil? In kaj je bil rezultat te borbe med dvema stoloma? LONDONSKI PAKT Z DNE 26. APRILA 1915., ki je zadrl nož diplomatskega kirurga v naše narodno telo, da se je bolestno zvilo (kako je to čutil ubogi Šupilo!) in po moriji — za nagrado »zmagovalcu« — močno zakrvavelo... Vse to je seve že za nami. In mi tako radi pozabljamo. Marsikdo je zadovoljen že s tem, da nas je rapallska operacija za silo vsaj še toliko zašila, da nismo — izkrvaveli... In to dvakrat: na fronti in za zeleno mizo... Toda, ali se vam ne zdi, da se v zgodovini vse tako čudno ponavlja? In da se utegne ponovitj tudi tisto, kar smo le za silo zakrpali z umetno diplomatsko operacijo? In da utegnejo naše rane znova zakrvaveti? Mednarodni povojni red, ki naj bi bil na razvalinah porušene Evrope ustvaril nove, boljše pogoje za mirno sožitje med narodi, ni rešil nobenega zmed osnovnih problemov izza pred-ojne dobe. Tudi naš »jadranski pro-Jlem« je v letu 1936. še zmerom nerešen. Zamenjan je sicer eden izmed dveh njegovih glavnih protagonistov — Avstrija in nagrajena je Italija za svoje »zmage«, a ostrina spora je ostala. Da, še povečala se je, ker si tudi v meddržavno-pravnem pogledu stojita končno nasproti — prava nasprotnica... Ostal je nemški »Drang nach Ostem in »most do Adrije« Nemci še zmerom grade... Ostal je torej boj Slovana in Romana na našem jugu, ostal na severu je boj Germana s Slovanom ... Francijo — in ž njo Evropo — še vedno straši »nemška nevarnost«. Rusija spet stopa v Evropo... Vse kakor leta 1914... Avstro-Ogrske in njenih Habsburžanov sicer ni več. Ostali pa sta nebo-gljenki Avstrija in Madžarska, ki okoli nas še vedno pridno rovarita. Z Dunajem in Budimpešto pa že spet koraka — Rim. Torej tudi tu je vse po starem... Rim—Berlin, Pešta—Dunaj—Rim, dokler Italiji konvenira — kakor pred svetovno vojno... A kaj, če v Porenju poči? Berlin je Rimu le prehodna kombinacija — tiho negativno sodelovanje iz skupne potrebe po rušenju, da se čim-prej ustvari položaj za uspješno ribarjenje v kalnem. Res je sicer, da se Rim Berlina nič manj ne boji ko Pariz: nemški strah na Brennerju je za Italijo še vedno odločilen. Toda res je tudi, da si Italija že spet skuša ustvariti tak položaj, da bi v njem diktirala pogoje morebitnega sodelovanja proti Nemčiji v Parizu in Londonu. NI dvoma, da stojimo pred novimi presenečenji, ki bodo povzročila še veliko homatij in neprilik, na katere moramo biti že sedaj pripravljeni, da ohranimo vsaj tisto, kar smo si s tolikimi mukami in težavami pridobili tik po svetovni vojni. Nevarnost je za nas tem večja, ker se je Italija spet aktivno pojavila v naši neposredni bližini — na Balkanu in v Srednji Evropi. Saj dobro vemo, kako se take zadeve razpletajo v napetih položajih, kakršen je sedanji... Za »budno stražo vrhu Brennerja« je Mussolini iztisnil iz Lavala (rimski sporazum z dne 7. januarja 1935.) težke koncesije v Afriki. Za obsodbo Nemčije zaradi njene dvojne kršitve z dne 7. marta t. 1. zahteva Mussolini novo koncesijo v obliki — ukinitve sankcij. V rezervi pa ima nedvomno še druge zahteve kot »odškodnino« za njeno dejansko pomoč v primeru spopada. Kdo ne bi ob vsem tem čudnem dogajanju okoli nas pomislil na možnost, da bi katera izmed novih italijanskih zahtev utegnila tangirati tudi — nas?... Mi vemo, da Mussolini svojega zunanjepolitičnega programa ni še izvedel. Bilanca obljub za »zmago« v svetovni vojni izkazuje še celo vrsto nerešenih postavk. Abesinija je bila samo etapa, ki jo je zahteval njegov prestiž. Ostane pa še ves ostali program, o katerem smo tik pred abesinsko afero čitali že dolge »znanstvene« razprave in geopolitične študije, ki jih je tudi »Istra« že nekajkrat prikazala v pravi luči. Da se Mussolini svojim osnovnim zunanjepolitičnim postulatom noče odreči, to so nam najboljše pokazali nekateri najnovejši dogodki, izmed katerih omenjamo zlasti — obnovo tiranskega pakta in značilno demonstracijo takozvanega »italijanskega trikota« ob drugi obletnici »rimskih protokolov«, ki ji je že čez nekaj dni sledila kot prva gesta »pomlajenega« sporazuma — uvedba splošne vojaške dolžnosti v Avstriji. Ne da se torej utajiti Čelike aktivnosti italijanske politike na vseh frontah. V zmedi zaradi Porenja in v splošni napetosti, ki jo povzročajo čedalje bolj agresivni izpadi Nemčije, Japonske in Italije, je položaj Italije še posebno ugoden. Značilno je že samo dejstvo izrednega francoskega zavzemanja za italijansko zavezništvo. Ženevska zavora med tem že zdavnaj ne funkcionira več. Vprašanje izvajanja in poostritve sankcij je stopilo nekam daleč v ozadje. Na bojiščih v Afriki pa krvavi narod, ki ima samo ta greh, da se bori za svojo svobodo... ženevska ustanova ga je v tej nadčloveški borbi podprla samo s — kupom učenih razprav. Zdi se, da bo dal čas še enkrat prav vsem tistim, ki svarijo naše merodajne kroge na nevarnosti italijanske ekspanzije v — našo interesno sfero. Kar je naš veliki pokojni Šupilo zapisal 14. decembra 1914. v svojem memorandumu, ki ga je izročil ruskemu poslaniku v Parizu še pred podpisom londonskega pakta, velja v spremenjenem položaju še danes: »Znano je, da ima Italija namen zavladati na vsej jadranski obali. To leži že v tradiciji zapadne (italijanske) obale Jadrana. Zgodovina nam kaže, da je vedno zapadna obala napadala vzhodno, ne pa vzhodna zapadne. Poznamo rimske napade na Ilirijo in napade Benetk na Hrvatsko in Dalmacijo. Današnja Italija teži za tem, da se utrdi na Balkanu. Ce ji to uspe, potem bodo južni Slovani naleteli namesto na Avstrijo na drugega, morda še bolj nevarnega nasprotnika...« »Nepravična razmejitev bo imela za posledico samo nove borbe...« Cim bolj se zapleta sedanji mednarodni položaj, tem večja je odgovornost naših državnikov. Dva dni po podpisu londonskega pakta je bivši predsednik srbske vlade Nikola Pasic Izrekel v skupščini besede, ki so še danes aktualne: »Italijanski državniki ne morejo iti za tem, da bi dobili eno mesto več ali manj, ali da bi dobili ta ali oni otok, ker morajo v naprej vedeti, da moč Italije ne bo odvisna od tega, ali dobi to mesto ali oni otok, marveč od tega, ali bo složen srbsko-hrvatsko-slovenski narod.« Dr. BRANKO VRČON: KAKOR LETA 1914?... Nekaj misli ob sedanjem mednarodnem položaju VIKTOR CAR-EMIN: KVARNERSKI TRIFOLIUM Viktor Car-Emin Ima i historija svojih komičnih strana. Anonymus Mosorski Guslar — D’Annunzio i — ja! Mosorski u Puli, D’Annunzio na Rijeci, a ja — u Bakru. Tri miljenika Vila — tri različita kalibra. D’Annunzio — Grosse Berta, Mosorski — 420, a ja--------- Ele, kod moga kalibra treba da otvorimo malu zagradu i da u nju složimo ovo kratko objašnjenje: ja sam — da znate — već onamo od mojih najmanjih nogu osjećao spram svih ubojnih cijevi — velikih i malih — neku neodoljivu odvratnost. Nazovimo — ako hoćete — taj osjećaj gospodskim imenom: idiosinkrazija i zatvorimo zagradu. I tako sam ja, hvala budi dobromu Bogu, odrastao u kreposti i mudrosti, a da nisam za svega svoga matuzalem-skog vijeka nikada potegnuo ni iz naj-nedužnije pištoljice. Pa nije to ni tako strašno! Ta što bi bilo od svijeta, kad bi svi dolazili na nj kao gotovi profesori balistike? Sve je ovo tačno, ali zamislite vi čovjeka, kome je priroda, zlosretna mati, uskratila svaki i najsitniji artilerijski smisao, zamislite vi njega nenadano bačena u Bakar, na puškomet od talijanske, neprijateljske linije s odred j enim ciljem da podržava vezu izmedju okupirane teritorije s jedne strane i Zagreba, Beograda, pa čak i Pariza s druge, i recite, nije li sudbina ponekad uistini jarac? Jest, ali u stvari je najčudesnije to, što je priroda onom zgodom prema meni učinila jedan vrlo krupan skok. Još nije naime ova moja koža na meni pravo ni osjetila opasnost, da može biti izreše-tana i već me po čitavom tijelu podišli nekakvi herojski ježuri. I bilo mi je kao da sam u onaj isti mah postao neki sasvim drugi čovjek. Sasvim drugi! Dva sama primjera, pa da vidite — Još nisam bio ni puna tri dana na mom novom položaju, a ono mi se jednog jutra u pisarni prikaza nekakvo tajanstveno čeljade: nekakav crnokos, crnobrad, črnook individuum. I on će meni umjesto pozdrava i bez ikakva obilaženja, kratko i vrlo jezgrovito: — Ja sam, gospodine, iz okupiranog sela K. Karabinieru ne dao vrag mira, već sve nešto oko moje žene, dok ga nisam — zaklao. Sad sam ja ovdje bez posla i novaca, treba nešto da providite za mene. U normalno vrijeme ne bi u meni iza jedne ovakve krvave ispovijesti ostala ni kap krvi, — ovamo sam mu sasvim mirno i. sabrano našao posao, izdao mu voznu kartu, preporučio ga policiji i stisnuo mu ruku, kao da je ta ruka poslala na drugi svijet tek nekakvu običnu muhu, a ne jedno krštcno čeljade talij, karabiniera. jednog dana dojuri u zaliv talijanska torpiljarka. Ko će prvi na obalu neću li ja? — Sto traži ovdje? — isprsih se kao da sam petnaest pobjeda na Soči iznio ja, a ne Cadorna. Tek pošto je ona ladja izišla, doznao sam, da je došla da vidi, ne krije li se možda pred Bakarcem ruska Wrange-lova flota. Jest, ali u trenutku, kad se ona ladja pojavila pod »Borićima«, ja sam za gotovo držao, te je došla, da s nekim razračuna... A taj neko mogao sam biti i ja. Svejedno: tu sam im: nek pucaju! Ruku na srce I priznajmo, da je ona moja poza na obali bila malen plagijat. I tu je auktor »Sv. Sebastiana« i »Jori-jeve kćeri« bio moj veliki uzor. Kad je naime 12 septembra 1919 moj veliki kolega stupio prvi put na riječko tlo, na čelu svojih legionara, pokazao je rukom na grudi i uzviknuo generalu Pitalugi: — Sparate! Pucajte! Jest, ali D’Annunzio je već unaprijed znao, da Pitaluga neće pucati, dok ja --------kako vrag ne spava — mogao sam i rdjavo da prodjem. Otkud meni najednom to neobično preziranje smrti? Budimo objektivni, pa priznajmo, da je tog preziranja bilo i na Rijeci, ali tamo je pomagala kokaina. A ja vam se mogu zakleti, da je nisam nikada ni okusio. I ni danas još ne znam, da li se ta djakonija jede ili pije ili smrče. Reći ćete: mogao si pitati! Jok vala! Da mi se desi kao ono s nogometom? Vi to dakako ne znate, ali u stvari bilo je ovo: Ne znam koji je nesretni slučaj htio, da ja već i kao mator čovjek nisam imao nikakva pojma ni o golu ni o korneru, ma ni o čemu, što zasjeca u nogometne discipline. Pored svega toga mene su jednog dana prijatelji odvukli na nekakvu nogometnu utakmicu i onim redom, kojim su oko mene padali razni nogometni tehnički izrazi, ja sam i pitao svoje prijatelje, da mi objasne, što je to korner, što gol, sudac, vratar itd., ali kad sam malo poslije pitao: čemu trebaju nogometašima na igralištu dvoja vrata, moji me prijatelji prihvatiše za ruke i tako me na opći smijeh odvedoše u bližnju kavanu i ostaviše me ondje da čitam novine. I ja sam se tada zakleo da neću vise nikada ništa da pitam. Nego vratimo se u Bakar. Bila je god. 1920. Stvari su tekle i odvijale se svojim historičkim tokom. Prvi je bio gotov moj hrvatski kolega Mosofski. Lako je praviti viceve s »posljednjim čamcem«, ali da ste se kojim slučajem našli u puljskoj luci vi, i to u trenutku, kad je »Viribus Unitis« letio u vazduh, presjeo bi vam i smijeh i rug! Ugodno nije bilo ni na Rijeci, jer su se i tamo ekrazitom rušili mostovi, a kad je bojni brpd »Doria« otvorio svoje teške topove, nisu u grad padali ni »koriandoli« ni makaruni. što je pak do mene, mogu reći, da mi u onom mom drevnom Bakru nije pao ni jedan vlas s glave. A opet treba napomenuti, da nije pao ni Mosorskom, hvala dobrome Bogu, koji nam ovako lijepo čuva ovu našu milu Jugoslaviju! A nije pao ni D’Annunziu. ćelavi ljudi imadu i u tome veliku sreću! Dok je tako historija išla svojim odred j enim putem, ja sam u Bakru jednog dana učinio jedno novo, neočekivano poznanstvo. Tu mi se najednom prikazao glomazan čovjek, jedan neobično širokih pleća, lica uglasta, duboko izbrazdana, naježena, tvrda. Tek što je ušao u pi-sarnu i uvjerio se, da smo sasvim sami, kazao mi je svoje ime i prezime. I zanimanje: komit... I reče mi ispod glasa ozirući se uokolo: — U cilju je prepad jedan--------Pre- pad na Rijeku. Mene su u Ljubljani uputili na vas — kao na vrlo podesnu silu ... Ja — podesna sila? O Ljubljano, vatrom ne izgorjela, što učini, da od Boga nadješ? što ću na to? Prva misao: izići preda nj s potpunom istinom, iznijeti svoje savršeno artilerijsko neznanje i onu svoju izvjesnu idiosinkraziju, ali uto kao čudo neko iznikoše preda mnom dva lika: Mosorski s admiralskem kapom na glavi i D’Annunzio u kabanici legionarskog komandanta. I jedan veliki upitnik stao preda mer što bi ona dva velikana u mojem slučaju? Bili se i on: raspričali o nekim svojim idiosinkrazi-jama i drugim možebitnim defektima ili bi — — — Dosta — ja sam u onaj isti mah bio već na čistu, što mi je činiti. Nema tu nikakva artilerijskog neznanja, ni ignorancije ni idiosinkrazije! Ništa — ja sam tu na položaju i red je da ostanem do kraja — heroj! I razgovor se nastavi. Moj komitski sabesjednik ulazio je bez obilaženja u detalje. Govorio je kao da pred njime stoji lice već davno upućeno u sve tančine komitske tehnike: — Eh, da mi je samo znati, ko mi je ono u Ljubljani skuhao ovu poparu! — Najpreča vaša briga biće — kanali, uze on da objašnjuje. Kanali su početak i kraj svega. Osnova, od koje zavisi sav uspjeh ili neuspjeh. To je, uostalom, tako prirodno ... — Oštija, i kako prirodno! — rekoh ja u sebi i umalo te se onako otavistl-čki ne počesah iza uha. I nastavih svoj nijemi monolog: — Ako je to tako prirodno, onda ja ne smijem da o tim kanalima tražim ikakvih objašnjenja, da mi se ne desi kao i onda na futbalu. A ne smijem ni da desavuiram Ljubljanu, iako bi to zaslužila, aratos je bilo! I moj Komita nastavi: — Sad pređimo na šifru i na način dopisivanja, da se očuva najstroža tajna, naročito pred vlastima. I zato, budete li, recimo, trebali deset ili dvadeset mašinskih pušaka, vi ćete brzojaviti ili telefonirati: šaljite mi deset ili dvadeset lubenica. Treba li vam koja stotina ljudi, vi samo javite: pošaljite mi mi tri, četiri ili pet vreća kuruza, i mi ćemo znati, da vam trebaju tri, četiri ili pet stotina momaka. I tako redom. Ali na j glavni je je ono o kanalima. Da, jos treba da zapamtite, da ćete se vi u dopisivanju s nama potpisivati: Veljko. — Veljko? — Da, Veljko! — E, pa dobro: Veljko! — Jest, ali glavno su — kanali. — Kanali — Veljko — u redu ... Nato smo se rastali. On ode s dubokim uvjerenjem, da je naišao na svog pravog čovjeka, a ja ostao s lubenicama, s kuruzom i što je na j glavni je — s kanalima, jer o njima zavisi sav uspjeh ili neuspjeh. A ja o svemu — ni pojma! što i kakvi su ti kanali? Da pitam koga — nato nisam dabogme smio ni da pomišljam. Ili je možda naš Mosorski pitao, kako se spašavaju austrijski drednoti i čamci? Ili je možda D’Annunzio, prije nego li je Italiji navijestio rat, pitao koga, da mu kaže, kako se vode vojne operacije? A onda — tajna! Meni je preporučena najstroža tajna! Jasno je dakle, da tu nema druge nego li dušu u se i jezik za zube ! Jednoga dana stiže mi poziv na nekakvu sjednicu. _ — Kuku meni! — zastenjah, — sad će kosa o kamen! Zacijelo će me pitati, što je s kanalima, a ja ne ću valjda njima o Suecu ili Panami, što će to biti? Za sreću riječ je bila o nečem sasvim drugom. Neki presumptivni kandidat, da sebi osigura poslanički mandat u Primorju, pozvao nas nekoliko da se izjavimo o nekim njegovim dalekosežnim olanovima, prema kojima bi se imala la izgradi velika trgovačka luka, ali ne i Sušaku ni u Bakru, već u Crikvenici. V da ta luka ne bude vezana na sama nirna Senjska Vrata niti na nepouzda- ni Kvarner, budući je kandidat izišao s projektom (blaženo li doba samih ne- • botičnih projekata!) po kome bi se nasuprot Crikvenici kod Voza presjeklo frankopansko Ostrvo Krk, stvorio umjetni kanal i novoj luci otvorio izlaz i ulaz, da mi ga tražiš! Debata je bila vanredno živa, žučlji-va, tako da ju je pretsjedatelj morao u neke da prekine. Za vrijeme pauze približi mi se neki meni sasvim nepoznati gospodin. — Vi ste — Veljko? — šapnu. — Jesam, — odgovorih protrnuvši — čim mogu da poslužim? — Kako je s — kanalima? — upita me još tiše. — Sve u redu ... sve u redu, — naglo ću ja i već sam očima tražio, kako ću da umaknem daljnjem objašnjavanju. — Tako i treba. Sve je spremno... Tu se naglo prekide i kao u strahu šapne prigušeno: — Gledam nas... Niko nas nije gledao, ali ono je bilo doba, kad je svako od nas imao svoj mali »Verfolgungswahn«. Osam dana zatim saznao sam, da je sve palo u vodu. I prepad i »kanali« i — sve. I tako se svršilo i to. I kako svemu dođe kraj, došao je i našem trifoliumu. Sva se trojica razidjosmo. Razidjo-smo se svak sa svojom fikcijom: Jedan, da je Jugoslaviji spasao sve austrijske »fregade«. Drugi — da je »oslobodio« Rijeku. A ja s nadom, da sam učinio — »rodu glas«! I podjosmo svak na svoju stranu: Mosorski u Eskurijal. D’Annunzio u Vitorijal. A ja — pod amputaciju u — RapaL MOJE USPOMENE Uspomene su vječna napomena da je sve prolazno na tome svijetu ... Kao što većinom naši ljudi idu po svijetu trbuhom za kruhom, tako se ie i moj otac, još kao maleni dječarac (14-~15 godina star) bio uputio u Ameriku (ukrcan na nekakvom malom brodiću), gdje je i ostao. Boravio bi tu 2—3 godine, a onda se vraćao kući, pak opet išao i tako redom činio sve do pred sam svjetski rat, kad je bio upravo stigao u New-York. — Naučan dakle u slobodnoj zemlji, slobodno disati i dati oduška svojim mislima, nije se mogao odlučiti vratiti se iza preloma u rodni kraj i pokoriti se novoj vlasti, duš-maninu svome. Nakanio dakle, pa ma koliko mu teško bilo za svojim crnim ognjištem, koga je toliko ljubio i u kojem je teškim znojem lica sagradio kuću, ustanoviti se posvema (ili do kakove promjene) sa obitelji u dalekom i tudjem svijetu. I tako se eto majka, dvije mlađe sestre, brat i ja 17 ožujka godine 1923, rastasmo sa milim svojim crnim ognjištem i sa svim što nam u njemu drago bilo, da hrlimo u naručaj ocu u nepoznati kraj. Kako sam osjećala okrutnim taj dan našeg odlaska, kadno li svemu, što mi u toj dolini suza drago bijaše morah doviknuti i reći moguće i za uvijek »Z Bogom«, ne da se opisati. Dugo, dugo plakah ne mogući se umiriti i pregorjeli svoj ljubljeni tužni rodni kraj. Tim više što mi nova domovina sa običajima sasvim različnim od naših nije mogla prirasti k srcu. Amerika je lijepa za Amerikance. Ne za nas, pogotovo nas — nesretne sentimentaliste i idealiste, — koji u zemlji u kojoj je jedina svrha »dolar« ne možemo nego li razočarani trpjeti... Prije nego li svršim, hoću da se usput osvrnem još samo na ovo i da se spomenem onih dobrih duša u rodnom kraju, pod ćijim sam vodstvom sprovela svoje djetinjstvo i najljjepše godine svoga života, a koji su u mojemu srcu ostavili jake uspomene. To su, u prvom redu. moj bivši učitelj pučke škole u Lovranu, a kasnije učitelj pjevanja u školi »za dalju naobrazbu u Opatiji«. Njegovih toplih, poučnih riječi punih nježnih osjećaja nisam nikada mogla zaboraviti. Pratili su me kroz cijeli moj dosa-danji život. Da, g. Ivan Mateti ć-Ronjgov, sadanji sekretar Drž. muzičke akademije u Zagrebu, bio nam je dobrim, požrtvovnim učiteljem i savjetnikom i zato nije čudo što mi je uspomena na njega ostala duboko usadjena u srce. Bodrio nas je i odgajao u narodnom duhu, te učinio od nas ono, što zaista jesmo — što nas je majka rodila, pa ako ičim drugim možemo da mu se odužimo neka mu je uvjerenje, da je njegov požrtvovan rad, briga za nas, pala i urodila dobrim plodom, jer ja. kao i svi ostali njegovi bivši učenici, čak i u tome dalekome svijetu (u koliko se mogoh uvjeriti) slijedimo njegov primjer. Iza svršene spomenute škole polazila sam »Biirger Schule« takodjer u Opatiji, gdje sam se prilično dobro uputila i upoznala sa njem. jezikom, a onda na Sušaku višu djevojačku školu. Upravo u to doba došla je okupacija, pa mi nisu htjeli dati putnicu. I učinila sam, ako me pamet ne vara, nekih 7—8 molba, koje su mi jednu za drugom odbili. Moradoh stoga i ako teškim srcem, odustati od daljnje obuke, a manjkalo mi je samo par mjeseci do svršetka škole. Od ovog se liceja sjećam gdje. Orešković. ravnateljice i gdje Matilde Sèr-gić, razrednice. koja mi je bila učiteljica njem. i francuskog jezika, a nisam zaboravila i nikad neću, gdjicu. Stanku Drakullć, učiteljicu talij, jezika, koja za vrijeme talij, sata, kad bi sve ostale učenice ispitala, obratila bi se k meni s molbom, da joj sada ja nešto ispripovijedam u tom jeziku, koji je meni dobro tekao. Mi smo svi iz onih strana, tko manje tko više, vješti njemu. Ista bi se stvar dogodila za vrijeme njem. i francuskog jezika (meni su jezici od uvijek nekako lako išli, a to su bili —• uz ručni rad i pjevanje u školi — moji najomiljeliji i najobljubljeniji predmeti. Povijest mi nije najbolje išla. Brojke nekako nisam mogla zapamtiti. A moguće je i sama učiteljica povijesti bila razlog tome, jer čim bi je vidjela dolaziti u razred, prošli bi me srsi i cijelim bi tijelom zadrhtala. Njezin ozbiljan, surov pogled, napunjao me je strahom. Kad bi došla pred nju, nisam mogla ni govoriti. I ako sam svoju temu znala na izust, tako bi se zabunila, da sam sve nešto buncala od straha). Ostala mi je u miloj uspomeni i gdja Š u r, učiteljica zemljopisa, pak gđa. Soller, gđa. Klaić, gđa. L e n a c. gđa. M e 1 k u s i našeg dobrog katihetu Daniela Gregoriča nikad nisam mogla zaboraviti. Bog zna da li su svi ljudi još u životu i da li se svoje bivše učenice »Primorkinje« (tako su me zvali) još sjećaju? Ćim sam prispjela u New-York', upisala sam se u večernji tečaj engleske škole, da se upoznam sa jezikom kojega do onda, na svoju žalost, nisam učila, a bez kojega se u ovoj zemlji ne može da dospije nikud, i nakon skoro tri godine obuke zatražila sam službu u Amerikanskoj banci »Jefferson Trust Co«. U prvo vrijeme moga boravka u Americi bila sam zaposlena u uredu »Hrvatskoga Radiše«, koji je funkcionirao pod upraviteljstvom g. Jobsta na 42 ulici, baš u srcu New-Yorka. (G. Jobsta, koji se sada nalazi u Zagrebu, želim da uz njegovu cij. gđu suprugu, dragu Mrs. Ružicu, ovim putem takodjer najljepše pozdravim). I tako sam eto u Americi punih četrnaest godina, a sam Svevišnji znade koliko ću vremena još biti. A ipak ne bi rada poći »kud za vazda gre se« prije nego li vidim, svoj rodni kraj, svoje milo crno ognjište, koje je za svakog čovjeka najveći magnet života, ali — dakako — pod drugom zastavom^.. pod suncem slobode!... I u čudu se pitam da li će se ikad ova moja vruća želja ispuniti? Da li će mi ikad biti sudjeno da na žalu onog našeg plavog Jadrana zapjevam onu vrlo dirljivu pjesmu, koju sam još u školskim klupama pučke škole naučila: Evo me opet kog svoga sela Evo već naša kućica bijela, Polja i njive, vrti, voćnjaci. Al ste mi dragi stari mi znanci1 letko i ujače — rodjaci i prijatci*., Svi dragi mili — zdravi mi bili. Mary Vidošlć. New-York- BOŽIČ LAĐO: RUDARJEVA MLADOST NAŠ IDRIJSKI KOT OB PETINTRIDESET LETNICI USTANOVITVE IN DESET LETNICI NASILNE UKINITVE PRVE SLOVENSKE SREDNJE ŠOLE — IDRIJSKE REALKE Vsakemu narodu, družini in posamezniku vtisne priroda poseben način življenja, po katerem si mora naravnati svoj boj za obstanek. Naša zemlja je po mnogoličnosti in mnogostranosti površja ustvarila človeku značilne pogoje, ki dajejo ne le vsaki državi, nego tudi vsem manjšim enotam, bodisi mestu, trgu ali vasi, da celo posamezniku, pomembni zunanji pečat, ki je posebno v današnji dobi najznačilnejši izraz boja za obstanek, človek, ki prebiva v osrčju visokih gora, ljudstva, ki so raztresena po širnih poljanah, one razgibane mase, ki jim daje utrip življenja večno nemirni element morja, vsi ti imajo svojevrsten način življenja, ki jih spremlja od zibeli do groba. Zato se ne bomo čudili izrazitosti tistega koščka gorskega predela naše domovine, v katerem je nanesel slučaj, da je preprosto odkritje samotnega naseljenca v nekdaj s pragozdom poraščeno kotlino postavilo zibelko Idrije. Res samonikla in posebna je življenj'-ska pot idrijskega rudarja. Polovico življenja posveča hiši, vrtu, soseski, drugo polovico mu požre globina temnega podzemlja, že rodi se z rudarskim znamenjem na čelu. Temna usoda mu je zapisana. Ne rodi se v svili in pernicah. Prva pesem mu je pesem »kleklnov« in prva luč. ki mu sveti je luč jamšarice na olje. v novem času karbidovke. Ti dve izraziti znamenji naše hiše ga spremljata od zibeli do groba. Udobnega razkošja vozičkov in sličnih vzgojnih sredstev moderne meščanske družbe rudarski otrok ne pozna. Postelja mu je preprosta zibel ali nizek lesen voziček, ki ga kratko malo lahko porinejo pod široko peč. Takšno prvo posteljo, ki jo deci po navadi zbije sam oče, so kasnije nadomestili pleteni koši. Tako so tudi najpreprostejše otroške igrače večinoma izdelek rudarjeve ljubezni do svoje dece Moderne igrače nadomesti neizmerna materinska ljubezen, zaradi katere bi ji marsikateri meščanski otrok lahko zavidil. Nič ni zunanjega, nič pompoznega in bahaškega, vse je skrito v nevidnih vezeh med materjo in otrokom. Po cele noči se ukvarja mati Sv čipka-njem ali šivanjem, da bi izboljšala življenje otroku. Tudi oče hiti v prostem času na delo, saj mu mezda sama _ v prvih letih zakona nikoli ne zadošča za primerno preživljanje družine. Tako raste otrok med pesmijo matenmfea in očetovega dela. Ob skromnosti starsev se vzgaja, ob njihovi poštenosti raste, z njihovo ljubeznijo se razvija v popolnega človeka. Vzgoja otrok kljub delu ni bila nikoli zanemarjena in otroci niso bili prepuščeni sami sebi. Nad njimi je vedno čuvalo budno materino oko in očetova resna beseda. Izrečena je_ bila vedno iz dna mehke in čuteče duše. Palica kot vzgojno sredstvo je ostala večinoma zaprašena na omari. Pravo pot so znali pokazati otroku vedno z lepo besedo in vzgledom. Vsi otroci so sedli z očetom k isti mizi in vsak je dobil tudi del tistega deleža, ki je bil namenjen očetu. Vzgoja idrijskega človeka je prav tako Izraz kraja in socijalnih razmer rudarja. Stroga je, resna, iskrena in ne-izumetničena. Po prvih korakih okrog matere, ki je ponavadi kleklala v sobi ali na dvorišču se je otrok seznanil z okolico. Dalje se je razgibal na ulico, na vrt, zatekel se v mlakuže in grape, studenčke In potoke, ki jih je tako polna naša okolica. Tako je vzljubil naravo, trgal cvetlice, lovil žabe, metulje in hrošče, tekal za njimi po bregu za hišo, drčal po skalah in pesku. S četrtim letom so že pričele male skrbi in otroško delo. čez ramo je vrgel torbico s kosom kruha in ha j d v otroški vrtec. Tu je skakal, pel, se učil pesmic, molitvic in izdelave papirnatih izdelkov. Veselo se je vračal s svoje umetnostjo domov in leta otroškega vrtca so hitro minila. Vstopil je v ljudsko šolo, veliko in na zunaj temno poslopje. Skrbi so. se povečale S prvo abecedo so vzeli ze mnogi sedemletni dečki v roke gosli ali »škant«, deklice pa skoraj vse »bulo« in kleklne. Pričeli so postavljati bucike in plesti enostavne kitice. Doma so morali pomagati dečki očetu, deklice materi. V prostem času so se razleteli z obroči po mestu, se zbirali in »fućkali« s kroglicami. Zdaj so jih bili polni vsi travniki, kjer so tlačili travo, zdaj so Postavljali mline po grapah, se lovili in skrivali, »žomfi« v Stanovcu in Strugu so jih bili polni poleti, jeseni so »kamajsali«, klatili sadje, nabirali maline in robidnice, po zimi trgali hlače ha preprostih sankah, zbitih iz zaboj e- IDRIJA desk in ohitih s pločevino zarjavelega obroča, ali pa so se vojskovali s sosednimi predmestji. Obmetavali so se s kepami, ledom, kadar je šlo za res, tudi s fižolovkami. Toda veselju se je pridružila tudi žalost: pleten koš, ki je silno tiščal v hrbet in katerega naramnice so neusmiljeno rezale v ramena. Koš je seveda moral biti poln drv. Zato je poskrbel oče ki ga je natlačil kake dve ali tri ure daleč od doma. Tega se je vsa mladina najbolj bala in s strahom pričakovala torka ali četrtka, ko je bilo v eraričnem gozdu dovoljeno nabirati suhljad. Med domom, šolo in gozdom so minila leta ljudske šole. Peti razred je bil dovršen, štirinajsto leto starosti dopolnjeno. Konec je bilo mladostne vihravosti in brezskrbnosti! Odločitev je čakala. Dečkom je bila že zapisana usoda, da bodo preživeli pol dneva pod soncem, pol dneva pod zemljo, deklicam, da sedejo k »buli« in prično služiti. Tako so morali že z mladega pomagati družini, dekleta pa tudi misliti na doto. Enolično življenje so prekinili le prazniki, za kratek čas tudi poroka, ko so se mladiči izpeljali in ustvarili vsak svoje gnezdo. Le v času, ko je obstojala realka, je gotov odstotek fantov krenil s tradicijonalne poti, stopil v zavod, ga dovršil in si pomagal k boljšemu kruhu. Redki so bili, ki so šli na vseučilišče in ga dokončali. To so bile le izjeme, saj končna usoda je bila večini le rudnik. Iz njega se je rodil, zanj je umrl! štirideset let težkega življenja pod zemljo je moralo vzeti vse moči: Vendar brez jame ni življenja ne za Idrijo, ne* za Idrijčana. Rudnik preživlja stotine družin. Vzgojil je nešteto najboljših paznikov, ki so skupaj s starejšimi delavci tekom stoletij dvignili rudnik na višino, da bi lahko sluzil za vzgled vsem našim rudnikom. Fant je postal rudar. Ponosen je bil na to. V ljudski pesmi zaničuje krojača in čevljarja: Šuštar nočem biti, to je reven stan, stare črevlje flikat’ to je mene sram. Žnidar nočem biti, to je reven stan, stare hlače flikat’, to je mene sram. Vesel je bil, ker je vedel, da ga bo imelo dekle rado in je pel: Kaj pa to velja, oh, kaj pa to velja, da me Ijub’ca rada ima. Nekaj časa v službi zunaj rudnika, v zbiralnici ali »na uti«, nato do upokojitve, dolga desetletja pod zemljo. Le nesreča ali bolezen ga je rešila temnih rovov in jaškov. Rudnik! Mnoge zgrabi že ob sami besedi groza, delavca v njem si predstavlja kot izvržek človeške družbe. Idrijski čloVek pa je z veseljem stopil prvič po lestvah, ali se spustil z dvigalom v jamo. Globoki zakladi so omogočili obstanek že mnogim idrijskim rodovom. ŽIVLJENJE V RUDNIKU Delo v rudniku je naporno in neprijetno, zrak slab, v nekaterih krajih silna vlaga, drugje prepih ali neznosna vročina. Tu pričenja za rudarje nov svet in novo življenje, ki se bistveno loči od onega zgoraj, pod soncem. Pot in delo v rudniku nam najlepše opisuje rudarska pesem, ki jo je zlozil žirovski župnik Ivan Majnik, uglasbil pa idrijski organist Jožef Gnezda. Prvič so pesem peli na dan sv. Ahacija 1. 1863. Napev v es duru, ima uvod in trio: Odbije tri po pol noči, pa v Idriji že zvon buči, iz spanja rudarja budi. Stara in značilna navada je bila v Idriji zvonjenje »trojke«. Rudarji so^ že od zvon lo v rudniku je bilo razdeljeno na tri šihte po osem ur. Jutranji šiht je pričel ob štirih zjutraj in trajal do opoldan, ko je pričel popoldanski, zvečer ob osmih pa nočni. Zvonjenje zjutraj ob treh so imenovali »trojko«. Mogočno se je glasil v nočni tišini veliki zvon iz lin sv. Barbare, da je odmevalo deleč v okolico. Zvon so kupili sami rudarji, zato je tudi po pravici nosil ime rudarski. Ob robu je imel napis: »Napravili prebivalci mesta Idrije. M. V. Li-pold rudniški predstojnik in višji svetnik. Jožef Kogej, mestni fajmošter in dekan«. Ob straneh so bile podobe svetnikov, med njimi največja sv. Barbare z napisom: »Zaščitnica rudarjev bodi pozdravljena in pridi rudarjem na pomoč ob smrtni uri«. Na drugi strani je bil napis: »Rudarji imajo pravico zahtevati, da jih ta zvon ob treh zjutraj k delu kliče, katera pravica se jim je tukaj očitno pripoznala«. Mogočni zvon je bil vlit 1. 1874 in je tehtal 47 stotov. Uglašen je bil v C duru. Vsako jutro je zvonilo četrt ure. V trenutku, ko se je zadonel veliki zvon, so se oglasile v rudarskih domovih tudi ure budilke. Kmalu je kotlina oživela z lučkami, ki so se prižigale po stanovanjih. Rudarji so vstajali in se pripravljali na jutranji šiht. Svetovna vojna je pobrala veliki zvon in marsikateremu staremu rudarju je iblo prav žal za dolgoletnim »tovarišem«, ki ga je zvesto budil na delo. Moderna povojna doba je vpel j eia za rudarje poziv s sireno v tako zvanih »sagah« ob nekdanjem »lenštatu«. Ko so rudarji vstali, si pogreli črno kavo ali si natočili kar mrzlo in brez sladkorja v steklenico, vzeli še kos kruha, deli oboje v malho, si prižgali svetilko jamšico, na navadno ali ripsovo olje, so se podali na delo. Po uvedbi karbidovk, se je čulo okrog oglov pe-ketanje in prasketanje, znamenje, da je ura še zgodnja, ker praznijo in čistijo rudarji luči. Mesto je mahoma oživelo. Odmevali so klici. Tovariš je klical tovariša, če je videl temo v njegovem stanovanju. Z vseh bregov, iz vseh grap so se premikale lučke in odmevali težki koraki rudarja. Kjer sta se srečala dva, se je čul pozdrav »srečno«. Idrijski rudar je oborožan z rudniško svetilko in z zaupanjem v svojo lastno spretnost in požrtvovalnost, ki je prehajala iz očetov na sinove, odhajal na šiht. Lučke so se zgrinjale k jaškom, kjer so izginile. Zavladala je zopet popolna tišina in tema v dolini. riji zvonjenje »irojse«. rtuuarji ^ nekdaj imeli pravico, da jih je veliki on budil zjutraj ob treh na delo. De- Na šino kljuka zdaj glasno, k molitvi v vhodu se zbero, pod zemljo stopajo srčno. Ko je v starih časih še kljukala šina, so se zbrali k molitvi, nato pa šli pod zemljo s trdno vero in prepričanjem, da se čez osem ur spet povrnejo v krog svoje družine. Šina je visela ob glavnem vhodu v Antonijev rov. Dolga je bila 87 cm, široka 20 cm, debela 6.5 cm in na obeh koncih dvakrat navrtana. Luknji sta bili dolgi 15 cm in imeli premer 2 cm. Navrtana je bila zato, da je močneje donela. Nanjo so tolkli v taktu s kladivom. Kljukal je čuvaj, ki je imel nočno službo. Zadnja, ki sta tolkla na šino sta bila Franc Vončina in Miha Podgornik. Okrog leta 1800 s° kljukanje odpravili, zadnjič se je glasi lo še 5 julija 1896 ob pogrebu rudarskega nadsvetnika Adolfa Plamineka, bivšega rudniškega načelnika. _ Z molitvijo, ki je v novejšem času odpadla, so tudi končavali delo. V zbiralnici je službujoči paznik precital imena onih, ki so morali opraviti siht. Ko je bilo »berilo« pri kraju, so se podali pod zemljo. Se zidcjo na vse strani, kjer živo se srebro cedi v zakladnici podzemeljski, čim so prišli vsak na svoje mesto, so pregledali rov, izmenjali misli, zavedajoč se svoje vztrajnosti, pretresli še vsa pereča socijalna in poučna vprašanja ter dnevne dogodke, nato pa se vrgli z vso vnemo na delo. Kje se lepše kaže visoka izobrazba in samozavest skupnega dela? Začne se delo zdaj povsod, že vrta tu, zažge drugod, in s čela lije bledim pot. V globine zida tam zidar, z vodo okrog leti vodar, z rudnino proč drdra vozar. Način izrabljanja rudnika, delo v akordu in izven njega, jer bilo že od nekdaj tako urejeno, da so posamezne manjše skupine, dva starejša rudarja »hajarja« kopala in vodila delo v rovu, njima pa je bilo dodeljenih še par pomožnih moči. Te so bile predvsem tesar »Cimperman«, ki je postavljal opaže iz smrekovih bran in tako zavaroval rov pred plazovi in drugimi nezgodami. Vozač »laufar«, je odvažal na malih vozičkih »huntih« izkopano rudo do jaška, kjer ga je dvigalo potegnilo na dan. Od tam so rudo vozili, kakor »v Frančiške«, do »racute«, vsipalnice, od koder so jo nasuto v druge vozičke prevažali v drobilnico in žgalnico. Dokler še ni imel rudnik napeljave pitne vode jo je donašal v jamo poseben vodar, v lesenih čuturah. Mož je pohajal od rova do rova in bil rudarjem obenem raznašalec vesti in novic, kako je kaj s tovariši v drugih rovih. Pravi podzemni poštar. Vzajemno delo male skupinice je ustvarilo med rudarji pod zemljo tovarištvo, ki mu najdemo primere le že na bojnih poljanah. Koliko krat se je rudar v smrtni nevarnosti žrtvoval za tovariša! V novejšem času je bila ta lepa družna lasnost urejena po zaslugi paznikov tako, da so rudarji pod zemljo tvorili posebne soseske tovarištva. Najboljši delavci so bili dodeljeni na skupno delo. To tovarištvo je trajalo, dokler eden ali drugi ni umrl ali odšel v pokoj. Takšna vez jih je spajala tudi izven rudnika, celo v družinah. Odtod tudi zakoreninjena lastnost, da je rudar zjutraj, ko je vstal, skočil pod okno tovariša in ga poklical, če je zaspal. Mnogokrat pa je pritekel celo od »berila« po tovariša, če pa je bil ta bolan ali drugače zadržan, tedaj je vstopil na njegovo mesto drug sodelavec iz družbe in pogovorov »pod lipo«. Tako ni bil redek primer, da je rudar na dan opravil tudi po dva šihta. Ob polovici šihta, v odmoru se rudarji spet zberejo na izhodišču vseh rovov. Tu na teh zbirališčih so bistro-umnejši, ob kosu kruha in črni kavi, nikdar pa ob alkoholnih pijačah, otva-rjali prave ljudske univerze pod zemljo. Vsa vprašanja, od najlažjih do najtežjih so prišla na dnevni red in svoboda besede je bila neomejena. Vsakdo je podal svoje misli za ali proti, vladala je prava demokracija. Naš rudar je že od nekdaj visoko naobražen. Ne smemo pozabiti, da je v rudarske domove že davno našla pot vsaka tiskana slovenska knjiga, brošura in časopisje, že rudarjeva zavest, da so pravila dela in proizvodnje v rudniku tesno povezana z njihovim znanjem in požrtvovalnostjo, je bila velika, zato so si pomagali drug drugemu in pazniki se niso upali ugovarjati. Po malici in razgovoru se rudarji spet vračajo v svoje rove in nadaljujejo delo. Pri delu pod zemljo pa rudar ni nehal misliti na svojo družino. Varčeval je z lesom, pobral vsak ostanek, ga vteknil v malho in z veseljem odnesel domov. Novi gospodarji so to staro navado prepovedali in mesto te pravice je dobil vsak rudar ob svojem času vagonček obrabljenega lesa. Ob koncu šihta se spet zbero pri dvigalu, ki jih potegne na dan. Ko udari ura tričetrt na dvanajst, »bila je«, se podajo proti domu. Po ulicah se s težkim korakom premikajo utrujene in vpognjene postave. Delavna, zaprašena obleka, v eni roki svetilka, čez ramo malha z drvmi, goste, dolge in viseče brke, zaprašena lica z izrazitimi ličnimi kostmi, značilne za idrijski rod, utrujen, a vendar bister pogled. Misli mu hite k družini, s katero bo prežive! zadovoljno in srečno prosti čas. Se delo srečno dokonča, zahvali vsak lepo Boga, četud’ si misli: z’ lo trpim, da se pošteno preživim, četud’ si misli: z’ lo trpim, pa vendar zadovoljen sem. ANTUN DOBRONIC: IVAN MATETIC RONJGOV IVAN MATETIC RONJGOV, sakupljač i istraživač istarske pučke muzike i istarski kompozitor. Zasebne psihičke i spoljašnje odlike muzičkog folklora svakog pojedinog našeg etnograf, područja, dale su, a i sada davaju povoda našim kompozitorima da prionu muzičkoj tvorbi čisto regionalnog karaktera, i time našoj općenito nacionalnoj muzičkoj kulturi prilože i izvjesne nadasve zanimive i konstruktivne muzičke regionalne elemente. -Stoji, da ovaj »regionalizam« u našoj umjetničkoj muzičkoj tvorbi znači proširivanje i obogaćivanje našeg općenito nacionalnog muzičkog sadržaja i uopće muzičke kulture. Polazeći s ovog stanovišta, Mokranjac je bez ustručavanja isticao da »srpski komponuje«, i valja priznati, da je 4. Pojmo mi mala na samanj (izveo Evo riječi, koje je u ovom pogledu po- »Lisinski« 1 »Sloga«) 5. Pala j rosa (izveo »Filipovič«). 6. Bilo vavek veselo (izvela »Mladost« »Istra« i t. d.). 7. Brkiča lipa mlada (izvela »Istra«). 8. Oj divojko jabuko rumena (izveo »Filipovič« i »Istra«). 9. »ćaće moj« (izveli »Lisinski«, »Slovenski učitelji« i »Trboveljski slavček«). 10. Cviće mi polje pokrilo (izvela »Mladost«). 11. Ti si mi sva mila i draga (vježba ga »Mladost« i »Zvonimir« u Splitu). 12. Roženiće (vježba »Lisinski« i »Slovenski učitelji« i »Trboveljski slavček«), 13. Istarski dvopjevi: a) Mila mi majčice, b) Ni mi ne pišći, c) Sestra brata z iglicum budila (na koncertu Istre pjevali g. Kun- dić i gdjica Brajša). 14. Za glas i klavir: a) Nani, nani. b) Drago mi konja kuje, c) ča je more, da bi bilo polje, d) Pod Učkom kućice bele. (Pjevala gdja Kundić u Radio-stanici). Prosuđivanje ove produkcije, koli u pogledu idejnom, toli kompozicijsko-tehničkom predpostavlja kriterije, koji su u skladu s psihičko primarnim stadijem istarskog muzičkog folklora. — Nikakav artizam u smislu »učene« kompozicijske tehnike, česta gotovo nerazrađenost u smislu »artističkom«, ali uvijek elementarnost i nutarnja dinamika, koja kao da sintetizuje bol istarskog patnika. U uporedbi ove muzike s našim zapadno orijentovanim kompozitorima, sjećam se da je starina Laginja, na jednom koncertu na kojem se pored Ma-tetićevih horova, izvodile radnje i nekih drugih kompozitora, za Matetićevu muziku rekao je to »glagolica«, a »ono drugo — latinica«. Karakteristika je van svake sumnje potpuno točna. Djela ova ma da nisu i brojna u našoj horskoj literaturi svojom zasebnom, muzičko-istarskom fiziognomij om, zasebnom, pri- marnom kompozicij skom tehnikom zau-zimlju značajno mjesto naročito u produkciji irò vi je generacije zagrebačkih muzičkih autora. Važno je podvući, da je Matetić prionuo,. da sebi i teoretsko-estetski raz>-' jasni bit istarskog muzičkog folklora. HIJACINT PETRIS: ovim »srpskim muzičkim djelima« stvar no priložio mnogo zdravo zrno jugosla-vemkoj muzičkoj tvorbi i kulluii. U ovom se smjeru O Ivanu Matetica ^nkeiii nrivile «reneraciie •znerphnčkih Ronjgovemu može da govori kao uopce istarskom muzičaru, a napose istarskom kompozitoru. Da se ova njegova karakteristika dovoljno shvati i ocjeni, potrebno je da se ovdje ponajprije oba-zremo na važnije momente iz njegove biografije. Rodom je iz sela Ronjgi u Kastav-Stini. U Kopru u učiteljskoj školi, gdje se muzika mnogo gajila, a pouka u posljednjim razredima provodila se u njemačkom jeziku, bili su mu učitelji iz muzike Slovenac Antun Dekleva, koji je veliku važnost polagao gajenju instrumentalne muzike, violine i klavira i češki Nijemac Josip Sokol, koji je ! glavnu pažnju posvećivao instrument, i 'l teoretskoj naobrazbi djaka. Ovaj ga je | rukovodio u studiju harmonije po Rich-teru. I po svršenoj učiteljskoj školi, Matetić je u Sokolu imao podstrekača u muzičkom radu. Godine 1919. u Zagrebu se upisao u Konzervatorij, gdje je položio nastavnički ispit iz muzike, i uporedo pohađao početke kompozicije kod autora ovih redaka. Potom je prihvatio mjesto nastavnika na gimnaziji u Sušaku, a sada je već dosta dugo tajnik Muzičke vjerio autoru ovoga članka. Već dok sam bio u Istri prionuli sakupljanju muzičkog folklora. Mučih se. Uvidjeh, da intervali koje čujem u istarskim melodijama, ne nalazim u ljestvici sa temperovahom ugodbom. Pro-nadoh svoje, nove znakove za tu »natu-ralističku« muziku, ali me ovi znakovi ne zadovoljavaju, jer nemaju vrijednosti za praktično muziciranje. — Mučio sam svoje austrijsko-bečke profesore da mi odgonetnu ovu tajnu istarske muzike, ali oni o tom — ni pojma. Po švab-skom sh va tanju i zapadnjačkim estet-sko-teoretskim propisima, ta je muzika spram zapadne bila prava neka »kontradikcija«. Pogotovo se ovoj muzici opiralo pravilo o zabrani podvostručavanja t. zv. predhodnog Ijestvičinog tona. — Međutim se meni činilo, da taj predhodni Ijestvičin ton, tu t. zv. »vodilicu« naš narod »tamo doli puli mora« upravo kao da mora da podvostručava kad otegne svoj poznati »finalni unis-sono«. Nakon skoro dva decenija razmišljanja i rada oko ovog problema mislim da mi je pošlo za rukom da nađem riješenje, koje mi pomaže da prema karakteru tempero vane ljestvice ispravno bilježim, harmoniziram i istarsku pučku muziku i prema njenom karakteru samostalno komponiram. — Za podlogu mi služi dur skala sa sniženim šestim stepenom. Tu je ključ tajni »istarske ljestvice«. Analogno ovom sniženju se nameću i druge alteracije i to sniženje sedmoga i osmoga stepena. — Ljestvica ima karakter frigijske skale. Opseg joj je od e do ces i ima obrazac e, f, g, as, b, ces. Ove interesantne misli raščinio je podrobno Matetić u člancima objavljenim u reviji za crkvenu muziku »Sv. Cecilija« i to u članku »O istarskoj ljestvici« (I god. 1925, sv. II) onda »O bilježenju istarskih starinskih popijevki« (god. 1925, sv. VI) i konačno »Još o bilježenju istarskih starinskih popijevki« (god. 1935, sv. IV). Pored tolikih teoretičara, naših i stranih, koji su se dosad pozabavili pitanjem bivstva stare istarske muzike, čini se, da je Matetić, kao onaj, koji tu muziku ima u sebi, i koji je prema tomu tu muziku proživio, pa je u tom medu svima ovima najkompetentniji da o ovom pitanju govori, dosad najviše doprinio riješavanju ove zanimive i velike zagonetke. IDE USKRS 1936 odkako sam iz meni lično potpuno stranih { nerazumljivih razloga morao ostaviti svoju domovinu. Stranih zato, jer još nikad nikome nisam zaželio zlo, niti mislio da se prolio koga "borim, a. naročito ne protiv jedne države. Osjećam se naime preslab za to. Nerazumljivih zato, jer mislim, da je za jednu državu od preko četrdeset milijuna hrabrih i neustrašivih građana potpuno irelevantna šačica od šestotinahiljada lindi koliko obzirom na fizičku snagu, toliko obzirom i na želučani problem. Teče već osamnaesta godina što čekam da se prosvijetle vodeći umovi države koju sam morao ostaviti i koja je prisvojila moju domovinu, pa dd uvide, tu vrlo jednostavnu istinu. Da se dosjete, da sam i ja čovjek, da su svi emigranti ljudi koji imaju pravo da žive tamo gdje im se sviđa, tamo gdje su se rodili. Prošlo je punih osamnaest godina, a moja se lako osnovana, logična i razumljiva želja nije ispunila Znači, da sam se ja možda zabunio, da sam, poželio nešto nemoguće, neprirodno, neljudsko, pa čale, i ludo Znači možda, da moja želja nije normalna, da ni ja nisam normalan. Jer je nemoguće, da ljudi ne bi mogli shvatiti jednu ovako jednostavnu stvar za punih osamnaest godina .. . Zaista, čini mi se, da. sam ja u zabuni. Čini mi se, da, je moj način mišljenja prejednostavan i djetinjast, da nemam smisla za kompliciranost, problema, te m,i sve izgleda, lahko i jednostavno. Ne znam. Čini mi se, da ću morati čekati još nekih osamnaest godina, ali tad već ù očitoj zabuni i nedoumici. , A pametni mi ljudi kažu da se ovakvi problemi uopće ne riješavaju na ovakoi način kako ja, zamišljam. Da tu ne ulazi u igru ni razum >r istina. Da su suvišni... ■ Ne znam. DRAGO GER VA ii BOMMB . aa Prema ovomu je Ivan Matetić u dobrom značenju riječi istarski Mokramac. Neodvisno od svega ovoga, važno je, da je Matetić dosadanjim svojim sakupljačkim, kompozicijskim i muzičko-na-učnim radom posvjedočio, da je istarska pučka muzika u skladu pučke muzike u našem etnografskom području važan čimbenik, i zapravo nepresušno vrelo novim naučnim i muzičko stvaralačkim pothvatima. SOCIJALNI, ČOVJEČANSKI OSJEĆAJ U MATE BALOTE LIRICI Akademije u Zagrebu. U času Matetićevih studija na konzervatoriju, bila je u Zagrebu u punom jeku ideologija nacionalne revolucije^ u našoj muzici uopće, a napose u našoj muzičkoj produkciji, revolucija, koja je prionula do zasebne muzičke odlike naše rase, odlike, koje su vjekovi iskri-stalisali u našoj pučkoj muzici, dovede u sklad sa savremenom muzičko-kultur-nom razinom zapadnih naroda. Shvatljivo je, da je dinamika ove revolucije Matetica, koji je dotad cijeli svoj vijek proživio po manjim mjestima u Istri ovdje potpuno proćutio i proživio posebna obilježja istarskog pučkog melosa, po sebi zahvatila i kanalizirala u svoju struju, ali, da je nesvijesno oživjela dotad u njemu uspavani muzičko nacionalni osjećaj Istre kao zasebnog muzičkog rejona u sklopu jugoslavenske muzičke kulture. Probudio se u Matetiću istarski muzičar-pučanin. Pri tom je Matetiću u prilog ovdje vrijedno podvući da je odmah točno uočio granice svog stvaralačkog kapaciteta i neprelazeći ove granice dokazao onu autodisciplinu, koja je dokaz umjetničko-moralne snage. U ocjenjivanju Matetićevog kao i Mokranjčevog muzičkog stvaralačkog rada, nije toliko važno da su se ovi autori ograničili u prvom redu na vokalne uglavnom omanje ^orme, koliko je odlučno, da su u ovom opsegu stvorili djela pozitivne vrijednosti. Ovaj Matetićev muzičko-kompozicijski rad obuhvata slijedeća djela za hor: 1. Porasla mi ladonja (izvela »Mladost«). 2. Igralo zlato jabuko (izvela »Mladost«). 3. Marijice dušo (izvela »Mladost«). Ma daleki cesdr austrijski i veliki car od Jcrmdnije nisu ni slutiti mogli ča misli jedan mali dovile, ki čilu božju noć proplače za leozon. (M. Balota: Koza) U bitnim elementima Balotine poezije posebno mjesto ziiuzimljo socijalni osjećaj. To treba naročito podvući, jer živimo u vremenu socijalnog previranja, u vremenu socijalno zaoštrenih konflikata, u kome se sve gleda kroz prizmu »socijalnog« ... kada se ništa ne profanila tako i toliko kao bas socijalni osjećaj. A Mate nam Balota približuje taj osjećaj, tumači kroz svoje stihove nenametljivo i norazmelljivo. ali istinski, duboko i — bolno. On, razumije se, ne tumači osjećaje tvorničkog radnika i gradskog proletera, nego osjećaje seoskih težaka, kopača, lončara i onih »japleničara«, najjadnijih mučenika, koji kroz čitav život gutaju prašinu kamenja i dišu smrad vapna (japno). Uostalom : i onaj radnik u tvornici i onaj u kamenolomu jednaki su mučenici. Ista težina pada na njihova ledja i nema smisla, da ih se na bilo koji način razdvaja, jer te radnike veže jedan isti socijalni osjećaj. Isti osjećaj maloga čovjeka ... Jd c>lu božju noć proplače za kozon Mate Baleta se do ne vjerojatnosti iskreno i duboko uživljuje u život naših malih ljudi : osjeća ga u svoj njegovoj težini i mučnosti, njemu je taj mali svijet blizak, rodjen i drag, jer je i on (pjesnik) sin jednoga takvog rnalog »čovika«. Kada san ja, u gradu, u školu hodija i bili kruh ija, on je po vas dan o črnem kruhu tuju travu kosija. Kako su Upi po zimi u teploj školi bili moji dilinjski dani. a tamo vani, u slini, na moru i vilru su delali trdi očovi dlani. (Moj otac) To je osnovno. Razumjet' i protumačiti možo se samo ono, što se dobro znade i is-kreno osjeća, a život našega čovjeka, svakidašnji, mučni i pun napora, bio je jedno vrijeme i život Mate Balote: Na moru san resa, na moru san dela. u diane san hunka, trja pot od čela. Konope san plejc i jidra san šija. brudete san kuha i litre ispija. »(Mladost) I kroz ono vrijeme, dok se Balota smrzavao u hladnim jutrima u vodi do koljena, ukočenim rukama od zime, stisnutih vilica ... kroz ono vrijeme dok se »tukao s morem« poput svoga starog oca, dok mu je more zibalo mlaoost, vjetrovi je uspavljivali i nebo pokrivalo plavim plaštem, kroz to je vrijeme pjesnik shvatio svu dubinu čovje-čanskog života, mučena od zipke do groba vječnim naporom borbe za održanje. Kroz to se vrijeme u pjesnikovo srce i dušu duboko uvukao osjećaj socijalnoga i svi osjećaji, što ga vežu za rodnu grudu i ljude rod jene na njoj. Osjećaji, što ih znade samo on izraziti na jedan dirljiv način u stihovima, kao što su ovi: Ni teško umrili. Mučno je samo suzu u tujen oku viditi. (Stari Malinarić je ša) U jodnoj od svojih prvih pjesama (Pra-maliće — Proljeće) Balota izrazuje jedan interesantan nesvakiđanji način gledanja na život — kako katkada znadu i naši ljudi gledati — gledanje kroz optimističke naočale: Trdi, žuljavi dlani govore, da život je dobar! da nakon dvije godine u jednom fotografski vjernom, psihološkom portretu našega čovjeka (Joža Roža) zagleda malko dublje, krvavije i pesiralstičnije: / kako da je. vidija prid sobon daleko, da nan u grad" još ne more bih meko, da će velike pokore vrime nan donesti, da će gradi jopel mrižu plesti uko našega vrata,^ i da će naše oriižje bit motika i lopata. Svu težinu seljačkog života, života našega malog čovjeka, napore i tešku borbu sažeo jo Balota u nekoliko stihova pjevajući znoju : ...ki i pp zimi težakh obliva , ( Zornice ) Vajk su naši dani teški bili, prazni žepi r i žuljavi dlani, mučan nan je lija kruh naš svdkidànji, ko ga je bilo. — Ko ne srno postili. (Roženiće) ili je dao čitavu jednu granitnu pjesmu, koja kao da je iznikla iz zemlje, užasno teška, mučna, krvava, sva okupana u znoju, ali je uza sve to — sveta molitva: Kopnja! Može li se 'zamisliti bolje tumača osjećaja naših ljudi? U dane kópnje kopači srestu zemljòn, noge rinu u nju, z ritkami grude prevrću. Kosti njin slrdnu još više i žulji njin , , . , pokriju diane, kopačon su žile trde kako drivène grane. U kópnji se ljudi posvete, na tiho pospu si .... , prah, sunce njin kožu opdli, sve grehe Bog njin „ . uprdsti, I ashrtce postaju iene, a dica mladi junaki, u kopnji se ljudi pobrate, svt su teždki jedndki. U kópnji su dani dugi i lihe nimaju kraja, od jutra do mraka Hlo je sprignuto h zemlji. Pucaju križa, krv šumi u glavi, ma vrat se svejèno ne diže. Svit kopača je pedalj zemlje, do kuda malika njin siže Čiste, ukopane njive se crne, samo se , batva zelene. Svako su halvo gladile teške ruke kopdia. Svaki je koren poškropljen s kapljami ,, . . trudnega pota. Kopnja je sveta molitva leždka, dota seljdčkog živćta. No jedna od najznačajnijih pjesama, koja nam pruža uvid u jedno plemenito srce, srce sraslo sa srcima svih naših poštenih ljudi, u Balotinoj poeziji jest svakako: »Govore Ma nišan fin«. U njoj je dana apoteoza Bnlotinib osjećaja i razumijevanja o-sjećaja našeg čovjeka : U prostoj besidi je sve: ja san siromaški sin, srce je viojr sa im sirornaštoon bogato, leo zazvoni u njemu, to je siromaško klalo, Od jutra do mraka, prez laži i straha duša mi piva pismu sh’Omaha. I nije nikakvo čudo, da nam je ovakav čovjek dno pjesme »Japleničark, »Zima«, »Lončari«, »Dvi daski« i »Dinamit«, u kojima je došao do izraza onaj pravi, duboki socijalni osjećaj našeg čovjeka. Bez ikakvog pretvaranja, fraz ranja t laži u tim je pjesmama dano mnogo toga što tišti našeg čovjeka kroz čitavi život, dani su pravi, živi naši ljudi u životu sa svim tegobama. Treba te pjesmo pažljivo pročitati i reći s Balotom : Dhnbòko čujemo život. JOŠKO ŽIBERNA: TAM, KJER KAMEN RASE... Srečko Kosovel morale biti deh-morja, jutranje Vse te besede bi teče kot borova zvezde... (Sr. Kosovel) Ni dano vsakemu, da bi pisal, da bi zajel v lepo besedo, kar mu je na srcu, slike, ki se mu vrste pred očmi. Ni dano vsakemu. da bi s tako resničnostjo podajal ljudem vse, kar doživlja in čuti, da bi še drugi za njim isto doživljali in z njim živeli. Rad bi pisal in povedal nekaj, a bojim se, da ne bi s skromnostjo svojih moči razbil še svoie misli in spomine. Košček zemlje, iz katere sem bil iztrgan prezgodaj da b' jo doživel do dna, da bi jo razumel do zadnjega, da bi spoznal v dušo človeka-brata. ki se tu peha in bori z naravo in človekom, da živi; košček zemlje iz katere sem šel, ker so hoteji, da bi postal gospod in ni boljše in lažje živel kot ti ljudje; ono zemljo v katero bi se rad vrnil, vrgel S sebe ves nepotreben, neživ-Ijenski balast, ki mi ga je nagrmadila učenost šole in ki mi danes binglja skoro ves kot nepotreben privesek z nad dvajsetimi izkazi vred da ga z lahkoto zgubljam, ne da bi mogel z njim kot človek živeti; to zemljico, pravzaprav košček, zelo majhen košček, bi rad doživel v besedi. * Po cesti greš, sam ne veš kako, žaluješ, pa ne veš zakaj. (Sr. Kosovel) Po mračnih, meglenih, blatnih ljubljanskih ulicah je hodil pred dolgimi leti. Majhen je bil in zdelo se mu je, da pred njim in za njim zaprlo vse. Lepo plavo obleko je imel. A kaj mu je bilo takrat do nje, ko pa ni bilo solnca, kot ga je gledal doma, ko je iz goste megle rosilo, da je bilo težko dihati in je dušilo. In, da bi bil zadovoljen mu je mama kupila lepo kapo, mornarsko kapo, po kateri je tako hrepenel in s katero bi se doma tako postavil. Toda tega dne mu tudi do nje ni bilo. Potisnil jo- je globoko čez oči, da ne bi nihče videl velikih solz, ki so spremljale težko megleno roso. Oče je šel pred njim in mol-C3.1 Od takrat je bil zanj konec vsega. Ko so se za njim zaprla še samostanska yra" ta, za katerimi je bilo le malo odkritosti in svetlih dn, je bilo strto vse. Mesece prej ie že nestrpno odšteval dneve do najbližjih počitnic. Toda končno je moral ostati v meglenem mestu, ki je belo le zato, ker so si ljudje to domišljijo vtepli v glavo in ji verjamejo —--------- Vedno in vedno se povrača od takrat spomin v deželico, ki postaja vedno lepša in lepša, kot s pravljice, bolj kot se oddaljuje čas. 1 rovci, da ji burja, ki tuli čez Gaberk, nič ne more. Vlak se pa zgublja tja dol mimo visokega cerkvenega stolpa sredi vasice, ki objema vso to zemljico kot njeno središče. In še vidiš vasice fiad škocijan-skimi prepadi in strminami: Brežec, na drugi strani Gradišče, zadaj Ležeče, a sredi na najbolj navpični skali, od treh strani nad prepadom, je Škocijan, znan daleč po svetu po svoji jami. Središče pa je Divača, kot največja od vseh vasic, kjer so ljudem vedno na razpolago tudi tolažila vseh vrst cerkvene in državne oblasti. Vlak te od tu odpelje, kamor hočeš. Levo od tebe se vije krasna Vremska dolina, kjer ne raste toliko kamenja, desno pa ostaja pogled na kamenitem, ostro zarezanem obzorju Krasa. Od tam je prihajalo bobnenje takrat, čisto majhni smo še bili, in vsak večer smo gledali ostro svetlika, nje v zraku. Rekli so, da je vojna. Nismo še vedeli kaj je to in smo si posvoje predstavljali, dokler nismo videli še^ vsega te ga preveč. Da bi vsaj nikoli več kaj take ga ne bilo! ♦ Ta strašni čas, neurejeni čas. (Sr. Kosovel) Na tem koščku se pehajo ljudje že dolga, dolga stoletja. Bore se z naravo, dokler niso dobili nase še človeka, da se morajo boriti še z njim, samo zato. da lahko žive do smrti, ker jim je vsled rojstva usojeno tako. Kar je za njih komaj dovolj — in kamen jim ne more preveč dati morajo večkrat deliti in odrajtovati. Govore lepo in čisto. Le sem pa tja se je vrinila kaka tujka, spačena nemška ali laška beseda. Saj ni čudno ! Ni ga skoro, da ne bi okusil vsaj enkrat življenja med tujci in na meji naroda so. Vojake so služili že vsem cesarjem in kraljem in tudi papeža so častili. 2e davno so sezidali tudi cerkvice. Lepi visoki vitki zvoniki iz kamena so sredi fare, a podruž niče imajo skromne nizke, s kamenitimi škrlami krite strehe in majhne odprte zvonike. Valovi zgodovinskih dogajanj mečejo te ljudi z roke v roko. iz ene oblasti drugo. Vsi pa od njih le jemljejo a nič dajejo. Vajeni so skromnosti in prenašanja vsega. In če jih boš rezal v meso, boš mislil, da se smejejo, ker jih boli. združeno s sončno vedrino neba, petjem slavčka in lahnim poigravanjem sapice. A človeka, ki so ga dobili nase in proti sebi, jih blagoslavlja z zlobo in sovraštvom, jim ubija sinove, onečašča hčere, da bi jih iskoreninil, — prišel je ta človek bogve odkod — so morali zasovražiti. ♦ Sivi kamen je tvoj drug. sivi, mrzli kamen. (Sr. Kosovel) — Hej! Lejseb sivka! Lejseb! — Kam pa kam s tem, saj ga je povsod preveč! — — V Risnik! To zimo ga je spet naneslo, menda burja. Ali pa rase, vrag si ga vedi. Težko bi bilo orati. Povsod ga je dosti... In lani smo vse strebili. Vsako leto trebimo. in voz je odškripal po lepi cesti dalje. Naložen je bil s kamenjem. Živina in človek, vdana v vse, pa pred njim do — Ris-nika. drobne Tiho stopam preko poti kraških. Zadai je Nanos, včasih pošasten, a vedno kot varuh vseh gričkov, dolinic in vasic, ki so pod njim. Gledal sem ga z vrta vsak dan Zlasti, kadar je bil objet v ogenj strel in viharjev. On tudi dela burjo, pravijo. Morja, ki je na drugi strani ni videti. Zakriva ga oster hribček, do vrha sklesan iz kamenja. Za njim so menda še drugi hribčki. Toda nanj se otroci nikoli nismo upali. Zvečer je bil pošasten in gle dalj smo ga le skozi okna. Ce pa stopiš na Vremščico imaš vso to zemljico pred sabo. S prostim očesom jo objameš. Vso! Velike razpoke in prepadi Skocijanskih iam so pred tabo. dolina sadovnjaki (danes so skoro vsi zapuščeni) zavije do Reke, katero se ti zdi, da jo slišiš kako pada skozi veliko steno, ki •'o je sama zdolbla. Vidiš v kamenje zrezane njivice in travnike, vse posuto z be-iirni kamni. Pod tabo se vije železna ce sla. tik ob vznožiu. varno skrita za bo- Ves Kras je mehak — kot da ihti. (Sr. Kosovel) Za tujca, ki vse to gleda in opazuje, je vse pusto in prazno, zapuščeno in morda neprijazno. Ne vidi drugega kot kamenje sempatja majhno skupinico dreves in gr movja prepletenega s trnjem, robido, pa šipek je vmes, travnik in dol okoli Brežca majhno v zavetje skrito polje,kipa se komaj lahko tako imenuje, če gleda to oni, ki je prišel iz dežele, kjer je vse ena sa ma plodovita njiva. Sadovnjaki v Dolu mu bodo komaj majhen nakaz pravega sadovnjaka. In če bi vse, kar rodi združil, bi za dostovalo komaj le za enega, dva kmeta. Ostal mu bo pred očmi le z brinjem kamenjem posut svet in daleč za vsem lisa temnih borovcev. Ves s kamenjem posut gradiški breg strmo padojoči bržanski školji, škocijanski skalnati prepadi in vsa s kamenjem posuta planota, vse to mu bo postalo morda naenkrat nekaj nerazumlji vega, od človeka in boga zapuščenega. Toda tu je življenje. Gotovo je bilo kdaj lepše, če ni bilo valptov in biričev, ki jih je vedno več in danes že preveč, Priroda je tu sicer trda in da od sebe če jo zmočiš z znojem, ki mora teči 1 jutra do poznega večera. In ta narava, kamenja in burje, pred katero se moraš skriti če zdivja z Vremščice čes Gaberk je ustvarila človeka in ga vzgojila. Razume se s svojo zemljico in prenaša z njo vse, da le živi. v miru živi. Znosil je kamenje na kup z dolinic in kjer burja nima moči, ter si ogradil z njim majhne ograde, da bo sejal. Danes ni več prostorčka, ki bi ga še lahko obdelal na novo. Brinje in brinova gmajna? To pa mora ostati, ker brez njega ni Krasa. Postavil si je kamenito hišico in tudi njo je ogradil z zidom, da bi mogel v miru počiti, tudi ko zavija in žvižga okoli vogala. A sredi vasi je vsadil lipo že davno, da so danes že vse trhle, da bi se lahko pod njo v hladu porazgovoril, zapel in odpočil. Toda prišel je cesar, na eden več. Vrstili so se od davnih časov, da že nihče več ne pomni kako je bilo, ko jih še ni bilo. In vsi so zahtevali, jemali in nič vračali. Ne le z znojem, ampak tudi s krvjo, morajo pia čevati to, da so lahko »moj mili narod«. Če danes stopiš v hišo, kamor so prihajali in prihajajo še danes od tujcev le žandarji. davkarji in vojaki, boš videl na stenah viseti slike sinov v oblekah vseh mogočih cesarjevih vojščakov dol od Franca Jožefa, ruskega cesarja do — du-ceja. Vedo pa še tudi povedati, da je ta ali oni šel za Napoleonom in Maksimiljanom. Le težko presadiš te ljudi drugam, če hočeš, da bodo ohranili zdravje in zadovoljstvo. Vzljubili so naravo in zemljico, s katero žive od kar je svet. poglobili in zarili so se vanjo. Živeli bi sam! v zadovoljstvu z njo in veselje lic bi bilo vedno Tako mi snežijo pravljice v samotne oči. (Sr. Kosovel) Risnik!? Koliko pravljic, lepih dni je skritih v njem. Velika, ogromna jama. široka tako da se z ene strani na drugo te žko sliši in razloči. Mi vsaj, ko smo bili majhni in smo se s svežimi grli drli eden drugemu, nismo razločili besed. Morali smo zlogovati in vleči samoglasnike. Globoka pa je tako, kot bi se zemlja udrla in bi se v njej lahko skril ves ljubljanski grad od vznožja do vrha stolpa. Danes, ko jo gledam od daleč se mi zdi morda še večja. V njo prideš lahko le po dveh strmih stezicah, drugod na se moraš pone kod plaziti. A mi smo - lam bali kač. Lojze, Ženo, ki služi sedaj afriški civilizaciji (bogve, če ve on to), Drago in zo pet Drago, pa še drugi, vsi Risnik dobro poznajo! Takrat še ni bilo toliko šole, saj so bili v njej še vojaki. Pa tudi če je bila, je bila daleč od naših misli. Kaj to če smo jih dobili doma če smo bili v šoli zaprti? Več kot en dan ni nikoli trajalo, da ne bi mogli pozabiti. S šole smo vedno ušli. Če se je le dalo smo zmaknili kos kruha, knjige in tako ropotijo smo skrili pod kako steno in že smo bili kralji, vitezi in voj ščaki trgovci in kuharji, včasih raziskovalci, sredi Risnika v grmovju in med skalami in — živeli. »Kdo jih bo iskal, saj jih ne najdemo«, so rekli doma. Mrak nas je šele opozoril, da je treba podložiti pripraviti hlače. Tudi to smo znali, da se ni nič poznalo in je le malo bolelo. Ko smo bili pa popolnoma brez nevarnosti in obveznosti, smo vrh Risnika ob cesti na skali ' postavili zid s kamenja in konzerv, saj teh je bili takrat preveč in smo se vrstili. Eden je ostal pri tem zidu, ostali smo pa šli na drugo skalo nasproti in posedli kot danes vidimo sedeti po ložah ali tribunah. Na znak je oni, ki je ostal dregnil v zgradbo in vse je zropo-talo v prepad, grmelo treskalo, kot da je sodni dan, ki smo si ga le tako lahko predstavljali. če smo še napolnili konzerve s peskom, so »bombe« dvignile vso predstavo do viška. Po prvem dejanju so sledila druga do utrujenosti. Ce je zmanjka,o »bomb« smo jih šli v Risnik zopet iskat. Najlepše »bombe« smo prihranili, da smo strašili z njimi strahove. Zato pa je bilo treba le malo več, celo zelo velike korajže. Čez zidove in ograde smo se plazili tiho tja do Kačje ali Koševe jame. Obe sta na vrhu zelo ozki. Niti pol lučaja nista široki. Globoki pa tako. da še nihče ni prišel na dno. Če smo vrgli kamen smo morali šteti do skoro dvajset, da je zadel ob steno in še potem se je dolgo valilo in odbijalo, ko se je kamen razletel. Z obeh jam se je vedno kadilo in čulo čudne glasove. Tiho smo se splazili na pripravno mesto. Padla je prva »bomba«. Ena, dve, tri____Nič, sapa je zastajala, nato globok, zamolkel udarec in strašno gučanje strahov. Še malo prestrašenih pogledov in že smo jo ucvrli čez kamenito gmajno in bose noge nas niso prav nič bolele, če smo zadeli ob kamen. Bežali smo. dokler se nismo zbrali na železniškem mostu, ali na sosedovem zidu ob železnici, posedli, cin-gulali z nogami in kričali. Ko je eden izmed nas zažvižgal s piščalko in se je ustavila lokomotiva, ki je premikala vagone po kolodvoru, ki pa se gotovo ni radi našega žvižga ustavila, smo bili zozet vsi v strahu. Tiho smo zlezli na veliko, košato Kovačevo lipo, kjer smo imeli med rogovilami iz žic zgrajena in lepo postlana gnezda... Od daleč je bilo čuti sopihanje vlaka in enakomerno pesem škržatov. Mi smo pa pospali v svojih gnezdih visoko gor pod vrhom lipe. Tako je bilo nam! spedar pa je dobil tudi kos svinjskega. Živina se je vračala, žene so jo pomolzle, možje pa ji nastlali. Nad vasice je legal mir. In zopet so zapeli krampi, motike in kose, zadevali ob kamen, ki je rasel povsod in zvok je odmeval od njive do njive, od ograde do ograde; človek in živina sta dajala zemlji vse moči in sile, da bi jim tudi ona vračala vse, kar jim obtežena s kamenjem vrniti more. Ko pa je v nedeljo vabilo prvič, so se pričeli fantje i možje zbirati, dekleta in žene pa natikati svoje mašne rute. Hiteli so po poteh med ogradami, vsemi obzidanimi, ob brinju, mimo kalov. dol proti zvoniku. Pogovarjali so se. Možje o gnoju, njivah letini in živini, ženske pa o dobri kavi, ceni jajc in mleka, pa še kaj o sosedi. Ko je oznanil tretjič so bili že vsi pod zvonikom. Otroci pred oltarjem, ženske in starčki po klopeh, možje in fantje pa odkriti po zidu okoli cerkve pod dvema lipama. Razgovore je prekinjal le zvon, ki je oznanjal velike dele opravila v cerkvi. Od daleč so tudi slišali, kaj so gospod povedali o vsem kar je treba, da prideš v nebesa. A, ko je stopil na zid, ki je okoli cerkve in se oprl ob kameniti okvir Matere božje stari Žužek, se je zbralo vse okoli njega in z odprtimi usti poslušalo, kaj zahteva od njih cesar, dežela in občina in kaj bo treba zopet dati. Če njega ni bilo, je nekaj manjkalo. Solnce je op nedeljah drugačno. Tudi ljudje so drugačni in veseli. Gospodarji hodijo po ogradah, gledajo in včasih poberejo kamen in ga vržejo na zid ali grobljo. Še veliko solnca naj se tu razlije. (Sr. Kosovel) Slike se vrste in vrste. In tako kot so mi prišle ena za drugo sem jih podal. Kdor jih bo bral, naj se ne jezi, če niso vse besede lepe. kot bi morale biti, naj sc ne jezi, če ni vsega v njih, kar išče. Prišel bo gotovo drugi, ki bo znal boljše zajeti vse in povedati lepše, kar je na srcu nam vsem ki smo prišli od tam, kjer kamen rase. Ne vem udaj bo to, a gotovo je, da bo prišlo, ko bodo borovci zopet mogočno spremljali orgije, ko bodo vesela grla pela pesem vstajenja in bo odmev motike, ki je zadela kamen, nehal oznanjati grobove. Zdaj je velika noč. Mama mi piše, da je burja. Pa saj jo vsi slišimo, kako nam prinaša v sunkih glasove zvonov, ki se zopet zgubljajo, nekam daleč, daleč čez bri-njeve gmajne ... PUTNIK Po širokoj cesti ide putnik. Drži se kraja ceste Koraci su mu teški i spori. Debele prašnjave cipele jedva diže. Odijelo mu je trošno i zmežurano. Na glavi mu stara, trošna kapa ! Pod pazuhom nosi paketić u debelom papiru. Tko zna, možda neko rublje, možda najmilije uspomene, vrijednosti ! Omalen je. Hod mu je mučan, težak. Plaho se obazire na ljude, na svijet. Eto, svi ga možda smatraju skitnicom, besposličarem ili možda još nešto gore! Ulazi plaho u kuću. Preplašeno se ozire i nezna na koja bi vrata zakucao i hoće li mu se otvoriti! »Vi, ste gospodine iz Istre«, reče. — Da iz Istre! A Vi. Vi? Znam, vidim u njemu junaka, niskost svijeta, podlost opačine! Pruži mi drhtavom rukom, teškom rukom knjižicu. Jest, on je iz sjeverozapadne Istre iz sela N... tako veli knjižica, a on. njegove dobre oči, što tako pobožno gledaju u mene! I tek kad sam ga ponudio da sjedne, da odloži svoj paketić da-hnuo je slobodnije! I kad mu pružih cigaretu, kad ga nabranih, on prozbori iskreno, toplo. Bio je u Francuskoj više godina na radu i j'ednoga dana nestalo je rada, a on se dao u svijet. A, nije kaže, nikako, nikakav probisvijet, skitnica. Imao je u Istri kućicu, baštu, njivice, vinograd. Da i u njemu prepoznali Golgotu, patnje Istre. A je li Istra najljepša! A, gospodine, koliko je ona ljudi pomogla, nahranila, napojila! A koliko je lijepa! Par suza, koje su htjele da se niz opareno lice spuste, zadržavao je hrabro, junački! I eto, taj je putnik nakan da ide sa svojim paketićem dalje i da nosi u sebi najveće bogatstvo, čistoću svoga srca, svoje duše. Jest, zato, jer nije htio da pogazi svoju materinju riječ i kako se tu lijepo primjenjuju riječi »Ljubi otadžbinu iznad svega, biti ćeš prezren od svijeta i umrijeti gladan kao pas. Prikodražan. ' Zvonovi svečano zvonijo, njihovi glasovi se v vetru gubijo. (Sr. Kosovel) Znoj pa je tekel na njive in travnike ves dan, da bi rodili. Ko je oznanil počitek je za hip vse postalo in nato so družine posedle okoli mize k skledi, polni krompirja ali repe v oblicL radiča ali fižola, co- MARA LAMUTOVA: bori šumijo . . . Sume kot morje na kamniti gori neutrudno kljubujoče kračici bori, ko burja med vejevje njih zapiha — nalik bolnikom staro drevje vzdiha. Med vas zahajala sem v rosni zori, ljubila, sanjala med vami. bori; ko vstal je šum, obstala sem usa liha. misleč, da skalna gora v spanju diha Kako drugačno je sveta šumenje; nikdar me ne uspava kakor vi, ko bil vaš šum kot ave je zvonenje. Brez spanja večkrat noč mi odbrzi, ob zarji sem od tuge vsa prevzeta — na žarkih pa mi skrb v objem hiti. (Iz zbirke: »Breze in Bori*) STIPE VRDOLJAK: ZA VRIJEME SVJETSKOG RATA U ISTRI SE JE MNOGO GLADOVALO ... Kada je poslije Sarajevskog atentata iz atmosfere, nabijene elektricitetom, napokon tresnulo, tj. nastala mobilizacija. na Liburnijskoj rivijeri se nalazilo na ljetovanju oko desetak hiljada gostiju. Vijest o mobilizaciji sve je panikom zahvatila. Svak je nastojao da se čim prije dočepa kuće. Ja neću nikad zaboraviti scena, koje se tih dana odigravale na stanici Matulje. Oko svakog vlaka, koji je stizao iz Rijeke i kretao preko Sv. Petra na Krasu za sjever, nastala bi očajna gužva na vratima vagona. Svi se gurali i borili, bez ikakova obzira na spol, dobu i društveni položaj, ko će se prije dočepati bilo kakova mjesta. Kupeji, hodnici, dapače i zahodi bili su tako prenatrpani, da se nitko za čitave vožnje nije uopće mogao ni maknuti. Bečki ili poljski aristokrata bio je sretan, ako je za svoju kartu I klase mogao stajati, ko srdela stisnut, u hodniku vagona treće klase, dočim je peštanski jajteles ipak jednom doživio da je sa kartom treće klase zasjeo na meke dušeke prve klase. Iz te mase stisnutog ljudskog mesa čule se samo kletve, očajni povici i plac. I kad bi kondukteri teškom mukom pozatvarali vrata vagona, vlak bi, teško sopteći, polako krenuo. Kao da duše, osudjene na vječne muke, kreću u pakao ... Takav te utisak zahvaćao, naročito ii noći, kad bi vlak. bacajući iz lokomotive kišu crvenih iskara, polako nestajao u tamnoj noći... I napokon se sve nekako stišalo, stranaca većinom nestalo, a domaci ljudi se primirili, u iščekivanju što ce donijeti rat. Ta barem u tom kutu na jugu nije za prvi čas bilo pogibelji, da ce oko Učke zagrmjeti topovi. Radi toga, u toku vremena, uz ono nešto gostiju koji, su ostali, pridošlo i nešto novih, kojima nije trebalo da se žrtvuje na galickim 1 srpskim poljanama slave »za presvije*-log cesarja« kako su govorili crno-zut. patriote. Ali malo po malo počele se osjećati posljedice rata, koji je prema sigurnom prorokovanj u bečke i budimpeštanske kavanske publike, imao da svrši kroz nekoliko mjeseci bez velikih žrtava i imao biti sličan više manevrima uz konačni paradni defilirung pod svirkom vojne muzike. Mjesto paradnog marša nastala je poznata trka preko Drine, a poslije ove trke počelo se stidljivo govoriti, da će trebat nešto dulje »aushalten bis zum endgiiltigen Siege«, izdržati do konačne pobjede, koja, naravski nije mogla biti nego na strani Njemačke i Austrije. A da se dodje do te konačne pobjede trebalo je, da se pučanstvu počnu stiskati kolani, ili, kako se i drugačije kaže sve jače stezati kajiše oko trbuha. U mudrim mjerama, koje su se u tom pogledu poduzele, jedna od prvih bila je u Liburniji odredba političke vlasti, da se više ne smije peći cisto bijeli pšenični kruh. nego uz laku primjenu kukuruznog brašna. Takav kruh dobro je prijao našim plebejskim želucima, ali je izazvao proteste kod otmene strane gospoštije u Opatiji, jer ko će ■diese Schweinerei fressen«. Medjutim godinu dana kasnije, kad su morali kudikamo gori da jedu, i na porcije, dobro bi im bio došao! Mnogi još živi smrtnici iz tih vremena sjećat će se kako se je sa strane vlasti vršilo sistematsko sve jače stezanje naših kajiša, a sve u cilju, da nam se istreniraju želudći da mogu izdržati do konačne austro-njemačke pobjede. Nastale su glasovite aprovizacije, u kojima si dobio najpotrebnije živežne namirnice, a naročito kojekakve surogate, kao glasovito Dorrgemiise i brašno sumnjive kvalitete često pomiješano s piletinom, a koji put i cementom, ali ne koliko si htjeo, nego u intervalima kada ih je bilo, a što dalje sve u manjim porcijama na glavu. I napokon bio si sretan ako si uopće što mogao dobiti, a da bilo što dobiješ, trebalo je da se postaviš u red, jedan iza drugoga, ili, kako se onda u eri rata govorilo u žargonu austrijskog cxerecierreglamana: einzeln abfallend, i da satima i satima čekaš dok dodje na te red. Ove sve manje i neredovite porcije, koje se dobivale u aprovizacijama, dovele su do toga, da su se ljudi stali okretati i smišljati ne bi li drugim putevi-ma došli do bilo kakove hrane. Ko je imao novaca išao bi u sela u Sloveniju da što nakupuje ili bi se obraćao raznim trgovćlćima bez obrtnog lista, koje ie rat iznio na površinu a rekrutirali su se iz svih staleža i bavili se potajno preprodajom živežnih namirnica, koje su raznim putevima i sredstvima knomca-rili. naročito iz Rijeke i Slovenije. što se tiče uopće prehrane u vrijeme rata Istra je bila uistinu prava sirotica. Dok je seljak u Sloveniji i u Hrvatskoj prilično toga imao čime će se prehraniti, seljak u Istri nije mogao ni u mir- no doba da se prehrani kroz čitavu godinu vlastitim produktima. A za vrijeme rata, kada je prestala svaka zarada i mogućnost nabavljanja živežnih namirnica izvana, stanje čitavog pučanstva postalo je očajno. U početku rata moglo se je lakše doći na Rijeci i Sloveniji do manjih količina hrane. Ali što dalje bivalo je sve teže, jer su vlasti konačno zabranile i najmanji izvoz iz Rijeke i Slovenije. A onda je počelo kriomčarenje preko manje nadziranih puteva i staza. Mnogo puta uspjelo je sirotinji i novopečenim kriomčarima, da se u noći probiju preko granice. Drugima je pak u po bijela dana uspjevalo da cestom iz Rijeke u Kantridu prevezu nesmetano puna kola raznih životnih namirnica. Trebalo se naime znati okrenuti i »kola namazati«, pa je išlo. »Namazani«, naime, madjarski financ na ulazu u Kantridu okrenuo bi se napram moru i nije »ništa vidio« što se iza njegovih ledja do-gadja. U Kantridi i Zametu mogao si za vrijeme rata u svako doba dobiti živ. namirnica. I željeznicom se kriomčarilo. I ovdje iz početka lako, a onda sve teže i teže, jer je policija prije odlaska vlaka pretraživala svaki kut. U kriomčarskoj raboti željeznicom najviše uspjeha imali su željezničari, što je i razumljivo, jer su poznavali sve tajne pretince u vagonima i lokomotivama, o kojima je policijsko strogo oko zakona imalo malo pojma. Na pr. komu bi .u prvi mah palo na pamet, da se na tenderu lokomotive ispod naslage ugljena ili u cisterni za vodu nalaze vreće ili bačve slanine i ostalih živežnih namirnica? Pa ipak je slovo zakona to s vremenom nanjušilo. I poštari su dobro prolazili, jer ko bi od policajaca mogao pomisliti da še u plombiranim poštanskim vrećama, koje su im ispred nosa na Rijeci ukrcavali u poštansku ambulancu, nalazi kriomčare-na slanina ili što drugo? U Sloveniju su odilazile čitavev mase svijeta, većinom žena, a najviše po krumpir i fažol, koji su postali rijetka i štimdna poslastica. Ispočetka išlo je lako, dok sreska načelstva u Sloveniji nisu zabranila izvoz iz svojih područja. I ovdje je sirotinja morala da potraži teško pristupačne klance jadikovce. preko kojih bi, teško uprćene žene, prebacivale se preko »deželne kranjske meje« na istarsko tlo. Koliko li se samo sirotinjskog znoja prolilo i muke namučilo, dok bi te jadne žene preko onih brdina kod šapiana sašle na teritorij sreskog poglavarstva vološčanskog! Ili bi pokušavale, da se iz zadnjih slovenačkih stanica, Kilovča i Trnova-Bistrice, u noći provuku nezapažene u vlak i s njime dovezu do Jurdana i Matulja. Ali dolaskom na Matulje, odakle ih je najviše odilazilo u Sloveniju, nisu te jadnice bile još sigurne za svoju siromašnu hranu. Na Matuljima je čekao na svaki vlak neki Švaba, činovnik sreskog načelstva u Voloskom, da zaplijeni svu hranu, koja je dolazila vlakovima, i da se ova, navodno, porazdijeli medju pučanstvo. U svom mrskom poslu imao jje taj Švabo malo sreće, jej: su mu naši željezničari, gdje su samo mogli, bacali klipove pod noge, a s druge strane bi žene koje bi se iskrcavale na Matuljima s obratne strane perona, nestajale bi brzo u mraku, jer bi im željezničari, koji su pazili da s te strane nitko ne iza-dje, pomagali da se čim prije izgube. Najstrašniju sliku bijede i glada moglo se je zapaziti u jesen god 1917, kada su ljudi iz srednje i zapadne Istre, očajni i izgladnjeli, stali kod kuće sve da prodava ju što se prodat dalo, i u čitavim masama, po danu i po noći, preko Učke se spuštali u Kantridu, da nakupuju što hrane. Uistinu je to bila strašna i dirljiva slika! Kad bi nakupovali vraćali se istim putem natrag. Neki su morali pješačiti i po 50—60 i više kim dok su stigli do Kantride, a toliko isto natrag. A sada dolazi momenat, koji mi se za čitav život usjekao u mozak i ispunja me još i danas ogavnošću i mržnjom napram bivših naših ugnjetavača, koji su u bezbroju ostalih, jednom strašnom gestom, u punoj svjetlosti pokazali svu mržnju i brutalnu nehumanost napram našem narodu. Sresko načelstvo u Voloskom, kojemu je u to doba bio na čelu poznati naš protivnik, Bezirkshauptmann Murad, zabranjuje toj jadnoj izmrcvarenoj raji, da ne smije kolima prevažati nakupova-nu robu u Kantridi, nego ju mogu do neke izvjesne količine odvažati, uprtivši ju na ledja. A izgladnjela raja morala je, da se- tomu pokori ili da crkne. To je značilo, kad si sa 20 kg kuruze, nakon 3—4 dana vremena i 120 kim provaljenog puta, došao kući, morao si odmah krenuti natrag, ako nisi htio da ti ukućani pomru od gladi! Nisu to bile nikakove preventivne mjere radi osiguranja ishrane pučanstva u vlastitom srezu, jer hrana je u Kantridu raznim kanalima neprestano pridolazila, te ako se pučanstvo u Liburniji nije tomu protivilo, nego je dapače s iskrenim saučešćem promatralo i pratilo taj pohod gladne braće iz srednje i zapadne Istre, moglo ih je u miru pustiti i sresko načelstvo u Voloskom! Nego, što da trošimo riječi o toj švapskoj gospoštiji bez srca! Vrag jp došao po svoje i odnio ih! Nestalo je raznih Murada, Luttingera i Bajera, a naš narod u Istri izdržao je svjetski rat i ostao živ, kao što će izdržati i sadanju tragediju. „AKCIJA ZA OSNIVANJE HRVATSKE GIMNAZIJE U PULI“ Dodatak članku g. Ante Roj'nića u božičnom broju ,,Istre“ U božičnom broju »Istre« u članku »Akcija za osnivanje hrvatske gimnazije u P u 1 i«, gosp. Vnie Rojnić notira historijat pokreta po tom pitanju to navadja stvarno ono što se je tada desilo. Veoma je potpisani zahvalan gospodinu piscu što se je tim povodom sjetio izdavača i štampara »H >• v a t-s k o g Lista« putom kojega se je akcija pokrenula i uspješno propagirala, te mu tako dao priliku, da svoje staro uspomene iz mladjih dana u tom predmetu osvježi i poda javnosti sliku i priliku, ukoliko se to tiče materijalne strane predmetne akcije. Kao izdavač »Hrvatskog Lista«, koji je počeo izlaziti dne 1. jula 1915. godine, povjerio je potpisani upravu lista gosp. J o-sipu Bazoliju, agilnom rodoljubu, koji se danas nalazi u Tivtu. Istome je bilo povjereno i vodjenje poslova materijalno prirode u akciji oko sakupljanja prinosa za osnivanje hrvatske gimnazije u Puli. Gosp. Bazeli je svoje poslove obavljao sa oduševljenjem, skrbno i tačno. Sve prinose je objavljivao u listu a sabrane iznose bez-odvlačno ulagač na priplod u »Istarsku Posujilnicu« u Puli. Pobudjen lijepim člankom gosp. Rejnica u božičnom broju »Istre« i njegovim navodima, da se je u tu svrhu nabrala lijepa suma od K. 60.838.70, koji iznos u tadašnje doba, po tvrdjenju gospodina Jure K a f t a u i ć a. suda na Sušaku, nisu bile »mačje suze«, obratio sam se radi podataka na gosp. Bazelija sa molbom da bi mi dao izvještaj po predmetu sakupljenog iznosa u ciljn obavještenja javnosti o pravom stanju stvari, t. j. »gdje su svršile po »Hrvatskom Listu« za hrvatsku gimnaziju u Puli sabrane pare.« Gosp. Bazeli, koji je bio duša pokreta u sabiranju prinosa po toj akciji, odgovorio mi je dne 14. T. t. g medju ostalim: »Danas ne znam tačno. koja jo svota bila sakupljena. Novac: se je ulagao na uložnu knjižicu »Istarske Posujilnice«. Držim da je bilo sakupljeno više nego li se u »Istri« navadja. Uložna knjižica je bila uvijek u mojem posjedu. Nakon dolaska Talijana u Pulu i pošto sam se bio zauzeo po ^ naredienju »Narodnog vijeća« u Puli za dvije učiteljice iz Lošinja, koje su bile na proputovanju kroz Pulu za internaciju to sam njima omogućio novčana sretstva Josip Krmpotić za izdržavanje u pregnanstvu, pao sam u stupimo otvaranju* gimnazije Dobili m,o šake talijanske ^kvesture^ i pozvan^ radi toga prostorije »Čitaonico«, gdje bi se prvu go- ~*dinu besplatno smjestio prvi razred. Dr. Mario Krmpotić je organizirao, da pored njega budu nastavnici; Dr. VeseJ nadzornik B a r b a 1 i ć. Pop Janko, Jure Kattanić i još neki, kojih se danas ne sjećam. Zatim sam po instrukcijama pošao u Opatiju gosp. Caru-E minu i s njime stvar raspravljao. Dr. Mario je bio mnijenja da dodje u Pulu ka\ ravnatelj gosp. Car-Emin. Sa preporukom gosp. Cara otišao sam na Sušak i govorio sa ravnateljem realne-gimnazije pok. Marušičem. On je našao izlaz tako, da se svi djaci upišu u sušačku gimnaziju kao privatnici, a da se koncem školske, godine uputi komisija od tri profesora u Pulu gdje će podvrgnuti djake formalnom ispitu, a zatira izdati svjedodžbo. Ovakav postupak bi se imao provadjati sve dotle, dok državne vlasti ne preuzmu gimnaziju. Nakon toga uspjeha uputio sam se u Zagreb, gdje sara bio primljen kod podbana dra Rojca, kojemu sam izložio čitavi pokret i stanje stvari. Podban je bio oduševljen. Kazao mi je, da bez daljega pristupimo osnivanju gimnazije i da je otvorimo naredne školsko godine. Obećao je da će Banovina za početak i za buduće opskrbljivati gimnaziju sa svira potrebnim namještajem i školskim inventarom potrebnim za nastavu. Kako se vidi — završava gosp. Bazeli — otvorenje gimnazije za 1919—20 godinu bilo je osigurano u svakom pogledu, a to tim više, sto su se svi nastavnici u Puli izjavili pripravnim da vrše nastavu besplatno.« Umoljavajući g. Urednika da ovo par redaka dobrohotno priopći u >Istric u in-teresu čistih obraza i prstiju svih lica, koja su se bila zauzela za osnivanje hrvatske gimnazije u Puli. koli u moralno-prosvjelnotn, toli Bivši »tihi na saslušanje. Tom prilikom dobio nalog na kvesturi da budem spreman za odlazak, t. j. u internaciju. Taj dogodjaj sam iznio u sjednici »Narodnog vijeća« te sam tom prilikom napomenuo, da imadem u posjedu kod kuće uložnu knjižicu »Hrvatskog Lista« vrhu sabranih i u »Istarsku Posujilnicu« uloženih prinosa za hrvatsku gimnaziju u Puli. Na sjednici sam dobio nalog da knjižicu predam blagajniku »Narodnog vijeća«. Tu sam odluku u cijelosti izvršio i drugog dana otputovao u Ljubljanu u odijelu željezničara. Sto se, je desilo daljo sa tim novcem, meni nije poznato, jer više nikada nisam bio u Puli.« Tako završavajući svoj izvještaj po tom predmetu g. Bazeli i dodaje: »Ovoliko samo u pogledu novca, sa kojim niti Vi niti iko od Vaših rodjaka niste rukovodili i nije bio konačno niti Vama predan.« Poslije ovog izvještaja gosp. Bazelija nastaje pitanje: »Kud se dede Cara Nemanje blag o?« Na to pitanje odgovara slijedeći đoku-menat, kojega priopćujem javnosti u originalu i koji glasi: »Commissione disciplinare della Direzione di Finanza di Pola. Nro. 70/1 C. D. dd. 16. 4. 1919. Dr. Michele Buzolić ... Durante la perquisizione praticata dai KB. Carabineri nella Sua stanza d’Ufficio e d’abitazione fu trovato in possesso di un ingente imporlo di denaro, QIRCA 120.000 (cento ven ti m illa) Corone, investite in libretti della banca »Posujihiica« sotto vari nomi, tra cui »Narodno vijeće«, »Hrvatski List«, »Società Ss, Cirillo e Metodio« ed altri. Dalle registrazioni, tenute personalmente dal dr. Buzolić. risulta, che egli faceva ere-gazioni a maestri, preti e sott’ufficiali croati, parecchi dei quali furono nel fratempo internati. Dr. Morosini, presidente — Motka, protocollista«. Taj dokumenat je primio gosp. Buzolić od disciplinske komisije prigodom njegove internacije i otpreme u Sardiniju, gdje je probavio desetak mjeseci. Original se nalazi u njegovom posjedu u Beogradu. Paši-ćeva ulica broj 25 (u osiguravajućem društvu »Rossija-fonsior«), gdje stoji svakome ,na uvid u dokaz da su novci, odnosno imetak našili narodnih ustanova u Buli, svršili u ždrijelu pitome i kulturne ovce, koja je prožđrla vuka. Dodatak- Gospodin Bazeli je u svom odgovoru primijetio glede konačnog pokreta po pitanju hrvatske gimnazije u Puli i slijedeće: »Kada smo sabrali dovoljnu svolli novaca, a-računali da će isti 1 n buduće pridolaziti, savjetovali smo se, kako da pri- u materijalnom pogledu. stvaralac i revolucionar'. MA RA LAMUTOVA- IN RI i. Ko visel st med nebom in med zemljo obupno v smrtni prozi si izustil. »Moj Bog, m,oj Bop, zakaj si me zapustil?'* Ubopa Tvoja duša rasboljena, kako je bila strašno razdvojena! Ljubezen si. oznanjal, mir in spravo, ljudem si hotel dali paradii, a s trnjem kronali so Tvojo piano — in kot razbojnika pribili Te na krii. Prešlo je Usov in deveislo let... O, saj še vedno si na krii razpel, ker vso ljubezen čisto, nesebično, ki tisoči so zanjo kri žrtvovah, so sprqii novi Judeži izdali (Iz zbirke: »Breze in Buri*), SOŠKI: ANDREJ VOLARIČ Ob štiridesetletnici njegove smrti 1863 — 1895 Andrej — sam se je imenoval Hra-broslav Volarič, se je rodil 14. novembra 1863. v Kobaridu v h. št. 73. — danes je to tretja najvišja hiša na desni strani ceste, po kateri potuješ iz nepozabne solnčne Gorice, v naše Gore. V tej hiši je vzidana spominska plošča, katero je posvetilo Tolminsko učiteljsko društvo svojemu odličnemu tovarišu — pevcu in skladatelju 1908. Danes je ta kamnita plošča pobeljena, — ker je tako zapovedal ukaz fašistovske domovine — a naši rojaki pod tujim jarmom še čitaj o pod apnenim beležem na njej samo pod glasom v svojem srcu: »Ljuba moja je Slovenja, jaz pa Slave zvest sem sin!« Vsled tdga je bila pobeljena Volaričeva spominska plošča, vsled tega je bil obglavljen in iz cemen-tovanih temeljev odlomljen njegov spomenik na glavnem trgu našega mirnega Kobarida. Volaričevi starši so bili priprosti delavci, poročeni na gole roke, pravimo Kobaridci t. j. po naše brez lastne strehe, brez imetja in brez službe. Oče njegov je umrl po svetovni vojni v lepi starosti nad 70. let. Bil je spreten čevljar, še spretnejši godec, in najspretnejšl lovec. Mati njegova je bila Katarina, rojena Kenda (kar znači pri nas torba ali kranjski cekar) iz Starega sela. Imeli so tudi 12 let mlajšega sina Janka. Stari Loj z — Volaričev oče — je bil član že od nekdaj znanega godbenega društva na »pihala« v Kobaridu, šest do osem je bilo teh godcev pod vodstvom cekvenega organista Franca Ko-navcevega (Rakovšek) in bili so svojemu ljubemu trgu Kobaridu popolna mestna godba, a daljni njegovi okolici so nadomestovali še danes pod tujim jarmom dobro poznane Prvačkovce, ki so vrteli pete vse naše kmetske mladine v goriški okolici. Pri vseh vajah je bil tudi mali sinko Andrej, naš prerano umrli skladatelj. Poslušal je ubrane glasove očetovega klarineta, jih primerjal z vodilnim glasom spretnega kapelnika in zahotelo se je mladi duši, da bi ustvarjala najlepše skladbe, katere bi se pele in godle po vsem ozemlju, koder se sliši naša pesem v naši krasni materinski govorici. V domači šoli je bil zelo priden, a nad Vse je ljubil petje in glasbo. Tedanji mladi kobariški učitelj Carli je zasledil nadarjenost malega Drejca in pričel ga je učiti note. Carli je bil sam glasbenik, saj je uglasbil znano pesem beneškega Slovenca Podreke: »Jaz nisem Taljan-ka, pa tudi ne bom, bom zvesta Slav-janka in ljubim svoj dom!« ki se je Pred šestimi desetletji in vec prvič zapela na Kobariškem čitalniškem odru v Gregorčičevi kaplanski dobi pod Carli-jevo taktirko. Vrnimo se k Volariču. Oce Volariča, spreten čevljar in vnet godec, tudi strasten lovec mu je s kopitom, klarinetom in zajčjimi kožami prislužil in kupil star Polomljen glasovir. Muzikaličen učitelj Carli ga je uglasbil in pričela sta z učenjem. Napredoval je tako hitro, da je že po končani ljudskošolski dobi, kot štirinajstletni deček znal vse, kar je ta krat rabil navadni pevec in pevovodja na deželi. Na prigovarjanje domačih ra zumnikov ga je oče z upom in strahom Poslal s petnajstim letom na učiteljišče v Koper; naš Andrej se je s tem posvetil učiteljskemu stanu. Sinko se je učil, a ubogi oče je pihal groše za svojega ljubljenca iz klarineta, krpal čevlje po boljših hišah, Prodajal zajce, stiskal in stiskal, da ne hi trpel pomanjkanja njegov ljubljenec. ®lo je, doma so toliko prihranili in prislužili, da so imeli vsi skoraj dovolj in večkrat mi je smehljaje povedala nje-fnva blagopokojna mati: ^Godca bom vzela, bom zmeraj vesela, če moke ne bo, zagodel mi bo!« V Kopru se je Andrej dobro učil, a Ulnljivo najbolj glasbo. Glasbeni učitel; Ja učiteljišču Czastka je takoj spoznal Volaričev talent in prizadeval se je neu-ruorno, da bi pomnožil glasbeno znanje svojega učenca. Naš mladi učitelj iščnik la 1882. napravil skušnjo učiteljske zrelosti. Bil je učitelj in vrnil se je v svoj ljubljeni Kobarid, kjer je učiteljeval Prvi dve leti in si izbral družico v Praj-Jovi hiši pod škratovo skalo pod Sv. Antonom — mlado svojo učenko Kokole Frančiško. še kot učitelj Iščnik je vodil doma svoj bevski zbor, priredil svojo prvo besedo l, žganovi (Mašera) dvorani 1881. o počitnicah, kar se je potem zgodilo vsako leto do 1895. pod njegovim vodstvom. , Nadaljeval je z vežbanjtm in poučevanjem pevskega zbora in nikjer m ?llo tako živahnega narodnega življenja, kakor v Kobaridu, kjer so že pred Vogričem orali ledino naši odlični rodo-Jluhi: pesnik Simon Gregorčič, pravnik Kobariški trg s preloženo prizmo Volaričevega spomenika norist na Goriškem), kobariški ljublje Gruntar Ignacij, bogoslovec ubnik medanski Kurinčič 0 nec pesnik Krilan, mnogi drugi dijaki Kobaridci in okoličani. Volarič je neprestano »skladal pesmi«, Gregorčič in Krilan sta »zlagala pesmi«, a peli in deklamirali so jih naši veseli tržani. Zvečer je spesnil nepozabni mladi pesnik Krilan (Pepi Fincev) pesem n. pr. Novinci, zjutraj jo je Drejc Lojzov, namreč Volarič uglasbil, popoldne so jo že peli mladi »rekluti«, katerim je bila namenjena. Poslušali so to mladino resni možje, dekan Jekše, poslanec Pa-gliaruzzi, učitelj oče Dominko, gospodarji Tone, Jeron, špičk... in zadovoljni, srečni so bili veljaki planinskega raja. Iz Kobarida se je Volarič preselil v Tolmin, kjer je služboval tudi sloveči cerkveni skladatelj Fajgelj Danilo, žal, da sta bila ta pevska genija le eno leto skupaj v Tolminu. Volarič se je preselil na Livek, ob stari meji na Beneško Slovenijo. Srce mu je zahotelo v solnčno Gorico in zaprosil je na ravno takrat razpisano službo v Kozani, kjer je služboval 7 let. še danes radi prepevajo naši Brici — Kozanci, ki so s svojim vrlim pevovodjo razširili našo lepo pesem med veselimi obmejnimi Brici do najskrajnejše meje čez Gradnikovo Medano do furlanskega Ktmina, kjer smo imeli svojo narodno postojanko — šolo dvorazrednico tik do svetovne vojne. Zašel je na Kras v najbolj narodno ogroženo občino Devin ob sinji Adriji, kjer se je ustanovil v svetem prepričanju, da bode neomajen branitelj narodne meje na obali sinjega Jadranskega morja. Tu je navdušeno prepeval Hajdrihovo »Buči morje Adrijansko...!« Umrl je 32 let star v Devinu dne 30 septembra 1895. Na obali sinje Adrije počivajo v narodno najbolj ogroženem Devinu, na domačem pokopališču Volaričevi zemeljski ostanki. Hvaležni Kobaridci (županstvo, čitalnica, Hranilnica in posojilnica, učiteljsko društvo in posamezniki) so dne 8. septembra 1908. postavili kamenit spomenik z veliko narodno slavnostjo. Na kamniti prizmi je stal kamnit kip pokojnega skladatelja v naravni velikosti v salonski obleki s pesmarico v roki, kakor je navadno nastopal pri narodnih prireditvah. Občina Kobarid je okrog spomenika na trgu ogradila dva ara zemljišča, nasadila lipe, zelenje in cvetje, napravila krasen ljudski vrtič z belimi gredicami ter rdečimi cvetlicami in res počastila svojega nadarjenega sina s to svojo kulturno napravo. Dne 15 junija 1922. je bila vzidana v kobariški občinski dom spominska plošča s poveljem italijanskega vojnega generalissima Diaza, ki proslavlja zmago italijanskega orožja in s tem poveličuje pridružitev naše svete rodne zemlje ali kakor jo oni imenujejo Julijske Krajine k Italiji. Z veliko vojaško slavnostjo so proslavljali ta dan in umljivo, da so se ji morali pridružiti tudi vsi uradi in javni zastopi. Dne 16. junija 1922. so zgradili italijanski vojaki Alpini spomenik na Krnu v proslavo svojim padlim tovarišem. V noči med 19. in 20. junijem 1922. se je razsrdil sivi Krn, da pišejo na njem tuji narodi svojo zgodovino tam, kjer jo je pisal njegov nepozabni zgodovinar Simon Rutar, ki je bil rojen v vasici Krn pri kmetu Moku. Po vsej širni Italiji je odmeval ta grom s peklensko obdolži vit j o našega razžaljenega naroda: »Naši sužnji, pastirski rod brez imena, je oskrunil naš najljubši spomenik naših narodnih herojev! »Zbrali so kazensko ekspedicijo in že dne 21. junija so maščevalci v črnih srajcah ob 11 uri ponoči zadrgnili vrv na vratu kamenitega Volaričevega kipa tem z divjim hrupom nosili po gostilnah, napivali, zaničevali idealnega liri-ka-skladatelja in razdrobili njegovo glavo v prah in pepel. Vrgli so tudi njegov kameniti kip na tla odlomivši mu noge s kamnite prizme. Vlačili so po cestnem prahu kamnitega obglav-1 j enea z odlomljenimi nogami, ga zaničevali, zasramovali, opljuvali.« Sovražni tisk je zbral sveto križarsko vojsko črnih srajc in planili so iz Čedada, iz Vidma in okolice nad Kobarid, snemali so vse lesene napise z naših zavednih obrtnij in trgovin, jih naložili okrog naše ljubljene lipe sredi trga, doložili drv, polili bencinom in zažgali. Zgorel je kres naše ljubezni v njih sovraštvu, rjoveli in besneli, plesali so »kankan« okrog goreče lipe in zmerjali naš narod z najgršimi kletvami svoje govorice. Udarili so nad Drež-nico pod Krnom, zažgali so župnišče z vsem pohištvom in obleko narodnega sivolasega župnika Kalina. Domačini so gledali ta požar svojega ponižanja in razžaljenja, a gasiti niso smeli. Na Krnu je bilo —6° C v mesecu juliju! V Kobaridu je deževalo, a slavnost se je vršila kljub temu. Ta dan so zabili v prizmo Volaričevega spomenika visok drog in pripeli so nanj velikansko italijansko zastavo. Vsi pošteni in nedolžni naši rojaki so morali gledati to žalostno slavje, župani in občinski zastopniki s svojimi naročenimi ljudmi so morali dvigniti italijansko za stavo, šolska deca iz Kobarida in vse okolice z učiteljstvom je morala prepevati Fratelli d’Italia, domači gospod kaplan ob asistenci duhovščine je moral to zastavo blagosloviti po cerkvenem obredu z blagoslovljeno vodo. Kobariški župan je moral govoriti italijanski slavnostni govor, prositi odpuščanja vladajočo gospodo, tirane v črnih srajcah in zakričati Evviva Italia! Volaričeve glasbe in skladbe je naj-lepše ocenil narod naš, ki jih še danes poje... Poročilo Glasbene Matice Ljubljani je pisalo še ob času njegovega življenja: »Volarič obeta zložiti po svoji izredni nadarjenosti, plodovitosti skladanju in marljivosti mnogo prav lepih glasbenih del.« Bil je 32 let star ko je umrl, a izdal je večinoma v samozaložbi nad 10 del v zvezkih. Umrl je že 30 sep. 1895. leta. Svojo številno rodbino je zapustil v silnem pomanjkanju, kakor vsak mladi učitel; ali uradnik, ako ga nebo prezgodaj vzame v svoje čarobne hrame. Marljiva obupana vdova se je preselila v Gorico, najela stanovanje in je kot študen tovska mama preživljala dijake ter tako vzrejala sebe in svoje. Danes živi menda v Beogradu s sinom Stankom in hčerko Bogomilo, poročeno Smrekar. Ob sklepu tega skromnega življenjepisa pa začrtamo v mrtev papir živo našo zavest in neizpodbitno prepričanje, da mora vstati dvakrat, kdor umrje dvakrat. Vstal bode naš po smrti obglavljeni mučenik in vekomaj živel svoji podjarmljeni in osvobojeni domovini, a tudi njegov spomenik vstane njim. CRIVSKI: ZVONOVI SO ROMALI V RIM Vsako leto utihnejo zvonom za tri dni, Raglje ropotajo po zvonikih Bog trpi. Pravijo, da romajo zvonovi v daljni Rim, pa se vrnejo v soboto in nanovo »Alelujo« zazvonijo iz temnih lin Letos pa so romali zvonovi v daljni kraj, niso se vrnili, da bi zazvoniti, pesem o vstajenju; ni jih vet nazai. Z bronom je odromalo ielezo, jeklo in zlato, prstani, uhani in motike vse je v Rim odšlo. V Rim so letos nam poslal’ tudi mlado kri, da bi barvali i njo pirh (■ : skale v Afriki. Vsako leto utihnejo zvonar' za tri dni, letos pa so umolknili za vedno več jih ni. VSTAJENJE Dolga procesija v jutru se vije gnete se, žalostno rine kroz vas. »Kristus, usmili se nas!« moli počasi na glas litanije. Križ gre naprej, za njim se vrstilo črne postave — mrtvaški obraz: Kalno turobno pojo melodijo: »Kristus, usmili se nas!« Kje so zastave, kje so zvonovi? Kam je šlo petje, veselja izraz? Tiho je vse. Le grobni glasovi: »Kristus, usmili se nasU Črni in beli zamorci slavijo praznik mrtvaški: pravice poraz! Trume ujetih, pobitih ihtijo: »Kristus, usmili se nas!« Zadaj v sprevodu pa gre oče Marko Simon s Cirene in moli na glas: »Ti ga maščuj in z njim tisočere: Kristus, usmili se nas!« . in pozneje. ---------- (najboljši te-1 in odlomili so mu »lavo. katero so po- ABESINUA JE SLAB TRGO VAČ KI POSAO ZA ITALIJU Konstalovano je, da je Italiju rat u Is točnoj Africi stajao do sada dvadesetipet milijarda dinara. Pošto svih Abesinaca ima svega nešto preko dvanaest milijona — sada ih nema više niti toliko — to znati, da je Italija na svakog Abesinca potrošila preko k dvije hiljade dinara. Da je Italija svoje nove podanike Abe-since lijepo kupila mirnim putem bila bi prošla mnogo jeftinije, jer bi ih zacijelo dobila jeftinije od dvije hiljade po komadu. I nebi imala nikakav riziko. Kako god dakle rat u Abesiniji svršio, za Italiju je loš posao. (»Koprive«) Velikonočna romanca Pomlad Dolina je v cvetju! V brajdi Marko ledino orje, mesto sina Martina, ki je šel v vojsko čez morje. čudni prividi, mu meglijo oči Zemlja vipavska je sivo rumena letos so brazde rdeče kot kri! črešnjc ob njivi so belo cvetele letos je cvetje rdeče kot kri. Slavci in kosi spomladi so peli letos pa sova po noči ječi. V brajdi Marko ledino orje. mesto sina Martina. ki je šel v vojsko čez morje ECCE HOMO Grozni dan! Na veliki petek je rimski Pilat pokazal Gospoda: Glejte, rane krvave! Bil živi. mrlič, ogrnjen v škrlat, zvezan na rokah, s trnjevo krono vrh glave. Pred ljudstvom ob cerkvi je oče stal. V rokah je nosil sliko: svojega sina, Martina. Parada, zastave, nagovor: Tvoj sin je v vojski pai, nanj je ponosna vsa vas in vsa domovina! Prokleti Pilat! Umil si je roke nad nedolžno krvjo. Kaj naj očetu pomaga parada, besede , in slava? čemu srebrniki, teh Judežovih osemsto? Sina Martina nazaj več ne bo! Njegova glava je mrtva, krvava! MARA LAMUTOVA: SMO OTROCI IZ DEŽELE LEPE VIDE Vzeli so nam rodno zemljo, vzeli nam svobodna vesla, težka je usoda, dragi bratje, v vaše kraje nas zanesla Smo otroci iz dežele Lepe Vid. iz dežele rož in sonca, iz dežele tihih borov, iz dežele belih jader, iz dežele sivih skal, kjer na večer zlato sonce sprejme hladen morski val Kdor še ni ponoči begal, sredi tujih in neznanih cest, kdor nad lastnim se brezdomstvom bridko ni razjokal — ta ne ve, kaj je bolest ■ ■ ■ (Iz zbirke: »Breze in Bori«) ZA SPOMIN Sušnik in GOmbOs, ki sta videla v Italiji ob svojem obisku marsikaj, celo Litto-rijo in Pontino, ki so jima ju pokazali samo zato, ker je sedaj še prezgodaj, da bi videla kako tam nič ne rase, sta odnesla iz Rima za spomin vsak po eno soho Mussolinija in Marka Avrelija. ZVANE KASTAV AC: STORIJA ODI PESEKANA Kad biste znali kako je divna rano- kozvanom ratu gone sebe. Iz jednog . . tt _ i „ 4-~, u. „ „ ~ «ti ftt-, irr rya. ranka zora koja se rađa ljeti iza Velebita, ne biste je nikad prespavali! Ležao sam tako u mliječnom osvitu na podu barke i čekao izlaz sunca da krenem do pišmolja. Prije sunca pišmo-Iji neće da jedu, mamurni su. A danas treba donijeti kući ribe jer je petak. Ako je ne ulovim ja, ulovit će je Miku-la, a ja ću je triumfalno pronijeti kroz selo. Gospa Mila će mi čestitati na lovini, gospa Tereza će mi oduzeti polovinu a gospa Mirna će me s ponosom gledati. Iz tih veselih misli trgnulo me je odjednom jako zibanje čamca, oštar šum, kratak zvižduk pa dubok hrapav glas, koji je iz visine brundao: — Kega ste se vraga stavili na ro-tu odi vapora. Ale vam ni drag život? Brun, brun, brun------------------tovar- skega! Ljutiti se zbog takvog dobrojutra značilo bi ne poznavati pomorce. Jer, sigurno je da bi i taj kapetan Brundo i sva njegova vojska, zaustavili brod, spustili čamce i do potrebe skočili u more »ze svun robun«, ako bi trebalo spasiti jedan ljudski život, a gdje li bi se ozbiljno srdili što su morali malko zakrenuti kormilom da izbjegnu sudar sa čamcem, koji je struja zanijela na njihovu stazu. Onda, to može da bude glavom onaj poslovični kapetan, kome je principal nudio tri .fiorina plaće više pod uvjetom da se okani bruntulanja, a koji je izabrao tri fiorina manje ali da mu je slobodno bruntulat. Za valjanog kapetana i noštroma staroga kova bruntulanje je nasušna i službena potreba kao za felbabu i kaprala oštro i sočno psovanje. Znajući sve to, skočio sam brzo s poda i stao kapom pozdravljati sve dok se kapetanov brk, sličan morževom, nije dobroćudno nasmješio. Tako je: ispod opore ljuske, krije se u pomorca mekana dušica, oplemenjena u trudu i borbi. Medjutim se je zlatna Febova glava digla iznad Velebita i sipala prve poljupce istarskoj zemlji. Na pustom žalu pokazaše se četiri tamne mrlje, koje se poslije par zamaha veslima, pretvoriše u tune. što je sad to? Je li nova vrst nebeske mane u ovim nevoljnim godinama? A što je opet ta buka tamo s lijeva? Jedna ogromna repina šibala je zapjenjeno more jače nego nekada Darijevi bičevi Helespont. Jasna stvar: tune, gonjene od morskog psa, izbezumljene od straha, skočile su na suho a gladna neman, jureći slijepo za njima, nasukala se med ju stijenama na plitčini, otkuda nije mogla da se iskobelja. Bio je to odvjetak velike familije Carcharias, čiji je praotac progutao proroka Jonu pa ga poslije tri dana zdrava i čitava izbacio na pijesak. Na desnoj strani glave imao je svježu ranu od oštrice stanca kamena, na koji je naletio: Bio je nešto duži od čamca, oko pet metara. Kad je spoznao da ima posla sa ubjedjenim pacifistom, stao me je gledati očima iz kojih je izbijala više molba nego strah; intenzivna fosforna svjetlost njegova pogleda prenosila je njegove misli i želje u moju svijest. Pod sugestijom toga pogleda skočio sam na kraj i donio jednu tunu, koju sam mu, nagnut na rub čamca, podmetnuo pod njušku. Tri reda zdravih zubi (u moru nema zubara) počeše da melju kao žrvanj i za čas je tuna od dvadesetak kila iščezla u dubinama njegova ždrijela. Kad se je* potkrijepio, stao mi je očima pričati: — Koljevka mi je u Bengalskom zaljevu, na ušću Gangesa. Ima nas tamo na desetke hiljada. Hranimo se Ijesi-nama koje nam liferuje Ganges, jer valjda znaš, da u Indiji ima milijona ljudi, koji se dragovoljno tope u svetu rijeku vjerujući da odatle idu direktno u krilo Brame. Pametni Englezi su nam zato zahvalni i zovu nas: morska sanitetska policija. Da nema nas, one bi puste Iješine okužile uzduh. Tu vjeru Indijaca izmislila je vladajuća kasta Bramina, jer bi se bez te vjere ljudi silno nakotili i pojeli Bramine ili ih barem deposedirali. Nego ostavimo mi socijalnu filozofiju, jer ti izvjedljivo pitaš kako sam došao ovamo u Kvarner. Prosto. Jednoga dana prošao je velik brod, koji je izbacio u more ostatke hrane, čim jedan od nas, poslije bljutavih Iješina, okusi začina, ne može više bez toga da bude kao ni Odisejevi mornari bez lotosova ploda ili bez Kirkinih svinjarija. I tako ja krenuh za njim, goneći usput tune i sladeći se začinjenom hranom sa parobroda. Ostao bih ovdje jer u Kvarneru ima brodova dosta a dodju i tune: osim toga nemam konkurencije: rijetko koji moj plemenjak zabasa amo; najzad, ne marim za ženidbu, jer sam sa ženama imao hrdjava iskustva. Ali, ljudi su me primjetni i počeli me goniti najprije onako kao što u ta- ratnog broda pucali su na mene iz nekih čovjekoljubivih sprava ne poznava-; ući zakon balistike, po kome tane skrene s puta kad udari koso u glatku površinu. Onda su me počeli goniti onako kako oni jedan drugoga gone u takozvanom miru: lukavstvom i podvalom. Povjerili su dobrom kapetanu Arneštu motorni brod i kabel sa željeznom kukom, na koju su zatakli komad mirisave slanine, i naredili mu da kruži po moru. Ja sam tada bio u Planinskom kanalu i imao u želucu krepanu svinju, koju je jedan Bodul bacio u more; prije toga nahranio me je jedan drugi Bodul crknutom kozom. Da pospješim probavu crkotine, zaletio sam se bez promišljanja na slaninu i progutao je. Motor je stao da vuče kabel i, tira — para, izvukao mi iz želuca prase zakačeno kukom. Kad su potegli prase na brod, psovali su kao — mornari, držeći zatvorene noseve i, dok sam plivao oko broda, čudeći se njihovoj raboti, pucali su na me iz nekih humanitarnih aparata koji su mi škakljali leđnu peraju. Dugo sam uzalud razmišljao o uzroku te ljudske hajke protiv mene koji im nisam zla činio, dok ga najzad nisam upoznao. I tu mi se je otkrila ljudska sitničavost i ograničenost. Ne bi ta svojstva čovjeka bila začudna, jer što može napokon da dade tijelo od prosječnog metra i po duljine sa neke pola kile moždane sadržine, smiješno male snage, okretnosti i odvažnosti? Ali ono što nas vrijeđa, to je umišljenost i nadutost tih jadnika pored tolike slabosti njihove i tolikih poroka. Plivao sam dakle uz Hotel Jadran i došao do jednog čamca uz koji se je držala neka dama u razgovoru sa muškarcem sa čamca. Prinjušio sam damu i otplivao dalje. Sutradan je čitavo Primorje govorilo da sam je pojeo. Zadovoljštinu sam dobio od policije, koja je primila tjeralicu za tim parom i preslušala pet očevidaca »nesreće«. Svaki je drugačije iskazao, ali svi su bili saglasni da sam ju ja odvukao u dubinu. Jedan je očevidac pričao da sam kuja i da je uz mene bilo dvoje mojih mladih. I vidio je, kaže, kako sam od prve odgrizao dami nogu, a ostalo tijelo odvukao u dubinu: onda sam se, veli, povratio po nogu da nahranim mlade. Kad je jedan stari liječnik u trafici rekao da je sve to fantazija, htjeli su ga skoro tući. I to je odavna poznato svojstvo ljudi da ubijaju one što im propovjedaju istinu. I ako su damu kasnije pronašli u Pragu, Vaclavske Namesti br. 7, suteren, onih pet očevidaca će zbog dosljednosti pričati svojoj djeci bajku o mom Ijudo-žderstvu. šteta što koga od njih nije zakačio u kesu onaj par, koji je htio da na moj račun, zamete trag policiji. Alarm isčeznuća digao je dakako damin ortak. ni, i pol sela jih je jilo. Po kontrate, tunera ki van ih je prodala, plaća sto lir penale za saku glavu. Kade ste jih kupili? — Nišan ih kupil nigdi. — Leh ste jih sami ćapali? Grko, da vas čuje Mate Balota! — Nišan ih m ćapal, leh san ih na-šal na špjaje: same su skočile na kraj. — Dragi vi, povedajte to Kinkele a ne mané! — Slušajte vi, Skanapopolo: Ka- sta vcima se more rugat samo oni ki ih voli. I zafalite Bogu da tako lipo govorite recanski. Ko ne, po majku svita, bin vas z ovun argolun po tikve. — Onput ćemo se obrnut na drugi kraj. — Alala! Iza kako je pojeo posljednju tunu, saopćio mi je Karharije da bi se želio osloboditi. — Veži me, reče, konopom od barke oko repa, upri se nogama u priječ-nicu barke i zaveslaj duboko. — Orajt, samo me onda nemoj povući za sobom u dubinu! — Ama, šta misliš da sam ja čovjek? Uspjelo je. Karharije se je priljubio uz čamac dok sam mu razvezao rep, onda me je pogledao dugim toplim pogledom, kakvim su zvijeri gledale Svetog Franu Asiškog i Kiplingovog Purun U vezi s time otkrio sam, da se nama pripisuje i nestanak one jadne djevojčice, koja je kod Kraljevice potonula uslijed grča, kad se je u blizini nalazio jedan naš sunarodnjak. Njega su poslije par dana uhvatili i otvorili. U želucu je imao trave. I ako im je nauka kazala da je to bio elan plemena Selache, koji su mini jačine i vegeteri-janci, pa i pored nalaza autopsije, raspričao se je njegov lukavi impresario, koji je od Zagrepčana izvukao 60.000 dinara, o strašnim detaljima naše an-tropofagije, ne mareći za činjenicu da, između životinja, jedini ljudi još i danas žderu pripadnike svoje vrste, što su zakoni kopnene i morske džungle odavna iskorijenili; ostavili su nam samo dužnost da uštedimo muke članu naše vrste, koji padne u vlast neprijatelja. Neću da se pozivam na nauku, koja je odavno ustanovila, da mi ne jedemo žive ljude, nego apeliram na sve Primorce, od Trsta do Bojane, koji pola života sprovode u moru i na moru, na Malajce i Australce, koji se među nama kupaju, neka mi dokažu ma samo jedan slučaj našeg Ijudožderstva. Ml ne jedemo žive ljude iz istog razloga iz kojeg ljudi ne jedu nas: meso živog čovjeka ima za nas odvratan vonj, smrdi. I ako biste sve to morali znati vi koji ste tobože savladali prirodu, ipak svaki čas lijepite oglase: na oprez kupači1 I onda se srdite što vaši zapadni susjedi iskorišćuju te oglase i vaše bajke o nama, da od vas navrate strane goste k sebi. Inšoma, čudna ste vi pasmina! A sad bih malo spavao. Dođi, molim te, sutra kad bude plima. INTERMEZZO Sutra dan dobih posjetu. _ Ja sam, veli, faturin odi Dite Scanapopolo e Comp., Fiume, Via Ras Guska No. 2, apaltaturi odi svega tuno-lova. Vi ste donesli čera va selo dve tu- Bagata, koji su ih nazivali svojom braćom; napeo sve peraje i iščeznuo u modre dubine Kvarnera. Ona nevidljiva radio-stanica, koja prenosi vijesti po primorskim selima, javila je jednoga jutra, da je tunera u Sv. JakoviL-uhvatila morskog psa: prenijeli “šiT'ga na Sušak da ga o podne ukrcaju za Ljubljanu, gdje če za novac pokazivati »pešekana ki je požrl onu Pernicu«. Na Brajdiči je zaista mrtva ležala lijepa životinja i pogled na desnu stranu njene glave, gdje je još bila polu zarasla rana, pokazao mi je da je to moj Karharije. U krugu ljudi oko njega govorilo se je kako ga je »Kapi-tanat odi, porta« sekcirao i našao mu u želucu gumenu kupaću kapu, cipele 1 jedan prsten. Pošao sam na Luku do kapitana Arnešta i doznao da su mu u želucu našli nešto kosti i dlaka kozjih i ništa drugo. — Znate, rekoh, kapitan Arnešto, da su to stvari za poludit. Malo pretjerana strogost biskupa Srebrnića, malo naše glupave ćakule pa će nam svi fu-rešti uteć. — Ma, ma-------------- — A onda ćemo jist stine 1 trpe ili, kako Vološćaki kažu, kacamarine! A kapitan Arnešto rastegnu u svijetli smiješak svoje dobroćudno lice i pitome oči i reče: — Ma nemojte se za to pojidat; neće bit tako zlo; Bog će pomoć. VAZMENI OBIČAJ U MARČANI Za vrime korizme imali smo mi dica u crikvi sv. Antona svaku večer dotrinju blizu dvi ure, dokle je počelo biti mračno, a pokle pa je bija luzar. S luzarom se je počelo malo kašnje zato, da dojdu kava-duri i oni ča su na njivah delali, tako da je crikva bila pripuna. Molilo se je krunicu, litanije i »Staše majka«. Mi smo molili onako po našu na kanat, a Marčanac gre rada tamo di se malo razviče, pa bilo magari u crikvi. Dotrinja dura do utorka u veliki šetemani. Na Uličnicu se nosi poli nas samo ulike crikvu blagosloviti. Najviše gredu pastiri maši zato, da ponesu blagosloviti prute od ulike za trkati janjce, jer je takova užanca, da se s tima pruti janjce blagoslovi. U sridu večer pa je batiškur. To po-čme isto kada se počme malo mračiti i dura prilično dugo, jer su duge molitve, Na kraju svake molitve zvonar ugasne jenu sviču, a sve mi se para da je bilo jeno 23—25 svič za ugasnit. Kada se sve sviče ugasnu, molitva je finjena, pop udre tri puta s rukom po banku, onda pa dica ki donesu našarane palice sobon u crikvu, udri po saližu, a niki po banki, da se bolje čuje sve dok palice nespribijaju. To je u sridu, četrtak i petak. Zadnju večer se pusti palice u crikvi tako da se ih vrže u jedan kantun, i u subotu ujutro se s njima naloži oganj kada se ona debela sviča blagoslovi. U subotu žene speku dvi tri peči seni čnog kruha, turte, kolače i jajarice za dicu, muški paričaju ražanj i janca. Poli nas je bila takova užanca da je i najsiromašnija hiža imala janjca za Vazam. Na Vazam ujutro je bija blagoslov i se je nosilo u bisagah jance, turte, pršut i jaja kolurana blagosloviti. Za Vazmene svece je bilo sve veselo, je; je bila takova užanca da bi svaki debija ništo novega za ubuči, niki nove ko-rete, brageše od borga, košulju na pijatine i rekamanu od finega mušulina, suknjene jakete, klabuk, šiljar, gete i t. d. Divojčine bi dobile modrine z svilom nagazane s modrin i crljenin škrlaton podšivene, košulje na finapeš, škrpine, gonduline od pe-lelaka, svileni facol za na glavu, svilene traverše i Bog ti ga zna ča svega se nebi dobilo. Zabavu smo imali u Žmandarićeven kortu i to brez rigvarda na lita svi smo se skupa zabavljali. Jedni su s jaji tucali, drugi zasikali, barali, šolde stipali, na ruku, na bružu — infati veselo je bilo. Vina su niki kmeti imali više nego vode, pa bi ga u Vazmu (a i za Duhove) dali pod frašku t. j. uzeli bi dozvolu za javno točenje, pa bi se pilo i kantato na sve kraje. Jasno je da nisu ni Pikutar i Pistilić ustali nazad z svojimi roženicami. To su bili veseljaki kakovih ne bude više u našoj izgubljenoj Marčani. Poli Pikutara, kad god su imali malo vrimena, su svirili na roženice, i koliko god bi he u hižu došlo, poslušati svaki je dobija piti. To se zna, vina, terana. Ala nikad one hiže nemoren zabiti, koliko put sam se onde napija i nakanta. Sada je već petnajest lit da nis bija u njegovoj hiži. Drugi dan za Vazmon smo se peljali Sv. Mariji u Sijanu. To je takorekuć u Pulu. To se zna, brez roženic nikuda. Oni dan, ako se je naša magari najhujši Talijan u Sijani, mora bi se začuditi. Kantalo se i svirilo na sve kraje samo po našu, i to ne da nas je bilo dvi tri stotine, nego bilo nas je više od pet — šest miliari. Ala lipa su bila ona vrimena. Sada paran da je sve propalo. Marčanci: vajk pensajmo da je još naša Marčana na mistu. Ako smo se razbižali na sve kraje, i zato da su nam posikli ledonju na placi, moramo pensati na to, da se vrnemo nazad posaditi drugu ledonju. A sada di god se ki najde i ki bude štija naš list »Istru« želim sakemu dobar Važan, isto tako pozdravlja 1 želi svim drugim ono ča si sami žele t. j. da bimo se za drugi Važan vrnull tamo od kud smo došli. Marčanac MATE BALOTA: POLI KATE Tone, pokle luzara, čekaj tamo prid vrati od crikve kad one zajdu, pojti ćemo za njima. Stara Fuma je prava, a ima 1 dobrega vina, od place do hiže, za nju ćemo kantati. Tone, ne žabi, večeras gremo mi h Kati. Mladost nan je u žilah, a srce, kako za svate, bašelak zadaje na Štern), z menduie cvićc se truni, ulice škure i tajne, svi grmi mrtvih su puni, mrtvi ki dobro žele, duše, ke mole se za te naša pisma zvoni: doj ću ti, čekaj me Kate. Na staren ugnjištu smo svi, teta Fuma se diže, nima čuda besid, ma bukaletu uzima. Plamik od sviće se dimi, stari Jakov već drima. Za hip ustajemo sami, ka gospodari od hiže da tendirao Katu 1 vino, koliko nan srce dostiže. Tone je sada rudar, kopa pod zemljon za Hude bogate, Kata grije udovca, ma još si brke načinja i tako pokle luzara moguće se kada spominja i naša pisma je druga: doj ću ti, doj ću ja Kate, ma samo kad kamen procvate. IVAN MATIČIČ: BRJANŠKI RAJANJ (Odlomek iz rokopisa „Živi izviri") Čudovito lep dan je bil na Pogorju. Velik dan, nailepši v letu. Ni bilo vsako nedeljo take slovesnosti pri Svetem Vidu. Velika maša je končala in ob tresku topičev se je usipala radostna, pražnja množica s Svetovita. Gosposki ljudje, ki so bili prišli na pogorsko žegnanje, so se razkropili po vaseh, nekateri se pa napotili doli mimo Tabora in šli občudovat Ska-brško jezero, o katerem so bili gotovo slišali v nižavju. Na vaseh je prijetno dišalo iz hiš: po kurji in telečji zakuhi, po samem pečenju in cvrtju. Iz bajt se je pa valil dim skozi vrata in okna: tu se je kuhala mlečna kaša in se pekla gola koruzna pogača. Pa je bilo spričo tega toliko dima. Popoldne so se pa šele dodobra razgibale pogorske vasi. Pražnja radost se je pomikala k lipam, ki so bile slovesno ozaljšane s pisanimi trakovi. Mladinci pa mladenke so se sestopali k lipi modri pa ponosni, ostala .branščina je strnila kolobar, v spodobnem in važnem pomenku pričakovala velikega trenutka. Skozi Višinje so zakopitali trije konjiki: Odrinov, Kolarjev pa Drozgov. Visoko so vihrale grive konj in moško so sedeli jezdeci, ozaljšani vsi: fantje in konji, s trakovi in pušeljc'. Dvakrat, trikrat so se zavihteli okrog lipe, potem pa nesli skozi vas radost velikega dne. Tedaj se je vnelo. Godci! Harmonikar se je ozrl okrog, prav kot kak fantovski glavar, pa raztegnil meh. da so se ljudem kar oči zasolzile od vzhičenja. Ko sta pritegnila še plunkar in zvončar. tedaj so se gruče zamajale. Najprvo poskok, da se razmaje ta modri svet. Potem so v kolu za-valovili »brjanski zibaj«. Visoko so priska-kovala devojkain Židana krila, a fantom se zaiskrile oči in nageljni za klobukom zadrhteli. In ljudstvo je bilo ginjeno. Potem so ubrali godci drugo: zategnjeno se-kaje so zavijali v pravo pogorsko rajanje. Pričenjala se ie pogorska »setev«. Nihče je ni napovedal, nihče urejal parov, pa je bilo vse lepo urejeno. Devojke so se postavile tesno ob lipi v kolobar, fantje pa jo obkrožili v širokem oklepu, obrnjeni k mladenkam. Zdaj so izstopili po taktu pa vihteli z desno, kakor bi sejali: dva koraka naprej, korak nazaj. Mladenke so medtem počepale, klonile glavo, se polagoma dvigale, rasle, valovile in zopet klonile. Plesalci so se jim polagoma približevali, in ko so prišli čisto blizu, je poprijel vsak svojo družico, jo objel, pridvigni! ter z njo zarajal. Ljudstvo je bilo zamaknjeno v ta rajanj, kakor v samo Bogu dopadljivo opravilo. Vsa vas je bila zbrana tu. Možaki so modrovali, kadili viržinke, dedje vlekli pipe, žene in matere dvigale otroke. Doljan-skà gospoda pa je rinila naprej, da bi bolj natanko videla ta pogorski semenj pa te brhke Brjanke. Odrinovi so znesli ven klopi in mize pa postregli s pogorskim vinom. Trop vojakov je prikoračil na vas. Hej, hej, hej, branci! Ljudstvo je obstopilo te svoje ljubljence: saj so bili sami višinjski, sami domači sinovi. Prišli so iz doljanskih vojašnic domov na žegnanje. Kar ginjeni so jim segali ljudje v roko, matere jih objemale, očetje jih pa zrli ponosni. Pa so bili modri ti zali mladinci, ti zastavni de-čaki. Večina je bila izpod gorskega prapora, od pehote. Imeli so zelenkast kroj, jopiče tesno prepasane. lahke, nizke škornje tesen klobuč zavihan naprej. Nekaj jih je bilo od konjice. Ti so imeli visoke škornje pa irhaste hlače; na čepki jim je vihral šop konjske grive. Tavžljev je služil pri topovih. Na čelu temne čepke mu je žarel rdeč zubelj. Res junačili dečki ti br-ianski branci! Matere so jokale od sreče, silile jih domov, na pogostitev; možaki jih Pa vlekli k mizam pit. Branci so pa tiščali k lipi, k devojkam. Medtem so jo ubrali višinjski jezdeci Pioti Zoranju in se srečali z zoranjsko trojko, ki ie kopitala na Višinje. Obhodni dir. Kje je lepše? Katero rajanje sijajnej-še? Na Zoranju so bili pri »žetvi«. Deve, strnjene ob lipi, so se zibale z. životom, valovile, sramežljivo pornežikale ženihom, Ji so se jim bližali poskakovaje. vriskajo. Čimbolj so se bližali devojkam, tem močneje so one valovile. Zdaj so se ženini na-glo spegnili do tal pa zavihteli vsak svojo družico kvišku Godci so urezali poskočno in ženini poskakovali z golobicami v naročju, napreu nazaj v stran. Potem si in spravil vsak svojo pod desno roko, levo uprl ob bok pa sc zavihtel z njo na neti. Gorjanov je pobasal Liscevo kar pod 'ovico. Glej, glej! Ljudje so se spogledali je resnični ženin! On ji ic s tem doka-zal. da jo bo vzel »Nesi jo. vzemi jo!; s° klicali ljudje. 911 se je pa vihtel z njo moder, liki bi tiš-cnl pod pazduho zaklad. Ko jo je postav,! Ila tla. si ie potisnil klobuk no strani n neljal nevesto okrog lipe. Med odmorom so sc pa vštulili gosposki dedalei na plesišče. Eden je stopil h god- cem, jim vrgel srebrnik; »Še eno žetev!« Gosposkim je ples ugajal, hoteli bi ga poskusiti. Nu, godci so zaigrali — in gosposki šli žet. Polagoma so si spravili vitki plesalci svoje nežne devojke v naročje. Do tu je še nekako šlo, dalje pa težko. Gospodom je. curljalo s čela — in ko so hoteli družice položiti pod roko, so jim te zdrknile na tla. Ljudje so se na glas smejali — in »žetve« je bilo konec. Pred Tisljevo krčmo je stala gruča brancev, obdana od ljudi. Oni od pehote in konjice so bili kar nekako v ozadju, kajti prva sta bila na Zoranju Parkljev in Loparjev. Vse ju je ogledovalo z nekim svetim strahom, prav kot samega velikega vojvodo; nihče se ni upal seči jima v roko. Dva strašna grmavsa, dva bivola br-janske vojske! Loparjevemu je visela ob škornjih težka sablja, glavo mu krila visoka črna kučma, na ramah je imel kite iz konjske grive. Služil je doli v Tržen pri krdelu junakov, onih, ki so jezdili žrebce in so jim vihrala prek glav rdeča prapor-ca.'Parkljev pa je imel rdeče hlače, težke škornje, prek oprsja surovo usnje, na silnih zapestjih usnjene obroče, prek ram in za pasom močna jermena, na visoki beli kučmi rdeč vojvodski znak: glava bivola. Silen je bil Parkljev junak, brke košate liki sam vojvoda. On je služil prav tam na samem Vidovem polju, pod vojvodskim praporom, pri samem knezu Bojarju. To je bil trup udarnikov, cvet brjanske vojske. Stotina izbranih levov iz vse države brjanske. Kadar je pretila nevarnost, so si obesili na prsi po dve sekiri pa se postavili z bivoli na čelo vojske, se zasekali v sovražne roje, razbijali in podirali — in Alemani niso mogli udušiti brjanske zemlje, in Ligurci se je niso upali pohoditi. Parkljev je govoril malo, kar tihoten je stal tu. Včeraj v jutro je šel na pot, a je šele prišel. Vsa vas je strmela vanj. Poprej se niso zanj niti zmenili, kaj bi bajtarjev sin! Zdaj je pa tako izredno odlikovan. Tudi Lopàrjev je bil molčeč, ta bajtarski sin, a tako časten junak. Glejte, glejte, neki pobec se je približal Parkljevemu čisto k nogi in se dotaknil rdečih hlač. Ljudje so mu žugali, naj se spravi proč; če ga udarnik zgrabi, bo joj! Ne, Parkljev ga jc kar prijazno prijel za ramo: »Nisi ti Živojev?« Da. Videk je bil. Parkljev sosed. Ni se mogel zdržati, preveč so ga mikale rdeče hlače. Gledal je bil rajanje, poslušal godce, opazoval gosposke goste, tekel za domačimi konjiki, a tako lepih hlač ni še videl nikoli. Višinjski konjiki so dirjali z Zoranja naokoli na Jasinje. Tu je pričenjala »me-tev«. Fantiči in dekliči: obraz proti obrazu, par poleg para, okrog in okrog lipe. Stopicale in gugaje se so peli s spremlje-vanjem godcev neskončno pesem o prosu in lanu. Zdaj se upirali ob rame, zdaj se držali oberoč. Vmes so se smejali, vriskali. Zatem je prišel »pogorski nagelj« in poslednji še »brjanski zibaj« v kolu. Potem je bilo rajanje v kraju in ljudje so šli narazen. Matere so silile hčere in male domov. možaki in fantje so se pa nagnetli v krčmo. Vojake so pa kar naprej oblegale gruče, vsak posamezni je bil obdan od ljudi, ki so nestrpni vlekli iz njega to in ono. — Bo res vojna? — Nu. tako kmalu še ne. Res. z Alemanci stoji slabo, Brjanijo žugajo pomandrati prej ko prej. Ali brjan-ska vojska se pripravlja in vsa dolina je budna; vse sluti spopad, vse ga prerokuje, in borba bo strahovita, take še ni bilo. Na oni plati, od Vrhunja, pa škilijo Ligurci, kako bi vpadli v deželo. Ce se vname boj. bo zagorelo tudi Pogorje. Vse preži. In koliko stane ta neznosni mir! Kaj vedo Pogorci, koliko daje dižava goltu sosedov! Koliko vreč kovanih klasov mora čez mejo, Pogorci ne vedo! — Višinjci so poslušali te zle vesti kar mirni, niso se vzburili, le zamahnili so z roko. Nu, Pogorjani se ne boje nikogar, odbijejo samega zlomka, če pride. Alemance naj raztrga Perun, naj jih posekajo bivoli! Ligurcem naj sesi izpijejo kri! — Prav, ali Pogorje bo pogorelo in brjanske dežele bo konec. V nižavju vre. tam slutijo opasne čase. Ljudje so postali tihotni in se poslavljali od brancev. Bi jih povabili v krčmo? Ne, branci morajo doli, služba je stroga. Ali ljudje ne morejo prav doumeti: zakaj naj bi Pogorje pogorelo? Kdo naj bi ga zapali! kar tako na lepem, vpričo najlepšega rajanja? Pred Skukovo hišo je bila kopica ljudi. Skuk je sedel na klopi in apravi!. Bil je v Svitanti. Njegov sin služi tam pri mornarjih. in Skuk ga je šel obiskat. Vozil se je z železno kačo iz Doljane prav v Svitan. Kako je to šlo! Pošast jo je smodila kot bi jo sani zlodej nažigal. On sc je obesil pri oknu iz vagona pa videl dim spredaj in zadaj, vse se ie kadilo, tako jo je smodila poštajna. Da. videl je celo ogenj pod kolesi, tir sam je bil čisto žareč. Sam zlodej je kuril pošast. Potem pa morje je videl v pristanu in ladje, tako velike kot Svetovit. En sam dimnik na ladji je bruhnil več dima kot ga premore vsa fara svetega Vida. Saj ta svet se mora končati. Avemarijo je že odzvonilo. V krčmi pa je bil vrišč in trušč, skozi odprta okna se je valila sopara. Z miz je curljalo vino, objestni pivci pa so metali po mizah sre-brnce in ržence. Potem je pa vstal možak, da bi udušil objestnost fantinov pa je potrkal z zlatim kovancem po mizi. Hej, na Jasinju je moč! Na Jasinju žanjemo kovane klase! Na vaseh so peli fantje. Na široko so zatezali in globoko basirali razigrani fantje pogorski, ki jih je bil razmajal veliki dan. Dekleta so pa drhtale v čumnatah in niso mogle zaspati. Od časa do časa se je kdo odtrgal od fantovske gruče pa izginil v bledi mesečini. Kolarjev Jernejče se je motal mimo Kresovega kozolca pa vlekel lestev. Kresova Nežika mu je bila razkopala srce. Kako in kje naj ji razodene svojo bolečino? Mar kar pri belem dnevu sredi vasi? Ne, ni mogoče, saj bi bilo to očitno pohujšanje! Nihče ne sme vedeti za njuno srčno zadevo, samo mesec in noč. Mili Bog, kako je to hudo! Jeseni mora k vojakom, h konjici je vzet. Oh, in Nežika ima tako rada tega zalega pobiča! — K Tavžljevi se je pa prihulil Drozgov pod okno. Brhek mladinec ta Drozgov, morda najzastavnejši v vaisi. Lansko jesen je bil odslužil vojake pa se vrnil kar moder in zal. Toliko je bil doživel in videl pa bi si želel zopet nazaj, kajti tu na Pogorju se mu zdi tako pusto. Dekletu je hudo. da bi jokala in se pognala skozi okno za njim, kadar odhaja. — Podliparjev pa moleduje pri Glavanovi. Ona je tako čudno hladna, ni ji zanj. Ko je pa toliko brhkejših na Višinju, in tudi ona je tako brhka. Saj niti vojak ni bil, so ga zvrgli; gotovo mu kaj manjka, ni pač popolen fant ta Lukec. si misli ona. Toda še žal ji bo, ji dopoveduje on, globoko ožaljen in nesrečen. Doma ga čaka grunt, naj ga ie čaka, skujal se bo in šel. Doli v nižavje, morda prav v Svitan ali pa celo čez morje, saj je tako neznansko bridko na Višinju. Pesem na vasi je zamirala, manj in manj je je bilo. Fantovsko gručo so razjedle srčne težave, le malo jih jc še ostalo. Repčev, Jarmov, Ravsov in Slakov, — sami bajtarski sini. Tem ni dehtel rožmarin, njim so bila okna gruntarskili zaprta; bajtarske so pa bile siromašne, niso premogle dekliških izb ne čumnat. Nu, ti ostanki na vasi so peli kar sami sebi, in tem bolj milo in tožno. Jutranja zarja je pa bila tako blaga. Vse te bridke težave je pregnala, vse te bolečine, ki so vso noč tako nemilostno žgale. Čredarski rog je zbudil dremavhe, živinče je šlo v pašo in gozdarji na delo. V kraju je bil včerajšnji pogorski sijaj in razcvit. Po potih so škripali vozovi, škrtali jarmi in pele podkve spočitih volov. In v čredarskem rogu, škripu voz in škrtu jarmov je utonilo to bolno koprnenje, vsi skriti vinarji in pa mikavne tuje dežele. V tem trdem delu je ohromel strah pred tujo nevarnostjo, v valujočem žitu potonilo žuganje tujih vojsk. Pogorcem 'se je obetal ajdov kruli, želi bodo rž in pšenico. Zrli so na bujno rast zoranih polj in prisluhnili tajni te tihe pogorske zemlje. Ne, vojne ne bo! Pogorski rod je močan, porojen na skali, in z ajdovim kruhom se ne mara kregati. In Pogorcev ves ostali svet ne briga: je mikàv ali grd. kričdv, razu-dan ali pust. — jih prav nič ne mika! Ajdov kruh je zorel na Pogorju. KLAVŽAR M.: EMIGRANTOM Primorska zemlja v robstvu gine, krivica nam se vsem godi, saj niti ura — dan ne mine, da tekla ne bi bratska kri. Požgani naši so domovi, teptana narodna zavest, na rokah bratov so okovi, nas v lice bije tuja pest. Cvet naših fantov v smrt pošilja, ta neizprosni naš tiran, nam jezik naš on izpreminja in uničuje vsaki dan. Tl emigrant ki si v svobodi, pozabljaš večkrat domek svoj, pogosto tavaš ti v zablodi pozabljaš, kaj bil cilj je tvoj. Pozabljaš ti dolžnosti svete, katere bratom si dolžan, okove zbiješ ti proklete, in dvigneš rod naš poteptan. Naj vendar se vzbudi kdor spava, naj se razlega klic glasan: »Primorska zemlja bodi zdrava, svobode zlate pride dan«. Madonnina del Tembien Slika Majke Boije prozvane po abesinsko) provinciji Tembien na grobu patih fašista divizije >28 Ottobre^. Na grobu piše: >Čovjeie prolazniče — ovdje počivaju legionari — koji SU'bili vjerni zakonima Rima —• U odnesu Duceu zadnji naš poklik? »^4 Noi!-!: (»II Piccolo^) t UČITELJ ANTON SKUR1N V lepo pomladno nedeljsko popoldne se je vil 22. preteklega meseca dolg sprevod na Šoštanj sko farno pokopališče, šolska mladina s pomladnim cvjetjem v rokah, starši in učiteljstvo, za krsto pa plakojoča vdova z dvema zapuščenima sirotama. Kako nasprotje: narava se prebuja k novemu življenju, a tu polagajo v mrzlo zemljo strto življenje. Iz srca zapeti refren: »Al prijatelja nazaj, nikdar več ne bo«, ki ga je tako občuten?) zapel mladinski zbor Šoštanj ske osnovne šole, nam je predočll pravo resnico: da prijatelja, dobrega učitelja in zvestega stanovskega tovariša Antona Skubina polagamo v zemljo. Komaj 41 let star, je končal svojo križevo pot in se preselil tja, kjer ni preganjanj, kjer ni meja, kjer ni časa. V osmi šoli soriške gimnazije, ga je zajela vojna. O Binkoštih 1. 1915 je bil doma na počitnicah, a v Gorico se ni mogel vrniti. 21 juga je po Nadiški dolini in čez Matajur in čez Mijo zapijuskal val sovraga v_lepo kobariško polje. Takrat se je začela pot trpljenja za pokojnega Toneta, kakor se je pričela za tisoče in tisoče našega naroda, pot ki še ni končana, trpljenje ki zahteva vedno novih žrtev. Vse si okusil dragi Tone: puškine cevi proti prsim, sladkosti internacije, vedno nadzorstvo in romanje iz službenega kraja v službeni kraj in ob koncu na cesti brez kruha. Vse to so prinesli civiliziranci z juga Tebi kot učitelju, a nešteto krivic in zla vsemu narodu. Ti si videl in trpel. Na Robediščah, sl po vojni pričel z učiteljevanjem. Ob nekdanji avstr.-italijanski meji leži visoko v bregovih ta vas, o kateri so pred vojno govorili, da še koza ne najde tja steze. A tudi tu si jim bil nevaren. In začelo se je putovanje v Lokovec, Če-povan, Banjšice, Krn, Staro selo in Sedlo, a naposled brez službe. Naposled sl prešel mejo, da sl ohraniš za bodočnost življenje in sile, ki jih bo naš zasužnjeni narod še krvavo potrebovaL Toda tu sl omahnil. Trpljenje je zrahljalo Tvoje zdravje in morilka učiteljstva, ki pobira navadno najpridnejše te je ugrabila, družinici in narodu, šoštanj-sko sončno pokopališče je zadnja postaja Tvojemu telesu, ne pa Tvoji duši, ki sedaj svobodno obiskuje visoki Km in »hčer planin« Sočo in vso ono zemljo, za katero si trpel, po kateri si hrepenel. In takrat ko bomo spet svobodno gledali to našo zemljico 'bo TVoja duša plavala med nami, kakor plava danes in nam pravi: Skozi trpljenje do cilja. Počivaj mimo v prelepi šaleški dolini. Tovariš ♦ Na šentvidski gori je umrl v prvi polovici marca župnik Franjo Hliš po rodu iz štajerske. Služboval je več let nepretrgoma na Tolminskem in Cerkljanskem. Pokopali so ga na šentvidski gori ob veliki udeležbi. Naj počiva v miru! (Agis) Na državni cesti Lj ubij ana-Vrhnika se je v noči iz 17 na 18 marca prepotila avtonesreča, katere žrtev je postal rojak Andrej Boié, carinski inspektor v obmejni Planini. Pokojni Bolé je bil rodom iz Postojne in je že več let nepretrgoma bil uslužben v Planini, kjer je bil splošno znan in priljubljen. Bil je poročen in oče treh otrok. Preostalim naše sožalje, pokojnemu pa naj bo lahka obmejna zemlja! (Agis) SVET/ KARLO HABSBURŠKI Dopisnik» International News Service«, javlja iz Beča. da je jedna deputacija austrijskih monarhističkih saveza predala kardinalu dru Innitzeru peticiju u kojoj sc tra-,ži kanonizacija posljednjeg austrijskog cara. STRANA 16. PAŠA KULTURNA KRONIKA ROJSTNI DAN JANKA SAMCA VIJESTI IE ORGANIZACIJA SEMESTRALNA SKUPŠTINA ISTAR. AKADEMSKOG KLUBA - - ■ ;lmila u 8 sntl na večer *>a se * .e., i ioi- ! tu« < > <• :. ■ > ..(vii kiwi slmliia odbor . TJ subotu -I .... i ni» |M umi jv» i';..... ^------- zana ie’éTal'na sèmestrìilp'a rškiipština za I jet- pomodne elanstvii kod studija odbor je zapo-nf'semestiir"l’retšj'edi.lk Cukon' Vlatko otvo- eeo prijom za Um rlvSl skupštinu pozdravio je prisutne i pret- j se h.leliKene.je. .a T*V. ^•‘‘AostVvl l'nr.vni e ...__............ viitim si> osvrnuo sa /nos novoe odbora da je našim, t piavm stavnika upravne vlasti. Zatim se osvrnuo nekoliko riječi na sadašnje prilike u Istri. Poslije toga slijedili su izvještaji pojedinih odbornika iz kojih se razabire da je kipi) tokom kratkog zimskog semestra prilično toga uradio. Iz tajničkog Izvještaja o klupskom radu, kojeg je podnio tajnik Renko Jasno se razabire dobra volja za rad naših akademičara, ali i nevolje koje ih prate kod nastojalija da ostvare svo] cilj. Već početkom zimskog semestra odbor je ozbiljno shvatio svoju zadaću. Održavali su se redoviti članski sastanci sa predavanjima i diskusijama. Tako je prigodom 15-godišnjlce Rapalla održano predava- ■'.vr i u i v i v u. ■ sa žnost novog odbora da je nastali. 1 pravni je odbor održao 18 odborskih sjednica, či.ins :rn sastanaka i jedan plenarni sastanak s nastavkom. , ■ , , Dne !) februara o. g- održan je med jiiklup-ski sastanak dRlo^ata našili stiHlciitslvili onii-/;rantskili oraaiiiscacija i'/ bjbbljaue, Beograda i Zagreba u Zagrebu. Tom je prilikom konstituiran »Radni odbor« kao centralni organ triju akad. emigrantski li organizacija u Jugoslaviji. Na tom Je sastanku klub preuzeo izdavanje mjesečnog bulle!ina »Nasi problemi«, koje je inicirao bratski klub iz Ljubljane, li se bulle!ini štampaju za savsku, primorsku, _ làì “Vii" ;iapsr^cf6rc^s prosvetnega oddelka banske uprave v Ljubljani praznuje te dneve svoj petdeseti rojstni dan. Jubilant se je svoj čas pridno udejstvoval na literarnem polju in je zlasti v vseh slovenskih listih in časopisih v Trstu priobčeval svoje pesmi. Služboval je dolga leta v Trstu kot učitelj. Po vojni se je preselil v Jugoslavijo, kjer je služboval v Mariboru, sedaj pa v Ljubljani. Rojaku m jubilantu tudi mi najiskreneje čestitamo! ________ »PRAGER PRESSE« O DUKIĆEVO.1 »MARIJI DEVICI« U nedjeljnom broju od 22. III. donosi »Prager Presse« pod naslovom »Zur neučakavischen Literatur« bilješku u kojoj registrira, da je Ante pukle u »Jadranskom koledaru za godinu 1936« objavio na čakavskom istarsko-kastavskom narječju pjesmu, koja je i posebno otisnuta: »Marija devica, čakavska pjesma s tumačem rijeci i naglasa«, te dodaje, da će podrobno Du-kićevo razlaganje o čakavskom naglasu u vezi sa oživjelim zanimanjem za čakavsku poeziju i njezine originalne forme što se poglavito osnivaju na naglasu, naići na osobitu pažnju. DUKICEVI AFORIZMI NA POLJSKOM U pretprošloj svesci časopisa »Przeglađ polsko-jugoslowiansku što ga izdaje PoH-sko-jugoslovenska Liga u Poznanju, izašao je izbirak aforizama i maksima iz »Pogle-da na život i svijet« od Ante Dukića u prijevodu Viktora Bazielicha. VSEBINA 5 ŠTEV. REVIJE MISEL IN DELO Uredništvo: Vprašanje odgovornosti, Ju-rii Glavič: Podravje v luči nemške iredente, Svetozar 11 e š i č : Ob osemdesetletnici prof. Ferda Seidla. Gustav §.).l > h • Narodno-socialistična vzgoja v Nemčiji, Ur. C Nagode: O avtomobilizmu drugod m pri nas, Obzornik, knjižno poročilo Temni oblaki nad Renom (Dr. B. Vrčon). Kongres delavskih zbornic, Drobtnine. EMIGRANTSKA KNJIGA Mednarodna liga za človeške pravice (Ligue int. pour la def. d. d hu-mains, Paris Ue, 27 rue 'Jean Dolem) izda ta mesec knjigo Kurta Grossman-na- »Ljudje med mejami«. Knjiga je posvečena vsem brezdržavlJancem in stane v prednaročbl 50. vezana 60 dinarjev. PREDAVANJE G. FRANCA SMODEJA O NARODNIM MANJINAMA. 15. marta je u Prosvetnem društvu u Beogradu održao predavanje o manjinama g. Franc Smodej. Posebno je istaknuo krivice koje se dogadjaju našim manjinama u Koruškoj i u Italiji. Na koncu je naglasio da se u Jugoslaviji mora ponovno probuditi sto jaci osjećaj za naš narod u ropstvu. dom IS-ffodlsnltce Kapana Garzano pmuiva- m* ouiieum t/v‘V’’ nie za emigrante u društvenim prostorijama, drinsku i vrbusku bamnimi Osim to„a done Na komemoraciji Rapalla, koju je priredio Sa- senc su dvije režolucije. Kva Jj«® kóiim vez nacionalnih studenata, govorili su nasi j poziv Musso loia 11 ,,,,,11,, ni ran le članovi kolege Bratulič i »obrila. Za Rapallo . poziva omtadmu P0“”PjTmnii priredilo je komemoraciju i Akad. društvo .ahjanskog rata „ Abtsmji. tu s 1 lezoluujti »Danica« govorio je kolega Renko. Isto pre-| objavili mnogi eviopski hstovl. y ... • .. . ......... ,i>. n«f v 11 ,<. ( i . 1,.... 1 m i i,, koiom se oMKl.iu.ii* osni davanje održano je i u »Slomškovem društvu« U klubu održana je ova predavanja: kol. Vodi nelle Josip: 65-godišnjica Viktora Cara himna; kol. Janko Marijan: Smjernice 11 jadu naše emigrantske omladine: kol. Sirotič miios. O poljoprivredi Istre; kol. DcITančeski Josip: O Istarskoj narodnoj pjesmi; kol. Sironic Milivoj: O Istarskim narodnim poslovicama * zagonetkama. ,,. . Na komemoraciji za Sve Svete na MU' -goju sjetili su se članovi pjevači svojih pokojnika tč istarskih žrtava, članovi pjevači otpjevali su na sprovodu pok. dr. Radoničića, unjy. prof, jednu tužaljku. Ovoga je semestra o»«»-van klupski »dvanajsterac«, koji se marljivo sprema za nastup preko ljeta za vrijeme velikih praznika u Krku, gdje kani naš kjiij prirediti za svoje članove i članove bratskih emigrantskih akademskih organizacija iz Ljubljane i Beograda dvomjesečno ljetovanje. Klub je bio i ovoga semestra u tijesnim odnošajima sa svim našim emigrantskim udruženjima, naročito sa kolegama iz Ljubljani. Beograda. Za Sv. Mikuiu priredio je •>» '> ' zajednici sa omladinskom sekcijom brusiva »Istre« tradicijonalno vece sa velikim uspje liom. Klub je nadalje saradjivao sa »Istrom« s kojom je urijek zajednički nastupao u važnijim društvenim priredbama, kao sto j >' 1“ pokladna zabava 11 »Kolu«, božićnica za ‘lje cu i dr., sa ženskom sekcijom Jug. Matice po mažući i njoj kod priredaba. U Djačkom internatu nalaze se tri naša člana 1 jedna članica u svojstvu prefektice. Ovog semestra postignuto Je susretljivosću Kuratorlja 1 Uprave d,lučkog internata da mogu članovi kluba dobiti izdašan ručak uz re zijske troškove. Time je mnogim članovima, koji su bili upućeni 1111 ručak na »l'rcbianu« u veliko pomognuto. Potrebno bi bilo, da se SLIJEDEĆI BROJ NAŠEGA LISTA IZLAZI 24. APRILA. JUGOSLAVENSKO NAKLADNO D.D. „OBNOVA” Masarykova 28 ZAGREB Tei. 6646-6648 Šalje na svaki zahtjev badava i franko: POPIS odabranih zabavnih i poučnih knj’iga (Romani, novele, omladinske i dječje knjige dr.) Nadalje ostale svoje popise: Znanstvena i naučna djela. - Zakoni Kraljevine Jugoslavije. — Pravna 'iteratura. — Zbirke rješidaba vrhovnih sudišta. Udžbenici xa visoke, srednje a osnovne škole ob avili mnogi ovropsKi m»co,.. ! druga rezolucija, kojom se osmljtije osnivanje partijskih emigrantskih organizacija. Nakon pročitanih svili izvještaj» i kratke, diskusije izabran Je slijedeći novi odbor: Prclsjeduik. Miljavac Ante, slini. jur. Potpretsjcdnik: Posedel Ante. stud. agr. Tajnik I* Sirotić Nadim, stud. šum.: taj-nik li: llefraiiće-ki Josip, stud phil.; blagajnik I: Božić Slavko, stud. phil.; blagajnik II: Vodinelić Josip, stud. phil.; arhivar: Sironić Milivoj, stud. plul.: odborn*k Lu**sii* Janko, stud teli. — Nadzorni odilo.*: ! ukou člatko. cand. im*.; Jernej Josip, canti, mr.; Renko ' ^PreuzimajiičiKuprJvi! kluba, novi preisjed-nik zahvaljuje s«* na povjerenju * prelazi na hiranje delegata za »Radni odbor«. Izabrani su Jednoglasno: • a'iko 'J; '';;1:'* cand. teh. za lunkcijn prcts.jednlka, losedt Ante, stud. agr. za funkciju tajnika. "Ij** •» izabrana 4 nova člana seniora i to. Motika Ivo, dipl. pravnik; segata Josip, ing* asr** " cič Ivo', dipl. pravnik; Pribetic Stjepan, dipl. pravnik. Zahvala Jugoslcvenskoj Matici Zenska sekcija Jugosl. Matice darovala Je Istarskom akad. klubu .r>00.— (petstotina) dinara kao uskršnji dar. Istarski akademičar, toplo se zahvaljuju i ovim putem plemenitim gospodjamu. Apel Istarskog akadem. kluba Istarski akad klul) moli svu nasu Javnost, a naročitu našu inteligenciju, da ga pomogne u sabirnoj akciji oko sakupljanja najnužnijih udžbenika za naše siromašne studente. KONCERT ISTRSKIH PESMI društva »Tabor« Društvo »Tabor« v Ljubljani je gotovo eno na j agilne jših in naj delavne j-ših naših organizacij. Ne da se povedati in ne popisati, koliko skrbi in koliko truda zahteva samo za dnevno prehrano in preskrbo preko 100 osebam. Agilni in neutrudljivi »Taborjani« delajo naravnost čudeže. Lepo jih je karakteriziral bivši ban gosp. dr. Marušič, ko je nekoč rekel: »Taborjani so kakor srake. Povsod poberejo, kar se jim da in kar najdejo, vse spravijo na kup, da s tem pomagajo in lajšajo gorje svojim bratom«. Iz nič so začeli in postavili lepo enonadstropno hišo, v kateri ima zavetišča do 150 brezdomcev. Poleg tega skrbi društvo, da vsi ti nesrečneži dobe dnevno toplo hrano. Za članstvo in javnost se vrše vsaki četrtek lepa predavanja. Na delu so tudi razni odseki, med katere spada pevski odsek gotovo med naj agilne j še. Pevski odsek »Tabora« ima 54 pevk in pevcev in spada danes med najboljše pevske zbore v Ljubljani. Pevski zbor »Tabora« nastopi večkrat s samostojnimi koncerti, v radiju in sodeluje skoro na vseh nacionalnih prireditvah. Dne 25 aprila t. 1. priredi pevski zbor »Tabora« zopet svoj samostojni koncert, in sicer v najlepši dvorani Trgovskega doma. Zbor bo proizvajal samo istrske pesmi, kompozicije gosp. prof. Šantla, kajti nobeden naših skladateljev prav gotovo ne pozna tako dobro istrsko pesem, kot gosp. prof. v Ljubljani šantel Sodelovali bodo tudi odlični solisti, kakor- koncertna sopranistka Justina Dolenčeva, koncertni baritonista gospod Tone Petrovčič, radijski orkester ter dvospev gospa J. Kajin in gospod Marko Gržinič in gospa M. Zor-nada in gospod Josip Zornada. Uvodno besedo o istrski pesmi bo govoril gosp. prof. Bačič. Dirigent je gosp Fr. Venturini. — Koncert bo opsegal naslednji spored : 1) O istrski pesmi govori gospod prof. tlači c * 2) ’ Brajša-šimtei: »Predobri Bože«, Istrska himna, mešani zbor s spremi je vanjcm radijskega orkestra, poje »Tabor«; 3) S. šantel : »Veli Jože«, mešani zbor s spremi je vanjem orkestra, poje »Tabor«; 4) S, šantel: »Venao Istrskih popevaka«, dvoglasni ženski zbor s spremljevanjem orkestra, poje »Tabor«; , 5) S. šantel: »Istrski motivi«. Igra radijski orkester: fi) S. šantel: a) »Oče nebeski«, b) »*”.1»-nac«, bariton solo s spremljevanjem orkestra poje gosp. Tone Petrovčič; 7) »Oj, igrala to zlatno jabuko«, dvospev pojeta gospa Josipina Kajin In gospod Marko Gržinič; . . 8) »Ispod duba«, dvospev pojeta gospa Marij» Zornada in' gospod Josip Zornada; 9) S. šantel: a) »Moja zemlja«, b) »Moj sin«, sopran solo s spremljevanjem klavirja poje gospodična Justina Dolenčeva; 10) Narodne po harmonizaciji S. Šantla, a) »Napitnica«, b) »Lipa Mare«, c) »Popuh-nul je tihi vetar« č) »Tamo dole puli mora«, d) »Je li sve to Istina«, poje mešani zbor j» Til t) oro, . 8 koncertom »Tabora« nam bo dana prilika slišati tipične istrske pesmi in glasbo, tedaj pravo istrsko folkloro. Zbor bo nastopil v narodnih nošah. DROBNE VESTI IZ NAŠE DEŽELE — lO.OflO komada čokolade darovao je Ricci istarskim balilania. * - Ivan Paštrovič imo ic u kamenolom u Rezancima kod Svctvičenta. Zadobio jc teške tjelesne ozlijede. ♦ - U Puli su izložili jedan abesinski redenik n staklenom izlogu, a čuva ga mili-cioner Mario Gerini koji jc navodno ubio nožem jednog Abesinca i odnio mu redenik s patronama. * - Kriiiiničari su ubili u Odolini jednog financijskog stražara. * — Mina je ranila radnike Martina Orlića i Ivana Biliča u rudokopu boksita kod Svet-vinčenta. Slične rane su zadobili i braća Remigij i Domenik Runić. * — Kordon Svetog Mauricija dobio je Cobolli-Gigli (Kobol), renegat iz Trsta i potsekretar fašističke vlade. * — Mihu Baniča, starca od 76 godina iz Marcane, pregazio je neki motociklista na cesti Marčana-Barbau. * — Išića Paškvala iz Valture ugrizla je zmija u lijevu ruku. Ruku će mu odrezati. ♦ — Istarsko školsko nadzorništvo (Provveditorato agli studi) bit će osnovano od 1 jula u Puli. Do sada je Provcditorat bio u Trstu za cijelu Julijsku Krajinu. Slični Proveditorati bit će u Rijeci, Gorici i Zadru. ♦ — Blagoslovljene palme poslali su iz Pule vojnicima u Africi. Prigodom blagoslova govorili su puljski župnik dr. Angeli, kapucin Bonaventura i kapelan mornarice dr. Ferrerò. ♦ — Radi bega čez mejo sta bila prijavljena oblastem Leopold M r ž e k iz Brd i Alojzija Habé iz Idrije. * — V Dobravi so dobili v seniku mrtvega 80-letnega Ivana Božiča iz št. Vida nad Vipavo. ♦ — Po nesreči je ustrelil v Komnu 13-letni Stanislav Volčič s puško 15-lctnega Radivoja Mržeka. Izrabil je odsotnost staršev in prišel do lovske puške, s katero se je potem odigrala tragedija. * — V Postojni so proslavili z velikimi slavnostmi praznik balile. Običajne ceremonije, kakor jc to navadno. So bile združene seveda s povzdigovanjem »tega ljubkega italijanskega obmejnega mesteca«. Glavna skupština »Istre« u Sušaku Skupštini su prisustvovali Viktor Car F.min i Rlkard Katalinić Jeretov. U nedjelju prije podne održana jc glavna godišnja skupština društva »Istra« u Sušaku. Skupštini Je prisustvovao veliki broj članova med,ju kojima i gg. Viktor Car Kinin 1 Rikard Katalinić Jeretov. Njihovo prisustvo sakupljeni su pozdravili sa velikim oduševljenjem. Pretsjednik društva iznesao je rad udruženja, naročito tešku borbu oko zbrinjavanja emigranata. koji napušta ju rodni kraj I dolaze j ovamo. Zatim su podneseni izvještaji tajnika, I blagajnika i revizora, koji su primljeni jed- j noglasno i sa odobravanjem. Iz svili izvještaja ! razabire se da Je i prošle godine obavljen ve- j liki rad pun požrtvovan.ja t ljubavi za svoj | oteti kraj. Nova uprava izabrana je jednoglasno. Pored toga organizirane su sekelte: socijalna, propagandna i zabavna. RAZGLAS V smislu 88 17., 20. se obveščajo vsi člani društva »Tabor« v Ljubljani, da bo imeli društvo v nedeljo dne 20. aprila t. 1. nb pol devetih zjutraj v dvorani Trgovskega doma (Gregorčičeva ulica) svoj V. redni letni občni zbor z dnevnim redom: I ) poročila funkei.jonarjev, •>) poročilo preglednikov, 3) volitve upravnega in nadzornega odbora ter dveli overovatel jev, 4) slučajnosti. V slučaju, da se ob napovedani uri ne zbere na občnem zboru vsaj ena polovica vse«a članstva, bo občni zbor sklepčen v smislu 8 21 pravil pol nre kasneje ob vsakem številu navzočih članov. V Ljubljani, dne fi. aprila 1936. ODBOR. Šesti redni chčni zbor Ohjem Laško Na Jožefovo se je vršil v prostorih narodne Sole v r.aškom fi. redni občni zbor Orient Laško. — Radi preoddaljenosti mnogih Članov ni bila udeležba tafta, kot jo je odbor pričakoval. Predsednik Bratuž Marij je ojvoril občni zbor s spominom na žrtve in na našo zasužnjeno zemljo. Počastil je tudi 80 letni rojstni jubilej zagrebškega nadškofa dr. Antona B a u e r J a, zaščitnika vernili v Julijski Krajini. Spomnil se Je tudi v toplih besedah saveznega vodstva in vseh bratskih društev. Posebno se je zahvalil banovinskemu sosvetu v Ljubljani za podeljeno podporo v korist zadnjim pribeži!ikoni iz Julijske Krajine in oblastem za razumevanje naše težke usode. O poteku dela v preteklem letu so podrobneje poročali društveni funkeijonarji. Orjem Trbovlje je zastopal rojak Drago Palior, ki je i niči v imenu odseka iz Ljubljane propagandni govor. Navzoči so z aplavzom sprejeli bodrilne besede predavatelja. Staremu odboru je bila podana razreSnica in na predlog rojaka dr. Ferda Delaka Jc bil ponovno soglasno izvoljen dosedanji odbor z rojakom Bratužem na čelu. V odboru su dva nova člana: Dr. Ferdo Delak in Mirko C e-k a d a. Redni občni zbor »Sloge« v Kranju Emigrantsko društvo »Sloga* v Kranju bo imelo svoj redni letni občni zbor dne 19. aprila 1930 ob 9 url dopoldne v Narodnem domu v Kranju. Dnevni red občnega zbora je običajen. Pozivamo vse emigrante v Kranju In v okoliel kakor tudi vsa emigrantska društva v bližini, da nas ta dan posetijo in se našega občnega zbora udeležijo po svojili delegatili ■ili celo v večjem številu. Prijetno hi nam bilo, če bi nas obiskali v večjem številu. Javite nam svojo udeležbo na društveni naslov. ▼ — Aretiran je bil v Cerknem trgovec Viktor Purgar, star 27 let, stanujoč v Idriji, ker se je hotel izogniti zaporu, ki bi ga moral odsedeti in je dobil zato od oblasti opozorilo Obsojen je bil na tri mesece zapora. ♦ — »Gazzetta ufficiale« z dne 23 marca prinaša dekret, v katerem se votira za vzh. Afriko zopet 950 miljonov lir. Do sedaj znašajo stroški 8 miljard 120 miljonov. * — V vzh. Afriko pošiljajo čudne idole, ki naj bi pomagali pri zmagovanju laški armadi. Najprej so poslali Madono iz Pompej, potem Madono Varuhinjo, sedaj pa pošljejo še kip Marije Tolažnice. BIVŠI POLITIČNI KAZNJENCI IZ JULI JSKE KRAJINE Tovariše, bivše politične kaznjence iz julijske Krajine, ki so prejeli okrožnico podpisanega pripravljalnega odbora, prosimo, da nam z blagohotnim pospešenjem sporoče svoje pripombe in predloge. Za pripravljalni odbor Bratstva bivših političnih kaznjencev iz Juliiskc Krajine: DR. JOŽE DEKLEVA s. r. ANTE GERBEC s. r. USKRSNA PRIPOMOĆ ISTARSKIM SIROMAŠNIM PORODICAMA Ženska, sekcija Jugoslovenske Matice d Zagrebu izručila je Banovinskom odboru Jugoslovenske Matice iznos od 3.000 dina-ra, i to: I) za nabavu živeža istarskim siromašnim porodicama 2.500 dinara 2) kao pripomoć Istarskom akademskom klubu 500 dinara. G. Mirko Ettinger darovao ic preko Ženske sekcije Jugoslovenske Matice za siromašne Istrane vreću brašna U ime nadarenih siromašnih Istrana zahvaljuje se BANOVINSKI ODBOR JUGOSL. MATICE. Glavna skupština Jugoslovenske Matice u Zagrebu održat će se u nedjelju dne 10 maja 193« « 10 sati ujutro u dvorani »Jadranske Straže* u Zagrebu, Gajeva ul. 28 sa slijedećim dnevnim redom-i. Pozdrav pretsjednlka. 2. Izvještaj tajni' ka. 3. Izvještaj blagajnika. 4. Izvještaj dele-S®ta podružnica i povjereništava Jugosloven-ske Matice. 5. Izvještaj nadzornog odbora. 6. Apsoiutorij upravnom odboru. 7. Biranje novog upravnog i nadzornog odbora. 8. Predloži* u cilju izbora delegata članstva Jugosl«' venske Matice u Zagrebu za spomenutu glavnu skupštinu sazi vije se članski sastanak Rfb članova za dne 19 aprila 1930 (Bijela nedjelja) u io sati ujutro u društvenim prostori** Ovaj broj „Istre" je tiskan na rotacionom papiru Tt. Karl Funder-Molbling (Austrija) Čujte, čujte, svi Turisti: svak nek priliku iskoristi; Bog nam dade tople dane, pa nam treba hladne hrane! Hladna hrana Sladoled, moj je Specijalitet! To vrijedi samo za Turiste, jer Vi toga znali niste; pa nek Vam kažu Sušačani, koji znadu još od lani, da imam i slatkiša bolji, da su svakome po volji! Preporučam se L. BRATOŠ SLADOLEDARNA U SUŠAKU NE ZABORAVITE POSLATI PRETPLATU! JADRANSKA PLOVIDBA D. 0. - SUSAK Dnevno brza parobrodska služba iz Sušaka za Dalmaciju i obratno, s polaskom iz Sušaka u 16 sati. Dnevne redovite parobrodske veze u svim smjerovima i za sva kupališna i Ije-tovališna mjesta jugoslovenske obale. Ugodna turistička putovanja za Dalmaciju, nadalje za Dalmaciju i Grčku, uključi v vožnju, hranu i krevet, uz umjerene cijene. Dva puta sedmično brze pruge iz Venecije za Dalmaciju i obratno. Redovita parobrodska služba za promet putnika i tereta iz Sušaka, Trsta i Venecije, za Dalmaciju, Albaniju i Grčku. Prvoklasni parobrodi — dobra kuhinja i posluga. TRAŽITE PROSPEKTE. Upute daje Direkcija u Sušaku, sve njezine agencije, svi uredi ,,Putnik-a“ i društva „Wagons-Lits-Cook“ VINOGRADARSTVO se ne može zamisliti bez modre galice, ali nije svejedno, kakva se modra galica upotrebljava. Stalnim poboljšavanjem metoda proizvodnje uspjelo je tvornici ZORKA u Subotici, da proizvede savršenu mo.-dru galicu svoje marke. Ova se modra galica jedina proizvodi pod stalnom državnom kontrolom, a kvalitativno nije dostignuta. Iz toga je razloga od velike važnosti, da se kod kupnje izričito zahtjeva modra galica marke „ZORKA" è'-.' ' .V. POZOR OBRTNICI, TRGOVCI I PRIVATNICI! VINKO MIKULICIC SUŠAK KOMISIONI I AGENTURNI POSAO JURAJ GALOVIĆ SUŠAK J Uvoz — izvoz južnog suhog i svježeg voća, i zemaljskih proizvoda Telefon: 196 Brzojav: SVEVOCE FILIPA DEUTSCHA SINOVI ZAGREB, VRBOVCEVA ULICA 1 PRODAJE GOMVO PRVO SVIJU VRSTA TELEFON SO-47 GRADSKA ŠTEDIONICA SUŠAK i_ _ 1 1-^ ■ I S. SP1TZERA NASU. TRANSPORTNO IOTPREMNIČKO D. D. ZAGREB, ILICA 16 I. KAT TELEFON BROJ 55-39 OBAVLJA SVE VRSTI TRANSPORTA .....KAO / PRESELENJA ...... U VLASTITIM POKUĆTVENIM KOLIMA TRGOVINA MANUFAKTURNE I KRATKE ROBE »X PAUNU« V. DAKIĆ — SUŠAK RIJEKA, CORSO BROJ 3 Bogati izbor razne manufakturne, pletene i kratke robe. Košulja, kravata, čarapa za gospodje, gospodu i djecu. Potpuni izbor pribora za krojačice i krojače. Solidna i brza podvorba sa umjerenim cijenama. VELIKI IZBOR PROLJETNIH TKANINA ŠTEDIONICA SAVSKE BANOVINE U ZAGREBU osnovana na temelju Uvedbe Bana Savske Banovine od 4. oktobra 1930* broj 20267II* 1930. Središnjica Zagreb, Gajeva ulica broj 2 a Telefon 32-56, 99-10 eee Ulošci na uložnim knjižicama Din 40,000,000*-Ulošci na tekućem računu Din 54,000.000*- Prima uloške na uložne knjižice i tekuće račune. Posebna grana poslovanja : Redovita vezana štednja na 5 i više godina uz najpovoljnije uvjete. Podjeljuje vjeresije općinama, gradovima, zemljišnim zajednicama, imovnim općinama, zatim hrvatskim seljačkim, srpskim zemljoradničkim zadrugama te privatnicima uz hipotekarno jamstvo. Savska banovina preuzima čitavom svojom imovinom i prihodima neograničeno i neopozivo jamstvo za sve obaveze Štedionice Savske Banovine u Zagrebu a napose za uloške i njihovo ukamaćenje. 1É|IP Najnoviji model sportske cipele, n: : koja se može da nosi sa i bez jezika. guspuuu najnoviji model, izradjen tz najboljeg boks3 jffifgmà sa perforiranim ukrasorn^—— i širokim, ramom. MMOMMéM »ISTRA« izlazi godinu. — Oglasi ,:r.kr„r.:;. V”S^ S'.U .m;:"»2.:.,«;.« «ra»’ ćajnina Jugoslavenske Stampe d. d.. Zagreb. Masarykova ulica 28a. — Za tiskaru odgovara: Budoll Polanović. sa Ameriku 2 dolara “* Varšavske 6 — Teak: Ste Zagreb. Ilica 131.