ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
prejeto: 2001-06-03	UDK 75.046(497.4/.5-14):248.153.7
VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI
Željko DUGAC
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijest i filozofiju znanosti, Odsjek za povijest medicinskih znanosti, HR-1000 Zagreb, Demetrova 18 e-mail: dugac@hazu.hr
IZVLEČEK
Članek obravnava predmete, darovane v istrskih svetiščih kot izraz prošnje in/ali zahvale, povezane z različnimi zdravstvenimi težavami ljudi med 17. in 20. stoletjem. Preučevani so darovi zaobljube, ki so bili izdelani iz srebra in ponazarjajo dele človeškega telesa, in darovi, ki so na simbolične in asociativen način povezani z določenim delom človeškega telesa in njegovo bolečino ali poškodbo, kot na primer bolnikova oblačila, nakit in ortopedski pripomočki. Na osnovi terenskega raziskovanja so ugotovljene lokalitete, na katerih so se ohranili votivni predmeti, medtem ko so na osnovi podatkov iz ustnega izročila zabeležene danes že izumrle oblike votivnih darov in običaji takšnega darovanja.
Ključne besede: darovi zaobljube, votiv, narodna medicina, Istra, 17. stoletje, 20. stoletje
EX VOTO IN ISTRIA
SINTESI
L'articolo tratta gli ex voto riguardanti problemi di salute, offerti nei santuari dell'Istria tra il XVII ed il XX secolo in segno di preghiera e/o ringraziamento per grazia ricevuta. Sono prese in esame offerte votive confezionate in argento e rappresentanti arti del corpo umano, ed ex voto che, in maniera simbolica o per associazione, ricordano determinate parti del corpo umano, il dolore o le lesioni sofferte; ad esempio indumenti, gioielli e apparecchi ortopedici del malato. Mediante indagine sul campo sono stati individuati i luoghi in cui sono conservati i doni votivi, mentre sulla base di tradizioni orali sono descritte forme di ex voto ormai scomparse e usanze che accompagnavano tali offerte.
Parole chiave: offerte votive, ex voto, medicina popolare, Istria, XVII secolo, XX secolo
Ml
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
Uvod
U prilogu obradujem zavjetne darove koji su se poklanjali vezano uz različite tjelesne bolesti u pojedinim svetistima u Istri od 17. do 20. stoljeca. Zavjetni darovi ili votivi o kojima ce biti riječi, svojim plastičnim oblikom oponasaju dijelove ljud-skog tijela ili su s bolestima i ozljedama u simboličko-asocijativnoj vezi.
Buduci da se za sada nisu pronasli obimniji arhivski podaci o votivim predmetima na području Istre, o majstorima i radionicama koje su ih izradivale, te običajima vezanim uz njihovu uporabu, za izradu ovog rada prije svega koristim podatke iz usmene povijesti sakupljene prilikom terenskog istraživanja u hodočasničkim svetistima smjestenim na području devet dekanata Porečko-pulske biskupije i u svetistu u Strunjanu. Prilikom terenskog istraživanja na navedenom području utvrdeni su i loka-liteti na kojima su do danas sačuvani zavjetni predmeti. Na jednom lokalitetu zabi-lježena su kazivanja o postojanju votivnih darova koji su naknadno unisteni.
Rasčlambom samih predmeta utvrdio sam njihov oblik, količinu, stilske karakteristike, starost, simboličko-asocijativno značenje i vezu s pučkim predodžbama o nastanku i liječenju bolesti.
Iznosim rezultate nastale tijekom terenskih proučavanja hodočasničkih svetista u Bujama, Batvačima kod Peroja, i Sijani kod Pule.
Votiv ili zavjetni dar
Pod pojmom votiv ili zavjetni dar u ovom prilogu podrazumijeva se predmet koji je trodimenzionalnog oblika i koji prikazuje različite dijelove ljudskog tijela. Zbog svoga izgleda on se naziva identifikacijski ili anatomski votiv. Obraduju se i votivi u obliku različitih predmeta koji se simbolično i asocijativno vežu uz odredeni dio ljudskog tijela i njegovu bolest ili ozljedu. Takvi su predmeti obično odjeca, nakit, raz-ličita ortopedska pomagala i oruda iz svakodnevne uporabe koja su izazvala ozljedu.
Votivi kao predmeti koji se svojim simboličnim, asocijativnim ili konvencio-nalnim oblikom vežu uz prosnju i/ili zahvalu molitelja (Makarovič, 1991, 8) nalaze se na području susreta pučkog i službenog, etnoloskog i teoloskog, medicinskog i antro-poloskog. U sebi objedinjuju pretkrscansko naslijede, magično-mistične elemente, folklor, ali i zahtjeve svoga vremena.
Unatoč tomu sto se vec 1896. u Zborniku za narodni život i običaje južnih Sla-vena javljaju zapisi koji govore o darivanju votiva,1 hrvatska i slovenska znanstvena javnost opsežnije se izvjescuje o votivima od tridesetih godina 20. stoljeca kada su objavljeni radovi N. Kus Nikolajeva (Kus Nikolajev, 1928, 37-45), i M. S. Filipovica
1 "Sveti je Rok zagovornik onih, koji boluju na nogama ili rukama. Taj dan drži narod za svetak i po-lazi na prostenje. Kod mise daruje na oltar novce, vlakno, svijece, ruke i noge, sto su ih licitari napravili od voska" (Horvat, 1896, 244).
478
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
(Filipovič, 1933, 6-7). U to doba votive na području Slovenije i Hrvatske izučava i slavni njemački istraživač pučkih običaja zavjetnog darivanja R. Kriss (Kriss, 1930, 87-112). Od tada je objavljeno vise studija koje obraduju zavjetne darove pojedinih svetišta ili povijesno-medicinske i povijesno-umjetničke karakteristike odredenih votiva.
Suvremeni istraživači na području Slovenije, npr. G. Makarovič i D. Žitko, daju opsežne studije votiva Etnografskog muzeja u Ljubljani (Makarovič, 1991) te votiva pomoraca (Žitko, 1992). U Hrvatskoj je u poslijednje vrijeme takoder objavljeno nekoliko suvremenih studija o votivima. Tako D. Alaupovič-Gieldum objavljuje rad o votivima Svetog Klementa u Poljicama (Alaupovič-Gieldum,1997, 147-164). Teološkim značajkama zavjetnih darova bavi se M. Biškup (Biškup, 1993, 26-36), a votivima u sklopu medičarskih i voštarskih obrta L. Kašpar (Kašpar, 1981, 109-112). I. Lentič u svojim istraživanjima zlatarskih obrta u Dubrovniku (Lentič, 1984) i sjevernoj Hrvatskoj - Varaždinu (Lentič, 1981) daje osnove za utvrdivanje majstora i radionica koje su se bavile izradom votiva od plemenitih metala.
Važno je napomenuti da još uvijek nedostaju analize zlatarskih radionica na području Istre koje bi mogle utvrditi podrijetlo pronadenih srebrnih zavjetnih darova.
Votiv - svetac zaštitnik - hodočašce
Darivanje votivnih darova prilikom zdravstvenih tegoba ili kao zahvala na primljenome zdravlju pojava je koja prati ljudsko društvo od pradavnih vremena do danas. Votiv se daruje na svetomu mjestu, pojedinom božanstvu za koje se smatra da može izliječiti bolest ili osigurati ispunjenje moliteljeve prošnje.
Več drevna mezopotamska i egipatska kultura rabe prinošenje votivnih darova (Schauerte, 1965, 897), a u antici nailazimo na darove za koje možemo sa sigurnošču reči da su prineseni zbog zdravstvenih tegoba (usp. Margotta, 1967, 54; Jeager, 1988, 9-17). Ti su se votivi prinosili u Eskulapovim i Higijinim hramovima, obično kao izraz zahvale na primljenomu zdravlju, nakon tretmana kojima su bolesnici u tim svetištima bili podvrgavani (Grmek, 1963, 212; Schalke, 1995, 17-19).
Antički votivi često prikazuju dijelove ljudskog tijela s vidljivim patološkim pro-mjenama. (usp. Grmek, Gourevitch, 1998) To ih i razlikuje od votiva koji se javljaju u kasnijim vremenima i koji obično prikazuju zdrav organ. U arheološkom muzeju u Puli postoje predmeti za koje se smatra da su votivnog karaktera, no niti jedan ne prikazuje nikakve patološke karakteristike več normalno gradene organe ljudskog tijela.
Uz votive koji prikazuju dijelove ljudskog tijela te pojedine patološke promjene na njima u antičko se doba koriste i tekstualni votivi isklesani u kamenu, te odječa kao zavjetni dar. Tako u Vodiču kroz Heladu, Pauzanija opisuje Eskulapov i Higijin hram u Sikionu pa kaže da se skulpture božanstava zbog odječe koja je na njih obješena i pričvrščena pojasevima ne mogu lako vidjeti (Pauzanija, 1989, 105).
479
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
Darivanje zavjetnih darova ocito je bilo duboko ukorijenjeno u svijesti puka, pa ga i crkva prihvača, bez obzira na pocetne rasprave i negodovanja kao o poganskom naslijedu (Freedberg, 1989, 136-137).
U zapisima Gregorija iz Tura zapažamo da se vjernici na grobu svetog Martina mole kod tjelesnih bolesti (Georgi Florentini Gregorii Santus, 1980, col. 924), a več od 9. stolječa pocinje se oblikovati skupina svetaca kojoj se ljudi obračaju za pomoč pri razlicitim tjelesnim bolestima. Tijekom slijedečih stolječa katalog i broj tih svetaca razlicit je u odnosu na pokrajine i razdoblja (Badurina, 1990, 189).
Na podrucju Istre štovali su se sveci koji su bili opče poznati u cijeloj krščanskoj Europi ali i neki ciji je kult bio lokalan i koji su bili manje poznati ili potpuno nepoznati u ostalim europskim zemljama. Posebno valja istaknuti kultove istarskih svetaca Maura, Eufemije i dr., te kult svete Foške, koja doduše nije izvorno istarska svetica, ali je štovanje u Istri bilo osobito jako za razliku od ostalog dijela Hrvatske i Slovenije gdje je kult bio posve nepoznat. Najomiljenije svetacko lice u Istri, kao i u cijeloj Hrvatskoj, bila je Blažena Djevica Marija. Njoj je posvečen največi broj hodo-časničkih svetišta, a na ispitanom podrucju samo su u njezinim svetištima pronadeni srebrni identifikacijski votivi.
Stovanje svetaca zaštitnika i njihovo darivanje u uskoj je vezi s hodocaščem kao oblikom odlaska na neko sveto mjesto gdje covjek može ostvariti posebno prisan odnos s Bogom i od njega izmoliti zdravlje. Hodocašča se u krščanstvu javljaju od 2. stolječa, isprva kao znatiželjan posjet Svetoj zemlji i grobovima pojedinih svetaca na kojima su se dogadala cudotvorna ozdravljenja. Nakon što su muslimani u 12. stolječu zauzeli Svetu zemlju, rijeka hodocasnika upučuje se k europskim svetištima (Belaj, 1995, 7). Tako se kao najpoznatija europska hodocasnicka središta izdvajaju Santiago de Compostela, Rim, Loretto a kasnije Lurd i Fatima. Za Istrane je najbliže veliko hodocasnicko odredište bio Trsat kao najstarije hrvatsko marijansko svetište koje se vezuje uz dolazak Nazaretske kučice daleke 1291. godine (usp. Cvekan, 1985; Radauš-Ribarič, 1993, 115-125).
Osim tih velikih hodocasnickih odrednica, kuda se išlo jedan put na godinu ili jedan put u životu, svaki je kraj imao svoja lokalna hodocasnicka svetišta do kojih se hodalo na odredene blagdane, a nerijetko i s tocno odredenom svrhom. Ako je bila rijec o svetištu ciji je patron pojedini svetac, hodocastilo se na dan toga svetca i to s prošnjom koja je u djelokrugu moči toga sveca. Jedna od najpoznatijih svetica kojoj su se ljudi zagovarali za zdravlje je svakako sveta Foška cije je svetište kraj sela Batvaci kod Peroja bilo omiljeno hodocasnicko mjesto. Za razliku od svete Foške koja je za Istrane imala patronat vezan iskljucivo uz odredene tjelesne bolesti, sveta se Fuma (Eufemija) štovala u razlicitim životnim potrebama i nisam mogao zabilježiti izravan i iskljuciv protektorat nad odredenim zdravstvenim problemom ili bolešču.
480
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
Srebrne zavjetne pločice. Nepoznati autor, druga polovica 17. stoljeca.
Crkva Majke Milosrda, Buje. Silver offering plates. Unknown author, second half of the 17th century, Church of the Mother of Grace, Buje.
481
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
U svetišta Blažene Djevice Marije hodočastilo se kod svih vrsta tjelesnih bolesti. Hodočašča su se obično odvijala na Gospine blagdane od kojih su najznačajnij Marijino Uzašašče (15. 8.) i Rodenje (10. 9). U Istri su posebno štovana slijedeča marijanska svetišta:
-	Za ljude iz Vižinade i okolice to je svetište Majke Božje u Božjem Polju, te sve-tište Majke Božje od Prikazanja u Strunjanu i Majke Božje od Milosti u Bujama (Baf, 1998).
-	Okolica Novigrada hodočastila je do Majke Božje Ilirske u Novigrad.
-	Umažani do Gospe Žalosne (Jelovac, 1998).
-	Poreč i okolica do Majke Božje od Zdravlja u Poreču (Bartolič, 1998a).
-	Pazinština je hodočastila do Majke Božje na Skrilinah u Bermu (Masinič, 1998).
-	Žminjani i okolica hodočastili su do svetišta koje se nalazi izmedu Žminja i Svetvinčenta koje su nazivali Majka Božja Svetomore (Rupnik, 1997).
-	Motovunci do Majke Božje na Subjentu kod sela Meluni.
-	Okolica Buzeta i mjesta pod zapadnim obroncima Učke hodočastila su do Blažene Djevice Marije od Karmela na Boljunskom Polju (Katun) (Udovičič, 1998).
-	Labinština je hodočastila do Majke Božje na Drenu u Sumber (Bartolič, 1998b).
-	Istočna istarska obala je hodočastila u Hreljiče (Princ, 1998).
-	Stanovnici podno istočnih obronaka Učke išli su do Majke Božje u Kraj.
-	Vodnjan i okolica do Majke Božje Traverse, a Puljani do Sijane (Jelenič, 1998).
Istarski votivi
Anatomski votivi pripadaju tipu votiva izravno vezanih uz čovjeka-pojedinca i predstavljaju osobne zdravstvene probleme. To ih izdvaja od kolektivnih zavjeta koji su se tijekom povijesti darivali najčešče vezano uz prijetnje pošasti kuge i kolere. Na području Porečko-pulske biskupije pronadeni su očuvani primjerci u dvama sve-tištima. Jedno je svetište Gospe od Milosti u Šijani kod Pule, a drugo svetište Majke Božje od Milosti u Bujama. Votivi iz Buja potječu iz 17. stolječa. U arhivu svetišta postoji bilješka novigradskog biskupa i povjesničara Jakova Filipa Tomasinia koji je zapazio nemar u održavanju srebrnine i zavjetnih darova, te je 1644. sastavio zapis kojim nareduje upravitelju da čuva zavjetne darove. U tu je svrhu Giov. Matteo Madrucci godine 1651. brižljivo prikupio sve srebrne i metalne zavjetne predmete na drvenoj ploči oko reljefnog lika Gospe (Milohanič, 1997, 15-16). Ta ploča je u cijelosti sačuvana do danas i nalazi se u sakristiji crkve. Zapažamo da se u njezinu središnjem dijelu nalazi reljefni prikaz Majke Božje s Djetetom koje leži umotano u povoje. Na svakoj strani je po jedan reljef andela, a ostali prostor ispunjava 27 srebrnih reljefnih pločica koje prikazuju različite dijelove ljudskog tijela te osobe u položaju prošnje. Od pojedinih dijelova tijela zapažamo: oči, uho, grudi, ruke u cijeloj dužini, odvojeni prikaz šake, noga u cijeloj dužini, te odvojeni prikaz stopala.
482
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
Nailazimo i na deset pločica koje prikazuju muškarce i žene u klečečem položaju sa sklopljenim rukama za koje ne možemo definirati kojom su nakanom bile poklonjene. Na jednoj je pločici prikazan profil čovjeka koji ne mora predstavljati neki zdravstveni problem vezan uz glavu več možda prikazuj e odredenu osobu. Niti na j ednom prikazu nije vidljiva nikakva patološka promjena, več isključivo normalno gradeni ljudski organi. Po medusobnoj sličnosti zavjetne pločice upučuju na jednog majstora koji ih je izradivao i na iste kalupe po kojima su bile izradene. Po stilizaciji, nisu starije od 17. stolječa. Buduči da su se u ovoj crkvi našle u tolikom broju, a da na ostalim lokalitetima u Istri i susjednim dijelovima Slovenije nisu pronadeni slični darovi, može se pretpostaviti da ih je izradio lokalni majstor koji je svoje proizvode prodavao u Bujama. Sve su to lijepo izradene pločice koje ukazuju na majstorovu vještinu ali i blagu pučku naivnost u stilizaciji. Na žalost zbog nedostatka detaljnijih povijesno-umjetničkih studija o zlatarskim obrtima ne postoje nikakvi podaci koji bi detaljnije precizirali njihovo podrijetlo.
U svetištu u Sijani pronadena su dva votivna predmeta od srebra koja prikazuju ljudsku nogu i dijete umotano u povoje; po stilskim karakteristikama potječu iz 19. stolječa. Uz njih nalazimo i veči broj votivnih srdaca koja se obično ne poklanjaju vezano uz tijelesne bolesti nego kao izraz duhovnog predanja i zahvalnosti.
Za razliku o anatomski figuriranih votiva kakvi se susreču u crkvama u Bujama i Sijani, u Crkvi Svete Foške kod sela Batvača, oko šest km zapadno od Vodnjana postojali su zavjetni darovi koji su bili sasvim drugačijeg oblika. Podaci o njima do-biveni su iz usmenih kazivanja lokalnog stanovništva (Kancijanič, 1998a; Kancijanič, 1998b; Kutič, 1998; Vitasovič, 1998). U toj je crkvi sve do drugog svjetskog rata postojao živi običaj darivanja odječe, oruda, ortopedskih pomagala i nakita kao zavjetnog dara (Jelenič, 1991, 41). Kako je crkva tijekom rata oskvrnuta, a 1955-56. tadašnji župnik I. Pereša daje spaliti veliki dio tekstilnih i drvenih darova, danas se u crkvi ne nalazi niti jedan votivni dar iz toga doba. Zabilježena su usmena priopčenja stoga posljednji dokazi nekadašnjih navika zavjetnog darivanja svetici. Kazivači navode da su se u crkvi prinosili dijelovi odječe koji su predstavljali dijelove tijela koje je zahvatila bolest. Najčešči razlog zagovora bili su bolovi u ledima i ekstre-mitetima, glavobolja i neplodnost.
Leda su predstavljali muški prsluci (krožati, krožeti, kružeti) i poklanjali su se najčešče kod reumatičnih bolova u ledima. Carape su darivane kod bolesti nogu, a kod uslišanih prošnji vezanih uz funkciju hoda, darivale su se različite štake i štapovi. Bolesti gornjih ekstremiteta dijelile su se tako da su bolovi koji su zahvačali rame i gornji dio ruke bili predstavljeni prslukom ili košuljom, a za bolesti donjeg dijela ruke i šake darivao se prsten.
Osim bolova u tijelu, svetica je bila zaštitnica i kod bolova u glavi pa su se i te tegobe na odgovarajuči način prikazivale kroz zavjetne darove. Tako je darovani rubac (facol, faculet) značio glavobolju. Svetici su se zagovarali i kod neplodnosti i
483
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
tada je kao zavjetni dar prinošen moliteljičin donji platneni dio odjece zvankamizot.
Povrede ekstremiteta i drugih dijelova tijela vrlo su cesto iskazivane i zavjetnim darovima u obliku različitog oruda koje je služilo u svakodnevne svrhe i koje je prilikom rada izazvalo ozljedu (Dugac, 1999, 71-76).
Darivanje odjece kao zavjetnog dara zabilježeno je prema navodima anonimnog kazivača i u Strunjanu. Tamo je šezdesetih godina 20. stoljeca jedna žena darovala svoju vjenčanu haljinu kao zavjetni dar za ozdravljenje svoga supruga oboljelog, navodno, od tumora na mozgu. Taj je dar kasnije upotrijebljen za izradu albe i pokrivala za misni stol.
Zaključak
Anatomski votivi, tj. votivi koji plastično prikazuju pojedine tjelesne organe ili cijelo tijelo te votivi simboličko-asocijativnog karaktera kao što je odjeca, orude, nakit itd., pradavni su posrednici u komunikaciji izmedu ljudskog i božanskog, prilikom različitih životnih tegoba, osobito kod pojave bolesti.
Zavjetnim se darovima izražava pučki analogijski način razmišljanja prema kojem stanoviti predmet može predstavljati cjelinu kao što je tjelesni organ ili cijelo tijelo. Votiv u svijesti molitelja predstavlja produžetak njegova tijela, produžetak koji je u mogucnosti predstavljati tijelo i izmoliti učinkovit, ozdravljujuci utjecaj na pravo fizičko tijelo. Prineseni je predmet trebao osigurati nazočnost molitelja i onda kada on tjelesno ode iz svetišta, a time i neprestanu molitvu i podsjecanje sveca na odre-denu potrebu ili neprestanu zahvalu na primljenu daru. Kroz to se jasno izražavaju poznati imitativni i prijenosni magijski obrasci (Frazer, 1977, 20-21) koji su se spretno upleli u pučke oblike pobožnosti.
O sličnim običajima uporabe votiva izvještava nas i L. Kriss-Rettenbeck u svojim opsežnim i straži vanj ima zavjetnih darova u srednjoj Europi (usp. Kriss Rettenbeck, 1971). Različiti ikonografij ski prikazi takoder uprizoruju izgled starih prošteništa i votiva u njima.2 Sve su to svjedočanstva koja govore da načini zavjetnog darivanja u Istri nisu usamljeni, nego su dijelom ustaljene pojave proširene diljem Europe.
Doba nakon drugoga svjetskog rata, a napose pokoncilsko doba s promjenama u služenju obreda i modernizacija crkava, uvelike je smanjilo i reguliralo te stare običaje te je zavjetno darivanje, pritisnuto suvremenim potrebama i ukusom, po-primilo nova obilježja. Zub vremena, česte preinake ali i ignorancija i vandalizam, uništio je tekstilne votive i različite oblike oruda i ortopedskih pomagala, pa je njihova primjena postupno padala u zaborav.
2 Drvorez Lijepe Marije iz Regensburga kojeg je dvadesetih godina 16. stoljeca načinio Michael Ostendorfer prikazuje trijem crkve prepun raznovrsnih anatomskih votiva, alata i dijelova odjece, prema njemu možemo pretpostaviti da je slično mogla izgledati i unutrašnjost crkve svete Foške kraj Batvača.
484
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
Uporaba zavjetnih darova koje resi osobnost molitelja (bilo da ih je molitelj sam izradio ili su bili dijelovi molitelj eve svagdanje uporabe) u naše je vrijeme u Istri potpuno nestala, a prijeti opasnost da se izgubi i spomen na njih. Jednako se tako uporaba anatomskih votiva u Istri u današnje vrijeme potpuno izgubila što je u suprotnosti s ostalim dijelovima Hrvatske i Slovenije gdje se još mogu pronači sve-tišta gdje je taj oblik darivanja živ (usp. Dugac, 2000, 95-107).
Do sada provedeno istraživanje na području Istre utvrdilo je da je količina očuvanih votivnih predmeta te pisanih svjedočanstava o njima mala. Podaci iz usmene povijesti, naprotiv, otkrivaju važne podatke o rijetkom tipu votivnog darivanja koji se koristio u crkvi Svete Foške kraj Batvača. On predstavlja vezu s pradavnim oblicima votivnog darivanja kakvi su se susretali u antičko doba, a zatim su u modificiranom obliku bilježeni u srednjovjekovnim svetištima diljem krščanske Europe. Taj se običaj na području Istre zadržao sve do sredine 20. stolječa, a zatim je nepovratno izgubljen.
VOTIVE OFFERINGS FOR HEALTH IN ISTRIA Željko DUGAC
Croatian Academy of Sciences and Arts, Institute of Historical Research and Philosophy of Science, Department of History of Medical Sciences, HR-1000 Zagreb, Demetrova 18 e-mail: dugac@hazu.hr
SUMMARY
Votive offerings are objects with which people wish to establish a communication with divinity and to obtain, by prayer, a positive impact on somebody's health. Considering that certain objects kept in the Archaeological Museum in Pula could not be fully confirmed as having been truly associated with the offerings given in connection with health and illness, the research carried out so far has confirmed that the oldest material and archive traces about votive offerings are linked to the 17th century health. The artefacts were found in the Sanctuary of the Mother of Grace in Buje. They were made of silver embossed plates indicating different parts of the human body. The archival records in the sanctuary confirm their presence in 1644 and 1651. This date was also confirmed by the stylistic characteristics of the offerings.
Silver votive reliefs indicating the human body were also found in the Sanctuary of the Mother of Grace at Šijana. According to their stylistic features, they were dated to the 19th century. No archival documentation that would reveal any kind of details as far as these finds are concerned has been found.
On the basis of the oral tradition collected in the area of Vodnjan Deanery,
485
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
accounts on votive offerings in the Church of St. Foska near the village of Batvaci were recorded. All the offerings from this church were indeed destroyed during World War II as well as after, but the oral tradition in respect of these offerings is still very much alive. They comprised of the sick person's clothing, his everyday tools, orthopaedic implements and jewellery. The clothing, orthopaedic implements and jewellery symbolically delineated various sick part of the human body, while the everyday tools indicated different wounds. Such votive offerings have their roots in the pagan comprehension of objects and their role in the origin of illness and as such bear witness to the old customs in use in the region of Istria until the 20th century.
Key words: votive offerings, ex voto, folk medicine, Istria, 17th century, 20th century
IZVORI I LITERATURA
Alaupovic Gjeldum, D. (1997): Sveti Klement u pučkoj pobožnosti Poljica. Ethno-logica Dalmatica 6/'97. Split, Etnografski muzej, 147-164.
Baf, A. (1998): Alojzije Baf, župnik u Vižinadi. Usmeno priopcenje. Pismena bilje-ška u autorovoj arhivi.
Badurina, A. (1990): Četrnaest svetih pomočnika. U: Badurina, A. (ed.): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog krščanstva. Zagreb, Krščanska sa-dašnjost.
Bartolic, I. (1998b): Ivan Bartolič, Stari Pazin, svečenik u miru. Usmeno priopcenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Bartolic, M. (1998a): Marijan Bartolič, generalni vikar Porečko-Pulske biskupije. Usmeno priopčenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Belaj, V. (1995): Hodočaščenje kao kulturnopovijesna pojava. U: Kovačič, G. (ed.): Proštenjarske crkve Hrvatskog Zagorja. Gornja Stubica, Muzeji Hrvatskog Zagorja.
Biškup, M. (1993): Teološko razmišljanje o suvremenim marijanskim zahvalnicama i darovima ex-voto. Bogoslovska smotra, l-2/'93. Zagreb, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta, 26-36.
Cvekan, P. (1985): Trsatsko svetište Majke Milosti i franjevci njeni čuvari. Trsat, Franjevački samostan na Trsatu.
Dugac, Ž. (1999): Votivi kao pokazatelji zdravstvene kulture, Magistarski rad. Zagreb, Sveučilište u Zagrebu.
Dugac, Ž. (2000): Votivni darovi sv. Roku kot priprošnja za zdravje. Etnolog, 10/00. Ljubljana, 95-107.
Filipovic, M. (1933): Slavonski votivi od voska. Glasnik etnografskog muzeja u Beogradu, 8/33. Beograd, 6-7.
486
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
Frazer, J. (1977): Zlatna grana. Beograd, Beogradski Izdavačko-Grafički zavod.
Freedberg, D. (1989): The Power of Images. Chicago, The University of Chicago Press.
Georgi Florentini Gregorii Santus (1980): Opera omnia. U: Patrologiae Latinae, tomus 71. Bruxelles, Turnholti.
Grmek, M. D. (1963): Bolnica. U: Šercer, A. (ed.): Medicinska enciklopedija, Vol. II. Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ.
Grmek, M. D., Gourevitch, D. (1998): Les maladies dans l'art antique. Paris, Fayard.
Horvat, R. (1896): Narodna vjerovanja s bajanjem - Koprivnica u Hrvatsko. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 1/96. Zagreb, JAZU, 244.
Jaeger, W. (1988): Ey votives in Greek antiquity. Documenta Ophtalmologica, 68/'88. Dordrecht, Kluwer Academic Publisher, 9-17.
Jelenic, M. (1997): Vodnjan i okolica. Vodnjan, Program Mi.
Jelenic, M. (1998): Marijan Jelenic, župnik u Vodnjanu. Usmeno priopčenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Jelovac, B. (1998): Božo Jelovac, župnik u Novigradu. Usmeno priopčenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Kancijanič, I. (1998): Ivan Kancijanič, r. 1944. - Vodnjan. Kazivač. Pismena bilje-ška u autorovoj arhivi.
Kancijanic, Z. (1998): Živka Kancijanič, r. 1945. - Vodnjan. Kazivač. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Kutic, A. (1998): Ana Kutič, r. 1923. - Vodnjan. Kazivač. Pismena bilješka u autor-ovoj arhivi.
Kašpar, L. (1981): Najnovija ispitivanja medičarskog i voštarskog obrta u Varaž-dinskom kraju. Etnološka istraživanja, 1/'81. Zagreb, Etnografski muzej, 109-112.
Kriss Rettenbeck, L. (1971): Bilder und Zeichen religiöse Volksglaubens. München, Verlag Georg D.W. Callwey.
Kriss, R. (1930): Volksreligiöse Opferbräuche in Jugoslawien. Etnolog, 1/'30. Ljubljana, 87-112.
Kus Nikolajev, M. (1928): Votivi nerotkinja. Etnolog, 2/'28. Ljubljana, 37-45.
Lentic, I. (1981): Varaždinski zlatari i pojasari. Zagreb, Grade Instituta za Povijest Umjetnosti.
Lentic, I. (1984): Dubrovački zlatari. Zagreb, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatska.
Makarovič, G. (1991): Votivi. Ljubljana, Slovenski etnografski muzej.
Margotta, R. (1967): Medicina nei secoli. Milano, Mondadori.
Masinic, I. (1998): Ivan Masinič, župnik u Tinjanu. Usmeno priopčenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
487
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 2
Željko DUGAC: VOTIVNI DAROVI ZA ZDRAVLJE U ISTRI, 477-488
Milohanic, M. (1997): Bujska Gospa Crkva Majke Milosrda kroz povijest. Buje, Župno viječe Buje.
Pauzanija (1989): Vodič kroz Heladu. Split, Laus.
Princ, I. (1998): Ivan Princ, župnik u Raklju. Usmeno priopcenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Rupnik, Z. (1997): Zdravko Rupnik, Lindar, svečenik u miru. Usmeno priopcenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Radauš Ribaric, J. (1993): Manifestacije marijanske pobožnosti s folklornim obi-lježjima Hrvata u pokoncilsko doba. Bogoslovska smotra 1-2/93. Zagreb, Kato-lički bogoslovni fakultet Sveučilišta, 115-125.
Schalke, T. (1995): Diseases in Wax. Berlin, Toppan Printing.
Schauerte, H. (1965): Votiv und Weihegaben. U: Buchberger, M. (ed.): Lexikon fur Theologie und Kirche, Vol. X. Freiburg, Verlag Herder.
Udovičic, R. (1998): Ratislav Udovičič, Roč, svečenik u miru. Usmeno priopcenje. Pismena bilješka u autorovoj arhivi.
Vitasovic, J. (1998): Josip Vitasovič, r. 1923. - Batvači. Kazivač. Pismena biljeska u autorovoj arhivi.
Žitko, D. (1992): Ex voto: votivne podobe pomorcev (Immagini votive della gente di mare). Koper, Knjižnica Annales, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko.
488