RADIOLOGIA IUGOSLAVICA Anno 14 DECEMBER 1980 Fasc.4 PAOPRIETARll IDEMQUE EDITORES: SOCIETAS RADIOLOGIAE ET MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE ET SOCIETAS MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE FOEDERATIVE REI PUBLICAE IUGOSLAVIAE LJUBLJANA UDK 616-073.75 + 615.849+ 616-()()6-07 /-08:621.039.8(05)(497.1) Radio!. lugosl. 1 1 YU ISSN 0485-893X SIEMENS Computer-Tomograp sa momentalnom slikom Somatom vrši snimanje snopom zraka u kratkom vremenu. Snimanje i rekon­strukcija slike traju samo 5 sekundi. Znaci, nakon 5 sekundi mažete odluciti: izbor novog sloja, kontrastno sredstvo, novo pozicioniranje pacijenta ili-o.k. Momentalna slika cini to mogucim. Prednost, napr. pri kontroli funkcija: svakih 10 sekundi dobiva se novi Tomogram. Rezultat: brzi, temeljiti i neopasni pregledi više pacijenata u kratkom vremenu. Ovo Vam pruža samo Rbntgen-Computer­Zastupstvo u Jugoslaviji: Tomograph SOMATOM - razvijen na iskustvu BANEX BANEX BANEX/ MEDITEHNA Siemensa u podrucju Trg Sportova 11, Makedonska 33/V, Belasica B.B./Rajon 40, rentgentehnike i elektronike. 41000 Zagreb. 11000 Beograd. 91000 Skopje. SOMATOM od Siemens-a RADIOLOGIA IUGOSLAVICA PROPRIETARII IDEMQUE EDITORES: SOCIETAS RADIOLOGIAE ET MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE ET SOCIETAS MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE FOEDERATIVE REI PUBLICAE IUGOSLAVIAE Ljubija-na ANNO 14 DECEMBER Fasc. 4 1980 Collegium redactorum: N. Allegretti, Zagreb -Xh. Bajraktari, Priština -M. Bekerus, Beograd -E. Bi9aku. Priština -F. cengic, Sarajevo -M. Dedic, Novi Sad -J. 0ordevic, Sarajevo ­S. Hernja, Ljubljana -D. lvanicevic, Zagreb -B. Karanfilski, Skopje -B. Kastelic, Ljubljana -K. Kostic, Beograd -S. Ledic, Beograd -A. Lovrincevic, Sarajevo ­ B. Mark, Zagreb -N. Martincic, Zagreb -L. Milaš, Zagreb -J. Novak, Skopje -l. Obrez, Ljubljana -F. Petrovcic, Zagreb -S. Plesnicar, Ljubljana -S. Popo­vic, Zagreb -B. Ravnihar, Ljubljana -Z. Selir, Sremska Kamenica -P. Soklic, Ljubljana -G. Šestakov, Skopje -V. šobic, Beograd -š. špaventi, Zagreb ­ M. Špoljar, Zagreb -D. Tevcev, Skopje -B. Varl, Ljubljana Redactor principa lis: L. Tabor, Ljubljana Secretarius redactionis: J. škrk, Ljubljana Redactores: T. Benulic, Ljubljana -B. Tavcar, Ljubljana U QK 616-073. 75+615.849+616-066-07 /-08:621.039.8(05)(497.1) Radiol. lugosl. YU ISSN 0485-893X lzdavacki savet revije Radiologia lugoslavica: M. Antic, Beograd -Xh. Bajraktari, Priština -D. Bilenjki, Sarajevo -K. Granic, Beograd -N. lvovic, Titograd -N. Kapidžic, Sarajevo -A. Keler, Niš -M. Ku­bovic, Zagreb -L. Lincender, Sarajevo -M. Lovrencic, Zagreb -M. Matejcic, Rijeka -Z. Merkaš, Beograd -P. Milutinovic, Beograd -J. Novak, Skopje ­ P. Pavlovic, Rijeka -· S. Plesnicar, Ljubljana -L. Popovic, Novi Sad -M. Porenta, Ljubljana -R. Stankovic, Priština -V. Stijovic, Titograd -l. šimonovic, Zagreb ­ J. škrk, Ljubljana -L. Tabor, Ljubljana -l. Tadžer, Skopje -B. Tavcar, Ljubljana Tajnica redakcije: Milica Harisch, Ljubljana Doprinosi ustanova na osnovu samoupravnih dogovora: Onkološki inštitut v Ljubljani Inštitut za rentgenologijo KG, Ljubljana Institut za radiologiju Klinicke bolnice u Novam Sadu Radiološki institut Medicinskog fakulteta Priština Klinika za nuklearno medicino, KC, Ljubljana Pomoc reviji: CILAG-CHEMIE, Schaffhausen ELEKTRONSKA INDUSTRIJA, Niš KRKA. Novo mesto LEK. Ljubljana FOTOKEM IJA. Zagreb SCHERING A. G .. Berlin (A!kaloid) SIEMENS SLOVENIJALES, ljublj,111:, Univerzalna decimalna klasifikacija: Inštitut za biomedicinsko informatiko, Medicinska fakulteta, Univerza v Ljubljani RADIOLOGIA IUGOSLAVICA Casopis za rendgendijagnostiku, radioterapiju i onkologiju, nuklearnu medicinu, radiobiologiju, radiofiziku i zaštitu od ionizantnog zracenja Glasilo Udruženja za radiologiju i nuklearnu medicinu Jugoslavije i Udruženja za nuklearnu medicinu Jugoslavije lzlazi cetiri puta godišnje Pretplata za ustanove 400 din, za pojedince 200 din lzdavaci: Uprava Udruženja za radiologiju i nuklearnu medicinu Jugoslavije i Izvršni odbor Udruženja za nuklearnu medicinu Jugoslavije Adresa redakcije: Onkološki inštitut, Vrazov trg 4, 61000 Ljubljana Broj cekovnog racuna: 50101-678-48454 roj deviznog racuna: 50100-620-000-32000-10-5130/6 LB -Ljubljanska banka -Ljubljana Odgovorni urednik: prof. dr. L. Tabor, Ljubljana Reviju Radiologia lugoslavica indeksiraju i/ili abstrahiraju: Medico -informationdienste GmBH, Berlin, revija »Physics in Medicine and Biology« i Biomedicina Slovenica Tiskala Tiskarna Slovenija, Ljubljana RADIOLOGIA IUGOSLAVICA ANNO 14 DECEMBER Fasc. 4 1980 SADR2:AJ Rendgenska dijagnostika Problem izbora kontrastnog sredstva i njegov uticaj na kvalitet i komplikacije u mijeloradikulografiji Ledic s. Perkutana transhepaticna holangiogratija sa Chiba iglom -naša iskustva Rubinic M., M. Blaževic Patologija ureterocela kod dece Grivceva-Janoševic N. Spektrometrija rendgenskih zraka pomocu apsorpcione metode šolic F. Radiološka dijagnostika u Hrvatskoj Katunaric D., K. Pavlekovic, B. Srdar, M. Tomekovic Radioterapija i onkologija Oboljenja štitaste žlezde pracena arteri'jskom hipertenzijom i redergin Popovic D., S. Djurica Surgery and radiotherapy of operable breast cancer -5 years survival (retrospective study) Lukic F., M. Kaucic Randomized prospective tria! comparing two treatment schedules of 5-Fluorouracil, methyl-CCNU, and vincristine in advanced colorectal cancer Naglas M., A. Kmetec Ginekološki verukozni karcinom Lešnicar H., T. Benulic, J. Kuhelj Prognostic significance of immunologic tests in patients with metastatic malignant melanoma Rudolf Z., G. Serša, E. Tekavcic Nuklearna medicina Vrednost mioglobina u serumu bolesnika sa miokardnim infarktom Maksimovic J., B. Karanfilski, L. Srbinovski, Gj. Šestakov 505 515 519 525 531 539 545 . 549 557 561 Dinamicka metoda za eksperimentalno odredivanje LSF gama kamera Kasal B., S. Popovic 565 Kompjuterski postupak za kontrolu uniformnosti gama-kamere Bašic M., s. Popovic 569 Radiobiologija Kaj nam nudi in kaj obeta interferon Schauer P. Diferencijalna citotoksicnost nitroaromatskih lijekova iz jugoslavenske farmakopeje Korbelik M. 579 Vprašanja kancerogeneze: 1. Temeljni hipotezi o maligni transformaciji Schauer P., J. Škrk 585 Varia Recenzije 588 Saopštenja 590 RADIOLOGIA IUGOSLAVICA ANNO 14 DECEMBER Fasc. 4 1980 TABLE OF CONTENTS Diagnostic radiology The problem of choice of contrast media and its influence to the quality and complication in myeloradiculography Ledic s. Our experience with Chiba needle applied in percutaneous transhepatic cholangiography Rubinic M., M. Blaževic Uretroceles in children Grivceva-Janoševic N. Spectrometry of X-rays by absorbition method šoli-6 F. Diagnostic procedure in Croatia Katunaric D., K. Pavlekovic, B. Srdar, M. Tomekovic 505 515 519 525 531 Radiotherapy and oncology Disease of thyroidea with hypertension and redergi,n Popovic D., S. Djurica Surgery and radiotherapy of operable breast cancer -5 years survival (retrospective study) Lukic F., M. Kaucic Randomized prospective tria! comparing two treatment shedules of 5-fluorouracil, methyl-CCNU, and vincristine in advanced colorectal cancer Naglas M., A. Kmetec Verrucous carcinoma of the female genital tract Lešnicar H., T. Benulic, J. Kuhelj Prognostic significance of immunologic tests in patients with metastatic malignant melanoma Rudolf Z., G. Serša, E. Tekavcic 539 545 549 553 557 Nuclear medicine Serum myoglobin level in patients with myocardial infarction Maksimovic J., B. Karanfilski, L. Srbinovski, Gj. Šestakov 561 Dynamic method for improvement of the measurments of LSF of gamma cameras Kasal B., S. Popovic Computer use in the assessment of field uniformity ot gamma cameras Bašic M., s. Popovic 565 569 Radiobiology Interferon: present status and its perspectives Schauer P. Ditferential cytotoxicity of nitroaromatic drugs used in Yugoslavia Korbelik M. Questions on carcinogenesis: 1. basic hypothesis about malignant transformation Schauer P., J. Škrk Varia Book rewiews Reports Za potrebe medicinskih snimanja proizvodimo: -medicinski rendgen film »SANIX R-90«, za brzu strojnu obradu -medicinski rendgen filrn »ORWO HS-90«, za brzu strojnu i rucnu obradu -medicinski rendgen film za mamografiju »SANIX M« za rucnu obradu -medicinski rendgen film -zubni »SANIX super D-10« -mediC'inski rendgen film za panoramska snimanja celjusti »STATUS« Za potrebe fotomikrografiranja: -mikrofilm NF sa kemikalijama za obradu, podesan za razne sisteme Za potrebe fotolaboratorija: -za snimanja u crno-bijeloj tehnici KB tilmova osjetljivosti 14, 17 i 21 DIN -za izradu crno-bijel-ih fotografija fotografske papire EFKEBROM, EMAKS i EMAKS PE -za snimanja u kolor tehnici kolar-negativ film NM-20/135-24 i 135-36, NM-20120 i NM-21 110-12 i 126-12, te kolor film za izradu dijapozitiva R D-21 / 135-36 i R D-21 120 -za izradu kolor fotografija kolor fotopapir MC II HS s odgovarajucim kemikalijama za izazivanje slika u boji Za sve detaljne obavijesti i primjenu na raspolaganju vam stoje naši strucnjaci TVORNICA FILMOVA I FOTO-PAPIRA ZAGREB, HONDLOVA 2 HOPE INDUSTRIES STROJEVI ZA AUTOMATSKO RAZVIJANJE RENDGEN FILMOVA VELIKI RADNI KAPACITETI POUZDANI SISTEM ZA REGENERACIJU VELIKA BRZINA ULAZA JEDNOSTAVNA INSTALACIJA Za sve informacije izvolite se obratiti na: KOMPAKTNA KONSTRUKCIJA OSIGURAN SERVIS ZAGREB, HONDLOVA 2, TELEFON 223 033 VOJNOMEDICINSKA AKADEMIJA U BEOGRADU, RADIOLOŠKI INSTITUT PROBLEM IZBORA KONTRASTNOG SREDSTVA I NJEGOV UTICAJ NA KVALITET I KOMPLIKACIJE U MIJELORADIKULOGRAFIJA Ledic s. Sadržaj: Kvalitet kontrastnog sredstva za radikulomijelografije se ceni prema kvalitetu snimaka i njegovoj toksicnosti. Kvalitet snimaka zavisi od koncentra­cije joda u ml kontrastnog sredstva, njegovoj viskoznosti i nacinu mešanja sa likvorom. Lokalna i opšta toksicnost zavrsi od hemijske strukture, osmolarno­sti, viskoznosti, koncentracije i kolicine te resorptivne sposobnosti kontrast­nog sredstva a ogleda se u ranom iritativnom delovanju i kasnim lezijama meninga. Autor analizira sve ove parametre i zakljucuje da liposolubilna kon­trastna sredstva treba eliminisati iz upotrebe osim u opravdanim slucajevima uz potpunu evakuaciju posle završenog pregleda. Zbog pojave sve veceg broja arahnitisa posle upotrebe jonizujucih hidrosolubilnih kontrastnih sredstava tre­ba težiti i njihovoj potpunoj eliminaciji i zameni sa nejonizujucim koja se danas smatraju najoptimalnijim za eksploraciju celog spinalnog kanala. UDK 616.832-073.75 Deskriptori: mielografija, kontrastna sredstva -analiza, kontrastna sredstva -škodljivi ucinki Radiol. lugosl., 14; 505-514, 1980 L Uvod -Cilj svakog rendgenološkog pre­gleda je da se dobiju kvalitetni rendgenogra­mi a da se bolesniku ne nanese nikakva šte­ta ili pogoršanje osnovne bolesti. U dijagno­stickoj rendgenologiji postaji mogucnost takvog oštecenja bolesnika; s jedne strane upotrebljava se kontrastno sredstvo (k. s.) a s druge strane prilikam raznih punkcionih i intravaskularnih manipulacija kateterima uvek može doci do raznih nepoželjnih kompli­kacija. To pogotovo vredi za mogucnost ošte­cenja finih diferentnih struktura mijelona i meninga prilikam eksploracije spinalnog ka­nala. U ovom radu pokušacemo da osvetlimo problem izbora k. s. i njegov uticaj na kvalitet i mogucnost komplikacija u mijeloradikulo­grafija. Kratak pregled razvoja k. s. za mijeloradi­kulografije -U svom razvoju bile su do ne­davno strogo diferencirane dve grupe k. s.: a. -grupa liposolubilnih k. s. za eksploraciju celog spinalnog kanala i b. -grupa hidroso­lubilnih k. s. koja su bila rezervisana samo za pregled kaudalnog dela spinalnog kanala. Razvoj liposolubilnih k. s. možemo podeliti u dve faze. U prvoj fazi su jodirana ulja ne­zasicenih masnih kiselina sezamovog odnos­no lanenog ulja (Jodipin, Lipiodol) koja su _J uveli Siccard i Forestier pocetkom tridesetih godina a koja su bila u upotrebi tridesetak godina i izbacena zbog slabe resorptivnosti i teških oštecenja meninga, a nakon sinteti­zovanja monojodnih alkoholnih estera fenilun­decilne kiseline (Pantopaque, Myodil). Po­red njih danas se nešto više preferiraju zbog bolje resorptivnosti monojodni alkoholni es­teri stearinske kiseline (Duroliopaque). Razvoj hidrosolubilnih k. s. mažemo pode­liti u tri faze. U pocetnoj fazi su natriumske monojodne soli metansulfonske kiseline (Me­thiodal, Abrodil, Kontrast U) iz pedesetih godina (Lindblom, 1946) uz obaveznu lumbal­nu anesteziju koja su bila u upotrebi preko dvadeset godina. Od 1964 godine (Campbell et al.) hidrosolubilna trijodna k. s. u obliku metilglukaminske soli jotalamicne kiseline (Conray 60) a od 1970 godine (Baumgartner et al.) trijodne metilglukaminske soli jokar­micne kiseline (Dimer X) predstavljaju drugu fazu kojom je eliminisana potreba anestezije. Od 1969 godine nastaje velika prekretnica kada je Almen sintetizovao suštinski novo k. s. u obliku nejonizujuceg glukozamida -Me­trizamide koji se pojavio pod komercijalnim nazivom Amipaque. Metrizamide zapravo uno­si revolucionarne pramene u izboru k. s. za mijeloradikulografije. Tada prestaje podela Rad primljen: 23. 7. 1980. Ledic s. A. B. Kvalitet snimaka zavisi od Toksicnost zavisi od a) koncentracije joda k. s. a) hemijske strukture k. s. b) viskoznosti k. s. b) osmolarnosti k. s. c) dobrog mešanja sa likvorom (uslovno) c) kolicine i koncentracije k. s. d) viskoznosti k. s. e) resorptivne sposobnosti k. s. Toksicnost se ogleda u a) ranom iritativnom medularnom dejstvu b) kasnim posledicama (arahnitis spinalis) Tabela 1 -Kvalitet kontrastnog sredstva za mijelograflje se ceni prema sledecim parametrima: A. kvaliteti snimaka, B. toksicnosti kontrastnog sredstva (k. s.) k. s. na hidrosolubilna samo za lumbalne ra­dikulografije (kaudoradikulografije) i liposo­lubilna za pregled celog spinalnog kanala. Ako pogledamo istorijat razvoja k. s. za mi­jelografije, vidimo da su se najduže u upo­trebi -tridesetak godina zadržala monojod­na hidrosolubilna k. s. uz upotrebu anestezije i jodirana ulja. Naucna dostignuca u eri druge polovine dvadesetog veka su mnogo brža pa je i farmaceutsko-hemijska industrija sedam­desetih i osamdesetih godina napravila veliki progres u produkciji hidrosolubilnih k. s. Kvalitet k. s. za mijeloradikulografije Kvalitet k. s. za mijeloradikulografije se ceni prema sledecim parametrima: kvalitetu sni­maka i toksicnosti k. s. (Tabela 1 ). Kvalitet mijeloradikulograma zavisi od: koncentracije joda u k. s., viskoznosti i uslov­no od dobrog mešanja k. s. sa likvorom. Mi cemo analizirati ove parametre i zadržacemo se samo na onim h.idrosoJubilnim k. s. koji se danas upotrebljavaju (Conray 60, Dimer X i Metrizamide) a od liposolubilnih na Durolio­paque-u. Na tabeli 2 su prikazane osnovne fi­zicko-hemijske osobine ovih k. s. Najvecu koncentraciju joda ima Duroliopaque 320 mgl/ml, manju a jednaku koncentraciju imaju Conray 60 i Dimer X od 280 mgl/ml a najmanju Metrizamide u koncentraciji od 170 mgl/ml koja se upotrebljava za lumbalnu radikulografiju. Ova koncentracija manja za Naziv kontrastnog sredstva Hemijska deskripcija Koncentracija joda Viskoznost na 37 ° C cP Osmo­larnost mol/1 vode Gustina na 37 ° C Primedba Methiodal Na so mono- Abrodil jodmetansulfon­ 10 % 0,9 1,530 1,132 Kontrast U ske kiseline Megluminska so Conray 60 trijodjotalamicne 28% 4,3 1,570 1,315 kiseline Megluminska so Dimer X trijodjotalamicne 28% 7,2 1,040 1,318 kiseline Osmolarn. je Metrizamide (Amipaque) Glukozamid 16,6-30 % (166­300 mgJ/ml) 1,80-6,24 0,300-0,484 1,184-1,329 u mol/kg vode Osmolarn. covecje krvi je 0.301 1 Duroliopaque Etilni monojodni ester stearinske kiseline 32 % 12 1,140 Gustina na 15 ° C Tabela 2 -Fizicko-hemijske osobine kontrastnih sredstava u mijeloradikulografija Problem izbora kontrastnog sredstva i njegov uticaj na kvalitet i komplikacije u mijeloradikulografiji Slika 1 -Lumbalna radikulo­grafija sa 4 ml Dimer X u raz­redenju sa 2 ml destilovane vode. Gornja granica k. s. do visine L-2. Dorzomedijalni pro:aps diskusa L-3 i epiduri- tis L-4,5 Slika 2 -Lumbalna radikulo­grafija sa 8 ml Metrizamide-a u koncentraciji 170 mgl/ml. Dobar prikaz korenova kaude ekvine a kontrastnost snim­ka slabija nego na sl. 1. Gor­nji nivo k. s. do visine Th-12 oko jednu trecinu od Dimer X utice na kva­litet Metrizamide-radikulograma koji je slabiji od Dimer X-radikulograma. Meautim, kada pogledamo viskoznost ovih k. s. vidimo da je ova u Duroliopaque-a najve­ca, a Metrizamide ima 1, 2-4 puta manju vis­koznost od Dimer X. To se odražava na kva­litet tako što hidrosolubilna k. s. bolje ispu­njavaju perineuralne prostore i daju bolji pri­kaz nervnih korenova, i to Metrizamide bolje od Dimer X-a dok liposolubilni Duroliopaque prakticno ne može ni prikazati korenove (sli­ka 1, 2, 3). Slika 3 -Radikulogram za vreme mijelografije sa 8 ml liposolubilnog Duroliopaque-a. Senka k. s. je najintenzivnija u odnosu na sl. 1 i 2 ali dural­ne vrece dok su radiksi živaca kaude ekvine samo neznaceni i bez njihovog prikaza. Igla posle punkcije ostavljena radi kasnije evakuacije k. s. Dobro mešanje k. s. sa likvorom, kao izraz manje viskoznosti, doprinosi boljem prikazu svih struktura spinalnog kanala i bržu resorp­ciju. To može pod izvesnim uslovima biti i nepovoljno za kvalitet mijeloradikulograma kada se radi o Metrizamide-u jer se gubi kontrastnost. Liposolubilna k. s. se ne me­šaju sa likvorom nego ga potiskuju svojom vecom specificnom težinom pri cemu se te­ško održava kontinuitet kontrastnog stuba podelom na segmente ili kapljice, što je opet nepovoljno za kvalitet mijelograma. Radiol. lugosl., 14; 505-514, 1980 Ledlc S. Toksicnost k. s. zavisi od: hemijske struk­ture, osmolarnosti, kolicine i koncentracije, viskoznosti i resorptivne sposobnosti k. s. Hemijska struktura k. s. bitno utice na nje­govu toksicnost. Monojodne natriumske soli metansulfonske kiseline su mnogo toksic­nije od trijodnih megluminskih soli jotala­mata i jokarmata. Medutim, dimerni Dimer X je manje toksican od monomernog Conray-a 60 ali je monomerni nejonizujuci Metriza­mide manje toksican od oba pomenuta. Os­novnu ulogu u stepenu toksicnosti hemijskih preparata kao što su k. s., igra njihova os­molarnost. Osmolarnost je broj cestica u je­dinici volumena rastvora i meri se u mO­smol/1 odnosno mOsmol/kg. Ona pretstavlja ustvari osmotski pritisak nekog rastvora. Ako pogledamo na tabelu 2 vidimo da je os­molarnost Metrizamide-a 0,300-0,484 mol/kg vode i manja je 2,5-3,5 puta od osmolar­nosti Dimer X-a a u koncentraciji 166 mgl/ml iznosi 0,300 mol/kg i izotonicna je sa krvlju. Usput budi receno da vecina trijodnih k. s. za parenteralnu upotrebu ima osmolarnost vecu od 1. Naime, k. s. se u serumu disociira na kation soli (natriuma, meglumina) i anion ostatka kontrastne supstance. Odnos atoma joda i disociiranih cestica je 3:2 a u Metri­zamide-a je taj odnos 3:1, pošto ne podleže jonizaciji. Smanjenje osmolarnosti je vezano za promenu strukture aniona tj. nosece ce­stice kontrastnosti, što je u Metrizamide-u došlo do punog izražaja. Ostala k. s., kao elektroliti, mogu svojom jonizacijom izazvati pramene u odnosu natriumskih i kalciumskih, odnosno kaliumskih i magneziumskih jona, što dovodi do molekularnih pramena na ce­licnoj membrani i odnosima intracelularne i ekstracelularne tecnosti te funkcionalnog oštecenja celije. Viskoznost k. s. se okrivljuje za direktnu lokalnu toksicnost pošto je k. s. duže vreme­na u direktnom kontaktu sa tkivom zbog us­porene resorpcije. Ova viskoznost je znatno veca u nezagrejanog k. s. na telesnu tempe­raturu, što je inace obavezno pre upotrebe. Iz tabele 2 se vidi da Dimer X na tem­peraturi 37° C ima vecu viskoznost od lik­vora 6 puta a Metrizamide 1,7-6 puta vecu zavisno od koncentracije (viskoznost likvora iznosi 1,01-1.06 cP a krvi 4.4-4.7 cP). Resorptivna sposobnost k. s. je usko po­vezana sa viskoznošcu. Najsporije se resor­buju liposolubilna k. s. i mogu se godinama zadržati u spinalnom kanalu a ipak se vrlo sporo razlažu encimskom hidrolizam i resor­buju. U tom pogledu su resorptivniji etilni esteri stearinske kiseline (Duroliopaque) ne­go fenilundecilne kiseline (Pantopaque). U pravilu treba liposolubilna k. s. potpuno eva­kuvisati po završenom pregledu. Hidrosolu­bilna k. s. se resorbuju na dva nacina: difu­zijam preko meningealne membrane i ce­rebrospinalnim transportom likvora (Hind­marsh, 1975). Prvi nacin resorpcije je domi­nantan za hidrosolubilna k. s. manje mole­kularne težine (Methiodal, Kontrast U). a dru­gi nacin za k. s. vece molekularne težine (Di­mer X, Metrizamide). Krajnje vreme zadrža­vanja u spinalnom kanalu posle lumbalne ra­dikulografije ne traje duže od 6-8 sati a eli­minacija se vrši preko bubrega, Metrizamide se krace zadržava u subarahnoidnom prosto­ru od Dimer X-a a još krace u cervikotora­kalnom subarahnoidnom prostoru. Metrizami­de se može naci u serumu vec posle 15 mi­nuta a maksimalna koncentracija u serumu je posle 2 sata, a posle 24 sata 70 % date doze nalazi se u urinu. Znaci resorpcija hidro­solubilnih k. s. je relativno brza ali još ne uvek dovoljno brza da ne bi mogli nepovoljno delovati na meninge. Povecanjem koncentracije odnosno kolici­ne k. s. neurotoksicnost raste aritmetickom progresijom. To ne mora da važi za liposo­lubilna k. s. pod uslovom njihove potpune evakuacije po završenom pregledu. Jonizu­juci hidrosolubilni jotalamati i jokarmati u odredene koncentracije a u vecoj kolicini sa­drže više cestica, povecava se osmotski pri­tisak a tirne iritativni i toksicni efekat na me­ninge. Znaci da je vrlo relavantno hocemo li upotrebiti 3,4 ili 5 ml Dimer X-a jer se veca kolicina k. s. koncentriše u malom kau­dalnom delu spinalnog kanala u lumbalne radikulografije. Kada se radi o Metrizamide-u, jedinom k. s. kojemu ·sami možemo odredi­vati koncentraciju odgovarajucom kolicinam solvensa, na prvi pogled izgleda da kolicina nije važna pošto stoji u obrnutom odnosu sa koncentracijom tj. u vecoj kolicini sol­vensa nalazi se manja koncentracija joda na ml k. s. Taj odnos kolicine i koncentracije u Metrizamide-a je vrlo povoljan pošto se k. s. rasporedi na duži segment spinalnog kanala kao naprimer u cervikotorakalne ili totalne Problem izbora kontrastnog sredstva i njegov uticaj na kvalitet i komplikacije u mijeloradikulografiji &1i:.. ai E . o.. CX) 'SI" t:-}? Eo (JJ -o 1 1 .-e·.ae · -ro--o-o ro .0 a: II') in C\!. N C) - ·ti fil":.. W-Ul 1 N o 1 .. ·­o )t,))C., ·-·­>cf-C Q) c,u o o „ 1--::;; C) '-. C) c: E ,e ·-ro o C: N Q) ·­:::1: C) ­o N C\i (") o (O r-:. . 1 C) o5 1 CX) - 1 1 CX1. o N 1 1 1 1 1 (") M -' ro &_•u - - - "'C CX) , ro o "Q)cf, -i--:-II') i6 N Z>N • ro o C) + N "l CC?. in "SI" C\i -"' M "' ;; =-cf M - - N M 'SI" M ro o -.0 o .E ::J .S!, ·c:; . ro o. E . o N . ro·;:: o. lesnickim sobama po završenom pregledu u toku prva dva dana, i kasnije. Ako uporedimo meningomedularne i druge reakcije u lumbalnih radikulografija, one su najjace izražene u Conray 60, zatim u Di­mer X-a a najmanje u Metrizamide-a. Treba naglasiti da kvantitativne razlike nisu velike ali je kvalitativna razlika velika. Tako napri­mer u Dimer X-a su glavobolje jake i na­stupaju nešto kasnije a u 11 % radikulogra­firanih bolesnika glavobolje su bile vrlo in­ "O o o. tenzivne i dugotrajne, trajale su nekoliko da­na i duže. Meclutim, glavobolje posle Metri­ zamide-a su slabog intenziteta, brže nastu­ => .. .. • C.: Q) Q) C: paju i brzo prolaze u toku prva 24 sata a 1 M ci o C: ·­ ·­ C: t:-ci ro ro • Q) t,:j ·- ro ro retku su trajale dva dana. Najkvalitativnija --, er, en en c-ci en •ro ro "O ro C) .. Q) "'C C) .. C. C: •u-c -::i ·-ro t@ "'C„ J:1 E razlika je u otsustvu svake epileptogene spi­ ·;:: u-c ·- ai •U"'Cl .0 o ::, __ "'C„ "' ·-ro - ::, __ ::, ro Ql ro aJ..; 11pe.1 eu1eqwn7 Ja:>0>jl?J0l eu1eqwn7 l?lSJ/\ ro stvima o Q) C: (O ::, .... ro X - er >, :(Ji .. ro ro .. Legenda: .. (J) Q) C. --o C: E C: Q) + ll 11 % glavobolje intenzivne i dugotrajne .E o o „ o a.. ...,;:;::: C: OJ - - OJ Podrucje ,._ Q) ,._ > OJ 'ii :;::: • OJ J::, J::, J::, Cl Cl ' o cb cb cb o. . OJ ­ ,._ .C 8.:2: +'•­ :::J:=' o-o-o­ -C .!!!, o ::i= -c.. 1-C/) o "'C-. ::i= Zagreb 14 9 9 16 8 15 10 17 20 106 20 80 20 (20 %) Srednja 1 3 2 8 11 5 7 52 6 17 73 (73 %) Hr vatska Slavonija 2 3 5 2 3 1 10 9 · 14 2 (12 %) Dalmacija 2 9 15 7 7 3 1 6 39 5 37 8 (18 %) Primo rje-Istra 4 8 5 2 3 2 3 11 34 8 25 2 (7 %) Ukupno 23 32 12 51 30 33 15 22 274 54(18 %) 48 173 45 (20 %) Tabe la 2 pri medicinskim centrima, 3) pri domovima zdravlja u Zagrebu, 4) pri domovima zdravlja izvan Zagreba, 5) pri specijaliziranim bolni­cama u kojima radiološku službu vrši radio­log, 6) pri specijaliziranim zdravstvenim usta­novama u kojima suraduje samo radiološki tehnicar i 7) pri stomatološkim zdravstvenim stanicama. Izneseni su rezultati ispitivanja u odnosu a)na rad i o I o š k e kad rove koji su posebno specijalizirani: na lijecnike specija­liste, specijalizante i honorarne koji rade iz­van svojih ustanova (što je novim Zakonom zabranjeno) te radiološke tehnicare VS, ra­diološke tehnicare SSS, priucene radiolqške tehnicare i fotolaborante. b) u od no s u na aparatu r u i o p­r e m u ispitivan je broj dijagnostickih sala i posebno broj radioloških dijagnostickih apa­rata. U vrhunsku radiološku opremu · spada elektronsko pojacalo i televizijski lanac, pa je i to posebno analizirano dok kompjuteri­zirana tomografija kao poslednje radiološko dijagnosticko dostignuce nije posebno ispi­tivano jer je broj ovakovih aparata u Hrvat­skoj svima poznat (3). c) ispitivana su i t e ž a p r o f e s i o n a I­n a o š t e c e n j a sa zabranom rada preko 6 mj., trajnim invaliditetom i smrtni· sluca­jevi. d) Izvršeni rad je posebno vrijednovan i to u odnosu na broj pregledanih bolesnika, izvr­šenih pretraga i utrošenih filmova. Takoder nas je interesirao broj izvršenih prosvjetlje­nja kao samostalne rentgenske pretrage jer je poznate da je ova vrsta pretraga bez sli­kovne objektivizacije u suvremenoj radiolo­giji razvijenih zemalja napuštena. Ad a) K a d r o v i. Lijecnici s p e c i j a I i­s t i i s p e c i j a I i z a n t i su najviše za­stupljeni u radiološkim Zavodima bolnica -specijalisti 8 a specijalizanti 1,9 u prosjeku, što je razumljivo jer njima stoji na raspola­ganju u prosjeku „najviše dijagnostickih sala (7,6) oni rukuju sa 10,4 aparata od toga sa 3 elektronska pojacala i TV lanca. U medicin­skim centrima djeluje u prosjeku 1,9 speci­jaliste i 0,8 specijalizanata. Njima stoji u prosjeku na raspolaganju 3 dijagnosticke sale a rukuju u prosjeku sa 3,8 aparata. Prosjek lijecnika specijalista je dalje podjednak u DNZ Zagreb i specijalnim bolnicama u ko­jima radiolog vodi radiološku službu (1,6 na 2 sale i 2,2 aparata). R a d i o I o š k i t e h n i c a r i. a) v i š i su najbrojniji i najtraženiji što je i razumljivo s obzirom na najpotpuniju izobrazbu i sve kompliciraniju aparaturu. Vecina ih radi u za­vodima (101 -41 %) jer se u njima nalazi najkvalitetnija aparatura a najmanje u spe­cijaliziranim ustanovama u kojima radiološku službu ne vodi radiolog (5 -2,01 %) jer su im u takvim ustanovama uvjeti rada najteži i prepušteni su radiološki neobrazovanim strucnjacima. b) s red n j i su najviše prisutni u medi­cinskim centrima (30 -36,1 %) a najmanje u stomatološkim ustanovama (2 -2,4 %). c) p r i u ce n i nekvalificirani tehnicari_ su još uvijek brojni 64 -što iznosi 15,9 % na ukupan broj tehnicara. Najviše ih ima u medi­cinskim centrima (30 -47,6 %). lako je Viša škola za radiološke tehnicare osposobljavala putem izvanrednog studija i ove tehnicare, njihov se broj, umjesto da pada, povecava (1963 -43, sada 64) što ukazuje da su za- Radio l. lugosl „ 14; 531-537, 1980 Katunaric D .. K. Pavlevkovic, B. Srdar, M. Tomekovic htjevi za tehnicarima sve veci pa ni posto­jeca Viša škola u Zagrebu sa svojim ogran­cima im ne može zadovoljiti. U odnosu na aparaturu na jednog tehnicara dolazi 1,9 apa­rata u specijaliziranim bolnicama, a najma­nje su po broju aparata optereceni u stoma­tološkim ustanovama (1 aparat) što je i ra­zumljivo, jer se u njima ne vrše dežurstva a i razvijanje filma vrše sami. d) foto I a bora n ti (61) koji dopunjuju rad tehnicara su najviše zastupljeni u zavo­dima (28) dok u stomatološkim ustanovama uopce ne suraduju. Ukupno na jednog lijec­nika dolazi 2,4 radiološka tehnicara i foto­laborant u Hrvatskoj. Ad b) D i j a g n o s t i c k e s a I e i a p a­ra tura. Oprema i aparatura su pored dobro izobraženih kadrova kljucno pitanje kvalitete rentgenske dijagnostike. Dok smo 1963 go­dine smatrali vrhunskom rentgenskom apa­raturam 6-ventilne aparate, tomografe i se­riografe, a u ispitivanje su bili ukljuceni i poluvalni aparati kao i dotrajala aparatura, koje je onda bilo cak 20 %, sada nismo po­sebno diferencirali aparate a u vrhunsku smo specificirali elektronsko pojacalo i TV lanac. Tih aparata je 1963 godine postajalo u Hrvat­skoj 7. Sada je u ovoj republici u pogonu 247 aparata, što brojcano nije veliki napredak u odnosu na 1963 godinu kada ih je bilo 208. Napredak je najveci u kvaliteti jer je vecina dotrajale aparature zamenjena za suvremenu. Tako sada u Hrvatskoj postoji 58 elektron­skih pojacala i 48 TV lanaca što cini 19 % od ukupnog broja aparata. U razvijenim zem­ljama se ne može zamisliti nijedna radiološka ustanova u bolnicama ili privatnim ordinaci­jama bez ovako opremljene aparature pa je stanje u nas i dalje nezadovoljavajuce. Ras­pored kvalitetnih aparata je dakako hetero­gen, oni su najviše zastupljeni u zavodima (10,4 %) što je i razumljivo s obzirom na na­mjenu ovih ustanova. Ad c) Od ukupno 3 5 te ž i h p r o f e s i­ona I n i h o š te c e n j a radilo se u 11 slu­cajeva o aktinickoj katarakti a u 24 slucaja o teže oštecenoj krvnoj slici. Dva letalna slu­caja (leukoze) se pripisuju dalovanju ioni­zantnog zracenja. Najviše oštecenja je bilo u velikim zavodima iako se u njima nalazi najkvalitetnija aparatura i provedena je op­timalna zaštita. Medutim u njima se vrše ne­ke diferencirane pretrage (angiografija, ar­trografija i slicno) u kojih je izloženost po­sebno velika i ne može se sprijeciti i naj­boljom zaštitom. Ad d) Daljnja rubrika ispitivanja je i z v r­š en i rad i to broj pregledanih bolesnika, broj izvršenih radioloških pretraga te broj utrošenih filmova. U navedenoj godini broj pregledanih bolesnika iznosio je u Hrvatskoj 1,518.360 što znaci da je svaki treci gradanin naše Republike u jednoj godini bio podvrgnut rentgenskom pregledu. Ovaj broj nas stavlja na vrh svjetske ljestvice po potražnji rentgen­skih pretraga. Ukupno je izvršeno 2,054.433 pretraga i to najviše u ust1:1novarna gdje ovu službu obavljaju tehnicari (1 bolesnika na 2,9 pretrage, što postavlja pitanje strucnosti indikacije za radiološki pregled). U zavodima bolnica je taj broj najmanji -1,5 bolesnika na 1,5 pretraga -što se može turnaciti ve­com odgovornošcu .od postavljanja indika­cije ali i cinjenicom da je 50 % bolesnika koji vrše preglede u bolnici ambulantno a u takvom slucaju se izdaje jedna up1,1tnica za pretragu. Suvremena radiološka dijagnostika zahtje­va maksimalnu objektivnost pretrage pa na­laz bez slikovne dokumentacije ne predstav­lja ozbiljan medicinski dokument. Odnos ut­roška filmova na broj pretraga je stoga ra­zumljivo najveci u radiološkim zavodima te iznosi 3,04 filma na 1 pretragu a najmanji u ustanovama gdje radiološku službu vrši radiološki tehnicar 1,02. Broj ukupno utro­šenih filmova koji je iznosio 3,222.606 bi nam trebao približno pokazati i broj ekspozicija -zbog toga jer se na 1 filmu može izvršiti i više ekspozicija. U svakom slucaju on bi mo­gao iznositi skoro 4,000.000 ekspozicija što nije daleko od brojke na 1 stanovnika 1 eks­pozicija. O torne bi trebalo voditi racuna zdravstveni ekonomisti a i geneticari i bio­lozi s obzirom na utjecaj ionizantnog zrace­nja na populaciju. Još nas je posebno interesirao broj pro­svjetljenja kao samostalne radiološke pre­trage. Poznato je naime da je ova pretraga bez slikovne objektivizacije u razvijenim zem­ljama napuštena jer nalaz dijaskopije pred­stavlja subjektivnu ocjenu dijagnosticara. Ova metoda se koristi jedino kao pomocna zbog izbora optimalne prQjekcije slikanja. Na­žalost ona se još uvijek u nas izvodi kao Radiološka dijagnostika u Hrvatskoj samostalna pretraga te ih je bilo izvršeno ukupno 303.263. Po broju izvršenih pretraga najviše su op­tereceni lijecnici radiolozi specijaliziranih bolnica koji izvrše 11.599 pretraga godišn1e odnosno 46 dnevno. Najmanje su kvantita­tivno optereceni lijecnici radioloških zavoda koji izvrše 6.863 pretrage godišnje odnosno 27 dnevno. Razlog je dijelom u torne što se u svim ustanovama vrše najdiferenciranije pretrage koje znatno dulje traju (kateteriza­cija, angiografija i slicno). Osim toga u ovim ustanovama se vrši i dežurstvo koje sma­njuje radni ucinak a u vecini se obavlja i nastava. Dijaskopijom su najviše optereceni Domovi zdravlja izvan Zagreba gdje se vrši 2.759 ovakovih pretraga godišnje odnosno 11 dnevno što je znatno manje no prije. Zahtje­vi za dijaskopijom su u ovim ustanovama naj­veci zbog slabije opreme i štednje filmova, što opet bitno utjece na slabiji kvalitet. Sa­svim je razumljivo da se ove pretrage najrje­de vrše u zavod ima 1.198 -4,7 dnevno i spe­cijaliziranim bolnicama 899 -3,6 dnevno. Broj pretraga koje samostalno vrše tehni­cari u slikaoni je najveci u ustanovama bez radiologa -11.062 godišnje odnosno 44 dne­vno, što je i razumljivo ne samo s obzirom na zahtjeve svih ustanova nego i na jedno­stavnije pretrage koje se u njima vrše. Teh­nicari su kvantitativno najmanje optereceni u slikaoni u Dornovima zdravlja Zagreb 3.213 godišnje odnosno 13 dnevno. Dijelom je to­rne razlog što im u ovim ustanovama rijetko pomažu i fotolaboranti (3) pa oni vrše i rad u tamnoj komori a osim toga se u njima vrši i niz drugih pretraga u suradnji sa ra­diologom (gastrointestinalni trakt isl.). Diferencijacija izvršena u tablicama ima zadatak da izbjegne loše strane ovakovih anketa i da ukaže na razlicitu namjenu i raz­liciti opseg posla istih radioloških kadrova u raznim tipovima zdravstvenih ustanova. Znatno je uvriježenija geografska odnosno regionalna analiza koju su izvršile i ostale specijalisticke grane koja ima zadatak u pr­vom redu da uoci da li postaji ravnomjernost razvoja struke u svim regijama (Tabl. 1 i 2). U geografskoj podjeli posebno smo za raz­liku od ostalih struka izdvojili grad Zagreb u kojem je u radiologoj dijagnostici najviše koncentrirana najkvalitetnija oprema i apa­ratura te najveci broj radiološkog kadra. Radio!. lugosl„ 14; 531-537, 1980 S obzirom na norme Svjetske zdravstvene organizacije za broj specijalista radiologa na populaciju Hrvatska se nalazi pri vrhu: Norma SZO 60.000 cSSR 1 41.900 Bugarska 1 16.300 Nizozemska 1 59.100 Norveška 1 44.300 Grcka 1 2.620 Maaarska 1 25.800 Hrvatska 1 23.737 Regionalno najbolja je situacija u Zagrebu : 1000 a najlošija u Slavoniji 1 : 66660. Upada u oci da je omjer znatno povoljniji u socijalistickim zemljama što je razumljivo jer su u njima provedene zaštitne mjere za osoblje (skraceno radno vrijeme, duži godiš­nji odmori) pa je potrebno znatno više ka­drova. Osim toga u ovim zemljama su zdrav­stvene usluge besplatne pa je opseg potroš­nje znatno veci. U odnosu na stanje razvije­nih zemalja ovi omjeri su znatno nepovolj­niji za našu republiki. Prema kriterijima ovih zemalja stanje razvijenosti radiološke dija­gnostike se mjeri u odnosu na broj dijagno­stika prema broju kreveta koji treba da iz­nosi 1 : 100., zatim odnosu specijalista ra­diologa na broj dijagnostickih sala 1 : 1 te od­nosu specijalista radiologa na broj dijagno­stickih sala 1 : 1 te odnosu specijalista na broj tehnicara 1 : 2. Jedino ovaj posljednji kriterij je u Hrvatskoj potpuno zadovoljen i iznosi 1 : 2,2. Naprotiv prema podacima Ke­sica i suradnika 1971. g. je u Hrvatskoj bilo 28272 bolnicka kreveta. Ovaj broj se nije bit­no mijenjao do danas. Prema torne bi Hrvat­ska trebala imati 282 radiologa, što znaci da ih fali 97. Broj tehnicara bi se trebao pove­cati na 564 tj. za 169. Broj dijagnostickih sala je takoaer neadekvatan i trebao bi se u sadanjim uvjetima povecati za 82 da bi zado­voljio navedene normative i zahtjeve za traj­no povecanje radioloških metoda pretraga. Analizirajuci kadrove prosjecno prema broju ustanova, onda lijecnika radiologa ima naj­više u Dalmaciji 4,5 po ustanovi, zatim u Zagrebu 3, 1 Istri i Primorju 2, 1 a najmanje u Slavoniji 1,9 i srednjoj Hrvatskoj 1,3. Ta­koder najviše radioloških tehnicara u pros­jeku ima u Dalmaciji -7,5, zatim u Zagrebu -6,1, Slavoniji -5,6, Istri i Primorju 4,5 Katunaric D., K. Pavlevkovlc, B. Srdar, M. Tomekovic a najmanje ponovo u srednjoj Hrvatskoj ­3,5. Dalmacija je u prosjeku najviše zastup­ljena i aparaturam, gdje na jednu ustanovu dolazi 4,5 aparata, u Zagrebu 4,2, Istri i Pri­morju i Slavoniji 3,4 i srednjoj Hrvatskoj 2,4. Teža oštecenja osoblja su otkrivena naj­više u Zagrebu 17 + 1 smrtni slucaj, možda stoga što je ovdje zdravstvena kontrola ra­diološKog osoblja najorganiziranija. Po ukup­nom broju pregledanih bolesnika (647.602) obavljenih pretraga (988.965) broju prosvjet­ljenja (115.974) te utrošku filmova (1,407.212) prednjaci Zagreb. Po broju pregledanih bolesnika slijedi sred­nja Hrvatska -268,605 i Slavonija 241.539. Naprotiv po broju pretraga se Slavonija na­lazi na drugom mjestu -425.160 ispred srednje Hrvatske 398.018 a filmova poslije Zagreba najviše troši srednja Hrvatska ­ 624.565 i Dalmacija -454.623. Prema torne osim neravnomjerne regional­ne distribucije lijecnika i radioloških tehni­cara u odnosu na populaciju, postoji tako­aer i nesrazmjer opterecenosti i opsega po­sla. Opterecenost kad rova takoaer pokazuje nesrazmjer koji je prema ostalim pokazateljima znatno veci. Radiolozi su naj­optereceniji u Slavoniji 1 : 20.245 pretraga godišnje odnosno 81 dnevno, što prelazi sve normative i onemogucuje kvalitetnu pretra­gu. Opterecenje ostalih regija su podjednaka i znatno realnija od Zagreba sa 12.209 pre­gleda godišnje odnosno 49 dnevno, što je još uvijek previše do najrealnijeg 7.694 pregleda godišnje, odnosno 30 dnevno. U Splitu, što vec odgovara normativima razvijenih zema­lja. Broj pregledi;i na jednog lijecnika 1971. g. u ostalim strukama iznosio je u prosjeku: opca medicina 10.666 mec!icina rada 10.317 dispanz. djelat. 9.163 radiolog 9.829 Zahtjevi za radiološke pretrage sve vise rastu, porast kadrova i opreme je nepropor­cionalan pa je struka i dalje deficitarna a sadanji kadrovi više optereceni no prije. Sa­mostalna opterecenost tehnicara u slikaona­ma je zadovoljavajuca, od 25 pretraga dnevno u Zagrebu do 11 u lstarsko-Primorskoj regiji u kojoj ima najmanje fotolaboranata (6) pa ovdje tehnicari obavljaju i posao u temnoj komori. Naravno oni sudjeluju u svim pre­tragama koje obavlja lijecnik pa su ove broj­ke nerealne za njihov stvarni doprinos. Naj­više prosvjetljenja, 12 dnevno u prosjeku, lijecnici obave u Slavoniji a najmanje u Istri i Dalmaciji 4,3 u prosjeku dnevno. Odnos lijecnika na broj tehnicara i fotolaboranata je najveci u Slavoniji (3,6) i srednjoj Hrvat­skoj (3,1) što ukazuje na najvece pomanj­kanje radiologa u svim regijama. Ostale re­gije imaju realan odnos 1 : 2 (Zagreb) ili se njemu približuju sa manjim odstupanjima. Usporeaeni su podaci iz 1963. i 1975. g. u odnosu na broj radiologa, obim izvršenih pretraga, kao i omjera pretraga na jednog radiologa (6). Od 114 specijalista i specija­lizanata radiologa 1963 .g. broj je porasao 1975. g. na 185 a prema zadnjim podacima stanje iznosi 1979. g. 217, što ukazuje na pojacani interes za ovu struku. Broj izvršenih pretraga je rastao nesrazmjerno sa poveca­njem radiološkog kadra od 886.688 izvršenih pretraga 1963. g. taj broj je trostruk 1975. g. 2,054.433 pa je povecano i pojedinacno op­terecenje lijecnika od 11.518 pretraga godiš­nje 1963. na 12.488 -1975. g. Radiološki tehnicari pokazuju veci porast u odnosu na 1963. g. (skoro 1 : 3) što uka­zuje da su u to vrijeme bili još deficitarniji od lijecnika. 1963. g. je bilo u Hrvatskoj 117 kvalificiranih radioloških tehnicara a sada ih ima 331 (248 VSS i 63 SSS). Ovaj broj je i danas nedostatan pa raste i broj priucenih od 43 1963. g. na 64 -1975. g. što je ne­dopustivo jer je rukovanje s vrlo skupom aparaturam sve kompliciranije pa je i od­govornost povecana. Broj fotolaboranata je takoaer porastao od 28 na 61. U tabl. 2. izvršena je usporedba stanja apa­rature u 12-godišnjem periodu. 1963. g. je bilo u pogonu 218 aparata od toga 45 dotra­jalih a svega 7 elektronskih pojacala i tele­vizijskih lanaca. Danas ima 274 aparata u pogonu pretežno suvremenijih sa 54 elektronska pojacala i 48 televizijskih lanaca. Ovaj broj je nedostatan a u razvijenim zemljama se uopce ne proiz­vode više aparati bez televizijskog lanca. lpak najkvalitetniju aparaturu posjeduju vo­dece ustanove uz 3 CT aparata, što omogu­cava ovim ustanovama da obavljaju vrhun­sku dijagnostiku. Radiološka dijagnostika u Hrvatskoj Zakljucak -Razvojni put radiološke dija­gnostike se ne može odvojiti od razvoja cje­lokupnog zdravstva i organizacije zdravstve­ne službe. No po našem mišljenju i u našim uvjetima moguce je racionalnije organizirati ovu službu. Pri bolnici kao vrhunskoj multi­specijalistickoj ili specijaliziranoj ustanovi treba objediniti vanbolnicku i bolnicku radio­lošku dijagnosticku specijalisticku službu i stvoriti joj potrebne uvjete da bi zadovoljila kvalitetam i kvantitetam potrebe populacije. Dupliciranje pretraga, loša kvaliteta oprema i aparature u nizu radioloških ustanova te tirne i lošiji rezultati rada, nestrucni pristup vrlo diferenciranoj radiološkoj dijagnostici u ustanovama koje ne suraauju s radiolozima sve je to veliki luksuz i za bogatije zemlje nego što je naša. Ogromni zahtjevi niza pre­traga uz beskrajno ponavljanje bez odgovara­juce indikacije ne samo što medicinski nisu opravdani nego štetno utjece i na zdravlje po­pulacije koju se pretjerano izlaže ioniziraju­cem zracenju. Ovi su elementi izvan doma­šaja radiologa. Dosadanje kvantitativno za­dovoljavanje populacije treba zamijeniti kva­litetam te osposobljavanjem lijecnika opce medicine i ostalih struka da diferencirano i selektivno upucuju bolesnike na radiološke pretrage. laka je radiološka služba u našoj Republici bitno napredovala u zadnjih 15 go­dina još ima niz problema koji ce se poste­peno moci rješavati. Ohrabruju cinjenice da se broj lijecnika specijalista u zadnjih 10 go­dina podvostrucio a radioloških tehnicara po­trostrucio. Pošto se radi o mladim kadrovi­ma uz pravilno usmjerenje mažemo oceki­vati bolju perspektivu. Radiološka struka, posebno ona dijagno­sticka je u našoj republici i danas deficitar­na. Ona je djelomicno zadovoljavajuca jedino u opcim omjerima odnosa broja specijalista na populaciju te iznosi 1 : 27.737. U odnosu na zdravstvene potrebe a prema stanju u razvijenim zemljama u Hrvatskoj nedostaje sada 82 dijagnosticke sale, 97 radiologa i 169 radioloških tehnicara. Summary DIAGNOSTIC PROCEDURE IN CROATIA Katunaric D., K. Pavlevkovic, B. Srdar. M. Tomekovic Analysing the questionaries carried on in 75 radiological institutes in 48 towns of Croatia, we have got the results concerning the develop­ment of the radiological diagnosis in our repub­lic. Comparing them with the data from 1963, the conclusion that this medica! branch has great­ly developed, has been reached. The number of the radiologists has almost doubled, while the number of the radiological technician has been trebled, and the wonr out instruments and devices have been replaced with the more contemporary ones. The number of the radiological diagnoses carried on, has been trebled. Vet, comparing the situation with the standards in the more developed countries, Cro­atia stili needs 82 diagnostic rooms, 97 radiolo• gists and 169 radiological technicians. Thus, the duty of the health-protection planners stil! re• mains to increase the efforts to improve it. Literatura 1. Kesic B., B. Popovic, M. škrbic: Društveno ekonomski položaj zdravstva i zdravstvenih rad• nika u SR Hrvatskoj. Zbor lijecnika Hrvatske Za­greb, 1971. 2. Katunaric D., M. Bašic, š. Spaventi: Organi· zacija radiološke službe u Hrvatskoj. Zbornik ra­dova Kongresa radiologa Jugoslavije, Beograd, 1964. 3. Markicevic B., D. Milat: Osnovne koncepcije razvitl 2.000 5/22 (23) 16/27 (60) < 1.500 3/27 (11) thro mbocytopenia < 140.000 > 50.000 8/22 (36) 24/27 (89) < 50.000 1/22 ( 4) 3/27 (11) nausea and vo miting 7 /22 (31) 13/27 (48) sto matitis 4/22 (18) 0/27 polyneuropathy 5/22 (23) 14/27 (52) alopecia 3/22 (14) 0/27 • Number of patients with toxic effects / total number of patients (%). Table 1 -Toxic effects during the first 1 O weeks of treat ment according to schedule A and B stases (Table 3) or on tumor mass (Table 4), but might be dependent on performance sta­tus (Table 5). In cases with !iver metastases the leve! of gammaglutamyl transpeptidase (GGTP) and transaminases (SGOT and SGPT) in the serum were tested. Liver metastases were observed in 23 patients. In 13 cases they were revealed by surgery, in 8 cases they were cytologically verified, whereas in 2 cases the cytological findings were not usa­ble. In cases where perfusion defects were found in the !iver scan the GGTP leve( in the serum was raised in 17 of 21 patients (80 %) but the transaminase leve( only in 4 out of 21 patients (20 %). It was found that for the diagnosis of liver metastases GGTP test is more reliable than are that of the transaminases. Schedule A Schedule B Tumor No. of No. of type patients PR s p patients PR s p Residual 3 2 1 o 3 o 2 1 Recurrent 1 2 1 o o o o o Metastatic 18 5 4 9 24 8 4 12 Table 2 - Response to schedule A and B in relation to tumor type Site of Schedule A Schedule B meta- No. of No. of stases patients PR s p patients PR s p Liver 12 4 2 6 11 5 1 5 Lung 4 o 1 3 7 1 2 4 Peritoneum 2 1 1 o 6 2 1 3 Table 3 -Response to schedule A and B in relation to site of metastases Schedule A Schedule B Tumor No. of No. of mass patients PR s p patients PR s p Resected 10 4 4 2 17 4 5 8 Not resected 12 3 1 8 10 4 1 5 Table 4 -Response to schedule A and B in relation to tumor mass Perfor- Schedule A Sch edul e B mance No. of No. of status (PS) patients PR s p patients PR s p O and 1 13 5 5 3 23 7 6 10 2 and 3 9 2 o 7 4 1 o 3 Table 5 -Response to schedule A and B in relation to perfor mance status (PS) Radio!. !ugasi., 14; 549-552. 1980 Naglas M., A. Kmetec Discussion -As to the therapeutic affect there is no difference between schedule A and schedule B. Schedule A is significantly less toxic but cal 1s for a 5-day hospitali­sation of patients from far away residence. Even though the percentage of remissions in the two groups of patients is lower than that reported in our preliminary study (10), there has nonetheless been a certain pro­gress in treatment. There, however, was no significant increase in survival as a results of which we cannot content o_urselves with this method of treatment. We therefore join other investigators (11) in saying that for the moment being the method is useful on­ly in an experimental setting. We also agree with others (12) that the only realistic ad­vance can be expected by the adjuvant che­motherapy in early cancer of the colon and rectum in a high-risk patients. Izvlecek RANDOMIZIRAN PROSPEKTIVNI POSKUS PRIMERJANJA DVEH SHEM ZDRAVLJENJA S 5-FLUOROURACILOM, METHYL-CCNU IN VINKRISTINOM PRI NAPREDOVALEM RAKU ŠIROKEGA CREVESA IN DANKE Naglas M., A. Kmetec Devetinštirideset bolnikov z napredovalim ra­kom kolona in rektuma je bilo randomiziranih v shemo A zdravljenja: Me-CCNU v vecji dozi . 175 mg/m' na 10 tednov in 5-FU v »loading« dozi ter vinkristin na 5 tednov, ali v shemo B zdrav­ljenja: Me-CCNU v manjši dozi 120 mg/m' na 6 tednov in 5-FU ter vinkristin na 2 tedna. Od­stotek in trajanje remisij sta bila podobna za shemo A in B. Pokazala pa se je signifikantna razlika v toksicnosti in preživetju med respon­derji in neresponderji. Med bolniki zdravljenimi po shemi B je bilo vec levkopenij (P < 0,05) in trombocitopenij (P < 0,01). Mediana preživetja za responderje zdravljene po shemi A je bila 12 mesecev, za one zdravljene po shemi B 14 me­secev, za neresponderje pa 6 mesecev (P < 0,05). References 1. Carter SK. lntegration of chemotherapy in­to combined modality treatment of solid tumors. II. Large bowel carcinoma. Cancer Treat Rev 1: 111-129, 1974. 2. Schein PS, and Hoth DF. Therapy of colo­rectal carcinoma. In lmmunotherapy of cancer: Present status of trials in man (Terry WD, and Windhorst D, eds). New York, Raven Press, pp 563-571. 3. Wasserman TH, Slavik M, and Carter SK. Methyl-CCNU in clinical cancer therapy. Can­cer Treat Rev 1: 251-269, 1974. 4. Moertel CG. Therapy of advanced gastro­intestinal cancer with the nitrosoureas. Cancer Chemother Rep Part 3, Vol 4 (3): 27-34, 1973. 5. Moertel CG, Schutt AJ, Hahn RG, ET AL. Brief communication: Therapy of advanced colo­rectal cancer with combination of 5-fluorouracil, methyl-1, 3-cis (2-chlorethyl) -1-nitrosourea, and vincristine. J 'Natl Cancer lnst 54: 69-71, 1975. 6. Falkson G, and Falkson HC. Fruorouracil, methyl-CCNU and vincristine in cancer of the colon. Cancer 38: 1469-1470, 1976. 7. Magill GB, Golbey RB, Wittes RE, ET AL. Personal communication, 1975. 8. Macdonald JS, Kisner DF, Smythe T, ET AL. 5-fluororacil (5-FU), methyl-CCNU, and vincristine in the treatment of advanced colorectal cancer: phase II study utilizing weekly 5-FU. Cancer Treat Rep 60: 1597-1600, 1976. 9. Goldstein A. Biostatistics. New York, The Macmillan Company, 1967, pp 55-59. 10. Naglas M, Kmetec A, and Pirc B. Rando­mized prospective trial comparing two treatment schedules of methyl-CCNU, 5-fluorouracil and vincristine in advanced colorectal cancer. XII. lnternational Cancer Congress. Abstract. In press. 11. Moertel CG. Chemotherapy of gastroin­testinal cancer. In Recent advances in cancer treatment (Tagnon HJ, and Staquet MJ, eds). New York, Raven Press, 1977, pp 311-323. 12. Burchenal JH. Adjuvant therapy -theory, practice, and potential. The James Ewing Lecture. Cancer 37: 46-57, 1976. Author's address: Marjan Naglas, M. D., Institute of Oncology, 61105 Ljubljana, Zaloška 2, ONKOLOšKI INŠTITUT V LJUBLJANI GINEKOLOšKI VERUKOZNI KARCINOM Lešnicar H., T. Benulic, J. Kuhelj Povzetek: Na Onkološkem inštitutu v Ljubljani smo obravnavali dve bolnici z ginekološkim verukoznim karcinomom, ki sta bili zdravljeni le kirurško. Opi­sane so težave v diagnosticiranju, saj je sprememba podobna benignim tvor­bam, in v izbiri pravilnega zdravljenja, -obsevanje lahko povzroci prehod verukoznega karcinoma v anaplasticno obliko. Zaradi tega je v zdravljenju nujno tesno sodelovanje med klinikom in patologom. UDK 618.16-006.25.04 Deskriptori: genitalne novotvorbe ženske, karcinom epidermoidni Radiol. lugosl., 14; 553-556, 1980 Uvod -Verukozni karcinom je danes jas­no opredeljena oblika epidermoidnega karci­noma. Kot posebno obliko jo je prvi opisal Ackerman (1), ki je poudaril predilekcijska mesta, na katerih se najpogosteje pojavlja: sluznica ustne votline in dlesni. Kasnejši avtorji opisujejo te spremembe tudi na dru­gih mestih: koža, grlo, vulva, maternicni vrat, glans penisa (2, 7). V literaturi so podatki o ginekološki loka­lizaciji verukoznega karcinoma precej skopi. V študiji z navjec bolniki sta Kraus in Perez­Mesa (12) opisala 105 bolnikov z verukoznim karcinomom, vendar sta v njej obravnavana le dva primera ginekološkega verukoznega karcinoma. Lukes (11) je v svojem porocilu povzel, da je bilo do leta 1974 opisanih le 16 primerov ginekološkega verukoznega kar­cinoma. Busche in Loewenstein (3) sta pred deset­letji opisala posebno obliko t. i. gigantskega condyloma acuminatum, ki makro in mikro­skopsko, predvsem pa s klinicnim potekom spominja na lezijo, ki jo danes imenujemo ve­rukozni karcinom. Znacilnost tega tumorja je, da raste pocasi, da pa je maligen že od sa­mega nastanka in pri njem ne gre za malig­no transformacijo sprva benignega condylo­ma acuminatum. Kasneje so se pojavili tudi clanek sprejet: 10. 10. 1980 _J opisi podobnih sprememb v ustni votlini pod imenom floridna papilomatoza, vendar danes vemo, da so vse to le razlicna imena za isto spremembo: verukozni karcinom. Vecina avtorjev (2, 4, 5, 9, 10, 11) zagovarja trditev, da je diagnostika verukoznega karci­noma težavna in zahteva tesno sodelovanje med klinikom in patologom. Makroskopski iz­gled tumorja daje zaradi svoje obsežnosti vtis celo bolj malignega tumorja kot je veru­kozni karcinom v resnici, medtem ko histo­loška slika kaže benigno lezijo. Makroskopski opis -V glavnem avtorji (1, 9, 10, 11, 12, 13) opisujejo verukozni kar­cinom kot pocasi rastoc, lokalno napredujoc tumor, ki ne daje oddaljenih metastaz. Opisa­ne so cvetacaste, bradavicaste oz. gobaste ulcerirane tvorbe, ki so lahko precej obsež­ne in se bocijo nad površino organa iz kate­rega izhajajo. Na prerezu ima tak tumor ost­ro omejene robove, grajen pa je iz gomoljev sivkastega tkiva, ki dajejo vtis, da okolno tki­vo bolj odkriva kot pa infiltrira. Mikroskopski opis -Znacilno histološko sliko (4, 6, 8, 11, 13) tvorijo valovit hiperke­ratiniziran zunanji sloj, ki prekriva velik ne­pravilen zubljast papilarni sloj ter ostro raz­ Lešnicar H., T. Benulic, J. Kuhelj Slika 1 -Verukozni karcinom vulve, št. popisa: 01 756/64. Objektiv 4 x 0.63 x 1.25. Okular 1 O X mejen spodnji rob tumorja, ki ga tvori go­moljast, dobro orientiran retikularni sloj. Prav ta poslednji sloj, ki ga tvorijo celice dobro diferenciranega skvamoznega epitelija, je za ta tumor tipicen. Citoloških kriterijev malignosti praviloma ne najdemo. Posamezne celice imajo uniformno jedro in obilno cito­plazmo. V okolni stromi so veckrat prisotni znaki vnetja (slika 1). Metastaze so v bezgav­kah le redko opisane in povecanje lokoregio­narnih bezgavk gre v glavnem na racun vnet­ne reakcije. Oddaljene metastaze, in sicer pljucne, so bile doslej le enkrat opisane (18). Diferencijalna diagnostika -Opisane so (10, 13) histološke razlike med verukoznim karcinomom in tvorbami, ki po nacinu rašce spominjajo nanj. Tako so npr. za dobro dife­rencirani epidermoidni karcinom, ne glede na to, ce ima še tako bradavicasto površino, znacilni majhni stebricki celic z znaki ana­plazije. Za benigni condyloma acuminatum je zna­cilen stržen vezivnega tkiva, ki ga pri veru­koznem karcinomu nikoli ne najdemo. Pri di­ferencialni_ diagnostiki si danes lahko po­magamo tudi z elektronsko mikroskopijo (9). Etiologija -Etiologija ginekološkega ve­rukoznega karcinoma ni jasna. Pri verukoz­nem karcinomu ustne votline naj bi bil eden od možnih vzrokov za nastanek dolgoletno žvecenje tobaka (10, 13). Sum, da na nasta­nek ginekološkega verukoznega karcinoma vpliva prebolel venericni infekt, pa je verjet­no neutemeljen (11). Zdravljenje -1. Kirurška ekscizija: je v ve­cini primerov najbolj obicajen nacin zdrav­ljenja. Gre za en-bloc odstranitev vse vidne tvorbe. Iz literature je razvidno, da se po kirurškem posegu pojavlja najmanj lokalnih recidivov in je tudi preživetje ugodnejše (10, 11 ). Za uspešno kirurško zdravljenje je po­membna lokalizacija in velikost tumorja. 2. Radioterapija: se kot inicialno zdravlje­nje v objavljenih porocilih pojavlja v manjšem številu kot kirurško zdravljenje (4, 10, 11). Nacini zdravljenja z obsevanjem so razlicni. Uporabljene so bile aplikacije radija (Ra) v samo lezijo ter perkutano obsevanje z orto in megavoltnimi aparati. Rezultati porocil kaže­jo na precejšnjo radiorezistenco vseh veru­koznih karcinomov in tudi gi17ekološkega. Pri­loženi tabeli kažeta rezultate doslej najvecje objavljene serije (10) verukoznega karcinoma (tabela 1) in posebej rezultate zdravljenja gi­nekološkega verukoznega karcinoma (11) (ta­bela 2). Nekateri avtorji ( 15, 17) opisujejo sicer boljše izkušnje pri zdravljenju z radioterapijo, vendar izgleda, da je ta uporabljiva predvsem pri lokalno inoperabilnih tvorbah. Demian (4) priporoca postoperativno obsevanje v prime­rih s histološko dokazano perinevralno invazi­jo verukoznega karcinoma. Anaplasticna transformacija -verukozne­ga karcinoma po radioterapiji je bila prvic opisana leta 1966 (10). Po prvotnem regresu tumorske mase in po prostem intervalu cca 6 tednov se je tvorba pri nekaterih bolnikih pricela naglo vecati, pojavile so se oddaljene metastaze in vsi bolniki so v nekaj mesecih umrli. Mikroskopsko je v vseh primerih šlo Ginekološki verukozni karcinom Dodatna Anaplas-Brez Primarna število Dodatna Tumor kot Recidivi radio-ticna trans-malignoma terapija bolnikov kirurgija vzrok smrti terapija formacija 2 leti in vec Kirurgija 88 9 7 1 o 84 3 RadioteraQija 17 17 9 2 4 10 7 Skupaj 105 26 16 3 4 94 10 Tabela 1 -Primeri verukoznega karcinoma vseh lokalizacij po nacinu in uspešnosti zdravljenja (Pov­zeto po študiji Krausa in Perez-Mese, 10) Dodatna Brez Primarna število Dodatna Tumor kot Recidivi radio-znakov bo­ terapija bolnikov kirurgija vzrok smrti terapija lezni 1 leto Kirurgija 10 4 2 2 6 4 RadioteraQija 6 6 2 o 1 4 SkuQaj 16 10 4 2 7 8 Tabela 2 -Primeri ginekološkega verukoznega karcinoma po nacinu in uspešnosti zdravljenja (Po­datki zbrani iz Lukasove študije, 11) za anaplasticni epidermoidni karcinom. De­mian je zbral 38 bolnikov, ki so se po podat­kih zdravili z radioterapijo. Kar v 11 primerih je prišlo do pojava anaplasticne transforma­cije in to v povprecnem intervaju 5,5 mese­cev od pricetka zdravljenja. Razlage, zakaj naj bi prišlo do take transformacije so le hipo­teticne. Okolni epitelij ob sami leziji je pogo­sto atipicen, kar naj bi pomenilo, da je karci­nogeni dražljaj prejel ves epitelij in ne le mesto, kjer se je lezija razvila. Z dodatnim dražljajem (obsevanjem) pa naj bi izzvali na­daljne spremembe. Proffit (13) predvideva nasprotno -da ver­jetno hudo maligne neoplazme vznikajo raje »de novo«, kot pa da bi bile posledica dedi­ferenciacije razmeroma pocasi rastocega ve­rukoznega karcinoma. Tisti, ki gornjim ugotovitvam nasprotujejo (17), menijo, da je posredi zmota, ki jo omo­gocajo predvsem neadekvatne biopsije. V vseh primerih, kjer je šlo za transformacijo po obsevanju, so bile tvorbe menda zelo ob­sežne, biopticni vzorci pa niso zajeli vseh plasti. Dediferencirane celice naj bi torej že bile prisotne v nepregledanih predelih tvor­be. Isti avtorji navajajo popoten regres tu­morjev po obsevanju z megavoltnimi aparati. Naša kazuistika -Na Onkološkem inštitu­tu v Ljubljani smo v letih 1979 do 1980 zdra­vili dve bolnici z ginekološkim verukoznim karcinomom. a) 77-letna bolnica (št. pop. O. l. 756/64) je bila leta 1964 operirana zaradi karcinoma dojke. 15 let po operaciji se je pri kontroli v letu 1979 potožila zaradi izrastka na vulvi, ki ga je opažala nekaj mesecev. Ginekološki pregled je pokazal, da gre za manjšo bradavi­casto tvorbo, histološki pregled odšcipa pa je pokazal, da gre za verukozni karcinom. Sprva je konzilij odlocil naj se bolnica obse­va, kasneje pa je bilo odloceno, da se napra­vi vulvektomija simpleks. Definitivni histo­loški preparat je pregledal tudi drug patolog, njegov izvid: velikocelicni poroženevajoci planocelularni karcinom. Po konzultaciji obeh patologov je bilo odloceno, da gre v obeh primerih za identicni tumor t. j. verukozni karcinom. Bolnica se zdaj redno kontrolira in po dveh letih nima znakov recidiva. b) 68-letna bolnica je bila obravnavana na O. l. letos spomladi (1980), (št. pop. 1639/80). V anamnezi omenja, da je tri leta opažala bradavico na mali sramni ustni, ki je pocasi rastla. Po dvakratni neuspešni biopsiji je bila operirana. Napravljena je bila širša vulvekto­mija simpleks. Histološka diagnoza: verukoz­ni karcinom. Bolnica prihaja na redne kontro­le in je po 6 mesecih brez znakov recidiva. Diskusija in zakljucek -V clanku obrav­navamo posebno obliko epidermoidnega kar­cinoma -verukozni karcinom. Kot samostoj­no klinicno in patohistološko obliko ga od prvega opisa dalje (Ackerman (1)) omenjajo razni avtorji. Ginekološke lokalizacije so še vedno redke. Klinicno gre za izjemno pocasi rastoc, lokalno napredujoc tumor, ki ne me­tastazira, vendar pa lahko nenadoma zraste Radio!. !ugasi.. 14; 553-556, 1980 Lešnicar H., T. Benulic, J. Kuhelj do enormnih velikosti in povzroci smrt v ne­kaj mesecih. Etiologija tumorja ni razjasnena. Avtorji, ki so opisovali verukozni karcinom, se strinjajo v ugotovitvi, da mora pri diagno­sticiranju sodelovati tako klinik kot patolog. Biopsije je potrebno tudi veckrat ponavljati, od izkušenosti patologa pa je odvisno ali bo v navidez benigni hiperkeratoticni tvorbi od­kril spremembe, ki opravicujejo diagnozo ve­ rukozni karcinom. V nekaterih primerih je potrebna tudi konzultacija vec patologov. Ra­dioterapija se kot inicialno zdravljenje, kljub nekaterim ohrabrujocim porocilom, ni izkaza­la. Neposredno nevarnost za bolnika pred­stavlja veckrat opisana anaplasticna transfor­macija verukoznega karcinoma s pojavom od­daljenih metastaz, ki nastane neposredno po obsevanju. Terapija izbora je torej kirurška ekscizija, poskus zdravljenja z obsevanjem pa je verjetno utemeljen le pri inoperabilnih tumorjih in pri bolnicah, ki glede na splošno kondicijo ne bi prenesle operativnega pose­ga, ter postoperativno v primerih, ko je pato­log opisal perinevralno invazijo verukoznega karcinoma. Summary VERRUCOUS CARCINOMA OF THE FEMALE GENITAL TRACT Lešnicar H., T. Benulic, J. Kuhelj The incidence ot verrucous carcinoma among gynecological tumors is extremely low, and there­fore it cannot be expressed in percentages. The data on experiences ot other authors as to the diagnostics and treatment ot this t.pe ot 1!1a­l ignancy were obtained trom the availabl. lit.­rature. Since the diagnostics ot such les1on 1s sometimes extremely pretintious, considering the fact that malignancy in the tumor cannot be al­ways citologically veritied, and can be, therefore, easily confused with similar benign changes, the close cooperation between clinician and patho­logist is ot particular importance. The treatment ot gynecologic verrucous carcinoma remains ma­inly th. domain ot surgery since the evidence tram literature proves the appearance ot ana­plastic transformation ot these tumors immedia­tely atter irradiation. At the Institute ot oncology in Ljubljana two pa­tients with gynecologic verrucous carcinoma have been treated, and thus the authors got acquainted with problems concerning the diagnostics and treatment ot this above all locally advancing tu­mor. Literatura 1. Ackerman, L. V.: Verrucous carcinoma ot the oral cavity. Surgery 23:670-679, 1948 2. Browstein, M. H.: Verrucous carcinoma ot the skin. Cancer 38:1710-1716, 1976 3. Busche A., L. W. Loevenstein: Carcinoma-li­ke condylomata acuminata ot the penis. Med. Ciin. North. Am. 23:789-795, 1939 4. Demian D. E. et al.: Perineural invasion and anaplastic transformation ot verrucous carcino­ma. Cancer 32:2, 395-401, 1973 5. Gale N., V. Kambic: Redke histološke zvrsti plošcato celicnega karcinoma grla. Zdrav. vestnik 48:461-464, 1979 6. Gilbert E. F., A. Palladino: Squamous papillo­ma ot the uterine cervix. Am. Jour. CI. Path.: 46: 115-121, 1966 7. Goethals P. L., et al.: Verrucous squama celicarcinoma ot the oral cavity. Am. Jour. Surg. 106: 845-851 , 1963 8. Judge l. R.: Giant condiloma acuminatum in­volving vulva and rectum. Arch. Path. 88:46-49, 1969 9. Kavi l. et al.: Malignant transformation ot condiloma acuminatum. Am. J. Ciin. Path. 61 :5, 702-710, 1974 10. Kraus F. T., C. Perez-Mesa: Verrucous car­cinoma. Cancer 19:1, 26-38, 1966 11. Lucas W. E. et al.: Verrucous carcinoma of the temale genital tract. Am. J. Obst. Gyn. 119:4,435-440, 1974 12. Partridge E. E. et al.: Verrucous lesions ot the temale genitalia. Am. J. Obst. Gyn. 137: 4, 419-424, 1980 13. Perez C. A. et al.: Anaplastic transforma­tion in verrucous carcinoma ot the oral cavity after radiation therapy. Radiology 86:108-115, 1966 14. Proffit S. D. et al.: Origin ot andifferentia­ted neoplasm tram verrucous epidermal carcino­ma ot oral cavity atter irradiation. Cancer 26: 389-393, 1970 15. Rider W. D.: Toronto experience of verru­cous carcinoma ot the larynx. Can. Jour. Otola­ryng. 4:2, 278-279, 1975 16. Rock J. A., E. R. Fisher: Florid papillomato­sis ot the oral cavity and larynx. Arch. Otolaryng. 72:593-598, 1960 17. Schwade J. G. et al.: Radiotherapy tor ver­rucous carcinoma. Radiology 120:677-679, 1976 18. Sonck C. E.: Condylomata Acuminata mit 0bergang in Karzinom. Z. Haut. GeschlechstsKr. 46:273-278, 1971 Naslov avtorja: Lešnicar Hotimir, zdravnik, On­kološki inštitut, Zaloška c. 2, 61000 Ljubljana THE INSTITUTE OF ONCOLOGV IN LJUBLJANA PROGNOSTIC SIGNIFICANCE OF IMMUNOLOGIC TESTS IN PATIENTS WITH METASTATIC MALIGNANT MELANOMA Rudolf Z., G. Serša, E. Tekavcic Summary: · Prognostic significance of some immunologic tests in seventy patients with metastatic malignant melanoma was evaluated. Skin reactivity to PPD and DNCB correlates with prognosis, conversion of DNCB negative reactors to positive proved to be a good prognostio· sign. TTL was depressed according to healthy donors. Classical T andB cells show minor variations. Active T cells were depressed according to healthy donors. An increase of pre­viously decreased values of active T and B (EAC) cells were observed during BCG treatment. Serum lgG and lgA immunoglobulin levels were significantly decreased according to healthy donors, while increased levels of lgM immu­noglobulin were observed. The results are discussed and it is proposed that immunologic tests could be at least helping factor in estimating the prognosis of patients with metastatic malignant melanoma. UDK 616-006.81.04-074-036 Deskriptori: melanom, novotvorba metastaza, imunski testi,"prognoza, melano­ma, neoplasm metastasis, immunoassay, prognosis ' Radio!. lugosl.,. 14; 557-560, 1980 L _J lntroduction -Malignant melanoma repre­dicators at the tirne of the first recurrence sents an interesting disease from immuno­or dissemination. lmmunologic status could logical point of view. Patients with malig­be a valuable prognostic factor in patients nant melanoma are less easily sensitized to with metastatic melanoma as well, so we DNCB, and have lower delayed hyper sen­decided to evaluate prognostic value of so­sitivity responses to a variety of antigens me immunologic tests that are relatively and display impaired transformation respon­easy to assess. ses to PHA and various antigens (7, 11). It has not been demonstrated that any of these Patients and methods -Seventy patients responses constitutes a significant indepen­with metastatic malignant melanoma were dent variable in estimating the prognosis or included in this study. The patients were response to treatment of melanoma patients staged according to the system of M. D. (11) The results of possible variations in Anderson Hospital and Tumor Institute at lymphocyte subpopulations are conflicting Houston (2). AII patients had previous ex­but point to relatively minor variations in cision of primary lesions and surgery was the »classical« T and B cell populations. So­repeated as necessary. Fifty-three patients me authors observed a decrease in active were in Stage III of the disease, 35 were T cells in melanoma patients (18), while males and 18 females. Ten patients were in other found an increase (4). Variations in Stage III A, 25 in Stage III B, and 18 in Stage serum immunoglobulin levels in cancer pa­III AB. Seventeen patients were in Stage IV tients have been observed by numerous au­of the disease, 13 were males and 4 females thors (3, 9). Some authors found increased Mean age of all patients was 46.8 years (me­levels (4) in_ patients with malignant mela­dian 47, range 22-79). mean age of patients noma, in contrast to the findings of others in Stage III was 47.6 years (median 47, range (17). The bulk of data reported regarding pro­22-79), and mean age of patients in Stage gnostic factors in patients with melanoma IV was 43.0 years (median 46, range 28-66). deals almost exclusively with survival from Mean survival from the first appearance of initial diagnosis (7, 11 ). Little data are avai­metastasis (Srn) was tor all patients 14.0 ± lable regarding the pertinent prognostic in-5.5 months, mean duration of remission (Dr) Accepted: 25. 7. 1980 Rudolf Z., G. Serša, E. Tekavcic 6.9 ± 3.3 months, and mean survival from initial diagnosis (Ss) 26.8 ± 8.7 months. In Stage III patients was Ss = 28 3 mo, Srn = 15.5 mo, and Dr = 8.0 mo, while in Stage IV patients Ss = 22.4 mo, Srn = 9.4 mo, and Dr = 3.4 mo. Skin tests DNCB skin was performed for primary immune response, and PPD for anam­nestic response to recall antigens, as de­scribed previously (8, 1 O, 12, 13). Lymphocytes transformation -Transfor­ mation index was determined from whole­ blood culture technique by a modified micro­ method as morphological detection of PHA­ transformed lymphocytes (TTL). Normal va­ lues are ranging from 40-70 %, mean value is 55±7%(16). Rosette-forming cells -T cells (E roset­ te). active T cells and B (EAC rosette) cells were determined by slightly modified method as described previously (6). Mean values for healthy donors were as follows -T (acti­ ve) = 43 ± 7 %, T (E) = 55 ± 7 %, and B (EAC) = 29 ± 6 % (12). Serum immunoglobulin concentrations -Ouantitative determinations of lgG, lgA, and lgM immunoglobulin levels were carried out by radial immunodiffusion method (9, 15). Normal values for healthy donors were -lgG = 1215 ± 115, lgA = 259 ± 25, and lgM = 132 ± 13 (mg% or mg/100 ml). Statistical methods -Statistical analysis was performed by determining the arithme­ tical mean and standard deviation, where­ upon the significance or differences were tested by using the Student t-test (5). Results -Skin tests -Forty-five patients were PPD responders (64 %) in all patients group, and 24 DNCB responders (34 %). Thir­tyseven patients in Stage III were PPD re­sponders (70 %). and 21 DNCB responders (40 %), as shown in Table 1. Eight patients responded to PPD (47 %), and 3 to DNCB (18 %) in Stage IV of the disease. Twenty- Responders to Stage PPD DNCB PPD + DNCB III 70 % (37/53) 40 % (21/53) 36 % (19/53) IV 47 % ( 8/17) 18 % ( 3/17) 18 % ( 3/17) Total 64 % (45/70) 34 % (24/70) 31 % (22/70) Table 1 -Skin reactivity to PPD and DNCB in patients with metastatic malignant melanoma according to the stage of the disease two patients responded to both antigens (33 %), in Stage III 14 (26 %), and in Stage IV 9 (53 %). Fourteen patients who did not respond to DNCB at begining conversed to DNCB positive during BCG treatment. Mean survivals of responders to both antigens (Ss = 30.3 mo, Srn = 17.8 mo) were signifi­cantly greater than mean survivals of anergic patients (Ss = 20.7, Srn = 10.2 mo), at p = 0.01 (Table 2). Significant difference was found also between Srn of DNCB responders and nonresponders (18.1 mo, and 11.1 mo, respectively, at p = 0.01). Mean survival of patients who were DNCB negative was signi­ficantly shorter than mean survival of pati­ents who were DNCB positive in the begi­ning and after conversion (Ss was 24.5 mo and 32.4 mo, respectively). at p = 0.01. Pro­gnosis of patients who remained DNCB ne­gative was poor (Ss = 19.9 mo, Srn = 7.0 mo). Similar results were obtained when pa­tients in Stage IV of the disease were exclu­ded (Table 2). ca ca u u -ci, ro .c > +" •­C ('. o ::i E (/) . z o Q) +. o·;;; o.. o o.. o. z Q) o> +:;::; o. o.. Q) O.. C ca (.). "' z o g_ ca U· Z en o :g ca U· "' z o g_ Total SM 17.8 10.2 18.1 11.1 19.2 Ss 30.3 20.7 30.4 24.5 32.4 No of pat. 22 23 24 46 38 Stage III SM 18.4 12.3 18.6 12.3 19.7 Ss 30.0 22.5 30.2 26.4 32.6 No of pat. 19 14 21 32 35 . = DNCB responders at first test and after conversion Table 2 -Prognostic value of skin reactivity in patients with metastatic malignant melanoma Lymphocytes transformation (TTL) -TTL was performed in 11 patients in Stage III, and in 9 patients in Stage IV of the disease. Mean value for ali patients was 23 % which was decreased when compared to healthy donors. TTL values tend to decrease accor­ding to the stage of the disease, though no significant difference has been found be­cause of too small numbers ob tests per­formed (Table 3). Prognostic significance ot immunologic tests in patlents with metastatlc malignant melanoma Stage III IV Tota! Controls Discussion and conclusions -The per­TTL (%) 24 21 23 55 + 7 centage of responders to PPD and DNCB (range) (0-54) (0-46) (0-54) (40-70) correlates with the stage of the disease. No of pat. 11 9 20 Depressed reactivity and conversion of skin Table 3 -TTL values in patients with meta·static malignant melanoma according to the stage of the disease Stage III IV Tota! Controls Tactive 35 % 26 % 32 + 15 % 43 + 7% T(E) 54 % 54% 54 + 10 % 55 + 7% B(EAC) 32% 27 % 30 ± 11 % 29 ± 6 % No of pat. 42 17 59 40 tests are also consistent with previous data. Skin reactivity could be a valuable progno­stic factor. A significant difference was found also when patients with most unfavorable prognosis (Stage IV) were excluded. Con­version of DNCB negative reactors to DNCB positive proved to be a good prognostic sign. Mean survivals of 14 ratients with conver­ sion were then Srn = 21 .2 mo and Ss = 36.0 mo, and Dr = 11.1 mo; though, these were Table 4 -Percentage of rosette-forming cells in patients with metastatic malignant melanoma according to the stage of the disease Rosette-forming cells -Classical T(E) and B(EAC) cells show minor variations (Table 4). A decreased values of active T cells were observed according to normal donors. An increase of previously decreased values was observed in eleven patients treated with BCG. Mean value before treatment (21 %) increased to within normal level (44 %). Even an increase of previously decreased B(EAC) values was observed. Mean value before treatment (23 %) increased to 37 %. Serum immunoglobulin levels -lgG and lgA levels were significantly decreased according to normal values, at p = 0.001 (Table 5). In the contrast, the lgM values Stage III IV Tota! Controls lgG 1081 1025 1073 + 188 1215 + 115 lgA 244 225 241+ 74 259+ 25 lgM 148 183 153 ± 52 132 ± 13 No of pat. 53 17 70 186 Table 5 -lmmunoglobulin lgG, lgA, and lgM serum levels (mg/100 ml) in patients with me­tastatic malignant melanoma according to the stage of the disease were significantly increased, at p = 0.001. The lowest values for lgG and lgA were in Stage IV of the disease (1025 mg% and 225 mg%, respectively), while lgM values were the highest in Stage IV (183 mg %). The difference between mean values of Stage IV and Stage III lgM levels (183 mg % and 148 mg %, respectively) was significant, at p = 0.05. Radiol. lugosl.. 14; 557-560. 1980 mostly the patients with chemoimmunothe­rapy which gives better results than chemo­therapy alone (11, 14). The results of TTL correspond to some previous reports (7). A difference between Stage III and Stage IV patients means possi­ble difference as to the extension of the disease, however, the difference is unre­liable because of the small number of pa­tients. The percentage of rosette-forming cells shows relatively minor variations in classi­cal T and B subpopulations, as reported el­sewhere (7, 11, 12, 13). Possible variations in active T cells are not clearly demon­strable. The major problem, as mentioned previously (3), is that the technology of asse­ssing subpopulations with significant varia­tions is difficult. However, a decrease of active T cells was found in comparison with healthy donors. An increase of active T cells in patients treated with immunotherapy is consistent with previous demonstration (1, 12). An increase of EAC cells which was also observed in patients treated with BCG could be, with respect to possible mistakes and to the small number of patients, of »classi­cal« B cells or some other subpopulation with C3 receptor (e. g. macrophage killers). Serum lgG and lgA levels tend to decrease according to the extension of the disease, while lgM levels tend to increase. lnterpre­ting of the meaning of anomalies observed is somewhat difficult (9, 13), because the patients with advanced cancer prone to de­velop infections, which may be exacerbated by immunosuppressive treatment (chemothe­rapy). Besides, patients may develop malnu­ Rudolf Z., G. Serša, E. Tekavcic trition with reflection in the plasma pro­teins. According to the results of our study it can be concluded that immunologic tests performed could be at least helping factor in estimation of prognosis of patients with metastatic malignant melanoma, though, a development of some more specific and in­dependent test is desirable. Sadržaj PROGNOSTlcKA VREDNOST IMUNOLOšKIH TESTOVA KOD PACIJENATA SA METASTATSKIM MALIGNIM MELANOMOM Rudolf Z., G. Serša, E. Tekavcic Kod 70 bolesnika sa metastatskim malignim melanomom istraživane su vrednosti kožnih te­stova (PPD i DNCB), rozetnih celija, transforma­cije limfocita i serumskih imunoglobulina lgG, lgA i lgM. Vrednosti testova su uporeaivane sa preživljavanjem. Pronaaeno je, da reaktivnost na PPD i DNCB dobro korelira sa prognozam, a konverzija DNCB negativnih bolesnika u pozitivne reaktore pretstavlja dobar prognosticni znak. Sni­žene su bile vrednosti TTL u poreaenju sa zdra­vim davaocima. Klasicni T i B limfociti pokazuju samo nesignifikantne variacije u poreaenju sa zdravim davaocima. Nadene su snižene vredno­sti aktivnih T celija, a prethodno snižene vred­nosti aktivnih T c.lija i B(EAC) celija podigle su se na normalni nivo tokom imunoterapije sa BCG. Signifikantno su snižene vrednosti imunoglobu­lina lgG i lgA, dok su vrednosti imunoglobulina lgM povišene. Rezultati su prodiskutovani i pred­loženo je, da se imunski testovi ukljuce u pro­gnosticke faktore kod bolesnika sa metastatskim malignim melanomom. References 1. Bertoglio J. et al.: lncrease in E. active ro­sette forming lymphocytes in melanoma patients treated with BCG. Europ. J. Cancer 13: 321, 1977. 2. Clark R. L. and Howe C. D.: Cancer patient care at M. D. Anderson Hospital and Tumor In­stitute, pp. 415-470. Year Book Publishers lnc., Chichago, 1977. 3. Cochran A. J.: In vitro testing of the immu­ne response. In: Clinical aspeets of cancer (Ca­stro J. E., ed.). pp. 219-256. MTP Press Limited, Lancaster, England, 1978. 4. Cochran A. J. et al.: An examination of the immunology of cancer patients. lnt. J. ·Cancer 18: 298, 1976. 5. Hill A. B.: Principles of medica! statistics. The Lancet Limited, London, 1966. 6. Jondal M. et al.: Surface markers on hu­man T and B lymphocytes. A large population of lymphocytes forming non immune rosettes with sheep red blood cells. J. Exp. Med. 136: 207, 1972. 7. Mastrangelo M. J. et al.: Cutaneous malig­nant melanoma-prognosis, diagnosis, and conven­tional medica! therapy. In: lmmunotherapy of cancer-present status of trials in man (Terry W. D., Windhorst D., eds.). Raven Press, New York, 1978. 8. Plesnicar S. Rudolf Z., and Lavrencic D.: Prognostic significance of skin reactivity in pa­tients with bronchogenic carcinoma grouped according to the TNM classification. Neoplasma 24: 633, 1977. 9. Plesnicar S., Z. Rudolf: Serum immunoglo­bulin levels and survival rates in bronchogenic carcinoma patients. Neoplasma 26 (6): 721-727, 1979. 10. Plesnicar S.: The role of immunological assays in clinical oncology. Radio!. lugosl. 11: 47-47, 1977. 11. Rudolf Z.: Malignant melanoma-present as­pects of diagnosis, prognosis, and modalities of treatment. Radio!. lugosl. 13: 477-483, 1979. 12. Rudolf Z.: lmmunologic tests in patients with metastatic malignant melanoma. Meeting on immunological aspects of experimental and cli­nical cancer 1979. Abstracts. EACR Tei Aviv, ls­rael, 128. 13. Rudolf Z.: Prognostic significance of immu­nologic tests in patients with metastatic malig­nant melanoma. V. kongres kancerologov Jugo­slavije, Ljubljana, 1979, Abstrakti, 291. 14. Rudolf Z.: lntralesional BCG therapy in patients with metastatic malignant melanoma. Radio!. lugosl. 14 (1): 59-62, 1980 15. šebek S. et al.: Serum immunoglobulin le­vels in healthy aduts in Slovenia, Yugoslavia. Zdrav. Vest. 48: 463-465, 1972. 16. Tekavcic E. et al.: Determination of cellular immunity with lymphocyte transformation test. Zdrav. Vestn. 48: 130-, 1979. 17. Waldmann A. et al.: lmmunodeficiency di­sease and malignancy. Ann. lnt. Med. 77: 605, 1972. 18. Wybran J., H. H. Fudenberg: Thymus-derived rosette-forming cells in various human disease states: cancer, lymphoma, bacterial and viral in­fections, and other diseases. J. Ciin. lnvest. 52: 1206-, 1973. Author's address: Zvonimir Rudolf, M. D., The Institute of Oncology in Ljubljana, Zaloška cesta 2, 61105 Ljubljana. MEDICINSKI FAKULTET SKOPJE, KLINIKA ZA KARDIOLOGIJU I INSTITUT ZA PATOFIZIOLOGIJU 1 NUKLEARNU MEDICINU VREDNOSTI MIOGLOBINA U SERUMU BOLESNIKA . SA MIOKARDNIM INFARKTOM Maksimovic J., B. Karanfilski, L. Srbinovski, Gj. Šestakov Sadržaj: Radioimunološkom tehnikom odreclivan je mioglobin u serumu boles­nika sa miokardnim infarktom. Vrednosti mioglobina znacajno su povecane i signifikantno se razlikuju od vrednosti mioglobina u serumu zdravih kontrol­nih osoba i bolesnika sa anginam pektoris. Porast serumskog mioglobina može da bude vrlo ran indikator miokardnog in­farkta u poreclenju sa standardnim enzimskim indikatorima miokardne nekroze. UDK 616.127-005.8-074 Deskriptori: miokardni infarkt, imunski testi, mioglobulin -kri Radiol. lugosl., 14; 561-564, 1980 L _J Uvod -Dijagnoza akutnog miokardnog in­farkta pošto nije specifican samo sa srcani farkta obicno se postavlja na osnovu karakte­mioglobin (8, 9, 10). risticne klinicke slike, elektrokardiografskih Cilj naših ispitivanja je da ocenimo klinic­promena i porasta serumskih enzima. Medu­ku vrednost ove metode kod bolesnika sa tim kod nekih bolesnika sa akutnim infarktom akutnim miokardnim infarktom. dijagnoza se ne može postaviti odmah jer je EKG nalaz normalan a simptomi nisu tipicni (Strauss 1 ). cesto je potrebno sacekati neko­Materija! i metode -Mioglobin u serumu liko dana da bi elektrokardiografske promene odreden je kod 65 bolesnika hospitaliziranih potvrdile ili iskljucile dijagnozu miokardnog u jedinici za intenzivnu koronarnu negu Kli­infarkta ili do pojave karakteristicnih prome­nike za kardiologiju Medicinskog fakulteta u na enzima u krvi. Skoplju, od toga 50 muškaraca i 15 žena. Mio­ U ovakvim slucajevima potrebni su oset­globin je takode odreden u serumu 12 kon­ljiviji i specificni parametri koji bi mogli što trolnih zdravih osoba. pre da potvrde postojanje miokardne nek­Dijagnoza miokardnog infarkta kod testira­roze (2). nih bolesnika utvrdivana je na uobicajeni Poslednjih godina posebna pažnja posvece­nacin na osnovu klinicke slike kod prijema na je mioglobinu po!azeci od predpostavke bolesnika i u toku hospitalizacije, elektro­da ce infarkt srcanog mišica dovesti do os­kardiografskih nalaza i promena serumskih lobadanja mioglobina u cirkulaciji kao što je enzima MB, CPK i LDH. Mioglobin je odre­slucaj i sa intracelularnim enzimima. divan odmah nakon prijema bolesnika. U is­ Kagen (3) i Bernstein i sar. (4) prvi su tom uzorku krvi odredivane su i vrednosti ukazali na prisustvo · miglobinemije i mioglo­spomenutih serumskih enzima. binurije kod miokardnog infarkta. Na osnovu definitivne dijagnoze testirani Razvoj radioimunol.oške metode (5, 6, 7) bolesnici su svrstani u tri grupe: kojom se na jednostavan nacin vrši kvantifi­-prva grupa od 51 bolesnika sa akutnim kacija serumskog 111iglobina, omogucilo je miokardnim infarktom, široku upotrebu ovog novog parametra kao -druga grupa od 7 bolesnika u postin­skrining testa u diagnostici miokardnog in-farktnom statusu i Rad primljen: 7. 9. 1980 Maksimovic J., B. Karanfilski, -treca grupa od 7 bolesnika sa dijagno­zom angine pektoris. Krv uzimana za odredivanje mioglobina je centrifugirana a serumi su odvajani i do testi­ranja cuvani na -20° C. Mioglobin je odredivan radioimunološkom analizam, komercialnim kitovima firme Sorin prema protokolu proizvodaca bez modifikaci­ja. U ovom kitu koriste se antimioglobinska antitela zeca. Inkubacija traje 60 minuta a se­paracija slobodne i za antitela vezane frak­cije vrši se taloženjem kompleksa sa polieti­len glikolom (PEG). Rezultati -1. Grupa kontrolnih osoba: serumi 12 zdravih osoba sadrže vrlo male ko­licine mioglobina. Kod 5 od 12 testiranih vrednosti su manje od 1 ng/ml a kod ostalih 7 vrednosti se krecu od 2 do najviše 32 ng/ ml. Srednja vrednost (SV) za kontrolnu grupu iznosi 10,25 ng/ml a SD 10,2. 2. Grupa bolesnika sa anginam pektoris ima jako niske vrednosti za mioglobin. Kod 4 slucaja vrednosti su manje od 1 ng/ml a kod ostalih se krecu od 1,6 do maksimalno 26 ng/ml. Srednja vrednost iznosi 7,23 ng/ml a SD 9,8. Statisticki nema signifikantne raz­like izmedu vrednosti ove i kontrolne grupe. 3. Grupa bolesnika sa akutnim miokardnim infarktom: nivo mioglobinemije kod ovih bo­so 9,8 NESIGNIF. <0,01 <0,01 p lesnika prikazujemo zavisno od vremena u L. Srbinovski, Gj. še'stakov signifikantna statisticka razlika izmedu vred­ nosti obe grupe boles. sa infarktom i kont­ rolne grupe od. grupe sa anginam pektoris. 4. Grupa bolesh1ka u postinfarktnom statu­su: nivo mioglobina kod ovih bolesnika je povecan u odnosu na kontrolne slucajeve i krece se od 33 do 170 ng/ml, sa srednom vrednošcu od 93,57 ng/ml i SD 48. Prema to­rne rezultati su znatno niži nego kod boles­nika sa akutnim miokardnim infarktom, ali su povecani u odnosu na kontrolnu grupu. Rezultati su pojedinacno prestavljeni na grafikonu br. 1. KONTROLNA ANC,INA MIOKARDNI MIOKARONI POST 2000 GRUPA PEKTORIS INFARKT 1-6 SATA . INFARKT 6-24 SATA 1NFARKTNI STATUS 1800 1600 1400 .1200 21000 -X Slika 1 -Uz opis dinamicke metode lice, površina pod krivuljam iznad intervala .6.X ce se mijenjati. Konkretno u slucaju na sl. 1, pomakam iz položaja 1 u položaj 2, po­vršfna se je povecala. U spomenutom matricnom elementu .6.X registrira se vremenska distribucija aktivi­teta. Gamma-11 medicinski »software« omu­gucava registraciju ovakvih vremenski pro­mjenjivih distribucija u obliku dinamicke kri­vulje. Snimljena je dinamicka studija od 30 »frame«-ova po 5 sek u toku koje se je izvor kretao u strogo definiranim standardnim uv­jetima. Uvjeti mjerenja: Dužina linijskog izvora = 40 cm Unutarnji promjer izvora = 1 mm Aktivnost: 99 mTc ; 1,5 mCi Energetski prozor = 0,27 mm/sek Visina od izvora do lica kolimatora = 10 cm Pri radu se posebno pazilo da izvor ima konstantu linijsku gustocu, da je apsolutno horizontalan te da se translatira paralelno sa linijama koje odrecluju raspored kanala koli­matora i okomito na stranicu kompjutersku matricu. Nakon snimanja odabrana je regija interesa (ROi) velicine jednog elementa ma­trice. Dinamicka krivulja koja prikazuje broj impulsa u ovisnosti o vremenu proporcional­na je LSF. Poznavajuci brzinu izvora i vrijeme akvizicije za jedan trame, vremenske se ko-Slika 2 -LSF dobivena dinamickom metodom ordinate lako privode u linearne i tako do­biva odgovarajuca LSF. Na slici 2 vidimo iz­mjerenu LSF za centar LEAP kolimatora. Funkcija je u ovome slucaju odreclena sa 30 tocaka što vrlo dobro definira njezin oblik. Dozvoljava li linijska gustoca aktivnosti iz­vora zadovoljavajuci statistiku mjerenja, mo­že se snimiti i veci broj tocaka što je velika prednost ove metode mjerenja. Radi usporedbe rezultata naše metode i klasicne metode snimanja statickog linijskog izvora, nacinjen je eksperiment kod kojeg je izvor mirovao ispod centra kolimatora, a odgovarajucim presjekom kroz sliku dobili smo LSF (sl. 3) Dinamicka metoda za eksperimentalno odredivanje LSF gama kamera Slika 4 -Korištenje tockastih izvora za odrediva­nje odnosa izmedu linearne dimenzije u ravnini predmeta i velicine matricnog elementa Zbog utjecaja kompjuterske matrice na mjerenje LSF (Kasal, Popovic 1979, Brili, Erickson 1973) nastajalo se raditi sa najfi­nijom mogucom matricam. Kod statickog sni­manja je to matrica 128 x 128 u ZOOM modu. Uz pomoc dva tockasta izvora 57 Co (sl. 4) na poznatoj udaljenosti, brojanjem celija ma­trice izmedu maksimuma u vertikalnom pres­jeku kroz sliku može se odrediti linearna di­menzija koja pripada elementu matrice. Na taj je nacin analogno-digitalni konverter po­dešen tako da u ZOOM modu snimanja daje povecanje tocno za faktor 2 pa je staticka slika izvora snimljena realno u matrici 256 x 256. Finija rezolucija nije potrebna zbog ko­nacne debljine linijskog izvora. Unatoc torne, LSF na sl. 3 odredena je sa rel. malo tocaka. Indeks rezolucije (FWHM). tj. poluširina LSF uzet je kao parametar za komparaciju mjerenih rezultata sa podacima proizvoaaca gama kamere (Tabela 1). FWHM (mm) Dinamicka metoda 11,6 ± 0,1 Staticka metoda 11,8±0,3 Podaci proizvodaca 11,1 Tabela 1 -Usporedba indeksa rezolucije u svrhu provjere metode Diskusija -Iz Tabele 1 vidi se da je di­namickom metodam dobiveni rezultat bliži podacima proizvodaca, a greška u ocitavanju FWHM je manja, jer je krivulja odredena sa više tocaka. Metoda omogucava dobivanje LSF za bilo koju tocku kristala jednostavnim pomicanjem regije interesa na to mjesto. Reproducibilnost rezultata je vrlo dobra zbog jednolikog kontinuiranog kretanja izvo­ra. Rezultat ne ovisi o torne da li se izvor krece od lijeva na desno ili obratno. Zakljucak -U radu je prezentirana meto­da za mjerenje LSF dinamickim snimanjem linijskog izvora u jednolikom kretanju. Rezul­tirajuce LSF definirane su sa mnogo tocaka što omogucava precizno odredivanje indeksa rezolucije i MTF. lzmjerene vrijednosti in­deksa rezolucije (FWHM) pokazuju dobro slaganje sa onima dobivenim klasicnom me­todam i podacima koje daje proizvodac. Metoda je rutinski lako primjenjiva i omo­gucava brzo odredivanje LSF za bilo koju toc­ku vidnog polja detektora. Reproducibilnost rezultata je vrlo dobra. Summary DYNAMIC METHOD FOR IMPROVEMENT OF THE MEASUREMENTS OF LSF OF GAMMA CAMERAS Kasal B., S. Popovic lntending to improve the measurements of LSF of gamma cameras, a method that makes use of a digital computer and a moving line sour­ce of radioactivity is presented. Data acquisition is done in the dynamic mode with he computer while the source move·.3 across the collimator tace. The resulting LSF, are defined with many curve points that enables us to calculate the corresponding MTF, yery pecisely. The method is easily used in routine checking of gamma ca­meras. It makes possible quick and precise de­termination of LSF far any point in the field of view of detector. Literatura 1. Ronai P. M., D. L. Kirch: Rapid, rigorou·, computation of MTF on a pocket calculator, J. Nucl. Med., 18, 579, 1977. 2. Brili R., J. Erickson: Factors affecting the collection and analysis of radiotracer images, Se­min. Nucl. Med. 3, 285, 1973. 3. Kasal B., S. Popovic, S. Loncaric, M. Bašic: Odredivanje modulacione prenosne funkcije ure­daja za scintigrafiju. Radiol. lugosl. 2, 124, 1979 (abs.). 4. Nusynowitz M. L., A. R. Benedetto: Simpli­fied method far determining the MTF far the scitilation camera, J. Nucl. Med., 16, 1200, 1976. 5. Gottschalk A., Beck R. N., eds: Fundamen­tal problems in scanning, Springfield, 111., CC Thomas, 1968. Adresa autora: Ka·.,al Božidar, mr. ing., Zavod za nuklearnu medicinu Rebro, Kišpaticeva 12, 41000 Zagreb. Radiol. lugosl., 14; 565-567, 1980 Rentgenska dijagnostika iz Scheringovog asortimana Za angiografiju: Angiografin Za oralnu holegrafiju: Biloptin Za i. v. holegrafiju: Biligrafin 30 %, 50 % Biligram Biligram za infuziju Za lokalnu primenu: Endografin Za snimanje gastro-inLestinalnog trakta Gastrografin Za uro-i angiografiju: Rayvist 180,235,300,350 (takode i za kompjutersku tomografiju) Urografin 60 % , 76 % Za urografiju: Urovison Urovison za infuziju Urovist za infuziju za decu SCHERING AG Beri in/Bergkamen 1 Berlin 65 Mul lerstrasse 170-178 Zakoniti zastupnik: ALKALOID Zastupnicki sektor SCHERING 11000 Beograd 0. Jakšica 5 P. f. 205 KLINlcKI BOLNlcKI CENTAR I MEDICINSKI FAKULTET U ZAGREBU, ZAVOD ZA NUKLEARNU MEDICINU, ZAGREB KOMPJUTERSKI POSTUPAK ZA KONTROLU UNIFORMNOSTI GAMA-KAMERE Bašic M., S. Popovic Sadržaj: Najcešci uzrok neuniformnosti polja gama-kamere su nepodešeni foto­multiplikatori. Vizuelna ocjena uniformnosti nije pouzdana niti dovoljno osjetlji­va metoda. U ovom radu prikazan je postupak ocjene uniformnosti polja gama­-kamere kompjuterskom analizam slike uniformnog radioaktivnog izvora u ob­liku diska. Kvantitativnom analizam uniformnosti odrecluju se podrucja vidnog polja, koja zbog nepodešenosti fotomultiplikatora odstupaju izvan granica doz­voljenih varijacija. UDK 539.166.083 Deskriptori: gama kamera -standardi, scintigrafija Radio(. lugosl., 14; 569-573, 1980 Uvod -Da bi se u odjelu nuklearne medi­cine postigao i stalno održavao odrecleni stu­panj dijagnosticke tocnosti u interpretaciji dobivenih rezultata, potrebno je redovito kon­trolirati instrumente koji se pri torne koriste. Dio programa kontrole gama-kamere je kont­rola uniformnosti polja gama-kamere. Najce­šci uzrok neuniformnosti je nepodešenost po­jedinih fotomultiplikatora. Uobicajena kontro­la uniformnosti je vizuelna ocjena analogne slike uniformnog izvora, koja nije ni dovoljno pouzdana ni dovoljno osjetljiva metoda. ce­sto se primjenjuje postupak koji koristi niz presjeka digitalne slike uniformnog izvora. Pri torne se odrecluje apsolutna razlika izme­clu maksimalnog i minimalnog broja impulsa u danom presjeku. Ovo je nesumljivo osjet­ljivija metoda, ali ocjena uniformnosti cijelo­ga vidnog polja zahtijeva mnogo vremena. Prilicno je rasprostranjen postupak korek­cije dobivenih scintigrama, pri kojem se ko­risti matrica korekcijskih koeficijenata, dobi­vena iz digitalne slike uniformnog izvora. Ovakav postupak treba izbjegavati, jer unosi lažne informacije u dobivene scintigrame (Pa­dikal T. N. et al., 1976). Kako je broj mini­kompjutera u odjelima nuklearne medicine sve veci, željeli smo razviti kompjuterski pro­ _J gram kojim bi se brzo i pouzdano ocijenila uniformnost polja gama-kamere. Materija! i metoda -U radu smo koristili LFOV Searle gama-kameru (s paralelnim vi­soko rezolucijskim kolimatorom za energije do 140 keV-a), elektronicko racunalo POP 11 / 40 i Gamma-11 software. Kao uniformni izvor koristili smo komercijalni izvor Co-57 u obliku diska (homogenosti ± 1 %, promje­ra 39,5 cm) aktivnosti 2 mCi. Prilikam testira­nja uniformnosti detektor gama kamere bio je okrenut prema gore, a izvor smješten na lice kolimatora. Energetski prozor širine 20 % bio je postavljen simetricno oko ener­gije 122 keV-a. Sliku sa 106 impulsa snimili smo na polaroid-film (tip 667), a istovremeno digitaliziranu u matricu 64 X 64 (»word mo­de«) pohranili na disk, odnosno magnetsku traku. Za odreclivanje koordinata centra pojedinih fotomultiplikatora koristili smo dobro kolimi­rani izvor (promjer otvora oko 2 mm) Tc-99 m aktivnosti oko 2 mCi. Pri torne smo odstranili kolimator i izvor stavljali nad centar svakog fotomultiplikatora, ciji je raspored shematski naznacen na samom detektoru. Nad centrom svakog multiplikatora snimali smo izvor jed­nako dugo i sliku pohranili u matricu 64 x 64 Rad primljen: 10. 9. 1980 Bašic M., S. Popovic (»word mode«). Eventualna greška zbog sta­ tistickih varijacija i moci rezolucije sistema je reda elementa matrice. Prog r a m -Za ocjenu uniformnosti razvili smo program »UNIF«, napisan u FORT­ RANU IV. Problem koji se odmah namece jest, kako izabrati referentnu vrijednost bro­ ja impulsa po elementu matrice s kojim se usporeduje broj impulsa u svakom elementu matrice. U literaturi smo našli postupke gdje se unutar vidnog polja definira kvadrat ili krug odredenog radijusa i racuna srednja vri­ jednost broja impulsa po elementu matrice, tako da se podijeli ukupan broj impulsa u odabranoj regiji s brojem elemenata matrice u njoj (Keyes J. W. et al., 1972, Cohen G. et al., 1976). Medutim, pri ovom postupku mo­ že se dogoditi da se uzimaju u obzir elemen­ ti matrice koji zbog eventualne nepodešeno­ sti fotomultiplikatora sadrže manji broj im­ pulsa od dozvoljenog, ili oni elementi koji sa­ drže rubni efekt, prisutan i pored toga što se kolimator nalazi na detektoru gama-kamere. Problem smo zato pokušali riješiti na dru­gi nacin. Pošli smo od osnovne pretpostavke da je najveci dio polja uniforman tako da naj­veci broj elemenata matrice sadrži odgova­rajuci broj impulsa. Ako ovaj uvjet ne bi bio zadovoljen, ne bi se uopce moglo govoriti o uniformnosti. Digitalna slika polja gama-ka­mere se pohrani u 1. registar koji se upiše u memoriju kompjutera, ocita se maksimalni broj impulsa u matrici, a interval od nula do maksimalnog broja impulsa podijeli se u N razreda. Svaki element matrice, koji sadrži impulse, svrsta se u odgovarajuci razred. Na­kon toga, program odabere razred s maksi­malnim brojem elemenata, a pocetna srednja vrijednost utvrauje se tako da se podijeli ukupan broj impulsa koji pripadaju elementi­ma toga razreda s brojem tih elemenata. Ako raspodjelu elemenata (sl. 1) aproksimiramo normalnom raspodjelom (stvarna raspodjela bi bila bliža normalnoj što je uniformnost ga­ma-kamere idealnija i što ima manje rubnog efekta na slici), 99 % elemenata slike ima broj impulsa koji se nalazi u intervalu ± 3 standardne devizacije oko srednje vrijedno­sti, gdje je standardna devijacija jednaka (srednjoj vrijednosti)1/2• Svi elementi matri­ce s brojem impulsa unutar tih granica uzi­maju se u obzir pri racunanju konacne sred­nje vrijednosti: ukupan broj impulsa koji pri- Slika 1 -Raspodjela elemenata matrice po raz­redima u ovisnosti o broju impulsa padaju tim elementima podijeli se s brojem elemenata. Utvrdili smo da konacna srednja vrijednost broja impulsa po elementu matri­ce ne ovisi o broju razreda ako je N dovoljno velik. Mi smo odabrali N = 20. Nakon toga program ponovno ispituje svaki element mat­rice i gleda da li se broj impulsa nalazi iznad, unutar ili ispod dozvoljenih granica odreae­nih jednadžbom: dozvoljene granice =X± 2 (X)1/2 + 6. X(%) X -srednja vrijenost broja impulsa po ele­metnu matrice 2 (X)1 /2 -dvije standardne devijacije dozvo­ljene radi statistike 6. X -dozvoljeno odstupanje od idealne uniformnosti zbog nesavršenosti instrumenta Sve elemente matrice s brojem impulsa ispod dozvoljene granice program sprema u 2. register, a iznad dozvoljene granice u 3. registar. Tako je moguce istovremeno dobiti odjeliti prikaz podrucja vidnog polja koja su ispod ili iznad dozvoljene granice. Drugi dio programa omogucava kontrolu svakog poJedi­nog fotomultiplikatora. Prethodno odreaene koordinate centara pojedinih fotomultiplika­tora potrebno je unijeti u program i one osta­ju trajno pohranjene na disku. U slucaju po­novnog podešavanja velicine i položaja digi­talne slike u kompjuteru, koordinate centra potrebno je ponovno odrediti i unijeti u pro­gram. Ne uzimaju se u obzir svi oni fotomulti­plikatori cije koordinate centra (1, J) padaju uz rub matrice. Promjer fotomultiplikatora je 3" (7,62 cm). U tzv. »normalnom modu« za LFOV gama-kameru element matrice 64 x 64 predstavlja oko 0.636 cm, tako da promjeru fotomultiplikatora odgovara oko 12 elemena­ta. Kvadrat 9 X 9 elemenata matrice dovolj­ Kompjuterski postupak za kontrolu uniformnosti gama-kamere no je velik da pokrije lice fotomultiplikatora tako da se može smatrati reprezentativnom zonam interesa za taj fotomultiplikator. Ta­koder se ne uzimaju u obzir i oni fotomulti­plikatori cije su koordinate centara takve da se nad njihovim centrima ne može definirati kvadraticna regija koja bi citava bila unutar matrice digitalne slike vidnog polja. Ukupan broj impulsa svake kvadraticne regije pro­gram usporeduje s prosjecnim brojem im­pulsa za takvu zonu. Odstupanje ODSTUP (1) (u %) od prosjeka za 1-ti fotomultiplikator dano je izrazom: IMP (1) -PROS ODSTUP (1) = -----100 PROS IMP (1) = broj impulsa u kvadraticnoj regiji nad 1-tim fotomultiplikatorom PROS = 81 X X = prethodno oredena srednja vrijednost broja impulsa po elementu matrice Slika 2 -lstovremeni pri­kaz analognih i njima od­govarajucih digitalnih sli­ka, dobivenih postepenim smanjivanjem stupnja po­dešenosti centralnog foto­multiplikatora. Na digital­nim slikama lijeva matrica sadrži elemente s brojem impulsa ispod dozvoljene granice, a desna s brojem impulsa iznad dozvoljene granice Ako zakljucimo da je uniformnost tog tre­nutka u redu, izracunata individualna odstu­panja za pojedine fotomultiplikatore upisuje se na disk. Nakan toga, program ce svaki put usporedivati trenutno odstupanje s re­ferentnim i u konacnom ispisu ukazati na promjenu za bilo koji fotomultiplikator. Testiranje programa izvršili smo na spome­nutoj kameri koju je trebalo servisirati zbog nepravilnog rada dvaju rubnih fotomultiplika­tora. Treba napomenuti da smo centre foto­multiplikatora odredili prije nego što je došlo do spomenute greške. Postepeno smo sma­njivali stupanj podešenosti centralnog foto­multiplikatora i svaki put snimali analognu i digitalnu sliku. Njihovim usporedivanjem že­ljeli smo odrediti postotak odstupanja od ide­alne uniformnosti medu susjednim fotomul­tiplikatorima koji se ne može zamijeniti na Radiol. lugosl., 14; 569-573, 1980 Bašic M., S. Popovic analognoj slici. Referentna regija pripada fo­tomultiplikatoru broj 19, a broj impulsa u njoj usporedivali smo s brojem impulsa u dvi­je susjedne regije (po jedna sa svake strane) koje pripadaju fotomultiplikatorima broj 18, odnosno 20. Za svaku navedenu regiju odre­dili smo koliko se broj impulsa u njoj razliku­je (u %) od prosjecnog broja impulsa, a na­kan toga odredili koliko se pojedine regije medusobno razlikuju. Rezultati i diskusija -Na slici 2 su prika­zane neke od analognih i njima odgovarajucih digitalnih slika koje smo dobili postepenim smanjivanjem stupnja podešenosti central­nog fotomultiplikatora. Na analognim slika­ma u lijevom gornjem uglu vidi se poveca »hladna «zona, koju cemo na trenutak zane­mariti, dok je centralni dio polja na pocetku smanjivanja stupnja podešenosti, bez ikakvih vidljivih» hladnih« zona. Postepenim smanji­vanjem stupnja podešenosti pocela se pojav­ljivati »hladna« zona u centru polja gama-ka­mere. Na analognoj slici (gornji dio slike 2) ne vidi se centralna »hladna« zona, dok je razlika u broju impulsa u regiji nad fotomulti­plikatorom broj 19 i njegovih susjeda 5-6 %. Na slijedecoj analognoj slici (sredina slike 2) pocinje se nazirati »hladna« zona, a razlika medu referentnim fotomultiplikatorima je 9 -10 %. Poslednja analogna slika (donji dio slike 2) sadrži jasno vidljivu »hladnu« zonu u centru polja. Ovdje je razlika u broju impul­sa 10-11 %. Na temelju ovoga može se zakljuciti da razlika od 5-6% medu susjednim fotomulti­plikatorima nije vidljiva, dok je razlika od 10 % i više vec jasno vidljiva. Mogli bismo zakljuciti da je granica nedektibilnosti odstu­panja od prosjecne vrijednosti oko 7-8 %. Ako uzmemo da je granica nedektibilnosti 8 %, onda mažemo dozvoliti odstupanje od idealne uniformnosti ± 4 %. Ovako strog zahtjev izabrali smo zbog toga što je najne­povoljniji slucaj koji se može desiti taj, da jedan fotomultiplikator odstupa od prosjeka 4 % , a njegov susjed -4 % . Prema dobive­nim rezultatima ne ocekujemo da bismo ovu razliku mogli zamijetiti na analognoj slici, dok dozvoljeno odstupanje od idealne unifor­mnosti od ± 5 % i više može u najnepovolj­nijem slucaju dati ukupnu razliku od 10 % više, što je vec detektibilno. Razmatranje koje smo proveli za centralni fotomultiplikator mažemo proširiti na citavo vidno polje. Ako dozvolimo odstupanje od idealne uniformnosti ± 4, onda program ta­koder ukazuje i na »hladnu« zonu uz rub sli­ke koja je jasno vidljiva i na analognoj slici (slika 2). Ovaj se rezultat ponešto razlikuje od po­dataka iz literature (Cohen G. et al., 1976) gdje se tvrdi da razlika od 10 % medu susje­dnim fotomultiplikatorima nije sa sigurno­šcu detektibilna. Treba još jednom napome­nuti da dobiveni rezultat vrijedi za polaroid film, dok bi ga za druge vrste filmova trebalo odrediti. Zakljucak -(zloženi kompjuterski postu­pak ima nekoliko prednosti pred prije spome­nutim metodama: -ocjenjuje uniformnost polja gama-kame­re uzimajuci u obzir statisticke varijacije kao i nesavršenost instrumenta, -vrlo je osjetljiv i jasno ukazuje na pod­rucja koja odstupaju izvan dozvoljenih grani­ca, odnosno na fotomultiplikatore koje je po­trebno podesiti, -potrebno je sakupiti najmanje 106 im­pulsa, a program ukazuje na podrucja koja su izvan dozvoljenih granica ± 4 %. Buduci da se u programu dozvoljene granice odstu­panje od idealne uniformnosti mogu mijenja­ti, to nam omogucava da odredimo kolika su odstupanja za ona podrucja slike koja su iz­van dozvoljenih granica ± 4 %, -da se snimi i obradi potrebna slika do­voljno je desetak minuta, pa bi ovaj postupak zbog njegove nesumljive vrijednosti trebao postati svakodnevan u svim odjelima nuklear­ne medicine koji imaju elektronicka racunala. Kompjuterski postupak za kontrolu uniformnosti gama-kamere Summary COMPUTER USE IN THE ASSESSMENT OF FIELD UNIFORMITY OF GAMMA CAMERAS Bašic M., S. Popovic The most frequent cause of non-uniformity of a gamma camera are unbalanced photomultipliers. Visual evaluation of uniformity is neither a reliab­le, non an adequately sensitive method. The pa­per presents a procedure for the evaluation of the gamma camera field uniformity by analysing image of a uniform radioactive flood source. The image is •;,tored in the computer coupled with a gamma camera. Ouantitative assessment of field uniformity in­dicates areas of detuned photomultipliers exce­eding limits allowed for equipment design tole­rances and statistical variations. Li teratura 1. Cohen G., J. G. Kereiakes, T. N. Padikal, A. B. Ashare, E. L. Saenger: Ouantitative asse•_,. sment of field uniformity for gamma cameras, Radiology 118, 197, 1976. 2. Keyes J. W., G. R. Gazella, D. R. Strange: lmage analysis by on-line minicomputer for im­proved camera quality control, J. Nucl. Med. 13, 525, 1972. 3. Padikal T. N., A. B. Ashare, J. G. Kereikes: Field flood uniformity: Benefits or pitfalls? J. Nucl. Med. 17, 653, 1976. Adresa autora: Bašic Mario, dipl. ing., Klinicki bolnicki centar, Zavod za nuklearnu medicinu Rebro, 41000 Zagreb, Kišpaticeva 12. Radiol. lugosl., 14; 569-573, 1980 SIEMENS Za maksimum informacija: Computer-Sonograph Sonographski sistem RA-1 je prvi racunsko upravljani automatski Real-tirne Scanner sa visokim razlucivanjem statickim B-Scanom za sve abdominalne preglede. Dosad jedinstvena kombinacija snimanja slike i digitalne obrade slike osigurava optimalnu kvalitetu, skracuje vrijeme pregleda i omo­ gucuje mnogostranost sistema. Najvažnije osobine: • lateralni snimak 2 mm • 64 stupnja u prijelazu crno-bijelo • 3 puta krace vrijeme pregleda u odnosu na Compound-Scanner • 3 racunski upravljana sektora slike: ° ° cijela površina, 60 i 110 površine slike lscripne informacije o Sonografskom • digitalni proracun udaljenosti i opsega, automatski proracun sistemu RA-1 i o našem kompletnom ultrazvucnom programu dati ce Vam naš predstavnik ili pišite na površine Zastupstvo u Jugoslaviji: • automatsko snimanje i BANEX BANEX BANEX/MEDITEHNA dokumentacija svih numerickih Trg Sportova 11, Makedonska 33/V , Belasica B. B./Rajon 40, i geometrijskih podataka Scan-a. 41 000 Zagreb. 11 000 Beograd. 91 000 Skopje. Nova tehnika koja pruža više: Sonografski sistem RA-1 od Siemens-a INšTITUT ZA BIOLOGIJO cLOVEKA, MEDICINSKA FAKULTETA, LJUBLJANA KAJ NAM NUDI IN KAJ OBETA INTERFERON Schauer P. Povzetek: Interferon je spojina z antivirusno, antitumorsko in antiinfamatorno aktivnostjo. Mnoge virusne infekcije bomo še v prihodnje zdravili z razlicnimi sinteticnimi spojinami; interferon pa bomo uporabljali pretežno pri hudnih vi­rusnih boleznih ali njihovih zapletih. Tudi glede kronicnih vnetnih boleznih me­nijo, da bodo v bližnji prihodnosti polovico vseh bolnikov zdravili z interfero­nom. Vsekakor pa bo imel interferon neko vlogo tudi pri zdravljenju vsaj neka­terih vrst raka. UDK 615.281.7.035 Deskriptori: interferon -terapevtska raba, interferon -klasifikacija Radiol. lugosl., 14; 575-578, 1980 V zadnjem casu so nas zacele naravnost zasipati vesti o interferonu. Seveda smo vsi, posebno pa še tisti, ki se že skoraj dve de­setletji ukvarjamo s proucevanjem nastanka in delovanja interferona veseli, da so se ga koncno spomnili tudi novinarji in seznanili z njim našo javnost. Zaskrbljeni pa smo nad nacinom pisanja, ki pogosto obljublja nemo­goce ter vzbuja v ljudeh lažno prepricanje o njegovi skoraj neizmerni ucinkovitosti. Seveda pa zaradi tega misli o moratoriju glede obvešcanja javnosti o klil)icnih posku­sis niso _niti upravicene ,in, .e manj izvedljive. Nasprotno, zmagalo je mnenje, ki se zavzema za cim boljšo informiranost javnosti, katera naj ve, kaj lahko danes pricakujemo od in­terferona glede na relativno majhne kolicine, s katerimi razpolagamo ter na naše uspehe in neuspehe v klinicnih prizadevanjih. Nic manj pomembno pa ni razložiti probleme, ki ovirajo hitrejše uvajanje te perspektivne spo­jine v terapijo, predvsem rakavih bolezni. Nedvomno je, da se vedno vec strokovnja­kov navdušuje glede uporabe interferona, kajti iz poskusov v zadnjih letih lahko razbe­remo, da je ta snov pomembna pri zdravlje­nju vsaj nekaterih vrst raka pri cloveku (hu­mani fibroblastni in levkocitni interferon). V tem prepricanju nas še bolj utrjujejo velika _J vlaganja v raziskave interferona ter pospeše­no preucevanje njegovega nastanka in delo­vanja. še pred koncem tega desetletja naj bi samo Združene države Amerike potrošile zanj nic manj kot tri milijarde dolarjev. Strokov­njaki menijo, da bodo v naslednjih treh do petih letih izdelali takšen interferon, ki ne bo samo trgovsko vabljiv, ampak tudi resnic­no ucinkovit za zdravljenje rakavih, virusnih in kronicnih vnetnih bolezni. Interferon so sedaj uvrstile v svoj program številne farmacevtske družbe, britanski Sear­le pa pripravlja tvornico za interferon, ki naj bi poslala na trg prve proizvode že sredi pri­hodnjega leta. V vmesnem obdobju, ki je sledilo zacetne­mu navdušenju ob odkritju interferona, smo se znašli pred vprašanji osamitve interfero­na, ki so za nekaj casa zavrla upanja, da bi ga kemicno pobliže spoznali ter vzela pogum tistim, ki so upali na skorajšnjo industrijsko proizvodnjo. Danes nas takšno stanje ne preseneca, saj mu poznamo izvor. Gre za nekaj razlicnih, ceravno sorodnih vrst interferona, za katere nosijo zapis razlicni geni. Letošnji sestanek v Bethesdi, ki ga je vodil W. E. Stewart in kjer smo na povabilo National Institute of Allergy and lnfectious Diseases in World clanek sprejet: 22. 9. 1980 Schauer P. Health Organization -US National Centre tor Interferon, s pismenimi pripombami sode­lovali tudi mi, je osvojil nomenklaturo, ki te­melji na bioloških in fizikalno kemicnih last­nostih interferona. Komite je sprejel tudi definicijo interferona, ki poudarja njegovo antivirusno delovanje, a se povsem izogne njegovih antitumorskih lastnosti. Interferone (IFN) delimo v tri antigensko razlicne skupine, alfa (cx), beta (.) in gama (y), ki zamenjujejo prejšnje oznake'za levko­citni (Le), fibroblastni (F) in tip II (imunski) interferon (tabela 1 ). Novo ime Staro ime humani mišji IFN-cx Le (levkocitni), tip 1, stabilen pri F (fast) ,C, tip 1, stabilen pri pH 2 pH 2 IFN-. F (fibroblastni}, Fi, S (slow). A, B, tip 1, tip 1, stabilen pri stabilen pri pH 2 pH 2 IFN-y II F (imunski}, imunski (II F}, tip 11, tip 11, T, labilen labilen pri pH 2, T pri pH 2 induciran induciran po po antigenih, antigenih, induciran induciran po po mitogenih mitogenih Tabela 1 -Staro in novo poimenovanje humanih in mišjih interferonov Tabela 1 navaja novo nomenklaturo samo za humane in mišje interfone, kajti o inter­feronih iz drugih živalskih vrst še premalo vemo, da bi jih lahko razvršcali v tipe. Z novim poimenovanjem je odbor odpravil stara imena, ki so bila pogosto povsem na­pacna, saj npr. tako levkociti kot fibroblasti stvarjajo obe vrsti interferona ipd. (Bourgea­de in sod. 1980). lnterferonski preparati imajo lahko vec kot eno vrsto interferona. Interferoni, katere upo­rabljajo v klinicnih poskusih so HulFN-cx (Hu = human) in NulFN.. oziroma njihove meša­nice. Humani levkocitni interferon (IFN-cx) so ocistili za vec kot 80 000 krat do specific­ne aktivnosti 4 x 108 enot/mg. Poskusi so pokazali razlocke med nekdanji­ma tipoma I in II glede njune ucinkovitosti kot inhibitorjev rasti, nadalje kot snovi, ki vplivata na imunski odziv ter na celicno po­vršino (Salvin in sod. 1975, Sonnenfeld in sod. 1978). Dianzani (1978) dodaja k zgor­njim razlikam še razlicno hitrost indukcije antivirusnega stanja z obema vrstama inter­ferona. IFN-y ima manjšo antivirusno aktiv­nost. Razlike v delovanju na transformirane celice med IFN-cx in IFN-. na eni in IFN-y na drugi strani, si še ne znamo pojasniti. Posamezne vrste interferona se med seboj razlocujejo tudi po molekulski masi, naboju, aminokislinskem zaporedju; vendar so ti raz­locki še preslabo poznani, da bi jih glede na njih lahko razvrstili v podvrste. Danes bi bila še najprimernejše merilo za njihovo razlocevanje molekulska masa, kajti preucevanja aminokislinskega zaporedja in raziskovanja z monoklonalnimi protitelesi, so šele na zacetku. Doslej so izolirali in ugoto­vili zgradbo humanega levkocitnega in fibro­blastnega interferona ter spoznali, da sta si strukturno zelo podobna (Derynck in sod. 1980, Taniguchi in sod. 1980). IFN-cx in INF-. imata 29 % homolognih predelov. Podobnost med obema interferonoma je bila posredno dokazana s tem, da se vežeta na isti recep­tor. Kodirata pa ju razlicna gena, ki sta se raz­vila iz skupnega prednika. Nadalje se razlocujeta v tarcnih celicah in v protitelesih, ki ju nevralizirajo (Stewart 1979). HulFN-. je glikoprotein z molekulsko maso 20 000 in 166 aminokislinami. IFN-cx je neko­liko vecja molekula. Dedni zapis za IFN-. se­stoji iz 836 nukleotidov, od katerih se preve­de samo 498 nukleotidov. IFN-cx pa je iz okoli 865 nukleotidov, vendar se prevede isto šte­vilo, tj. 498 nukleotidov, kar kaže na pomem­ben delež intronov. Te raziskave sta opravili belgijska in švi­carska skupina ter so nasledek poskusov, ki so jih v zacetku tega leta izvršili na zi.iriški univerzi (Nagata in sod. 1980). Na njih teme­lji Weissmannov postopek, ki uporablja gen­ski inženiring z bakterijo ešerihijo in plazmi­dom pBR 322 kot vektorjem. Prav gotovo ima prihodnost pri produkciji interferona klonira­nje humane IFN-cx cDNA. To potrjuje tudi dej­stvo, da se je tem poskusom pridružil tudi Cantell iz Helsinkov, katerega laboratorij je gotovo najvecji proizvajalec humanega inter­ferona na svetu. Njegov interferon imamo za najbolj cistega. Dolocitev aminokislinskega zaporedja obe­ta tudi umetno sintezo interferona, o kateri smo govorili že pred leti (Burke 1977) in na­ Kaj nam nudi in kaj obeta interferon povedali na zacetku letošnjega leta. Toda tedaj še nismo poznali kemicne sestave no­benega interferona. že v juniju so povsem razvozljali strukturo fibroblastnega interfe­rona (verjetno gre samo za en podtip) ter se s tem resnicno približali rešitvi sinteze, za katero sem preprican, da bi še bolj kot gen­ski inženiring omogocila cenejše in hitrejše pridobivanje vecjih kolicin povsem definira­nega subtipa interferona, brez cesar si sploh ni mogoce predstavljati kakršnegakoli smotr­nega in primerljivega klinicnega izvrednote­nja. Interferoni so gliko proteini z molekulsko maso med 16 000 in 26 000, ki nastajajo v skoraj vseh vretencarskih celicah po induk­ciji z virusi ali drugimi induktorji (npr. poli­nukleotildi). Ko so odstranili vecino ali ves karbohidratni del, so spoznali, da ima le maj­hen ucinek na biološko aktivnost interferona. Te spojine izzovejo v tarcnih celicah anti­virusno stanje, ki temelji na de novo sintezi nekaterih beljakovin, npr. protein kinaze, oli­goizoadenilat sintetaze in fosfodiesteraze (Schauer P. in H. Hren-Vencelj 1975). lnter­feronl delujejo tudi na rast celice (Gresser 1977) in imunski odgovor organizma (Johnson in Baron 1976). Sicer pa ostaja vloga te spo­jine v celicah še dokaj nepoznana. Spoznanje uspešnosti interferona kot anti­tumorskega dejavnika izvira bolj iz klinicnih raziskav, kakor pa iz razumevanja nacina nje­govega delovanja na takšne celice. Res pa je tudi, da povsem brez teoreticnih predstav le nismo, posebno še, ce upoštevamo najsodob­nejše poskuse združitve temeljnih hipotez o nastanku neoplasticne celice. Doslej je vec podmen skušalo razložiti nje­govo antitumorsko aktivnost. Sem sodijo ti­ste, ki se zavzemajo za zaviranje razmnože­vanja tumorskih virusov in celicne transfor­macije po virusu in tiste, ki govore o prepre­cevanju tumorske rasti tako direktno kot tu­di indirektno prek zacetnega delovanja na imunski sistem. Interferon vpliva na trans­plantacijske in inducirane tumorje, katerih povzrocitelji niso virusi. Zdi se, da deluje kot regulator celicne rasti. Stranderjev poskus na bolnikih z osteosar­komom velja od vseh dosedanjih za najbolj strokovno dovršenega, ceravno se zdi skupi­na 34 bolnikov še vedno nekoliko premajhna za izvrednotenje statisticne signifikantnosti Radio!. lug osi „ 14; 575-578, 1980 (Strander in sod. 1977). Interferon so upora­bili tudi pri zdravljenju nekaterih vrst levke­mij (Hill in sod. 1978, Soloviev in sod. 1980) in limfomov (Merigan in sod. 1978). Z interferonom so poskusili zdraviti neka­tere tumorje na glavi in vratu, planocelularni rak ustja maternice, rak dojke, basiliome in še nekatere druge vrste neoplasticnih zbo­lenj (Jereb in sod. 1977, Padovan in sod. 1980). Kljub vsemu pa še vedno cakamo na ust­rezno nadzorovane poskuse s primernim šte­vilom bolnikov in z zadostno kolicino defini­ranega interferona. Vsekakor pa je v današnjih prilikah interfe­ron najprimernejši za zdravljenje virusnih in­fekcij (Friedman 1976, Greenberg in sod. 1977). Prav v tem so strokovnjaki že ob od­kritju videli njegovo uporabnost. Hkrati pa se raziskovalci trudijo, da bi spoznali nacin njegovega delovanja od vezave na membranski receptor (Besancon in Ankel 1974, Filipic in sod. 1980, Auget 1980) do sin­teze posebne beljakovine ali beljakovin v jedru, ki vplivajo na razmnoževanje virusov (Filipic, Schauer in Likar 1980). nadalje na ce­licno rast in diferenciacijo (Clemens 1979) ter imunski sistem (Bloom 1980). Summary INTERFERON: PRESENT STATUS AND ITS PERSPECTIVES Schauer P. Interferon is compound with antiviral, antitumor and antiinfammatory activities. Many products used in the treatment of viral infection;, at pre­sent would continue and interferon would be lar­gely used in high-risk patients. Considering chro­nic inflammatory disease such as arthritis, is as­sumed, that half of these patients now taking steroids for treatment, will change to interferon in the near future. Interferon may have a role to play in the treatment of at lea·;,t some kinds of cancer. Schauer P. Literatura 17.Nagata Sh., H. Taire, A. Hall, L. John.3rud, M. 1. Auget M.: High-affinity binding of 1251-labelled mouse interferon to a specific celi surface recep­tor. Nature, 284, 459-461, 1980. 2. Besancon F., H. Anke!: Binding of interferon to gangliosides. Nature, 252, 478-480, 1974. 3. Bloom B. R.: lnterferons and the immune system. Nature, 284, 593-595, 1980. 4. Bourgeade M. F., C. Chany, T. C. Merigan: Type I and type II interferons: Differential antivi­ral action in transformed cells. J. Gen. Virol., 46, 449-454, 1980. 5. Clemens M.: lnterferons and cellular regula­tion. Nature, 282, 2364-2365, 1979. 6. Derynck R., J, Content, E. DeClerq, G. Vol­ckaert, J. Tavernier, R. Devos, W. Fiers: lsolation and structure of a human fibrobla•.3t interferon gene. Nature, 285, 542-547, 1980. 7. Dianzani F., Slater L., W. R. Fleischmann, ml., M. Zucca: lmmune interferon activates cells mo­re slowly than does virus-induced interferon. Proc. Soc. Exptl. Biol. Med., 159, 94-97, 1978. 8. Filipic B., P. Schauer, M. Likar: Effect of in­terferon and cortisol pretreatment on the repli­cation of VSV; v Interferon: Properties and cli­nical uses, A. Khan, N. O. Hill, G. L. Dorn (ured.). Leland Files Foundation Press of Wadley lnstitu­es of Molecular Medicine, Dallas, 399-407, 1980. 9. Filipic B., P. Schauer, M. Likar, M. Nemec, M. Šentjurc, M. Schara: EPR measurements of chan­ges produced in celi membranes by interfe­ron and cortisol, v Interferon: Properties and cli­nical uses, A. Khan, N. O. Hill, G. L. Dorn (ured.}, Leland Files Foundation Press of Wadley lnstitu­te·.3 of Molecular Medicine, Dallas, 405-415, 1980. 10. Friedman R. M.: Antiviral activity of interfe­rons. Bacteriol. Rev., 41, 543-567, 1977. 11. Greenberg H. B., H. B. Pollard, L. l. Luttwick: Effect of human leukocyte interferon on hepatitis B virus infection in patients with chronic active hepatitis. New Engl. J. Med., 295, 517-522, 1976. 12. Gresser l.: Antitumor effects of interferon, v Cancer. A comprenhensive treatise, Becker L. L. (ured.). New York, London, Plenum Press, 1977, str. 521-571. 13. Hill N. O., E. Loeb, A. Pardue: Leukocyte interferon production and its effectivenes in acu­te lymphatic leukemia. J. Ciin. Hemat. Oncol., 8, 66-70, 1978 14. Jereb B., J. Cervek, M. Us-Kraševec, D. lkic, E. šooš: lntrapleural application of human leukocyte interferon (HLI) in brea3t cancer pa­tients with unilateral pleural carcinosis. Proc. Symposium on Preparation, Standardization and Clinical Use of Interferon, Yugoslav Acad. Sci. Arts, Zagreb, 1977, str. 187-196. 15. Johnson H. M., S. Baron: Interferon: Effects on the immune response and the mechanism of activation of the cellular response, CRC Crit. Rev. Biochem., 4, 203-227, 1976. 16. Merigan T. C., K. Sikora, J. H. Breeden, R. Levy, S. A. Rosenberg: Preliminary observation on the effect of human leukocyte interferon in non-Hodkin's lymphoma. New Engl. J. Med., 299, 1449-1453, 1978. Streuli, J. Ecsiidi, W. Boli, K. Cantell, Ch. Weis­smann: Synthesis in E. coli of a polypeptide with human leukocyte interferon activity. Nature, 284, 316-320, 1980. 18. Padovan l., l. Brcidarec, D. lkic, M. Kneževic, E. šooš: Interferon in therapy of head and neck tumors, v Interferon: Properties and clinical uses, A.Khan, N. O. Hill, G. L. Dorn (ured.). Leland Files Foundation Press of Wadley lnstitutes of Molecu­lar Medicine, Dallas, 1980, str. 712-722. 19. Salvin S. B., J. S. Youngner, J. Nishio, R. Heta: Tumor supre·.3sion by lymphokine released into the circulation of mice with delayed hyper­sensivity. J. Natl. Cancer lnst., 55, 1233-1238, 1975. 20. Schauer P., H. Hren-Vencelj: Prispevek k poznavanju mehanizma delovanja interferona, 111. Elektroforetska locba interferonsko induciranega materiala, Zdrav. Vestn., 44, 213-217, 1975. 21. Soloviev V. D., L. A. Makhonova, T. G. Orlo­va, S. A. Mayakova, V. P. Kuznetsov, l. E. Gavri­lova, l. l. Berukova: Clinical evaluation of inter­feron effect on acute lymphatic leukemia in chil­dren, v Interferon: Properties and clinical uses, A. Kahn, N. O. Hill, G. L. Dorn (ured.}, Leland Files Foundation Press of Wadley lnstitutes of Molecular Medicine, Dalla·.3, 1980. 22. Sonnenfeld G., A. D. Mondal, T. C. Merigan: lmmunoenhancement by murine type II interferon preparation, Celi. lmmunol., 40, 285-293, 1978. 23. Saewart W. E., II: The interferon system, Springer Verlag, New York, Wien, 1979. 24. Strander H., K. Cantell, S. lngimarsson, A. A. Jakobsson, U. Nilsonne, G. Siiderberg: Inter­feron treatment of osteogenic sarcoma -A cli­nical trial, Conference on "Modulation of host immune resistance in the prevention or treatment of induced neoplasias«, December 9-11, 1974. Fogarty lnt. Center Proc., US Governament Prin­ting Office, Washington DC, 28, 377-381, 1977. 25. Taniguchi T., N. Mantei, N. Schwarztein, S. Nagata, M. Muramatsu, Ch. Weis·-,mann: Human leukocyte and fibroblast interferons are structura­ly related. Nature, 285, 547-549, 1980. Naslov avtorja: Prof. dr. Primož Schauer, Medi­cinska fakulteta, Ljubljana, Inštitut za biologijo cloveka, 61000 Ljubljana, Vrazov trg 2 INŠTITUT ZA BIOFIZIKO, MEDICINSKA FAKULTETA, UNIVERZA E. KARDELJA V LJUBLJANI DIFERENCIJA.NA CITOTOKSlcNOST NITROAROMATSKIH LIJEKOVA . IZ JUGOSLAVENSKE FARMAKOPEJE Korbelik M. Sadržaj: Svi nitroaromatski lijekovi koji su ispitani u ovom radu pokazali su u hipoksiji povecano toksicno djelovanje na animalne stanice in vitro. Ovi rezultati u skladu su s mišljenjem da je ova pojava zajednicko svojstvo svih nitroaromatskih spojeva, dok je velicina samog ucinka ovisna o redukcijskom potencijalu nitroaromatskog spoja. Lijekovi koji su po kemijskom sastavu nitroaromati, mogli bi prema torne biti mnogo toksicniji u nedovoljno oksigeniranim normalnim tkivima, nego što bi se moglo ocekivati na temelju dosad poznate toksicne koncentracije u normalno oksigeniranom tkivu. To postavlja do­datne zahtjeve za detaljniju provjeru i oprez u njihovoj daljnjoj primjeni. S druge strane, selektivno uništavanje hipoksicnih stanica u tumoru vrlo je atraktivna mogucnost, cije bi se prednosti mogle iskoristiti u kemoterapiji odredenih vrsta tumora. S tog aspekta nijedan od ispitanih lijekova vjerojatno nema vece perspektive od vec dobro poznatih hipoksicnih radiosenzitizatora mizonidazola i metronidazola. UDK 615.277.3.015.44 Deskriptori: zdravilo preizkušanje orientacijsko, metromidazol, tinidazol, nitrofurantoiri, nitrozepam, nilozamid, mizomidazol, anoksija Radio!. lugosl., 14; 579-584, 1980 L __J Uvod -Razvoj radiosenzitizatora hipoksic­no djelovanje na animalne stanice u in vitro nih tumorskih stanica predstavlja novo per­kulturi je u hipoksicnim i u aerobnim uvjeti­spektivno dostignuce koje bi moglo pobolj­ma. šati rezultate radioterapije i kemoterapije ne­Materijali i metode -lspitivani su slijedeci kih vrsta tumora (npr. Dische i sur., 1979; lijekovi: Adams, 1979; Chapman, 1979). Rezultati vrlo Metronidazol (Flagyl ili Efloran, Krka), 2­opsežnih ispitivanja pokazali su da najdjelo­metil-5-nitroimidazol il-1-etanol. Trihomonacid tvorniji hipoksicni radiosenzitizatori pripada­i lambliacid. ju skupini nitroaromatskih derivata, medu ko­Tinidazol (Fasigyn, Lek). 1-/2-(etilsulfonil) jima postoji velik broj vec afirmiranih lije­etil/-2-metil-5-nitroimidazol. Lambliacid. kova, koji se upotrebljavaju najcešce kao an­BR-80 (Krka). 1-(2-metil-5-nitro-1-imidazolil)-2­tibakterijski i antiprotozoalni kemoterapeuti­brometan. 5-nitroimidazolski derivat sinteti­ ci. Dva nitroimidazolska derivata, mizonida­ziran u programu razvoja novih trihomonacid­zol i metronidazol vec se primjenjuju kao ra­nih kemoterapeutika. diosenzitizatori u klinickoj radioperapiji Nitrofurantoin (Nifurantin, Lek), N-(5-nitro-2­(Dische, 1979; Chapman, 1979). Pokazalo se furfuri I iden)-1-aminohidantoin. Uroantiseptik. da, nezavisno od radiosenzitizirajuceg ucinka, Nitrazepam (Mogadon, Galenika), 1,3-dihidro­nitroaromatski spojevi ispoljavaju selektivno -7-nitro-5-fenil-2H-1,4-benzodiazepin-2-on, Eu­pojacanu toksicnost u hipoksicnim stanicama hipnotik. (Moore i sur., 1976; Hall i Roizin-Towle, Niklozamid (Yomesan, Bayer-Pharma). N-(2'­1975). Ovo bi svojstvo moglo proširiti prim­klor-4'-nitrofenil)-5-klor-salicilamid. Tenicid. jenu ove klase spojeva i na kemoterapiju tu­Mizonidazol (Ro-07-0582, Roche Products mora koji sadrže frakcije hipoksicnih stanica, Ltd .) , 1-(2-n itro-1-i m idazol i 1 )-3-metoksi-2-pro­pri cemu bi se kombinirali s drugim klasic­panol. Jedini u ovoj skupini lijekova koji još nim antineoplasticnim agensima (Adams, nije uvršten u jugoslavensku farmakopeju. 1979; Chapman, 1979). Sintetiziran kao potencijalni trihomonocid, U ovom je radu ispitano citotoksicno dje­vec je afirmiran hipoksicni radiosenzitizator. lovanje nitroaromatskih lijekova koji se vec Upotrebljavane su dvije vrste stanicnih kul­koriste u jugoslovenskoj farmakopeji. Toksic-tura in vitro: V79-379A, plucni fibroblasti ki- Rad primljen: 22. 9. 1980 Korbelik M. neskog hrcka s duplikacijskim vremenom 11-12 sati, te Hela stanice (humani karci­ nom grlica maternice), duplikacijskog vreme­ na 20-21 sat. Kulture su uzgajane na stan­ dardan nacin, uz upotrebu Eaglovog MEM medija (Gibco) uz 15 % fetalnog teleceg se­ ruma (Gibco) za V79-379A stanice, a 10 % za Hela. Pri ispitivanju citotoksicnog delo­ vanja je Earlov pufer u mediju zamjenjen 20 mM Hepes puferom da bi se izbjegle pro­ mjene u pH. Citostatsko djelovanje (inhibicija prolife­ racije stanicne populacije) ispitivano je od­ redivanjem broja stanica pomocu hemacito­ metra u uzorcima koji su inkubirani u prisut­ nosti raznih koncentracija citotoksicnog agen­ sa u hranjivom mediju pri 37° C i usporedi­ vanjem s brojem stanica izraslih u kontrol­ nom uzorku. Hipoksicni su uvjeti uspostav­ ljeni propuštanjem specijalno procišcenog dušika, koji je sadržavao manje od 0.001 % kisika (Linde), kroz staklenu cijevcicu provu­ cenu kroz cep kojim je zatvorena Demetri­ jeva posuda u kojoj su stanice bile nasadene. Dušik, kojega je protok iznosio 0.7 I/min./ uzorak, ovlažen je propuštanjem kroz posu­ du napunjenu vodom. Uz ulaznu cijevcicu na­ lazila se nešto uža cijevcica kroz koju je plin izlazio. Za analizu citocidnog djelovanja (inhibicija tvorbe kolonija) stanice su nasadene u sta­ klene Demetrijeve posude isto kao i pri ana­ lizi citostatskog djelovanja. Slijedeci dan od­ stranjen je medij i dodan novi s potrebnom koncentracijam ispitivanog spoja. Hipoksicni uvjeti su uspostavljeni na isti nacin kao i kod ispitivanja citostatskog djelovanja, a uzorci su inkubirani u termostatu pri 37° C. Kod aerobnih uzoraka Demetrijeve posude nisu bile zacepljene nego samo prekrivene aluminijskom folijam i držane u CO2-inkuba­ toru pri 37° C u atmosferi zasicenoj vlagam. Na kraju su inkubacije stanice tripsinizirane i nasadene u potrebnom broju u Petrijeve zdjelice, te inkubirane 7 dana da narastu ko­ lonije. Rezultati -C i to s t a t s k o d j e I o v a­n j e. Odredivanje citostatskog ucinka nekog spoja u hipoksicnim uvjetima složenije je od ispitivanja istog djelovanja u aerobnim uvje-. tirna, jer se uslijed samog uspostavljanja hi­poksije stanicna proliferacija znatno usporu- .C.. AEnOBNI UVJETI Q--, HIPOKSIJA KONCENTnACIJA I mM J Slika 1 -Citostatsko djelovanje 1 i 10 mM me­tronidazola na prol iteraciju Hela stanica nakon desetsatne inkubacije u hipoksiji je, a ubrzo i sasvim prestaje. Zato se taj ob­lik citoksicnog djelovanja može preciznije analizirati jedino ako se nakon odredenog · vremena inkubacije u hipoksiji, u prisutnosti citostatskog agensa, ponovo uspostave nor­malni aerobni uvjeti i nakon toga slijedi dalj­nja proliferacija. To je prikazano na slici 1. Može se uociti da vec 1 mM koncentracija metronidazola u ovim uvjetima pokazuje sna­žno izražen citostatski ucinak, dok 10 mM koncentracija nakon 10-satne inkubacije u hi­poksiji potpuno zaustavlja daljnju prolifera­ciju. Citostatsko se djelovanje nekog spoja ovis­no o njegovoj koncentraciji može prikazati pomocu faktora rasta (Chapman i sur., 1972). Taj se parametar stanicne proliferacije izra­cunava po formuli: Nx-No faktor rasta = -100 % (1) --x Ne-No Nx je broj stanica u uzorku nakon 24 sata rasta u prisutnosti x koncentracije odredene supstancije, No je broj stanica u uzorku, u casu nula (tj. u vremenu dodavanja supstan­cije), a Ne je broj stanica u uzorku nakon 24 sata rasta, bez prisutnosti ispitivane sup­stancije. Diferencijalna citotoksicnost nitroaromatskih lijekova iz jugoslavenske' farmakopeje Na taj se nacin može jasnije prikazati kre­tanje citostatskog ucinka ovisno o koncen­traciji supstancije, a moguce je usporeaivati citostatska svojstva raznih spojeva, kao i utjecaj raznih eksperimentalnih uvjeta na tu pojavu. Na slici 2 prikazano je citostatsko 0-0 AEnOBNI UVJETI tJ.-6 HIPOKSIJA KONCEtHllACUA METnONIO.-..ZOLA [ mM] Slika 2 -Citostatsko djelovanje metronidazola na proliteraciju Hela stanica u aerobnim uvjetima i nakon desetsatne inkubacije u hipoksiji. Vrijed­nosti za % normalne proliferacije stanica dobi­ vene su pomocu formule (1), (vidi tekst) .. KONTnOLA U HIPOKSIJI METnONIOAZDL 1 02 1 :,: ::; UJ t:'. n. :'; u "' o u. VRI.EME tlKU8,ICIJE I SATI J Slika 3 -Citocidno djelovanje mizonidazola na V79-379A stanice nakon šestsatne inkubacije u aerobnim ili hipoksicnim uvjetima djelovanje metronidazola u aerobnim uvjeti­ma i hipoksiji izraženo pomocu faktora rasta. Premda je citostatski ucinak u hipoksiji odre­eten nešto drugacije nego u aerobnim uvje­tima, citostatsko je djelovanje metronidazola u hipoksiji, ocito, mnogo izraženije nego u aerobnim uvjetima. lpak, zbog samog utje­caja hipoksije na normalnu stanicnu prolife­raciju, ispitivanje citostatskog djelovanja spo­jeva pod ovim uvjetima gubi donekle pravi smisao. Zato je u studiji težište rada usmje­reno na analizu citocidnog djelovanja nitro­aromatskih lijekova. C it o c i dno d je I o vanje. Mizonidazol je jedan od prvih spojeva za koji je dokazano da je u hipoksiji mnogo toksicniji nego u aerobnim uvjetima (Hall i Roizin-Towle, 1975; Moore i sur., 1976). Prema rezultatima koji su dobiveni u ovoj studiji (slika 3). citocidni se ucinak mizonidazola, nakon šests3tne in­kubacije, javlja pri koncentracijama vecim od 6 mM u aerobnim uvjetima, a u hipoksicnim uvjetima vec 1 mM koncentracija pokazuje izrazitu citotoksicnost, koja se s daljnjim po­rastom koncentracije naglo povecava, tako da pri 4 mM preživljenje pada na 1 %. Pojava diferencijalne toksicnosti karakte­risticna je i za ostale nitroaromatske lijekove 6.-+ AEROBN UVJE11 O -+ HIPOKSUA KONCENTRACUA I mM J KONCENTTIACIJA ( mM 1 o KONCENTnACIJA ( mM } KONCENTRACIJA \ mM J Slika 4 -Citocidno djelovanje nitrazepama, nik­lozamida, nitrofurantoina i tinidazola na V79-379A stanice nakon šestsatne inkubacije u aerobnim ili hipoksicnim uvjetima ovisno o njihovoj kon­ centraciji Radiol. lugosl.. 14; 579-584, 1980 Korbelik M. iz ove studije. Rezultati prikazani na slici 4 pokazuju, nakan šestsatne inkubacije, poja­cano citocidno djelovanje nitrazepama, niklo­zamida, nitrofuranroina i tinidazola u hipok­siji u odnosu na citocidni ucinak istih kon­centracija ovih spojeva u aerobnim uvjetima. Diferencijalna citotoksicnost ovih spojeva medutim nije jednaka, odnosno porast tok­sicnog djelovanja u hipoksiji razlicito je iz­ražen. Npr., razlika izmedu citocidnog djelo­vanja nitrofurantoina u hipoksicnim i aerob­nim uvjetima mnogo je veca nego što je po­kazuju nitrazepam ili niklozamid (slika 4). lako u ovoj studiji nisu posebno analizira­ne koncentracije nitroaromatskih lijekova kod kojih se pocinje javljati citocidno djelovanje u hipoksiji, ocita je da su one, u odnosu na istu pojavu u aerobnim uvjetima, niže (s ve­cim ili manjim stupnjem razlike), te da po­cetna citotoksicnost raste mnogo hrže. Kva­litativno bi prema torne krivulje preživljenja, ovisno o koncentraciji supstancije, u hipok­siji bile drugacije, jer, za razliku od istih kri­vulja za aerobne uvjete, nemaju kaljeno, tj. pripadaju tipu jednostavno eksponentnih kri­vulja (Drewinko i sur., 1979). To ukazuje da je sam mehanizam citotoksicnosti u hipoksiji drugaciji. Na slici 5 prikazano je citocidno djelovanje 10 mM koncentracija metronidazola, tinida- e-e KONTROLA 0-0 KONTROLA 1NKUBll1ANA 10 h U HlP0KSIJI t:,.-1::,. 1 mM MEHIDNIDAZOL 0-0 10 mM MElRONtDAZ0L V.IJEME NAK0N POCETKA INKUBACIJE U HIP0KSIJI I SATI I Slika 5 -Citocidno djelovanje metronidazola, tinidazola i Br-80 u 10 mM koncentracijama na V79-379A stanice ovisno o vremenu inkubacije u aerobnim ili hipoksicnim uvjetima zo!a i Br-80 tijekom šestsatne inkubacije. U aerobnim uvjetima te koncentracije metroni­dazola i tinidazola ne pokazuju nikakve cito­toksicnost, dok u hipoksiji obje supstancije ocita imaju izrazit citocidni ucinak. Sama in­kubacija u hipoksiji (kontrolni uzorak) ne ut­jece na djelotvornost nasadivanja stanicnih kolonija u ovom inkubacijskom periodu. Br-80 pokazao se i u aerobnim i u hipoksicnim uv­jetima mnogo toksicniji od ostala dva nitro­imidazolska derivata u istoj koncentraciji, ali sam porast citocidnog djelovanja tog spoja u hipoksiji, u odnosu na njegovu aerobnu ci­toksicnost, nije bitno veci. Pri citocidnom djelovanju u hipoksiji za­nimljiva je pojava da se pad u preživljenju javlja tek nakan nekoliko sati inkubacije, ne­ovisno o intenzitetu daljnjeg porasta citotok­sicnog ucinka. Na tu su pojavu upozorili i riod može iznositi nekoliko sati, ali i manje drugi autori (Palcic i Skarsgard, 1978; Adams i sur., 1980). Oni su utvrdili da taj »lag« pe­od jednog sata, jer se kod toksicnijih koncen­tracija to vrijeme ipak smanjuje. Spomenuti autori smatraju da je za nastanak citotoksic­nosti u hipoksiji potrebno odredeno vrijeme, da bi akumulacija oštecenja dostigla odrede­nu kriticnu granicu, nakan cega stanice po­cinju ugibati. Krivulje citocidnog djelovanja nitroaromat­skih lijekova u ovisnosti od vremena inkuba­cije u hipoksiji slicne su po obliku odgova­rajucim krivuljama za aerobne uvjete, s tom razlikam što je citotoksicni ucinak kod istih koncentracija veci, isto kao što je i porast toksicnosti hrži. lako obje vrste krivulja po svom obliku pripadaju kvalitativno istom tipu ( »threshold exponential«. Drewinko i sur., 1979), oblik samog kaljena može biti druga­ciji, jer su uzroci za njihovo nastajanje dru­gaciji. Diskusija -Nitroaromatski lijekovi ispi­tani u ovom radu, osim što svi imaju nitro­skupinu, po kemijskom su sastavu vrlo raz­liciti (imidazolski, furanski, benzodiazepinski i fenolni derivati). Usprkos torne, izneseni rezultati pokazuju da su svi ovi spojevi tok­sicniji u hipoksiji nego u normalnim aerob­nim uvjetima, što ukazuje da je postajanje nitroskupine odlucojuce za ovu pojavu. To je u skladu s opažanjima drugih autora (Adams i sur., 1980), na temelju kojih se Diferencijalna citotoksicnost nitroaromatskih lijekova iz jugoslavenske farmakopeje može zakljuciti da je selektivno povecana citotoksicnost u hipoksicnim uvjetima zajed­nicka osobitost svih nitroaromatskih spoje­va. Prema ovim autorima, velicina porasta toksicnog ucinka prelaskom u hipoksiju ovisi o redukcijskom potencijalu spojeva, pošto se ta pojava može objasniti kao posljedica meta­bolicke aktivacije nitroaromatskih spojeva, specificne za hipoksicne uvjete. U odsutnosti molekularnog kisika aktiviran je proces re­dukcije nitroskupine uz nastajanje izvanred­no reaktivnih djelomicno reduciranih oblika, od kojih je hidroksilamino derivat jedan od najozbiljnijih kandidata za spoj koji bi bio odgovoran za izrazit porast citotoksicnosti (Josephy i sur., 1980). Nijedan od poznatih citostatika koji se ko­riste u kemoterapiji malignih tumora ne dje­luje na hipoksicne stanice, jer su to agensi koji selektivno ubijaju stanice u nekoj od faza stanicnog ciklusa. Hipoksicne stanice nalaze se izvan mitotskog ciklusa, jer je nji­hova proliferacija zaustavljena, te su zato rezistentne na takve agense. Zato bi nitro­aromatski spoj, u kombinaciji s drugim cito­staticima, mogao poboljšati rezultate kemo­terapije, jer bi uništio hipoksicne stanice tu­mora koje izbjegnu djelovanju citostatika (Roizin-Towle i Hall, 1978). Pogodan utjecaj nitro spoja na respiraciju i metabolizam ug­ljikohidrata, kao i širenje djelovanja njegovih vrlo toksicnih reduktivnih metabolita nasta­lih u hipoksicnim stanicama na okolne oksi­genirane stanice tumora ,moglo bi takoder pripomoci dobivanju boljeg rezultata kemo­terapije. Rezultati dobiveni u ovoj studiji ukazuju da, ovdje ispitani lijekovi, osim metronida­zola i mizonidazola vjerojatno nemaju, po svojim svojstvima, boljih mogucnosti za upo­trebu u toj vrsti kemoterapije. Nitrofuranski derivati npr. biološki su premalo stabilni da bi se za neko vrijeme postigla u tumoru že­ljena koncentracija (Thomson i Rauth, 1974). Br-80 pokazao se vrlo toksicnim u hipoksic­nim uvjetima, ali je u aerobnim uvjetima pre­više toksican da bi se mogao upotrijebiti u klinickoj praksi (Korbelik, 1977). Prilikam raznih ispitivanja mogucnosti upo­trebe spojeva, kao što su mizonidazol i me­tronidazol, za radiosenzitizatore hipoksicnog tumorskog tkiva, selektivno pojacana toksic­nost u hipoksicnom tkivu, u pravilu, ocjenji­vala se kao odvajeno iako povoljno svojstvo. No, treba istaci da zajednicko radiosenzitizi­rajuce i selektivno toksicno djelovanje, kakvo u biti i postaji u klinickoj situaciji, može po­stici mnogo više od obicnog aditivnog ucin­ka. Naša najnovija ispitivanja dala su dokaze o snažno izraženom sinergistickom djelova­nju citotoksicnosti mizonidazola i radijacije u hipoksicnim uvjetima (Korbelik i sur., 1980). Literatura 1. Adams, G. E.: The role of radiosensitizing drugs in the management of cancer, lnvest. Celi Pathol., 2, 303-308, 1979. 2. Adams. G. E., l. J. Stratfard, R. G. Wallace, P. Wardman i M. E. Watts: The toxicity of nitro compounds toward hypoxic nammalian cells in vitro: dependence upon reduction potential, J. Natl. Cancer lnst., 64, 555-560, 1980. 3. Chapman, J. D., J. A. Raleigh, J. Borsa, R. G. Webb i R. hitehou.:,e: Radiosensitization of ma­mmalian cells by p-nitroacetophenone II. Effecti­veness of analoques, lnt. J. Radiat. Biol., 21, 475-482, 1972. 4. Chapman, J. D.: Hypotoxic sensitizers -im­plications far radiation therapy, New Engl. J. Med., 301, 1429-1432, 1979. 5. Dishe, S., M. l. Saunders, l. R. Flockhart, M. E. Lee i P. Anderson: Misonidazole -a drug far tria! in radiotherapy anu oncology, lnt. J. Ra­diat. Oncol. Biol., Phys., 5, 851-860, 1979. 6. Drewinko, B., P. A. Roper i B. Barlogie: Patterns of celi survival fallowing treatment with antitumor agents in vitro, Europ. J. Cancer, 15, 93-99, 1979. 7. Hall, E. J. i L. Roizin-Towle: Hypoxic sensiti­zers: radiobiological studies at the cellular leve!, Radiology, 117, 453-457, 1975. 8. Josephy. P. D., B. Palcic i L. D. Skarsgard: In vitro metabolism of misonidazole, Brit. J. Can­cer (u tisku). 1980. 9. Korbelik, M.: Diferential cytotoxicity and metabolic proce·3ses in mammalian cells, 8th Gray Conference: Hypoxic celi sensitizers in ra­diobiology and radiotherapy, Cambridge (Velika Britanija), septembar 1977. 1 O. Korbelik, M., B. Palcic i L. D. Skarsgard: Misonidazole cytoxicity of irradiated hypoxic ma­mmalian cells, Radiat. Res., 83, 481, 1980. 11. Moore, B. A., B. Palcic i L. D. Skarsgard: Radiosensitizing and toxic effects of the 2-nitro­imidazole Ro-07-0582 in hypoxic mammalian cells, Radiat. Res., 67, 459-473, 1976. 12. Palcic B. i L. D. Skarsgart: Cytotoxicity of misonidazole and DNA damage in hypoxic ma­mmalian cells, Brit. J. Cancer, 37, •3uppl. 111, 54­59, 1978. 13. Thomson J. E. i A. M. Rauth: A comparison of the effectiveness of NF-167 and metronida­zole as hypoxic celi sensitizers of KHT tumor cells in vitro, Radiat. Res., 60, 489-500, 1974. Radio!. lugosl „ 14; 579-584, 1980 Korbelik M. 14. Wardman P.: The use of nitroaromatic com­pounds as hypoxic celi radiosensitizers, Curr. Topic·.3 Radiat. Res. Ouart., 11, 347-398, 1977. Su mmary DIFFERENTIA L CYTOTOXICITY OF NITROAROMATIC DRUGS USED IN YUGOSLAVIA Korbelik M. For all nitroaromatic drugs tested in this study toxicity to mammalian cells in vitro was greater under hypoxic then aerobic conditions. The mag­nitude of the enhancement in toxicity under hy­poxia appears to depend on the reduction po­tential of the particular drug. These results agree with the hypothesis that this phenomenon is •3hared by ali nitroaromatic compounds, many of which are currently used in medicine. These drugs may also be selectively toxic to insuffi­ciently-oxygenated normal tissues. This would call for additional caution in their application. On the other hand, the selective killing of hypoxic tumor cells is an attractive possibility for cancer chemotherapy. Misonidazole, which is already in clinical use a.3 a radiosensitizer, is probably a better candidate for such use than the drugs exa­mined here. Adresa autora: dr. M. Korbelik, B. C. Cancer Research Centre, 601 West 10th Avenue, Vancou­ver, B. C. VSZ 1 L3, Canada. MEDICINSKA FAKULTETA V LJUBLJANI, INŠTITUT ZA BIOLOGIJO CLOVEKA, ONKOLOŠKI INŠTITUT, LJUBLJANA VPRAŠANJA KANCEROGENEZE 1. Temeljni hipotezi o maligni transformaciji Schauer P., J. škrk Povzetek: Probleme kancerogeneze skušata razložiti dve poglavitni hipotezi -hipoteza somaticnih mutacij in virusna hipoteza. Glede na množico eksperimen­talnih dejstev, ki podpirajo vsako od njih, ne moremo nobene zavrniti. Verjetno je najprimernejši poskus njune združitve v skupno teorijo maligne trasformacije. UDK 616-006.04:616-092.18 Deskriptori: karcinogeneza, celica transformacija neoplasticna Radiol. lugosl., 14; 585-587, 1980 L Prav gotovo se lahko le v grobem strinja­mo s Cairnsom (1979). ki pravi, da so naše razlage maligne transformacije animalnih ce­lic v rakave pod mocnim vplivom znanstvene mode nekega casa. Danes je pac to moleku­larna genetika, nadaljuje avtor. ce zanemari­mo neprimeren izraz moda glede na mnoga druga družbena udejstvovanja cloveka neke­ga obdobja, ostane resnica navezanosti na znanstvene rezultate sodobnosti. Povsem umevno je, da je katerakoli clovekova dejav­nost ali snovanje odsev casa, ki ga verjetno ni potrebno vedno znova poudarjati, saj velja za vsa obdobja, katera -je clovek že prehodil. Vprašanje je le, ce se je tokrat toliko pra­vilno usmeril v raziskovanju, da mu vsaj te­meljnih konceptov ne bo potrebno spreminja­ti, ampak jih bo le dopolnjeval. V nasprotnem primeru bi bila naša današnja prizadevanja res samo moda, ki jo bo cas odnesel in bodo v prihodnosti gradili na povsem novih osno­vah. Nedvomno pa bodo naše hipoteze doživele mocna predrugacenja, vendar upamo, da bo­do ohranile bistvene ugotovitve zadnjih de­setletij in našega dne. V konkretnem primeru vprašanja maligne transformacije ne moremo mimo razlage, ki nam jo nudijo dovolj trdno utemeljena ekspe- _J rimentalna dejstva. ce bi smeli napovedova­ti, bi celo rekli, da bo v prihodnosti še bolj »molekularna« in da se na bolj »površne« ravni ne bomo vec vracali. Pri tem seveda mislimo tudi na supermolekularne in celicne strukture, vendar z bolj trdnim znanjem te­meljnih molekularnih sestavin. Prav gotovo ni mogoce niti približno zaob­jeti znanja, kar se ga je doslej nabralo o ma­ligni transformaciji. Zdi pa se, da bistvenih spoznanj vendarle ni toliko, da bi jih ne bilo mogoce preuciti. O tem nam govore poskusi združitve ekskperimentalnih dejstev z nekega podrocja v bolj ali manj uspešno zamišljeno hipotezo. Prav možno pa je, da se vcasih kakšen pojav ali ugotovitev ne zdi bistvena, ker je pac zgradba hipoteze takšna, da ji ni po­trebna. Tedaj pac ne moremo govoriti, da jo je nek avtor zavestno prezrl. Neredko pa se zgodi, da v množici podat­kov zaman išcemo neko drobno vest, ki bi nam pomagala pri konstruiranju nove hipo­teze. Tedaj se nam zazdi, da je prevec enakih, zelo podobnih in celo neuporabnih rezultatov ter smo zato v veliki nevarnosti, da mnogo tega ocenimo kot balast. Seveda pa vseka­kakor nekaj balasta je, vendar mu na tem mestu ni potrebno iskati izvor. clanek sprejet: 22. 9. 1980 Schauer P „ J. Škrk Probleme kancerogeneze obvladujeta dve poglavitni hipotezi, za kateri trdi Watson (1977). da sta v bistvu obe geneticni. Veci­na avtorjev se pridružuje takšnemu gledanju, ceravno se tako jasno ne izraža. Ob tem opu­šcamo razpravljanje o drugih starejših hipo­tezah, ki jih v celoti ne zavracamo, ampak njihove dragocene misli uporabljamo pri vgrajevanju v nove. Ena hipoteza se zavzema za kopicenje so­maticnih mutacij, katerih najekstremnejše dajo kancerski fenotip kot posledico progre­sivnega zaporedja mutacij. Na tem mestu se nam zdi pomembno poudariti, da so za malig­no transformacijo pomembne samo mutacije v specificnih genih. Druga hipoteza pa pravi, da vecina vrst ra­ka izvira iz vgraditve nove dedne snovi v nor­malno celico po virusih zaradi infekcije. Wat­son pravi, da nobena hipoteza ne more razlo­žiti vseh vrst raka. Pri enih gre bolj za soma­ticne mutacije, pri drugih pa za posledico in­fekcije s tumorskimi virusi. Mnoge, ce ne ce­lo vecina somaticnih mutacij, ki povzrocajo rak, so posledica kancerogenov v okolju. Za obe skupini hipotez je znacilno, da v ne­katerih primerih celice ne kažejo nepravilno­sti niti v zgradbi in niti v številu kromsomov (Busch 1974). Seveda pa nastanek rakave celice v nekem organizmu še ne pomeni, da se bo razvil rak, saj jih vecino unicijo imunske reakcije (ce­licna imunost). Imunski odgovor je usmerjen proti tumorsko specificnim antigenom na po­vršju rakavih celic. Sprememba v rakavo sta­nje se namrec odraža tudi v predrugacenju plazmaleme. Res pa je, da tumor nastane iz ene same neoplasticno spremenjene celice, ki da cel klon sebi enakih celic (Fialkov 1972). Kance­rogeni delujejo na normalno celico, predvsem v mitozi (Berenblum in Armuth 1977), ki jo najprej pretvorijo v »latentno« ali »speco« tumorsko celico. Tu gre za prvo fazo, kateri sledi faza progresivne rasti tumorja (van Du­uren 1969). Ne vemo pa še, ce vse vrste kancerogeneze potrebujejo obe fazi. Vemo, da mnogi virusi povzrocajo rak. Pri tem mislimo predvsem na recentne tu­morske viruse z DNA (papovavirusi, herpes­virusi, poksvirusi; Black 1968) in viruse z RNA. Ko nek onkogeni DNA virus inficira sprejemljivo celico, se razmnožuje tako kot vecina virusov, ki na koncu svojega rastnega cikla unicijo celico (liza celice). V primeru pa, da takšen virus inficira nesprejemljivo celico, nastane t. i. abortivna infekcija, kjer nastane samo zgodnja informacijska RNA (mRNA) in antigen T ter le redko virusna DNA. Prav majhen del takšnih infekcij pa povzroci transformacijo nesprejemljive celice v rakavo. Tedaj se virusni genom (provirus) vgradi v dolocene gostiteljeve kromosome (Temin 1974). Vsi tumorski virusi z RNA imajo v bistvu isto zgradbo: v sredici je RNA, ki je obdana z zunanjo lipidno membrano, v kateri so gli­koproteini. V inficirani celici rabi RNA kot kalup za sintezo komplementarne DNA z en­cimom reverzno transkriptazo. DNA pa po­novno daje kopije RNA. Vgrajena virusna DNA se ohranja kot provirus, ki se v doloce­nih okolišcinah aktivira in daje nove virusne delce (Todaro in Huebner 1972). Nekatere virusne mutante se razmnožuje­jo in so izgubile možnost transformacije. Te nimajo vec gena oziroma genov (t. i. onkoge­na). ki kodirajo proteine za rakavi fenotip. Onkogeni tumorski virusi so se lahko v davni evolucijski preteklosti vgradili v geno­me celic in sedaj nadzorujejo nekatere njiho­ve kljucne procese. Navadno jih nahajamo v vseh celicah vretencarjev. Seveda normalno ne dajejo vec novih virusnih delcev. V poseb­nih okolišcinah pa se ti geni prepisujejo in vi­rusi izhajajo iz celic. Sicer pa naj bi virusi, ki so se nekoc vgradili, postali pomembni za embrionalni razvoj. Glede na veliko število eksperimentalnih dejstev, ki podpirajo obe hipotezi, se nam zdi nesprejemljivo zagovarjanje samo ene od obeh. Menimo, da nam prav ta množica dej­stev nudi osnovo za poskus združitve virusne hipoteze in hipoteze somaticnih mutacij v združeno teorijo maligne transformacije. Za iniciacijo v procesu maligne transforma­cije mislimo, da je potrebna mutacija v sen­zorskem genu. Mogoce se poškoduje tudi njegov represor. Posledica tega naj bi bila nastanek derepres· orja, ki naj bi se v drugih celicah združil s specificnim receptorjem v kompleks, ki bi dereprimiral fetalne gene. lahko pa bi v tej drugi fazi imele posebno vlogo celicne proteaze, ki bi vplivale na izra­žanje genov prek proteoliticnega cepljenja proteinskih receptorjev. Vprašanja kancerogeneze Surnrna ry OUESTIONS ON CARCINOGENESIS l. BASIC HYPOTHESIS ABOUT MALIGNANT TRANSFORMATION Schauer P., J. škrk There ·are two rnain hypotheses about carcino­genesis. One states that it is due to the accurnu­lation of sornatic rnutations, but alternative one ascribes the occurence of rnany cancers to viru­ses. According to the great arnount of experirnen­tal data supporting both hypotheses, is necessary to take into account ali obtained results. It seerns to be a tirne for a unified theory of tumor causa­tion. Literatura 1. Berenblurn l., Arrnuth V.: The effect of col­chicine injection prior to the initiating phase of two-stage carcinogenesis, Brit. J. Cancer, 35, 615--'620, 1977 2. Black P. H.: The oncogenic DNA viruses: A rewiev of in vitro transforrnation studies, Ann. Rev. Microbiol., 22, 391-426, 1968 3. Busch H.: lntroduction, v H. Busch (ured.), Molecular biology of cancer, Acadernic Press lnc., New York, 1974 4. Cairns J.: Cancer: Science and society, Fre­ernan, San Francisco, 1979 5. van Duuren B. L.: Turnor-prornoting agents in two-stage carcinogenesis, Progr. Exptl. Tumor Res., 11, 31-68, 1969 6. Fialkov P. J.: Use of genetic rnarkers to stu­dy cellular origin and developrnent of turnors in human fernale, Adv. Cancer Res., 15, 191-226, 1972 7. Temin H. M.: On the origin of the gene for neoplasia, G. H. Clowes Memorial Lecture, Can­cer Res., 34, 2835-2841, 1974 8. Todaro G. J., Huebner R. J.: The vira! onco­gene hypothesis: New evidence, Proc. Natl. Acad. Sci. U. S., 69, 1009-1015, 1972 9. Watson J. D.: Molecular biology of the gene, W. A. Benjamin, lnc. Menlo Park, Reading, London, Amsterdam, Don Mills, Sydney, 1977 Naslov avtorja: Prof. dr. P. Schauer, Medicin­ska fakulteta Ljubljana, Inštitut za biologijo clove­ka, 61000 Ljubljana, Vrazov trg 2 Radio!. lugosl., 14; 585-587, 1980 Recenzije RECENZIJE TYMPANOPLASTY AND STAPEDECTOMY A MANUAL OF TECHNIOUES Fisch U. G. Thieme Verlag, Stuttgart -New York 1980, mehko vezana; 82 strani, 58 risb, 25 tabel. Avtor v uvodu pove, da je knjiga rezultat bo­gatih klinicnih izkušenj, ki si jih je pridobil skozi dolgo vrsto let dela na bolniškem oddelku. V knji­gi obravnava temeljne tehnicne probleme, s ka­terimi se otolog dnevno srecuje pri kirurškem zdravljenju bolezni srednjega ušesa, to je pri funkcionalni (rekonstruktivni) kirurgiji. Kratko in jedrnato so opi·3ani splošni napotki za operativno zdravljenje bolezni srednjega ušesa (namen operacije, priprava bolnika, potrebne pre­iskave in pooperativna nega). Temu sledi opis najpogostejših in tudi najpomembnejših opera­tivnih posegov na srednjem ušesu: miringopla­stika, timpanoplastika in stapedektomija. Opisu operativne tehnike so dodane izredno poucne sheme, delo Ivana Glitscha. Narisi operacij •30 zelo preprosti, vendar natancni in pregledni ter dajejo knjigi še posebno pedagoško vrednost. Ob koncu vsakega poglavja so podatki o us­pešnosti opisane operativne tehnike pri posamez­nih boleznih srednjega ušesa, kot jih uporabljajo na ORL oddelku Univerze v Zi.irichu. Tekst se bere z lahkoto, je razumljiv in pre­gledno razporejen, zato bo knjiga odlicno služila svojemu namenu. Skrbno urejen indeb na koncu knjige bo nje­nemu uporabniku še v posebno pomoc. Knjiga bo odlicen pripomocek specializantu in mlademu specialistu, koristila bo pa tudi men­ torju, saj mu bo delo znatno olajšala. Kambic V. NUKLEARMEDIZIN -SCINTIGRAPHISCHE DIAGNOSTIK Feine U. und Karl zum Winkel Unter Mitarbeit von E. Johns, D. Lange, W. Mi.isser-Schauenburg und R. Wolf. 2. predelana izdaja -433 deloma vecbarvnih slik, v 692 pred­ stavitvah, 100 tabel -G. Thieme Verlag, Stutt­ gart 1980, v platno vezano, 551 strani. Knjiga predstavlja izjemno si•3tematicen ucbe­ nik nuklearne medicine. Nadvse je primerna za specializante nuklearne medicine, zelo dobro pa bo služila tudi že izkušenemu strokovnjaku nu­ klearne medicine. Celotna vsebina je razdeljena na 23 poglavij. Prvih pet poglavij je posvecenih fizikalnim osno­ vam in tehniki, zbiranju in obdelavi podatkov, ra­ diofarmakologiji, radiacijski obremenitvi pacien­ tov in splošnim navodilom za delo. Poglavja 6.­ 21. obravnavajo in vivo nuklearno-medicinske pre­iskave organov ali organskih sistemov (od mož­gan do kostnega mozga), 22. poglavje je posve­ceno plevralnemu, perikardialnemu in peritone­alnemu pro-3toru, zadnje, 23. poglavje pa tumor­jem. Poglavja, ki obravnavajo organe in organske sisteme so zelo pregledno razdeljena na pod­poglavja: fiziološke osnove, radioafarmakologija, preiskovalna tehnika ter kot glavno -klinika z normalnimi in številnimi patološkimi rezultati. Kjerkoli je potrebno ·avtorji vzporedno z nukle­arno-medicinskimi rezultati prikažejo še rezultate drugih preiskav, n. pr. rtg in ultrazvok. Zelo ko­ristne so primerjave s transmisijsko aksialno kompjuterizirano tomografijo in ultrasonografijo. Vsa poglavja so bogato ilu·:,trirana s shemami, scintigrami, krivuljami, rtg slikami, itd. Prirocnost knjige se kaže tudi v številnih na­zornih tabelah. 2:e kar za naslovno stranjo vidi­mo pregledno tabelo prejšnjih in sedanjih radi­acijskih enot ter konverzijske faktorje med Bq in Ci ter obratno. Knjiga se koncuje s pregledom literature k posameznim poglavjem, prav na zadnjem, lahko dostopnem mestu je zopet nadvse koristna ta­bela ·3cintigrafsko pomembnih radionuklidov. Knji­g., kot osnovni ucbenik zelo priporocam speci­alizantom nuklearne medicine. Guna F. BRONCHOGRAPHIE SELECTIVE ET BROSSAGE BRONCHIOUE Pinet P., M. Amiel, A. Rubet, J. C. Froment Expansion scientifique Fram,;ease Paris, 1979 (francusko izdanje). Springer Verlag, Berlin, Hei­delberg, New York 1979 (englesko izdanje). Broširana knjiga poznatih francuskih autora ra­ diologa iz kardio-vaskularno-pulmološkog centra u Lyonu na celu sa prof. F. Pinet, sadrži 300 strana sa 126 originalnih rentgenograma. Cijena nepoznata. Knjiga je plod 15-godišnjeg isku·3tva na temelju 1700 izvršenih bronhografija i 350 histoloških pre­ traga. Knjiga je podijeljena na 7 poglavlja. U prvom je rijec o evoluciji bronhografije pre­ ma bronhalnoj kateterizaciji. U drugam poglavlju se raspravlja o indikacijama za ovu pretragu te njenom mjestu i ulozi u odnosu na druge bron­ hopulmonalne pretrage. Autori zastupaju istovre­ menu primjenu bronhografije i endoskopije sa biopsijam. Za bronhqgrafiju je jedina kontraindi­ kacija teška respiratorna insuficijencija a za en­ doskopiju ciste ehino.koka i vaskularne tvorbe. Tehnika bronhalne1 kateterizacije je podrobno • opisana u trecem poglavlju sa po·3ebnim osvrtom na radiološku aparaturu, kontrast, sonde te stu­ dii dinamike bronha (radiokinematografija). Nor­ malni bronhogram sa anatomskim varijacijama opisan je u cetvrtom poglavju dok je semiologija patološkog bronhograma predmet razmatranja pe­ tog poglavlja. Ovdje .su opisane anomalije polo­ žaja, arborizacije, kalibra, kontura i segmenata. U šestom poglavju je opisana uloga bronho­ grafije u dijagnostici prstenastih formacija pluca i to perifernih i juxtahilarnih posebno u odra-;,lih i djece. Ostale patološke promjene bronha i pluca Recenzije te doprinos bronhografije u njihovoj dijagnostici svrstane su u sedmo poglavlje, koje je najopšir­nije i ikonografijam najbogatije. Posebno je opi­sana bronhografska simptomatologija svih oblika bronhiektazija i upalnih promjena bronha kao i njihova diferencijalna dijagnoza. Od plucnih bo­lesti u kojih je doprinos bronhografije znacajan opisane su kronicne pneumopatije, benigni i ma­ligni tumori, destrukcije •3a gnojenjem, tuberku­loza te malformacije. Na kraju je opisana i ·uloga bronhografije u pleuralnoj patologiji. Alfabetski index pojmova i suvremene biblio­grafije od 260 referenci nalaze se na kraju knjige. Knjiga svakako predstavlja na vrlo suvremeni nacin obraaen doprinos ove metode koja se i danas rutinski izvodi na svim vecim radiološkim zavodima u dijagnostici vrlo bogate patologije bronha i pluca pa pobuauje svestran interes ne samo opcih i •3pecijaliziranih radiologa no i pul­mologa, pedijatara i torakalnih kirurga a može vrlo korisno poslužiti i studentima medicine kao vrlo sistematski obraaen udžbenik iz ovog po­drucja. Katunaric D. DACRYOCISTOGRAPHY Gullotta U., H. v. DENFFER (An Atlas and Texbook) Georg Thieme Verlag, Stuttgart -New York, 1980; 116 slik, 68 strani Pregledna knjiga je razdeljena na 11 poglavij. Preiskava je stara 70 let in j,o je v kliniko uve­del Ewing 1909. leta. Od takrat naprej j,o oprav­ljajo rentgenski inštituti ali pa rentgenolog•i na ocesnih kl-in:i,kah. Z malo izkušn,je je dakriooistografij,a lahka in uspešna d,i,agnosticna prei•skovalna metoda. Avtorja sta izdelala mikrokatetrsko tehni·ko prei'skave s kanilo debel,ine 5,51 mm z notranj1im premerom 0,25 mm. Preiskava se izvrši v lokalni anastez-iji ,in mikrokatetra z -uvedeta se l,ahkoto v obe ocesni solzn1i izvodnirci. Ko sta katetra uvedena, se fiksirata na liice. Katetri se uvedej,o kakih 5 mm globoko v solzno i'zvodilce. Kot kon­ transtno sredstvo se uporablja LIPIDOL UF in vodotopna kontrastna sredstva, kot npr. Conray 70. Opisana je tehnika rentgenskega slikanja, in­ dikacije in rentgenska anat,omija solznega dre­ nažnega sistema. Patol••-,o solznega aparata sta avtorja razde­ ogij lila v 5 glavnih skupin, in sicer: 1.a kongenitalne malformaoijea 2.a poškodbea 3.a primarne zožitve fn zapora solznih izvz-odila 4.a vnetne spremembea 5.a tumorji.a Vse te skupine obolenj avtorja obravn,avataa I-oceno, in sicer:a 1.a za solmi izvodiloi ina 2.a Za solzni mešicek •in solzni vod.a Našte,ta so vsa obolenja, ki jih lahko odkriie­mo in ocenjujemo z opisovano kontrastno rent­gensko pre,i,skavo. Dakriocistografija je pomembna tudi za oceno by-passa po dakriocist-orinostomij-i. Pokaže nam­rec, ali funkcionira umetna zveza med solznimi kanali in nosom. Podana je obsežna literatura s tega podrocja rentgenske diagnos,Nke. Knjiga predstavlja mo­deren pregled dakriocistografije z vseh aspektov. Lukic F. ATLAS OF ANGIOGRAPHY Loose K. E. and R. J. A. M. van Donoen Georg Thieme Verlag, Stuttgart, 1976 Oblas. ra.iologi,je, koju obraduje ova knjigaa _ Je u na1novIJ,e vreme predmet ponovnog razma­tranja zbog prodora kompjutorske tomografije i ultrazvucne dijagnostike. Možda se zato pitate: -zaš.o ocenji'vanje knjige, koja vec cetiri godine stoii na po-licama knj,ižara? Baš zbog pomenutog razvoja isplati se g•ovoriti o ovom atlasu. Autori su naime uz redakciju K. E. Loose-a i R. J. A. M. van Dongen-a postigli, da ovo delo skoro ništa n,ije izgubilo na aktualnošcu. Tekstalni deo knji­ge sveden je na kratke uvode u poglavlja sa opisima metoda, indikacija i komplikacija poje­dinih podrucja angiografske dijagnostike. Bo­gatstvo ove knji'ge je pak slikovni deo, kojeg sacinjava 707 ilustracija. Opisi ilustracija su veci­nam dobri i suštinski. Kod opisa ind·ikacija današnja doktrina ponegde daje prednost kom­pjuterskoj tomografiji i ultrazvucnoj dijagnostici , uadij,agnostickom postupku ali angi,ografska dija­gnosti,ka neosporno ostaje jedan od bitnih pred­usl-ova za uspešnu i kvaMtetnu kardiovaskularnuakirurg•iju.a K. E. Loose i D. E. Loose u prvom poglavlju go1,