, RADIOLOGIA IUGOSLAVICA Anno I 1965 Fasc. 2 PROPRIETARIUS IDEMQUE EDITOR: SOCIETAS RADIOLOGIAE ET MEDICINAE NUCLEARIS INVESTIGANDAE SOCIALISTICAE FOEDERATIVAE REI PUBLICAE IUGOSLAVIAE ZAGREB 1 Radio� lug. 1 DK 615.849 (05) (497.1) 1 � A. G. BERLIN Billgralin KONTRASTNA SREDSTVA za intravenoznu holecistoholangiografiju istovremeno prikazivanje žučnog mjehura i zučnih vodova Koncentracije: 30 Urogralin % i 50 % ( forte) za prikazivanje odvodnih mokracnih putova i cjelokupnog krvotoka Koncentracije: 60 % i 76 % BILIGRAFIN i UROGRAFIN nalaze se u prodaji više od 10 godina. Pokazali su se uspješnim u mnogo milijuna pregleda • Izrazito dobra podnošljivost • optimalni intenzitet kontrasta zbog visokog sadržaja joda • brzo izlučivanje učinili su ih sredstvom izbora u rendgenskoj dijagnostici širom svijeta BILIGRAFIN i UROGRAFIN su u Jugoslaviji registri­ rani i neprestano se uvoze. UDRllŽENJE ZA RADIOLOGIJU I NUKLEARNU MEDICINll SflllJ V. KONGRES ZA UA DIOLOGIJU I · NUKLEAllNU �fEDICINU SFllJ R ADOVI REFERATI SLOBODNE TEME ZAKLJUCCI SKUPŠTINE Beograd, 24.-26. septembra 1964 RADIOLOGIA IUGOSLAVICA Collegium Redactorum M. Bašic Zagreb - B. Bošnjakovic, Beograd - M. Curčic, Beograd - M. Dedic, Novi Sad - S. Hernja, Ljubljana - M. Magaraševic, Beograd - B. Mark, Zagreb Z. Merkaš, Beograd - J. Novak, Skopje - F. Petrovčič, Zagreb - B. Ravnihar, Ljubljana - M. Smokvina, Zagreb - M. Špoljar, Zagreb - D. Tevčev, Skopje B.Varl, Ljubljana Redactor principalis V. Gvozdanovič, Zagreb Redactores N. Martinčič, Zagreb S. Plesničar, Ljubljana - I. Obrez, Ljubljana - L. Tabor, Ljubljana KONGRESNI ODBOR Predsjednik: Prof. dr. Bogoljub Bošnjakovic Potpredsjednici: Prof. dr. Mileta Magaraševic Puk. prof. dr. Milovan Curčic Generalni sekretar: Doc. dr. Zlatko Merkaš Sekretar Stručnog odbora: Doc. dr. Miloš Perovic Sekretari: Puk. dr. Stanko Ledic Dr. Miloš Konjovic Dr. Ilija Panic Dr. Angelina Kicevac Dr. Zvonko Jonjic Blagajnik: Dr. Predrag Brzakovic POKROVITELJ V KONGRESA ZA RADIOLOGIJU I NUKLEARNU MEDICINU AVDO HUMO ČLAN SAVEZNOG IZVRŠNOG VIJEČA I PREDSJEDNIK SA VEZNE KOMISIJE ZA NUKLEARNU ENERGIJU članovi počasnog odbora Kongresa MOMA MARKOVIČ, član Saveznog izvršnog vijeca, sekretar Saveznog sekretarijata za zdravstvo i soci­ jalnu politiku SFRJ SLOBODAN PENEZIC, predsjednik Izvršnog vijeca SR Srbije Dr. GOJKO NIKOLIŠ, general-pukovnik, načelnik Sanitetske Uprave JNA VLADISLAV BAJCEVIC, sekretar Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje SR Srbije Ing. SLOBODAN NAKICENOVIC, sekretar Savezne komisije za nuklearnu energiju MILIJAN NEORIČIČ, predsjednik Skupštine grada Beograda Dr. HERBERT KRAUS, direktor Saveznog zavoda za zdravstvenu zaštitu Prof. dr. JOVAN CEKIC, direktor Zdravstvenog centra SR Srbije Prof. dr. RADIVOJE BEROVIC, predsjednik Socijalno-zdravstvenog vijeca Savezne narodne skupštine Prof. dr. BOŽIDAR E>OR0EVIC, rektor Univerziteta u Beogradu Prof. dr. VOJISLAV DANILOVIC, dekan Medicinskog fakulteta u Beogradu Izdavanje časopisa pomogle su slijedece ustanove, instituti, zavodi, bolnice, poduzeca i organizacije: V. Kongres za radiologiju i nuklearnu medicinu SFRJ, Beograd Elektromedicina, Ljubljana EI, Niš Fotokemika, Zagreb KRKA, Novo mesto LEK, Ljubljana ORWO, Skopje Onkološki institut, Ljubljana Pliva, Zagreb Poliklinika, Ljubljana Radiološki institut, Skopje Rendgenski zavod, Ljubljana Radiološki institut, Beograd Replek, Skopje Rendgen-mehanika, Zagreb Savezna komisija za nuklearnu energiju, Beograd Sklad SRS za pospeševanje založniške dejavnosti, Ljubljana Siemens-Reiniger-Werke, Erlangen Schering A. G., Berlin V Kongres za radiologiju i nulclearnu medicinu SFRJ održan je u Beogradu od 24. do 26. septembra 1964 godine pod pokroviteljstvom Avda Huma, člana SIV-a i pred­ sednika Savezne komisije za nuklearnu energiju. Za stručni deo kongresa bilo je prijavljeno ukupno 151 tema iz područja rend­ yenske d'ijagnostike, radioterapije, dijagnostičke i terapijske primene veštačkih radio­ aktivnih izotopa, radiobiologije, radiološke fizike i zaštite i istorije radiologije. Gosti iz inostranstva prijavili su ukupno 17 tema, dok su ostale radove izneli radiolozi i stručnjaci iz srodnih grana iz naših medicinskih centara. Rendgenska dijagnostika bila je zastupljena sa 90 predavanja u kojima su značajno mesto zauzeli radovi L2: domena modernih dijagnostičkih tehnika i metoda, kao što su sineradiografija, tele­ vizija, rendgenski pojačivači, limfografija i razne moderne angioradiografske metode. Radioterapijske teme, pretežno iz područja lečenja malignih tumora, bile su zastup­ ljene sa 45 predavanja. Glavna tematika je bila primena telekobaltne terapije u kliničkoj onokologiji, sa kojom su naši radiološki centri imali najvece iskustvo. Intere­ santne su bile teme inostranih autora o tehničkim mogucnostima i rezultatima lečenja sa elektronskim snopovima, lcoje emituju betatroni. Prvi puta na našem radiološkom kongresu posvecena je posebna pažnja dijag­ uostičkoj i terapijskoj primeni veštačkih radioaktivnih izotopa. Izneti su. interesantni radovi iz lokalizacijone dijagnostike malignih tumora i metaboličke studije. Teme iz radiološke fizike, radiobiologije i zaštite od jonizujuceg zračenja naišle su na velika pažnju učesnika kongresa. Interesovanje za V Kongres za radiologiju i nuklearnu medicinu bilo je vrlo veliko kod naših radiologa, a može se reci i kod inostranih stručnjaka koji su u znat­ nam broju prisustvovali našem kongresu. Učestvovali su gosti iz Bugarske, Ceha•• slovačlce, Grčice, Madarslce, Nemačke demokratske republike, Nemačke savezne repu­ blike, Poljske, Sovjetskog saveza i Svajcarske. V Kongres je bio izvanredno plodan kako po učestvovanju radiologa i stručnjaka iz graničnih naučnih oblasti, tako i po rekordnom broju iznetih predavanja, čiji je prosek bio na visokom naučnom nivou. Kongres je dao pregled rada naših radioloških institucija izmedu dva kongresa i na osnovu iznetog materijala može se zaključiti da je rad bio vrlo intenzivan kako po uvodenju novih dijagnostičkih metoda, tako i po sve široj primeni modernih terapijskih izvora. Isto tako može se reci da su radio­ aktivni izotopi u naučno-istraživačlcom i kliničkom radu zauzeli svoje mesto u mo­ dernoj medicini. Na kraju mažemo reci da je ovaj kongres pokazao, da je unatoč velikog optere­ cenja radiologa sa svakidašnjim rutinskim radom, bio negovan i naučni rad i činjeni sn stalni napori na daljnjem razvitku radiologije u našoj zemlji. POZDRAVNI GOVOR PREDSJEDNIKA KONGRESNOG ODBORA NA OTVARANJU V KONGRESA ZA RADIOLOGIJU I NUKLEARNU MEDICIN U Poštovane gospode i gospodo, koleginice i kolege, drugovi i drugarice! Dozvolite mi da u ime Kongresnog odbora V Kongresa za radiologiju i nuklearnu medicinu pozdravim sve prisutne članove Kongresa kao i naše goste iz zemlje i ino­ stranstva. Sa naročitim zadovoljstvom pozdravljam pokrovitelja Kongresa predsedni­ ka Savezne komisije za nuklearnu energiju druga Avda Huma, člana SIV-a. Posebno pozdravljam predstavnike naše Armije, predstavnike naših državnih vlasti kao i društvenih i kulturno-prosvetnih organizacija. U ovom momentu naše misli su upucene našim preminulim drugovima. Sa ose­ canjem duboke tuge moram da konstatujem da je u vremenu od IV Kongresa na ovamo iz _naših redova nestalo 13 lekara radiologa: Ovako veliki broj preminulih drugova može da predstavlja samo dokaz da su oni pali kao žrtve svoga poziva od­ nosno radiološke službe. Predlažem da se sa ovog mesta uputi pozdravni telegram predsedniku SFRJ drugu Josipu Brozu-Titu. Otvarajuci Kongres dajem reč predsedniku Udruženja radiologa Jugoslavije prof. dr. Boženi Ravnihar. Predsednik: prof. dr Bogoljub Bošnjakovic POZDRAV PREDSJEDNIKA UDRUŽENJA ZA RADIOLOGIJU I NUKLEARNU MEDICINU SFRJ NA V KONGRESU U BEOGRADU 24. IX. 1964 U ime Udruženja za radiologiju i nuklearnu medicinu SFRJ pridružujem se po­ zdravima predsednika kongresa predstavnicima naših organa državne uprave, savez­ nih zdravstvenih ustanova i društvenih organizacija, pozdravima našim gostima iz inostranstva, kao i kolegama iz naše zemlje, učesnicima ovog kongresa. Ovaj kongres najveca je manifestacija stručne i istraživačke aktivnosti članova našeg Udruženja i njihovog zalaganja za razvitak medicinske radiologije u našoj zemlji za poslednje četiri godine. Organizacija Udruženja preko svojih stručnih sek­ cija bez sumnje mnogo je doprinela tom razvitku. Udruženje se u tom periodu našlo pred krupnim zadacima, da kao najkom­ petentniji stručni. organ na području svoje specijalnosti rešava mnoge nove pro­ bleme, koji su uskrsli u novim uslovima organizacije zdravstvene službe i u procesu njezinog razvitka. Treba da priznamo da Udruženje nije još uspelo da zadovo­ ljavajuce rešava sve te probleme i da preuzme ulogu stvarnog inicijatora za una­ predenje zdravstvene službe i istraživačke delatnosti u oblasti radiološke medicine u našoj zemlji. U vidu toga želimo i očekujemo, da bi rad kongresa bio što plodni.ii te da bi iz temeljite obrade stručne, a osobito organizacione tematike, iskrsle što konstruktivnije i konkretnije sugestije za dalji rad Udruženja na uspešnom ispu­ njavanju njegovih odgovornih zadataka. Predsednik: prof. dr Božena Ravnihar llENDGENDJ.J \GNOSTIKA POLITOPNE ENHONDRALNE DISOSTOZE U RTG SLlCI Babič, S., Rendgenski odjel Opče bolnice, Split Opisana je klinička i rendgenološka simptomatologija politopnih enhodralnih disostoza, sa prikazom vlastitog slučaja 5-godišnjeg dječaka. Iako sam rendgenski nalaz nije dovoljan za svrstavanje po tipu, multiple i prilično markantne malforma­ cije skeleta tipične su za promjene kod politopnih enhodralnih disostoza. Slučaj je svrstan u prelazni oblik izmedu tipa Pfaundler-Hurler i tipa Morquio. MASTOPATIJA U RENDGENSKOJ SLICI Bašič S. FUNKCIJSKA SERIOFLUOROGRAFSKA ANGIOGRAFIJA MOZGA Belančič, I., Opča bolnica »Dr. Josip Kajfeš«, Zagreb Dijagnostika intrakranijalnih ekspanzivnih procesa bazirana na klasičnoj arterio­ grafiji ograničena je tek na promatranje tipičnih pomaka normalnih moždanih žila u zavisnosti od sjedišta i opsega procesa, kao i patološke vaskularizacije. Suvremenom funkcijskom cerebralnom angiografijom pomoču Odelca-kamere omogučena je povrh toga i analiza dinamike moždanog optjecaja u odredenim vre­ menskim intervalima. U slučajevima intrakranijalnih patoloških procesa ovom me• todom mogu se ustanoviti promjene brzine cirkulacije. Tako je npr. cirkulacija uspo­ rena u slučajevima difuzne moždane alteracije (arterioskleroza), te kod posttraumat­ skih lezija. Cirkulacija je ubrzana u slučajevima arteriovenoznih angioma, osim lokalno kroz angiom. Kod glioma mozga skračena arterijska faza zbog arteriovenoznih fistula, a produljena prelazna i venozna faza. Autor je takodjer analizirao brzinu moždane cirkulacije u slučajevima ostalih ekspanzivnih procesa (meningeom, kronični apsces, metastaze, hidrocefalus, subdu1alni i intracerebralni hematom itd.). U velilrnm broju slučajeva ovom metodom je omogučeno preoperativno dijagnosticirati tip i narav procesa. RADIOGRAFIJA STOPALA KOD REUMATOID-ARTRITISA Berovič, Z. i Kičevac-Miljkovič, A., Poliklinika »Boris Kidrič«, Beograd Autori su posmatrali i pratili razvoj bolesti kod 114 bolesnika čije je oboljenje bilo verificirano ostalim kliničkim i laboratorijskim metodama. Radiološka obrada rutinski je obuhvatala snimanje šaka i stopala. Na osnovu analize svog materijala, autori zaključuju da se prve promjene u velikom postotku javljaju baš na kostima i zglobovima stopala, te se mogu smatrati patognomoničnima. DERMOIDNE (TERATOIDNE) CISTE U PLUCIMA I RETROPERITONEALNOM PODRUČJU LUMBALNE REGIJE KAO RIJETKA LOKALIZACIJA OVE VRSTE BENIGNIH TUMORA I. Bešlin 11 DUODENOGRAFIJA BARIJEVOM SUSPENZIJOM UZ DODATAK BUSKOPANA Boschi, S., Radiološki odjel Opce bolnice, Split Buskcipan djeluje direktno na sinapse ganglija intramuralnog pleksusa crijeva, pa se to djelovanje koristi za izazivanje hipotonije duodenuma po metodi Santagostini­ Gentaz-a, tako da se u suspenziju barija stavlja otopina buskopana. Autor modificira originalnu metodu u pojedinim slučajevima s tim što barij ne aplicira sondom, nego daje bolesniku da pije. Pregledano je 30 bolesnika sa dobrim uspjehom i zadovoljava­ jucom hipotonijom. Kod izvjesnih spastičnih stanja želuca, naročito antruma, pregled je na ovaj način uspješno obavljen. Autor prikazuje 5 lijepo ilustriranih izabranih c:lučajeva. ODREElIVANJE MINUTNOG VOLUMENA SRCA POMOČU RADIOAKTIVNIH IZOTOPA. TEORIJA, TEHNIKA I NEKI METODOLOŠKI PROBLEMI RADIO­ KARDIOGRAFIJE Bošnjakovic, V., Institut za medicinska istraživanja u Beogradu U radu je prikazana teorija i tehnika radiokardiografskog odredivanja minutnog volumena srca. Izučavani su posebno neki metodološki problemi radiokardiografije, imajuci u vidu i selektivnu analizu u smislu kvantitativne selektivne radiokardio­ grafije: a) kolimacija, b) pozicioniranje detektora, c) mesto i način injiciranja, d) vo­ lumen doze obeleživača. a) Zaključeno je da je najpogodniji tip »širokouglog« kolimatora, dužine 8 do 1 O cm (u zavisnosti od veličine kristala) čiji spoljni i unutrašnji otvor treba, što se geometrijskog vidnog polja tiče, da odgovaraju anatomskim dimenzijama srca. b) Detektor treba postaviti prekordijalno iznad sredine srčane projekcije, koju je praktično moguce i perkutorno odrediti. c) Ukoliko se ne injicira u venu jugularis externu (neophodno za kvantitativnu selektivnu radiokardiografiju), treba obeleživač ubrizgati svakako u venu basilicu cu­ biti, po mogucstvu sa »flishing-om« fiziološkog rastvora. d) Volumen doze obeleživača treba da je oko 0,3 do 0,5 ml do najviše 0,8 do 1 ml u slučaju da se želi vrednost minutnog volumena srca. RENDGENOLOŠKA SIMPTOMATOLOGIJA EHINOKOKA BUBREGA čizmic M., Škarica R. i Frankic A. I. V. HOLANGIOGRAFIJA U PATOLOGIJI HEPATOBILIJARNIH PUTEVA SA OSVRTOM NA NEGATIVNE NALAZE Curčic' M., Mermel S. i Potkonjak D. RENALNA ANGIOGRAFIJA čurčic M., Adanja S. i Brankovan K. KASKADNI ŽELUDAC KAO RADIOLOŠKO-KLINIČKI PROBLEM Grunevski, M., Antevski, D. i Davčev, P., Institut za radiologiju i onkologiju Medicinskog fakulteta, Skopje U poslednjih pet godina autori su naročitu pažnju posvetili kaskadnom želucu. Kod 1167 bolesnika s gastričnim smetnjama naden je kaskadni želudac 107 puta, tj. 9.17 °-�. Funkcionalno uzrokovanih kaskada bilo ze 69. Autori smatraju da je postotak kaskadnih želudaca u republici Makedoniji viši nego u ostalim republikama, sto je uslovljeno načinom ishrane muslimanskog i seljačkog stanovništva. Naročitu pažnju posvetili su autori razlikovanju funkcionalnih i organskih kaskadnih želudaca. U tu svrhu preporučuju upotrebu buscopana i kontrolne preglede nakon izvesnog vremena. Naročito korisnom pokazala se suradnja kliničara i radiologa u svim spornim sluča­ jevima kaskadnog želuca. 12 RADIOLOŠKI INSTITUT VOJNO-MEDICINSKE AKADEMIJE, BEOGRAD STENOZA AORTE ISKUSTVA U ANGIOKARDIOGRAFSKOJ DIJAGNOSTICI čurčic, M. i Jašovic, M. DK 616.132-0(>7.271-073.75 Prema statistikama u literaturi, u dijagnostici kongenitalnih anomalija srca, nailazi se u 15 odsto slučajeva na stenoze aorte. U poslednjih sedam godina imali smo 64 bolesnika u kojih smo izvršili angiokardiografski pregl,2d i našli stenoze aorte. Ako o:•2 tome doda još 22 slučaja u kojih nije vršen angiokardio­ grafski pregled, onda procenat iznosi 20 odsto u odnosu na druge kongenitalne srčane mane. Karakteristično je, da je od naša 64 bolesnika 51 bio muški, što praktično znači da se ova anomalija četiri puta češce javlja kod muških osoba. Po lokalizaciji razlikujemo valvularne (stenoze na zaliscima), subvalvu-­ larne (stenoza conusa arteriosusa) i coarctatio aortae (stenoze isthmusa). Pene­ kad se mož.e naci i atipična lokalizacija bilo na kome mestu aortae (sl. 1). Kom­ binacije sa drugim kongenitalnim anomalijama nisu tako 02ste. Najčešce sa ventl'ikularnim septum defektom i ductus Botalli. Sl. l. Atipična lokalizacija stenoze aorte (retrogradna ao1·tografija kroz a. femxalis). Ispunjena aorta iznad suženja sa širokom mrežom proširenih kolateralnih krvnin sudova. Sl. 2. Ao;-tografija preko a. radialis. Kompletna atrezija aorte na isthrnusu. Jako proširena a. thoracica int. 13 {\ Sl. 3. Teleradiogram kod bolesnika sa stenozom usca aorte. Izdužen luk leve komore. Aorta ascendens proširena. Sl. 4. Teleradiogram kod bolesnika sa coarctatio aortae. Uvecana leva komora. U predelu luka aorte vidi se kontura u obliku peščanog sata. Anatomske promene Prema stepenu anatomskih promena i mestu lokalizacije razlikujemo laku, srednje t,2šku i tešku stenozu, bilo na zaliscima, conusu arteriosusu ili isthmusu aorte. Postoje slučajevi kompletne atrezije (sl. 2). Analogno tim anatomskim promenama i mestu lokalizacije uslovlj,2ne su i funkcionalne, hemodinamsk€ i morfološke promene svih delova srca, kao i klinička .simptomatologija. Stenozirani zalisci na ušcu aorte dovode do sužavanja komisure sa manjim ili vecim otvorom za prolaz krvi. Vrlo često srašcenje je takvo da se zalisci i ne diferenciraju. Katkad umesto tri zaliska naide se na dva srasla zaliska. U težih stenoza, zalisci, kada srašcuju ivice, dobijaju oblik membrana. Grebeni duž zadebljanih i rigidnih ivica na mestu njihovog spajanja mogu strčati prema gornjoj površini i zidu aorte. Pokr-etljivost takvih membrana je vrlo slaba. U umen2nih i lakih stenoza dolazi do srašcenja zalistaka samo po periferiji. 01'.'0r je širi i osigurana je donekle pokretljivost. Subvalvularne stenoze mogu biti izolovane ili kombinovane sa stenozom zalistaka. U ovih stenoza glavne su promene na conusu arteriosusu koji ima svoje anatomske granice. Medijalni zid je sačinjen od membranoznog dela inter­ ventrikularnog septuma i jednog d-2la mišicne mase. Prednji zid je sačinjen od gornjt2g zida komore, a zadnji i lateralni od prednjeg jedra mitralnog zaliska. Anatomske promene uslovljene su nagomilavanjem mišicnih masa i vezivnog tkiva. U kombinovanih stenoza zalistaka i conusa arteriosusa postoji jedan fibrozni prsten na udaljenosti od 1 do 10 milimetara proksimalno od zalistaka. Tada se izmedu njih formira treca komora usled proširenja prednjeg i medi­ jalnog zida conusa arteriosusa. Anatomske promen2 u isthmus stenoza su obično na tipičnom mestu aorte odmah ispod izlaska leve arterije subclavij,2. Ove stenoze imaju oblik peščanog sata. Mesto suženja odgovara mestu pripoja ligamentuma arteriosuma koji nastaje posle zatvaranja ductusa Botalli. Ovaj momenat se i okrivljuje u ,2tio­ logiji nastanka isthmus stenoza. Širina suženja varira do potpune atrezije. 14 !� Sl. 5a i 5b. Stenoza isthmusa aorte. Angiokardiografija iz desnog srca. Kateter _1 infundibulumu a. pulmonalis. a) Snimak u P-A položaju. b) Snimak u L-L položaju. 1 Proksimalni deo aorte pred sulenjem mož,e imati i jedan duži ili kraci segrn.ent hipoplastičan, dok je distalno iza stenoze skoro uvek aorta proširsena. Ka.tkad dolazi do ateromatoze zidova i do poststenotičnog aneurizmatičnog pro;irenja. Usled povišenog pritiska svi krvni sudovi koji izlaze iznad stenoze jako su prošireni, a usled toga dolazi i do stvaranja i proširenja kolateralnog krvotoka, u prvem redu interkostalnih arterija, čije delovanje na rebra dovodi do uzura. U isthmus stenoze udružene sa ductus Botalli dolazi do pramena hemodinamskih odnosa sa stvaranjem obrnutog šanta, desno-12vog, usled smanjenog pritiskc1 u aorti ispod mesta stenoze. Mi smo imali ovakva dva slučaja. Atipične lokalizacije srecu se duž cele aorte. U naša dva slučaja suženje je bilo na torakalnoj aorti u visini projekcije IX torakalnog pršljena. a drugi na abdominalnoj aorti u visini odvajanja renalnih arterija. Konfiguracija i oblik srca Sve vrste stenoza prouzrokuju u zavisnosti od povecanog pritiska optere­ cenj,2 levog srca i shodno torne dolazi do pramena oblika i veličine srca. U lakih stenoza, gde je moguca dobra kompenzacija, srce ima normalan izgled. Leva komora nije povecana u svojim poprečnim promerima, vec jedino dolazi do lakog uvecanja u dubinskom promeru, što daje pri pregledu u kosim položajima jedva vidljivo uvecanje. U jakih stenoza srce je vec u P-A položaju uvecano i. prošireno, tako da je vrh srca spušten i leži u senci dijafragme. Pri tome dolazi do lake rotacije srca u desno, tako da luk leve komore biva još izrafoniji na površini srca. Desna komora je u desno i nešto gore postavljena, a trikus­ pidalno ušce više prema gore položeno. Docnije daljne uvecanje dovodi do tipične aortalne konfiguracij-e. Aorta pokazuje u valvularnih i subvalvularnih stenoza u svome ascendent­ nom delu jednu manju ili vecu poststenotičnu dilataciju (sl. 3). U isthmus ste­ noza naprotiv distalni deo aorte je proširen (sl. 4). 15 Klasično kliničko-radiološko ispitivanje može nam omoguciti da postavimo dijagnozu. Naročito u slučajevima isthmus stenoza, gde se uz dopunu oscilo­ grafskog ispitivanja i interarterijalnih merenja pritiska može postaviti sigurna dijagnoza. To donekle sužava indikaciju za angiokardiografski pregled. Siguran uvid u vrsti, stepenu suž-::mja, strukturalnim i funkcionalnim promenama za­ listaka ili aorte može nam dati samo angiokardiografija odnosno aortografija. Drugi razlog za pristupanje angiokardiografskom pregledu je razlikovanj,2 udru5'enih anomalija koje idu sa stenozom aorte. Tehnika pregleda Metoda izbora u slučajevima valvularnih i subvalvularnih stenoza danas je leva angiokardiografija. Uvodjenje katetera u levo srce vrši se ako je moguce retrogradnim putem ili transeptalnom kateterizacijom lev,2 pretkomore. Uno­ šenje kontrasta direktnom punkcijom leve komore ima više karakter mogucnosti nego što je usvojeno kao rutinska metoda. Uvodjenje cineo-angiokardiografije omogucuje da se ežurni hirurg mu je d�o adrenalin intrakardijalno, bez uspeha. Na obdukciji je medu ostalim naden myocarditis chron i akutni endokarditis. Umrn je pod slikom kasne kardiovaskularne reakcije na kontrast. Od injekcije do smrti je prošlo 1,5 sata.. Ima i neobičnih, paradoksnih reakcija: I. G., 75 god., penzioner iz Skopja. Zbog benigne hipertrofije prostate ura­ dena j,2 i. v. urografija sa 20 ccm 45 % perabrodila, koju je dobro podneo (1964). Nakon nepunih mesec dana došao je ponovno na Radiološki institut i zahtevao da mu se dade inj-ekcija perabrodila. Svoj uporan zahtev je obraz­ ložio tirne što je nakon urografije punih 20 dana imao jako aktiviran seksualni na.gon. 26 Smrtni slučajevi kod bronhografije bili su uzrokovan' anesteticima: A. T., 58 god. žena, (1957) umrla je u sobi za pripremu hir. odelenja nakan premedikacije (Mo O, ol Dicodid 0,02 i pantocain 1 % sprej-aparatom), pre nego što je došla na rendgen-odelenje, pod slikom cardiac arrest. Na obdukciji j,2 naden myocarditis chronica. K. T., 70 god. z,2mljor., (1958), umro je nakon lokalne anestezije (1 °:o pan­ tokain). Pacijent je ležao na rendgen-stolu i pod ekranom je lekar kontro­ lirao uvodenje metras katetera. Nezaboravan doživljaj j-2 posmatranje posled­ njih otkucaja srca na ekranu i prestanak njegovog rada. Nakan snažne ma­ nuelne masaže prekardijalnog predela javile su se još 2-3 kontrakcije i srce j0 prestalo da radi za uvek. Obdukcija: Myoca.rditis chr. M. P., 6 god., dete, nije se probudilo iz opce narkoze (1957) nakan urad-ene bronhografije. Narkozu je izvršio anesteziolog. Nij,2 poznat nalaz obdukcije. Kod svakog od prikazanih slučajeva mogu se staviti prigovori: zašto se u tako kratkom intervalu kod jednog bolesnika rade dve pretrage intravenoz­ nim davanjem kontrasta? Nije li se mogao tačnijom kliničkom pretragom srca izbeci fatalan ishod? Umesto morfija bolje je dati barbiturate u premedika­ ciji itd. Kada treba ponoviti pretragu? Stariji .rendgenolozi, kod kojih smo učili, ponavljali su urografiju tek nakan mes-ec dana. Mi smatramo da se kontrast brzo izhlči iz t,2la i da se pretraga može ponoviti nakan 24 sata. Kod uroselek­ tana je Swich našao da se 85-95 % kontrasta eliminira iz tela za 8-12 časova. Moderni kontrasti se još brže i potpunije eliminiraju. Ipak smo danas više skloni da interval izm.edu pregleda pomaknemo na nekoliko dana i iznimno ponavljamo pretragu nakan 24 ili 48 sati. Kako sprečiti nezgode? Pendergrass je 1958. sakupio 61 smrtni slučaj kod intravenozne urografij-e. Vreme reakcije nakan ubrizgavanja kontrasta bilo je: O- 5 minuta kod 46 pacijenta 6-15 minuta kod 6 pacijenta 11-15 minuta kod 4 pacijenta 16-60 minuta kod 1 pacijenta Kao što se vidi, bolesnik umire u prvim minutama posle injiciranja kon­ trasta. Imamo samo nekoliko minuta vremena da to sprečimo. Treba biti spre­ man. Iz ovoga proizlazi i neophodnost da lekar, možda najbolje sobni lekar pacijenta, bude prisutan onih kritičnih 15 minuta nakan davanja injekcije. Bitno je odmah pr-2poznati i tretirati reakcije prema unapred pripremljenom planu. Sprečavanje nezgoda počinje pr,2 davanja kontrasta. Dobra anamneza i procena stanja pacijenta važniji su od testiranja. Kontraindikacije su opcenito poznate (tireotoksikoza, teža obolenja jetre i bubrega, alergija, istovremena upotreba Živinih preparata). Medutim, posebne preventivne mjere zahtevaju srčani i plucni bolesnici, slabo ishranjeni, anemični i sl., naročita pre an,2stezije (digitalizacija, gastro-intestinalna dekompresija itd.). Sva anestetika deluj u nepovoljno na kardiovaskularni sistem. 27 U jednoj od pomenutih bolnica, koja ima samo jednog rendgenologa, kon­ trast injicira rendgen-tehničar, što nije dobro, ali nije bilo boljeg rešenja. U slučaju reakcije (b12dilo, slabost, mučnina) tehničar odmah daj,e kisik, koji je uvek do glav,2 uz rtg. stol, otpušta kompresiju, spušta stol, tako da je glava niže i tek tada zave rendgenologa ugovorenim znakom, ne napuštajuci boles­ nika (lupa pesnicam o zid iza kojeg rendgenolog vrši preglede). Na taj način sam tehničar daje mož.da odlučujucu pomoc. Ako odjuri iz sobe da traži lekara, pacijent je izgubljen. Anoksija koja potraje samo pet minuta, izaziva irepara­ biln-2 promen,2 na mozgu. Jedna od neophodnih radnji jeste merenje krvnog pritiska, jer odlučuj,; clalju terapiju. Kod pada pritiska, uz kisik, odmah dajemo i. v. efedrin ili nor­ adrenalin, a kasnije ev. kap po kap sa 500 ccm fiziološke otopine. Danji postupak ovisi o tipu reakcije. Npr. kod astmatične reakcije daje se adrenalin, kod konvulzija kemithal. Antialergični lekovi su uvek korisni, na­ rnčito profilaktički (phenergan, antistin, b2adryl). Kod jakih i iznenadnih r,e­ akcija njihov efekt je, nažalost, malen. Ovamo spada i hydrokortizon. Posebnu pažnju zahtevaju znaci početne cirkulatorne insuficijence (pramena boje kože, slab puls, pad k.rvnog pritiska). Brza terapija je u mnogo slučajeva sprečila totalni kolaps i prestanak .rada srca, ili je bar odložila kompletni ko­ laps i dala vreme za potpuniju terapiju (kisik sa15 lit.'min. i vazopresori svakih 1-2 minuta). Kardiovaskularni kolaps je obično rezultat multiplih :rnzulta i teško je prim2niti etiološku t2rapiju. Zbog toga treba izraditi rutinski tera­ pijski postupak i napisati ga po tačkama na karton koji visi na zidu kod rendgen-stola. Kod prestanka rada srca, cardiac arrest, preporučuje se hitna torakotomija, manuelna masaža srca i eventuelna defibrilacija. Medutim, to zahteva ili su­ radnju hirurga i anestetičara ili posebnu izobrazbu rendgenologa i rendgen­ tehničara. Koristan je mali pokretan stol na koji je učvršcena boca sa kisikom, aparat za sukciju, špricevi, instrumenti za torakotomiju i trah2otomiju, defibri­ lator, laringoskop, endotrahealni kateteri, kao i potrebni medikamenti. Mi za sada nismo spremni za takve zahvate. Ograničujemo se na udaranje preka­ dijalnog zida thoraksa i intrakardijalne injekcije. Vredno je saviti kolena pa­ cijenta 60 puta u jednoj minuti i pritisnuti ih o grudni koš. Time se postiže ritmična distenzija desnog atrija stubom krvi i na taj način s,2 može pobuditi inicijalna normalna kontrakcija srca. Zbog nedostatka prostora ne možema detaljnije izneti probleme terapije kod brojnih malih reakcija, kod laringalnog i pulmonalnog edema i sl. SUMMARY Over a period of twelve years we carried out 28 510 X-ray examinations by means o( intravenous contrast injection, and also used 1450 applications of bronchography. Among these five proved to be fatal: two caused by iodine contrast and three by anesthetic: l. A 30 year old woman died under the injection of 25 ccm of 30 11/0 biligrafin from what was shown to be pulmonary oedema. 2. A 55 year old man died one and a half hours after the injection of 20 ccm of 45 % perabrodil from cardiovascular collapse. 3. A 58 year old woman died during the preparation for anesthesia before the begining of bronchography. 28 4. A 70 year old man died from local anesthesia from the injection of 1 °/0 pan­ tocain during bronchography. 5. A 6 year old child did not awake from the general anesthesia after cornpleted bronchography. The test of sensitivity, intravenous as well as intracutaneous, with 1 ccrn of contrast, according to Swich's method, showed itself to be unreliable. Very important here are the thourogh anamnesis and the clinical evaluation of the patient's con­ dition. Finally the compilers analyzed their cases and reported their expcrience in the treatment of severe reactions to the contrast medium. RESUME Pendant la periode de douze annecs, les auteurs ont fait 28 510 recherches radio­ logiques avec l'aplication intraveineuse de contraste et outre cela 1450 bronchogra­ phies. Dans ce travail ils ont eu cinq incidents mortels, dont deux a cause de l"apli­ cation des contrastes iodes et trois causes par l'anesthesie. l. Femme, 30 a., decedee apres l'aplication de 25 ccm. 30 °10 biligraphine avec l'edeme pulmonaire suraigue. 2. Homme, 55 a., decede une heure et demi apres l'injection intraveineuse de 20 ccm. 45 °, 0 Perabrodil a cause de defaillance cardiovasculaire. 3. Femme, 58 a., decedee apres la premedication avant le commencernent de la bronchographie. 4. Homme, 70 a., decede apres ranesthesie locale avec 1 11, 0 pantocain avant le commencement de la bronchographie. 5. Enfant, 6 a., ne se reveil pas apres la narcose faite pour la bronchographie. Les testes de sensibilite, intracutanees et intraveineuses, avec 1 ccm. de contraste, d'apres Swich, ne sont pas surs. Un bon anamnestique et une bonne connaissance de l'etat generale du patient sont plus importants que les testes. Les auteurs ont donne une analise des cas, la profilactique et ses experiences dans le traitement des reactions plus graves causees par le contraste. ZUSAMMENFASSUNG In 12 Jahren wu1·den 28 510 Rontgenuntersuchungen mit intravenosen wasser­ lbslichen Jodkontrastmitteln und 1450 Bronchographien ausgefiihrt. Dabei erlebten die Verfasser insgesamt fiinf tbdliche Zwischenfalle. In zwei Fallen wurde der Tod clurch die jodhaltigen Kontrastmittel, in drei Fallen aber durch Aniisihesiemittel verursacht. l. Frau, 30 Jahre alt, starb nach einer intravenosen Injektion von 25 ccm 30 11 0 Biligrafin. Ursache des Todes »Oedema pulmonum peracutum«. 2. Mann, 55 Jahre alt, starb 90 Minuten nach einer intravenosen Injektion von 20 ccm 45 °:0 Perabrodil, Kardiovaskularer Kolaps. 3. Frau, 58 Jahre alt, starb nach der Pramedikation flir Bronchographie. 4. Mann, 70 Jahre alt, starb nach einer Lokalanasthesie (1 ° 11 Pantocain) fi.ir Bron­ chographie. 5. Kind, (i Jahre alt; nach der Bronchographie erwachte das Kind nicht aus der Narkose. Die Verfasser analysieren die Kornplikationen und berichten liber ihre Erfahrun­ gen mit der Vorbeugung und Behandlung der schweren Komplikationen. Nach eige­ ner Erfahrung gibt es kein sicherer Probetest zur Verhtitung der Zwischenfalle. Sehr wichtig ist es eine gute Anamnese zu nehmen und eine genaue Prtif'ung des algemeinen Status des Patienten durchzuftihren. SADRŽAJ U dvanaest godina uradeno je 28 510 rendgenoloških pretraga sa intravenoznim c\avanjem kontrasta, a osim toga i 1450 bronhografija. U tom radu imali smo pet smrtnih slučajeva: dva od jodnih kontrasta, a tri od anestetika. 29 l. 30-god. žena je umrla prilikom injiciranja 25 ccm 30 °10 biligrafina pod slikom perakutnog plucnog edema. 2. 55-god. muškarac je umro 1,5 sat nakon ubrizgavanja 20 ccm 45 °:'o perabrodila, zbog kardiovaskularnog kolapsa. 3. 58-god. žena umrla kod premedikacije, pre početlrn bronhografije. 4. 70-god. muškarac umro nakon lokalne anestezije 1 O/o pantokainom kod bron­ hografije. 5. 6-god. dete, nije se probudilo iz opšte narkoze nakon uradene bronhografije. Probe na senzibilitet, kao intrakutana, pa i intravenozna sa 1 ccm kontrasta po Swichu, pokazale su se nepouzdanim. Dobra anamneza i procena stanja pacijenta važniji su od testiranja. Autori su dali analizu slučajeva, profilaksu i iskustva u tretiranju ozbiljnijih reakcija na kontrast. LITERATURA l. Hornykiewytsch Th.: Intraveni:ise Cholangiographie, Georg Thieme, Stuttgart, 1956. 2. Natof S. i Sadove M.: Cardiovascular colaps in the operating room. Lippincot, Philadelphia, 1958. 3. Abderhagden R.: Grundriss der Allergie. Schwabe, Basel, 1950. 4. Finby N. i dr.: Radiology, 71, str. 15, 1958. 5. Arce F.: IX Internac. Congresa Radio!., str. 10, 1959. 6. Swich M.: Klin. Wochenschrift 8, 2087 str., 1929. 7. Pendergrass H. i dr. Radiology 1, str. 1, 1958. 8. Saltzmann G. i Sundstri:im K. Acta Radio]. 54, 1960. 9. Fromhold, Braband: J. Urolog. 75, 1956. 10. Davis L.: Radiology 71, 1958. 11. Weigen J. i Thomas, Radiology 71, str. 21, 1958. 12. Churchil D.: Brit. M. J., str. 1482, 1956. 13. Edwards G. i dr.: Anesthesia 11, str. 194, 1956. 14. Knoefel P.: Radiology 71, str. 13, 1958. 15. Gut E.: Praxis 39, str. 881, 1950. 16. Emrich H. Med. Klin. 47, stran 316, 1952. 17. Kleinsorge H. i dr.: Deutsche gesundh. Wes. 6, 1350 str., 1951. 18. Kangstri:im, Lindgren i dr.: Acta Radiol. 54, str. 3, 1960. 19. Lentino W. i dr.: J. A. M. A.: 161, str. 606, 1956. 20. Lapides J. Boyd R.: J. Urol. 75, str. 1016, 1956. 21. Joungblood V. i dr.: J. Urol. 75, str. 1011, 1956. 22. Rifk:ind B.: Brit. J. Radio!. 9, str. 381, 1959. 23. Smokvina M. Liječnički Vij. 64, str. 325, 1942. 24. Petrovčic F.: Liječnički Vij. 78, str. 19, 1956. Dr. Josip Novak Vojna bolnica u Skopju 30 RADIOLOŠKI INSTITUT MEDICINSKOG FAKULTETA U BEOGRADU Direktor: prof. dr Bogoljub Bošnjakovic UPOREDNA SINEMATOGRAFSKA I TOMOGRAFSKA ISPITIVANJA KOD MALIGNIH TUMORA LARINKSA Perovic, M. i Jankovic, I. DK 616.22-006.6-073.756.4 U ispitivanju larinksa pored laringološkog pregleda sve vazmJe mesto zauzimanju radiološke metode, ma da su one samo dopuna laringološkom pre­ gledu. Danas su u svakodn,2vnoj upotrebi samo dv,e: običan profilni snimak vrata sa mekšim zracima, tako da dobijamo dobru vidljivost mekih tkiva i hrskavice i tomografija larinksa koja se uglavnom pravi u sagitalnorn. pravcu, a rede i u profilu. Poslednjih godina sve vecu primenu nalazi i sinematografsko snimanje organa vrata sa uzimanjem kontrastnih sredstava (barijuma). Običan profilni snimak larinksa uveo je kao rutinski metod još 1922. Coutard. Otada se on u Francuskoj i drugim zemljama stalno primenjuje kao neophodna dopuna laringološkom pregledu. On može da pruži često vrlo zna­ čajne podatke kod tumora subglotične lokalizacije, dubljih infiltrativnih i ulce­ roznih lezija na epiglotisu, kao i tumora u pr,2epiglotičnoj jami. S,2m toga kod svih lezija laringo-farinksa daje precizne podatke o prostranstvu procesa. Ovaj snimak je našao neophodnu primenu i u radioterapiji pri planiranju veličine i položaja zračnih polja. Sa dobrim profilnim snimkom vrata mogu se tačno odrediti one anatomske formacije koje treba da budu obuhvacene zračnim poljima. Kontrolna radiografija u toku i posle zračenja služi sem toga i kao dokument o uspehu terapije, jer laringološki pregledi, ako ih n2 vrši ista osoba, mogu biti subjektivno oboj-eni. U slučaju sekundarnih pojava - edem, nekroza hrskavice i dr. - najbolje može da ustanovi ove komplikacije zračne terapije (snimak l. kod bolesnika sa jako izraženim edematoznim promenama u larinksu i nekrozom hrskavice). Profilni snimak Iarinksa treba praviti kod svih tumora epiglotisa, farinksa i laringo-farinksa kad želimo da utvrdimo tačno prostranstvo tumora i zahva­ c:enost susednih regija koje se laringološkim pr,2gledom ne vide. Tomografija je metod koji se tako:'.l.e davno upotrebljava. Glavni zadatak tomografskog snimka bio bi u tome da prikaže larinks u sagitalnom pravcu, u onom pravcu u kome r..,e možemo napraviti običan snimak zbog superpozicije kičme. Tomografski snimci nam prikazuju promene u samom larinksu i nje­ govoj okolini, koje su na običnom snimku zaklonjene laringealnom hrskavicom (glasnice, ventrikularni nabor, sinus piriformis). Tomografija je indikovana naročito onda kad se laringološkim pregledom ne dobija dobar uvid u larinks (snimak 2). �1 l Slika br. 1 Slika br. 2 Što se tiče kinematografskih snimaka organel vrata, oni s,2 primenJUJU od pre više godina, otkad je sinematografija ušla i u domen radiološke dijagno­ stike. Daje nam značajne podatke kod tumora veceg prostranstva koji pr-2laze okvire larinksa i zahvataju okolna tkiva. Bolesniku se daje da pije barijum i snima se akt gutanja u profilnom i sagitalnom pravcu. Na filmu se prati naročita ona faza gutanja kad barijum bude potisnut jezikom i mekim nepcem u hipofarinks i laringealni deo farinksa. Na snimcima u profilnom položaju vidi se kako barijum prekriva gornji d-20 epiglotisa i ulazi u laringealni vesti­ bulum u obliku produžetka ispod rasv,etljenja u senci koju daje epiglotis. U toj fazi akta gutanja, kad je 1::arijum dospeo do pr,edela epiglotisa, laringealni ventrikl je ispunjen vazduhom i ocrtava se kao poprečna bela traka na koji san1.imetar ispod i ispred epiglotisa (snimak 3). Kad barijum počinje da širi laringealni deo fal'inksa i ulazi u početni deo jednjaka, larinks se u celini podiže i vidljivost ventrikla išo2zava, jer je iz njega istisnut vazduh. Epiglotis se spušta i ocrtava se kao horizontalno rasvetljenje u senci barijuma. Na sinematografskim profilnim snimcima pred-ela larinksa dobijamo još jedan podatak više no na običnom profilnom snimku i profilnoj tomografiji, a to je predstava o mobilnosti larinksa, sem toga bolje se vitle tumorski i drugi patološki procesi koji prelaze okvire endolarinksa, jer se pregled obavlja u svim fazama akta gutanja. Na sagitalnoj kinematografiji vidimo pak one delove faringo-larinksa koji nisu vidljivi u profilnom položaju, a to su piriformni sinusi i valekule. Prilikam gutanja, kad barijum dospe u srednji deo farinksa, larinks se podiže za pola ili jednu visim1 pršlj,enskog tela, a svetlina u laringealnom ventriklu nestaj-e. Sa 32 Slika br. ;3 Slika br. 4 obe strane epiglotisa i ari-epiglotičnih nabora barijum dospeva u piriformne sinuse ostavljajuči jedan svetao centralni prostor koji odgovara larinksu i epiglotisu. U toj fazi gutanja mogu se lako otkriti patološki procesi u delo­ vima ispunjenim barijumom, tj. u piriformnim sinusima i valekulama. Neo­ plazme se vide kao rasvetljenja ili defekti u senci barijuma. Osnovna prednost sinematografskog snimanja nad uobičajenim načinima rendgenskih pregl-2da jeste ta što ona predstavlja dinamički način ispitivanja koji daje ne samo pr,2dstavu o veličini tumora i njegovoj lokalizaciji, nego i o funkcionalnom stanju obolelih susednih organa (snimak 4). Ali kako se pregled larinksa vrši posredno, uzimanjem barijuma koji prolazi kroz početni deo digestivnih organa (farinks i početni deo jednjaka), a ne direktnim pro­ laskom kontrasta kroz endolarinks, podaci koje ovom metodom pregleda do­ bijamo značajni su samo kod onih lezija koje više nisu ograničene na samu unutrašnjost larinksa. Zbog toga ih je uvek ptrebno dopuniti i tomografskim snimcima koji pružaju r-2ndgenološki uvid u endolarinks. Sinematografski pregled larinksa prim2njujemo od 1963. kao dopunski me-­ tod uz standardne preglede. On se izvodi pomoču pojačivača od 7 inča (17,5 cm) i Ariflex filmske kamere 16 mm. Snimanje bolesnika vršimo u stoječem stavu u profilnom i P. A. položaju. Brzina snimanja je 14 snimaka u sekundi. Tehnika pregleda: Kad je bolesnik postavljen u sagitalni položaj, on pro-­ guta jednu kašiku barijumske paste, a drugu zadrži u ustima. Pomoču poja-­ čivača posmatra se prolaz prve kašike barijuma kroz hipofarinks i jednjak, a zatim se vrši centriranje kam2re za snimanje. Bolesnik odmah potom mora da proguta drugu kašiku barijuma i čim počn,2 akt gutanja, puštamo kameru u rad. Isti se postupak ponavlja i u P. A. položaju. 33 Za ovaj se pregled bolesnik pripravlja na taj nacm što mu se daje pola sata pre - injekcija atropina supkutano, da bi se smanjila sekrecija. Analizu filmske trake vršimo pomocu projektora, a pojedinačnih snimaka pomocu uredaja »Muviscop«. Snimci sa filmske trake se uporeduju sa stan­ dardnim i tomografijama. Uz laringološki nalaz to predstavlja jedan potpun, detaljan i dokumentovan pregled, koji se ponavlja posle zračenja i koji služi kao merilo uspeha terapij-2. Na ovaj način smo izvršili pregled kod 24 bolesnika i došli smo do s1edečih zaključaka: Kod malih endolaringealnih tumora sinematografski pregled ne daje zna­ čajne podatke i ne mora se vršiti. Kod vecih tumora koji prelaze okvire endolarinksa, a naročita kod pro­ pagacije u piriformne sinuse, na epiglotis, kao i kod hipofaringealnih tumora dobijamo sinematografijom više podataka no običnim profilnim snimkom ili tomografijama. Naročita su značajna otkrica na filmskoj traci kod onih malignih tumora koji infiltrišu hrskavicu i susedne organe, pa i jednjak ili bazu jezib. uz smanjenje mobilnosti larinksa u toku akta gutanja. Metod nije od značaja ni kod tumora subglotične regij,e, kod koje tomo­ grafski snimci imaju daleko vecu vrednost za dijagnozu. Zbog ovih velikih prednosti u dijagnostici nekih vrsta malignih tumora larinksa i hipofarinksa, mislimo da uvedemo ovaj metod kao rutinski, uz druge uobičajene preglede. On je vrlo jeftin i laka izvodljiv. SUMMARY In the diagnosis of laryngeal tumours radiography and tomography of this region ai·e used as the routine methods of examination. Cine-radiography was introduced in the year 1962 as an additional possibility in the gaining of more detailed infor­ mation of the development of this disease. The filming of the laryngeal region was performed on 24 patients with the use of a 7-inch amplifier and 16 mm Arriflex camera. This method proved itself a great help in evaluating the extension of endo­ laryngeal and hypopharyngeal tumours. This method live us a dynamic picture by means of which we obtain not only the impression on the extension of the growth but also the functional insight into that organ. We intoduced filming as the routine method of examination combined with X-ray picture and sectional radiography of the larynx. RESUME Chez les turn.eurs laryngeales, radiographie et tomographie de cette region s'accomplie comme la methode routine de la recherche. Au 1962 annee la recherche cinematographique est introduite comme une possi­ bilite additionnelle pour indications complementaires de cette lesion. La cinematographie de la region laryngeale ete appliquee chez 24 patients avec l'emploi du 7-inch renforcement et 16 mm Arriflex-kamera. Cette methode se con­ firme comme un grand secours chez l'evaluation de l'esperance d'elargissement du tumeur enolaryngeal et hypopharyngeal. A vec cette methode dinamique de la recher­ che radiologique avec quelle nous pouvons recevoir 11011 seulement l'image de l'eten­ due, mais aussi les circonstances fontionnelles de cet organ. Nous commec;ons appliquer la cinematographie avec les premieres experiences que la methode routine de la recherche combinee avec les radiogrammes et tomo­ grammes du larynx. ;3-1 ZUSAMMENFASSUNG Bei Kehlkopfneubildungen gebraucht man routinemassig die Radiographie und Tomographie. Seit dem Jahre 1962 gebrauchen die Verfasser zusatzlich auch die kinematographische Untersuchung um noch andec·e Daten von dem Zustand des Kehlkopfes zu erhalten. Diese zusatzliche Untersuchung wurde mittels eines 7 Zoll Bildverstarkers und einer 16 mm-Arriflex-Kinokamera ausgefuhrt. Diese Methode bat sich als grosse Hilfe bei der Bewertung der endo- und hypopharyngealen Tumoren gezeigt. Der Vorteil dieser Methode ist, dass wir nicht nur die morphologischen Ver­ iinderungen, sondern auch die Funktion des Kehlkopfes darstellen konnen. Die kinematographischen Untersuchungen haben die Verfasser, nachdern sie die ersten guten Erfahrungen gemacht haben, als Routinemethode eingefilhrt, so dass eine Routineuntersuchung des Kehlkopfes aus einer Radiographie, einer Tomographie und einer rontgenl2nica, kod kojih je ovo obolenje 2,8 puta če'§ce nego kod fizičkih radnica, pored drugih uz-­ roka, verovatno dolazi u ol::zir njihova nesvesna navika da &2 pri radu naslanjaju grudima na ivicu stola, dok su radnice od toga poštedjene. Histološki nalaz postaji samo kod 238 bolesnica, dok su 707 bez ovog nalaza zato što stojimo izričito na stanovištu da se pre lečenja nikakve biopsije ne uzi­ maju. Kod ovog broja od 238 bolesnica bilo je: l. Adenocarcinoma 97 65 2. Carc. simplex 3. Carc. solidum 46 30 4. Carc. scirrhosum Metode lečenja bi12 su: l. samo radioterapija, 2. operacija i postoperativno zračenje, kombinovano često i hormonalnom terapijam; 3. preoperativno zrače­ nje bilo ,2 u ovom vremenskom periodu primenjivano dosta retko, zato što smo redje dobijali operabilne bolesnice pre operacije. Posle ovog perioda imali smo znatno veci broj ali pošto nije prošao interval od pet godina, to cemo njihov•2 rezultate izneti docnije. PERIOD 1955-1959 broj Cečenlh 945 REZULTAT 1 GRUPA 11 GRUPA OPERI SAN 1 1 POSTOPERA· °to T I VNO ZRAČEN 1 'Yo SAMO ZRAČENI 171 55 423 69 76 45,S 274 1� 71 4\5 121 22 13 28 NEKONTROLI SA 159 45 192 KONTROLI S A < z o o (!) NI BEZ SIMPTOMI PREŽIVELI SA ME TASTAZAM A tn UMRLI NI UKUPNO 330 6,' 31 615 Tabela br. 3 Rezultati. Tabela broj 3 pokazuje sledece rezultate lečenja posle pet godina. Samo zračenih bilo j,2 ukupno 330 bolesnica. Od toga broja je sa poznatim rezul­ tatima i posle pet godina svega 171 bolesnica, i to: izlečenih tez metastaza posle pet godina 78 bol,2snica (45 %), živih sa metastazama 71 bolesnica (41 °!o), umrlih 22 (tj. 13 °'o), sa nepoznatim rezultatom bilo je 159 bolesnica (tj. 45 °!o). 44 Što se tiče grupe operisanih i postoperativno zračenih, iz iste tabele vidimo da je njen broj bio 615 bolesnica, od kojih je bilo izlečeno i posle pet godina, i to b2z metastaza 274 (tj. 64,5 ° o), živih sa metastazama 121 (tj. 29 °!o), umrlih 28 (tj. 6,5 °!o), sa nepoznatim rezultatima 192 bolesnice (tj. 31 °1i1). Rezultati mnogih stranih autora dasta su približni. Tako na prim.er po Winz-u (16) kod samo zračenih operabilnih bolesnica bilo je 47,7 °/o klinički iz­ leč-enih i posle pet godina, a kod inoperabilnih samo 14 °!o, dok je ovih inopera­ bilnih bilo izlečeno po Pfahler-u i Parry-u (12) do 30 ° o. I kod raznih drugih autora procenat izleče11ja posle pet godina samo zračenih kretao se u sličnim granicama. Kombinovana metoda zračenjem i operacijam pokazala se i stati­ stički prema mnogim autorima kao bolja nego samo hirurška. Danas bilo bi su­ višno dokazivati da isključivo oi:,2rativno lečenje nije više dozvoljeno. Po ovim autorima (Leb, 8; Hickey, 6) procenti ozdravljenja i posle pet godina, krecu se u sled-2cim granicama: l. kod samo operisanih do 40 ° ;1; 2. kod zračenih i operisanih do 60 °!o; 3. kod preoperativno zračenih, potom operisanih i postoperativno zračenih do 75 ° o. Zaključak: Rezultati kod bolesnica samo zračenih - kako strani tako i naši -zaslužuju naročitu pažnju. Njihov relativno veliki proc-2nat izlečenih, ma da na izgled manji od procenata izlečenih kombinovanom metodam hirurškom i zračnom, dokazuje potvrdno da se rak dojke može izlečiti i samo zračenjem. To često zavisi i od histološke forme tumora, pored drugih uslova. Na pitanje da li je moguce zra­ (enjem sterilisati kancerske celije, Winz (16) odgovara potvrdno. Naši rezultati pokazuju da je ovo izlečenje ne samo mogucno vec i relativno često. Zato se u poslednje vreme svi radiolozi slažu da je kod lečenja raka dojke neophodno potrebno n,2 samo postoperativno zračenje vec još i više pr-eopera­ tivno. Na devetom medjunarodnom kongresu radiologa, u Mi.inchenu, 1959 god. to je Leb (8) naročita uspešno obradio, kako sa biološkog, tako i sa kliničko­ tehničkog stanovišta, .i po njemu ovo zračenje zahvata mnogo dalje od prostor,l hirurškog polja, sterilišuci i zone rasturenih metastaza u limfo-vaskularnoj oblasti, koje su osetljive na zračenje, čime se sprečavaju postoperativne dis,�­ minacije. Osim toga Leb (8) naročita podvlači da operaciju treba izvršiti t,2k osam nedelja do dva meseca po završenom zračenju, kao optimalnom vremenu. Rezultati grupe samo zračenih daju nam pravo da se pitamo, da li svaku bolesnicu preoperativno zračenu treba neizostavno operisati? Smatramo da su oni dovoljno ubedljivi, da kod izvesnih bo1esnica ne savetujemo operaciju, zato što operacija sama po sebi ne samo da ne pretstavlja uv,2k sigurno obeztedjenje, vec ne retko može da dovede i do diseminacije malignih celija; zatim otežava lokalnu odbranu, stvara veliki psihički insult i osecanje niže vrednosti usled odstranjenja dojke, što nije bez štetnih posledica. Smatramo da statistike nisu sam-2 po sebi dovoljne da nas isključivo opre­ dele za što adekvatniju metodu l,2čenja. Statistika je uvek relativan dokaz, jer isti broj lečenih bolesnika, sa istim metodama, ne mora, i ne dovodi do istih rezultata. pošto se radi o različitim individualnostima, sa različitim biološkim 45 osobinama, što razume se neminovno dovodi do različitih rezultata bez obzira na istobrojne grupe bolesnika. Ako kliničar vidi da se posle preoperativnog zra­ čenja tumor gubi, ne treba takvu bolesnicu slati na op-eraciju. Suprotno torne, ako radioterapeut posle dva mes,eca od završenog preoperativnog zračenja ne zapaža povlačenje tumora, neophodno je potrebno uputiti bolesnicu na operaciju jer dotični tumor je očevidno radiorezistentan (najčešce usled njegove histo­ loške vrste). Danas treba imati u vidu i to, da pr-eoperativno zračenje, kombinovano istovremeno sa hormonalnom terapijam i odredjenim citostaticima znatno po­ boljšava procenat iz1ečenja stvarajuci izmedju ostalog i veci radiosenzibilitet malignih celija. O torne imali smo često prilike da se uverimo u iznenadjujuci dobar ishod naročita sa istovremenom upotrebom Endoxan-a i hormona. Ovakav izloženi ukupni stav smatramo za izbornu metodu lečenja i veru­ jemo da cemo na ovaj način najbolje zaštititi naše bolesnice od daljih opasnosti ove zaista jedne od najzlocudnijih obolenja, a istovremeno i najbolje se odužiti našoj lekarskoj savesti. SUMMARY The authors discuss the corn.parative results of postoperative irradiation and ra­ diotherapeutic treatment alone of 945 breast cancer patients treated in the period J 955 till 1959 in the Institute of Radiology in Beograd. RESUME Les auteurs presentent les resultats postoperatoires et les resultats obtenus par la seule radiotherapie chez 945 malades atteintes du cancer du sein, traitees a partir de l'annee 1955 jusqu'en 1959 a nnstitut de Radiologie de la Faculte de Medicine de Belgrade. ZUSAMMENF ASSUNG Die Autoren geben die Resultate der postoperativen Bestrahlung wie auch der nur radiologischen Behandlung der 945 Patienten mit Mammakarzinom die im Zeit­ raum von 1955 bis 1959 am Radiologischen Institut der Medizinischen Fakultat in Beo-· grad behandelt wurden. SADRŽAJ Autori iznose rezultate postoperativnog lečen.ia i samo radiološkog lečenja 94:3 bolesnica sa kai·cinomom dojke, lečenih u periodu 1955 do 1959 godine na Radiološkom institutu Medicinskog fakulteta u Beogradu. LITERATURA l. Bošn,iakovic B., Marlrnvic M., Barjaktarovic M., Srpski Arhiv, 1 (1964) 45. 2. Gad,ianski B., Jankovic I., Vorbestrahlung und Prognose bei Mammakarzinom, IX Internationaler Congress, Mtinchen, 1959. 3. Guilbert Ch., Le cancer du sein, Cone. Med., VII, 1939. 4. Gunsett A., Cancer du sein et radiations, Le Cancer, N. Special, 1926. 5. Hartmann H., Cancer du sein rendu operable par la radiotherapie, Bult. Soc. Chir., Paris (1954) 228. 6. Hichey R., Showalter M., Proceedings of The Fourth National Cancer Conference, J. B. Lippincott Company, Philadelphia (1960) 251. 46 7. Kaal .S., Johansen H., Mammakarzinom. Eine Zusammenfassung der Behandlung ergebnisse nach einfacher Mastektomie mit postoperativer Bestrahlung nach der Technik von Me. Whirter und nach radikaler Mastektomie, IX International. Con­ gress, Miinchen, 1959. !l. Leb A., Die praoperative Strahlenbehandlung der malignen Tumoren, ihre Strah­ lenbiologischen Grundlagen, Technik und Resultate, IX Internat. Congress, Miin­ chen, 1959. 9. Moore J. P., Cancer of the breast, Surg., 58, (1934) 443. 10. Portmann U. V., The role of radiation in the treatment of cancer of the breast, Radiology, 5 (1925) 286. 11. Portmann U. V., Ri:intgenirradiation in the treatment of mammary cancer, A. J. Rontgenol., 31 (1934) 46. 12. Pfahler G. E., Parry L. D., Ri:intgentherapie in carcinoma of the breast Cancer. Fortschrift fiir Ewing. Edit. by Frank Adair, Philadelphia, Radiol. II, 52 (1932). 13. Ravnihar B., Analiza rezultatov zdravljenja 1142 primerov Ca mamae, Zdrav. vesnik, XXVI (1957), 145. 14. Regaud CL, Fondements rationnels et indications de la radiotherapie dans le traite­ ment des cancers du sein, Radiophysiol. et Radiotherap., 2 (1931) 421. J.5. Stuhl L., Bernard J., Tumeurs malignes du sein, Traite d'Electro-Radiother., Mas· son et Cie, (1938) 978. 16. vVintz H., Die Strahlentherapi� des Mammacarcinoms Lazarus, Handbuch der Ge­ samten Strahlenheilkunde, 1929. Prof. dr B. Bošnjakovic, Radiološki Institut Medicinskog fakulteta, Beograd, Pasterova 14 47 TELEKOBALTSKA TERAPIJA KARCINOMA BRONHA Bašic, M., Maričic, ž., Randic, V. i Pardon, R.; Zavod za radiologiju i Pulmološki odjel Opce bolnice »Dr. M. Stojanovic« - Zagreb Autori su obradili 234 bolesnika primarno zračenih telekobaltskom terapi,iom zbog karcinoma bronha u razmaku od 1958. do 1962. godine. Prikazuju se rezultati l iječenja s obzirom na stadij karcinoma, histološki oblik i ukupnu žarišnu dozu, kao i metodika i taktika zračenja te komplikacije u toku zračenja. Prosječno preživljenje svih zračenih bolesnika iznosi 13 mjeseci i 20 dana, što je za 6 mjeseci bolje od pre­ življenja postignutog dosadašnjom konvencijskom rendgenskom terapijom. TERAPIJA METASTAZA U PLUCIMA Bošnjakovic, B., Brzakovic, P. i Miljanovic V., Radiološki institut Medicinskog fakulteta u Beogradu Autori prate pojavu metastaza u plucima kod svih tretiranih malignoma u pe­ riodu od 1959. do 1963. godine. Ukupno je bilo posmatrano 12 816 bolesnika. Metastaze su bile pronadene: kod malignih melanoma u 2,5 %, kod sarkoma mekih tkiva u 3 °;0, kod neoplazija maksilarnog sinusa u 1 °;0 , larinksa 4 %o, pluca 2 11/11, jezika 0,7 1110 , farinksa 1 °/0 , rektuma 4 1110 , mokracne bešike 2 %, testisa 11 °/0 , tela materice 0,6 11, 0 , grlica materice 5 °/00, ovarijuma 1 11, 11, dojke 3 (l 1i, tireoidne žlezde 11 °/0 , osteosarkoma 15 11/0 , limfosarkoma 5 %, retikulosarkoma 7,5 °,'0 . U preko 90 °/0 svih slučajeva metastaze su se javile u toku prve godine. · Terapija je u glavnom radijaciona sa tumorskim dozama od 1000 do 3000 rada, u toku od 5-6 nedelja. Ako se očekivala trajnija regresija, zračilo se sa 4500 rada u 5-6 nedelja. Na osnovu prikazanih rezultata namece se zaključak da terapija ima palijativne i privremene efekte i da se i sa visokim tumorskim dozama ne mogu postici trajnija poboljšanja, iako su neposredni rezultati ohrabrujuci. EFEKTI LEČENJA TELEKOBALT-TERAPIJOM KOD KARCINOMA BRONHA Bošnjakovic, B., Brzakovic, P., Merkaš, z. i Jankovic, I., Radiološki institut Medicinskog fakulteta u Beogradu Autori su lečili u periodu od l. septembra 1960. do l. avgusta 19(51. godine U1 slučaj karcinoma bronha. U toj seriji smrtnost je najveca u toku prvih 6 meseci (= 35 ° 0 ) i nešto manja u narednih 6 meseci (= 21 °10), kao i u toku druge godine. Postignuti rezultati u lečenju raka pluca telekobalto-terapijom nikako ne mog•-1 biti zadovoljivi. Neophodno je, kada je to moguce, uz zračnu terapiju sprovesti i rndikalnu hiruršku intervenciju. Autori misle da nije bitno da li ce se zračna terapija sprovesti pre ili postoperativno. Upotreba citostatika mora se uvesti kao dopunska terapija u lečenju maligniil tumora u plucima. Materijal je u preko 60 °/0 predstavljao praktično inkurabilne slučajeve, sa tumorima koji su bili praceni potpunim atelektazama i sa rendgenološki utvrdenim medijastinalnim metastazama, te se nije ni moglo očekivati trajnije poboljšanje. Medutim, postignuta poboljšanja opšteg stanja i subjektivni gubitak pojava za izvesno vreme nesumnjiva su olakšica za bolesnika. Telekobalt-terapija ima velike prednosti pred klasičnom rendgen-terapijorn u pogledu subjektivnog stanja bolesnika i odsustva neželjenih posledica zračne tera­ pije, koje su uvek prisutne kod rendgenskog zračenja. KLINISCHE ERGEBNISSE DER ELEKTRONENTHERAPIE Hellrigel W. KEMOTERAPIJA UZNAPREDOVALOG STADIJA RAKA DOJKE Kubovic M. i Pavlovic P. 48 A US DER UNIVERSITATS-STRAHLENKLINIK (CZERNY-KRANKENHA US) HEIDELBERG Direktor: Prof. Dr. Dr. h. c. J. Becker KRITISCHE BETRACHTUNGEN ZUR TELEKOBALTTHERAPIE DES KOLLUMKARZINOMS H. Kuttig DK 618.146-006.6-085.849.66 :546.73.02 Die Einfi.ihrung der Telekobalttherapie in die Strahlenbehandlung des Kol-­ lumkarzinoms erbracht,e eine Reihe von Vorteilen, insbesondere di,e Moglichkeit der Erzielung hoherer Tiefendosen, die Hautschonung durch den Aufbaueffekt und damit eine geringere zusatzliche Belastung des Patienten sowie eine weit­ gehende Schonung des Knochengewebes und ilbersichtlichere Dosisverteilungs­ verhaltnisse im kleinen Becken infolge des gilnstigen Massenabsorptionskoeffi­ zienten. Die Anwendung ultraharter Strahlenarten brachte andererseits eine Reihe von Risiken mit sich. Diese sind einmal durch dk� scharfe Bilndelung der Strahlung mit der Gefahr des Verfehlens des Krankh,2itsherdes bedingt, ;mmal in der Telekobalttherapie meist schmalere Felder als in der Orthovolt­ therapie zur Anwendung kommen. D2r fehlende Dosisabfall innerhalb des Be­ strahlungsfeldes zum Rande zu fi.ihrt ausserdem dazu, dass bei Kombination der perkutanen Bestrahlung der Parametri-en mit der lokalen Radiumbe­ strahlung an den Uberscheidungszon,en beider Isodosen Dosisspitzen auftreten konnen, welche verhangnisvolle Folgen haben, da sie meist in Hohe der Ure­ teren lokalisiert sind. Dies erfordert eine exaktere Bestrahlungsplanung und Herdlokalisation als in der Orthovolttherapie, wozu wir die rontgenologische Lag,2kontrolle des Uterus bzw. der Radiumtrager und der Anordnung der per­ kutanen Bestrahlungsfelder dazu fi.ir eine unbedingte Voraussetzung ansehen. Die Abbildung 1 zeigt die Dosisverteilung bei Telekobaltbestrahlung des Parametriums ilber ein ventrales und dorsales Stehfeld. Infolge der Divergenz der Strahl,enbilndel kommt es in der Parametranebene zu einer Ausweitung der Isodosen, die im Anschluss an die Radiumisodose nicht fi.ir vorteilhaft an­ gesehen wird. Dagegen fi.ihrt die Anwendung eines 15°-Keilfilters zu einem weit flacheren Dosisabfall nach der Seite des dickeren Anteils des Filters (Abb. 2), zu einer gerin[,2ren Strahlenbelastung dieser Zone und bei Ausrich­ tung nach der Beckenmitte in Kombination mit Radium zu einer niedrigeren Summenisodose. Den Dosisverlauf innerhalb der Parametranebene filr Radium und perkutane Bestrahlung des Parametriums von einem 6 X 14 cm grossen ventralen und dorsalen F,eld mit Keilfilter sowie die Summendosiskurve zeigt die Abbildung 3. Man erkennt, dass nach einem steilen Dosisabfall, entsprechend der Radiumdosiskurve, eine vollig gleichmassige Strahlenbelastung bis zm· Beckenwand erzielt werden kann. An der Uberschneidungsstelle beid,er Dosis­ kurven tritt keine Dosisspitze auf. Die Verlagerung des Radiumpraparates nach 49 -----=--==.:::: i•� u 6•� � 201-----1-+tt--- - wi---++-+1--- +-+ - -+--+---' 15 f----+-t--+t-- r5 t----+---+-tt- - 9011&1 160 140 vOl601 801190 10 1------+-+- _,.,____ __ ZDI 401 &71 l90 '0 1-- 90 180 liO ?JJ +--+-t'l----t--+-1----+----; 5 o�--��-�- ��--� 6 • 74 0 5• Iv --====:::7 Abb. l. Dosisverteilung im Beckenphantom bei Telekobalttherapie von einem ventralen und dorsalen homogenen Feld, Feldgr. 6 X 14 cm, QHA 50 cm, Dosismaxi­ mum in Beckenmitte = 100 ° 0• Abb. 2. Dosisverteilung im Beckenphantom bei Telekobalttherapie von einem ventralen und dorsalen Feld mit Keilfilter, Feldgr. 6 X 14 cm, QHA 50 cm. einer Seite kann durch eine Verschmalerung bzw. Verbreiterung der p,erkutanen Felder ausgeglichen werden. Untersuchungen von FRISCHBIER und SEIFERT ergaben, dass Verlagerungen des Radiumtragers bei Dosen unterhalb von 3000 mgeh nicht beri.icksichtigt zu w,2rden brauchen, jedoch sollten Dosen i.iber !1000 mgeh in Kombination mit Telekobalttherapie vermieden werden, wenn die perkutan verabfolgte Dosis an der Beckenwand mindestens 4000 R be­ tragen soll. In den letzten J ahren wurde eine Reihe v,2rschiedener Methoden zur Tele­ kobalttherapie des Kollumkarzinoms angegeben, welche entweder zur Bestrah­ lung des parametranen Lymphabflussgebietes in Erganzung der Radiumbestrah­ lung des Primartumors dienen oder dazu ,2ntwickelt worden sind, auf die Radiumbestrahlung ganz zu verzichten oder die lokale Radiumdosis zumindest einschranken zu konnen. Die Bestrebungen zur alleinigen Telekobalttherapie des Kollumkarzinoms wurden ausgelost durch den Wunsch, i.ibersichtlichere Dosisverteilungsverhaltnisse zu gewinnen und die gelegentlich nicht geringe 50 Strahk,nbelastung bei der Radiumapplikation und wahrend der Liegedauer Ilir das Personal zu vermindern oder ganz auszuschalten. Hierzu wurde ber-eits 1959 i,uf dem IX. Internationalen Congress fur Radiologie von KUTTIG und BECKER eine Methode der Telekobalt-Pendelbestrahlung der Zervix mit schmalem Feld im Wink,21 von 300° angegeben, welche eine hohe Dosismassierung in d-er Pen­ delachse mit steilem Dosisabfall nach der Umgebung bei fehlender Isodosen­ verzerrung durch das kni:icherne Becken ergab (Abb. 3). Zu einer kritischen Beurteilung der verschied,enen in der Literatur ange­ gebenen Methoden d,er Bestrahlung des Kollumkarzinoms mit und ohne zu­ satzliche lokale Radiumapplikation wurde ihre Dosisverteilung gemeinsam mit meinem frliheren Mitarbeiter FRISCHBIER an einem Paraffin-Beckenphantom mit eingebauten Knochen filmdensitometrisch untersucht. Bei den Methoden in Kombination mit Radium wurde die Dosis and der Beck,enwand, bei der 5 *' 1 \ 1 =- � =- l..: \ z 1-----+--,,-fOOIOOlO�l!'l tu909}100Yi510 E ( rul" i:roS"U-f5nnittnfcld Amblffldun, dtf lkdi:ffl• m>ltt {D1»u.T, RAtof •. RL,,.U:) 60 ,., 100 100 00 60 j5 E \--W'lif,./ -ilf}[ � :G 1 H 3 cD � F ctt� ---�A 2 vcr.!.f.• 2 doo. StthfrJdrt mit Kri1'ltt1 (IJ It H nnj (F11,auiu v. Kn11c) JO.'j,l)SOIOO.SO!IJO?O ""IP' o a $f) � \'cnlr.ud„r,.F. ' (V\llldr,,i1) lhimnJ, (h,... O..,)w1 Kt:r l F · Petldc!Mtu.t- budal divcrgktc�. PW 2')l'.I" (�.ix 16nn) {!l°l'Uf(WT, fttUU,I cl ;1J.) Pcr1ddi>f1lr \lkr 4 f „ PWjctsO"'.{�x Hcm) (B1.11uetal) IOIJ 100 100 100 100 100 :O M ;?\ \',IOUIOO 40 9; hlO 60 2; W6P :U U C F G H L • *• � l(�)[ @ @ '!1 7" swa4$(1:!; :=: 2vomtr.. ::?d&n tdirici:F., ◄-,._w<:11.� '.101-ISo,,) (tu:,.lf4ttn; F1m,11�(1ai-1 100 itl'.l 9,; 2: v(ntr., !! dou, sdiriJ:t F� oo� KonV'C'l"Jtn.t (101 l\cm) (Lrnov,lnl II Pot.'lQUl.J') 100 100 !H 9; inr.u,J dot'l.Stffl{!ld. {l,xf5cm) 100 JO() 90 ! vtnlr., t don.. JliJ.L�diftldtr. {ISi:15('•.IOa!Scm) lf•• 100 95 1� 100 100 ;o 111:,u;i 9> 4S U 90 ,.',\ � 100 100 20 SO 90 U 40 100 JOO 9; 90 S> f,:; H Zrntr�lcPcn4f:lffltr. f'W¼&", \t;a ncmu !tx!i.O'n) 1Kor« cl al} 100 100 !n ..O 9\ 9'ic. YI 7.=tn!c Prn<:ldbntr. l'\\''!1/1'.?!a1cralc '-•d,fdd<:r ,II) ll H na\ t,r�H\11,r" p.,,..•Qtl!a' lf(I 1\0:) \1) t,(l !M 100 f..S ,,,. Abb. 5. Methoden der Telekobalttherapie des Kollumkarzinoms in Kombination mit Radium. 6. Methoden der alleinigen Telekobalttherapie des Kollumkarzinoms. 52 Die Analyse der Dosisverteilung und der Strahlenbelastung der inter2ssierenden Punkte ergibt die besten Verhaltnisse hinsichtlich einer hohen Dosis im Bereich des Primartumors, eir.,2r relativ niedrigen Dosis an Blase und Rektum und gleichmassiger Ausstrahlung der Parametrien bei der von MELLOR angegebenen Methode der biaxialen Pendelbestrahlung (Methode E) im Winkel von beiderseits 160°. Diese Methode hat inzwischen eine weit verbreitete An­ wendung gefunden (GIETZELT und Mitarb., KUTTIG). Ihre Anwendung zur individuellen Anpassung des Dosisverlaufes an die topographisch-anatomischen Gegebenheiten wurden von MATSCHKE und WELKER, ihre dosimetrischen Grundlagen von FRISCHBIER und HASSE untersucht. Als Standardmetho:le Hndet b2i uns in nicht operablen Fallen die biaxiale P.2ndelbestrahlung mit irn Abstand von 6 cm zueinander liegenden, 18 X 6 cm grossen Feldern, bei radikal operierten Patienten mit einem Pendelachsenabstand von 8 cm bei gleicher Feldgrosse An,vendung. Im crsten Falle erhalt die E-2ckenmitte bei Bestrahlung Liber b2ide Felder 175 ° o, die Beckenwand 125 % der auf die einzelne Pendel­ achse berechneten Dosis von 100 ° o, im zweiten Falle die Beckenmitte 120 %, die Beck-2nwand 125 % (FRISCHBIER und HASSE). In zunehmendem Masse tendieren heute auch bereits Gynakologen zu einer alleinigen perkutanen Bestrahlung beim Kollumkarzinom. So hat ben2its in den dreissigcr Jahren KIRCHHOFF eine Methode der ausschliesslichen Perku­ tanbestrahlung mit konv,entionellen Rontgenstrahlen tei weit fortgeschrittenen Karzinomen angegeben. Einer hochdosierten und homogen,en Bestrahlung des kleinen Beckens mit Telekobalttherapie wird auch heute schon bei ausgedehn­ ten Karzinomen mit breitem Ubergang auf die Scheide (FRISCHKORN) sowic bei -:mgen anatomischen VerhaltnisE:i2n, Schwierigkeiten bei der Sondierung de:, Zervikalkanals oder Perforation und erhohten Temperaturen (BUTTENBERG) der Vorzug gegeben. Unsere Untersuchunge,-i sollten die Grundlage flir ein,e kritische Ab­ sch�itzung der Dosisvert,2ilung und der Moglichkeiten der verschiedenen Be­ strahlungsmethoden in der Behandlung des Kollumkarzinoms liefern. Auf Grund dieser Ergebnisse und eigener Erfahrung,2n halten wir die Erprobung der Me­ thode der biaxialen Pendelbestrahlung im Hinblick auf die Dosisverteilung und Strahlenbelastung von Blase und Rektum sowi2 der Ureteren fur vol] gerechtfertigt. Die ersten Jangfristigen Nachbeobachtungen tragen zu dies,::,r Einstellung bei. Die lokale Radiumdosis, welche am Endometrium wegen des steilen Dosisabfalles 20 000 bis 30 000 R betragen muss, stellt eine Dosls dar, die in k,2iner Weise zur Heilung eir:,2s Plattenenpithelkarzinoms erforderlich ist, wie es Erfahrungen an Plattenepithelkarzinomen anderer Tumorlokalisation c·rgeben haben. Die Beschrankung auf eine Bestrahlungsmethode, welche eine Aussage ilber die Dosis an jec'.2m Punkt im kleinen Becken gestatt-2t, wie dies in de1· Telekobalttherar:;ie der Fall ist, dilrfte viele Unsicherheiten in der Do­ sierung und mogliche Schaden der Nachbarorgane vermeide,-i. Die Fraktio­ nierung der Strahlendosis auch im E-2reich des Primartumor:; entspricht eben­ falls n:,2hr den strahlenbiologischen Erkenntnissen als die alleinige Protrahie­ r,.mg in der Radiumtherapie. Es geht uns nicht so sehr darum, eine seit Jahrzehnten bewahrte Behand­ lungsn:-2thode mit ausgezeichneten Ergebnissen durch eine andere zu ersetzen, die ihren Wert noch nicht bewiesen hat. Auch hanck,lt es sich nicht um eine noch weitere Verbesserung der Behandlungsergebniss,2, die moglicherweise gar 53 nicht moglich sein di.irft.e, sondern um die Propagierung einer durch die Mega­ volttherapie moglichen Method,2 mit einem kleineren Behandlungsrisiko fi.ir den Patienten unter optimaler Anpassung des Dosisverlaufes an das Krankheits­ gebiet unter gleichzeitiger geringer Strahlenbelastung fi.ir das Behandlungs­ un:d Pflegepersonal. Di,2 erfolgreiche individuelle Anwendung der T,2lekobalttherapie in der Behandlung des Kollumkarzinoms mit der Moglichkeit der Anpassung der Dosisverteilung an die Ausdehnung des Tumorprozesses verlangt ein Hochst­ mass an Kenntnissen der physikalischen, strahlenbiologischen und methodischen Grundlagen. Die besten B2handlungsergebnisse unter grosster Schonung des Patienten di.irften nur durch eine enge Zusammenarbeit von Radiologen und Gynakologen gewahrleistet sein. ZUSAMMENFASSUNG Es werden an Hand von Dosismessungen bei verschiedenen in der Literatur an­ fiegebenen Methoden der Telekobalttherapie des Kollumkarzinoms in Kombination mit Radium und der alleinigen perkutanen Bestrahlung die Dosisverteilung und die Strahlenbelastung von Blase, Rektum, Schenkelhals, Zervikalkanal, Punkt A und B rnwie der Beckenwand untersucht und miteinander v2rglichen. Die Kombination der lokalen Radiumapplikation mit der perkutanen Bestrahlung bringt stets die Gefahr von Dosisspitzen an den Uberschneidungszonen der Isodosenlinien mit sich. Deshalb wird die alleinige Telekobalttherapie, insbesondere die biaxiale Pendelbestrahlung, propagiert, welcher auch aus Strahlenschutzgrtinden der Vorzug zu geben ist. SUMMARY As published up to now, on the basis of dose measurements in different methods of treatment of cervix cancer by telecobalt therapy alone, or in combination with radium, the dose distribution was reviewed and compared, especially with regard to the dose applied to the bladder, rectum, cervix, hip joint and points »A« and »B« and the pelvis wall. The endocavitary radium application combined with percutaneous irradiation can lead to an overdose on the meeting spots of the two isodose curves. Therefore, telecobalt therapy by itself is preferred, especially the biaxial moving field technique, which can yield a better protection, as well. RESUME Vu la mesure de la dose appliquee pai· les diverses methodes de la telecobalt­ therapeutique, du cancer du col de l'uterus soit seule, soit combinee avec du radium, l'auteur en fait l'examen en les comparant, surtout quand a la dose appliquee au rectum, a la vessie, au col de l'uterus, au col du femur aux points »A« et »B« et la paroi du bassin. On a constate que l'application du radium combinee de l'irradiation percutanee puisse mener au surdosage surtout la, ou les courbes isodoses s'entrecroisent. Par consequent l'auteur est d'avis qu'il faut preferer la telecobalttherapeutique au traitement combine, surtout quand on se sert de l'irradiation rotative biaxialle qui, en outre rend au personnel une meilleure protection contre les radiations. SADRŽAJ Na osnovu rezultata merenja razdeobe doze kod različitih metoda zračenja car­ cinoma colli uteri sa telekobalt terapijam, bilo u kombinaciji sa radium aplikacijom ili sa samim telekobaltom, autor je izvršio uporedjenje tih metoda s naročitim ob­ zirom na dozu koju prima.iu rektum, vezika, cerviks, tačke »A« i »B«, stena pelvisa i kuk. 54 Poznato je da kod radium aplikacije, kombinovane sa perkutanim Zl'ačenjem, kod ove lokalizacije može doči na nekim mestima do hiperdoziranja, osobito na tačkama gde se izodozne krive ukrštaju. Zbog toga autor je mišljenja da sama tele­ kobalt terapija ima preimučstvo nad kombinovanom terapijom, naročito kod upotrebe biaksialne nihajne tehnike, koja osim toga omogučava personalu i bolju zaštitu lrnd rada. SCHRIFTTUM Ambesi Impiombato G., M. Chelazzi, R. Milanesi: Radiol. med. (Torino) 45 (1959), 1095. F-ecker J., H. Kuttig: Radiol. Austriaca 13 (1962), 7. Brizel H. E., L. H. Lanzl, E. M. Duthorn: Amer. J. Roentgenol. 89 (1963), 101. Buraggi G. L., G. Carnevali, U. Felci, L. Roncoroni: Tumori 45 (1959), 273. Buraggi G. L., A. Romanini, L. Roncoroni: Tumori 45 (1959), 273. Buttenberg D.: Geburtsh. u. Frauenheilk. 22 (1962), 1107. Buttenberg D., H. Kuttig: Zbl. Gyniik. 82 (1960), 1458. Ciambellotti E., A. Cugini: Radiol. med. (Torino), 47 (1961), 249. Debois J. M., M. De Roo, J. Bonte, A. Baert: J. belge Radiol. 48 (1965), 92. Dibbelt L., G. Rahm, Kh. Renner: Strnhlentherapie 112 (1960), 406. du Mesnil de Rochemont R., G. v. Haase, G. Hagemann, D. Ringleb: Strahlen◄ thPr:rniP 1 rn /Hlfi?.\ 170 Fletcher G. H., F. N. Rutledge, P. M. Chau: Amer. J. Roentgenol. 87 (1962), (l. Frischbier H.-J., G. Hasse: Strahlentherapie 126 (1965), 481. "'ris:<'hhier H.-J., H. Kuttig: Strahlentherapie 125 (1964), 161. Geburtsh. Frauen· heilk. 24 (1964), 761. Frischbier H.-J., A. Seifert: Strahlentherapie 127 (1965), 347. Frischkorn R.: Geburtsh. Frauenheilk. 23 (1963), 117. Zbl. Gyniik. 85 (1963), 639. Gietzelt F., W. Degner, G. Filrst, H. zur Meyer-Horst, H. Schmidt, A. Roth: Radio­ biol. Radiother. (Berl.) 3 (1962), 521. Kirchhoff H.: Strahlentherapie 53 (1935), 193. Koeck G. P., L. E. Jacobson, W. R. Hillsinger: Radiology 79 (1962), 190. Kuttig H.: Arch. Gyn. 202 (1965), 309. Kuttig H., J. Becker: Vortrag IX. Intern. Congr. Radiol., Milnchen 1959. Kuttig H., W. Herbig: Strahlentherapie 127 (1965), 336. Leenhardt P., H. Pourquier: J. Radiol. Electrol. 38 (1957), 924. Matschke S., K. Welker: Radiobiol. Radiother. (Berl.) 4 (1963), 401. Mellor H. M.: Brit. J. Radiol. 33 (1960), 20. Nolan J. F., J. A. Vidal, J. H. Anson: Amer. J. Obstet. Gynec. 72 (1956), 789. Noriega J., A. Lopez: Amer. J. Roentgenol. 87 (1962), 488. Pourquier H.: La telecobalttherapie en cancerologie, Paris 1962. Sighinolfi R.: Radiobiol. Radioter. Fis. med. 17 (1962), 358. Schmermund H.-J., F. Oberheuser, H. Kuttig, in: Die Supervolttherapie. Hrsg. J. Becker u. G. Schubert, Stuttgart 1961. .Surmont M.: Atti del I. Symp. sulla telecobaltoterapia (1957), Milano 1958. Taeger F., D. Buttenberg: Strahlentherapie 121 (1963), 239. Tetti A., A. Barbanti: Minerva ginec. 1961, l. Tranter F. W.: Brit. J. Radio!. 32 (1959), 350. Valdagni C.. E. C8snati, M. Marchesoni: Ann. Ostet. Ginec. 81 (1959), 3 uncl 73d. Weishaar J.: Strahlentherapie 118 (1962), 393. Williams I. G., I. Kazem: Brit. J. Radiol. 35 (1961), 18. Weishaar J., R. Heller: Strahlentherapie 119 (1962), 525. Zanetti E., L. Tosca: Ann. Osteti·. Ginec. 81 (1959), 731. Priv. Doz. DI'. med. Helmut Kuttig Universitiits Strahlenklinik Czerny-Krankenhaus Heidelberg 55 PRIMENA SUPERVOLTAŽNE TERAPIJE U LEČENJU METASTAZA KARCINOMA NA VRATU E>ordevič, S., Jankovič I., Mitrovič, K. i Cvetkovič, S., Otorinolaringološka klinika, Beograd Autori pdkazuju rezultat2 liječenja zračenjem metastaza karcinoma larinksa na vratu, uporedujuči rezultate rendgenske i telekobaltske terapije. Metastaze zračene rendgenskom terapijam iščezle su u 13 O/o, a kod zračenih bolesnika telekobaltskom terapijam u 32 O/o slučajeva. Prednost daju telekobaltskom zračenju. U cilju stimula­ cije imunobiološkog stanja organizma davali su bolesnicima i ekstrakt limfnih žli­ jezcla (ELG). NAŠA ISKUSTVA U LIJEČENJU MELANOMA KOŽE Longhino, A., Pavlovič, P. i Škarpa, A., Kirurška klinika Medicinskog fakulteta, Rijeka Ekipa sastavljena od kirurga, radium-terapeuta i patologa iznosi vlastita iskustva u liječenju melanoma kože na osnovu 28 obradenih bolesnika. Sve nevuse klinički su­ spektne ili jasne melanome kože autori kirurški radikalno odstranjuju i na osnovu patohistoloških nalaza postoperativno intenzivno rendgenski zrače uključujuči i peri­ fokalno limfno područje. U slučajevima metastaza primjenjuju i citostatike. ZNAČAJ INTRAKAVITARNE ZRAČNE TERAPIJE KOD IZVESNIH MALIGNIH OBOLJENJA Lopatnikova Z. F. POLUSJENA U TELEKOBALTSKOJ TERAPIJI Maričič ž., Benkovič B. i Bašič M. PRIMENA TELEKOBALT TERAPIJE U LEČENJU KARCINOMA GRLIČA MATERICE Merkaš, Z., Bekerus, M. i Vujnič V., Radiološki institut Medicinskog fakulteta u Beogradu Autori su izneli metodu kombinovanog zračenja karcinoma grlica materice sa intrakavitarnim aplikatorima i Co-60 teleterapijom, čiji su snopovi modifikovani sa klinastim filtrovima. Razmatraju konstrukciju specijalnog klinastog filtra sa central­ nim zaštitnim blokom, kojim se sprečavaju supraletalni efekti na kritičkim tačkama. Prikazan je položaj ovog filtra u snopu aparata za Co-60 teleterapiju, izodozna ras­ podela i kombinovani efekti doziranja od intrakavitarnih ginekoloških aplikaton1 i iz spoljnih izvora, u visini lateralnih parametrija. Ova tehnika zračenja primenjuje se na Radiološkom institutu u Beogradu od 1960. godine. Doziranje, klinički efekti i rezultati lečenja biče publikovani posebno. NAŠA ISKUSTVA U ZRAČENJU KOŽNIH OBOLENJA Moga, M. i Nastič, Z., Klinička bolnica u Novom Sadu - Zavod za radiologiju Autori iznose u svom referatu iskustva u lečenju kožnih obolenja, bilo benignih, bilo malignih. Diskutuju o problemima doziranja i tehničkih uslova kod zračenja ekcema, psoriasisa, pruritusa vagine i anusa, Lichen ruber planusa, Mycosis fungoi­ des-a, Onychomykosis-a i paronychia, haemangioma i hyperkeratosis plantaris pedisa. Separatno opisuju kožne karcinome i epiteliome, to jest 281 slučajeva, zračenih u godinama 1963-1964. Procenat kori.trolisanih zračenih i izlečenih bolesnika od Ca cutis iznosi u toj seriji 96 °/0 • Rezultati pokazuju da se dakle sa aparatima, kao što su Dermopan i Chaoul, može doči do vrlo dobrih rezultata u lečenju kožnih obolenja. 56 TROGODIŠNJA ISKUSTVA U LEČENJU KARCINOMA LARINKSA TELEKOBALT-TERAPIJOM Podvinec, S., Merkaš, Z., Jankovic, I., Bekerus, M., Lazarevic, D. i Matic-Todorov, R.; Otorinolaringološka klinika Medicinskog fakulteta u Beogradu, Radiološki institut Medicinskog fakulteta u Beogradu Autori iznose neposredna iskustva sakupljena u toku od tri godine primenom telekobalt-terapije kod lečenja raka u grkljanu. Iz ovih studija se vidi da telekobalt­ terapija ima neke prednosti pred rendgenskim zračenjem. Telekobalt-terapiju pri­ menili su kod svih slučajeva razne težine, pa čak i najtežih. Znatan broj bolesnika gubi neoplastične infiltracije vec u toku lečenja. Ni metastaze na vratu nisu sasvim rezistentne. U svim slučajevima upotrebljavali su i biološku stimulaciju imunih snaga u borbi protiv raka, i to uporedo sa zračenjem. Znatan naučni značaj imaju slučajevi kod kojih je posle p1·imene zračenja došlo do stabilizacije procesa, tj. do gubitka sklonosti za dalji rast. Jednaku pažnju zaslužuju slučajevi kod kojih se karcinom izgubio, 5, 6 ili više meseci po svršetku zračenja. KARCINOMA DONJE USNICE U NAŠEM SEDMOGODIŠNJEM lVIATERIJALU Popovic K., Dimčev I., Eftimovski M. i Velkov E. TELEKOBALT-TERAPIJA MALIGNIH OBOLENJA Popovič K., Dimčev I. i Eftimov M. NAŠA ISKUSTVA KOD LEČENJA KARCINOMA BRONHA SA KOMBINIRANOM RADIOLOŠKOM I HEMIJSKOlVI TERAPIJOM Ravnihar, B. i Čebin B., Onkološki inštitut, Ljubljana U Onkološkom institutu u Ljubljani u godini 1959. počela se sistematski spro­ voditi kombinirana radiološka i hemijska terapija kod inoperabilnog karcinoma bron­ ha. Od tada pa do kraja 1962. lečeno je na taj način 146 bolesnika. Sinhrono sa orto­ voltnom ili supervoltnom radioterapijam aplicirao se azotni plikavac ili iznimno neki drugi od alkilirajucih agensa. Statistička studija jednogodišnjeg i dvogodišnjeg pre­ življenja odnosi se na 94 bolesnika koji su primili tumorsku dozu 3000 r ili više, a dozu azotnog plikavca ne manju od 20 mg. Rezultati tog načina lečenja uporeduju se sa rezultatima same radiološke terapije sa odgovarajucim dozama, koja je bila izvodjena u prijašnjim godinama. U dvogodišnjem preživljenju ukazuje se signifikantna razlika izmedu bolesnika radikalno tretiranih klasičnom ortovoltnom radioterapijam i onih radikalno tretiranih modernim načinima radioterapije u kombinaciji sa hemoterapijom, i to u prilog poslednjih. Prema statističkoj analizi glavni udeo tog uspeha otpada pre svega na primenu modernih načina radioterapije (ortovoltna radioterapija uz upotrebu olovne mreže, pokretna ortovoltna radioterapija i terapija betatronom ili telekobaltom). Pre­ ma preliminarnoj statističkoj analizi ipak se može naslucivati da dodatna hemo1.erapija povisuje šanse za dvogodišnje i višegodišnje preživljenje no samo kod onih bolesnika čije opce stanje dopušta radikalnu citostatsku terapiju. Zbog toga i treba posvecivati tim bolesnicima najbrižljiviju pažnju za uzdržavanje njihovog opceg stanja pre, u toku i posle terapije, i preduzimati sve mere za uzdržavanje koštane moždine. PRilVIENA SUPERVOLTAŽNE TERAPIJE U LEČENJU MALIGNIH TUMORA TONZILE I FARINKSA Stefanovic B., Bekerus M., Parunovic i Djokic č. PLAZMOCITOMI LARINKSA LEČENI ZRAČNOM TERAPIJOM Stefanovic P. 57 ONKOLOŠKI INSTITUT, LJUBLJANA Direktor: prof. dr. B. Ravnihar KARCINOM MAKSILE Ravnihar, B. i Mačkovšek-Peršič, M. DK 616.216.1-006.6-07-085 Zbog malobrojnosti slučajeva karcinoma maksilarnog sinusa teško je steci dovoljno iskustava u pogledu optimalnog načina tretiranja, a što je od presudne važnosti za svakog pojedinog bolesnika. Našom analizam slučajeva evidenti­ ranih u toku 12 godišnj,eg perioda u Sloveniji, mi smo pokušali oceniti situaciju u pogledu tog karcinoma u našoj republici, osobito što se tiče uspešnosti nje­ govog lečenja. Centralni registar raka za t,eritoriju Slovenije u Onkološkom instituL.t u Ljubljani negistrirao je od 1950 do 1961 uključno, 107 slučajeva karcinoma maksilarnog sinusa; od toga 54 muškaraca i 53 žena, što iznosi prosečno 0,6 odn. 0,5 novih slučajeva godišnje na 100 000 stanovnika odgovarajučeg vola. 104 ,;lučajeva registrirano je na osnovu prijava od strane bolnica, a 3 registrirani su samo na osnovu potvrde smrti. Najviše bolesnika bilo je u starosti od 50 do 74 godine; najmladi bolesnik imao je 28, a najstariji 81 godinu. Ispod 50 godina starosti bilo je 19 bolesnika. Histološki je v,erif'rcirano 87 slučajeva; prema klasifikaciji histološkog tipa bilo je: ca planocellulare 79 adeno - ca .l ca solidum 1 ca - nespecifiziran 6 U pogledu etioloških ocln. predispozicijskih faktora možda bi bilo int,.cre­ santno spomenuti, da je :.i 17 slučajeva prethodno ili istovremeno postajala polipoza, a drugo, da su dva bolesnika bila prethodno, tj. 10 odn. 7 godina prije, zračena rendgenom u regiji maksile; jedan zbog melanosarkoma na koži lica, a drugome zračena je hipofiza zbog morbus Cushing. Po pritližnoj oceni regija maksilarnog antruma mogla bi primiti u jednom i u drugom slučaju oko 2000 r. Nadalje, zanimljivo je i to, da je 4 bolesnika pr,ethodno ili naknadno obolelo od karcinoma neke druge lokalizacije. Što se tiče probl,ema rane dijagnostike maksilarnog karcinoma ilustrativno je, da smo kod 9 slučajeva mogli ustanoviti, da im je ekstrahiran zub zbog poznatog simptoma zubobolja, kojeg ponekad daje taj karcinom. Pored toga mogli smo sa sigurnošču utvrditi. da su 4 slučajeva prvobitno pogrešno dijag­ nosticirani kao sinuzitis i tretirani pa čak i operisani bez pomisli na karcinom. Ta b e 1 a 1 prikazuje raspored slučajeva prema načinu i mestu lečenja. Od 107 negistriranih bolesnika 9 nije bilo lečeno odn. lečeno je samo simpto­ matski zbog progredijentnosti procesa. 98 bolesnika bilo je lc6eno, a od tih 58 Način lečenja Br0.i bolesnika Svi načini 107 Sim ptomatski lečeni i1i nelečeni Operisani i/ili zračeni Samo operisani radikalno neradikalno Operisani i zračeni radikalno op. neradikalno op. preoperativno zračeni postoperativno zračeni op. -1- rtg. Ra ili co:-S: ". ,, "1 a ,;;:;- ;l, . � 1'6 � d••"o Sl. 4. GEG nalaz: 24 sata nakan injiciranja hiperaktivnost desno rfontalno i netšo temporalno. Dobro vaskularizirani ekspanzivr.i proces desno frontalno prema tempo­ ralno. Operativni nalaz: Meningeoma alae parvae ossis sphenoidis. Slučaj 2. Bolesnik P. J., 51 godina. Unatrag 4 mjeseca glavobolje sa slabošcu lijevih ekstremiteta, koja se postepeno popravlja. Neurološki nalaz uredan. Fundus: obostrano papila stagnans 4 dioptrije. 8J žilama. Ne smije se zaboraviti da u okolini kroničnih upalnih procesa mofo doci do stvaranja a-v fistula, koje angiografski mogu sličiti malignoj vasku­ larizaciji. Brzo serijsko snimanje s automatskom izmj,enom filma olakšava diferenciranje tumora prikazom brzine cirkulacije. Kod gamaencefalografije tek smo se u par slučajeva odlučili da se radi o malignom procesu, dok smo u ostalim slučajevima ostali samo pri ocjeni da li se radi o jako vaskulariziranim ili slabo vaskulariziranim procesima. Sma­ tramo da je pozitivan gamaencefalogram u smislu hiperaktiviteta ovisan više Si. 5. EEG nalaz: žarišni spori valovi fronto-parijetalno-temporalno desno - tip 6. Sl. 6 i 7. Angiografski nalaz: Vrlo veliki multiformni glioblastom desno fronto-pal'i­ jetalno sa infiltrativnim širen.iem kroz cijelu hemisferu. 6 81 v vaskularizaciji procesa nego o malignitetu. Kod naših slučajeva primij,etili smo da nekrotični i cistički, slabo vaskularizirani a maligni procesi imaju na­ laz u smislu hipoaktiviteta heterolat-eralne strane ili dapače i negativan nalaz. • •o: .,. ""• �4 r � .... '! ,;-- _j -�l ( )><7) � o/ .! � ') d ...., <'._ Sl. 8. GEG nalaz: 1 sat i 24 sata nakon injiciranja frontalno desno povišena aktivnost, više u kasnijem mjerenju. Ekspanzivni dobro vaskularizirani proces desno frontalno. Kod bolesnika provedeno rtg. zračenje. Na tablici 2. prikazani su naši slučajevi vaskularnih oboljenja. Kao što je uočljivo, nalazi su kongruentni kod onih slučajeva ocijenjenih kao negativni, kod tromboza karotide, kao i kod hematoma. Kod cerebralnih infarkta nalaze u tom smislu imali smo samo gamaencefalografski i jedan dio pozitivnih u smislu organske lezije kod EEG-a, dok su angiografski nalazi bili uredni. Kod slučaj,eva pseudotumora angiografski nalazi su bili pozitivni u smislu pomaka krvnih žila, gamaencefalografski su u svim slučajevima bili negativni u smislu ekspanzivnog procesa. VA.:>i:ut.Lr:M.4.CEOL.11111,U. 11•t�U1'n1 Su.p•lc1.n.l Troabn• nroU4• -•n•c•tlTr,1 m••..,.p•U:ii 9•po;tt1Tn\ 41. Ta b e 1 a .2. Slučaj 3. D. T., 40 godina. Prije 3 mjeseca iznenadna kljenut desnih ekstremiteta. Neurološki desnostrana hemiplegija. Fui)dus: nalaz uredan. Likvor: starih i svježih E, Brandberg 0,67 O/o. Angiografski nalaz (3 mjeseca nakon inzulta): Osim nešto jačeg tortuoziteta r,rednje cerebralne arterije vjerojatno u smislu arterioskleroze, nalaz je uredan. 82 II 2-6 �������,M.:.i,,.���c,,,,,ui1� 0: :�·,, :��2 ;JI 0000,•· • 5 -11 ,@@)@ <')<,,,·•) 12-16 .,,,,.,,,,",••·•;,,w••'F'4•••'.,,;,;�'..�-•-••-•• .. © 0 ® / 11-15 15-24 EEG nalaz: žarišni spori valovi iz dubljih partija iznad lijevih fronto-temporalnih regija - tip 6. (Sl. 9.) ::\ .,, -;,-� ,, .., . .. - . . . -;�,.-�-. :s:� · -- ✓/ .,--"" , --V : -; '·- 7 1 _,�,, ' •Y.� .� 0ic' ' /•ff/4• < •' ,. --,J'-...,,��· -- - 0J_!�_ L. 's r10 �tc1 1 �.:o! v, \ 11�•... k.Y'6 - -- '/- J'� � • Tl 1 ��· ..:.--:; \ / \ ) GEG nalaz (3 mjeseca nakon inzulta): U ranijem mjerenju lagano pov1senje aktivnosti lijevo u području Silvijeve brazde, koje se nakon 24 sata smanjuje. GEG nalaz govorio bi za infarkt. (Sl. 10.) EEG: Manje dizritmičke promjene lijevo postranično - tip 8. (Sl. 11.) HJ"• t.oi,,t,o•• .«JO� ,0001 T •�, '-- � ,, I'� ,1 ,, "i - • • �.--,7',' •�..'!.�;, ---- � _j / Angiografski nalaz: Lijeva prednja cerebralna arterija pomaknuta je 7 mm u desno, dok je ostali nalaz uredan. Postoji sumnja na ekspanzivni faktor lijeve hemi­ sfere difuznog karaktera, smješten više frontalno (edem?). (Sl. 12.) 83 Slučaj 4. M. V., 43 godine. Prije 15 dana jake glavobolje s povracanjem. Neuro­ loški nalaz uredan. Likvor: jako ksantohroman, Brandberg 1 ° 100. Fundus: obostrano papilla stagnans 1,5 dioptriju. GEG (prikazano u apsolutnom broju impulsa): U mjerenjima 1 i 24 sata nakan injiciranja dobije se lijeva fronto-temporalno razlike u aktivnosti, koje su za 200 % vece od identičnih zona druge hemisfere. Nalaz bi govorio za edem. Zaključak. l. Kod supratentorijalnih ekspanzivnih procesa i vaskularnih malformacija sigurno je angiografija najpouzdanija metoda za lokalizaciju, kao i za histološku gradu tumora. 2. Kod tromboza karotide, kad gamaencefalografija prethodi angiografiji i pokaže uz odgovarajucu kliničku sliku difuznu hipoaktivnost nad odgovornom hemisferam, usmjeruje nas da angiografiju provodimo na zdravoj strani. S tim ne atakiramo vec bolesnu krvnu žilu, a indirektno smo u mogucnosti dokazati trombozu. 3. Kod ocjene intrakranijalnih vaskularnih oboljenja moramo razlikovati nalaze specifične za pojedine vrste: hematome, infarkte nastale okluzijom glav­ nih krvnih žila i one uzrokovane okluzijom površinskih arterija ili nastale nakan resorpcije hematoma. Kod svih je obično EEG patološki promijenj,en, medutim EEG koji jasno razlikuje funkcionalno od organskih oboljenja, nije često u stanju razlikovati organska oštecenja uzrokovana ekspanzijam i1i vas­ kularnim oboljenjem. Angiografija je pozitivna kod hematoma, a daje i jasan nalaz kod tromboze velikih krvnih žila, kod kojih i gamaencefalografija daje karakteristične nalaze. Kod infarkta nastalog drugim mehanizmom jedino smo c!iferentne nalaze imali gamaencefalografski. 4. Slučajevi pseudotumora kontrastnim metodama daju nalaze u smislu ekspanzije. Elektroencefalografski bili su pretežno pozitivni, tj. u smislu organ­ skog oboljenja. Gamaencefalogra.fski nalazi bili su negativni u smislu ekspan­ zije. Svi nalazi su kasnije potvrdeni ponovljenim pneumoencefalografijama i angiografijama. Vjerojatno je to područje gdje od gamaenoefalografije mažemo očekivati dijagnostičku pomoc. Metode elektro,encefalografije i gamaencefalografije ne zamj�njuju ostale neuroradiološke metode u dijagnostici ekspanzivnih procesa. One ih upotpu­ njavaju, a same dobivaju optimalnu vrijednost komparacijam s njima. EEG i GEG su posve bezopasne metode, praktički ne postaje kontraindikcije, k, bi trebale prethoditi kontrastnim neuroradiološkim metodama. U slučajevima gdje nismo u mogucnosti zbog stanja bolesnika pristupiti kontrastnim pretragama -- mogu obje metode u zajednici u uspor-edbi pripomoci tačnijoj dijagnostici. Imamo utisak da su kod odredene vrste vaskularnih oboljenja možda najvece mogucnosti gamaencefalografije, dok ce kod svih vrsta cerebralnih vaskularnih obolj,enja usporedba svih triju metoda najbolje pridonijeti isključenju ekspanzije 34 SADRŽAJ Prikazani su rezultati komparativnog studija gama-encefalografije, angiografijc i elektroencefalografije kod 60 bolesnika, od toga 30 ekspanzivnih procesa, a 30 vasku­ larnih oboljenja. Na osnovu vlastitih zapažanja autori ocjenjuju vrijednost pojedinih metoda u dijagnostici supratentorijalnih procesa. SUMMARY Results of comparative studies using gamaencephalography, angiography and electroencephalography are presented. Investigations were carried out on 60 patients, 30 with expanding and 30 with vascular processes. The value of the different methods in the diagnosis of the supratentorially situated diseases is critically analysed accord­ ing to author's own observations. RESUME Les resultats d'etude comparee de gammaencephalographie, angiographie et electroencephalographie sont presentes chez 60 patients, 30 sont les tumem·s cerebrales et 30 sont les affections vasculaires. Leur evaluation de la valeur de ces methode., chez proces supratentorielle sont bases sur leurs propres observations. ZUSAMMENFASSUNG Es wurden Ergebnisse von vergleichenden Untersuchungen bei Gammaencepha­ lographie, Angiographie und Electroencephalographie bei 60 Patienten, wovon 30 mit expansiven Prozessen und 30 vaskularen Erkrankungen berichtet. Auf Grund eigene1· Betrachtungen werden einzelne Methoden in der Diagnostik supratentorialer Pro­ zesse gewertet. LITERATURA l. V. Ivačic-Bohaček, I. Šimonovic: Dijagnostika cerebralnih lezija pomocu J 1 :ll, Me­ dic. glasnik, 7 (1963), 141. 2. C.Gros, R. Gonsette et al.: Gammaencephalographie: sa valeur dans les affections vasculaire et dans les tumeurs, La revue med. de la suisse romande, 53 (1960), 250. 3 Th. Planiol: Diagnostic de lesions intracraniennes par les radio-isotopes. Masson et Cie, Paris, 1959. 4. B. Barac, V. Ivačic-Bohaček, Z. Novak: O dijagnostici tromboze unutarnje karotide, Neuropsihijat. 11 (1963), 163. 5. S. Dogan, F. Hajnšek: Značenje elektroencefalografije u dijagnostici intrakrani­ jalnih ekspanzivnih procesa, Neuropsihijat. 5 (1957), 170. 6. F. Hajnšek, V. Di.irrigl: Zbornik radova II sastanka neurokirurga Jugoslavije, 1961. 7. O. Magnus, W. Storm et al.: Electroencephalography and cerebral tumours, Else­ vier, Masterdam, 1961. 8. J. M. Taveras, E. H. Wood: Diagnostic Neuroradiology, Williams & Wilkins Co., Baltimore 1964. 9. K. Decker: Klinische Neuroradiologie, Thieme, Stuttgart, 1960. 10. W. Ti:innis, vV. Schiefer: Zirkulationsstorungen des Gehirns im Serienangiogramm, Springer, Berlin-Gi:itingen-Heidelberg, 1959. 11. V. Gvozdanovic: Cerebralna angiografija u poglavlju Angiografija, Medicinsl,a enciklopedija 1 (1957), 361, Leksikografski zavod SFRJ, Zagreb. Dr. V. Ivačic-Bohaček Neurološko-psihijatrijska ldinika, Medicinski fakultet, Zagreb 85 PRIMENA CINK-CISTEINA 69 U DIJAGNOSTICI OBOLENJA PANKREASA Modestov V. K. GAMAENCEFALOGRAFIJA U DIJAGNOSTICI TUMORA MOZGA KOMBINOVANA SA SINEARTERIOGRAFIJOM Pendic, S., Jankovic, I., Perovic, M., Vujinic, V. i Nikolic, M., Radiološki institut Medicinskog fakulteta, Beograd Autori iznose primjenu sinearteriografije i gamaencefalografije kao dopunu nedo­ voljnim i nesigurnim neurološkim nalazima kod dijagnosticiranja tumora mozga. Prikazuju rezultate ovih pretraga kod 38 bolesnika sa intrakranijalnim ekspanzivnim procesima. Utvrdili su da gamaencefalografija i cerebralna sinearteriografija u veli­ kom broju slučajeva daju sigurne rezultate na osnovu kojih se postavlja dijagnoza primarnih tumora mozga ili recidiva. Prikazuju i poteškoce kod dijagnosticiranja recidiva zbog poremecenja cirkulacije nakon kirurškog zahvata ili zračenja. SCANNING OF LYMPH NODES FOR MALIGNANT METASTASES Samara V. BEURTEILUNG DES KLINISCHEN WERTES DER KARDIOSCINTIGRAPHIE Schmitzer Gh., Norz L., Zissu I., Pana I., Grancea V. i Herscovici H. GAMA SCINTIGRAFSKA DIJAGNOSTIKA LIMFNIH METASTAZA U ABDOMENU Spaventi š., Bosnar M., Kvakan D., i Metzger M. * * * 33 JlADIOBIOLOGI.JA ZUR FRAGE DER STRAHLENIMUNITET Bozduganov A. PRILOG PROBLEMU TRANSKUTANE INTERNE KONTAMINACIJE Milivojevič K. i Stojanovič D. UčESTAN OST HIPOTIREOZA U BOLESNIKA OD HIPERTIREOZE LEČENIH RADIOAKTIVNIM JODOM Miiutinovič P., Perdič S. i Bošnjakovič V. OSMOTSKA REZISTENCIJA LEUKOCITA KOD LJUDI PROFESIONALNO !ZLOŽENIH JONIZUJUČEM ZRAČENJU Kilibarda, M., Markovič, B., Panov, D., Jeremič, M. i Mededovič, M., Institut za medicinu rada SR Srbije, Zavod za radiološku zaštitu Analiza rezultata pokazuje da posto.ii pad osmotske rezistencije leukocita eks­ poniranih grupa u odnosu na kontrolu. Testiranjem rezultata naših pretraga ove razlike nisu značajne, mada su blizu nivoa značajnosti. Medutim, kod ljudi sa radnim stažom od 10 do 20 godina pad je znatno veči i razlike su statistički značajne. Vred­ nosti su dobijene na nivou značajnosti P = 0,05. Prema našim rezuitatima postoji clirektan odnos izmedu sniženja leukocitarne osmotske rezistenci.je i clužine perioda ekspozicije. PRILOG POZNAVANJU DINAMIKE RAZVOJA NIŽIH KRALJEŽNJAKA POD UTICAJEM RENDGENSKIH ZRAKA švob T. i švob M. HEMATOLOŠKI ASPEKTI RADIJACIONE BOLESTI POSLE ZRAČENJA GAMA­ ZRACIMA KOBALTA 60 KOD ALBINO PACOVA Zamurovič D. i Bošnjakovič B. KVANTITATIVNA RENDGENOGRAFIJA EKSPERIMENTALNIH TUMORA Zamurovič D. RADIJACIONA BOLEST MALIH LABORATORIJSKIH ŽIVOTINJA I ZNAČAJ SERIJSKOG PROUČAVANJA KVANTITATIVNIH PROMENA BIOHEMI.JSKIH KONSTITUENATA KRVI Zamurovič D. 87 RADIOLOŠKI INSTITUT MEDICINSKOG FAKULTETA U BEOGRADU Direktor: prof. dr B. Bošnjakovi<': INSTITUT ZA PATOFIZIOLOGIJU MEDICINSKOG FAKULTETA U BEOGRADU Upravnik: doc. dr Lj. Mihajlovic APSORPCIJA GVOŽDJA KOD PACOVA ISPITIVANA POMOCU RADIOAKTIVNOG GVOŽDJA Brozovič, B., Pendic, S. i Nestorovic, N. DK 616.155.194.8-008.6 Uvod: Jednu od najznačajnijih etapa u metabolizmu gvoždja pretstavlja i apsorp­ cija iz digestivnog trakta. Postoji čitav niz različitih metoda pomocu kojih je moguce sa manjom ili vecom tačnošcu odrediti veličinu apsorpcije. Jedna od me­ toda koje daju najtačnije rezultat,e je test apsorpcije na principu odredjivanju retencije radioaktivnog gvoždja merenjem radioaktivnosti celog tela. Ova me­ toda primenjena na ljudima zahteva posebne i veoma skupe uredjaje, ali pri­ menjena na malim životinjama može i u skromnim laboratorijskim uslovima da da korisn,2 podatke. Cilj ovog rada je da se standardizuju uslovi izvotljenja testa apsorpcije, koji bi bio tehnički lako izvodljiv, relativno tačan, bio u stanju da zabeleži i finije promene apsorpcij,e i čija bi vrednost, primenjena kod normalnih pacova izno­ sila 10 °/o. Isto tako da se odrede normalne vrednosti apsorpcije gvoždja kod pacova primenom ovog testa. I na kraju da se ispita osetljivost testa i reprodu­ cibilnost dobijenih rezultata u patološkim uslovima. Materija! i metoda rada: Ispitivanje apsorpcije gvoždja vršeno je na 140 belih laboratorijskih pacova, oba pola, težine od 80 do 150 grama. Dan pre testiranja pacovi nisu dobijali hranu. Za test apsorpcije dat je ferosulfat (2,5 mg gvoždja na kg. telesne težine pa­ cova), a kao oheleživač 1 do 2 mikrokirija radioaktivnog gvoždja (Fe59 u obliku FeCl3), visoke specifične aktivnosti, uz dodatak od 10 mg. askorbinske kiseline na svaki miligram gvoždja. PH ovog rastvora iznosio je 3 do 3,5. Gvoždje je davano pacovima u lakoj etarskoj anesteziji, silikoniziranim špri­ cem, pomocu plastičnih gastričnih sondi. Odmah po davanju gvoždja pacovi se stavljaju u kartonsku kutiju i meri njihova radioaktivnost. Dobijena vn2dnost uzima se kao početna i sva merenja sledečih dana (merenja su vršena svaki dan do 6-og ili 10-og dana) data su procentualno u odnosu na početnu vrednost. 88 Sva merenja vršena su pomocu scintilacione sonde čiji je prečnik kristala iznosio 2 inča, i kolimatorom cilindričnog oblika dužine 3 cm, a prečnika 6 cm. Efikasnost brojačkog uredjaja iznosila je oko 15 °/o. Vreme merenja radioaktiv­ nosti pacava podešavano je da greška merenja iznosi 1,0 do 1,5 a izuzetno 2 %. Rezultati i diskusija: Kriva rekmcije radioaktivnog gvoždja u organizmu kod 50 normalnih pacava pokazuje nagli pad posle prvog dana, a potom laganiji do četvrtog dana kada se vrednosti stabilizuju održavajuci narednih dana plato sa veoma malom ten­ dencijom pada ka desetom danu. Pretpostavilo se da retencija radioaktivnog gvoždja četvrtog dana po njegovom unošenju u organizam pretstavlja apsorpciju. (Sl. 1) ll)D RETENCIJA �VOŽ-f)A U fO NORMALNIH PACOVA lUSPODELA VREDNOSTI APSORPCIJE 6VOŽDA U /VORMALNIH PACOVA 90 so N•50 X•8,28 IS 70 t,o 50 10 1/0 1- 30 � � 5 .' :; � 20 ;!: 10 ot 'A.U NORMALNIH PACOVA K.OJ/ NISU GLADOVA.LJ P//.E MVANJA GVOLf>A 80 U NORHALNIH PACOV/\ KO]/ MISLI OLADOVALI P/?E 01',V/\NJI\ ()VOŽDA - - - - SREDNJA VREDNOST Z/\ 19 PAcOVA 70 60 IV= 19 x • S.O 15 to 5o 40 �, 30 '""20 !,'.! C) 10 � x., '' vi ;;, � ' z J -f 5 6 7 8 9 to 2 4 10 D,',N/ Sl. 3 12 ,,, 16 PflDCENA T APSOR.PCIJE Sl. 4 Ovo se jasno vidi i iz uporedjenja raspodele vrednosti apsorpcije ove grupe pacava i grupe standardno testiranih pacava. Srednja vrednost apsorpcije gvoždja kod 19 ovako testiranih pacava iznosi 5 %. (Sl. 4) Tokom naših ispitivanja zapaženo je da u 10 ° o slučajeva dolazi do nepra­ vilnih kriva retencije radiogvo:1.dja u organizmu. Prateci vrednosti ret-encije ra­ dioaktivnosti posl,2 prvog dana teško je bilo reci da li se radi o kontaminaciji ili ne. Medjutim, analizam raspodele vrednosti retencije jasno se izdvaja grupa pa­ cava sa aktivnošču vecom od 30 °,o za koje se može pretpostaviti da su kontami­ nirani. Do kontaminacije pacava dolazi usled koprofagije što onemogucava odre­ djivanje procenta apsorpcije. (Sl. 5) Kao kontrola za kontaminaciju služili su i pacovi koji nisu primili radio­ nktivno gvoždje, gde su u grupi od 10 pacava dva bila neznatno kontaminirana, a j-edan znatno. Da bi se prikazala osetljivost testa i tačnost dobijenih rezultata, izvedena je eksperimentalna posth,emoragična anemija i ispitivane su pramene apsorpcije u periodu od drugog do desetog dana po iskrvavljenju. Pacovima je punkcijam iz srca izvadena odredjena količina krvi (od 1,75 do 2 °,o telesne težine). Istovremeno je dato 2 ml fiziološkog rastvora intraperitonealno. Takodje je vrš-eno ispitivanje sledecih hematoloških parametara: hemoglobin, eritrociti i retikulociti. Dobijene vrednosti apsorpcij,2 kod ovih pacava pokazuju da su one znatno izmenjene u odnosu na normalne. Procenat apsorpcije kod iskrvavl,ienih pacava se krece od 10 do 50 ° o, što zavisi koliko je vremena proteklo od iskrvavljenj:c1 do markiranja pacova radioaktivnim gvoždjem. (Sl. 6) f)() Najvece promene u r-esorpciji gvoždja pokazuje grupa pacova koja je mar­ kirana treceg dana po iskrvavljenju. Kriva retencije ove grupe ima isti tok kao i kriva retencije u normalnih pacova samo su sr,ednje vrednosti pomerene ka višim i iznose 50 %. (Sl. 7) 100 KONTJ...MINACIJA PACOVA 90 80 70 TEST APSORPCl]f GYOŽDA ?O /SKRVAVL:;ENJU PACDVA {51?.ED"!JE V/e.El>NOST/ ZA 19 PACOVA) 60 50 5 40 1-- 4 JO • 3 •. 2 � 20 o � � 10 � n.. I .2 J 4 Sl. 5 5 i 7 8 9 IQ I 2 ,S 4 S 6 7 S 9 JO DANI D!..NI Sl. 6 Ovakav je nalaz u skladu sa promenama vrednosti ostalih hematoloških parametara pracenih u ovom periodu. Vrednosti hemoglobina najniže su treceg dana po iskrvavljenju pacova, što i objašnjava tako visoki procenat apsorpcije gvoždja ako se pacovima baš toga dana unese radioaktivno gvoždje. Porast retikulocita javlja se tek četvrtog dana, što bi govorilo u prilog činjenici da se odraz prolif.2racije eritrocitne loze u perifernoj krvi javlja posle perioda potreb­ nog z hemoglobinizaciju eritrona. (Sl. 8) Treba napomenuti da je interval varijacije normalnih vrednosti relativno širi nego što bi se očekivalo u uslovima t-esta, što je verovatno, posledica nedo­ voljnog kondicioniranja ispitivanih životinja (pacovi iz različitih uzgajališta, de­ ficitna ishrana pre prelaska na standardnu ishranu itd.). Kontaminacija koprofagijom ne dovodi u pitanje pouzdanost testa jer se Jako otkriva neprvilnim porastom radioaktivnosti jedinke što omogucava da se taj rezultat isključi. Ovo smanjuje broj životinja za oko 10 91 RErENCI],', GVOŽf)A U PAC0VA 100 TESTIRANIH J. IJANA PO ISK.f?,Vlo,VLJENJU V�EONOSTI HEMOGLOBINA., Pl:.OCf.N TA 9D R.ETIKULOCITA I APSOR.PCIJE GVOfOA PO ISKRVAVl.]ENJU PACDVA 80 70 HS, 60 50 s JO <: 'lo "- IO :t, o. '10 (�-2 34 5 1, 7 8910 Dt\NI i � ll.. Sl. 7 1 ,' "- / I I I '\ \ \ I / 'I- O \ . \ \ � L-- 1 2 3 4 . ' �� 5 6 7 . 8 9 10 DA"'/ Sl. 8 Zaključak: Prikazana je jednostavna metoda za izvodj,2nje testa apsorpcije gvoždja na principu rentencije radioaktivnog gvoždja merenjem aktivnosti celoga tela. Ova metoda može da se primeni u skromnim laboratorijskim u slovima, lako s-e izvodi i daje pouzdane rezultate. SADRŽAJ Prikazana je kriva retencije i procenat apsorpcije radioaktivnog gvoždja kod grupe pacova sa eksperimentalnom posthemoragičnom anemijam i kod kontrolne grupe. Vrednosti retencije radioaktivnog gvoždja četvrtog dana uzete su kao procenat apsorpcije i iznose kod normalne grupe od 8,28 do ±3,1, a kod hemoragične anemije od 10 do 50 °/0, što zavisi od momenta markiranja. Najvece pramene u testu apsorpcije radioaktivnog gvoždja pretrpljuje grupa pa­ cava markirana treceg dana po iskrvavljenju i iznosi 50 %. SUMMARY The authors presented the retention curve and the percentage of absorbtion ol' iron Fe-59 in group of rats with experimental posthaemorrhagic anemia, and in con­ trol group. The retention values of iron Fe-59 in the fourth day are taken as a percentage of absorbtion. This value in normal group is 8,28 ±3,1 and in haemorrhagic anemia is 10-50 °,'0 what is dependent on the moment of labeling. The highest discrepancies in results of iron Fe-59 absorption test, are obtained in the group of rats labelled in the third day after haemorrhagia was done, which mean value was found to be 50 °/0 • 92 RESUME Les auteµrs ont donne les courbes de la retention et le pourcentage de rabsorption du Fe-59 sur un groupe des rats avec une anemie posthemorrhagique experimentale et sur un groupe de controle. Les taux de la retention du Fe-59 le 4-eme jour sont pris comme les taux du pourcentage de l'absorption du Fe-59 et dans le groupe de controle presente 8,28 ±3,1; et 10-50 % sur les anemies posthemorrhagiques par rapport du moment de marqueage. Le plus grand changement en absorption du Fe-59 a subi le groupe des animaux rnarques le 3-eme jour apres le seignement et atteint 50 1 111• ZUSAMMENFASSUNG Es wurde die Retentionskurve und der Absorbtionsprozent des Fe-59 bei einer Rattengruppe mit experimentaler und posthaemorrhagischer Anemie wie auch bei einer Kontrollgruppe dargestellt. Die Retentionswerte des Fe-59 arn vierten Tage wurden als Absorbtionsprozent e;enornmen und dieser betragt bei der normalen Gruppe 8,28 ±3,1, und bei den hae­ morrhagischen Anemien 10-50 %, was von Markierungsmoment abhaengig ist. Die grossten Anderungen in der Absorbtion Fe-59 zeigte die Rattengruppe, welche am dritten Tag nach der Verblutung markiert wurde mit einen Absorbtionsprozent von 50 °,'11• LITERATURA 1. Davis E. H., Badenoch J. Iron apsorption in pancreatic disease, Lancet, II, 6, 1962; 2. Erlandson M. E., Walden B., Stern G. and coll., Studies on congenital hemolytic syndromes IV. Gastrointestinal absorption of iron, Blood, 19, 359, 1962; ,L Pollack S., Kaufman R., Crosby W. H., and Butkiewicz J. E. Reducing agents ancl apsorption of iron, Nature, 199, 384, 1963. 4. Smith R. S., Iron apsorption in cystic fibrosis, Brit. Med. J., I, 608, 1964; 5. Turnbull H., Cleton F., and Finch C. H., Iron apsorption IV. The apsorption of hemoglobin iron, J. Clin. Invest., 41, 1897, 1962. Dr, S. Pendic Radiološki institut Medicinskog fakulteta Beograd, Pasterova 14 93 INSTITUT ZA NUKLEARNE NAUKE »BORIS KIDRIČ«. VINčA-BEOGRAD ZNACAJ POJAVE BINUKLEARNIH LIMFOCITA U PERIFERNOJ KRVI U BIODETEKCIJI MALIH DOZA JONIZUJUČIH ZRAČENJA Penclič, B., Tomin, V., Aleksič, B. i Veljkovič, D. uz tehničku saraclnju Bogdanovič, A., Sekulič, M. i Tosič, M. DK (il6.155.32: 614.876 Biološke promene koje se odigravaju u organizmu čoveka nakon izlaganja velikim dozama zračenja relativno su dobro i:;oznate i izvestan broj ovih pro-­ mena, posebYio hematoloških i· biohemijskih, mogu da posluže kao koristan indikator u procenjivanju veličine doze zračenja i dijagnozi akutnog radijacio­ nog sindroma (1). Biološke promene koje se javljaju nakon izlaganja malim dozama jonizujuceg zračenja, dozama koje se nalaze u takozvanom to1erantnom opsegu lli ga malo premašuju, neznatne su, prolazne ili se pojavljuju nakon clužeg latentnog perioda. Veliki broj radova ukazuje da hematološke promene predstavljaju često prvu primetnu indikaciju bioloških poremecaja izazvanih jonizujucim zrače­ njem. Sumirajuci podatke iz literature promene koje se tiču celijskih elemenata perif.2rne krvi grubo mogu da se svrstaju u dve grupe: kvantitativne (pramene u broju i brojnom odnosu poj,2dinih krvnih elemenata) i kvalitativne (morfo­ loške promene, 2). Medjutim najvecim delom ovi rezultati, dobijeni ispitivanjem manjih i vecih grupa ljudi teško mogu da budu primenjeni u individualnoj kontroli i veoma je teško i delikatno na osnovu njih donositi neki odredjeniji zaključak. Prva saopštenja Ingramove (3, 4, 5) o porastu broja binuklearnih limfocita (u daljem tekstu BNL) u perifernoj krvi u osoba čije je izlaganje jonizujucem zra62nju bilo reda veličine dozvoljenih doza privukla su posebnu pažnju. Pot­ komit,2t za akutne i kasne hematološke efekte izazvane jonizujucim zračenjima (Subcommittee on Acute and Long-Term Hematological Effets of Atomic Ra­ diation) Nacionalne akademije nauka USA u svom izveštaju iz 1960 godine podvlači značaj ispitivanja BNL u perifernoj krvi kao moguceg biodetektora malih doza zračenja i preporučuje dalja sveobuhvatnija ispitivanja ove pojave (6). Ingramova i saradnici (4,7) prilikom diferencijalnog brojanja našli su u izloženih radnika 7,5 BNL na 50 000 12Ukocita, ili 4,5 na 10 000 limfocita) ako pretpostavimo da limfociti pretstavljaju jednu trecinu ukupnog broja leukocita). dok je u kontrolnoj, neeksponiranoj grupi taj broj iznosio 1,0 BNL/10 000 Ly. U drngoj grupi radnika, gde je doza zračenja na nivou koštane srži iznosila do 1 rema, našla je 3,4 BNL/10 000 Ly (7). Dobson u grupi od 8 radnika, hro­ nično eksponiranih dozi od 0,2 R nedeljno, nalazi takodje povecanje BNL 3.5 1 10 COO Ly, dok u kontrolnoj grupi nalazi 0,87 10 000 Ly, a do sličnih rezultata 94 je došao i kod grupe koja je bila izložena jednokratnom zračenju od 0,7 do 2,6 R, sa znatnijim individualnim razlikama (8). Bazzano takodje referiše o ovoj pojavi (9). Svoja prva zapažanja Ingram (10) je proverila na psima, koja su potvrdila opservacije učinjene na ljudima. Posl,2 jednokratnog izlaganja zra­ č:enju najveci porast BNL javlja se tokom druge nedelje, najizrazitije negde oko 10-og dana posl,2 ekspozicije (8, 10), zatim broj .BNL opada i obično posle četvrte nedelje ponovo nalazimo normalne vrednosti. Belack i Storer (8) pro­ učavajuci pojavu BNL kod miševa i pacova posle ekspozicija koje su se kretale od 2 do 75 R, navade da nije bilo proporcionalnosti izm2dju porasta broja BNL i doze zračenja, dok Dodic (11) u svom eksperimentu na pacovima nalazi, za hronično ozračivanje od 2,85 R dnevno, da je pojava BNL proporcionalna vremenu ekspozicije i ukupno primljenoj dozi sve do izvesne njene vrednosti (oko 200 R), kada ova proporcionalnost nestaje. Treba, medjutim, naglasiti da se povecani broj BNL javlja, ne samo kao posledica izlaganja zračenju, vec i u nekim drugim slučajevima. Na povečanje BNL nailazimo u limfatičkoj leukemiji, nekim virusnim obolenjima, i kao posledicu lečenja večim dozama kortizona i antibiotika. Murphy i Sturm još 1919 godine zapazili su ovu pojavu kod eksperimentalnih životinja izlaganih toploti (12). Sopstvena zapažanja Naša prva zapažanja o pojavi BNL u perif.ernoj krvi saopštili smo na I Ju­ goslovenskom simpozijumu za radiološku zaštitu u Portorožu 1963 g. (2). U ovom radu iznecemo rezultate za dve grupe osoba izloženih malim do­ zama jonizujucih zračenja. Prvu grupu sačinjavaju profesionalno izlo;2ene osobe zaposlene u Institutu za nuklearne nauke »Boris Kidrič«. (IBK) Doze zračenja osoblja IBK, zbog dobro sprovedenih mera zaštit,2 daleko su ispod dozvoljenih nivoa i bilo je veoma teško odabrati pogodne osobe za kontrolu kod kojih bi ekspozicija bar za jedno vreme bila kontinuirana i uni­ formna. Doze zračenja od 100 do 400 mR primlj,ene za 15 dana, koje su povre-­ meno bile registrovane nisu bile dovoljne da izazovu primetan porast BNL u perifernoj krvi. Tzuzetno, kod manjeg broja osoba dolazi do pn2koračenja dozvoljenih dozc1 i. zahvaljujuci dobroj saradnji sa dozimetrijskom službam Radiološke zaštite IBK, mogli smo da odaberemo osobe čije su se doze zračenja kretale od 0,5 do 1 R, a primljene su jednokratno ili u p-2riodu najduže od nedelju dana (i kod ovih osoba najveci deo doze je bio primljen u toku jednog dana), a jedna osoba je za period od dva dana primila 2,9 R. Uzorci krvi uzimani su svaki treci dan od dana ozračivanja u trajanju od mesec dana. Drugu grupu sačinjavale su osobe koje su bile izlož,2ne parcijalnon1 ozrači­ vanju X zraci.nia, upravo osobe kod kojih je bila vršena skopija pluca pod istim uslovima. Skopija pluca bila je vršena rentgenskim aparatom »Morava«. Uslovi ekspozicije bili su sledeci: 65 kV, 3 mA, vreme ekspozicije 20 sekundi uz potpuno otvor-eni ekran. Doza zračenja merena u vazduhu na nivou kože iznosila je oko 2 R. Merenja je obavila Radiološka zaštita IBK. Ove osobe nemaju u anamnezi u poslednjih 6 meseci nikakvu ekspoziciju jonizujucim zračenjima. I u ovoj grupi uzorci krvi uzimani su na isti način kao i u prethodnoj. fl:'i Kontrolna grupa sastojala se delom od službenika IBK delom od djaka završnih godina srednjih škola. Ispitivane osobe bile su zdrave. U kontrolnom periodu nisu bolovale od virusnih i drugih akutnih obolenja, bile su u dobroj kondiciji i nisu ni u kakve druge svrhe bile izlagane jonizujucim zračenjima. Preparati za diferenciranje pripremani su na uobičaj,eni način i bojeni po Pappenheimu. Za svaki pronadjeni BNL zabeležene su koordinate na pokretnom postolju mikroskopa i broj pločice. U ovoj studiji nisu upotrebljavane metode za obogacivanje razmaza leukocita, iako ih pojedini autori preporučuju, jer smo prethodnim radovima utvrdili da metode koje uključuju centrifugiranje u sebi menjaju proc,2ntualni odnos leukocita u leukocitarnoj formuli, jer mali, zreli limfociti delom odlaz,e u sediment. Binuklearni limfocit je celija nešto veca od običnog mladog limfocita, a sadrži dve jedarne mase iste veličine koje svojim izgledom potpuno potsecaju na jedro normalnih limfocita (za razliku od BNL koji se javljaju posle masivne kortizonske i antibiotske terapije, te izlaganja velikim dozama zračenja, gde izgledom celije, sem pojava dva jedra, dominiraju degenerativne pojave). Ow� jedarne mase su medjusobno potpuno odvojerre ili povezane veoma tankom hro­ matinskom niti (slika br. 1 i 2). Samo BNL koji su odgovarali ovom opisu uzeti su u obziru našim razmatranjima. j Sl. l. Sl. 2. Rezultati i diskusija U kontrolnoj grupi, tablica br. 1, srednja vrednost BNL/10 000 Ly iznosi 0,90 ± 0,32, a raspon od 0,00 do 1,58, sto se slaže sa rezultatima Dobsona (8) koji je takodje dif.crenciranje vršio na nativnim preparatima. Ingram i Tarang,er na obogacenim razmazima nalaze nešto vece vrednosti za neeksponirane osobe (7, 13). Mi nismo zapazili razlike u broju BNL u odnosu na pol, kao što to u svom radu navode Taranger i Davydoff (13). Godine starosti ispitanih osoba takodje nisu imale uticaja na broj BNL u perifernoj krvi. U tablici br. 2 izneti su rezultati pojave BNL u 9 osoba posle izlaganja gama zračenju dozama od 0,5 do 1,0 R, sem u jednom slučaju gde doza iznosi 2,9 R. Kao što su to vec zapazili i drugi autori (7, 8, 10) i ovde je do značajnog porasta BNL do'3lo tokom druge nedelje posle izlaganja zračenju. U 7 prvih osoba ovo pov,ecanje je četvorostruko u odnosu na kontrolnu grupu dok zadnje dve osobe i-J(j Tablica br. 1 KONTROLNA GRUPA BNL/10 000 Ly Muškarci žene 0,40 0,70 0,77 0,73 1,11 1,02 1,00 1,00 1,58 1,00 0,96 0,97 0,74 1,40 0,92 0,60 1,00 1,02 0,00 1,00 ---- ~··~---�--- M=0,90 SD = ±0,32 nisu pokazale uočljivu BNL reakciju i njihov broj u sve tri nedelje krece se u granicama broja BNL kontrolne grupe. I pored, statistički signifikantnog porasta BNL za celu grupu, obzirom na neravnomernu raspodelu, ne može sa sigurnošcu da se tvrdi da doza ispod 1 R može da se smatra prag dozom za porast BNL kod jednokratnog ozračivanja, vec se ovaj prag nalazi verovatno nešto iznad ove granic-2. Razlike koje se uočavaju govore u prilog individualne reakcije, o kojoj se mora voditi računa prilikom procen,2 bioloških efekata zračenja. Tablica br. 2 I grupa BNL/10 000 Ly Doza 0,5-1,0 R M=1,15 P0,10 SD = ±0,50 I nedelja II nedelja 1,50* 1,50 0,96 2,00 1,66 0,60 0,60 1,05 0,50 4,50 3,23 2,76 3,65 3,63 3,03 2,42 1,09 0,60 M== 2,71", SD = ±1,13 P0,00� -- III nedelja 2,00 0,75 1,84 1,02 1,84 0,60 0,60 1,11 0,25 1,11 M SD = ±0,59 P0,10 * Doza iznosi 2,90 R 97 Tablica br. 3 II grupa BNL/10 000 Ly Doza I nedelja II nedelja III nedelja 2R 1,00 1,49 0,50 0,84 1,29 0,00 0,33 0,97 0,00 1,00 1,63 1,66 0,97 1,97 0,66 1,64 0,00 0,00 0,50 1,00 0,50 0,91 1,93 0,00 1,50 0,49 0,50 � ------�---- M= 0,71 SD = ±0,48 P 0,10 M= 1,06 SD = ±0,65 P 0,10 � M= 0,81 SD = ±0,53 P 0,10 U tablici broj 3 izneti su rezultati II grupe ispitivanih osoba. Parcijalno ozračivanje tela sa oko 2 R X zračenja ne dovodi do porasta broja BNL, mada i u ovoj grupi vidimo tendenciju porasta njihovog broja, u odnosu na kontrolnu grupu, u drugoj nedelji nakon ozračivanja. Pojava BNL i posle drugih štetnih uticaja, sem zračenja, ukazuje na moguc­ nost da se radi o stres reakciji limfnog tkiva na zračenje. Schrek, iako porast broja BNL smatra najosetljivijim indikatorom za efekte malih doza zračenja, ne smatra pojavu ovih celija u perif-ernoj krvi specifičnom za zračenje (14), dok Policard (15) smatra da su promene na limfocitima izazavane direktrrom akcijom zračenja, a ne preko stres reakcije. Veoma je teško zasada r,eci da li je pojava BNL posledica direktnog efekta zračenja na mitotski aparat celije - dakle ge-­ netski efekat - ili posledica stresa. Izvesne indicije govore u prilog gen,etskog efekta zračenja na limfocitnu celiju, i novija ispitivanja, po&ebno pracenje hro­ mozomskih aberacija u leukocitima periferne krvi, govore u prilog ove teze (16, 17). Ingram (7), sem na značaj BNL kao biodetektora malih doza zračenja, uka­ zuje na prognostičku važnost povecanog broja BNL na pozno, latentno dejstvo zračenja - leukomog-eno dejstvo. ZAKLJUČAK Iako pojava BNL nije karakteristična samo za zračenje, ako se isključe ostali moguci uticaji, što je u našem materijalu bio slučaj, pracenje porasta njihovog bro.ia u perifernoj krvi može da se koristi kao osetljiv detektor ekspozicije malim dozama zračenja. Rezultati prve grupe ispitivanih osoba ukazuju da je prag doza za jednokratno izlaganje celoga tela gama zračenju oko 1 R, što dopunskim ispitivanjem treba sa vecom preciznošču utvrditi. OB Parcijalno ozrac1vanje tela - radioskopija toraksa - gde X zračenje mereno na nivou kože iznosi oko 2 R, ne dovodi do porasta BNL. Ovaj test može da bude od koristi za retrogradno utvrdjivanje manjih super­ ekspozicija ljudi zračenju, kada fizički, dozimetrijski podatci nisu jasni ili uopšte ne posto,ie. SADRŽAJ U radu su izneti rezultati pracenja pojave BNL u perifernoj krvi u dve grupe osoba izloženih malim dozama jonizujucih zracenja u odnosu na kontrolnu, neeksponiranu grupu. U prvoj grupi, profesionalno izložene osobe, gde se dozama gama zračenja prim„ !jena od celog tela kretala oko 1 R, zapažen je značajan porast BNL u drugoj nedelji posle ozračivanja. U drugoj grupi, parcijalno ozračivanje tela - radioskopija pluca, gde je X zra­ čenje mereno u vazduhu na nivou kože iznosilo oko 2 R, nije bilo porasta BNL. Diskutovana je pouzdanost ovog hematološkog testa u biodetekciji malih doza jonizujucih zračenja i značaj pracenja ove pojave u nastajanju kasnih - latentnih efelrnta zračenja. SUMMARY The appearance of BNL in pel'ipheral blood in two groups of persons exposed to small doses of ionizing radiation was observed and compared with a control group. The first group of occupationally exposed persons who were whole-body irra­ cliated with a gamma close of about 1 r, showed a considerable increase of BNL in the seconcl week after irradiation. In the sccond grnup, partial-bocly irrndiatcd, radioscopy of the lungs, in whicb X-radiation measured in air at the level of the skin was about 2 1·, did not show any increase of BNL. The reliability of this hematological test in the biodetection of low doses of ionizing radiations and the importance of observing this phenomenon for the appea­ rance of late, i. e., latent effects of radiation is discussed. RESUME Dans se travail on a presente les resultats obtenus suivant le phenomene de l'apparition des lymphocytes binuclees dans le sang circulant chez les deux groupcs cles individus exposes aux faibles doses de radiations ionisantes par rapport a un groupe temoin non irradie. Dans le groupe l., les individus proffessionellement exposes - ou la dose de radiation gamma prise par le corps entiere etait a peu pres 1 R - on a constate une augmentation significante des lymphocytes binuclees dans la seconde semaine apres l'irradiation. Dans le groupe 2., l'irradiation partiale du corps - radioscopie du poumon oi:i le rayonnement X mesure dans l'air au niveau de la peau etait a peu pres 2 R, l'augmentation des lymphocytes binuclees n'etait pas constatee. On a discute la certitude de ce test hematologique dans la biodetection des faibles doses de radiations ionisantes ainsi que l'importance de ce phenomene dans l'appa1·ition des effets tardifs de l'irradiation. ZUSAMMENFASSUNG Die Verfasser berichten uber clie Beobachtungen bei der Erscheinung der BNL im peripheren Blut bei zwei Gruppen von Personen, die kleinen Dosen von ionisieren­ clen Strahlen ausgesetzt waren und mit einer Kontrolgruppe vergliechen wurden. Bei erster Gruppe handelte es sich um professional exponierte Personen, die auf den ganzen Korper eine Gamma-Dosis von 1 R empfangen haben. Bei dieser 9() Gruppe wurde eine bedeutende Steigerung der BNL in zweiter Woche nach der Bestrahlung festgestellt. Bei zweiter Gruppe handelte es sich aber um partial be­ strahlte Personen (Radioskopie der Lunge), bei welcher Messungen der X-Bestrahlung in der Luft und zwar an der Haut ausgefi.ihrt wurden. Bei dieser Gruppe konnte keine Steigerung der BNL beobachtet werden. Weiter wird die Verlasslichkeit dieses haematologischen Testes fi.ir die Biode­ tektion der kleinen Dosen bei Bestrahlung mit ionisierenden Strahlen diskutiert. Auch die Bedeutung der Verfolgung dieses Phanomens fih' die spateren latenten Bestrahlungseffekte wird betont. LITERATURA L Diagnosis and treatement of acute radiation injury, WHO, Geneva 1961. 2. Pendic B., Tomin V., Veljkovic D. i Djukic Z.: Vrednost i pouzdanost pojave, porasta broja BNL, kao hematološkog testa u detekciji ekspozicije malim dozama zračenja, I ,Jugoslavenski simpozijum o radiološko.i zaštiti, Portorož 1963 (u štampi). 3. Ingram M. and Barnes S. W.: Observations on thc Blood of Cyclotron Workers, Phys. Rev., 75, 1765 (1949). 4. Ingram M. and a L: The Occurrence of Lymphocytes With Bilobed Nuclei in Cyclotron Personel, Science. 116, 706 (1952). 5. Ingram M: Lymphocytes with Bilobed Nuclei as Indicators of Radiation Wxposures in the Tolerance Range, in Proc. of the Int. Conf. on the Peaceful Uses of Atomic Energy, Geneva 1955, Vol. 13, p. 210. 6. The Biological Effects of Atomic Radiation, Nat. Acad. of Sciences - Nat. R.es. Council, Washington 1960, p. 73. 7. Ingram M.: The occul'l'ence and significance of binnucleate Lympohocytes in pe­ ripheral blood after small radiation exposures, in Immediate and Low Level Effects of Ionizing Radiations, Taylor and Francis Ltd, London 1960, p. 233. 8. Dobson R. L. and Chupp M. M.: Hematological Effects in Man of Low Leve! Radiation Exposure, in 2nct Int. Conf. on the Peaceful Uses of Atomic Energy, Geneva 1958, Vol. 23. 9. Bazzano E. Ghislandi E.: Problemi ematologici nei lavoratori di centri nucleari, Energia nucleare, 9, 349 (1962). 10. Ingram M. and Barnes S. W.: Experimental Confirmation of a Previously Reported Unusual Finding in the Blood of Cyclotron Workers, Science, 13, 32 (1951). 11. Dodic S.: Pojava BNL u toku hroničnog ozrac1vanja eksperimentalnih životinja malim dozama zračenja, I Jugoslavenski simpozijum o radiološkoj zaštiti, Por­ torož, 1963 (u štampi). 12. Dobson R. L.: Binucleated lymphocytes and low-level radiation exposure, in Im­ mediate and Low Level Effects of Ionizing Radiations, Taylor and Francis Ltd, London 1960, p. 247. 13. Taranger M. et Davydoff-Alibert S.: Taux moyen des lymphocytes binuclees dans le sang des individus normaux non iradies, Rev. Fr. Etud. Clin. et Biol., 9, 95 (1964). 14. Schred R.: Radiation Effects on Lymphocytes, in The Lymphocyte and Lympho­ cytic Tissue, P. B. Hoeber, New York, 1960, p. 125. 15. Policard A.: Physiologie et Pathologie du systeme lymphoide, Masson et Cie, Paris 1963, p. 173. 16. Mac Kinney A. A. and al.: The Kinetics of Cell Proliferation in Cultures on Human Peripheral Blood, Blood, 19, 349 (1962). 17. Norman A. and al.: Chromosome Aberration in Radiation Workers, Radiation Research, 23, 282 (1964). Dr. Branislav Pendic Institut za nuklearne nauke »Boris Kidrič« - Vinča Poštanski fah 522 Beograd 100 TEIINIKA I HZIKA PRIMJENA ALDERSONOVOG FANTOMA U DOZIME'I'RIJI Benkovic B., Bašic M. i Maričic Z. ELEKTRONSKI POJACIVAC, TELEVIZIJA I KINEMATOGRAFlJA U DIJAGNOSTICI Dedic, M., Klinička bolnica, Novi Sad Pronalskom elektronskog pojačala nastala je nova epoha u radiologiji. Omogucen je televizijski prenos i kinematografsko snimanje rentgenske slike. Autor opisuje princip konstrukcije elektronskog pojačala, televizije i kinokamerc, kao i način rada s ovim uredajima. Kako je slika na elektronskom pojačalu 3000-5000 puta svjetlija od one na klasičnom ekranu, unatoč smanjenim električnim uvjetima na rendgenskoj aparaturi, to je i opasnost od zračenja mnogo manja, a pretrage se mogu vršiti u nezamračenim prostorijama. Na osnovu iskustva u toku 2 godine rada s ovim aparaturama na preko 3000 pregledanih bolesnika, autor predlaže da se pregledi pluca vrše direktno na elektron­ skom pojačalu, a medijastinum, bronhalno stablo, kao i digestivni trakt putem moni­ tora. Spomenuti način pretrage može se po potrebi dopuniti kinematografskim sni­ rnanjem ili klasičnim rendgenskirn snimanjem. KORIŠČENJE TELEVIZIJE U RENDGENSKO-KIRURŠKOJ SURADNJI Gulaj M., Čečuk Lj., Ivaniševic P. i Prodan I. NAŠE OSMOGODIŠNJE ISKUSTVO U RADU SA »ODELCA« KAMERAMA Jelisijevic M. RENDGENTELEVIZIJA Kadrnka S. OSNOVI KINOFLUOROGRAFIJE S ELEKTRONSKIM POJAČALOM Katunaric D. TEHNIKA CILJANE RENALNE ANGIOGRAFIJE Kumar H. i Novak R. UPOTREBA AUTOMATSKOG INJEKTORA PO LINDGRENU ZA DAVANJE KONTRASTA KOD ARTERIOGRAFIJA Saj)rn, D., Zavod za rendgenologiju Medicinskog fakulteta, bolnica »Sobol«, Rijeka Kod nekih arteriografija nemoguce je postici dovoljnu koncentraciju kontrasta u krvnoj žili ručnim ubrizgavanjem. Automatski injektor po Lindgrenu omogucuje kontrolirani tlak injiciranja, potpunu zaštitu od zračenja, a spojen sa rendgenskim aparatom odreduje i početak snimanja u željenom momentu. 101 VOJNA BOLNICA - NIŠ UTICAJ STANDARDIZOVANE OBRADE FILMA U MRACNOJ KOMORI NA DIJAGNOSTICIRANJE OSTEOPOROZE Keler A. i Spasic D. DK 616.71-007.234-073.73 Vec odavno postoji težnja i nastojanje mnogih instituta i rendgenoloških centara za dobivanje snimaka sa standardnim stepenem zacrnjenja i kontrasta. Ovo je naročite važno u pracenju toka nekih bolesti kostiju, jer izvesna nijan­ siranost u zacrnj,2nju i u kontrastu može u rendgenološkoj ekspertizi biti osnova za procenjivanje stanja u smislu pogoršanja ili poboljšanja osnovnog obolenja. Za dobivanje snimaka istih kvaliteta postaje danas mnogobrojna tehnička, nomografska i matematička pomagala, koja omogucuju da s,2 u raznim vremen­ skim rokovima (etapama) dobiju snimci istih kvaliteta. Da tu spomenemo Jan­ ker-ove i Frank-ove tabele, jonometrijske i fotometrijske automate za ekspo­ niranje, a takodje i sasvim pouzdano matematički izraženu mogucnost standar­ dizacije snimanja - Van Dijck i Van der Plats-ovu formulu kV5.mAs = K. No, ovakva standardizacija, to jest dobivanje snimaka istih kvaliteta, nije uslov­ lj,2na samo standardizovanim kondicijama snimanja koje omogucavaju ova pomagala, vec je ona u znatnoj meri zavisna i od rada rendgen-laboratorija. Znači, i rad u rendgen-laboratoriji mora takodje da se odvija pod izvesnim standardnim uslovima. Postoj-e takodje i razna tehnička pomagala koja omo­ gucuju i standardizaciju laboratorijskog rada. Tako su danas u upotrebi mno­ gima poznati automati za razvijanje i fiksiranje kao što su Elema-Procomat­ Junior, kojim se ceo proces obrade filma bez sušenja svodi na svega 375 sekun::li ili njemu sličan Elema-Procomat-Rapid, kod koga se ceo ovaj proces, obuhva­ tajuci i sušenje, skracuje na svega 540 sekundi. Ovi i njima slični aparati imaju za cilj da proces razvijanja - fiksiranja i suE',2nja što više pojednostave, što više skrate, a u isto vreme da omoguce što kvalitetnije i standardnije uslove laboratorijske ol::rad-2 svih filmova. Navedeni laboratorijski automati, kao i automati za standardnu ekspoziciju imaju neosporno svojih velikih preimuc­ stava, osobito pored operacionih sala, no ovoj automatizaciji suprostavljaju se ipak neki autori kao Šober, Van de Plats i drugi koji isticu da ovi automati za obradu filmova smanjuju u velikoj meri zainteresovanost tehničkog osoblja štaviše osoblje se pribojava ovih aparata zbog ugroženosti egzistencije i poziva. Pored ovoga nav,2deni automati se dosta često i brzo kvare i pored po­ tr,2bnog veoma brižljivog tehničkog održavanja, a neretko je njihova upotreba ograničena zbog nedostataka drugih tehničkih materijalnih sredstava, kao što su koncentrovani razvijači, amonizirani fiksiri i drugo. Mora se još voditi računa i o torne da ovako obradjeni filmovi moraju nakon ekspertize biti ponovo ispirani, jer sadrže još dosta fiksira te takvi ne mogu biti arhivirani u filmoteke pošto im je rok trajanja znatno kraci. 102 Uzimajuci u obzir da vecina naših, osobito provincijskih rendgen-labora­ torija ne raspolaže ovakvim automatizovanim tehničkim pomagalima, moraju se tražiti mogucnosti standardizovanog rada u klasičnim uslovima. Klasična metoda optere62na je neujednačenošcu svih laboratorija kako po pitanju kon-­ dicija snimanja, tako i po načinu obrade filma, što ima za posledicu da se dobivaju preeksponirani, pr-erazvijeni i precrnjeni filmovi ili obratno, a što svakako stvara nejednake stepene zacrnjenosti i kontrastnosti, a sa ovim i pogrešne zaključke. Ovakav nestandardizovan rad pri snimanju, a osobito u laboratoriji uslovljava da ista patofiziološka stanja kostiju na snimcima po­ kazuju nejednake stepene zacrnjenosti. Imajuci u vidu da se osteoporoza kao elementarni simptom mnogih koštanih oboljenja procenjuje pon,ekad skoro samo na osnovu zacrnjenosti snimaka, moguci su vrlo često pogrešni zaključci o stupnju kao i o samom postojanju osteoporoze. Kongres radiologa u Munchenu 1959. godin-e dao je osteoporozi kao elementarnom rendgenološkom simptomu veliki značaj. S obzirom na to da osteoporoza nije samo simptom najrazličitijih koštanih obolenja, nego je i izraz patoloških promena koje se odigravaju na nekim tkivima u okolini kostiju, kao što su tetive, mišici, hrskavičavi i ligamentozni aparat zglobova, a takodj•2 i odredjenih poremecaja nervnog i cirkulatornog sistema ,ekstremiteta, njena važnost postaje još značajnija. Pojavu osteoporoze kod obolenja nekih tkiva podrobno su obradili osobito ruski autori u problematici profesionalnih obo­ lenja. Intimni hemijsko-,encimski mehanizam nastajanja osteoporoze još je uvek diskutabilan i nepotpuno definisan, ali je krajni rendgenmorfološki efekt kod svih etiopatogenetskih faktora isti i manifestuje se smanjenj,2m sadržaja kalcija, ZHpravo hidroksil-apatita u oseoidnom tkivu, a reperkusija smanjenog sadržaja kostiju u hidroksil-apatitu se objektivno odražava na ske1etnim radiografijama. Gubitak kalcijuma iz kosti je u direktnoj srazmeri sa dužinom trajanja i ste­ penom težine nokse, što takodje govori u prilog vanrednog značaja za utvrdji­ ·.ranje postojanja osteoporoze, odnosno za procenu njene izraženosti u seriji kontrolnih snimaka tokom bolesti. Denzometrijska, spektrografska, te h,emijska ispitivanja žarenih ostataka kosti i druge metode pojedinih autora - Engstrom.-Welina, Bartelheimera, Babaiantza i mnogih drugih - imali su za cilj utvrdjivanj-e procenta gubitka kalcija koji bi predstavljao rendgenološki vidljivi prag osteoporoze. Mišljenja se ovom procentu još uvek diferenciraju i prema pojedinim autorima potrebno je da kost izgubi od 10-30 °10 svog prvobitnog sadržaja u kalciju da bi na radiografiji osteoporoza postala uočljiva. Procena osteoporoze pri ekspertizi u mnogome je zavisna od subjektivnog utiska, disponiranosti rendgenologa, od osvetljenja negatoskopa i drugih mo­ menata. Ona postaje još nesigurnija ukoliko uslovi snimanja i obrade filmova nisu konstantni, a rendgenolog je sv-estan neujednačenosti rada svoje labora­ torije i aparature. U našim uslovima, osobito u rutinskom radu ne postoje mogucnosti za kvalitativno in kvantitativno odredjivanje stepena osteoporoze pomocu denzo-­ metrijskih i drugih pomagala, ali i u našim uslovima (provincijskim) postoje izvesni odredj,2ni faktori koji ukoliko se pravilno koriste pružaju mogucnosti standardizovanog rendgenološkog rada. Kondicije snimanja posle izvesnog iskustva za pojedine delove ekstremiteta postaju standardne, šta više na odredjenim aparatima domace proizvodnj,e, kao što je »Morava«, ove su kondicije čak i fiksirane. 103 Na svim odelenjima i rendgen-kabinetima danas se dugo vremena upo­ trebljavaju flimovi istog kvaliteta, iste proizvodnje - »Efka« - uz jednu napom2nu da osetljivost ovih filmova u godini koja se navodi kao krajni rok korišcenja pokazuje velike promene. Hemikalije (razvijač i fiksir) su takodje standardnog sastava i stalno iste domace proizvodnje »Efka«. Znači da su glavni t-ehničko-materijalni momenti nda uglavnom standardni. U obradi jedne radiografije na jednom kabinetu ili rendgen-odelenju najpro­ menljivije je i najviše podležno subjektivnom tretiranju - dužina trajanja razvijanja, način razvijanja, zagrejanost razvijača, korišcenje medjukupk,2, fik­ siranje i ispiranje sa sušenjem filma. Por-ed ovih momenata znatnu ulogu za zacrnjenost filma imaju i svetlosna sigurnost komore kao i jačina kontrolne rubinske svetiljke, koje ako se zan-emare, izazivaju smanjenje kontrastnosti filma. Crvena svetlost u mračnoj komori mora da bude takva da sa daljine od 75 santimetara ne izaziva nikakva zacrnjenja na filmu. Propisno obradjeni film u mračnoj komori morao bi da traje bez ikakvog gubitka u svom kvalitetu oko 30 godina. Standardi rada u laboratoriji dobro su poznati svom tehničkom osoblju rendgenoloških ustanova, ali č,2sto se oni zapostavljaju bilo iz objektivnih raz­ loga, bilo zbog subjektivne ležernosti. Obično su svi filmovi nešto preekspo­ nirani zbog nesigurnosti osoblja u napon električne mreže i težnje da s-e proces obrade skrati, odnosno ubrza. U želji da proverimo uslove rada naše rendgen-laboratorije načinili smo snimke pod najstrožijim kautelama standardizacije rada, kako snimanja tako i laboratorijske obrade. Kao test uzeli smo nepatološku osteoporozu koja prati fiziološki proces star,2nja kosti do senilne osteoporoze. Napravili smo serije snimaka kolena i radiokarpalnog zgloba kod inače sasvim zdravih osoba od 20, 30, 40, 50, 60 i 70 godina starosti. Snimci su načinjeni metodom direktnog uveličavanja finim fokusom od 0,3 mm. u odnosu 1 : 2. Način direktnog uveli­ čavanja primenili smo zato jer se razlike kako u zacrnjenosti filma, tako i u trabekularnoj strukturi na ovakvim snimcima više i jednostavnije uočavaju. Koleno je uzeto kao test kod koga se kasnije ispoljava i teže uočava osteopo­ roza koja prati starenje, a radiokarpalni zglob smo koristili kao test kod kojeg se ove promene znatno ranije i jače ispoljavaju. Sva kolena su snimana sa 55 KV, 9 mAs sa distancom FO 38 i OF 38 cm, a nidiokarpalni zglobovi sa 48 V, 4 mAs i istom distancom kao u pr,2thodnom slučaju. Ovu homogenost kondicija smo koristili pošto su kako koleno, tako i radiokarpalni zglobovi neopt-2receni mekanim delovima. Obrada ovih filmova u mračnoj komori vršena je u razvijaču »Efka« stan­ dardno pakovanje za 9,5 litara vode, starom 4 dana uz temperaturu od 20° C. Razvijanje ovih filmova uz stalno pokretanje istih u razvijaču trajalo je 5 mi­ nuta. Posle razvijanja filmovi su držani 1 minut u medjukupki koja je bila zakiseljena industrijskom sircetnom kiselinom sa 2 mililitra na 100 mililitra vode pri temperaturi od 18° C. Fiksiranje je vršeno u »Efka« fiksiru starom četiri dana, standardno pakovanje za 13 litara vode u trajanju od 15 minuta sa normalnom zakiseljenošcu fiksira. Ispiranje ovih radiografija vršili smo u cirkulirajucoj vodi pri t,2mperaturi od 8° C u trajanju od 30 minuta. Sušenje filmova je obavljeno spontano na sobnoj temperaturi mračne komore. Mračna komora u kojoj su razvijani ovi filmovi bila je propisne zatamnjenosti sa crvenom rubinskom sijalicom odgovarajuče jačine. 104 Na ovakav nacm uradjeni rendgenogrami jasno su pokazivali gradaciju zacrnjenosti direktno proporcionalnu stanju osteoporotične ispoljenosti procesa starenja, zavisnu od godina starosti. Paralelno smo načinili kod nekoliko osoba snimke istih delova skeleta, gde smo tehničaru dozvolili sasvim slobodan svakodnevni izbor kondicija sni­ manja kao i proizvoljne naviknute uslove laboratorijske obrade filmova. Upo­ n2djujuci ove filmov,e sa snimcima načinjenim pod našim standardima, jasno smo uočili nejednakost stepena zacrnjenosti istog skeletnog dela kod iste osobe. Sprovedeni naši standardni uslovi snimanja i laboratorijske obrade, a bez korišcenja posebnih automatizovanih aparata govore da je ovakav način rada ostvarljiv na svim kabinetima i rendgen-odelenjima. Posebno se namece pitanje nužnosti korišcenja standardizovanog rendgenološkog rada u ratnim uslovima gde se snimanja vrše na raznim etapama, a procena stanja reparacije, osteo­ poroze i drugih patomorfoloških promena u direktnoj je vezi sa uslovima tehničke obrade filma. Ova okolnost namece misao o potrebi stvaranja jedne ratne doktrine kako o standardizaciji rendgenološkog rada, tako i o standar­ dizaciji tumačenja rendgen-snimaka. SUMMARY Osteoporosis is an important and early symptom of bone disease. In the early ;,tage of osteoporosis the diagnose is hampered by unstandardized treatment in the dark room. Standardized treatment in the dark room is prefered without any other apparatus for development and exposition. The unvariable quality of our Iilms and chemicals can give, to a certain extent, a substantial contribution to the standardized film treatment. Series of radiograph of radioca1·pal joint and knee have been taken under the standard working conditions in the dark room; the same working condi­ tions of development and fixation used, as well as the same concentration of chemi­ cals, the same mAs and kilovoltage. The radiographs clearly indicate the physiological osteoporosis in adults compadng the normal mineralisation of bones in younger people. It has been noticed that in radiographs taken after the personal judgement of the technical staff the osteoporosis did not appear as distinctly as under stan­ dardized conditions of the film treatment in the dark room. RESUME L'osteoporosite est un signe precoce et, en meme temps, tres important de la maladie des os. Le diagnostic de l'osteoporosite est surtout agrave par le travail non standardise dans la chambre obscure et aussi par le manque d'automates pour le developpement et l'exposition. Le caractere standardise des pellicules du pays et des produits chimiques y contribuent. On a fait des series de photos du joint radiocarpal ct du genou dans des conditions standardisees du travail dans la chambre obscure (le meme temps du developpement et de la fixation, de meme que, la meme concen­ tration des produits chimiques, du meme mAs et de la meme tension du tube). Ces photos ont nettement mis en relief l'osteoporosite physique des personnes adultes comparee a la mineralisation normale des os des jeunes. Cette osteoporosite restait imprecise sur les photos faites selon le criterium subjectif des techniciens. ZUSAMMENFASSUNG Die Osteoporose ist ein wichtiges Fri.ihsymptom der Knochenerkrankungen. Wenn wir die Arbeit in der Dunkelkammer nicht standardisieren, ist es praktisch unmi:iglich eine beginnende Osteoporose zu erkennen. Besonders wichtig ist die Standardisierung der Arbeit in der Dunkelkammer, wenn wir ohne Belichtungsautomaten bzw. Auto­ maten fi.ir die Dunkelkammerarbeit, arbeiten. Der Gebrauch von standardisierten Chemikalien und von standardisierten Photomaterial erleichtert uns standard zu 105 arbeiten. Die Autoren haben Serien von Aufnahmen der Knien und Radiokarpal­ gelenken bei standarden Bedingungen (gleichdauernde Entwicklungs- und Fixiernngs­ zeit bei den gleichen mAs Werten und Rohrenspannungen) angefertigt. Dabei konnte man die physiologische Osteopornse alterer Personen ziemlich !dar darstellen, besonders beim Vergleich mit den normal mineralisierten Knochen der Ji.ingeren. Wenn aber die Aufnahmen von den Rontgenlaboranten nach subjektiven Kriterien angefertigt wurden, konnte man die Osteoporose nicht feststellen. SADRŽAJ Osteoporoza je važan i rani znak oboljenja kosti. Dijagnoza osteoporoze, osobit0 početne, otežana je nestandardizovanim radom u mračnoj komor i bez automata. Potrebno je težiti standardizovanom radu u mračnoj komori za razvijanje i ekspoziciju. Tome u priličnoj meri može doprineti standardni karakter domačih filmova i hemika­ lija. Načinjene su serije snimaka radiokarpalnog zgloba i kolena pod standardnim uslovima rada u mračnoj komori (jednako vreme razvijanja i fiksiranja, ista kon<.:en­ tracija hemikalija uz i?ti mAs i napon cevi). Ovi snimci su jasno istakli fiziološku osteopornzu starijih osoba prema normalnoj mineralizaciji kostiju mladih. Ova osteo­ poroza je ostala nejasno izražena na snimcima načinjenim prema subjektivnom kriterijumu tehničara. LITERATURA 1. Fassbander C. W.: Zur automatischen Bearbeitung des latenten Rontgenbildes mit der Elema-automaten, Rontgen u. Laborpraxis, Nr. 4, 1962. 2. Labusch R.: Die Dunkelkammerarbeit und Fehlerquellen bei der Entwicklung der Rontgenaufnahmen, Rontgen u. Laborpraxis, Nr. 2, 1959. 3. Fransen S.: Die neuzeitliche Rontgendunkelkammer, Rontgen und Laborpraxis, Nr. 6, 1959. 4. Maurer H. Ch.: Die Psychologische Voransetzungen und organisatorischen Pro-­ bleme bei Einfi.ihrung einer Belichtungsautomatik im Rontgenbetrieb. Rontgen und Laborpraxis, Nr. 3, 1958. 5. Rzymovsky S.: Die Kontrole der Wasserung der Rontgenfilmen. Rontgen u. Labor­ praxis, Nr. 7, 1962. 6. Kautzky A.: Zur Standardisierung der Rontgenaufnahmetechnik. Fortschritte auf dem Gebiete der Rontgenstrahlen, B. 87, Heft 3, September 1957. 7. Frey K. W.: Untersuchung i.iber das Verhalten verschiedener Rontgenfilme in mehrerer handelsi.iblid1en Rontgenentwicklern. Fortschritte auf dem Gebi2te cler Rontgenstrahlen, B. 87, Heft 3, September 1957. 8. Wieclermann L.: Untersuchungen i.iber die Abhangigkeit der Filmschwarzung mit handelsi.iblichen Verstarkerfolien von der Strahlenqualitat. Fortschritte auf dem Gebiete der Rontgenstrahlen. 9. Engstrom A. and Welin S.: A method for the quantitative roentgenollogical deter­ mination o.E the amount of calcium sats in bone tissue, Acta radiologica, 31:483, 1949. 10. Grinberg A. V.: Rentgenodiagnostika professionaljnjih zabolevanij kostej i susta­ vov, Medgiz, Leningradskoe odelenie, 1962, str. 28-55. 11. Schinz H. R., Baensch W. E., Friedl E., Uehlinger E.: Traite de radiodiagnostic volume I et II Neuchatel, Paris, 1957. 12. Ba1telheimer H. (Berlin): Mineralhaushalt und Knochen, Klinik, Fortschritte auf dem Gebiete der Rontgenstrahlen und der Nuklearmedizin: Diagnostik, Physik, Biologie, Therapie, Beiheft zu Band, 86, 1956. 1:3. Ravelli A. (Innsbruck): Knochen als Mineralsalztrager, Fortschritte auf dem Gebiete der Rontgenstrahlen und der Nuklearmedizin, Beiheft zu Band, 86, 1956. 14. Minder W. (Berlin): Elementarvorgange beim Ca-Einbau in Knochen, Fortschritte auf dem Gebiete der Rontgenstrahlen und der Nuklearmedizin, Beiheft zu Band, 86, 1956. 15. Uehlinger E. (Zi.irich): Die Pathologie des Kalziumstoffwechsels, Fortschritte auf dem Gebiete der Rontgenstrahlen und der Nuklearmedizin: Diagnostik, Physik, Biologie, Therapie, Beiheft zu Band, 86, 1956. Dr Aleksandar Keler Vojna bolnica, Niš 1G6 SNIMANJE PARANAZALNIH ŠUPLJINA PO PODVINECU Mitrovic, K., Cvetkovic, S. i Bokovic, C., Otorinolaringološka klinika Medicinskog fakulteta, Beograd Opisana je tehnika i domet standardnog rendgenskog snimanja paranazalnih si­ nusa, koja je u nekim slučajevima nedostatna jer se na slici prikažu samo pojedini sinusi. Autori preporučuju za prikaz svih paranazalnih sinusa snimak prema Pod­ vincu. Iznose tehniku snimanja (sa šematskim prikazom položaja bolesnilrn, rend­ genske cijevi, zatim električnih uvjeta itd.). Kako je ovaj način snimanja lako izvediv, to ga autori, osim u kliničkoj, preporučuju izvocliti i u ambulantnoj praksi. PRIKAZ FILM-SKRIBOR APARATA Raclovanovic D. BARIUM AQUA - PNEUMOCOLON Zoltner D. i Žal.ia š. 107 ZAŠTITA MOGLICHKEITEN ZUR DOSISEINSPARUNG DURCH AUTOMATISIERTES RČJNTGEN-FERNSEHEN Frank K. PROSECNA DODATNA GONADNA DOZA OD RENDGEN-DIJAGNOSTICKIH OZRAČENJA U NIŠKOM SREZU Keler, A., Vojna bolnica, Niš; Pavicevic, M., Elektronska industrija, Niš i Ivkovic, T., Opšta bolnica, Niš Namera rada bila je ispitivanje prosečne dodatne gonadne doze na jednog sta­ novnika niškog sreza. lVIerenja fona na och-edenim nastanjenim područjima sreza i korišcenjem literaturnih podataka dobivena je vrednost osnovne gonadne doze. Ana­ lizom dobivenih podataka od ustanova koje poseduju rendgen-dijagnostičke aparate došlo se do zaključka o procentu dodatne gonadne doze aplicirane rendgen-dijagno­ stičkim procedurama. Ona u proseku iznosi za celokupno stanovništvo ovoga s1·eza 40 o·o, a za lica pregledana na rendgenu skoro 65 ° O· AKCIDENT KONTAMINACIJE RADIJUlVIOlVI NA ONKOLOŠKOlVI INSTITUTU U LJUBLJANI Matijašic, A., Institut za nuklearne nauke »Boris Kidrič«, Radiološka zaštita - Vinča, Beograd Prikazan je slučaj kontaminacije na Onkološkom institutu u Ljubljani, prouz1·okovan rasipanjem količine od 10 mg Ra220 SO,.. Ovom prilikom lakše je kontamini­ rano jedno lice (eksterno), oko 2000 1112 bolničkih površina (podovi i zidovi), kao i velika količina bolničke i laboratorijske oweme. Opisan je uzrok akcidenta, posledice kontaminacije i mere preduzete za dekon­ taminaciju. NEKI PROBLEMI RADIOLOŠKE ZAŠTITE KOJI SE JAVLJAJU PRILIKOM RADA SA ZA TVORENIM I OTVORENIM IZVORIMA RADIOAKTIVNOSTI Matijašic, S., Institut za nuklearne nauke »Boris Kidrič«, Radiološka zaštita - Vinča, Beograd Izložen je problem rada sa zatvorenim izvorima zračenja koji se koriste u rnedi­ cinskoj primeni. Posebna pažnja poklonjena je izvorima. Prikazano je stanje radijum­ skih aplikatora na Radiološkim klinikama u Beogradu, Sarajevu i Ljubljani. !zložena su detaljna uputstva za održavanje i kontrolu radijumskih aplikatora. Problem rada sa otvorenim izvorima zračenja razmatran je na primeru kliničkc primene J 1" 1 , p:12 i Au 1R'. Za rad sa ovim elementima opisane su zaštitne mere na 1 adu, dekontaminacija i postupak sa radioaktivnim otpacima. Posebno se ukazuje na postupak prilikom autopsije i ukopa leševa ljudi koji su u toku terapije bili tretirani radioizotopima, i koji su u trenutku smrti i dalje prisutni u znatnim količinama u organizmu umrlih. 108 INSTITUT ZA MEDICINU RADA, ZAVOD ZA RADIOLOšKU ZAŠTITU, BEOGRAD HRONIČNI PROFESIONALNI RADIJACIONI EPIDERMODERMITI Kilibarda, M., Dodic, S. i Perišic, S. DK 616.591-001.28-036.12-057 Oštecenja kože jonizujucim zračenjem prvi put su opisana 1896 godine (Mar­ cuse) i 1901 godine (Becquerel). Tokom sled,2cih decenija, zbog sve šire primene jonizujucih zračenja pojam radiodermita je postao posebna dermatološka kate­ gorija. Frikazivana su akutna i hronična, akcidentalna, terapijska i profosionalna oštecenja kože. U našoj zemlji slučaj,2ve radijacionih oštecenja kože iznosili su: Karajovic, Kilibarda, Perišic, Savicevic i Flajšhaker. Koža, po svome položaju i kao reproduktivno tkivo sa izraženim metaboliz­ mom spada medju radiosenzibilna tkiva. Njena osetljivost je nešto slabij,2 izra­ žena od hemopoetskog, germinativnog tkiva i intestinalnog epitela. Prividno i-z:­ gleda da je koža osetljivija od hemopoetskog tkiva zbog vidljivosti lokalnih poremecaja i zbog kompenzatorne aktivnosti neoštecenog dela hemopoetskog sistema. Nocivno dejstvo, ograničeno na kožu i njene derivate, imaju uglavnorn slabo prodorna zračenja: beta 62stice, meki X zraci i katodni zraci. Pod uticajem zračenja u celijama epiderma i derma dolazi od brojnih joni-• zacija. Zavisno od mesta odigravanja jonizacija (jedro ili plazma) promene mogu da budu teže ili lakše. Osnovni proces je inhibicija fermentnog sistema ribo­ nukleaza - d2zoksiribonukleaza, što dovodi do poremecaja sinteze r-iconuklein­ ske kiseline čija je posledica prestanak mitotične aktivnosti. Javlja se ošte62nje bazalnog sloja i smanjenje broja slojeva epiderma uopšte. Pored dejstva jonizu­ jucih zračenja na same celije za etiopatogenezu radiodermita je značajno ošte­ fonje r_egionarnih krvnih sudova i vezivnog tkiva. Najviše su pogodjeni sudovi sa dosta endotela koji prolif-2riše ili atrofiš,2. Javljaju se obliteracije. Promene na krvnim sudovima uslovljavaju stvaranje teleangiektazija. Kolagena i elastična vlakna bubre, debljaju i srastaju, što dovodi do terminalne skleroze. U izvesnim slučajevima javlja se restitucija lezija koja je najbrža posle beta i gama ozračivanja, sporija nakon zračenja X zracima, a najsporija u lezija iza­ ,:vanih neutronskim zračenjem. Regeneracija se obavlja putem urastanja epi·­ tela sa strar:,2. Katkada, epit,21 koji proliferiše postaje invazivan što je osnova malignizacije procesa. Kao i uvek. važno j2 istaci proces kumulacije biološkog efekta zračenja. Takodje je značajan i period latendje koji po nekim autorima može da bude i 25 godim, (W. D. Norwood). Kliničkom slikom radijacionog epidermodermita dominiraju različiti stadi­ jumi i faze pogoršanja i poboljšanja stanja kože zavisno od vremena ekspozicije i primljene doze. U prvom stadijumu javljaju se hiperestezija, parastezija, suvoca kože pra62ne povr.2menim eritemom. Nešto kasnije dolazi do depilacije a hiper­ estezija se smenjuje smanjenjem i gubitkom površnog senzibiliteta ozračenih 109 regiona. Kroz nekoliko go::lina koža postaje suva, atrofično-sklerotična, zbrisanog crteža sa teleangiektazijama, sitnim bradavičastim hiperkeratotičnim eflorescen•­ cama i punktiformnim ulceracijama. Nokti bivaju krti, longitudinalno izbraz­ dani sa izraženim zanokticama, tako da daju sliku onihodistrofije i paronihije. U trecem stadijumu ovakva slika je izraženija, hiperkeratoza, skleroza i atrofija kože su jač'.,." istaknute, uk2racije su otkrivene i vece sa bedemastim ivicama i uzdignutim dnom iznad nivoa ostale kože, tako da imaju vulkanski izgled. Na njihovom dnu se vidi nekrotično i granulaciono tkivo. Pored površne anestezije javlja se hiperestezija koja ide do jakog bola. To je ustvari prekancerozni sta­ dijum jer se na mestima vecih ulceracija sa infiltrativnom bazom mogu javiti epitelioni. Opisani su i alergični fenomeni izazvani X zracima (Bray, Fugazola dr.), dok idiosinkrazija prema bilo kojoj vrsti jonizujuce energije ne postoji. Sopstveni materija] Tokom poskcdnjih 6 godina u Zavodu za radiološku zaštitu pri Institutu za medicinu rada SRS u više navrata je vršena sistematska medicinska kontrola osoblja koje je u republici profesionalno izlaženo dejstvu jonizujuceg zračenja. Ovakvom sistematskom kontrolam, ukljucujuci i dermatološki pregled, bili su obuhvaceni rentgenološka služba u medicini, stomatologiji i industriji, primem, radijuma i izotopa u medicinske, naučne i industrijske svrhe (defektoskopija), lstraživanje i dobijanje uranske rude, tehnologija s,2paracije urana i ostalo. Osim ovoga, ambulantski a i na kliničkom od,2ljenu ispitivani su i lečeni slučajevi profesionalnog oštecenja kože jonizujucim zračenjem. Dermatološki je bilo obradjeno 331 medicinski službenik koji radi sa ren::1genom i radijumorn, 352 rudara i radnika iz uranijumskog rudnika, 4;33 tehnologa i geologa zaposlenih na otkrivanju, ispitivanju i laboratorijskom dobij,mju čistog uranijuma. Ovim ispitivanjem bio je obuhvacen i manji broj osoba koje rade na industrijskoj rendgenologiji i izotopskoj defektoskopiji kao i u laboratorijama za primenu izotopa. Komparativnom analizom obradjenih slučaj-2va profesionalnog hroničnog radijacionog epidermodermita došlo se je do zaključka da se ovo oštecenj,2 javlj3 daleko češce i u težoj formi u medicinskih radnika nego u ostalih. Najveci broj radiodermita nadjen je kod radijumterapeuta: u lekara 75 ° o, u srednjeg osoblja 80 %. Na drugam mestu po učestanosti pojave ovog oštecenja nalazi se rad sa 1·endgen aparatima pretežno u dijagnostičke svrhe. NajviE•2 radijacionih ošte62nja nadjeno je kod ftiziologa i hirurga koji obavljaju ekstrakcije, repozicije i orto­ pedske intervencije kod rendgena - 24,5 ° ·o. Kod rendgenologa radiodermit j,� zabeležen u 20 % slučajeva. Broj od 25,7 o:o oštecenja kože u rendgen tehničara treba prin1iti sa re2:,2rvom, jer j,2 u njih nemoguce razlučiti dejstvo hemikalija prilikam fiksiranja i razvijanja filmova od dejstva X i gama zračenja na kožu. Posebno treba istaci radiodermit prstiju ruku, stomatologa - 77,7 ° 0 pregledanih, koji je uslovljen pridržavanjem zubarskih filmova. Nadjeni radiodermiti kod me­ dicinskog osoblja bili su lokalizovani uglavnom na prstima ruku, šakama i pod­ lakticama. Promene na noktima su uvek bile klasično opisanog izgleda. U dva slučaja nadjen je rendgen dermatit na stopalima i potkolenican1a, a jednom u spoljašnjem butnom predelu. Na grudima nisu nalaž,2ne pramene. Vecina sluča­ jeva bilo je lakšeg I i II stepena, dok je u 9 osoba registrovan radiodermit III stepena sa ve:':im, infiltrisanim ulceracijama. Jedan od ovih težih slučajeva je 110 T�� ,.....-""'.�;�- " . .0 � --· "' ... ,� -�., j . ....... -= • Sl. 1 .,.,;.. ---..n--••"'--• �illl:l!UI t • ��-- Sl. 2 v,ec u dva maha pokazao malignu alteraciju pojavom epitelioma na prstima ruku, a u 2 slučaja nadjeno je zadebljanje falangealnog periosta u smislu periosti1.a ispod kožnih lezija. Kod trojice rendgenologa vidjene su al,ergične pramene u vidu eritema i urtikarije za vreme rada sa rendgenom i neposredno posle njega. Prilikam pregleda rudara i radnika rudnika urana radiodermit nadjen u 1 ,3 ° o slučajeva. U svim slučjevirna bile su u pitanju pramene na prstima, šakarn::, i podlakticama. U 39 °lo radnika nadjene su kožne pramene koje se rnogu objasniti dejstvom fizičkih faktora i mineralne prašine zbog nenoš-enja rukavica, a za koje re ne može sa sigurnošcu reci da su uslovljene jonizujucim zračenjem. Nadjene prome:-i.e pripadaju najviše starosnoj grupi od 30 do 39 godina sa stažom od 10 do 14 godina. Ispitujuci 438 geologa i tehnologa koji rade na istražfoanju i separaciji urana na terenu i u laboratorijama nismo našli nijedan slučaj radijacionog epidermo­ dermita. Profesionalni radiodermit takodje nije nadjen ni u radnika koji rade na industrijskim d-efektoskopima niti u osoblja iz laboratorija• za primenu izotopa. Tokom rada na ovom problemu došli smo do zaključka da je daktiloskopija vrlo važan dijagnostički pomažuci element koji paralelno prati intenzitet lezija i koji se menja upor,2dno sa radnim stažom i intenzitetam ekspozicije (sl. l. i 2.). Kazub:tika U okvirima kazuistike bice prikazana 4 slučaja radijacionog epidermoder­ mita koji su karakteristični za različite stadijume ovog oštecenja. Sl u č a j l. N. N., zubna tehničarka, stara 27 godina sa trogodišnjim radnim stažom. Cesto je vršila snimanje zuba, a samo povremeno pridržavala prstima film. 111 Menjala je prste prilikom držanja. Tokom trece godin-2 rada primetUa je da joj oba kažiprsta i palca trnu i da je peckaju na vrhovima. Prilikom vadjenja lične karte rečeno joj je da joj otisci prstiju nisu u redu. Tada se je s.etila ranijih tegoba i obratila Zavodu za radiološku zaštitu. Objektivni nalaz: oba kažiprsta i palca pokazivali su lakše crvenilo sa zanokticama. Na istim prstima kofa je bila m,što tanja i osetljivija na fini dodir. Promene su shvacene kao radiodermit prvog stepena. Dat je savet o higijensko zaštitnim merama, a lokalno je apliciran ung. Synopeni. Tokom sl-edecih dveju godina promene ne samo da se nisu pogoršale nego su se i povukl,2. S 1 u č a j 2. N. N., lekar hirurg, traumatolog, star 37 godina. Vec osam godina vrši eks­ trakcije stranih tela i repozicije pod ekranom. Nakon 2 godine takvog rada pri­ metio crvenilo prstiju i šaka praceno parastezijama i povremenim bolovima u vidu pečenja, medjutim sa radom je nastavio i dalje. Kasnije su nokti postali uzdužno izbrazdani sa zanokticama, dlake su počele da otpadaju na distalnim falangama prstiju, a koža je postala tanja, zategnuta sa teleangiektazijama. Ob-:­ jektivni nalaz: onihodistrofija, paronihije, erit-2m, depilacija, hip2rpig'inentacija, skleratrofija lakšeg stepena sa teleangiektazijama i početnom mestimičnom bol­ nom hiperk-eratozom uglavnom na dvema distalnim falangama prstiju. Slučaj je shvacen kao hronični profesionalni radiodermit drugog stepena (sl. 3). S 1 u č a .i 3. N. N., bolničar radiološkog instituta, star 64 godine. 26 godina je radio na pravljenju mulaža, na kiri punkturama i previjanju bolesnika sa apliciranim radijumom. Posle 16 godina rada primetio opadanje dlaka na prstima i šakama. Koža se istanjila, počela da se bora, a na jagodicama prstiju javilo se crvenilo sa proširenim krvnim žilicama. Nokti su izgubili sjaj i postali krti. Posl,2 23 go­ dine rada poč-ele su da se javljaju orožale bradavičice i da se otvaraju ranice. Sve ovo bilo je praceno gubitkom finog površnog senzibiliteta i bolovima u vidu žarenja. Objektivno su nadjeni: skleratrofija, eritem, teleangiektazije, tačkaste hiperkeratoze i ulceracije do 0,3 cm. u prečniku. Na noktima je bila izražena distrofija sa izraženim zanokticama i lomljivošcu. Dg: Radiodermitis chr. proffe­ sionalis gradus III (sl. 4). S 1 u č aj 4. N. N. Medicinski tehničar, star 59 godina. Od 1937 godin2 kao radijum mani­ pulant na čuvanju i izdavanju radijuma, asistenciji pri kiri punkturama i prav­ ljenju mulaža. Nakon 12 godina primetio je prve znake lakšeg radiod-ermita. lVIedjutim nastavio je da radi. Posle 17 godina rada bol se pojačao u oštecenim regionima do osecanja intenzivnog paljenja. Nakon 20 godina rada javljaju se ulceracije na svim prstima, a najviše na desnom palcu i kažiprstu. Ulceracija na desnom palcu postaje sve veca i dublja sa infiltrisanom bazom i jako bolna. Rendgenografski je utvrdjena destrukcija krajnje falange d,2snog palca. 1956 godine amputiran je prst, a patohistološki je ustanovljen epithelioma spinocellu­ Jare. Oscilometrijski ispitivanjem utvrdjeno je lako sniženje amplituda arterija donje trecine podlaktice, a pošto su promene u smislu radiodermita III stepen:c1 i dalje postojale bolesnik je tretiran Acetyl-cholinom, Depot padutinom, Pant,2zin­ Hyderginom (PH 203), vitaminima, vitaminskim i antialergijskim mastima. To­ kom ovakvog osmogodišnjeg lečenja dolazilo je do potoljšanja objektivnog stanja i smanjenja tegoba sa povr-2menim egzacerbacijama procesa. Krajem 1963 godine, 112 Sl. 3 Sl. ,1 27 godina od početka i 10 godina od prestanka rada javila se nova ulceracija na drugoj falangi levog domalog prsta, veličine jednog santimetra, sa bedemastim ivicama i tvrdo infiltrovanom bazam odignuta od nivoa ostale kože sa nekro-­ tičnim tkivom na dnu. Intenzivnim davanjem PH 203, Teracortryla, epitelizira­ jucih sredstava, ulceracija se nešto smanjila, a zapaljiva komponenta je nestala. l\'Iedjutim, zbog sličnosti sa promenama na amputiranom palcu i sumnje na razvoj novog epitelioma bolesniku je pre mes•ec dana savetovana amputacija i ovog prsta, na koju se on još nije odlučio. Nešto pre ove pojave u gornjoj trecini spoljne strane desnog buta javila se takodje veca suva ulceracija skiroznog iz­ gleda bez bedemaste ivio2 i infiltrisanog dna. Njena lokalizacija odgovara visini kasete u kojoj je bolesnik nosio radijum po odeljenjima svoga Instituta i klini­ kama Medicinskog fakulteta. I u ovom slučaju je jasno da s-e radi o hroničnom profesionalnom radiodermitu treceg stepena koji je malignizirao i doveo do po­ jave multicentričnih nemetastatičnih epitelioma. LITERATURA l. Gougernt H. ct Carteaud A.: Dermatose professionnelles, str. 132-135, Maloine, Paris, 1952 g. 2. Djuričič I. i sar.: Medicina rada, str. 608-(H0, Medicinska knjiga, Beograd Zagreb, 1958 g. 3. Karajovič D., Perišič S., Kilibarda M.: Prnfesionalni radiodermiti kod manipulanata radijumom, Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, Vol. 9, str. 201-205, Zagreb, 1958. 4. Karajovič D. i sar.: Analiza zdravstvenog stanja u rudniku uranijuma u Jugoslaviji; Radiological health and safety in mining and milling of nuclear materials, Vol. II, str. 385-397, International Atomic Energy Agency Vienna, 1963 g. 5. Karajo\'ič D. i sar.: Hrnnična oštečenja pri radu sa radijumom i rendgen aparatima, Zbornik radova IV Kongresa radiologa FNRJ, Skopje 1961 g., str. 309-316. G. Kilibarda M., Perišič S.: Pojava profesionalnog radiodermita kod lekara posle ra­ dioskopije, ekstrakcije stranog tela i repozicije kod rendgena, Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, Vol. 9, str. 365-371, Zagreb, 1958 g. 7. Perišič S.: Rendgensko oštecenje u dermatologiji, Vojno sanitetski pregled br. 15: 6 str. 441-451, Beograd, 1958 g. 8 113 8. Schwartz L., Tulipan L., Birmingham J.: Occupational diseases of the skin, Lea and Febiger, Philadelphia, 1956 g. ZAKLJUCCI U okvirima kazuistike izneta su četiri slučaja najtipičnija za pojedine stadijume radiodermita i za izvesne vrste ekspozicije. Za sve slučajeve karakteristično je da su radili bez ikakve zaštite. Posebno je upadljiva činjenica da se pri radu sa radijumom češče javljaju radiodermiti (80 i 75 °!o) i da je njihova slika občino teža. Medjutim, i ako redje (20-24,5 %) nalazili smo ova oštečenja i kod rendgenologa. Povremeno su ova ošte­ cenja bila izrazito tešlrn sa tendencijom maligne alteracije (slučaj rendgentehničara). Treba istači da daktiloskopska slika prati radijaciona oštečenja, kao i da se može poremetiti i pre pojave manifestnih radiodermita, što je značajno za objektivi­ zaciju rane dijagnostike. U ostalih profesija koje su izložene dejstvu jonizujučih zračenja do oštečenja kože dolazi redje (kod rudara uranskog rudnika samo 1,3 °!o). U osoblja zaposlenog na laboratorijskim analizama i separaciji urana, na primeni izotopa i na industrijsko.i defektoskopiji hronični radiodermiti nisu nadjeni. Najduži latentni period za pojedine ulceracije u našim slučajevima bio je 27 godina. Najstariji slučajevi oštečenja i malignizacija registrovani su uglavnom kod starijeg, priučenog osoblja koje je počelo da radi sa izvorima zračenja tokom treče i četvrte decenije ovog veka. Kod mladjih osoba koje rade poslednjih 10 godina radiodermit je slabije i redje izražen. Ovo smanjenje oštečenja po broju i stepenu može se objasniti boljim poznavanjem prirode jonizujučih zračenja radiobiologijc boljom zaštitom na radu. U slučajevima nadjenog radiodermita II i III stepena vršene su prekvalifikacije i penzionisanja uz intenzivnu terapiju vazodilatancijama, epitelizujučim sredstvima. antialergicima i antihistaminicima uz polivitaminsku terapiju, što je u više slučajeva dovelo do zaustavljanja procesa i poboljšanja stanja kože. Definitivna prognoza se ipak ne može dati pošto period poboljšanja u četiri slučaja traje tek tri gocline. SUMMARY Ai'ter a short survey of the mechanism, pathophysiology and clinical characte­ l"istics of radioepidermitis which affects people working with sources of ionizing l'adiation the 6-years experience in the Department of Racliation Protection in the Clinic for preventing professional diseases has been presented. These observations are the result of periodical control examinations of the persons (in the Socialistic Republic of Serbia) who have been exposed to the effect of ionizing radiation. Among other clinical examinations and biochemical and haematological ana­ l_vsis, the dermatological status has been followed up in 331 medica! people engaged in X-ray and radium, 352 miners and other workers in the uranium mine, 438 per­ sons occupied with the discovering ancl processing of uranium, and some dozens of persons in the industrial rentgenology and defectoscopy, and in the isotope laboratories. Our experience showed that occupational radioepidermitis was more frequent i.n medica! workers than in others, the most frequent in raclium manipulators (75 till 80 °!o of the examined), phtysiologists (24,5 0/0 ) and rentgenologists (20 °;0). Raclioder­ mitis appearecl nearly always on the arm - fingers, hands ancl forearms. During some years of medica! examinations of miners and other workers in the uranium mine, 1,3 °_10 of radioclermitis has been established but no cases of epicl:"r­ modermitis has been found in geologists, technologists, technicians and other p2rsons engaged in research work and in the separation of uranium. The same was found in workers employed in the industrial clefectoscopy, ancl in people working in raclio­ isotope laboratories. Four cases of raclioclermatitis (in a dental technician, surgeon, ancl 2 racliurn rnanipulators) have been presented, being most characteristic for the different stages of these lesions, including the final stage, i. e. cancerisation. The necessity and experience, in connection with the prequalification ancl esti­ rnation of invalidity ancl the therapeutic procedure with the cases of radiodermitis in the II. and III. stage as well, have been pointed out. 114 ZUSAMMENFASSUNG Die Verfasser beschreiben 4 typische Fii.lle der einzelnen Stadien des »Radioder­ rnitis« bei Fii.llen die einer gewissen Dosis von ionisierenden Strahlen ausgesetzt wurden. Besonders auffallig ist die Tatsache. dass bei der Arbeit mit Radium die Er­ scheinung des Radiodermits viel hii.ufigei· ist (80 und 75 °. 0), als bei der Arbeit mit Ri:intgenstrahlen (20-24,5 °. 0). Diese Beschii.digungen sind manchmal sehr schwer und zeigen die Tendenz einer malignen Anderung (der Fall des Ri:intgentechnikers). Man muss betonen, dass diese Bestrahlugsschii.digungen auch von einem bestimm­ ten daktiloskopischen Bilde begleitet werden. Diese daktiloskopisch feststellbare Verii.nderungen kann man schon sehen bevor die Zeichen eines Radiodermits mani­ fest werden, ·was far die Fri.ihdiagnose besonders wichtig ist. Bei anderen Berufen, bei welchen einzelne Personen dem Einfluss der ionisierenden Strahlen ausgesetzt sind, kommt es nicht so oft zur Schii.digung des Haut durch X-Strahlen (bei Knappen in Urnnbergwerken nur 1,3 11/0). Bei den Personen, die mit den Laboratoriumsanalysen und Erwerben des Urans, weiter mit den Isotopenapplikationen oder mit den indu­ c;triellen Defektoskopien beschii.ftigt sind, wurde die chronische Radiodermitis n.icht bemerkt. Die langste latente Periode fi.ir einzelne Ulzera unter unseren Fii.llen ,var 27 Jahre. Die ii.ltesten Fii.lle der Beschii.digungen und malignen Anderungen wurden mei­ stens beim iilteren medizinischen Personal registriert. Bei den ji.ingeren Personen, clie erst seit 10 Jahren bei den Strahlenquellen arbeiten, erscheint Radiodermitis sehr 5elten und auch in viel leichterer Form. Diese quantitative uncl qualitative Reduktion der Strahlenschii.digungen in letzter Zeit ist durch bessere Kentnisse auf dem Gebiete der Radiobiologie und durch bessere Strahlenschutzmassnahmen erklii.rbar. Bei clen Personen mit festgestelltem Radiodermitis des II oder III Stadiums wurde E'ine be1·ufliche Umschulung oder vorlii.ufige Pensionierung m.it gleichzeitiger inten­ siven Therapie der Verletzungen durchgefi.ihrt, was in mehreren Fii.llen zu der Ein­ stellung oder Besserung des Prozesses fi.ihrte. Die definitive Prognose kann man noch nicht geben, weil die Zeit der Besserung noch nicht lii.nger als 3 Jahre dauert. RESUME Dans la casuistique on presente seulement ne que 4 cas les plus typiques pour les etats isoles de radioclermites et pour les certains series d'expositions. Pour tout les cas est caracteristique qu'on a travaille sans protection. Notement est bien evident, que chez le traitement avec le radium les radioder­ rnitcs (B0-75 ° 0) se renclent assez souvent, et leur image est habituellement grave. Tanclis que cette lesion est plus rare (20-24 °/0) chez radiologues. De temps en temps cettes lesions sont expressement graves avec la tendance d'alteration maligne (le cas de radiologe-techniciens). Il faut accentuer que l'image daktiloscopique accompagne les lesions du radiation et qu'il se peut modifier par devant de phenomene des radiodermites manifestes, ce ci est important pour la diagnostic precoce. Chez les autres professions, qui sont exposees aux irracliations ionisantes, les lesions de la peau sont bien rares. (Chez les mineurs dans mines d'uran seulement 1.3 ° 0.) Chez les personnes qui sont occupees chez les analyses laboratoires, chez les isotopes et chez la clefectoscopie industrielle les radiodermites chroniques ne sont pas trouves. La plus latente period pour l'ulceration isole chez nos cas est 27 annees. Les cas les plus vieux des lesions et malignisations en principe sont registree� chez les vieux personnels pas qualifies en travaillants chez les origines d'irradiation. Chez les jeunes personnes qui travaillent les dernieres 10 annees, radiodermite cst rarement exprime et bien faible. Cette deminuation des lesions ont peut expliquer avec la meilleure reconnais­ sance de la nature d'irradiation ionisante de la radiobiologie et de la protection. En cas des radiodermites II et III degre on a fait les prequalificationes et les mises en retraite. Simultane on a commence d'appliquer la therapie intensive cor­ respondante. La prognose definitive on ne peut pas donner, car la periode cl'amelio­ rntion chez quatre cas est trop courte. Doc. dr. Kilibarda, M. Institut za medicinu rada Beograd 115 MOGUčNOSTI BRZE DEKONTAMINACIJE KOŽE KONTAMINIRANE NEKIM NAJČEŠČE UPOTREBLJAVANIM RADIONUKLIDIMA U MEDICINI Penclic B., Milivojevic K. i Stojanovic D. HRONIČNI RADIJACIONI SINDROM Trajkov:c M, Penclic B., Djukic Z. i Tomin V. ,:: * * 116 OPCI PROBLEm IZ PROŠLOSTI NAŠE RADIOLOGIJE OSVRT NA DOSADAŠNJE KONGRESE Dimitrijevic, D. DK 615.849 (091) (497.1) »1905/1965« Naša domaca radiologija je preko šest d,2cenija stara, pa prema torne, ilm1 i svoju sopstvenu prošlost. Opisivanje ove prošlosti spada u domen istorije me­ dicine, koja se, pak, kao posebna medicinska grana nalazi sada u punom za­ mahu, tako da ako prelistavamo koji bilo broj jednoga od naših domacih časo­ pisa, vrlo često cemo naici i na sadržaj mediko-istorijskog karaktera. Takodje, i živa stručna delatnost Sekcije za istoriju medicine Lekarskih društava pojedinih naših republika, a naročito delatnost Naučnog društva za istoriju zdravstv-2ne kulture Jugoslavije sa svojim 6-to mesečnim »Zbornicima« sa Naučnih sastanka i svojim časopisima medjunarodnog značaja »Acta historica medicinae, phar­ m.aciae, v,2terinae«, jesu očiti dokaz ovoga procvata istorije medicine u našoj zemlji. Kod ovakvog stanja stvari sa istorijom medicine uopšte, došlo je vreme da se zapitamo šta se je dosada uradilo na opisivanju prošlosti, ili, bolje r-2ci istori­ jata razvoja naše domace radiologije. - U ovom smislu u mogucnosti smo d2 danas pred ovaj forum izložimo sled-ece podatke: Još marta 1956. godine dobili smo separat rada »Počeci dijagnostike rent­ genologije u Hrvatskoj« od njegovog autora Ferda Petrovčica. Ovaj rad obiluje podacima o pionirskom radu na polju rendgen-dijagnostike i o tehničkom razvoju ove medicinske grane u Hrvatskoj. Rad sadrži brojne l::ibliografske podatke, kao i impozantnu listu prominentnih pregalaca iz pionirskog doba rendgenologije od kojih je autor uspeo dobiti podatke za svoj rad. Sledeci hronološkim redom, pomenucemo i naš rad »Pionirsko doba rent­ genologije u Srbiji«, koji je našao mesta u Zborniku radova IV Kongresa radio­ loga FNRJ u Skopju. Dve godine kasnije, prof,2sor Hebein iz Ljubljane, izložio je, posle 37. godiš­ njeg službovanja, svoja secanja u jednom rukopisu pod naslovom »Ustanovitev in razvoj Rentgenološkega inštituta Kliničnih bolnic v Ljubljani«, koji ustvari sadrži i obilje istoriografskih podataka iz rendgenologije i radijumterapije za čitavu Sloveniju, tako da ce buduci istoričari ovih dveju medicinskih disciplina imati u ovom rndu Hebeina bogatu riznicu i neiscrpan izvor podataka od osobite vrd 1 do 2 sata. Obrada filmova vrši se isključivo automatski. Na cijelom putu nisam naišao ni na jednu »tamnu komoru« klasičnog tipa, koja bi služila u dnevnom pogonu. Cijeli postupak skracen je na 6-7 minuta uključivši razvijanje, fiksiranje, pran.ie i sušenje filma. Vecina aparata obraduje filmove svih formata i rolfilm, dok za raz­ vijanje kino-filma postoje posebni automati. Uz kapacitet obrade 350 filmova na sat veci instituti posjeduju 2-3 takova aparata. Ušteda vremena i osoblja je dakako golema. Za brzu orijentaciju b položaju igle ili katetera u krvnoj žili, o rasporedu zraka u početku insuflaci.ie kod pneumoencefalografije, ili o položaju elektrode kod stereo­ taksije, mnogo se upotrebljava polaroidni postupak, koji daje snimku u pozitivu 7.a ciglih 10 sekunda. Bio sam iznenaden i, priznajem, revoltiran, kada sam prvi put vidio, rla se ka­ teteri, igle, štrcaljke od plastične mase, dapače i cijeli sistemi za infuziju nakon upott-ebe naprosto bacaju u smece. Rastumačili su mi da je statistički dokazano, da jedno oboljenje od virusnog hepatitisa stoji više nego materija! bačen u toku jednog mjeseca, a osim toga da se na taj način stimulira proizvodnja. Ako računamo da bolno-opskrbni dan na američkim klinikama stoji $ 30-50 a i više, gotovo smo skloni da povjerujemo u ispravnost statističldh dokaza. Na kraju moram istaknuti da sam u toku boravka u USA bio vrlo srdačno primljen od američkih kolega. Sudjelovao sam na organizacionim sastancima insti-­ tuta (uz neizbježive sendviče i crnu kavu), stručnim sastancima sekcija (uz obaveznu zajedničku večeru u polovini programa, koji traje 3-4 sata), radiološko-kliničkim kon!'erencama i nastavnim savjetovanjima kateclara. Stavljene su mi na dispoziciju stručne i naučne filmoteke, omogucen rad u bibliotekama (otvorenim od 8 do 24 h!) i osiguran uvid u rutinski i naučno-istraživalački rad. Naišao sam na živ interes za našu zemlju i našu radiologiju, te možemo očel * Mleko u prahu. U ostalim primerima sveže mleko. Sadržaj Sr-90 u siru u pc/gr Ca* Minimalne i maksimalne vrednosti. KOBARID BOHINJSKA BISTRICA 1962. 1963. 1964. 19,5-45,5 16,2-41,9 45,1-119,5 39,9-114,0 66,7-139,9 80,6-98,9 * Uzorci trapista ili ementalskog sira sadrže od 8 do 10 gr Ca po kilogramu sira. Celokupna dečja hrana. V odgojno zaštitnoj ustanovi u Ljubljani uzima se dnevno počevši od januara 1964. celodnevni obrok hrane koji konsumira dete u uzrastu od jedne do dve godine. U prosečnom 14-dnevnom uzorku celokupne hrane odredujemo kvantitativno sadržinu Sr-90 i kalcija. Hrana dece je sastav]jena od sirovina nabav­ i jenih na lokalnom tržištu, kao što su kruh, testenine proizvodi, voce i povrce, meso, mleko i jaja. Dnevni uzorci hrane po količini su jednaki stvarno konsumiranim. Iz rezultata merenja vidi se da je kod eksperimentalne grupe dece prosečna dnevna količina hrane 1964. godine iznosila 1,1 kg. U toj količini sadržano je prosečno 0,64 gr kalcija i 26,2 pc Sr-90. Prosečna godišnja količina Sr-90 po gramu kalcija u 149 Sadržaj Sr-90 u ljudskim kostima. Godina Kraj Vrsta kostiju Spol Starost pc,'gr Ca 1964. Ljubljana Ljubljana Ljubljana Novo mesto Rogaška Slatina Celje Sečovlje Mengeš kostur kostur kostur femur femur femur femur femur ženski ženski ženski ženski ženski ženski ženski ženski mrtvorodena 2 dana 16 dana 4 mes. 2 god. 3 mes. '.26 god. 27 god. 52 god. 3,78 5,19 5,39 9,82 16,20 4,80 0,96 0,96 femur femur femur femur femur femur femur femur muški muški muški muški muški muški muški muški :3 n1es. 1965. Ljubljana Majšperk Grosuplje Žiri Kranj Mengeš Ljubl:fana Železniki 3,5 god. 4 god. G god. 11 god. 16 god. 25 god. 34 god. 5,13 7,48 1,78 11,50 6,19 2,10 2,65 0,75 hrani iznosi 40,1 pc, što znači da je za faktor 1,1 veca od one koju nalazimo u ljub­ ljanskom mleku za godinu 1964 (36,9 pc Sr-90, gr Ca). Ta merenja se nastavljaju i u godini 1965. Ljudske kosti. Godine 1964. počeli smo s merenjima sadržine Sr-90 u ljudskim kostima. Uzorci se uzimaju u ljubljanskoj bolnici. Podaci za umrle u toku poslednjih dveju godina prikazani su u tabeli 3. Pored navedenog, Zavod vec niz godina vrši merenja Sr-90 i u fall-outu, na zemlji, travi, vocu i povrcu, tako da smo u stanju pratiti kretanje tog radioizotopa u životnoj sredini za područje SR Slovenije i oceniti apsorbiranu dozu zračenja koju prima stanovništvo Slovenije na račun Sr-90. Podrobni rezultati merenja radioaktivnosti životnc" sredine prikazani su u izve­ štajima Zavoda Republičkom sekretarijatu za zdravstvo u Ljubljani i Upravi za ci­ vilnu zaštitu u Beogradu, koji finansiraju ovu delatnost. B. Hočevar 150 PUIKAZI KNJIGA llEl'EllA'fl Luigi Turano i saradnici: TRATTATO DI RADIODIAGNOSTICA, I deo Knjiga I: Osnove rendgenslte dijagnostike, Respiratorni aparat, 612 stranica, 410 slika Knjiga II: Medijastinun1 i srce, Angiografija, 503 stranice, 419 slika Unione Tipografico-Editrice Torinese, Torino 1965. Cena za jednu knjigu 30 000 lira. Več na izložbi knjiga prilikom XI Internacionalnog kongresa radiologa u Rimu pobudio je opštu pažnju ovaj reprezentativni udžbenik talijanske radiološli:e škole pod vodstvom L. Turana. U uvodnom poglavlju: Osnovni koncepti o »radiološkoj me­ todi« L. Turano, naslednik čuvenog pionira talijanske radiologije A. Busija, izlaže poglede svoje škole na kliničku radiodijagnostiku. U njemu sažeta iskustva dugogodiš­ nje kliničke i pedagoške prakse ukazuju i na intencije udžbenika, koje on u svakom pogledu ispunjuje. Na 127 stranica prve knjige C. Biagini iscrpno i sistematično obraduje osnove rendgenske fizike. Tekst dopunjuju brižljivo izabrane skice, tabele i slike. Sledi poglavlje o opštim principima radiološke tehnike, koje su napisali G. Gian­ nardi i S. Squillaci, a prvi deo zaključuje poglavlje o kontrastnim sredstvima iz pera L. Ciarpaglinija. U drugom delu, koji zauzima preostalih 420 stranica prve knjige, obraden je respiratorni aparat: larinks (G. Scarpa), traheja, bronhi i pluča (L. Turano), pleura (L. Pigorini) i dijafragma (G. Fusi). Vrednost sistematično i koncizno izloženog teksta clopunjuju odlične reprodukcije reprezentativno izabranih primera. U drugoj knjizi je prvo poglavlje o medijastinumu obradio G. De Giuli, a poglav1,ie o srcu i velikim žilama, koje zauzima 230 bogato ilustrovanih stranica, P. Gambac­ cini. U njemu je na didaktički vrlo spretan način obradena metodika pregleda, rend­ genska anatomija srca i velikih žila, te dijagnostika urodenih i stečenih srčanih mana i ostalih bolesti srca. Poglavlje o angiografiji, koje zaključuje drugu knjigu, obuhvata arteriografiju (abdominalnu, perifernu i pneumoarteriografiju), flebografiju i splenoportografiju autora G. Gianardija i R. De Dominicisa. Svako poglavlje zaključuje potpun spisak autora koji se u njemu citiraju. Kvalitetu udžbenika sa svoje strane doprinosi i tehnička izrada knjiga. Trattato di Radiodiagnostica L. Turana spada u red velikih udžbenika radiodiag­ nostike i zbog toga zaslužuje svoje mesto u svakoj stručnoj biblioteci. S. Hernja, I. Ob1·ez, Ljubljana Z. Merkaš i M. Perovic: OSNOVI RADIOLOGIJE Medicinska knjiga, Beograd - Zagreb, 1965, str. 345 Izašlo je drugo dopunjeno i preradeno izdanje udžbenika OSNOVI RADIOLOGIJE autora Z. Merkaša i M. Peroviča. Prvo izdanje iz godine 1956. rasproclato je. Tako ovo drugo izdanje svecloči da su potrebe za ovakvom knjigom kod nas velike, a u isto vreme ono je i dokaz njezinog kvaliteta. 151 Autori ne navode za koji profil zdravstvenog radnika je pisan ovaj udžbenik, i samo na prvoj stranici knjige stoji odobrenje Saveza za školstvo NRS za upotrebu u srednjim medicinskim školama. Obujam materije ipak dokazuje da ovaj udžbenik mogu korisno upotrebljavati svi studenti i zdravstveni radnici koji žele nešto više saznati o mogucnostima i načinu upotrebe različitih vrsta jonizantnog zračenja u dijagnostici i terapiji. Prvo poglavlje ukratko prikazuje osnove atomske fizike, drugo osnove elektriciteta, a trece fiziku rendgenskih zraka. U četvrtom poglavlju je obradena rendgenska apa­ ratura. Sledecih 9 poglavlja posveceno je rendgenskoj dijagnostici. Kod uporedivanja sa prijašnjim izdanjem odmah se vidi da je materija dijag­ nostike drukčije rasporedena, a po obimu za 60 stranica opširnija. Raspored materije Je bolji i pregledni.ji. Do povecanja obujma knjige došlo je zbog prikaza nove aparature i novih me­ toda dijagnostike koje su se razvile u vremenu prošlom od prvog izdanja. Povecani opseg i novi raspored doprinose kvaliteti knjige i njezinoj aktualnosti. Pored klasičnih aparatura i metoda pretrage prikazuju autori i najmodernija a iskustva u liječenju melanoma lrnže - Lopatnikova z. F.: značaj intrakavitarne zračne terapije kod izvesnih malignih obolenja - Maričic Z. i sar.: Polm;jena u telelrnbaltsl