SR PSK A ŠTA M PA O SLO V E N AČKIM UM ETNICIM A O D 1904 D O 1912 G O D IN E Dr. Katarina Ambrožič, Beograd Počeci jugoslovenske moderne umetnosti vrlo su malo proučavani kod nas. Osim pri godnih ih eseističkih tekstova jedva da ima pokušaja radova sa večini, naučnim am bicijam a. M edutim je to vreme prvih pet- naest godina našeg veka i borbeno po duhu, i bogato po rezultatim a, i istoriski od izvanredne važnosti jer koloriše, a često i objašnjava, dobar deo m arkantnih pojava koje se u našem likovnom životu i stvaranju jav ljaju sve do 1941 g. Za istoričare um etnosti ovo je zanim ljivo i zahvalno polje rada, pa je u toliko pre za žaljenje što se uopšte ne radi na uzajam nom prouča- vanju m aterijala koji se odnosi na likovni život naša, u to vreme, tri glavna k u ltu rn a centra: Beograda, Zagreba i Ljubljane. Bilo bi to ne- ophodno potrebno za p ristupanje svakoj ozbiljnijoj študiji koja se od­ nosi na početke naše Moderne, jer su napredni i najbolji um etnici počet- kom našega veka bili i svojim radom i shvatanjim a iskreno i duboko medusobno povezani. Kako je ovo prvi rad koji govori o beogradskim podacim a koji se odnose na slovenačke um etnike, tru d ila sam se da donesem što više naj- značajnijih citata koji u stvari svi im aju vrednost svedočanstava iz vre­ mena, te prem a tome mogu da posluže kao baza za dalja uzajam na pro- učavanja. * Početkom našeg veka bili su odnosi m edu slovenskim um etnicim a bliski i srdačni uprkos podele koju su stvarale državne granice. Po sa- čuvanoj korespondenciji i podacim a iz toga vremena, vidimo da su se um etnici godinam a pre postojanja Jugoslavije kao države, osecali zaista Jugoslovenima i trudili se da tu svoju zajednicu m anifestuju i na zajed- ničkom, um etničkom planu. R azvijajuci se uzajam nim posetam a, zajedničkim radom u pejzažu i kolektivnim izlaganjem , — ovi su kontakti m edu jugoslovenskim um et­ nicim a započeli još za studiskih dana u M iinchenu. Posebnu ulogu u tom zbližavanju odigrala je škola Slovenca Antona Ažbea koja je okupila znatan deo naših najm arkantnijih um etnika tog vremena. U secanju najstarijili srpskih slikara, Bete Vukanovic i Bore Stevanovič je još sveža uspom ena na »velikog Slovenca«, a m edu Vukanovičkinim upečatljivim k arik atu ram a zabeležen je i Ažbe sa svojom paletom (sl. 280). U svojim autobiografskim beleškam a M ilan M ilovanovič1 više p u ta pom inje Ažbea i njegovu školu, a m edu pism im a iz školskih dana N adežde Petrovič,2 sačuvano je i jedno puno oduševljenja, u kome je: »Ažbe — bog učitelja! i m ada: po spoljašnosti neugledan čovek, mali rastom i ružan, on je u mojim (Nadeždinim) očima na takvoj višini na kojoj je nekada bio Raffaelo.« I kasnije, sečajuči se svojih slovenačkih kolega iz vrem ena zajedničkih študija pisala je N adežda Petrovič, u okviru jedne svoje kritike: »Sečamo se Ažbeovog ateljea u M iinchenu, u Georgenstrasse, u kome su tri Slovenca: Jakopič, G rohar i Jam a, bili duša; visoki, snažni, m rki, obrasli gustim smedim bradam a, kosm ati, m rke m asti u licu, ozbilj- ni i čutljivi, posm atrali su kao sa kakve ogromne višine onaj šareni svet u ateljeu koji se bio stekao sa raznih strana sveta. P ravi Nojev kovčeg ili Vavilon — ljudi i žena, tipova i figura, jezika i rasa, koji je na razne načine i jezike ispoljavao osobine: rasne i nacionalne, svojih tem pera - m enata i karaktera. Slovenci uvek ozbiljni i tihi stajali su i radili za svojim nogarim a, crtajuči ogromne aktove; široko i snažno povlačili su ugljenom debelim kao detinja ruka; črtali i slikali naizmenice. Tiho i bez šum a pušili su ili medusobno očima se razgovarali ili dogovarali. Na znak jednoga, sva trojica bi savijali svoje radove i uklanjali se iz radionice i njenog večnog šuma. kroz koji se isto tako provlačio i sam profesor Ažbe. najm anji rastom. a dušoin i učiteljskim sposobnostima veliki Slovenac. U ateljeu su sva trojica uživala največe poštovanje sviju, a novači i novice su sa divljenjem posm atrali kolosalne sposobnosti i darovite crteže G rohara. Jakopiča i Jame. O ni su dolazili i radili bez odm ora,. . . u leto ih je nestajalo izvesno vreme s time da se u jesen opet vrate, uvek zajedno sa svojom večitom setom i zbiljom na licu. K ad je nastupilo vreme da se vrate u otadžbinu, napustili su Ažbeov atelje i u njega se više nisu vratili. U ateljeu se osetilo da Ažbe nem a više svoja tri čvrsta nacionalna stuba, sečalo se dugo na njih, pa se na jednom čulo da sva trojica žive u Škofjoj Loki. nedaleko od Ljubljane, verni i dalje jedan drugome«3. . . Osim ovih više inanje privatnih izjava, beležaka i prepiske, disku­ sija i srodnih shvatanja o novoj um etnosti, postojale su i zajedničke izložbe kojim a je štam pa u sva tri centra: Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, povremeno posvečivala po neku stranicu. N aravno da je u tome Srbija prednjačila, zahvaljujuči uslovima slobodne zemlje, a zbog toga je ra ­ zum ljivo i Beograd pretstavljao zajednički kulturni centar i podršku svim Slovenima van granica Srbije. Cesto su u štam pi izlazili osvrti samo m anifestaeionog karaktera, koji ne prelaze značaj podataka iz vremena. Ponekad su to m edutim , tekstovi koji donose kritički osvrt i ocenu na dela pojedinog um etnika i otuda su za našu noviju um etnost od prvorazredne višestruke vrednosti. U njim a se oseča stav vrem ena i ugled koji je u njem u uživao um etnik, kao i ocena javnog m ujenja. A kad je tekst iz pera stručnjaka kritičara kao što je bio Bogdan Popovič — - ili umet- Sl. 280. Beta Vukmanovič, Anton Ažbe, tuš nika i kolege — kao što je slučaj sa kritikam a N adežde Petrovič, — pret- stavlja to i vredne likovne analize o pojedinim , onda izlaganim delima. U ovom radu nas posebno zanim aju slovenački um etnici, odnosno oni najznačajniji podaci iz srpske savrem ene štam pe koji nam govore o ovim slikarim a, naročito o stavu tad a savrem ene kritike prem a delu onih slovenačkih um etnika koji su bili nosioci jedne nove, za jugoslo- venske narode revolucionarne koncepcije u likovnom stvaranju prve de- cenije XX veka. U okviru svečanosti koje su priredene povodom krunisanja, 8 sep­ tem bra 1904, I Jugoslovenska izložba bila je otvorena od 18 septem bra do 18 oktobra, u prostorijam a prvog sp rata Narodnog univerziteta. N a stogodišnjicu Prvog srpskog ustanka, u zemlji koja se još nije zvala Jugoslavija i čiji su narodi bili još adm inistrativno-politički raz­ dvojeni, ova izložba je bila koliko um etnička, toliko i politička m anife­ stacija. Za nas je ona bila prva uspešna afirm acija na pu tu ka kultur- noiii ujedinjenju, a inostranstvu je pokazala da postoji kom paktna k u l­ turna celina južnih Slovena. Obzirom na likovne pravce i tendencije koje je obuhvatala, izložba je bila vrlo široko koncipirana, a zam išljena kao m anifestacija kulturnog jedinstva južnih Slovena, obuhvatala je dela Srba, H rvata, Slovenaca i Bugara. U vezi p riprem a oko ove velike izložbe, Nadežda Petrovič postaje neka vrsta zastupnika m ladih naprednih um etnika: u stalnoj je prepisci sa njim a, organizuje njihov boravak i sm eštaj u Beogradu, brine se o prodaji njihovih slika i što nas ovde naročito zanim a, piše opširno o izložbi.4 O d 104 autora, izloženo je bilo preko 458 eksponata, tj. preko broja navedenog u katalogu izložbe. O d Slovenaca izlagali su: Anton Ažbe, Ferdo Vesel. R ihard Jakopič, P etar Zmitek, M atija Jam a. M atej Ster­ nen, Ivan G rohar, August Berhtold, A ugusta Santelj, A leksander Santelj. Anton Gvajc, Gvido Birola, Zalka Novakova, Ivan Vavpotič, Josip Ajlec, Josip Germ, Josip Zolja, Josip Škorancer. M aksim G aspari, M elita Rojc, M inka Rakovec, Roza Klajn, Ružiča Sever, Svetoslav Peruci, Celestin Mis, H enrika Santelj, H inko Sm rekar i g-dja T ra tn ik .5 Medu ovima, naj- napredniji su bili okupljeni u društvu »Sava«, ostali su bili ili nezavisni um etnici ili organizovani u akadem sko društvo »Vesna« sa sedištem u Beču. Štam pa je dala značajno mesto ovoj um etnčkoj m anifestaciji. Ob- javljivane su i važnije pojedinosti. Tako saznajem o da je od slovenačkih slikara otkupljen ukupno 31 rad za 10.000 d in ara . 8 Takode je objavljeno da je k ralj otkupio sa izložba 41 rad za 23.585 dinara i da je dodelio ne- kolicini um etnika ordenje, m edu kojim a od Slovenaca: R ihardu Jako­ piču, A ntonu Ažbeu, Ivanu G roharu, Ferdi Veselu i M atiji Jam i. 7 A kako je k ritik a prim ila izložbu? N ije bilo lako dati za ovako glomazan konglom erat ni prikaz, a pogotovo kritiku. Uglavnom su svi bili puni hvala i kom plim enata, n ab rajaju či eksponate bez pokušaja grupisanja po stilskom srotstvu ili likovnim koncepcijam a. Kroz ovakvu k ritik u ip ak je bilo moguče osetiti postojanje i jedne moderne struje, čiji je kvalitet naročito kod Slovenaca i to onih iz udruženja »Save« bio dom inantan na izložbi za čije je um etničko delovanje Jakopič rekao da je izazivala: »Čudenje, razočarenje i zapanjenost« . . . i da je donela >Mnogo evropske robe i samo malo nacionalnog duha, više nego što treba tude, nakalem ljene civilizacije i samo malo duhovne dubine. U pustoj prosečnosti, ali od nje ip ak nezagušena i neizbrisana strče tu i tam o dela nekolicine savesnih um etničkih individualnosti, koje se bore za samo- stalnost. I ti um etnički potencijali bili su proročanstvo za budučnost i opravdali su odušeljene nade koje su ozarivale ovu prvu jugoslovensku um etničku izložbu«.8 Svi prikazi pisani u Srbiji povodom ove velike izložbe opravdano su isticali Slovence, m erili njim a kvalitet ili nivo »modernizma« sve i kad nisu bili njihovi pisci oduševljeni impresionizmom. Ipak. bilo je očito da su »Savani« bili prvi koji su našem svetu pokazali neke od mogučnosti savrem ene umetnosti. Jedan k ritičar piše izm edu ostalog: »Mi (Srbi) na prim er nemarno pejzažiste (Nadeždu Petrovič očigledno još nije ubrajao u slikare),8 a dok ih m edu slovenačkim slikarim a im a nekoliko odličnih; ali zato imamo ono što Slovenci nem aju — smisao za prostornu istorisku sliku, za mo- num entalan gospodski stil u slikarstvu: »Krunisanje« i »Zenidba D uša­ nova« od P aje Jovanoviča. N jihov bi se Jakopič, koji je budi mimogred rečeno, isključivo kao Farbenkünstler najbolji na izložbi, mogao tome od nas naučiti, a naši slikari od njega i njegovih zem ljaka m alanju pojet- skih krajeva, kojili je u Srpstvu dosta i raznovrsnih.«9 »Po interesantnosti dolaze za nas bez sum nje Slovenci na prvo me­ sto — sm atra k ritičar .Letopisa“ , — pošto su sa srpskim um etnicim a u največoj suprotnosti« i da su »svojim radovim a iznenadili i znaoce i ne- znaoce. Znaoce, što su oni upravo i mogli videti sve obilje njihovih mo­ tiva i problem a, kao i pokušaje da se oni reše, - — neznaoce, što su stajali pred stvarim a koje ne mogu da asim iliraju.«1 0 Poredeči učesnike G. Matoš, ovako rezim ira: »Kod B ugara je uglav- nom um etnost još uvek ilustracija društvenog, savremenog, spoljnjeg života, kod Srba ilustracija prošlosti, kod Slovenaca i H rvata ilustracija duše, subjektivne i kom plikovane. Prem a tome je srpski deo prirodni centar te izložbe, jer je prelaz iz bugarske prim itivnosti u hrvatsko- slovenački artizam .«1 1 N ajopširnija k ritik a je iz pera Bogdana Popoviča. Sa Nadeždinom ona čini jedine dve stručne kritike koje su se upuštale i u ocenu pojedi- naca. On izlagače grupiše po narodnostim a. U oceni koju daje o Slo- vencim a ogleda se likovno obrazovanje kritičara. O delenje Slovenaca je podelio u tri grupe, a za deo koji p rip ad a članovim a »Save« sm atra da je: >u koliko se tiče slikarstva bilo najzanim ljivije odelenje na Jugoslo- venskoj izložbi«. Za njega su oni: najm oderniji m edu Jugoslovenima, rade najm odernijom tehnikom, rešavaju raznovrsne svetlosne probleme i drže se prirode, p a sm atra da je: »Slovenačko odelenje puno prave čiste umetnosti i im a draž najnovijih slikarskih pravaca otvorenog polja i im presionizm a.«1 2 Nadežda Petrovič je jedina od sviju koji sn o izložlii pisali, pokušala da izlagače grupiše po srodnosti likovnih koncepcija, m ada u tome nije uvek dosledna, preopširna u opisu i prepričavanju sadržine, ponekad naivna i neobjektivna zbog izvesnih u stu p ak a pred starijim autoritetim a — što je sve trag vaspitanja i njene mladosti kao i nedostatka kod nas uzora za savrem enu likovnu kritiku, ■ — N adežda ipak, instinktom rode- nog slikara svoga vremena, oseča koja je slika nosilac novog. »Podela na tri grupe — piše N adežda Petrovič — mogla bi se izvesti po pravcim a um etničkih radova: 1 . grupa istoriska, osnovana na narod- nom epu (Srbija); 2 . Neoim presioniste ili poentiliste i im presioniste sa svojim naturalizm om (Slovenci); i 3. artistički salon (H rvati i Srbi) . 13 Mada sa najvecim oduševljenjem patriote govori o velikom panou Paje Jovanoviča — slikar se u njoj uzbudi kad naide na problem koji i nju muči. kad oseti koncepciju im presionista. Slovencima je posvetila zato najoduševljenije stranice svoje kritike, u puštajuči se i u analizu novog slikarskog postupka, pri čemu pokazuje izvanredno razum evanje i stručnost. »Im presioniste i poentiliste — piše ona uzim ajuči Slovence za prim er — traže da u svojim pejzažim a h ar­ moničnim slaganjem boja. novom tehnikom : tačkam a, flekam a, pruga- ma, razbacivanjem čistih boja, vazduh i snagu svetlosti sa novom teh ­ nikom p re tsta v e . . . Na grubome džaku — platnu, širokom kičicom i mo­ num entalnim osečanjem stoji pred nam a R ihard Jakopič, trudeči se da razreši psihološke momente u duši čoveka, a u isto vreme i pojave su- kobljavanja svetlosti i m raka u prirodi, kao i princip ,Hell auf dunkel und dunkel auf hell1. . . Na svojim trim a slikam a .Pred Olujom ', O sam ­ ljene staze‘ i u ,Tamnom sjaju 1 , m enjaju se topli i hladni to n o v i. . . Širo­ kim potezim a slikane, nose u sebi bujnost osečanja, snagu u izražavanju duševnog p o k re ta . . . Kod pejzaža ,Pod brezam a', jednog od najlepših, skreče pažnju svakog ko prirodu gleda kao skup svega što je najlepše i najuzvišenije. Bogatstvo tonova, harm onija jesenjeg žutila sa plavilom vazduha pre sunčevog zalaska, koncetrisano je na ovoj slic i.. .«u Gro- harevo je slikarstvo Nadežda naročito volela, to oduševljenje oseča se i u redovim a koji se odnose na njegove slike: »Svetlosti, svetlosti! - — • uzviknuo je um iruci Goethe; Ivan G rohar svetlošču na svojim pejzažim a i m otivim a iz svoje rodne K ranjske potseča nas na velikog pesnika, jer se kod njega raskošno razliva svetlost, kao iz pehara vino. Slika ,Na paši* je na paši svetlosti koju je prosulo su n ce. . . Ono devojče što se onako lenjo odm ara na rosnoj travi sa svojim kozama, one breze slatko zelene, stare i visoke, sve je to obavijeno silnom svetlošču. Čisto nam oči zasenu pred tolikom svetlošču! V alja oči priviči da bi mogli u Groharevo sunce pogledati. Kako su lepi i p rijatn i plavi ju tarn ji sivkasti tonovi. Ovo je najlepši ukras jugoslovenske izložbe! Pokušaji Ivana G rohara u študiji svetlosti na ostalim njegovim slikam a sa razbijenim bojam a, slaganim u vidu tačaka, pruga, fleka, ispali su mu za rukom. Kad se taj haos i nered od nabacanih boja u ljubičasto-žutom ili plavkasto-ljubičastom tonu iz daleka posm atra, izm akne podalje od njega, izgubi onu grubost i sliva se u najnežnije tonove, predm eti dobijaju svoju plastičnost i per- Sl. 281. Ivan G rohar, N ade/da Petrovič, pustel (Nar. m uzej v Beogradu) spektivu u samoj h o ji... G rohar nam je pokazao prirodu snažnom i in- tenzivnom . « 15 O svom kasnijem saputniku na zajedničkom slikanju po srbijanskom pejzažu Ferdi Veselu, kaže N adežda da 011 »vidi i radi sasvim drukčije od ostalih svojih zem ljaka neoimpresionista« . . . njega naziva ona »im­ presionistom« . . . »Njegovi portreti tj. njegovi ljudi pa i mlade devojke izgledaju kao da su zaista od terakote ili žute zemlje način je n i. . . pored izvrsnog crteža i kom pozicije koja se ogleda na svim njegovim slikama, divno se odvaja ono poetsko osečanje. . . uopšte delo kičice velikog veštaka . . . sa ove četiri stvari, Vesel je pružio četiri um etnička d ela...« 1 6 »M atija Jam a — • sm atra N adežda Petrovič ■ — čini sa onom trojicom kvartet, 011 je četvrti poklonik svetlosti. Njegov ,Seljak' je obasjan ju- tarnjim su n cem . . . potezi su kičice snažni, energični, slobodni, jak a i snažna volja se ogleda u celom izvodenju. Svežina u bojam a, nečeg m ir- nog i bujnog u isto vreme, jak a individualnost, veliki talenat velikog um etnika!« Za svog učitelja Antona Ažbea, kaže N adežda objektivno da »svojim portretom ,C rnkinje‘ nikako ne spada u red im presionista. Ova dobro m odelirana glava je izvrstan ogled p rincipa kugle, o kome on več skoro dva decenija daje obaveštenja i pouke svojim slovenačkim, srp- skim, ruskim , p a i bugarskim dacim a. P ortret je slikan prozračno i glatko, sa dobrini crtežom i pažljivo modelisan.«1 7 O stale Slovence N a­ dežda pom inje b ar jednom rečenicom i sm atra da: »Jam a, Jakopič, Vesel, G rohar, Zolja, Sternen, Vavpotič, Šantelj, Birola, G aspari stoje na stanovištu samostalnog posm atranja prirode, njenih pojava, prom ena i zakona, stvarajuči za sebe zasebni neo-im presionistički pravac, odvaja- juči se individualnošcu svojom od drugih plenerista i drugih pravaca; svojim grubim nabacivanjem i svojom tehnikom slaganja boja postižu na sasvim originalan način sklad i harm oniju boja i tonova.«1 8 Bila je ovo prva N adeždina velika k ritik a i nosi razum ljivo sve m ane i odlike mladosti. O na je m edutim bila zadovoljna njome dok ubrzo, pišuči Ja­ kopiču, p ita: »Jeste li zadovoljni mojom kritikom , a Jam a, a Vesel?«1 9 Za vreme Prve jugoslovenske izložbe, sastajali su se m ladi, napredni jugoslovenski um etnici 11 kulturnom i gostoljubivom domu Mite P etro­ viča, Nadeždinog oca. Neki vezani prijateljstvom još sa študija, neki su se tek prvi p u t sreli na velikoj izložbi, ali su svi bili medusobno bliski po onoj atm ofseri kojom jedno vreme koloriše jednu generaciju ljudi, čineči ih, često, srodnim po životnim koncepcijam a i tendencijam a ko- jim a je usm erena njihova aktivnost. Sve su njih s jedne strane, na štu­ dijam a u inostranstvu odnegovale prve godine Secesije — one najbolje i najvrednije, a u njenom postojanju i jedine napredne — sa borbom proiiv akadem izm a i ljubavlju za plein air i francuski im presionizam ; a s druge strane, kod kuče, opila ih je mogučnost realizacije jugoslo- venskog bratstva, preko kulturnog i na političkom planu. U ovakvom raspoloženju rodila se ideja o osnivanju jedne Jugoslovenske um etničke kolonije2 0 čije bi članstvo bilo ujedinjeno identičnim gledanjem na jugo- slovenstvo i srodnim, naprednim um etničkim koncepcijam a. G rupa bi dakle obulivatala jugoslovenske um etnike bez ikakve podvojenosti na narodnosti, a u odnosu na evropsko likovno stvaranje, pretstavljala bi jugoslovensku modernu. Ove karakteristike odlučile su o bitnoj razlici u koncepcijam a Kolonije i federativnog, um etničkog udruženja »Lade«, o čijem se organizovanju pregovaralo u Sofiji krajem iste 1904 godine, a do osnivanja došlo početkom iduče.2 1 Ostalo je posle dogovora 1904 g. — koji su članovi grupe sm atrali što i zvaničnim osnivanjem Kolonije i prem a kome su oni bili »članovi prvog jugoslovenskog udruženja«2 2 — na Nadeždi Petrovič da obavi sve poslove oko realizacije težnji i mogučnosti egzistencije ove Kolonije. Iz sačuvanih pisarna i dokum enata znamo da je vrlo mnogo tru d a ulagano kroz nekoliko godina dok se postignulo nešto od želja i nam era, a naro- čito dok se realizovala velika zajednička izložba svih članov Kolonije, u Beogradu 1907 g. Članovi Kolonije bili su srpski, hrvatski, slovenački i bugarski mladi umetnici, i to: N adežda Petrovič, Paško Vučetič, Ivan Meštrovic, Em anuel Vidovič, Tomislav Križman, Mirko Rački, K atiina- rič, G rohar, Jam a, Jakopič, M ihailov i Božinov.2 3 U ime Slovenaca dolazi Grohar u Beograd, gde ostaje januar i fe­ bruar, spremajuči izložbu Kolonije sa Ivanom Meštrovičem.2 4 Dvanaest mladih umetnika izložio je 28. februara 1907 g. ukupno 105 eksponata.2 5 Za kritiku koja je zabeležila ovu izložbu dobija s e utisak da s e po­ delila u dva tabora: za i protiv Kolonije. Treba svakako naglasiti da s e kritika stručnjaka nalazila uz one koji su shvatili značaj jedne ovakve izložbe i lepo je primili. Večina je medutim bila protiv izložbe. »Slovenski Jug« donosi prikaz koji prenosi i »Brankovo Kolo«. On pozdravlja Koloniju kao »još jedan uspeh« i naglašava da eksponati donose jedan nov i moderan način izražavanja.2 6 »Nova Iskra« donosi opširnu kritiku Vlade Petkoviča, koju počinje komparacijom sa I izlož- bom srpske Lade, a u korist Kolonije: »Kada sm o prošle godine posetili izložbu našeg umetničkog društva Lade, nismo s e mogli oteti neprijat- nom osečanju koje nas je tištilo više kao Srbina, nego kao kritičara, imali sm o utisak, kao da to nisu umetnici naše domovine sa njezinim živo­ pisnim predelima i raznobojnim životom u njoj, kao da to nisu sinovi našeg plemena u čijoj sredini struji obilno vrelo motiva, što žudno iz- gledaju na kičicu jednog srpskog slikara. Činilo nam s e da su naši umet­ nici sasvim slučajno, sa zapada, zalutali pod jedno podneblje za njih potpuno novo, tu de, nerazuml jivo ... Moramo odmah priznati da u tome pogledu izložba Jugoslovenske kolonije čini veoma prijatan utisak.« Zatim s e kritičar osvrce opširno na svakog izlagača, smatrajuci da s e »oni razlikuju i tehnikom, kao i predmetom koji obraduju« ... tako... »Grohar i Jama predilekcijom biraju motive iz prirode i studiraju ih u razno doba godine i u raznovrsnoj svetlosti jednog dana ... opaže se... kod Jakopiča načelnost studiranja veštačke svetlosti u unutrašnjosti jednog prostora« ... Na Slovencima s e kritičar naročito zaustavlja i iz­ javi juje: »Od slikara nam je najsimpatičniji Ivan Grohar. On ima oko osetljivo za boje i svetlost. Njegova slika ,Iza sela* ostavlja uiisak jedne dobro proučene stvari. Boje su kod njega sam o relativni kontrasti, koji s e ujednačavaju jednim opštim tonom. S toga iza njegovih slika veje neka prostota, koja nam je veoma simpatična. ,Heljda u cvetu1 najpo- desnije ilustruje ovu osobinu njegove umetnosti. .Škofja Loka u vejavici1 pokazuje umešnost umetnika da fiksira svetlosne pojave u momentu, kad s e snežne pahuljice prospu na zemlju, a konture se predmeta ne- odredeno naziru u opštoj poplavi od beloga pramenja snega. Želeli bismo videti umetnika sa kakvim složenijim pejzažem.« Zatim kritičar izjav- ljuje: »I Matija Jama je dosta simpatičan. Po njegovu drveču moglo bi s e pogoditi, u koje su doba dana slikani (,Hrast“, ,Borovi1 , ,Bukve1 ). Nesumljivo mu je najlepša slika ,Ugao vrtni'. Njegov sneg ima boju gle- čera (,Rani sneg“ , Za R. Jakopiča k ritičar napom inje da »štu­ dira reflekse veštačke svetlosti (lampe) u zamračenom prostoru« i citira njegove slike: »U m raku«, »Devojke«, »Nokturno«.2 7 O vako pozitivne kritike bile su vrlo m alobrojne jer su »Ladini« čla­ novi koji su se ovom mladom grupom osetili ugroženi u svom prestižu — na koji su kao stariji sm atrali da u svakom pogledu polažu pravo — i naročito u strahu da ne dobiju konkureneiju na tržištu, vršili otvorenu propagandu protiv Kolonije. Tako je pod njihovim uticajem dobar deo javnog m iljenja izvrtao N adeždinu i njenih drugova zaista široku i lepu ideju: da um etnost izbriše granice i da se deluje kao kom paktna k u l­ tu rn a celina tj. kao um etnost naroda jugoslovenske teritorije. Na žalost, poenta večine k ritik a vrti se oko onog uskog šovinističkog stava: »za žaljenje je što im a malo Srba«2 8 — na ovoj izložbi! A stvarno n apredna ideja koja je ove m lade ljude okupila, kao i srodnost u um etničkim kon­ cepcijam a u smislu težnji ka savremenom izrazu, sasvim je bila prena- bregnuta kod ovog dela kritike. »Za nas je — piše jedan od protivnika Kolonije — više 110 štetno svako podvajanje .. .«2 9 Govoreči o pojedinim izlagačim a ovaj k ritičar sm atra da je: »neosporno talentom najjači Ivan Meštrovič, jedini v ajar na izlo žb i. . . od slikara p rip ad a prvenstvo osečajnom Em anuelu Vido­ viču . . . Ivan G rohar stoji za stupanj niže od V idoviča. . . njem u odgo- vara Jam a, po idiličnom tem peram entu, ali mi kao um etnik izgleda malo slabi j i . . . R ihard Jakopič izložio je takode nekoliko slikarskih poslova 0 kojim a upravo ne znam šta da kažem. To nisu ni slike ni skice, ali ipak bliže poslednjim 110 prvim .. .«3 0 Slično je izložbu popratio i M ilan Milovanovič slikar, samo sa još više uskogrudog šovinizma i otvoreno neprijateljskim stavom prem a Ko­ loniji i njenim članovim a. O 11 sm atra da »Izdvajanje nije učinjeno iz um etničkih pobuda, te zato verujem o da novo-organizovano društvo neče postiči očekivanu korist, m a da jo ideji Jugoslovenskog saveza oslabilo opšti značaj . . . P re no je se i pokušalo zajednički raditi, naši su se um etnici organizovali sa Jugoslovenima i to u cilju služeči više savre- menoj političkoj am biciji, od koje neče im ati velike koristi um etnici ni jednog od jugoslovenskih naroda, a specijalno mi Srbi, podnečemo naj- veču štetu, eksploatišuči na taj način m ladu nerazvijenu umetnost«. M edutim , ubrzo, razočaran i sam atm osferam u »Ladi«, zaboraviče Milo­ vanovič ove svoje reči, zatražiče da bude prim ljen u hrvatski »Medulič« 1 zauzim ajuči sasvim suprotan stav, pisače suprotno svojim nekadašnjim izjavam a o Koloniji!3 1 Iz ovoga je jasno da M ilovanovič nije bio objek- tivan pišuči o Koloniji, čak je svoj negativan stav zadržao i u donošenju suda o pojedinim izlagačim a, što bi se od njega s pravom moglo naj- m anje očekivati — i to ne samo zato što je bio dak M ünchena i Pariza, nego što je od svih srpskih slikara bio ip ak najbliži im presionizm u! Pa ipak, njem u su: »Jam a, G rohar i Vidovič dali dobre pejzaže, m ada se kod poslednje dvojice ukazuje volja za im itiranjem : G rohar Moneta, a Vidovič Segantinia . . . a Jakopič pored 2—3 dosta dobra m anja pejzaža, imao je nekoliko radova iz ateljea koji su slabo konstruirani, a naročito jedan od tih je enterijer 11 kome dam a koja sedi na fotelji čini im presiju jedne bačene draperije bez ikakvog crteža i proporcije.« N aročito jc za- ključak kritike tendenciozan, u kome Milovanovič tvrdi da nema na čitavoj izložbi »ni jednog rad a od prave um etničke vrednosti, a im a ih dosta nesigurno študiranih i toliko slabih, da ih ne bi trebalo ni izla- g a ti.. .«3 2 O vaj zaključak, sličan je zaključku jednog drugog kritičara, koji tvrdi: »Moj je opšti utisak, kada bi se izuzeli M eštrovič i Vidovič, ostalo bi ono što bi Jugoslavija jedva smela do Pešte izgurati — oslanja- juči se pri tom više na m adarsko bratstvo nego na um etničku vrednost.«3 3 Uprkos ovakvih kritika, tendencioznih i neobjektivnih, uprkos ro- varenja članova Lade i k ritik a punih optužbi — ova izložba znači ne- osporan i to veliki uspeh i u yrem enu kada je organizivana. a i kada danas sagledamo njene rezultate. Zato če mnogo godina kasnije. u svojim sečanjim a na jugoslovenske izložl>e, zapisati Jakopič: »Sečam se u to vreme još jedne izložbe — bez broja — priredivana je u Beogradu, od- m ah po završetku sofiske. Bila je takode um etnička — probrano umet- nička, isto tako je odlučno naglašavala svoj jugoslovenski značaj, ali ta izložba nije bila zvanična stvar: priredili su je neki um etnici, istina um etnici čija se im ena navode na prvim m estima k ad a se govori o ju- goslovenskoj um etnosti, ali ip ak — samo um etnici.«3 4 Ovim se rečim a Jakopič sečao Jugoslovenske kolonije za koju je pisao da joj je »odan član«.3 5 Zajednički rad u Koloniji iskovao je duboka i iskrena prijateljstva. I kada nisu bili zajedno p ratili su um etnici rad jedan drugoga, komen- tarisali ga u svojim pism im a, pa i javno pisali o tome. Tako u jednoj svojoj kritici u kojoj N adežda Petrovič zam era srpskim um etnicim a što nisu aktivniji u priprem anju izložbi i što ne rade više na likovnom vaspitanju široke publike, ona navodi prim er Slovenaca i naročito Jako­ piča koji je nedavno ostvorio svoj paviljon. -»Naša brača Slovenci, — ■ piše ona — bore se sa dvostrukim nezgodama: nacionalnim u borbi sa germ anskim klerikalizm om i m alim sretstvim a. pa ipak, uspesi su im daleko veči; m ada oni tamo, medu nam a budi rečeno, ne zauzim aju osigurana mesta na gim nazijam a sa dobrim platam a i honorarim a, kao naši um etnici, opet, boreči se za nasušni hleb, uspeli su da stvore Umet- nički Paviljon, za izložbe. R ihard Jakopič je dobio pre godinu dana od opštine Ljubljanske, mesto, na najboljem mestu u parku »Tivoli«, preko od »Narodnog doma«, da o svom trošku podigne Paviljon za izložbe. On koji isto tako nije bogat čovek, ipak je našao sretstava i u subotu 12. juna po nov. kalendarti, otvorio je prvu lokalnu slovenačku izložbu. U Pavi­ ljonu su se stekli svi Slovenci slikari i vajari, preko 36 izlagača da za­ jednički proslave uspeh jednog svog druga i da daru ju svom narodu prvu svoju tekovinu koja je podignuta za um etničke lepote. Samo se kod Jias — zaključuje N adežda — uvek čeka državna inicijativa, kod nas ne može da se upotrebi privatna. Neverovatno je da m edu našim bo­ gatim ljudim a nema baš ni jednog, koji bi za pedeset do šedeset hiljada stvorio sebi kulturan spomenik. O vakva gradevina bila bi zračna tačka u kojoj bi se sticala cela jugoslovenska kultura!«3 6 — sm atra Nadežda. 1911 umro je Ivan Grohar. Tim povodom zabeležio je jedan srpski kritičar da je »umro največi jugoslovenski slikar«.3 7 Secajuči se drugog prijatelja i kolege napisala je i Nadežda Petrovič nekoliko toplih stranica: »Danas više ne živi Grohar, divni i plemeniti umetnik kranjski, po- stojani i verni ljubavnik zore i živopisne okoline malene Škofje Loke. Mirno i tiho mestašce siromašne Kranjske čuvalo je u sebi niz godina slovenačkog pesnika kromatičkih akorda; u toj zabačenoj i neznanoj Škofjoj Loci lagano i otmeno su se krunili dani ovoj opijenoj duši koju je bila nesreča i tvrdina provincije i sirotinje. Zelja nas je odvela maja 1910 u Škofju Loku. Zora ga je bila izmamila na livadu gde je dovršavao svoga ,Sejača‘ u božanstvenom oduševljenju sunčanog kolorita; tu sm o ga našli zadovoljna — kao da je bio zadovoljan izobiljem svojih sret- stava za život i kao da je iinao ■ — stan! Blagom siromašni i Iepotom bogati Grohar je u podne našao zatvorena vrata svoje sobice a slike mu izbačene na cestu, jer je Groharova veresija gazdarici bila očevidnija nepodnosivost nego što je Kranjsko j i Slovenskom Jugu bila očevidna superiornost i znamenitost Groharevog talenta. Tužan, setan samo za trenut, siromašni i zaneseni pesnik s e naskoro našao smešten u jednom ambaru u koine su čuvane šišarke. U ovoj čudnoj odaji, u ovom još čudnijem ateljeu primio nas je dobri, dragi Ivan Grohar sa svojim večito setnim osmehom, zadovoljnim licem što sm o došli3 8 da mu razbijemo monotoni ju seosku i tegobu tragičnog momenta. Veselo sm o zauzeli mesta na neobične divane i stolice za odmaranje — na vreče pune šišaraka, koje su ispunjavale polovinu prostora ovoga čudnog ateljea — - a pred naše ushičene oči umetnik je redao jednu po jednu sliku i skicu za svoje veče i manje radove. ,Sejač‘ je izazvao grmljavinu naših odobravanja i ushičenili uzvika. Za malo pa su se u ambaru orile pesme veselja i za­ dovoljstva čiste umetničke sreče. Grohar nam je pevao lepe slovenačke narodne pesmice .Naš maček ljubcu je imel“... .O zaljubljenoj curici* i td. Bio je zadovoljan sobom i svojim radom, jer sm o mi bili njime ushičeni i njegovim radom začarani onako isto kao što je i on bio, za­ čaran svojim ,Sejalcem* kada ga je u slobodnom zraku sunčanome slika- juči posmatrao ... Groharevo proleče je bilo u punom cvetu, sunce s e prelivalo, a lepota razlivala svuda, sve se kupalo u jarkim tonovima i sunčanim zracima. Muke i nezgode materijalne bile su zaboravljene i mi sm o se brzo našli u sred polja i gazeči po cveču kupali se u njegovom mirisu, brali ga i bacali se jedno na drugo njegovim svetlim i sjajnim krunicama, pokušavali da u sebe udahnemo celu prirodu i sve njene krasote. Grohar je pokušavao da u svoja tuberkulozom nagrižena pluča udahne zdravlje a nervima prikupi snage za otpor u borbi za opsta- nak. — Dobri i jadni Grohar, kako je morao osečati tegobu grubosti života baš u ovako bogatoj i raskošnoj prirodi, jer su ljudi baš u njoj tako suhi, nemilosrdni i zlobni... Pa kao Cezanne u svom Aixu i Grohar je živeo u svoj oj Loki usamljeno, daleko od ljudi; noseči sobom svoje nogare i paletu duboko u prirodu, posmatrao je ljude s višine, u per­ spektivi kako rade: kopaju, seju, žanju, vlače ili guraju natovarena kola... U dugom tesnome redengotu sa dva reda gajtanskih dugmeta i pe- talja, mrke i prijave masti lica, retke smede bradice, pokrace mrke kose Sl. 282. Nadežda Petrovič, Slovenački slikari koja mu je provirivala ispod širokog oboda mekog šešira; široka rokava lica, visoka pam etna čela, stisnutih pljosnatih viliea, širokih usta koja su pokrivali retki brkovi razvučena stalno na setan i tužan osmeli. U svome dugačkom redengotu koji mu se leprša oko dugačnih m ršavih nogu u elastičnom hodu izgledao je kao lasta, kao ptica selica, koja ce prvim letnjim suncem pobeci u lepše krajeve u svoju cvetnu Škofju Loku. 1907 godine, um etnička kolonija priredila je svoju prvu izložbu u Beogradu . . . G rohar je te iste godine počeo poboljevati, a iduče godine pokazalo se da im a tuberkulozu od koje se nije mogao savesno da leči, a rad nije hteo da prekine sve do poslednjeg dana, dok nije pao u po- stelju i bio u bolnicu prenesen. O va m ila i sim patična K ranjska Lasta preselila se u večno prolece 6. aprila 1911 godine.«3 9 — Ovim se rečim a N adežda oprostila od dragog prijatelja. Još početkom 1911 g. na Jugoslovenskom um etničkom kongresu u Beogradu donet je zaključak da se u prvoj četvrtini 1912 g. održi jugo- slovenska slikarska izložba u Beogradu.4 0 Buduci da je na IV jugoslovenskoj izložbi nastupalo više udruženja tj. »Lada«-Savez jugoslavenskih um etnika sa svojim narodnim sekcija­ ma, pa društvo srpsko-hrvatskih um etnika »Medulic«, te društvo Bugar- skili i D ruštvo Srpskili um etnika, izgleda da je bilo dosta organizacionih kom plikacija. Iz Jakopičeve prepiske vidimo da su članove Save želeli i »Lada« i »Medulic« za svoje izlagače. Slovenci su se isprva dogovarali da izlažu svi kao jedm i grupa, m edutim , »okolnosti su prouzrokovale da je nekoliko um etnika prišlo ,Ladi‘, a klub ,Sava‘ se sjedinio s ,Meduli- čem‘t.4 1 Po svome obimu i opšte jugoslovenskom karakteru ova IV jugo- slovenska izložba, bila je najbliža I jugoslovenskoj, dok se od ostale dve u mnogome razlikovala. IV je bila mnogo šire zam išljena, ali za razliku od I jugoslovenske nije obuhvatala sve slikare sviju jugoslovenskili n a­ roda, nego njihove um etničke grupacije. Ovoj velikoj um etničkoj m anifestaciji, štam pa je posvetila mnoge stranice. O p šti utisci su slični i svode se uglavnom na posm atranja iz­ ložbe kroz dve največe grupacije, kroz »Ladu« i »Medulic«. Jedni ovo tretiraju kao suprotne koncepcije: konzervativce i moderne, drugi pod- vlače da su članovi »M eduliča u najtesnijoj vezi sa naprednim zapadom , a ipak nacionalisti .. .«4 2 Jedan od kritičara sm atra da se: »verovatno nikad na jednoj izložbi nije steklo jedno pored drugoga um etničkih pro­ izvoda tako različitih i po pogledima na um etnost i po kvalitetu, kao što je slučaj na ovoj izložbi. Kao antipodi stoje tu na jednoj strani slikari koji vide samo boje: prostor, vazduh, sve je za njih samo boja, a na drugoj strani fanatici konture kojim a još jednako crtači važe kao pro- ro c i.. .«4 3 Izgleda da je opšte m išljenje bilo da »ono što je donela ovo- godišnja izložba jeste naročit opočetak borbe izm edu stari jih i m ladjih pod kojim a treba razum eti dva glavna društva ,L adu‘ i ,M edulic“ .«4 4 M edutim , dobiju se utisak da su svi kritičari pozdravili duh modernih stru jan ja, koja donosi naročito »Medulic«, ali su pred modernizmom po- jedinaca ostajali nepristupačni, konzervativni ili u najboljem slučaju rezervisani. Zato su se kritičari uglavnom držali oprobanog načina da izlagače kojih je bilo 108 sa 924 dela grupišu po narodnostim a, ne oba- ziruči se na to kome udruženju p rip ad aju . O d Slovenaca izlagali su: V avpotič Ivan, Vesel Ferdo, G erbič Hugo, Sm rekar Hinko, Sternen M a­ tevž, Sternen-K lajn Roza, R opret F ran, Šantelova Augusta, Šantel Saša, Šantelova H enrika, G rohar Ivan, D olinar Alojz, Zmitek Peter, Zupanec Anica, Jakopič R ihard, Jam a M atija, B ernekar F ran, Klemenčič F ran, Magolič Srečko, Rašica M arko.4 5 Slovenci sii i ovog puta naročito isticani u svim kritikama, smatra s e da »ima razlike ne sam o u spremnosti, u zanatskoj sposobnosti, nego i u količini umetnosti koja s e unosi« ... i da bi s e »naročito po čistosti umetničkih svrlia mogla napraviti postupnost koja ide sa severa na jug, ostavljajuči severu prvenstvo«. »Slovenci su — piše Milan Predič — najmanje raznovrsni i može s e reči da svaki od dva-tri dobra umetnika za sebe mogu pretstavljati celu grupu. To je donekle njina slabost, ali je zanimljivo kao psihologija na­ roda. Oni su pesnici boje, oni su pravi stvaraoci, kod njih nema toliko porudžbina, portreta kao kod ostalih, oni slikaju za sebe i zbog sebe, da polarišu svoju dušu na platno, da predaju svoju, u najlepšem smislu, slikarsku ideju: kao čist izražaj, pomocu boja, jednog utiska na dušu preko nerva. Oni prevode samo jedan momenat i samo bojom. Zatim su diskretni, pretpostavljaju prosejanu jačinu sunca, nemaju, uzevši uopšte, ljubavi do za maglovite vizije, ne za surovi naturalizam koji grabi stvari golim rukama, nego obavijajuči ih velom raspoloženja duše. Tako se oni stavljaju uz neo-impresioniste. Izgleda da taj deo Južnih Slovena nacio­ nalno najslabiji i najviše podlegao zapadu, ima kao optšu fizionomiju izvesnu utančanu osetljivost, umetničku povučenost i otmenost čistih slikarskih namera. Ista se fizionomija pojačava slabošču crteža, nedo- voljnom pouzdanošču u rasporedu prostora, nesposobnošču da dadu slici čvrstu gractu, da s e ne razbiju i ne rasplinu više no što mora biti ras- plinut neo-impresionist, čiji je sadržaj sav u boji.. .«4 0 Izgleda da ne- tačnost konstatacije ove poslednje rečenice izvire iz kritičarevog pogreš- nog svrstavanja slovenačkih impresionista u neo-impresioniste, te im otuda zamera nedostatak kompozicije i čvrstoču forme, upravo one oso- bine koje neoimpresionizam tako bitno razlikuje od impresionizma. Ipak, zanimljiva je kritičareva konstatacija, koja se odnosi na publiku, u kojoj smatra, obzirom na svoju gornju analizu, da s e Slovenci »mogu ponositi da su najmanje imali za sebe one koji su kao dobri Jugosloveni, smatrali za dužnost da posete izložbu. Oni najviše zada j u straha plašljivoj ogra- ničenosti, a ipak nejasno ulivaju poštovanje onim drugima, koji sa samo- pouzdanjem zadovoljnog svakidašnjeg čoveka umeju da prave poznate primedbe o ,istinitosti', .prirodnosti1 , ,sličnosti*. Njih je poštedeo i gle- dalac patriota Jugoslovenin. Treba imati izvesne nerve da s e s platna može prhniti muzika tona i misao boje, da s e vibriranjem živaca m ože ustalasati duša. Oni traže od gledaoca sve, celog čoveka za sebe, usred- sredenu, zateguntu pažnju, svu predanost.. ,«4 7 »Slovenci na ovoj izložbi izgledaju kao članovi jedne iste umetničke porodice. Njih sjedinjavaju istovetni pogledi na umetnost. Oni drže sve prozore otvorene u prirodu i imaju očiju sam o za atmosferske pojave: za svetlost koja svakog trenutka menja boje i jednu bojenu površinu raš- članjuju u čitav haos od tonova što svetlucaju i trepere, i za vazduh u kome konture gube svoju oštrinu i rasplinjavaju s e . Oni nigde ne vide linije, konture predmeta. Za njih postoji samo boja. Njihove su slike upravo gobelini sazidani od boja. Ova s e umetnost obrača samo jednome vrlo uzanome krugu publike i kod široke m ase ne nalazi prijema, jer joj ostaje nerazumljiva.«4 8 Ovako uglavnom kritika govori o Slovencima. Medutim, kad se zna koji su sve slikari Slovenci izlagali, jasno je da su se kritičari bili zainteresovali samo za »Savane« i da su kroz njihova dela sagledali ili bar pokušali da sagledaju celu sloveuačku Modernu. Isti je slučaj i sa kritikama koje se zadržavaju na pojedinim slika- rima, na onima koje smatraju najzanimljivijim ili najboljim. I tada je uvek reč o ono nekoliko »Savana«: o Jakopiču, Jami, Groharu naročito. Groharu su drugovi u znak poštovanja izložili največi broj slika: deset eksponata, a i kritičari obično sa njim počinju svoj osvrt na Slo­ vence, i preko njegovih dela pokušavaju da objasne novi način »Savana«. »Groharova ,Pečina* — piše Vlada Petkovič — najbolje pokazuje kako je umetniku ti ovoj slici bilo stalo samo do tehnike. Ona je tu sliku u toj meri apsorbovala, da ovde čovek nije više načisto, šta je na slici gore a šta dole, te je sasvim svejedno, kojom če stranom slika biti o zid pri- kačena. Pored plavili, žutih, ljubičastih, crvenkastih, narandžastih i ze­ lenih tonova vide se velike tamno-plave fleke. Slika je upravo jedna brižljiva študija svetlosti i boje u jednoj pečini osvetljenoj električnom svetlošču. Na drugim slikama Grohar če naslikati drveta, čije je lišče jesen prošarala najšarenijim bojama, dok vlažna magla prožima vazduh, ili če naslikati kompleks od kuča u snežnoj vejavici.« • — Za Jakopiča kaže isti kritičar da donosi »naročitu prizmu boja« i ističe njegovu »Evu« koja mu izgleda kao »inspirisana šarenim krilima jednog leptira«. Za Sternenov »Portret žene« izgleda kritičaru »kao da je dalo inspiracije kaleidoskopsko svetlucanje jednog minerala, posmatranog pod mikro­ skopom«, dok je »za M. Jamu priroda samo jedan lep, najšarenijim bo­ jama prošaran tepih«. »Vesel s e • — smatra kritičar — izdvaja iz ove in­ teresantne grupe Slovenaca i čini koncesiju linijama i konturama.«4 “ »Od Ivana Grohara bile su izložene njegove najbolje slike — smatra Kosta Strajinič —. Grohar je majstor u prikazivanju večernjeg sutona, letnje žarke vručine i tmurne zime. Njegova je snaga u nijansiranju boja i njihovoj plastičnosti... on je svojom jakom ličnosti u slovenačkoj umetnosti ostavio dubokih tragova. Uticaju Grohara ne oteše s e Rihard Jakopič, Matija Jama i Petar Žmitek, tri individualna karaktera i sa- mostalna slikara, koji skupa sa Groharom pretstvljaju modernu slove- načku umetnost.«5 0 »Tri Slovenaca: Grohar, Jakopič i Jama, tri su stupa slovenačke kulture i izrazi njene duše,« zaključak je drugarice slovenačkih slikara, Nadežde Petrovič koja se javlja kao kritičar i ove velike izložbe. Od jugoslovenskih slikara ona je Grohara najviše cenila. Pretpostavljala ga je Monetu i Sisleyu, a poredila sa Cezannom: »Premda s e umetnost Cezanna razlikuje od apsolutnog impresionizma Ivana Grohara, koja je tehničkom obradom najbliža Claude Monetu, kome nedostaje one juž- njačke topline srca i one ekspresivne divljine našeg ponositog Kranjca; ipak ima sličnosti u onorne konstruktivnome shvatanju i u sadržaju mo­ tiva unetoj psihologiji. Ono monumentalno posmatranje prirode kakvo je imao Cezanne, medu Jugoslovenima imao je Ivan Grohar« »Ne treba prevideti, niti zaboraviti — piše dalje Nadežda — da je Grohar odličan konstruktor figura u pejzažu ... Njegov največi rad ,Sejač‘ ide­ alna je pesma nad pesmama u impresionizmu... a nema toga koji je mogao, penjuči se na izložbu, proči p rv i sp rat a da nije očaran zastao pred ,Poštojinskom jam om ‘ G roharevom . . . G roharu, m ističaru bio je podzem ni svet mio i drag, u njem u je njegovo Hričarsko raspoloženje našlo svoj o d je k . . . Č udna sim fonija boja i tonova na onim još čudnijim oblacima, o koje se odbija i prelam a u svetlost! Teži problem nije mogao biti no rešiti o v a j. . . G rohar je savršeni estetičar, artista, osečajan; nje­ gov vazduh je elem entaran pun m aterije. Njegova drveta, ljudi koje slika im aju organizm a, sve je puno čulnosti i religijskog obožavanja prirode. Njegova stabla žive, u njim a im a srži i soka, to se oseca pod onim potezim a kičice i slaganju tonova; po formi oblice drveta; njegova trav a i šum ska pavit vijuci se oko stabala drveta puni su vodenog ispa- renja, vlage, koja se diže p ri zalasku sunčevom nad površinom tople zemlje, obavijajuci m agličasto konture bil jak a i trave, formu stabala i k runa drveta. O n razum e organski oblik predm eta i stvara ga na platnu skulpturalno konstruktivno; im presija m u je snažna organska, topliji je od Sisleya, im a više srca, tonom elem entarniji je 110 C laude Monet! . . . G roliareva paleta im a snage im a krepčine, im a blistanja srca i cula! . . . Prikovani za mesto pred ovim slikam a osecamo um etnikovu duboku religiju, koju je imao živeči u prirodi i s prirodom , radeči i slikajuči, ljubeči svoju paletu i kičice kao sebe sama, kao božanstvenu prirodu za koju je živeo, mučio se, patio i umro.«5 1 »Posm atrati slike Groliareve, a neosvrnuti se na njegovog bliskog i srdačnog druga Jakopiča — nastavlja N adežda Petrovič svoju opširnu kritiku — ili obrnuto, nemoguče je. O ba su po iskrenosti u pogledu sfu- diran ja prirodnili vidova, po srodstyu duše isti, m a da su im stilsko- tehnička istraživanja ra z lič ita . . . G rohar je liričar-pesnik. Jakopič je epičar. G rohar je nežan, pun žudnja i neispunjenih čežnja, Jakopič je čulan . . . krepčina koja se b o ri. . . Jakopič je u ,Evi‘ pokazao monum en­ talno rešenje psihološkog problem a, harm onično sa izrazitošču kolorita i tehničkiin izvodenjem . . . T ajna ,Večernje lektire* k raj zapaljene lam pe u salonu, jedna je od najsnažnijih stvari njegovih, čija važnost i ne potrebuje analitičko prikazivanje. U n jo j je na najuspeliji način rešen: problem efekta svetlosti u tm ini, problem forme i dubine u prostornosti, po delu toplih i ladnili to n o v a. . . u ovoni večernjem ansam blu bio je Jakopič konstruktivan, m atem atičar u razračunavanju prostora i p er­ spektiva dubine, rešavajuči zadatak veoma inteligentno i mudro.«5 2 »Ovaj snažni i krepki duet dopunjava nežni i sentim entalni M atija Jam a, čija nežnost tonova u brižljivo biranim motivim a prevazilazi li­ riku p esn ičk u . . . Jam a čini u ovom trokutu slovenačkom onu nežnu toplu dušu, kojoj nedostaje m uskulature i čula Jakopičevih, a genijalne topline, elegancije i krepčine Groliareve. Jam ini pejzaži su hladni ku- tovi, dok su njegovi snežni motivi mnogo topliji i karakterističniji u izrazu forme i svetlosti. . . Dok G rohar slika form u vodeči računa o h ar­ moniji boja i tonova, Jam a traži i beleži odnose tonova medusobno, bez obzira na form u i plastiku; svu elem entarnu suštinu pejsaža Jaminog proguta harm onija tonova pa i tačnost perspektive u bojam a. Jam a je prve jugoslovenske izložbe imao odličnih študija — svetlosnili problem a; jačina i energija sa individualnom odlikom stavljala ga je 11 red najjačih umetničkih individualista na izložbi. Njegova sentimentalnost prema štimungu i lleki, ulaskom sa suvišnom suptilnošču i opreznošču u nijanse tonova, učinila je da je one krepčine i materijalnosti u bojama izgubio; modelirajuči svojom tehnikom izgubio je skelet prirode, izgubio sebe. Jamu možemo sada najtoplije uputiti na študiju sebe sama, u svojim prvim i starijim periodoma, kada je prirodu gledao snažno kao kom- paktnu masu u plastičnoj formi i osecao elementarnost prirode.«5 3 U opštem osvrtu svoje velike kritike Nadežda Petrovič konstatuje: »Da nije nekoliko odličnih slovenačkih slika i nekoliko sasvim evropskih stvari u srpsko-hrvatskom Meduliču, izložba — izuzev nedoglednu vi- sinu Meštrovičeve prisutnosti — ne bi imala ni vrednosti koju bi trebala da ima makar koja najosrednija izložba na našem Jugu,«5 4 čime je još jednom podvukla značaj i kvalitet radova svojih slovenačkih kolega. C itajuči redom ove kritike, počev od onih pisanih za I Jugosloven- sku, pa za izložbu Kolonije i zatim za IV Jugoslovensku, — osetno je kako i koliko se srpska kritik a razvijala, kako je za svega nekoliko godina napredovala, a naročito koliko više sprem nosti pokazuje da to­ lerira, pa po nekad i da prilivati m oderna likovna strujanja. Posmatra- juči iz 1912 godine, kako izgleda daleko vreme kada je k ritičar »Iskre« povodom izložbe N adežde Petrovič, pisao za im presionizam da je »bo- lesno in trulo shvatanje bolesnih i tru lih mozgova«, — daleko, ne toliko po vremenskom intervalu (jer je to bilo 1900), koliko po duhu i shva- tanju. N adežda je za to vreme pisala: da su »najteži u um etnosti počeci. R azvijanje umetnosti kod nas, a naročito slikarske um etnosti, otpočelo je sa mnogo teškoča.« I zaista nije bilo lako biti um etnik u to vreme, naročito ne revolucionar i nosilac novih ideja, kao što su u prvim godi- nam a XX veka. m edu jugoslovenskim slikarim a bili naročito i prvo slo- venački »Savani«, a zatim članovi Jugoslovenske kolonije. Baš zbog tog izuzetnog značaja slovenačkih slikara, zbog njihove povezanosti s Beogradom i našim najnaprednijim umetnicima ovog ranog perioda naše Moderne, naročitu zanimljivost imaju kritike koje su i kod nas ocenjivale ili komentarisale njihove velike napore i ne male rezultate. OPOMNJE 1 B elešk e se č u v a ju u u m etn ik o v o j p o rod ici. 2 K atarina A m b rožič, N ad ežd a P etro v ič (dok torska d iserta cija ), 1956. 3 N . P etro v ič, Sa IV J u g o slo v en sk e izlo žb e, B osan sk a V ila. 1912, br. 19-20, str. 275. 4 S v e su se o v e p rip rem e o d v ija le u toku 1904 g. i n ije p r ih v a tljiv o da bi N a d ežd a m o g la o ovoj beograd sk oj izlo žb i »več ok o 1900 da se dogo v a ra sa n e­ k o lik o srpskili slik ara«, kao što to n a v o d i autor štu d ije o Iv a n u G roharu, A n to n P o d b ev šek (str. 265). P rvo, izlo žb a je z a m išljen a p rv en stv en o kao m a n ife sta cija jeclin stva Ju žn ih S lo v en a , koja je bila m o g u ča sam o p o sle p ad a O b ren o v ica i n a p u šta n ja a u stro filsk e p o litik e, — a za tim , 1900 g. N a d ežd a je još b ila stu d en t i osim sa p ar k o lega iz A žb eto v e šk ole, n ije ni im a la d u b ljeg k o n ta k ta sa o stalim ju g o slo v en sk im u m etn icim a , n iti jo š d o v o ljn o a u to riteta da bi se m o g la dogo- varati o o v a k o velik om p o d u h v a tu . s K a ta lo g I. J u g o slo v en sk e izlo žb e, B eograd. 1904. 6 S rp sk i K n jižev n i G la sn ik , 1904, sv. X III, str. 317. 7 B osan sk a V ila. 1904, br. 14, str. 365. 8 R ihard J a k o p ič v besed i, L ju b lja n a 1947, str. 55. 8a P rim ed b a K. A. 9 D r. B. S. N ik o la je v ič , J u g o slo v en sk a u m etn ičk a izlo žb a , B rankovo K olo, 1904, knj. 39, str. 1226. 1 0 M ilan Š evič, P rva j u g o slo v en sk a u m etn ičk a izložb a. L etopis M atice Srp- ske, 1904, br. 228, str. 137. 1 1 A. G. M atos, J u g o slo v en sk a izlo žb a , S lob od n a reč, 1904. br. 190. 1 2 B o g d a n P o p o v ič, P rv a ju g o slo v en sk a izlo žb a . Srpski K n jižev n i G lasnik, 1905, knj. XIV, str. 231. 1 3 N a d ežd a P etro v ič, P rv a ju g o slo v en sk a izlo žb a . D elo , 1904, sv. 32, str. 409. 1 4 N a d ežd a P etro v ič, P rv a ju g o slo v en sk a izlo žb a , D elo , 1904, sv. 32, str. 409. 1 5 op. cit. str. 410. 1 6 op. cit. str. 409. 1 7 N a d ežd a P etro v ič, P rv a ju g o slo v en sk a izlo žb a . D elo , 1904, sv. 32, str. 410. 1 8 op. cit. str. 412. 1 0 N a d ežd in o p ism o od 1. XI. 1904. 2 0 K. A m b rožič, J n g o slo v en sk a k o lo n ija , Z bornik N aro d n o g m u zeja I, str. 261. 1958. 2 1 B u g a rsk i k a ta lo g II ju g o slo v en sk e u m etn ičk e izlo žb e, S o fija , 1906, U vod . 2 2 K. A m b rožič, J u g o slo v en sk a u m etn ičk a k o lo n ija , Z bornik N aro d n o g m u ­ zeja I, 1958. 2 3 Ibid. 2 4 N . P etro v ič, S a IV ju g o slo v en sk e izlo žb e u B eograd u, B osan sk a V ila, 1912, str. 250. 2 5 K. A m b rožič, J u g o slo v en sk a u m etn ičk a k o lo n ija , Z bornik N aro d n o g m u ­ zeja I, 1958. 2 6 B ran k ovo K olo, 1907, kn j. 7 i S lo v en sk i ju g , 1907, br. 2. 2 7 V la d a R. P etk o v ič, Izlo žb a ju g o slo v en sk e u m etn ičk e k o lo n ije u B eograd u, N o v a Iskra, 1907, br. 2, str. 63. 2 8 V la d a P etk o v ič, Izlo žb a ju g o slo v en sk e um et. k o lo n ije, N o v a Iskra, 1907, br. 2, str. 62. 2 0 Bož. S. N ik o la je v ič , J u g o slo v en sk a k o lo n ija . Srpski K n jižev n i G lasn ik , 1907, kn j. X V III, str. 208. 3 0 Ibid. 3 1 K. A m b rožič, J u g o slo v en sk a k o lo n ija . Z bornik N arod n og m u zeja I, B eo­ grad, 1958. 3 2 M. M ilo v a n o v ič, Izlo žb a J u g o slo v en sk e k o lo n ije, D elo , 1907, knj. 42, str. 257— 258. 3 3 Bož. N ik o la je v ič , J u g o slo v en sk a K olon ija, Srpski K n jižev n i G la sn ik , 1907, knj. X V III. str. 208. 3 4 J a k o p ič v besed i, L ju b lja n a , str. 45. 3 5 K. A m b rožič, J u g o slo v en sk a K olon ija, Z bornik N aro d n o g m u zeja I, B eo­ grad, 1958. 3 6 N a d ežd a P etrovič, Izlo žb a u m etn ičk o g d ru štv a L ada, D elo , 1909. knj. 51, str. 375. 3 7 K osta S tra jin ič, U m etn o st u J u žn ih S lo v en a , Srbobran, 1913, str. 110. 3 8 N a d ežd a je b ila ta d a k o d G roh ara sa Ja k o p ičem i B irolom . 3 9 N . P etro v ič. IV J u g o slo v en sk a izlo žb a u B eograd u, B osan sk a V ila, 1912, str. 200, 249, 250. 4 0 B osan sk a V ila. 1911, kn ji. 3, str. 48. 1 4 11. J a k o p ič v B esedi, L ju b lja n a , 1947, str. 47. — P o d »okolnosti« J a k o p ič v ero v a tn o m isli na razdor k o ji se 1911 i 1912 r a zv ija o u S a v i i p retvorio se. u su k ob J a k o p ič — Sternen. 4 2 K. S tra jin ič, U m jetn o st u Ju žn ih S lo v en a , Srbobran, 1913, str. 105. 4 3 D r. VI. P etk o v ič. IV ju g o slo v en sk a u m etn ičk a izlo žb a . D elo . 1912, knj. 63, str. 446. 4 4 Milan Predič, IV jugoslovenska umetnička izložba, Srpski Književni Glas­ nik, 1912, knj. 28, str. 857. 4 5 Katalog IV Jugoslovenske unietničke izložbe 1912. 4 6 Milan Predič, IV jugoslovenska umetnička izložba, Srpski Književni Glas­ nik, 1912, knj. 28, str. 858. 4 7 op. cit. str. 859. 4 8 Dr. VI. Petkovič, IV jugoslovenska izložba umetnosti, Delo, 1912, knji. 63, str. 447. 4 9 D r. VI. P etk o v ič, IV ju g o slo v en sk a izlo ž b a u m etn o sti, D elo , 1912, k n ji. 63, str. 448. 5 0 Kosta Strajinič, Umjetnost Južnih Slovena, Srbobran, 1913, str. 110— 111. 5 1 Nadežda Petrovič, IV jugoslovenska izložba u Beogradu. Bosanska Vila, 1912, str. 249,250. 5 2 op. cit. str. 274. 5 3 Nadežda Petrovič, Slovenska izložba u Beogradu, Bosanska Vila, 1912, str. 274. 5 4 op. cit. str. 180. Resume LES PEINTRES SLOVENES DANS LA PRESSE SERBE DE 1904 A 1912 L es d ebu ts d e la p ein tu re m oderne en Y o u goslavie, et les relation s recip ro- ques des a rtistes sla v es, ont ete tres p eu e tu d ies ju sq u ’ici. E t pou rtan t, cette p erio d e des 15 p rem ieres an n ees du X X 0 siecle est riche d e fa its d ’u n e grande im p o rta n ce p ou r r e v o lu tio n de l ’art y o u g o sla v e . A cette epoqu e, les co n ta cts entre les a rtistes des trois cen tres cu ltu rels de Y ou goslavie: B elgrad e, Z agreb et L ju b lja n a eta ien t tres c o rd ia u x et freq u en ts, m a lg re la sep a ra tio n des E tats. L es d eb u ts de ces rela tio n s d a ten t clu tem p s des etu d es que les a rtistes fa isa ien t a M unich, a l ’A ca d em ie p riv ee du S lo v en e A n to n A ž b e . Leurs contacts revetaient differentes formes: visites reciproques, travail en commun, organisation des premieres societes artistiques, expositions qui sont pour nous d’une grande importance, car la presse de Belgrade, Zagreb et Ljub­ ljana leur reservait une place remarquable. La Serbie, alors, grace ä sa condition de pays libre, etait le centre principal des rencontres des artistes slaves, aux- quelles les journaux de Belgrade accordaient une large place. En dehors d’arti- cles simplement aimables, on releve quelques critiques et jugements sur la valeur des oeuvres d’art, qui sont du plus grand interet pour notre etude de l’epoque. Les opinions d’un critique d’art comme B. Popovič, on d’un artiste comme N. Petrovič, nous sont tres precieuses. Nous nous interessons surtout aux artistes de Slovenie et en particulier aux donnees que la presse contemporaine de Serbie nous fournit sur ces artistes, dont l’oeuvre, ä cette epoque, representait pour l’art yougoslave une vraie revo­ lution dans le domaine des conceptions artistiques. La p resen te čtu d e est la prem iere qui tien n e com p te des don n ees se rappor- ta n t a u x a rtistet slo v en es, p u b liees d an s la presse de B elgrad e lors des 15 pre­ m ieres an n ees de notre siecle. E lle m ontre su rto u t le desir de citer le p lu s grand nom b re de critiq u es im p o rta n tes, q u i ont toutes la v a leu r de d ocu m en ts d’epoqu e, qui p eu v en t servil- de b a se a u x etu d es recip roq u es des d eb u ts de l’art m oderne en Y ou goslavie.