Denana Buturovic Doprinos Matije Murka proučavanjima južnoslavenske epike
Matija Murko (1861-1951) slovenski slavist in etnolog, je velik del svojega strokovnega dela posvetil južnoslovanski epiki. Avtorica predstavlja temeljno Murkovo delo s tega področja Tragom srpsko-hrvatske narodne epike (1951) in pri tem predvsem analizira Murkov pogled na muslimansko epiko.
Slovene Slavicist and ethnologist Matija Murko (1861-1951) has dedicated a large Part of his professional endeavours to the epic poetry of South Slavs. The author discusses ‘‘Tragom srpsko-hrvatske narodne epike" (On the Trail of Serbo-Croatian Polk Epic Poetry, published in 1951), Murko’sfundamental work, analyzing especially Murko ’s view of the Moslem epic poetry.
Matija Murko roden u 19- vijeku (1861. gocline) moderni je naučnik 20. vijeka (umro je 1951. godine) koji je nastavio i unaprijedio dotadašnji skromni naučni rad na proučavanjima južnoslavenske epike. Murko je znanstvenik svjetskog formata i njegov doprinos južnoslavenskoj folkloristici, a posebno nauči o usmenoj književnosti, n>je adekvatno vrednovan. Po obrazovanju slavista i germanista, a uz to književni historical' i etnograf, utemeljivač je sistematskih terenskoistraživačkih folklorističkih Proučavanja južnoslavenske usmene epike na prostorima bivše jugoslavenske zajedle. On je razradio brojne aspekte njenog terenskog proučavanja, a uočivši u njoj autentičnost i značaj, za nauku novootkrivene, preciznije novoidentifikovane epike, Muslimanske, koja če mu obilato nuditi gradu za analize i teze.1 Pristupajuči iz
Medutim, Murkova grada je, na žalost, nedostupna. O sudbini Murkovih fonozapisa vidi: Maja BoSkovič-^tulli, Tragom ostavStine Matije Murka. Narodna umjetnost, knjiga IV, god. 1966. Iz citirane študije doznajemo, da su se fonogrami tekstova koje je Murko snimao prilikom svojih istraživanja -donedavno- naiazili djelimično u Pragu, a da se od 1966. godine ovaj dio zbirke nalazi u Arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (snimci s putovanja 1930.-1932.). Snimci s putovanja godine 1912. i 1913. nalaze se u lieču u Phonogramm-Archivu akademije nauka.
kulturnoantropološkog aspekta epskoj usmenoj tradiciji, M. Murko je prvi u evrop-skoj stručnoj i naučnoj javnosti stvorio preduslove za odgovarajucu sliku života narodne epike, ili, kako je ved uobičajeno da se kaže, za »adekvatnu predstavil o stvarnom životu narodne epike«. On se je, od samih početaka proučavanja ove problematike, bavio analizom svih pojava i aspekata usmenog pjesništva, izgradujuci svojevrstan kompleksan pogled na njegovu pojavnost. Iz rada u rad on je varirao dio najbitnijih teza o ovom pjesništvu s tendencijom da otkrije suštinu pojave, čija de identifikacija uticati na njena bududa proučavanja i njeno naudno vrednovanje. Zakoradio je originalnim putem istraživača - okrenuo se živom pjevaču, na samom početku, Bediru Islamovidu, a u Registru pjevača njegovog kapitalnog djela Tra-gom srpsko-hrvatske narodne epike2 navedena su 1023 pjevača, medu kojima, svakako, i oni ved davno mrtvi.3 Večina pjevača koje navodi Murko su hrišdani, medu njima je samo 106 muslimana, uglavnom Bošnjaka (Bosanskih Muslimana) i desetak muslimana Albanaca. Ved u svojoj prvoj študiji o bosanskomuslimanskoj epici,4 Murko je istakao da je »za študij suštine i života narodne epike« bosanskomusliman-ska epika upravo ona koja može »da pruži najbolji primjer«. Ona je u to vrijeme još uvijek egzistirala na terenu, pa je mogla da posluži za upoznavanje sa izvornom južnoslavenskom epikom. Upravo stoga, kao »konzervativni epos«, muslimanska epika je ostala predmet Murkovih interesovanja do kraja njegovog života, i bila je bitan, osnovni dokazni materijal njegovim tezama o izvornom pjesništvu. I nakon što su mu stotine pjevača iz hrišcanskih sredina, Srba, Hrvata, Crnogoraca, potvrdili istraživanjima u periodu od 1930.-1932. ono što je zaključio ved 1913. - da epika hrišcanskog svijeta predstavlja prije svega poeziju iz publikovanih zbirki, muslimanski pjevači, posebno oni izvan industrijskih centara, pokazali su, da su ostali vjerni Tradicji usmenog izvora. To je bio razlog upornih Murkovih traganja za muslimanskim pjevačima i u godinama 1930., 1931- i 1932.
Matija Murko je terenska proučavanja usmene epike obavljao u periodu od 23 godine, od 1909- do 1932. godne. Godine 1909. krenuo je na svoje prvo naučno putovanje u Bosnu i Hercegovinu, da bi, kao jedan od osnivača časopisa Wörter und Sachen proučavao primitivnu kulturu na licu mjesta. Svoju pažnju usmjerio je na zapadnu Bosnu i neka područja Hrvatske (Lika, Dalmacija). Obezbijedivši namjensku stipendiju Bečke Akademije za folkloristička istraživanja, posebno terenska istraživanja muslimanske epike M. Murko 1912. putuje po sjeverozapadnoj i srednjoj Bosni i graničnim područjima Hrvatske i Dalmacije, posjedujudi mjesta najisturenijeg područja austrijsko-turskih graničnih borbi. S pripremama u Zagrebu Murko je na ovom puto-vanju oko tri mjeseca. Koristedi istu stipendiju Murko 1913- obavlja naučna terenska istraživanja u srednjoj Bosni i Hercegovini (u istočnu nije mogao, premda je natnje-ravao, zbog kolere koja se tada pojavila u tim područjima). I ovoga puta Murko je najprije pomišljao na muslimanski! epiku, ali se uskoro uvjerio da je muslimanska epika potpuno istovjetna s hrišcanskom, pravoslavnom i katoličkom. »1 da se razlikuje ali ne uvijek, samo tendencijom sadržaja, a da ipak kršcani slušaju muslimanske
2 Matija Murko, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Zagreli 1951. 1 knjiga, II knjiga, citirani registar na str. 926-937.
’ Sam Murko navodi da je na svojim poslednjim putovanjima upoznao 403 pjevača, a sabrao podatke o 379 živih i 25 umrlih pjevača, Sto znači da raspolaže s podacima o 807 pjevača (Tragom ..., I, str. 60).
1 Matthias Murko, Die Volksepik der bosnichen Mohammedaner. Zeitschrift des Vereins für Volkskunde, llerlin 1909, 13-30.
Pjesme, i obratno. Zato nišam dalje pravio nikakve razlike izmedu pjevača, odnosno njihovih pjesama«.5 Murko je jo.š 1914. namjeravao da završi svoja putovanja po jugoistočnoj Bosni i susjednim krajevima Srbije i Crne Gore, dobivši opet stipendiju Bečke Akademije, kao i preporuke bosanskohercegovačke, srpske i črnogorske vlade. Madutim, na vrijeme je upozoren da zbog zategnutih madunarodnih odnosa odgodi namjeravano putovanje. (»Bečka Akademija željela je poslije sloma Austro-Ugarske, da što prije napišem zamišljeno djelo o narodnoj epici u Bosni i Hercegovini. Toj želji nišam mogao udovoljiti prije nego što završim naučna putovanja, koja sam morao °dgoditi zbog novih prilika. Pored toga sam se uvjerio, da prikaz stanja narodne epike samo u Bosni i Hercegovini ne bi bio prikladan, nego da ga moram proširiti na cijelo upsko područje Jugoslavije. Ali putovanje upravo ovim područjem bilo je zbog nesredenih prilika za dulje vremena nemoguce«.)6 Sljedeci terenski rad Murko realizuje tek nakon 10 godina. Pripremajuci se za ovaj teren Murko kaže da je najprije pomišljao na Novopazarski sandžak. Naime, Murko je, kako sam kaže, očekivao da su se tamo najbolje sačuvale prilike kakve su postojale prije austo-ugarske okupacije u Bosni i Hercegovini. No dobivši dozvolu civilne i vojne vlasti Murko je 1924. godine obilazio samo zapadni dio Sandžaka. Zbog teškoca koje su ga pratile na putovanjima 1924. godine, Murko je daljnja putovanja odgodio na izvjesno vrijeme. Godine 1927. iskoris-Ho je boravak u Makarskoj i Dalmaciji za izlet preko Vrgorca do Ljubuškog u Hercegovini i do Imotskog na dalmatinsko-hercegovačkoj granici. Najduži Murkov terenskoistraživački rad odvijao se u godinama 1930., 1931- i 1932. Trajao je punih šest mjeseci. Putovanje u 1930. godini trajalo je tri i po mjeseca tokom kojega je Murko obišao dio sjeverozapadne Srbije, istočnu Bosnu, odakle je krenuo preko Sarajeva i Dalmacije u Crnu Goru, koju je cijelu prekrstario, zatim u Metohiju, »staru Srbiju«, i Lstočni dio Novopazarskog sandžaka. Žalio je što je mimoišao jugozapadnu Srbiju, "južne kotare bivše Bosne» i Črnogorsko Primorje. Murkova terenska proučavanja u *931. godini traju dva i po mjeseca. Murko ih provodi obilazeci jugozapadnu Srbiju, u ko jo j se zadržava oko šest sedmica, dok se krače vrijeme zadržava u preostalim dijelo-vima (oko jednu sedmicu) - u jugoistočnoj Bosni (Višegrad i njegov kotar, Goražde, Foča, Kalinovik i Trnovo kod Sarajeva) i (nešto više od jedne sedmice) u dijelu južne Dalmacije. Istraživanjima u 1932. godini, u Dalmaciji, Boki Kotorskoj i Crnoj Gori Murko završava svoj terenski naučnoistraživački rad. Kao što nije, u svont pohodu za narodnom epikom, išao istočno od Niša, Murko takoder nije ni iz Srbije, ni s Kosova, Putovao na jug od Niša ■moravsko-vardarskom dolinom«, do Skoplja i u Makedoniju, kako on kaže, zapadnu i istočnu, jer se želio ograničiti na dinarski tip narodne epike. s druge strane Murko je u Staroj Srbiji, koliko je mogao, obračao pažnju, albanskoj ePici. Zapazio je da je nepismenost medu Albancima, uticala na očuvanost tradicije, pa ■te kod njih još uvijek »sve pjeva«, citira Murko. Još prije nego što je krenuo na prvi teren, medu pjevače, Murko je serioznim izučavanjima zapisa pjesama koje je zabilježio Luka Marjanovič, uočio one karakteristike epskog pjevača koje če kasnije više teoretski °svijetliti, a početi da ih provjerava na živom pjevaču iz bošnjačke sredine, Bečiru Islamoviču.7 Tako je Murko na samom početku terenskog rada utvrdio da je pjevač 'Mnogo mijenjao svoje pjesme, a da su na to uticale okolnosti u kojima je pjevao.
^ M. Murko, Tragom ... I, 12.
' M. Murko, Tragom ... I, 13.
Mathias Murko, La poesie populaire epique en Yougoslavie au debut du XX° siede. Paris 1929. Travaux publics par l’Institut d’etudes slaves - X, str. 34.
Nakon terenskih proučavanja u sjeverozapadnoj Bosni Murko je došao do zaključka da čak isti pjevač nikada pjesmu ne ponavlja sasvim isto, i da su sve pjesme, koje su štampane, samo jedan jedini put zaista tako pjevane, odnosno diktirane. Značajno je primijetiti da je njegovoj tezi o posebnosti kreativnog saopčavanja Tradicije, pri čemu je pjevačevu pjesmu uglavnom svodio na pamčenu i ranije naučenu pjesmu, hliži Milman Parry, koji če ovu tezu formulirati, nego Albert B. Lord koji če iz nje izgraditi teoriju usmenosti. Murkove su opaske rezultat dugog posmatranja pjevača u toku njegovog saopčavanja pjesme. Takva je nesumnjivo sljedeča: »Pjevačima se ne može pomoči kako da pjevaju jedan odredeni dio ili kako da ga ponove, za njih postoji samo pjesma kao cjelina, koju recitiraju sa neobičnom brzinom i sigurno.šču, nakon što su je jednom započeli.«“ 1 pored pjevačeve kreativne uloge, koju Murko i te kako zapaža, utvrdeni tekst smatra veoma bitnim. Medutim, mora se imati na umu, ističe Murko, da pjevači utvrdeni tekst ne kazuju na način kao što bi to kazivali »mi« /ustvari oni koji nisu prenosioei Tradicije/, nego do odredenog stupnja uvijek stvaraju novo.9 Pojavu varijanata odredenih redakcija, Murko tumači upravo odnosom pjevača prema naslijedenim pjesmama i, čini mi se, s pravom vezuje za odrectene pjevačke škole. Taj Murkov odnos prema epskoj pjesmi kao gotovoj, konačnoj cjelini, dolazi do izražaja u njegovoj ocjeni epskog repertoara koji susreče u Hercegovini, medu pravoslavnim i katoličkim stanovništvom 1913- godine.
U izvještaju s terena iz 1913- godine Murko skreče pažnju stručnoj javnosti da njegovi fonografski snimci pokazuju da je opravdana sumnja koja prati sve štampane tekstove što se tiče njihove autentičnosti neposrednog usmenog prenošenja.10 Na ovim zapažanjima Murko če formirati otprilike isti konačan odnos prema »tekstu«, prema zapisanoj usmenoj tradicionalnoj pjesmi koja je činom zapisivanja iz usmene forme prešla u pisanu. Ovaj Murkov sud o usmenoj poeziji koja je zabilježena i publikovana u 19- vijeku, sud o intervencijama na tekstovima pjesama njihovih priredivača za publikovanje, teško je prodirao u južnoslavensku naučnu javnost kada je riječ o zbirci Vuka Stefanoviča Karadžiča. A poznati strani slavisti, največi znalci južnoslavenske epike, Murku su odali priznanje da je upravo on taj koji ih je naučio
" Mathias Murko, Bericht über eine Bereisung von Norüwestbosnien lind tier angrenzenden Gebiete von Kroatien und Dalmatien behufs Erforschung der Volksepik der bosnischen Mohammedaner. Sitzungsberichte der Kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil. - Hist. Klasse. 173. Hand, 3. Abhandlung, str. 22.
U periodu terenskog rada u godini 1912. u Drežniku, izmedu Plitvičkih jezera i bosanske granice, Murko je susreo pjevača Hrvata Milu Hodara, mlinara, u poznim godinama, koji je pjevao joS samo pjesme svoga učitelja i one iz -zagrebačkih pjesma rica-. Ali je Murko i kod njega utvrdio osobine pravih epskih pjevača, tj. pri ponavljanju je mijenjao tekst. Taj svoj manir prokomentarisao je riječima koje, u stvari, iskazuju karakter usmenog prenošenja: pjevač nikada ne pjeva sasvim jednako ono što je več jednom pjevao ili kazao. Murko pravim pjevačem smatra i Mirka Banjeviča, študenta treče godine filozofije, porijeklom iz plemena Pješivac kod Nikšiča u Crnoj Gori, koji je želio Murku da pjeva Kopstvo Stojana Jankoviča. Mirko je odvratio Murka da traži Vukove knjige da bi ga kontrolirao jer se on ionako neče držati teksta. Murko ističe: -Kod ovako naobraženog pjevača naročito je važno priznanje, da pjesmu ’prepjeva', da ’zna samo sadržinu', 'da nešto izostavlja, nešto dodaje’*. -Tako sam imao odmah na početku poslednjih putovanja nov dokaz o tome, da je pravi pjevač do neke mjere improvizator i da pjevajuči pjesmu ponovo stvara-. (Tragom ... 1, 17). Istom tipu pjevača pripada Svetomir Maksimovič, bogati seljak iz Lužnica, jednog od najnaprednijih šumadijskih sela. Pjesme je učio i iz knjiga i slušajuči druge pjevače, a uvijek je ’hvatao’ 'glavni sadržaj’, koji pjesma opijeva, što je početak, a što kraj jer ’nije mogao pratitit svaku reč’-. -To vrijedi za svakog pravog pjevača«, istakao je Murko (Tragom ... I, 76).
Matthias Murko, Berichts über phonegraphlsche Aufnahmen epischer Volkslieder im mittleren Bosnien und in der Herzegowina in Sommer 1913. XXXVII. Mittelung der Phonogramm-Archivs-Kommission der kaiserl-Akademie der Missenschaften in Wien. Phil.-Hirst. Klasse, 179. Band, 1. Abhandlung. Wien 1915.
pravilnom odnosu prema »tekstu«, oslobadajuci ga kao pojam, od filološko-kabinetske ukočenosti i primoravajudi ih na tačniju definiciju pjesme i njenog oblika egzistiranja (Schmaus). Pri torne se, naravno, naučna javnost nije složila sa Murkom u torne da se može prihvatiti postupak dotjerivanja Štihova u popularnim izdanjima.
Murko je uveo u južnoslavensku nauku fonografska snimanja usmene tradicionalne epike. To je činjenica kojoj se u nauči južnoslavenskih naroda više pažnje poklanja tek tridesetih godina i, zapravo, više tad nego kasnije.11 Medu inicijatorima osnivanja bečkog fonogram-arhiva bio je i Vatroslav Jagic. Ovaj Arhiv je sticao medunarodno priznanje ved na prelazu 19. u 20. vijek. Medu prvima koji su shvatili značaj rada fonografi ran ja terenske grade bio je Milan Rešetar, sa snimcima iz Hrvatske i Slavonije, a potom Matija Murko, u vrijeme kada je snimao u Bosni. Wünsch Walter navodi da je Murkov cilj bio da napravi fonografski snimak »narodnog glasa bosanskih Muslimana«. Murko je bio naučnik koji je dobro osjetio sve prednosti fonografirane grade. Poslije boravka u Pragu ponovo je učinio aktuelnom temu snimanja glasa, muzike i pjesme što su prihvatili poznati svjetski naučnici (Gesemann, Jakobson, Ružičic, Becking).
U programskom tekstu Nekoliko zadada u proučavanju narodne epike12 Murko jasno i opširno definiše svoj odnos prema Vukovim zaslugama u bilježenju južnoslavenske usmene tradicije, koji podrazumijeva istovremeno oslobadanje od srps-ko-romantičarskih pogleda na sve ono što je Vuk učinio u vezi sa sakupljanjem, ■zdavanjem i tumačenjem usmenog pjesništva. Prije svega, Murko smatra da de pjesme koje je sakupio Vuk, kao i vijesti koje je donio o njima i njihovim pjevačima uvijek služiti kao temelj u svim istraživanjima »ali i kod Vuka je potrebna naučna kritika«. Medu konstatacijama - primjedbama na Vukov rad stoji: »Vuk Karadžid nije izdao narodne pjesme tačno kako je to kasnije tražila nauka, nego se služio redaktorskim Pravima, da govorim modernim jezikom, više ili manje iz jezičkih razloga, jer su njegove pjesme morale biti uzorom novog književnog jezika, a iz razloga estetskih, jer je Vuk bio čovjek finog ukusa te je za neke pjesme dugo tražio ’dobrog pevača’.« Murko smatra da je sve razloge izmjenama u jeziku pjesama Vukovih zbirki utvrdio Miklošič u raspravi o Asanaginici, a on sam u raspravi o pjesmi Jakšici kušaju ljube. Drugih dokaza nema pošto ne postoje izvornici za pjesme Vukovih zbirki I - IV.13
Odnos prema terenskoistraživačkom radu Murko je gradio na saznanjima koja je stekao u Arhivu Matice hrvatske. Ranije sakupljena grada, a posebno grada koja je sakupljena zaslugom Matice hrvatske, izvor je koji se ne može zaobidi. Detaljnim uvidom u fond pjesama Salka Vojnikovica Murko je formirao vlastiti sud o obimu Pjevačevog fonda, o mogucnostima pamcenja velikih epskih pjevača (Salko je saopcio 90 pjesama sa više od 80.000 Štihova).
Murko je išao za epskom pjesmom od hrišcanske do muslimanske sredine pokazujudi sve više i više interesovanja i za njenu instrumentalnu pratnju. Pokrenuo je problem žičanih instrumenata (postavio je pitanje: u kakvom odnosu stoje gusle i tambura) -jednožičanih i dvožičanih, te pitanje njihove starosti. Svakako je značajno da je na fomelju ovih istraživanja uputio na veliki kulturni krug dvožičanih instrumenata koji treba istražiti.
Vidi; Pavle Popovič, Noviji ratlovi o našoj narodnoj književnosti. Misao knj. XL, 1932, str. 225-236. Uporedi: Walther Wünsch, Matthias Murko und das Wiener Phonogrammarchiv. Narodno stvaralaStvo, Folklor 1972.-1973, XI/X1I, sv. 44-45, str. 127-128. i Frilozi proučavanju narodne poezije, god. I, mart 1934., sv. 1, 2-5.
1 u Srbiji u kojoj je narodna poezija Vukovih zbirki tridesetih godina snažno zatirala usmene izvore, Murko je susreo znalce i pamtioce tradicije koji su znali da postoje bolje inačice pjesama od onih koje je zabilježio Vuk.
U vezi s temom ovog rada potrebno je kazati da se pitanje Murkove metodologije terenskih proučavanja jasno izražava več u njegovim terenskim proučavanjima muslimanske epike u 1912. godini u pomenutim područjima istraživanja. Prije svega, Murko je svoja istraživanja, pa i ukupna istraživanja, usredotočio na tadašnje stanje epike kod Bošnjaka, imajuci za komparaciju obavljena proučavanja kod pravoslavnih i katoličkih pjevača. Išao je za tim da prouči prisutnost epske pjesme i epskih pjevača u odabranim sredinama u trenutku u kome je vršio istraživanja. Posebno ga je interesovao fenomen širenja i prenošenja pjesama. Bio je blizu tezi koju i sama zastupam - da su muslimanski pjevači južnoslavenskog prostora, u Bosanskom pašaluku, kao i evropskoj Turskoj, istovremeno pjevali i stvarali nove pjesme o istim dogadajima i junacima, unoseči u njih različita tradicijska nasljeda. Pri tome treba imati u vidu da to nisu činili samo pripadnici islamske konfesije nego i drugih konfesija, kao i to da nisu pjevali samo Slaveni nego i svi ostali. Upravo obogačen iskustvom ukupnih terenskih istraživanja Murko če u svom kapitalnom djelu (Tragom...), istači jedinstvo repertoara bošnjačkih pjevača. Neosporan doprinos svjetskoj nauči o usmenom epu su njegove definicije regionalnih osobenosti bošnjačke epike, pri čemu ih uvjetuju veze s ostalim konfesionalnim odnosno etničkim zajednicama. A ove analize davale su rezultate samo s toga što su muslimanski pjevači ostali vjerni Tradiciji, odnosno praktikovali su osnovni uvjet njenog egzistiranja - usmeni način prenošenja. Veliki zbornici bošnjačke epike (Koste Hörmanna i Luke Marjanoviča) pojavili su se previše kasno da bi narušili stani praksu, a i u trenutku kada su Bošnjaci imali novi povijesni poticaj za umjetničkim uobličavanjem svoje Tradicije, uključivanjem njihove domovine u njima stranu austro-ugarsku civilizacijsku cjelinu. Več nakon terenskih istraživanja 1912. godine Murko je konstatovao da je za jugoistok Bosne i Hercegovine (čitavo područje jugoistočno od Sarajeva), karakterističan hercegovački tip epske pjesme. Godine 1913. Murko želi da na terenu odredi istočne granice tzv. krajiškom tipu bošnjačke epske pjesme. Isprepletenost tradicije različitih etničkih i konfesionalnih sredina u Hercegovini, pozicija epskog pjevača ovog područja, koji je čuvar i prenosilac često ukupne Tradicije, uticala je na Murka da paralelno izučava epiku kod sve tri konfesionalne grupe. Murko je ovdje zapazio da krščanski pjevači pjevaju u muslimanskim kafanama, i obratno, da hriščanski pjevači pjevaju uz Ramazan itd.
Tokom ovih proučavanja Murko je, uglavnom išao za snimanjem savremenog stanja, za sagledavanjem opčih problema. Konstatovao je degradaciju epske tradicije u sjevernoj Bosni, jače prisustvo u dolini Bosne hercegovačkih, a slabije pjevača iz Krajine. U dolini Bosne konstatuje prodor gusala kao instrumenta koji prati epsku pjesmu. U odnosu na Bosnu, za koju generalno kaže da doživljava nazadak u čuvanju epike, ističe da ona još uvijek cvjeta u Hercegovini, a mnogo je muslimanskih pjevača kojima je još uvijek pjevanje epskih pjesama glavno zanimanje.
Okrečuči se biologiji usmene epike Murko je iscrpnu pažnju posvetio socijalnim i kulturnim uslovima njene egzistencije, socijalnim sredinama koje su davale epske pjevače, samim pjevačima, učenju pjesama, odnosu pjevača i publike, profesionalizmu pjevača, životnim uvjetima koji su uticali na formu i oblik njihovih pjesama, udjelu individualnog i stvaralačkog u njima. Studirao je znalački pojavu svakog pojedinog pjevača. Pratio je uticaje koji su na njega imali njegova porodica, društvena sredina iz koje je poticao, kao i njegova vjersko-nacionalna grupacija.
Posebnu pažnju Murko je poklanjao ponovljenim snimcima istih odlomaka, stoječi na stanovištu da su za upoznavanje suštine narodne pjesme veoma važne varijante istih pjesama. Svoje zaključke on če kasnije produbljivati i iznijeti ih u svoja dva
kapitalna djela: proširenim pariškim predavanjima La poesie populaire epique en Yougoslavie au debut du XX'' siecle i u knjiži Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Prvi citirani rad nesumljivo je Murkov najsintetičniji tekst, koji karakterišu kristalno jasni stavovi. Tu se može posebno izdvojiti njegov stav o živoj epskoj pjesmi, koji je u izvještajima nakon putovanja 1913- bio ponekad nejasan i kolebljiv. Nakon studiranja vlastitih bilješki, boljeg i studioznijeg uvida u tekstove pjesama s novih terena iz 1924. i 1927. godine Murko je obradivao svoje privremene izvještaje i produ-kio svoja gledanja na epiku ispitivanih područja.
Več od terenskih istraživanja obavljenih 1913. godine Murko više ni formalno ne •stražuje samo muslimansku epiku, što se vidi i iz naslova njegovih izvještaja. Ipak, Predavanjima koja je održao u Parizu, on je jasno pokazao da je uloga muslimanske epike u njegovim sudovima o životu epske tradicije veoma bitna. Stoga Murkove •zvještaje s terena, posebno u ocjenama o životu i trajanju epske tradicije treba uvijek Posmatrati paralelno s njegovim ocjenama iz pariških predavanja, kao i onim koje on izriče u tekstu Neuvelles observations sur 1’ etat actuel de la poesie epique en Yougoslavie.H Iskustva s terena iz perioda 1930. do 1932. godine navela su Murka na Zaključak da za desetak godina usmene epike više neče biti u selima (i njihovoj °kolini) koja su smještena u bližini industrijskih centara, gdje je moderni način života u ofanzivi. Medutim, u predjelima koji su daleko od modernog načina života, gdje Postoji živa usmena Tradicija, život epske pjesme je ne samo prisutan u Murkovo Vl'ijeme nego če i nastaviti da traje još dugo.
Način Murkovog rada tokom putovanja 1930. do 1932. godine, s kratkotrajnim Zadržavanjem u pojedinim mjestima (najčešče po jedan dan) više je usmjeren na upotpunjavanje več stečene slike o životu narodne pjesme, te na dovršavanje utvrdivanja njenog regionalnog rasprostiranja, nego na fundamentalna istraživanja, ili izučavanje odredenih postavljenih problema.15 Etnografsko-geografski pristup usmenom pjesništvu Po etnografsko-geografskim zonama, kao metod u ispitivanju i izlaganju materijah, činio se Murku najprikladnijim, pa ga je zadržao i u obradi materijah prikupljenog u ovom periodu.
M. Murko je imao iza sebe bogato terensko iskustvo da u svoje djelo veoma kompetentno ukomponuje i rezultate svojih kabinetskih študija. Mnoge njegove ocjene su često veoma koncizne, ali besprijekorno tačne. Inače je Murko u djelu Tragom... Previše kritičan prema svojim prethodnim radovima, naziva ih »ponajviše privremenim ‘zvještajima«, a smatra da djelom Tragom... prvi put predaje »potpun materijah na konte zasniva svoje poglede i zaključke.16
Medu briljantna otkriča o specifičnostima regionalnih epika spadaju njegove ocjene o HHislintanskoj epici Novopazarskog sandžaka, premda iskazane koncizno, kao da su 'Ozime obimne študije. Po M. Murku muslimanska bošnjačka poezija Novopazarskog sandžaka čini cjelinu, bez obzira na slijevanje različiith tradicijskih tokova u ovo područje.17 Dug vijek muslimanske epike ovdje Murko vidi u dugo zadržanont feudalnont načinu
| Kevue des etudes slaves XIII, 1933-, 16-50 i u knjiži Tragom ... .
' Sam Murko kaže da je glavni zadatak njegovog djela Tragom ... da pruži u granicama mogočnosti vjernu sliko s'anja narodne epike na područjima koje je obišao u periodu od 1930. do 1932. (Tragom ... I, 17).
Citirano djelo, Tragom ... str. 17.
N. Murko, Tragom ... I, str. 93-100. Epiku Sandžaka Murko je zanimljivo prikazao u 12 tabli fotografija i s °hjašnjenjima koja ih prate u študiji La poesie populaire epique en Yougoslavie au debut du XX"' siecle (poglavlje III: La vie epique dans fanden sandžak de Novi Pazar).
života, kao i u natjecanju njihovih pjevača i kazivača s hrišcanskim. Veoma je interesantno Murkovo zapažanje o odnosu sandžačkih pjevača prema svojim pjesmama. Dok, s jedne Strane, pleme Kuči, pjeva pjesme koje su več objavljene, dotle se »u Dukadžinu u Sandžakii" pjevaju pjesme za koje ne znaju da su vec objavljene.18 Za Novopazarski sandžak, ističe Murko, vrijedi isto što i za druge ispitivane krajeve - da su muslimani kao konzervativniji živalj sačuvali epiku bolje nego hriščani.19 Dvojezični pjevači bošnjačkih i arnautskih pjesama zadržali su živo sječanje na slijepog pjevača Čor-Husu - ostavljajud u Murkovim opisima snažne slike vitalnih epskih područja Novopazarskog sandžaka.
Svakako je veoma značajno da je Murko označio još jednu geografsku i povijesnu epsku cjelinu, ali koja više, kao takva, nesumljivo ne egzistira. To je metohijsko područje muslimanske južnoslavenske epike (Pec, Prizren, Dakovica, Orahovac).2'1 Kao krajnju južnu granicu muslimanske epike odredio je Bar u Crnogorskom primorju. Posljednjim putovanjima (1930. i 1931- godine) ostvario se Murkov plan da posjeti istočnu Bosnu. Za istočnu Bosnu, kao i Novopazarski sandžak, on če otkriti da u njoj još uvijek ima dosta muslimanskih pjevača. I ovdje je konstatovao, kao i na drugim mjestima, da muslimanski pjevači, u odnosu na pravoslavne i katoličke, više čuvaju epsku tradiciju. Ovom prilikom on je popunio svoja znanja i svoje pretpostavke o značaju i udjelu viših muslimanskih krugova, posebno onih plemičkih, u formiranju cjeline koju nazivamo muslimanskom epikom. Murko je zapazio promjene koje su se zbile u muslimanskoj begovskoj sredini nakon agrarne reforme koja je dovela do osiromašenja muslimanskog društva u cjelini. Zanimljive su i Murkove konstatacije o poistovječivanju ruralne i urbane sredine pojedinih područja istočne Bosne (Rogatice). Ono se reflektuje u odnosu prenosilaca Tradicije prema usmenoj tradicionalnoj pjesmi
Podatke o mnogim pjevačima Murko je dopunio fotografijama u posebnoj, drugoj knjiži djela Tragom..., dok je za neke pjevače donio samo fotografije. Foto-snimci mnogih pjevača dati su n radu La poesie populaire epique en Yougoslavie au debut du XXC siecle.
Nakon što je dovršio ukupna terenska istraživanja Murko 1934. godine preporučuje južnoslavenskim stručnjacima koji proučavaju epiku da nastave sa terenskim radoin, smatrajuči ga nužnim, uz onaj kabinetski. Kada je riječ o muslimanskoj epici, Murko smatra da veču pažnju zaslužuju muslimanski pjevači iz Hercegovine i Crne Gore, kao manje poznati. Novopazarski sandžak i staru Srbiju preporučuje kao područja koje treba posebno terenski istražiti, jer su upravo muslimanski pjevači iz tih krajeva ostali potpuno nepoznati.21 Murko je ukazao i na propuste nebilježenja brojne grupe muslimanskih pjesama o sukobima Muslimana sa njihovim ratnim protivnicima iz 19- i 20. vijeka.22
Osnovni predmet Murkovih interesovanja jesu život epske pjesme, suština njene pojavnosti i njenog trajanja. Murko ih ispituje kroz različite vidove njihovog manifesto-
18 M. Murko, Tragom ..., I str. 283.
15 Isto, str. 37.
20 Isto, str. 101-103.
21 Zanimljivo je da Murko i u knjiži Tragom srpsko-hrvatske narodne epike (str. 282) izražava svoje žačjenje Sto u Novom Pazaru joS nitko nije sakupljao narodne pjesme, posebno muslimanske. Teško mi je povjerovati da je Murku ostalo nepoznato koliki je bio njegov uticaj na M. Parryja i njegove sljedbenike, te da je Milman Parry svoga najboljeg epskog pjevača Avdu Mededovica susreo u Novom Pazaru, a da ee se dvije godine nakon njegove smrti pojaviti iz štampe zbirka muslimanske epike Milmana Parryja s tekstovima iz Novog Pazara. Konačno, Murko je bio u dijelu Novopazarskog sandžaka 1930., a Milman Parry u Novom Pazaru 1934.
22 M. Murko, Nekoliko zadada u proučavanju narodne epike, str. 3.
• vanja i potvrdivanja. Sukcesivno ih prati od prvog rada, oslanjajud se, pri tom, najviše
; 1 najčešce, na one primjere koje mu je nudila muslimanska epika. Čitav taj kompleks Pitanja Murko je povezao u prvom i osnovnom poglavlju citirane študije La poesie populaire epique en Yougoslavie au debut du XXC siecle kome je dao naslov: Introduction-historique: Les chanteurs et leurs poemes epiques. Becir Islamovid i redom pjevači Luke Marjanoviča, zatim čitava galerija različitih južnoslavenskih pjevača, kako muslimana, tako i hrišcana, poslužili su Murku u rješavanju problema koji je uaznačio naslovom pomenutog poglavlja. Konačno je rješena misterija o narodnom Pjevaču, sada se zna da su prenosioci usmenih pjesama veoma nadarene osobe patri-jarhalne civilizacije, rasute po selirna, ali i gradovima.23 Ima ih medu svim staležima i svim profesijama. Na selu su vecinom zemljoradnici, a u gradu zanatlije, bilo ih je iz redova pastira i hajduka. Murko dalje navodi da su i u njegovo vrijeme neki medu njima pripadali najotmjenijoj muslimanskoj gospodi, sveštenstvu itd. Osim amatera medu Pjevačima je bilo i onih koji su uistinu profesionalni pjevači, i takvih je bilo posebno medu muslimanima u sjeverozapadnoj Bosni i dalje prema jugu. Ranije je izrazitih profesionalnih pjevača bilo više. Rutovali su po plemičkim dvorovima muslimanskih reudalaca i bivali tu sedmicama da bi razveselili domačina i goste.23 Istaknuti begovski Pjevači bili su veoma ponosni, svjesni svojih vrijednosti, ističe Murko.25 Mnoga muslimanska gospoda izdržavala je svoje privatne pjevače, ponekad čak hriščane. »To su bile sluge večeg ranga ili vojnici, naročito podoficiri kao što su komandiri voda i bajraktari; kod Ded-age Čengiča, sina Smail-age Čengiča, čiju je smrt opjevao hrvatski pjesnik Ivan Mažuranič u jednom poznatom epu, bio je u clrugoj polovici zadnjeg vijeka jedan takav Pjevač koji je imao čin komandanta« - navodi Murko. Upravo na tim »ostacima muslimanskih tradicija« Murko gradi predstavu o torne na koji je to način živjela usmena epska Poezija u prošlim vijekovima »čak i ako ne znamo da je ona bila njegovana kod srpskog bosanskog i hrvatskog plemstva«.26 Istraživanjima u godinama 1930. i 1932. Murko je konstatovao opadanje broja profesionalnih pjevača. S daige Strane, pojava još uvijek snažno prisutna i u to vrijeme bila je da su se pjevači različitih konfesija rado slušali. Murko smatra da su dužina pjevačeve pjesme i broj pamčenih pjesama veoma bitni u karakterizaciji pjevača, i on im prilazi iz aspekta homerskog pitanja. Ističe da pjevačevi °dgovori na pitanje koliko pjesama zna - nejčešče iskazati brojevima 30 ili 40 - nisu Pretjerani, te podsječa da je Marjanovičev pjevač Salko Vojnikovic saopčio 90 pjesama, a °ue ukupno iznose 80.000 stihova - »otprilike dvostaiko više od Ilijade i Odiseje 2ajedno, buduči da su deseterci kradi od heksametara, a broj stihova tri puta vedi«.
U narodu se oni zovu i ’pjevači’ (pjevač, piva), njihovo književno ime guslar (.sviračna guslama, u narodu obično guslač) rijetko se upotrebljava i sem toga je netačno, pošto se jedan veliki broj pjevača ne prati sa Ruslama, kaže Murko.
24 M
naravno tu sliku epskih pjevača Murko dopunjuje u knjiži Tragom ...: -Na svojim prvim putovanjima - kaže Murko - zabilježio sam vrlo zanimljive ostatke bosanskog feudalizma i u epskom pjesništvu: bogati begovi i :|ge imali su stalne pjevače ili su ih izdržavali čitave mjesece i bogato ih nagradivali /kod Murka nap. 67; bericht 1. 25-27; II, 11-12; 20, 45-47/. 1 na poslednjim putovanjima imao sam još prilike razgovarati sa savremenicima ovakvih epskih vremena i pokupiti od njih vrijedne vijesti, koje dajem djelimično i potanje kao svjedočanstvo prošlih vremena ...■ (Tragom ..., 1, 362).
Kao primjer pravog gospodskog pjevača Murko navodi Čor-Husa Husoviča iz Sandžaka (Tragom.... I, 363). •Za mene nema sumnje - kaže Murko - da sada.šnja epska narodna poezija proističe, kao i največi dio narodne umjetnosti uopde (npr. nošnje) iz najviših hirščanskih i muslimanskih društvenih sredina, ali tokom vijekova °na se razvijala svojim vlastitim putevima- (M. Murko, Epska narodna poezija u Jugoslaviji početkom XX Vljeka. U knjiži: Narodna književnost Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, str. 163/164.) Izbor kritika, kastavljači: Huturovič Denana, Palavestra Vlajko, Sarajevo 1974.
Murkov doprinos nauči o usmenom pjesništvu - želim posebno naglasiti na kraju ovog izlaganja - sastoji se u utiranju puta teorijskom osvjetljenju kategorije usmenosti, a zatim u identifikaciji regionalnih usmenih epskih posebnosti, te dosljednom pracenju muslimanske južnoslavenske epike, ne kao izolovane pojave več, naprotiv, kao pojave snažno povezane s epikama ostalih južnoslovenskih naroda istog jezika, koja je bila izvor i inspiracija njegovom naučnom radu, a i dokaz njegovih naučnih teorija. Upravo činjenica što če njegov naučni put inspirisati američkog naučnika - homerologa, Mil-mana Parryja, kao i činjenica da če Milmana Parryja na tom putu istom nastaviti da slijedi američki naučnik Albert Lord, dokazi su takoder, istinske naučne vrijednosti Matije Murka. Pojave koje dokazuju, potvrduju kategoriju usmenosti Murko je uporno pratio i na terenu i studijski. To je prije svega pitanje izmjena u pjesmi ili izmjena pjesme, od kazivanja do kazivanja, od kazivača do kazivača. A to je zapravo i pitanje pjevača i njegovih verzija.27 Murku je uspjelo da odgonetne složenu i višestruku ličnost pjevača: pjevača stvaraoca, pjevača umjetnika, pjevača tradicionaliste, pjevača glumca - sve istovremeno. Saopčavanje, pjevanje, pračeno je fizičkim naporom, jer pjevač pjeva čitave sate, pa i cijelu noč, najčešče u prisusutvu auditorija. Murko postavlja pitanje i daje odgovor koji če i veliki naučnik Alber Lord ukomponovati u svoju usmenu teoriju, u teoriju usmenosti. »Može li sebi neko predstaviti šta je pjevanje dugih poema bez greške u sadržini, u besprijekornim poetskim Štihovima, sa največom brzinom? To je jedino moguče pjevačima koji ne uče napamet poeme, riječ po riječ, več ih svaki put ponovo stvaraju, u briljantnoj improvizaciji, zahvaljujuči svome znanju jezika i poezije.2“ Murko je veoma precizan i dosljedan svojim ukupnim istraživanjima kada upotrebljava sintagmu znalci tradicije a da bi pojasnio njenog prenosioca, pjevača. A znalci tradicije su, kako kaže Murko, posebni, odabrani i talentirani pojedinci.
Konačno Murko kao ni jedan naučnik do naših vremena, u ocjeni muslimanske epike, nije u tolikoj mjeri povezao njene osobenosti s povijesnim putem južnoslavenskih Muslimana, posebno bosanskih. 1 ono što nesumnjivo nije niko drugi u oblasti duhovne kulture - to je posmatranje ove epike na prostoru širili i dubljih kulturno-historijskih i geografskih meduveza.
Možda bi se moglo postaviti pitanje: nije li prodor naučnih rezultata američke homerološke škole, s Albertom B. Lordom na čelu, potisnuo Murkov značaj za svjetsku i našu nauku u proučavanjima usmene tradicionalne epike. Ako pratimo evropsku nauku, onda demo vidjeti da je Murko prisutan u teoretskim raspravama i sintezama o epskoj tradiciji, u historijama svjetskih književnosti naporedo s M. Parryjem i A. Lordom (u radovima Gerharda Gesemanna, A. Vaillanta, Aloisa Schmausa, J. Rychner, A. Leskya i dr.) več od dvadesetih godina do sredine šezdesetih godina našeg vijeka. Konačno, koliko je, uopšteno uzevši, neosporna teorija usmenosti (usmena teorija) Alberta B. Lorda uticala na proučavanja usmene južnoslavenske književnosti Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca, južnoslavenskih naroda zajedničkog jezika? Murko je uticao na generaciju istraživača usmene književnosti u južnoslavenskoj nauči, istraživača
27 Rad sa usavršenim fonografom 15ečke Akademije, na vec pominjanim putovanjima potvrdio je u dva navrata i više kazivanja različite tekstove iste pjesme. Murko je nakon novih terenskih iskustava i obnavljanja eksperimenata došao do zaključka: -Za mene je u buduce jasno da su štampane pjesme, koje danas imamo, pjevane jedan jedini put ili, tačnije, diktirane, i to u vrijeme kada su zapisivane. Zbog toga su uzaludni svi pokuSaji da se obnovi neka pjesma u njenoj originalnoj formi-. (M. Murko, Epska narodna poezija u Jugoslaviji .... str. 167).
28 M. Murko, Isto, str. 169.
okupljenih oko beogradskog časopisa Priloži proučavanju narodne poezije, i neki medu njima su svojim djelom učinili moderan prodor u tradicionalne romantičarske študije o »narodnoj« književnosti. Medutim, od šezdesetih godina 20. vijeka jugo-slavenska nauka o usmenom stvaralaštvu snažnije se veže za romantičarski estetici-zam. Drukčiji pristupi su dio naučnih proučavanja u sklopu folkloristike i etnologije, i uz napor zastupaju siru i snažniju primjenu teza, koje je utemeljio Murko u valorizaciji tlijela naslijeda koje zovemo usmenom tradicionalnom epikom. U istom proejepu naučnih kretanja našla se i teorija usmenosti A. Lorda na teritoriji naroda donedavne jugoslavenske zajednice.
Povzetek
Prispevek Matije Murka k preučevanju južnoslovanske epike
Matija Murko je prvič krenil na strokovno potovanje po Balkanu že leta 1913 in se sem vračal Vf>e do leta 1932. Skoraj 23 let je v tujih strokovnih časopisih objavljal članke in razprave o izsledkih svojih terenskih raziskav. Leta 1951 je v Zagrebu izšla njegova knjiga Tragom srpsko-hrvatske narodne epike.
V svojem kulturno-antropološkem pogledu na ustno slovstvo je bil Murko prvi v evropski strokovni javnosti, ki je ustvaril osnovne znanstvene pogoje za celovito sliko življenja ljudske ePike. Analiziral je vse pojave in vidike ljudskega pesništva južnih Slovanov, ob tem pa v sklopu srbske in hrvaške epike opozoril na poseben segment - na muslimansko epsko tradicijo. Murkov prispevek k znanosti o ljudskem pesništvu je v utiranju poti teoretični osvetlitvi kategorije ustnosti, Potem pa še sama identifikacija regionalnih epskih posebnosti. Za avtorico je sila pomembno še Murkovo odkrivanje in spremljanje muslimanske epike, ki jo Murko ne vidi kot izoliran pojav, ampak kot pesništvo, ki je tesno povezano s srbskim in hrvaškim. Avtorica je prepričana, da je bilo prav Murkovo delo podlaga drugim tujim raziskovalcem Balkana, npr. ameriškemu homerologu Milmanu Parry-ju, ki mu je nekoliko pozneje sledil še Albert Lord.