ACTA HISTRIAE VIII.
prejeto: 1999-03-12	UDK 283/289(497.5 Istra): 929 Vergerij P. P. ml.
PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I "RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU I GEDNIM LUTERAN"
Stanko JAMBREK Evandeoski teološki fakultet u Osijeku, HR-31103 Osijek
IZVLEČEK
Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran (v nadaljevanju Razgovaranje), prvo protestantsko knjigo, tiskano v hrvaškem jeziku, je napisal neznani avtor, ki se je podpisal s psevdonimom Anton Senjanin. O tem, kdo je avtor pod tem psevdonimom, si strokovnjaki niso edini. Ta razprava želi z analizo izvirnega besedila Razgovaranja, še posebej teološko, dognati povezanost tega izjemnega dela s P. P. Vergerijem, ki je bil oznanjevalec Evangelija v Istri, napisal številna polemična dela in pomagal pri izdajanju in širjenju reformacijskih knjig v hrvaškem jeziku.
Ključne besede: protestantizem, Istra, Peter Pavel Vergerij ml.
PIER PAOLO VERGERIO IL GIOVANE E "RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU I GEDNIM LUTERAN" (I COLLOQUI FRA UN PAPISTA E UN
LUTERANO)
SINTESI
Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran, il primo libro protestante croato, ju scritto da un autore ignoto, firmatosi con lo pseudonimo di Anton Senjanin (Antonio da Segna). Gli stessi esperti discordano sull'attribuzione del volume. Nel presente studio si analizza il testo originario di Razgovarange, soprattutto dal punto di vista teologico, per comprendere le relazioni fra quest'opera e Pier Paolo Vergerio il Giovane, che diffuse il Vangelo in Istria, scrisse numerose opere polemiche e contribuí alla pubblicazione e alla diffusione dei testi riformati in lingua croata.
Parole chiave: protestantesimo, Istria, Pier Paolo Vergerio il Giovane
141
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
Petar Pavao Vergerije ml. ostavio je osebujan i višestruk trag u hrvatskoj kulturnoj i crkvenoj povijesti. Roden u uglednoj koparskoj plemičkoj obitelji, svoje je djetinjstvo proveo u gradu Kopru a temeljnu je naobrazbu stekao u Veneciji. Stu-dirao je pravo na sveučilištu u Padovi gdje je 1518. promoviran na čast doktora, a kasnije je postao profesor krivičnog prava i sudac na području mletačke republike. Nakon ženine smrti Vergerije je otišao u Rim gdje je bio zareden za svečenika.
Vergerije je rano zbog svoje naobrazbe stekao ugled i povjerenje Vatikana. Rimska kurija slala ga je u Njemačku da raspravlja i bori se protiv reformacije. U svojstvu papina legata bio je na dvoru cara Ferdinanda, od kojega je dobio neka imanja u Istri i Furlandiji i Ugarskoj. Kao papin izaslanik bio je u Wittenbergu u posebnoj misiji da privoli Luthera da dode na crkveni sabor u Mantovu. Za nagradu što je uspio u Njemačkoj kao legat, dobio je Vergerije od pape Pavla III. naslov biskupa od Modruša, a iste godine malo kasnije bio je imenovan biskupom u Kopru.
Godine 1536. preselio se Vergerije iz Rima u Kopar. Iako je i dalje ostao u službi pape, u Kopru se Vergerije posvetio svečeničkoj službi, zamijenivši pravo Biblijom te podavši se sasvim proučavanju teologije. Uskoro je bio osumnjičen da naginje na protestantizam.
Petar Pavao Vergerije kao navjestitelj Evandelja u Istri
Tek 1545. godine Vergerije otvoreno prihvača protestantsko učenje. Uskoro je za reformaciju pridobio trščanskoga biskupa Franju II. Jozefiča Ricana negdašnjega biskupa senjskoga (1541.-1546.) i svojega brata Ivana Krstitelja Vergerija biskupa pulskoga. Zajednički su u Istri tada djelovali i propovijedali Evandelje. Istaknuo se kao snažan i dosljedan propovjednik Evandelja, čije su propovjedi slušatelji svih staleža rado slušali. Vergerije je propovijedao čistoču evandeoskoga življenja, stoga su ga neki fratri, koje je kao biskup korio zbog nemoralna življenja, optužili pred mletačkom inkvizicijom da je protestant te mu je inkvizicija oduzela biskupsku čast i prognala ga iz Kopra.1 No, unatoč izgonu iz Kopra, Vergerije je i dalje u srcu nosio Istru i njezine stanovnike - Slovence, Talijane i Hrvate. I Istrani su cijenili njegovo djelo propovijedanja Evandelja i muke koje je poradi Evandelja podnio. Na teme-ljima evangeličke vjere, koje su Vergerije i drugi navjestitelji Evandelja u Istri uspostavili i učvrstili, brojni su propovjednici dalje gradili, a inkvizicija je deset-lječima mukotrpno proganjala luterane da bi napokon tek u 18. st. iskorijenila reformacijsko učenje u Istri.2
Protiv biskupa koparskog Petra Pavla Vergerija, njegova brata biskupa Ivana Krstitelja Vergerija, i protiv večeg broja intelektualaca u Kopru i Puli inkvizicija je 1546. godine pokrenula postupak. Iz parnica što ih je mletačka inkvizicija povela protiv reformatora po Istri doznajemo da je reformacija dotakla svako mjesto u Istri: Novigrad, Pulu, Labin, Milje, Piran, Plomin, Bale, Tinjan, Faža-nu, Kopar, Umag, Goricu, Buzet, Trst, Prem, Vodicu, Turnijak, Rijeku, Ližnjan, Vrsar, Osor, Frata,
142
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
Protestantizam se toliko raširio u Istri da je, prema katoličkom autoru Paschiniju, neki Milanac Ambrozije 24. 6. 1549. svjedočio pred inkvizicijom u Veneciji da su u Puli i Vodnjanu skoro svi stanovnici luterani, da tamo i dječaci, pastiri i kopači govore i diskutiraju o stvarima vjere (Mirkovič, 1980, 203).
Glas o Vergerijevu naviještanju Evandelja u Istri dopro je i do labinjanina Matije Vlačiča Ilirika, profesora teologije u Magdeburgu. Matija Vlačič je opisao istarsku stvarnost naviještanja Evandelja i djelovanje inkvizicije u posveti drugog izdanja knjige O riječi i sadržaju vjere, objavljene 1555. a posvečene Vergeriju. U posveti on piše:
"Poštovani oče u Kristu, prvo zahvaljujem gospodinu Bogu našemu, zatim gospodinu našemu Isusu Kristu, a zatim čestitam tebi i mojoj domovini i na kraju izražavam svoMu radost, što sam razumio, da si se ti konacno i posve odiMelio od Antikrista i prešao Kristu, da si ne samo njemu (Antikristu) navijestio rat, nego da se protiv njega čvrsto i boriš. Nadam se naime, da če to biti na slavu Boga i od koristi za spas mnogih, i to ne samo u našoj Istri, gdje ste ti i tvoj brat poštovani g. Ivan Krstitelj Vergerij, biskup Pule, odlican i pošten muž i mucenik Krista (koga su rimski nevalMalci utukli otrovom) usadili Kristovo evandelMe. Potvrdili su to naMviše tamošnMi lMudi, koMi su dobro razumiMeli, kako si ti postoManim držanMem, izgnanstvom i drugim bezbroMnim nevoljama zapečatio istinu Kristovu." (Mirkovic, 1980, 209)
Na kraju posvete Vlačič još piše:
"Ovo ti, poštovani oce, pišem, kako s razloga da nešto odgovorim na tvoMa naMlMubazniMa pisma, koMa si mi upučivao, tako i da bih posvMedocio o svoMoM naklonosti prema tebi, a u isto vriMeme, da bih požalio nevolMe, koMe su zadesile našu domovinu. Kad sam nedavno ponovno procitao tvoMu knMižicu, u koMoM opisuMeš naMokrutniMe progone, pošto si ti napustio Kopar, tamo i u svojoj Istri, koje podstiču i vrše razni Grizoni i Bušdrage i onaj odvratan papin legat Del Časa (tako: "Del"), sluge Antikrista, gdje su najispravniji ljudi i dobri stranci mučeni za volju smiješnog i svima očitog sujevjerja. Osobito me žestoko boli, ali i čudim se tome, a sa mnom i mnogi ovdje u Njemačkoj, da su slavni dužd i mudar Senat Venecije dali toliko slobode takvim razbojničkim huljama, da bjesne protivu vjernih podanika." (Mirkovic, 1980, 210)
Petar Pavao Vergerije se zalagao za biblijsko razumijevanje mnogih sadržaja katoličke vjere, a javno je kritizirao tada vrlo uobičajeno i rašireno pučko prazno-
Poreč, Oglaj, Motovunj, Trzič, Gradišku i Vranje. Iz popisa procesa koji su se vodili u Istri protiv heretika, uglavnom protestanata, vidi se koliko je Lutherova nauka našla privrženika i koliko se bila ukorijenila u pučanstvu od njegovih društvenih vrhova, domačeg i stranog plemstva, do sitnih zanat-liMa i svečenika. Medu spisima inkviziciMskih procesa što ih Me našao Tomaso Luciani u mletačkome Državnom arhivu razvidni su tragovi od ukupno 161 procesa. Najstariji proces je od godine 1542., a posljednji od godine 1775. Najviše je spisa povezano s obitelji Vergerije, s kojom je u svezi preko 50 procesa (Bučar, 1918, 3).
143
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
vjerje. Pisao je da više voli biti siromah u kuči Božjoj, nego bogat u domovima bezbožnika. Vergerije je pisao popularno s tendencijom da što više raširi reformaciju. Najviše je pisao protiv tridentskog koncila i protiv indeksa zabranjenih knjiga, u kojima su se nalazili i njegovi spisi. Vergerije je mnogo pisao na talijanskom, latin-skom i njemackom jeziku, a njegove knjige prevedene su na njemacki, francuski i poljski jezik.
Kao neumoran, oštrouman i nepokolebljiv polemicar, kako govorenom tako i pisanom rijeci, Vergerije je ostavio iza sebe brojna djela na latinskom i talijanskom jeziku, a smatra se da je napisao i djelo Razgovarange megiu Papistu i gednim Luteran (u daljem tekstu Razgovaranje), koje slovi kao prvo tiskano protestantsko djelo napisano hrvatskim jezikom.
Polemički spis Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran
Puni naslov ovoga iznimnog, prvog tiskanog hrvatskog protestantskog djela?, jest: Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran. Stumačeno po Antone Segna-nine. Stampan v Padove, Miseza Setembra po Gracioze Percacine, Godischie 1555. lako ovo djelo nije tiskano u hrvatskoj tiskari u Urach - Tubingenu, Franjo Bucar ga je uvrstio u Bibliografiju hrvatske protestantske književnosti za reformacije iz razloga "jer je od P. P. Vergerija, koji je glavni pokretac tubinškog hrvatskog protestantskog književnog pokreta" (Bucar, 1910, 119).
Pisac Razgovaranja je covjek koji se krije iza imena Anton Senjanin. Večina se povjesnicara slaže da Anton Senjanin ne postoji; no ne mogu se složiti u tome tko je zapravo pisac Razgovaranja. Pastor Theodor Elze4, Matija Valjavec i Franjo Bucar smatraju da je autor Razgovaranja Petar Pavao Vergerije, jer je on u razlicitim godinama u svojim djelima uporabio razlicite pseudonime (Bucar, 1897). Tako je Vergerije kao crkveni polemicar upotrebljavao više pseudonima, a kod nekih svojih polemickih spisa koristio je druga imena i mjesta tiskara.
Ivan Sercer pretpostavlja da bi Razgovaranje moglo biti parafraza ili prijevod s nekog drugog jezika jer je takvih spisa bilo na latinskom i talijanskom. On je za-pisao: "O Antunu Senjaninu nije nam ništa poznato, ali za njegovo razgovaranje se može ustvrditi, da je parafraza ili prijevod; to nam kazuje več rijec 'stumačeno', a ja bih rekao, da je prije prijevod nego li parafraza, i to, kao što nam pokazuju neke
Uz to što je prvo tiskano protestantsko djelo na hrvatskom jeziku, Razgovaranje je znacajno i stoga što je to prva i jedina knjiga na hrvatskom jeziku koja sažeto i jasno iskazuje teološke (dogmatske i prakticne) razlike izmedu katolika i protestanata.
Dr. Theodor Elze, protestantski pastor u Mlecima, proucavao je hrvatsku literaturu iz vremena reformacije, te je medu prvima otkrio Razgovaranje i na to upozorio Simu Ljubica, koji nakon toga Razgovaranje spominje u II. svesku svoga Ogledala književne povijesti jugoslavenske .
144
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
stilističke osobine, prijevod s latinskoga jezika" (Bučar, 1897). Sercer stoga smatra da je Razgovaranje prijevod zbornika polemičkih spisa 16. stoljeca "Pa quillorum tomi duo", sto je tiskan u Baselu 1544. godine.
Branko Vodnik misli da je osim Vergerija možda mogao Razgovaranje napisati Antun Dalmatin koji je zacijelo iz Senja, a postao je uvaženi reformatorski pisac.
Po mišljenju Mije Mirkovica, Anton Senjanin je jedan od pseudonima koje je uzimao Matija Vlačic, a Razgovaranje je nastalo u doba kad je Vlačic boravio u Magdeburgu i vodio odlučnu borbu protiv interima i cara i pape, stoga je očevidan paralelizam izmedu misli i ideja u drugim spisima iz istog perioda i misli u tom kratkom spisu5.
To nije običan propagandistički spis, smatra Krešimir Georgijevic (Georgijevic, 1969, 20), nego je samostalna polemička rasprava, radena u duhu i načinu mag-deburških Vlačicevih polemičkih spisa, s istom tematikom, motivima, idejama, pro-blemima, spornim pitanjima ne samo u učenjima nego i u obredima, o kojima su Magdeburžani tada vodili borbu. Izražene su tu iste Vlačiceve misli i postavke, dapače i fraze i grdnje, koje je on formulirao u drugim spisima, tiskanim u Mag-deburgu.
Franjo Bučar u Bibliografiji hrvatske protestantske književnosti za reformacije iznosi da postoje samo dva poznata primjerka Razgovaranja. Jedan se nalazi u knjižnici Biblioteca Marciana u Veneciji a drugi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Mirkovic smatra da je Venecijanski primjerak Razgovaranja spis od 20 listova ili 40 strana maloga formata, tiskan 1555. godine. Knjižica je pisana na četiri jezika: hrvatskom, slovenskom, talijanskom i latinskom. Hrvatski tekst Razgovaranja, otiskan na 22 stranice, osnovan je i glavni po sadržaju. Slovenski tekst "Edna molitev keršcenikov" tiskan je na 5 stranica, a talijanski na 9 stranica6. Na jednoj je stranici samo jedan latinski citat iz Prve poslanice apostola Petra. Talijanski tekst je dodatak a potpisan je imenom Vergerius. To je samo molitva. Slovenski tekst je, takoder samo molitva koja se označuje kao Vergerijeva. Zagre-bački primjerak Razgovaranja ima 24 stranice. Prva stranica je naslovnica, a tekst Razgovaranja se prostire od druge do dvadeset druge stranice. Na dvadeset trecoj stranici nalazi se tiskarski znak Morhart-Gruppenbachove tiskare iz Tubingena. Na posljednjoj stranici tiskan je citat iz trece glave Prve Petrove poslanice.
Mirkovic je opširno iznio dokaze o Vlačicu kao autoru Razgovaranja u monografiji M. V. Ilirik II (1980, 212-230).
Mijo Mirkovic smatra da je Razgovaranje knjiga od 40 stranica u kojoj su Vergerijeva molitva na talijanskom i slovenska molitva koja se pripisuje Vergeriju samo dodatak Razgovaranju. Bučar pak smatra da su to dvije odvojene brošure samo uvezane zajedno. U prilog Bučaru ide i zagrebački primjerak koji se sastoji od 24 stranice, bez Vergerijeve molitve na talijanskom i slovenskom jeziku.
145
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
Razgovaranje je pisano istarskim čakavskim narječjem i moglo je biti razumljivo svima Hrvatima Istranima. To je spis koji oduševljava svojom neposrednošcu, živošcu, duhovitošcu i slikovitošcu.
Mijo Mirkovic je ustvrdio da je Razgovaranje najviše samostalan, najviše borben i spoznajno najviše produbljen spis, ne samo hrvatske vec i slovenske protestantske književnosti (Mirkovic, 1980, II, 276). U njemu su, u formi pitanje-odgovor, u dijalogu papiste i kršcanina iznesena sva bitna luteranska učenja glede zastranjenja rimske crkve. Razgovaranje je iznimno teološko i književno djelo u kojemu živo i skoro dramatski pisac iznosi ključna i teška teološka pitanja te daje na njih odgovore, popularno i u narodnom govoru s mnogo slika i usporedaba, utemeljene na Božjoj riječi.
Vec u samom početku uočavamo vrlo naznačenu razliku, dvije nepomirljive krajnosti: papista je na jednoj strani, antikristovoj strani; kršcanin je na drugoj strani, Božjoj strani. Ova teološka suprotnost pojavljuje se u gotovo svim reformatorskim djelima. Autor Razgovaranja je više nego jasno ističe: boreci se za istinu, onu bib-lijsku, poput vulkana iz njegova pera suklja plamen neopovrgljivih dokaza, a sigurnom logikom daje čvrst odgovor na svako postavljeno pitanje. Suprotnost je to u kojoj kao da nema pomirbe; s jedne je strane rimska crkva zastupljena učenjem i djelovanjem pape i biskupa, s druge je strane Kristova crkva zastupljena učenjem i djelovanjem Isusa Krista. Sljedbenike pape autor Razgovaranja, uobičajeno naziva papistima, a sljedbenike Isusa Krista kršcanima. Ne radi se tu o podjeli na eklezijalnoj razini, vec o podjeli na razini duhovnoj. Papista je svaka osoba koja vlastitim djelovanjem nastoji postici spasenje te podržava i izvršava učenja pape i rimske crkve, posebice pučku pobožnost čija se duhovnost ponajviše očituje u štovanju svetaca, hodočašcima i svekolikom praznovjerju. Kršcanin je osoba koja prihvaca da je Sveto pismo jedini mjerodavan autoritet za vjerovanje i življenje, te vjeruje da je spašena po milosti Božjoj na temelju svoje vjere. Kršcanin odbacuje sva učenja i tradicije koja neposredno ne izviru iz Svetoga pisma. U Razgovaranju nije jasno očevidna eklezijalna podjela na dvije crkve: rimokatoličku i luteransku. Na-protiv, jasno se govori o duhovnoj podjeli na Kristovu crkvu i rimsku crkvu. Govori se o borbi izmedu dobra i zla, izmedu istine i neistine, pravde i nepravde, prave i lažne crkve, o Kristu i Antikristu. Opredjeljenje čovjeka odvija se na duhovnoj razini a ne na eklezijalnoj, organizacijskoj. Stoga je moguce da i svecenici rimske crkve, pa i biskupi, primjerice braca Ivan Krstitelj i Petar Pavao Vergerije, budu kršcani jer su svoje vjerovanje i djelovanje utemeljili u i uskladili sa Svetim pismom.
U Razgovaranju papista postavlja četrdeset najznačajnijih teoloških pitanja jednom luteranu, koji mu na ta pitanja i odgovara. U spisu je uočljivo dobro poznavanje bitnosti rimokatoličkih i evangeličkih učenja, povijesti Crkve i, nadasve Biblije, kao jedinog mjerila pri odvagivanju pravovjernosti pojedinog učenja. Pitanja papista izražavaju do u tančine stavove tadašnjeg katoličkog učiteljstva i vjerničkoga
146
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..
141-152
Stolnica v Kopru, škofovski prestol iz 18. stoletja.
puka. U njima se iskazuje neka nadmoc, ponos, poruga i obrambeni stav papista, koji kao ranjena zvijer, bespomocno, u svom svojem jadu i bijesu ne razmišlja niti želi razmišljati, vec je zaokupljen učvršcivanjem svojih obrambenih pozicija. U pitanjima papista iskače na vidjelo duhovna krutost i nezainteresiranost; bitno je očuvati stečeno, pa makar ono i krivo bilo.
Kršcanin odgovara na svako pitanje kratkim, sažetim i biblijski utemeljenim odgovorima. U odgovorima razlaže srž reformacijskog učenja. U Razgovaranju dominiraju četiri ključne teme: Prva, Evandelje - riječ Božja; druga, spasenje po vjeri; treca, sakramenti; četvrta, pučka religioznost - od molitve za mrtve i klanjanja križu do hodočašca i štovanja Marije.
147
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
Reformacija je istaknula da je Biblija - rijec Božja jedini izvor vjerskih istina i predstavlja autoritet po kojemu se covjek treba ravnati ukoliko želi omiljeti Bogu. I dok papista u svojim pitanjima razlaže o autoritetu crkvenoga uciteljstva, posebice o autoritetu pape kao glave crkve i namjesnika Kristovog na zemlji, kršcanin porice vjerodostojnost tvrdnji papiste te se poziva na Sveto pismo kao jedini autoritet po pitanjima vjere i življenja ukazujuci da je Isus Krist jedina glava svoje Crkve.
Spasenje covjeka ne dolazi od dobrih djela, vec od djela koje je Isus za covjeka ucinio i od osobne vjere u Isusa Krista. Spasenje se ne može zaraditi i ne ovisi o ljudskom djelovanju, ono je milosni dar Božji. Bog ne prihvaca djela koja nisu dovršena, no buduci da je Isus Krist dovršio djelo otkupljenja na Golgotskom križu, dostatno je posjedovati Njegovo svjetlo i vjeru, prihvatiti ga takvom vjerom pa da covjek može steci raj bez vlastitih djela. Svako dobro djelo od Boga zapovijedeno i u vjeri ucinjeno pohvalno je, ali djela osmišljena od ljudi, ucinjena bez vjere i protivna zapovjedima Božjim jesu za pokudu i ne pridonose spasenju.
Na tvrdnju papiste da je crkva po danom joj autoritetu odredila sedam sakra-menata, kršcanin jezgrovito odgovara da je Isus Krist zapovijedio obdržavati samo dva sakramenta - krštenje i svetu veceru. Citirajuci Sveto pismo kršcanin obrazlaže reformatorsko razumijevanje sakramenata krštenja i svete vecere, te neutemeljenost u Bibliji ostalih pet sakramenata koje je prakticirala rimska crkva.
Gotovo jedna cetvrtina pitanja papiste odnosi se na posvuda prisutnu pucku religioznost koju u Razgovaranju kršcanin prosuduje u odnosu na Evandelje. Rijec je tu o nauku o cistilištu, o opraštanju grijeha i indulgencijama, molitvi za mrtve, klanjanju križu, hodocašcima i štovanju Marije.
Vrijedno je zapaziti kako papista u pitanjima a kršcanin u odgovorima nastoje dati obrazloženje o ondašnjim društvenim i opcim zbivanjima, posebice glede ne-volja i mnogobrojnih problema. Papista smatra da nevolje i problemi dolaze na narod stoga što su se Martin Luther i njegovi sumišljenici pobunili protiv pape i rimske crkve te ne slijede vjeru svojih otaca. Dalje on tvrdi da gdje god su luterani ondje je smutnja i nevolja, a gdje je rimska crkva tamo se uvijek živjelo u veselju i miru. S druge strane kršcanin smatra da nevolje i problemi pogadaju narod zato jer narod na celu sa svecenicima, biskupima i papom ne živi onako kako je Isus u Svetome pismu zapovjedio i vlastitim primjerom pokazao.
Je li Petar Pavao Vergerije napisao Razgovaranje?
Nemoguce je dokazati tko je autor Razgovaranja, stoga cu u raspravi samo istaknuti neke elemente koji ukazuju na veliku mogucnost da je autor ove knjige Petar Pavao Vergerije mladi. Analizom zagrebackog primjerka izvornoga teksta Razgovaranja, posebice teološkom analizom, te uvidom u djela koja govore o Venecijanskom primjerku, dolazimo do saznanja:
148
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
1.	Povod za pripisivanje Razgovaranja Vergeriju bilo je njegovo ime zapisano dva puta u Venecijanskom primjerku knjižice. Prvo u tekstu Razgovaranja gdje papista u dijalogu tobože grdi Vergerija, zatim iza Razgovaranja dolazi u istoj knjižici slovenski prijevod Vergerijeve "Molitve progonjenih i bjegunaca za Evangelij i za Isusa Krista" i na kraju nešto veči talijanski tekst te molitve. Izmedu slovenskog prijevoda i talijanskog teksta umetnuto je na dnu strane ime "Vergerius".
2.	Pisac Razgovaranja je osoba koja vrlo dobro poznaje Istru, njezine stanovnike, njihovu kulturu i običaje. To je osoba koja je duže vremena propovijedala Evandelje u Istri tijekom kojega je nailazila na protivljenja domačih svečenika i vjernika. Uz dobro poznavanje rimokatoličke i luteranske teologije, pisac je u Razgovaranju ugradio u pitanja papiste i elemente izvorno istarskih argumenata protiv luterana. Primjerice, izričito spominje djelovanje Vergerijevo u Istri i veliku štetu koju rimskoj crkvi Vergerije čini (Senjanin, 1555, A7). Pitanje papiste podrazumjeva da Vergerije u vrijeme pisanja ove polemike djeluje u Istri, jer ne govori se da je Vergerije učinio u prošlim vremenima štetu, več se ističe da on to sada čini. Ovo je značajan element u prilog Vergerijevu autorstvu Razgovaranja, jer jedino je on znao koju štetu nanosi rimskoj crkvi u Istri u vrijeme pisanja. Naime, Matija Vlačič je u posveti drugog izdanja knjige O riječi i sadržaju vjere, tiskane iste godine kao i Razgovaranje, jasno istaknuo kako smatra da je Vergerije prognan iz Istre. Da je Vlačič napisao Razgovaranje vjerojatno ne bi napisao da Vergerije čini veliku štetu (prezent), več bi, pošto je smatrao da je Vergerije prognan iz Istre, napisao da je Vergerije učinio veliku štetu. Mogli bismo zaključiti da je Vergerije u vrijeme pisanja ovoga polemičkog spisa propovijedao Evandelje u Istri, ili je barem povremeno to činio. S druge strane moguče je da se u Razgovaranju želio pohvaliti kako još uvijek unatoč progonima propovijeda Evandelje u Istri i time čini štetu rimskoj crkvi.
3.	Ivan Sercer je pretpostavio da bi Razgovaranje moglo biti parafraza ili prijevod s nekog drugog jezika te zaključuje da bi prema stilističkim osobinama to mogao biti prijevod s latinskoga jezika (Bučar, 1897). Prema teološkom sadržaju Razgovaranja vrlo je teško odrediti pisca jer je takvih i sličnih djela bilo mnogo napisano na njemačkom, latinskom i talijanskom jeziku. Djela poznatih teologa reformacije sadrže u sebi sve elemente teološke misli Razgovaranja. Gotovo svi teološki sadržaji Razgovaranja mogu se nači u drugim Vergerijevim polemičkim spisima, ali i Vlačičevim. Zamjedba Sercerova je značajna. Ako je Razgovaranje napisao Vergerije onda nam je jasno odakle u tekstu stilističke osobine latinskoga jezika. I Vlačič je pisao na latinskom jeziku, ali je malo vjerojatno da je zaboravio stil jezika svoga djetinjstva.
149
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
4. Petar Vrankič je istaknuo osnovnu misao Vergerijevu: "Veliki i učeni ljudi pišu doista umne knjige koje su dostupne samo malom broju učenih ljudi, dok golema večina neukih i jednostavnih ostaje i dalje u tami praznovjerja, bezboštva, okovana lancima, daleko od prave slobode i opravdanja po vjeri. Njegov zadatak i poslanje postaje prosvječivati najmanje, neuke, jer su vecina." (Vrankic, 1977). Razgovaranje je pisano za neuke i jednostavne ljude. Izostavljena je sva iscrpna i teološki pot-krijepljena argumentacija. U knjizi su jednostavno, živo i ironično opisane svakodnevne situacije u kojima se prosječan čovjek nalazi. Na pitanja koja se mogu vrlo lako filozofski i teološki odgovoriti pisac Razgovaranja daje vrlo jednostavne i pomalo krute odgovore. Cini se da je ovu raspravu pisao pravnik a ne teolog. Rasprava ide ovim slijedom. Kada je papista postavio pitanje: Zašto ne koristiti posvečeno ulje kad su ga svečenici tijekom povijesti koristili? Krščanin mu je odgovorio: Znaš zašto? Zato što je naše pravilo (regula) da nečemo pristati da se u crkvi čini stvar koju nije zapovjedio Isus Krist. Isus Krist nije zapovjedio ta ulja, zato ih ne želimo, neka su ih naši stari upotrebljavali koliko su htjeli (Senjanin, 1555, A3). Ovaj odjeljak iz rasprave ukazuje kako je rasprava napisana u pravnom stilu a ne u teološkom. Naime, pravnika zanima zakon i njegova primjena. Manje ga zanima zašto je taj zakon takav kakav jest. Osnovno je pitanje jeli Isus zapovjedio da se to čini ili ne. Ako je zapovjedio da se čini onda to treba činiti. Ako nije zapovjedio da se nešto čini onda se tradicija po kojoj je nešto činjeno mora mijenjati, bez obzira na opče prihvačanje te tradicije i ljude koji su po njoj djelovali. Teolog če pak, u večini slučajeva, detaljno raščlaniti i obrazložiti svoj odgovor.
Kad papista iznosi pitanje o krizmi i pomazanju bolesnika, podrazumijevajuči tadašnju katoličku teologiju prema kojoj se kod krizme tijekom mazanja uljem i polaganja ruku biskupa na krizmanika spušta Duh Sveti, a kod bolesničkog poma-zanja bolesniku se otpuštaju grijesi, krščanin ne ulazi u teološku raspravu o sa-kramentima več vrlo kratko, bez teoloških i svetopisamskih argumenata ističe da je takva praksa crkve psovanje i psostina (nedostojan čin, ruglo, pogrda) te poziva čitatelja da otvori oči.
Zakljucak
Teološkom analizom zagrebačkog primjerka može se zaključiti da je Razgovaranje pisano za potrebe evangelizacije ili, još konkretnije, kao predevange-lizacijsko djelo. Teologija Razgovaranja je u službi prvotnoga navještaja evandelja, stoga nije teološki duboka niti filozofski istančana. Rječnik je jednostavan pučki, počesto vulgaran, s mnogim elementima lokalnoga mentaliteta. Razgovaranje postavlja pitanja te izaziva čitatelja na razmišljanje ali ne daje sustavne filozofski i teološki argumentirane odgovore, več samo načelne odgovore koji tek ukazuju ili pak naznačuju da se pravi odgovori nalaze u Svetom pismu - riječi Božjoj.
150
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
Sudeci po jednostavnom stilu pisanja, više pravnom i pučkom nego li teološkom i učenom te ljubavi prema Svetome pismu i Istranima kojom spis odiše, lako bismo zaključili da je pisac Razgovaranja Petar Pavao Vergerije. No, to je teško sa sigur-nošcu ustvrditi, stoga i dalje ostaje pisac Razgovaranja Anton Senjanin, tko god se iza toga imena krio. Neosporno je da se iz teksta ove polemičke rasprave otkriva osoba koja je reformaciju prihvatila i evandeosku slobodu, milost i ljubav osobno doživjela a onda Evandelje i javno propovijedala. Takav je bio Vergerije. Stoga, ako i nemamo čvrstih dokaza da je Vergerije napisao Razgovaranje, sigurno necemo pogriješiti ako kažemo da je napisano kao da ga je Vergerije pisao.
PETER PAUL VERGERIUS, JR., AND "RASGOVARANGE MEGIIPAPISTU I GEDNIM LUTERAN" (A CONVERSATION BETWEEN A PAPIST AND A LUTHERAN)
Stanko JAMBREK Evangelical Theological Faculty in Osijek, HR-31103 Osijek
SUMMARY
Peter Paul Vergerius, Jr., lejt noticeable and various traces in Croatian cultural and religious history. In Istra he distinguished himself as a strong and consistent announcer of the Gospel, whose sermons were enjoyed by the people from all social classes. As a tireless, clever and steady polemicist he left us numerous works in Latin and Italian language. The work Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran (in continuation Razgovaranje) is also attributed to him, which is known to be the first printed protestant work written in Croatian.
Razgovaranje is a booklet which arouses much enthusiasm with its directness, wit and picturesqueness. In it a Papist sets forty most important theological questions to a Lutheran, who provides the answers. A good knowledge of the essence of the Roman-Catholic and Evangelical teachings, the history of Church and especially the Bible as the only criterion in distinguishing the orthodoxy of individual teachings are evident in the essay. The Papist's questions express in detail the attitudes of Catholic teachers and believers. The Lutheran gives a short answer to each question, with which he explains the essence of the reformation teachings.
This discussion wishes to establish the relation between this exceptional work and P. P. Vergerius with an analysis of the original text.
Key words: Protestantism, Istra, Peter Paul Vergerius, Jr.
151
ACTA HISTRIAE VIII.
Stanko JAMBREK: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RASGOVARANGE MEGIU PAPISTU ..., 141-152
IZVORI I BIBLIOGRAFIJA
Bučar, F. (1897): Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom. Nastavni vjesnik, V.
Bučar, F. (1910): Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Zagreb, Matica hrvatska.
Bučar, F. (1918): Povijest reformacije u Istri. Zagreb.
Bučar, F., Fancev, F. (1938): Bibliografija hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Starine, XXXIX .
Crnkovič, N. (1985): Protestanti i "protestanti" u Istri i na Kvarnerskim otocima u 16. i 17. stoljecu. Croatica christiana periodica, IX, 1985, 16.
Damjanovič, S. (1975): Bibliografija radova o srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti. Povijest hrvatske književnosti, II. Zagreb.
Georgijevič, K. (1969): Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeca u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Matica Hrvatska. Zagreb.
Mirkovič, M. (1980): Matija Vlacic Ilirik I i II. Pula-Rijeka.
Senjanin, A. (1555): Razgovarange megiu Papistu i gednim Luteran. Padova.
Senjanin, A. (1885): Razgovaranje meju papistu i jednim luteran(om). Starine, XVII. Zagreb, 232-240.
Vrankič, P. (1977): Petar Pavao Vergerije Mladi. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, III, 5-6. Zagreb.
152