Ob lOOletnici Ivana Filipovica. (Govor Lj. Krajačiča na kongresu UJU v Ljubljani.) Sestre i bračo! Iz sviju krajeva proslavljene domovine skupismo se eto da viječamo o našim pedagoškim i našim staleškim pitanjima, dakle o pitanjima, koja su Njega, Ivana Filipoviča, čitava života, zanimala i svega ga okupljala; o pitanjima, kojima je velikan naš učiteljski žrtvovao svu energiju svoga života, posvetio svu toplinu svoje poštene i čiste duše, i u koja je utrošio, postigavši neumrle rezultate, svu svoju široku i jaku inteligenciju. Roden u Vel. Kopanici 24. juna 1823. odrastao je čovjekom, učiteljem naroda, djece i učitelja, pa književnikom u periodu narodnoga budenja i prema tome u duhu našega nacionalnoga osvještavanja i zanošenja za krilatim geslima Ilirizma. Misao ilirizma, ideologija njegova, da se brača Srbin, Hrvat i Slovenac treba da udruže i posve sjedine, nesamo da je bila usredotočena u zajedničkom i uzajamnom književnom radu sve troje brače, več je ono nosila u sebi i snažne odraze našega političkoga preporadanja, pa je ona u ova oba pravca snažno utjecala i na vatrenoga, misaonoga nastavnika in književnog radnika Ivana Filipoviča. Mlad, poletan i neustrašiv, a nošen nacionalnim oduševIjenjem svojega vremena, ulazi Ivan Filipovič u vrtlog borbe u prvome redu kao pjesnik narodnih budnica i kako srcu svome nije poznavao granica, kad se radilo o narodnoj stvari, bude rad jedne svoje pjesme povučen pred sud, presuden na tamnico i zatvoren. Ta nezgoda medutim ne skrši snage njegove, niti polomi krila poletu njegovu. Izišavši ponovo u slobodu Ivan Filipovič daje se jednakom snagom novome radu, da nastavi tamo, gdje ga mračna i brutalna sila tudina spriječi i zaustavi začas, otevši mu slobodu. Ivan Filipovič saraduje dalje stihom i prozom u svim beletrističkim časopisima onoga doba i radi tako valjano, da na svi književnički krugovi njegova vremena cijene i uvažavaju njegov rad. Medutim tu se I. Filipovič u svome radu ne zaustavi. Oduševljeni domorodac i prijatelj narodnoga osvještenja ubrzo uvidi, da svoj umni rad treba da skrene drugome području, da ga posveti mladeži vedroj, nadobudnoj uzdanici narodnoj. Opazio je, da mladež naše nema valjanih omladinskih knjiga, nema ni svoga časopisa, pa se odluči, da sam piše za mladež i da joj sam ureduje mjesečnik »Bosiljak«, koji nažalost ne nade dovoljno ni razumijevanja, ni potpore i več druge godine prestaje izlaziti. Medutim Ivan Filipovič ne malakše, več radi oko toga, da ponovo počne izlaziti časopis za mladež, pa mu to i uspije. 1871. Hrv. pedag. književni zbor počinje, upravo nastojanjem njegovim, izdavati »Smilje«, taj naš danas najstariji omladinski list. Pored toga i sam napisa mnogo uspjelih izvornih priča za mladež, pa opet prevede mnogo priča i pripovijedaka iz strane omladinske književnosti. Pored toga golemoga književničkoga rada ne zaboravi on ni stručne, pedagoške književnosti, pa u oblasti ove naučenjačke literature napisa mnogo izvrsnih, nmrih pedagoških članaka, najpače članke o reviziji školskoga zakona. Što vlše i sam je počeo da izdaje i redigira u slobodnome duhu naprednoga učiteljstva pedagoški list »Prosvjetu«. Svuda je Ivan Filipovič dospio i svagdje se kao vrstan književni radnik, valjan stilista i logičan mislilac, a oduševljen patriota i nacionalan radnik izdlgao u prve redove. Pa opet sav taj njegov mnogostruki i uspješni rad u oblastima beletristike, omladinske i naučenjačke pedagoške književnosti ni izdaleka ne dosiže one vrijednosti, koju Ivan Filipovič za sve nas, najpače za hrvatsko učiteljstvo, dostignu svojim snažnim organizacionim radom u našim staleškim redovima. A on medu tadašnjim učiteljstvom za taj težak rad bio i po svome položaju, i po svojoj visokoj obrazovanosti, i po svome radu, i po svome poštenju, pa najposlije i po svojoj isrenoj ljubavi, što ju je osječao prema svome sta- ležu, jest, on je po svemu torau bio najpozvaniji da bude vod, organizator hrvatskoga učiteljstva, svjetionik njegove samostalnije, vedrije i svjetlije budučnosti. U vrijeme najagilnijega rada Ivana Filipoviča, koliko na književnome, toliko na staleškem, polju učiteljstvo je hrvatsko bilo gotovo bez ikakve staleške organizacije, izgubljeno, medusobno raskidano, otudeno, pa otuda u borbi za svoja prava i za svoje staleške interese, bili oni kako mu drago od zamašaja i vitalne vrijednosti po čitav stalež, slabo, bespomočno, neopaženo i neuvažavano. Ivan Filipovič sve je to svojom vidovitošču prozreo ubrzo, pa osječajuči, da učiteljstvo može samo onda biti snažno, da samo onda može, da za svoja prava vodi uspješnu borbu, ako je dobro organizovano, prianja poslu neumoran i siguran uspjeha, da svekoliko hrvatsko učiteljstvo skupi u jednoj jakoj staleškoj organizaciji. Tako je njegovom inicijativom, njegovim zamjernim nastojanjem stvoren »Savez hrv. učiteljskih društava« u Zagrebu. To bijaše osjetljiv uspjeh Ivana Filipoviča u radu oko organiziranja hrvatskoga učiteljstva i oko pridizanja njegove staleške svijesti. Njegovim žilavim i nepopustljivim nastojanjem hrvatsko je učiteljstvo zadojeno Filipovičevim idejama, i ako uz teške materijalne žrtve i mnoga pregaranja podiglo u Zagrebu i svoj učiteljski dom u kome se nalazi danas i brončana bista velikoga* učitelja i jedna ipo učiteljstvo osobito važna, a opet samo nastojanjem Ivana Filipoviča stvorena institucija, »Hrvatsko pedagoško književni zbor«. Osnivanjem »Hrvatskoga pedag. književnoga zbora« Ivan Filipovič udario je sigurne i trajne temelje izgradivanju i razvijanju naše koliko naučenjačko pedagoške književnosti, toliko i omladinske literature pa tako je Zbor dodanas ostao u nas rasadnikom pedagoške i omladinske književnosti. Osnivanjem i izgradivanjem Hrv. učiteljskoga doma Ivan Filipovič opet je izgradio nesamo trajni ponos hrvatskoga učiteljstva i sviju njegovih nasljednika nego je u isto vrijeme trajno povezao svekoliko hrvatsko učiteljstvo davši mu time maticu, žarište njegovo i pridigavši time snagu njegovu. To su eto neprocjenjive vrednote jednoga neutrudivoga nastavnika, naimara našega, koji je pred punu stotinu godina ugledao svijet, a reči bi samo zato, da bude svijetlo onima, što su do njegova dolaska lutali u tami; da bude uzor onima, što su stajali osamljeni i bezpomočni; da bude vod jednoj jakoj vojsci kulturnih radnika, koji su po zaselcima stajali sami i zaboravljeni na braniču narodne prosvjete i narodnoga osvještavanja; da bude u daleka poznija vremena uzor svima učiteljima i kao nastavnik i kao književnik, i kao nacionalni radnik, kojemu je svaki brat omilio. bio on koje mu drago vjere. I ja kao da osječam. te duh velikoga pokojnika u ovaj čas lebdi nad na- ma. što više. živi u nama i svi mi treba da u svome nastavničkome i staleškom radu. u našem nastojanju oko nacionalnoga našeg ujedinjenja slijedimo stopama njegovim. A u tome našem nastojanju neka nam je uvijek uzorom On, velik naš vod i učitelj. Ivan Filipovič. Slava Ivanu Filipoviču (Slava mu!!)