prejeto: 2010-01-14	UDK 930.1(497.5)"14/16"
izvirni znanstveni članek
FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE
U TRADICIONALNOJ 1 PREDKR1T1ČKOJ HISTORIOGRAFIJI HRVATSKOG HUMANIZMA: OD J l, RJA Š1ŽGOR1ČA DO D INKA ZAVOROV1ČA
Iva KURELAC
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za društvene i povijesne znanosti, Odsjek za povijesne znanosti, Strossmayerov trg 2, 10000 Zagreb, Hrvatska e-mail: ikurelac@hazu.hr
IZVLEČEK
Cilj prispevka je definirati odnos hrvaške tradicionalne in moderne, predkritične historiografije humanizma do pričevanja in konstrukta. Raziskava je zasnovana na tekstualnem vzorcu objavljenih in neobjavljenih reprezentativnih del dalmatinske historiografije, nastalih v obdobju med sredo XV. in začetkom XVII. stoletja. S komparativno analizo najpomembnejših značilnosti humanistične historiografske metodologije so utrjeni elementi, ki zaznamujejo tradicionalno in predkritično historio-grafijo na Hrvaškem.
Ključne besede: humanizem, predkritična historiografija, Dalmacija, zgodovinski viri, etnogeneza Slovanov, kulturna zgodovina
FUNZIONE DELLA TESTIMONIANZA E DELLA COSTRUZIONE NELLA STORIOGRAFIA TRADIZIONALE E PRECRITICA DELL'UMANESIMO CROATO: DA JURAJ ŠIŽGORIČ A DINKO ZAVOROVIČ
SINTESI
Con il presente contributo si desidera delineare l'atteggiamento della storiografia croata, tradizionale e moderna, precritica dell'umanesimo verso la testi-monianza e la costruzione della narrazione storica. La ricerca si basa su campioni testuali di opere rappresentative, sia pubblicate che inedite, della storiografia dal-mata dalla metà del XV fino all'inizio del XVII secolo. Attraverso l'analisi comparativa delle principali caratteristiche della metodologia storiografica umanistica
263
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
sono stati stabiliti gli elementi che contraddistinguono la storiografia tradizionale e precritica in Croazia.
Parole chiave: umanesimo, storiografia precritica, Dalmazia, fonti storiche, etno-genesi degli Slavi, storia culturale
UVOD
Hrvatsku historiografsku produkciju humanizma i kasnog humanizma obilježio je specifičan, ali i dvojak pristup svjedočanstvu i konstrukciji. Stoga je i odgovor na pitanje o udjelu svjedočanstva i konstrukcije u povijesnim djelima nastalim tijekom tog razdoblja rijetko kada sasvim jednoznačan. U skladu s tom tezom, u ovom če se radu pokušati definirati odnos hrvatske tradicionalne i naprednije, predkritičke histo-riografije humanizma prema svjedočanstvu i konstrukciji.
Zbog opsežnosti korpusa djela hrvatskih humanističkih historiografa, istraživanje če ovom prilikom biti ograničeno na nekolicinu reprezentativnih historiografskih djela, nastalih u razdoblju izmedu XV. i početka XVII. st. u gradovima hrvatskog priobalja, koji su medu prvima prigrlili tada aktualne talijanske kulturne utjecaje, zaslužne za širenje humanizma u Europi (Glavičič, 2000, 404^18; Kurelac, 2003, 301-304). Riječ je o povijesnim djelima istaknutih dalmatinskih humanista Jurja Šižgoriča, Vinka Pribojeviča, Mavra Orbinija i Dinka Zavoroviča, koja po tematici, ali i po specifičnom metodološkom pristupu povijesnim izvorima odražavaju najvaž-nija historiografska obilježja doba u kojem su napisana. Odabrani tekstualni uzorak prikladan je za analizu zato što kronološki obuhvača razmjerno širok raspon humani-stičkog stvaralaštva. Uz to, riječ je o djelima koja tematski pokrivaju nekolicinu najvažnijih komunalnih središta renesansne Dalmacije (Šibenik, Hvar i Dubrovnik), što pridonosi cjelovitosti istraživanja.
U metodološkom smislu, analiza če se večim dijelom temeljiti na tekstovima objavljenih narativnih izvora, no poseban dio rada bit če posvečen sadržajnoj analizi primjera iz teksta neobjavljenog djela De rebus Dalmaticis šibenskog humanista i povjesničara Dinka Zavoroviča, čija su metodološka obilježja nedostatno istražena.
Buduči da ovaj rad polazi od teze da se u hrvatskoj humanističkoj historiografiji krajem XVI. st. javljaju odredene tendencije i trendovi koji jasno nagoviještaju kri-tičku historiografiju, kratki pregled karakteristika reprezentativnih djela spomenutih autora trebao bi pokazati kako se tijekom humanizma u historiografiji mijenjao odnos prema svjedočanstvu i konstrukciji, te kako je to utjecalo na evoluciju humanističkog pristupa nekim važnim povijesnim temama i izvorima za hrvatsku povijest. Uz to, pokušat če se definirati elementi na temelju kojih je moguče jasno razlučiti koja povijesna djela pripadaju tradicionalnoj, a koja ranoj kritičkoj historiografiji.
264
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
VAŽNIJI PRIMJERI IZ TRADICIONALNE DALMATINSKE HUMANISTIČKE HISTORIOGRAFIJE: ŠIŽGORIČ, PRIBOJEVIČ I ORBINI
O osobitostima svake, pa tako i hrvatske historiografske produkcije humanizma
nemoguče je raspravljati izvan europskog konteksta (Burke, 1998, 12). Suvremena znanstvena istraživanja potvrduju daje europsku humanističku historiografiju XV. i XVI. st. obilježio izostanak kritičkog pristupa povijesnim izvorima i činjenicama. U talijanskoj, francuskoj, njemačkoj, austrijskoj, češkoj i poljskoj historiografiji, koje su bile okupljene oko zajedničkog ideološkog modela o drevnosti i autohtonosti vlastitog naroda, u to se doba formiraju specifični ideologemi (henetizam, teutonizam i sarmatizam), velikim dijelom utemeljeni na nevjerodostojnim i neprovjerenim povijesnim izvorima te pretjeranim teorijama (Cochrane, 1981; Benzoni, 1985, 69-70; Porter et al., 1992; Kurelac, 2003, 301; Blaževič, 2008, 17, 69-85; Mihelič, 2009, 24).
Takva praksa bila je uobičajena i u hrvatskoj humanističkoj historiografiji, koja je po pitanju odnosa prema svjedočanstvu i konstrukciji dugo vremena davala prednost historiografskim konstrukcijama, najčešče temeljenim na specifičnim povijesnim izvorima i teorijama o podrijetlu Slavena (Kurelac, 1986, 29-30).
Kada je riječ o dalmatinskim humanistima, u njihovim su djelima pri (re)kon-struiranju vlastite povijesti posebno važnu funkciju imale humanističke teorije o drevnom podrijetlu Slavena - Apijanova i biblijska teorija te teorija o Čehu, Lehu i Mehu (Kurelac, 1997, 10; Šanjek, 1999, 34; Blaževič, 2008, 78, 97-98). Jednako važan i sveprisutan dokaz starine i kontinuiteta postojanja slavenskog naroda na području Dalmacije bili su slavenski jezik i pismo (Kuntič-Makvič, 1984, 155-156). Na planu narativnih izvora za hrvatsku povijest srednjeg vijeka, na kojima se tijekom humanizma zasnivao velik dio historiografske produkcije, ističu se Ljetopis Popa Dukljanina u latinskom prijevodu i preradi Marka Maruliča te djelo Spličanina Tome Arhidakona Historia Salonitana (Kurelac, 1986, 29; Katičič, 1997, 151-154). U metodološkom smislu, medu humanistima je prevladavao izrazito kompilatorski pri-stup povijesnim izvorima, čije je ekstenzivno citiranje prvenstveno služilo za de-monstraciju autorove naobraženosti i poznavanja izvora, a ne njihove kritike (Kuntič-Makvič, 1991, 35). Na temelju svih navedenih elemenata u ovome če se radu pokušati identificirati razlike u metodološkom pristupu u djelima važnijih historiografa, nastalim u Dalmaciji tijekom humanizma.
Več i naslovi povijesnih djela o kojima če u ovome radu biti riječi svjedoče o tome da se raznovrsne kombinacije metoda argumentiranja starine slavenskog naroda i njegovog jezika, temeljene na spomenutim izvorima i teorijama, u mnogih hrvatskih humanista manifestiraju u vidu ilirske, slavenske i dalmatinske nomenklature (Kuntič-Makvič, 1984, 155, 159-160; Vrandečič, 1994, 63). Djelo Jurja Šižgoriča naslovljeno je De situ IUyriae et civitate Sibenici, Vinko Pribojevič svoj znameniti govor
265
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
objavljuje pod naslovom Oratio de origine successibusque Slavorum, Mavro Orbini napisao je djelo IlRegno de gli Slavi, a Dinko Zavorovič djelo De rebus Dalmaticis.
HRVATSKA RANOHUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA: JURAJ ŠIŽGORIČ
Jedan od istaknutijih predstavnika dalmatinske ranohumanističke historiografije šibenski je kanonik, povjesničar i pjesnik Juraj Šižgorič (Georgius Sisgoreus Sibeni-censis, oko 1445.-1509.). U svojem poznatom geografsko-etnografskom djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici, dovršenom 1487. (O smještaju, 1981), Šižgorič je zacrtao standarde tradicionalne humanističke historiografije koji če hrvatskim huma-nistima još dugo biti autoritativan uzor za izvodenje dokaza i konstrukcija o prošlosti Slavena. Protiveči se upotrebi slavenske nomenklature,1 Šižgorič svoj tekst temelji na ilirskoj ideologiji (Kuntič-Makvič, 1984, 157), objašnjavajuči pojedina važna pitanja humanističke historiografije putem konstrukcija. Tako je, primjerice Šižgoriču, ali i mnogim drugim humanistima, teorija o drevnom ilirskom podrijetlu Dalmatinaca često služila za dokazivanje autohtonosti slavenskog stanovništva na hrvatskim prostorima. Ishodište te konstrukcije bila je tzv. Apijanova teorija. Prema njoj Iliri, koji su u rimsko doba nastanjivali područje Dalmacije, potječu od Ilira, sina Polifema i Galateje (Blaževič, 2008, 97):
"Erat Polyphemus Cyclops fortasse ille, cui Ulixes uncum oculum terebravit, et Ulixes Galathea, eius coniunx, de quibus Ovidius XIII: Metha. plurima decantavit. Hi habuerunt tres filios, teste Appiano, Caelthum qui Caelthis et Galathum qui Galathis et Illyrium qui Illyriis dedit cognomentum. Communi vocabulo omnes istos Illyrios arbitratur, licet diversi separatim propriis nominentur appelationibus, ut scribit Appianus [...]" (O smještaju, 1981, 16-18).
U Šižgoričevu se djelu u rudimentarnom obliku nalazi i poznata humanistička teza o dalmatinskom podrijetlu sv. Jeronima: "Caldaeos Graiosque patres patresque Latinos / Ingenio vicit Dalmata Hieronymus, quem Itali praesertim Illyriis auferre conantur, consyderata gentium modernarum infoelicitate arbitrantes fortasse Dal-matiae spinam non potuisse huiusmodi produxisse rosam pulcherrimam." (O smještaju, 1981, 22-24). Ideja o Jeronimu Slavenu tijekom humanizma prerast če u jedan od ključnih dokaza o podrijetlu slavenskog jezika i pisma te prijevoda Biblije na slavenski.
1 Šižgorič je izbjegavao slavensku nomenklaturu te se osobito protivio upotrebi termina Sklavini, kojim su, kako sam navodi, stanovnike Ilirika pogrešno nazivali Grči i Rimljani, želeči tirne naglasiti negativnu stranu etimologije tog etnonima prema latinskom sclavus, -i, m. usp. O smještaju, 1981, 5456; Kuntič-Makvič, 1984, 157.
266
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOCANSTVA 1 KONSTRUKCIJE .... 263-280
Si. 1: Skulptum Jurja Šižgoriča koju je oko I960, izradio akademski kipar Vladimir Petkovič (Gradska knjižnica J. Šižgorič, Šibenik).
Fig. 1: The statue of Junij Šižgorič, done by sculptor Vladimir Petkovič around I960 (Municipal Library J. Šižgorič, Šibenik).
267
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
HRVATSKA HUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA XVI. STOLJEČA VINKO PRIBOJEVIČ
Tijekom XVI. st. hrvatska historiografija počinje nuditi kompleksnija rješenja za pitanja slavenske etnogeneze i kulture, objedinjavajuči nekoliko različitih teorija, no još uvijek bez kritičkog pristupa i snažno ograničena autoritetom povijesnih izvora. Za razliku od Šižgoriča, nadahnutog ilirskim, hvarski dominikanac Vinko Pribojevič (Vincentius Priboevius, sredina XV. st. - poslije 1532.) u hrvatsku historiografiju humanizma prvi uvodi ideju panslavizma, zagovarajuči jedinstveno podrijetlo Ilira, Slavena i Dalmatinaca. Slavenska nomenklatura2 prisutna je več u naslovu Pribo-jevičeva poznatog hvarskog govora De origine successibusque Slavorum (Venecija, 1532.) (O podrijetlu, 1997). Pribojevič razmatranja o podrijetlu Slavena paralelno gradi na Apijanovoj i biblijskoj teoriji, a u hrvatsku je humanističku historiografiju uveo legendu o Čehu, Lehu i Mehu. Izvorno proizišla iz poljske historiografije, ta je teorija o ilirskom podrijetlu Sarmata i mitskih osnivača poljske države - Čeha, Leha i Meha - ubrzo zaživjela i medu istaknutim dalmatinskim humanistima te je postala rado koristen argument za dokazivanje vlastitog slavenskog podrijetla (Šišič, 1923, 39-40; Kurelac, 1997, 9-11): "(Quemadmodum papa Pius ac Mechouita Annalesque Polonorum referunt) Czech, Lech ac Rhus fratres, ob intestina bella ex Dalmatia pulsi, Bohaemos ac Polonos et Rhusicos genuerint uel potius hi tres fratres horum sibi populorum potestatem usurpantes sua eis cognomina contulerint, ut a Czech eorum lingua Czechi, qus Bohaemos dicimus, a Lech autem Lechi, qui nunc Poloni, a Rhus autem Rhuscii, qui et Moscouitae dicuntur, sint appelati." (O podrijetlu, 1997, 64).
Pribojevič spaja jeronimski i čirilometodski kult, pripisujuči Jeronimu slavensko podrijetlo i prijevod Biblije, a izum čirilskog pisma Cirilu: "Quapropter, [...] diuum-que Hieronymum ex oppido Stridonis, quod Ptolomeus Sidronam uocat, Pannoniae Dalmatiaeque (ipso eodem diuo hic testante Hieronymo) confinia complectente natum non Italum, sed Slauum extitisse." (O podrijetlu, 1997, 63); "in caeteris, et sacris et prophanis, propria literarum elementa, quorum Cyrillus auctor esse dicitur, habentae Dalmatarum sermone (quemadmodum ego ipse expertus sum) utuntur." (O podrijetlu, 1997, 66).
Pribojevičev odabir narativnih izvora na temelju kojih dokazuje autohtonost slavenskog stanovništva na području Ilirika u funkciji je tipične humanističke konstrukcije o drevnim vladarskim dinastijama koje su trebale osigurati povijesnu povez-nicu s antičkom prošlošču (Kurelac, 1986, 29-33; Blaževič, 2008, 108). Pozivajuči
2 Suprotno od Šižgoriča, opterečenog "robovskim" značenjem etnonima Sclavi, Pribojevič etimologiji! slavenskog nazivlja povezuje s rječju "slava", ističuči time slavu slavenskog roda usp. Kurelac, 1997, 12, 16.
268
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
Ljetopisa Popa Dukljanina	sla-
vensku slavu dokazuje katalogom Dukljaninovih gotskih vladara, koje naziva ilirskim kraljevima
ideji panslavizma, smatra izravnim precima Slavena, Pribojevič prihvača tzv. gotsku teoriju o podrijetlu Slavena. Prema toj ideji slavenska se vladavina u Dalmaciji izvodila iz gotskih osvajanja. Najvažniji izvori na kojima je tradicionalna hrvatska historiografija humanizma temeljila tu inače popularnu konstrukciju bili su Ljetopis Popa Dukljanina i djelo Historia Salonitana Tome Arhidakona (Katičič, 1997, 151— 154; Matijevič-Sokol, 2002,238).
HRVATSKA KASNOHUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA: MAVRO ORBINI
Krajem XVI. i početkom XVII. st. u hrvatskoj su humanističkoj historiografiji još uvijek jaka tradicionalna strujanja sa svim več spomenutim obilježjima pristupa povijesnim izvorima i temama. Djelo IlRegno de gli Slavi (Pesaro, 1601.) (Kraljevstvo, 1999), dubrovačkog benediktinca Mavra Orbinija (Mauro Orbini, sredinom XVI. st. -1611.) klasičan je primjer historiografske metodologije kasnohumanističkog autora, još uvijek okrenutog nekritičkom i idealiziranom prikazivanju povijesti Slavena, koje u svojoj pojavnosti ne odmiče dalje od odrednica koje su u historiografskom smislu začrtali njegovi prethodnici. U svjetlu Pribojevičeva panslavizma, Orbini velik dio vlastitih konstrukcija o povijesti Slavena gradi upravo na djelu De origine succes-sibusque Slavorum. Poput Pribojeviča, kojeg nigdje direktno ne spominje, Orbini preuzima Apijanovu i biblijsku teoriju o podrijetlu Slavena te legendu o Čehu, Lehu i Mehu, a drevnost slavenske vladarske institucije temelji na gotskim osvajanjima do-kazujuči to preko Ljetopisa Popa Dukljanina i djela Historia Salonitana (Šanjek, 1999, 34): "Iliri dobiše ime po Iliru, sinu Istra (prema Berosu Kaldejskom), ili Kad-ma (kako tvrdi Eustahije), ili pak Polifema (po Apijanu iz Aleksandrije) i Galateje. Od njih potekoše zatim drugi narodi, nastanjeni u zemlji danas zvanoj Ilirija, koji se takoder istakoše ratnom vjeStinom." (Kraljevstvo, 1999, 209); "Dio ih zauze krajeve uz more, drugi ih se dio zaputi u smjeru gornje Panonije, dok ostali pod vodstvom Čeha, Leha i Meha prodriješe takoder u Moravsku, Češku i Poljsku." (Kraljevstvo, 1999, 92); "[...] u to vrijeme napustiše Skandinaviju Goti, te pod njihovim imenom takoder i Slav eni j er, kako čitamo u Witkinda iz Wagriena u I. knjiži o Germaniji i Irenicusa u I. knjiži, poglavlju 8., bjehu tada Slaveni, kako temo poslije ovdje pokazati) jedan te isti narod u zajednici s Gotima." (Kraljevstvo, 1999, 77).
Orbinijev tipično humanistički izostanak kritike starijih izvora osobito je za-mjetan u dijelu teksta Il Regno de gli Slavi, naslovljenom Povijest kraljeva Dalmacije i drugih okolnih ilirskih kraljeva, koji je velikim dijelom Orbinijeva talijanska redakcija Ljetopisa Popa Dukljanina (Šanjek, 1999, 43; Kraljevstvo, 1999, 271306).
269
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
Jednako je tradicionalno Orbinijevo tumačenje postanka slavenskog jezika i pisma. Način na koji Orbini interpretira, a potom i kombinira jeronimsku i čirilo-metodsku teoriju vrlo je blizak Pribojevičevim stavovima. Za obojicu je humanista sv. Jeronim Slaven (Šanjek, 1999, 36), pronalazač glagoljice, a sv. Ciril izumitelj cirilice, kojem Orbini, za razliku od Pribojeviča, pripisuje i prijevod Starog i Novog zavjeta na slavenski: "Pričaju Jan Dubravski i Enea Silvio kako Slaveni, koje Ciril bijaše preobratio na vjeru Kristovu i kojima bijaše preveo na njihov slavenski jezik Stari i Novi Zavjet, htjedoše da se misa i bogoslužja drže i služe na njihovu jeziku." (Kraljevstvo, 1999, 109); "Slavenski puk rabi dvije vrste pisma, a sto ne čine ni Grd ni Latini. Jedno je pismo iznašašče Cirilovo i zove se cirilica; drugo je smislio sveti Jeronim, zove se bukvica." (Kraljevstvo, 1999, 109-110).
kkk
Pregled važnijih obilježja odabranih povijesnih djela, analiziranih u ovome radu, potvrduje da je hrvatsku tradicionalnu humanističku historiografiju XV. i XVI. st. obilježio specifičan metodološki pristup povijesnim izvorima i temama, koji je re-zultirao tipičnim humanističkim konstrukcijama o povijesti Slavena na području hrvatskih zemalja.
U djelima Jurja Šižgoriča, Vinka Pribojeviča i Mavra Orbinija takav se pristup očituje na nekoliko razina. Na planu nomenklature tim je autorima zajednički odabir ilirsko-slavenskog nazivlja, korištenog kako bi se i u tom segmentu istaknuo kontinuitet slavenskog stanovništva na području Dalmacije. U metodološkom smislu prepoznatljivo je humanističko teoretiziranje o drevnom podrijetlu Slavena. To se najčešče nastoji dokazati preko nekoliko fiktivnih teorija, temeljenih na starijim narativnim izvorima (Apijan Aleksandrinac i Biblija), i tada aktualnim utjecajima europske historiografije (sarmatska teorija o Čehu, Lehu i Mehu te skandinavska teorija). Pri tom ključnu ulogu ima pozivanje na standardni humanistički repertoar narativnih izvora za stanju hrvatsku povijest - Ljetopis Popa Dukljanina i Historia Salonitana
dijelovi s neprovjerenim i nevjerodostojnim podacima, na temelju kojih se u konač-nici grade tipične humanističke konstrukcije o povijesnoj veličini slavenskog naroda.
U formalnom smislu sva navedena povijesna djela svojim naslovima impliciraju da je riječ o svjedočanstvima jednog povijesnog razdoblja na području antičkog Ilirika, Dalmacije i poj edinih dalmatinskih gradova, no zbog priklanjanja njihovih autora legendama i neprovjerenim povijesnim činjenicama, može se zaključiti da su na sadržajnom planu historiografske konstrukcije u djelima dalmatinskih humanista XV. i XVI. st. ipak činile velik dio svjedočanstva o prošlim vremenima.
270
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
POČECI KRITIČKE HISTORIOGRAFIJE: DJELO DE REBUS DALMATICIS ŠIBENSKOG HUMANISTA I POVJESNIČARA DIN K A ZAVORO VIČA (oko 1540.-1608.)
Pojava kritičke historiografije podrazumijevala je prihvačanje naprednijeg, znan-stvenijeg i kritičnijeg pristupa tradicionalnim humanističkim tumačenjima povijesnih zbivanja. To je, dakako, značilo nov metodološki pristup historiografa povijesnim izvorima i temama. Kao što je poznato, u Hrvatskoj je kritička historiografija za-živjela u XVII. st. s Trogiraninom Ivanom Lučičem (Trogir, 1604. - Rim, 1679.), cije je djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam, 1666.) reprezentativan primjer novog, kritičkog pristupa tumačenju povijesnih zbivanja. (Kurelac, 1986; Kurelac, 1994). Medutim, predstoji ustanoviti kako je i kada došlo do važne pro-mjene u historiografskom pristupu pisaca povijesnih djela, te kako je to dovelo do pojave kritičke historiografije. Po svemu sudeči, riječ je o prijelazu koji je rezultat procesa čije se naznake naziru još u razdoblju humanizma. U ovome če se dijelu rada pokušati dokazati da se počeci kritičke historiografije u Hrvatskoj javljaju paralelno s tradicionalnom humanističkom historiografijom.
DINKO ZAVOROVIČ (Šibenik, oko 1540.-1608.)
Na primjerima iz teksta neobjavljenog i nedovoljno istraženog djela De rebus Dalmaticis šibenskog humanista i povjesničara Dinka Zavoroviča, pokušat če se identificirati metodološki postupci koji su na planu pristupa povijesnim izvorima i temama, svjedočanstvu i konstrukciji nagovijestili kritički pristup historiografiji.
Dinko Zavorovič roden je u Šibeniku oko 1540. u plemičkoj obitelji šibenskog bilježnika Ivana Krstitelja. U Padovi je izučavao pravne nauke, nakon čega se vrača u rodni grad i započinje rad na povijesnim temama o Šibeniku, Dalmaciji i široj regiji. Njegova najvažnija djela Trattato sopra le cose de Sebenico (dovršeno prije 1585.) i De rebus Dalmaticis (1602.) zauvijek su ostala u rukopisima. Jedino objavljeno djelo mu je Ruina et Presa del Regno della Bossina, o propasti bosanskog kraljevstva, tiskano u Veneciji 1602. Odlukom mletačkih vlasti Zavorovič je u razdoblju od 1585. do 1588. zbog protumletačkih stavova prognan iz Šibenika te odlazi u Ugarsku, k svojem prijatelju i meceni Faustu Vrančiču. Zavorovič je umro u Šibeniku 1608. (Kurelac, 2008). Tog pisca večina starije ali i suvremene historiografske literature opisuje kao prvog modernog hrvatskog historiografa i prvog pisca dalmatinske povijesti (Kukuljevič-Sakcinski, 1886, 138; Šišič, 1914, 38; Kurelac, 1971, 611; Petrovich, 1978, 629; Antoljak, 1992, 70; Livakovič, 2003, 511), što takoder ukazuje na njegov specifičan metodološki pristup povijesnim izvorima i temama.
271
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
Kao osnova za ovo istraživanje koristit če se transkripcija najboljeg rukopisnog
De rebus Dalmaticis iz
venecijanske Biblioteke Marciana. Riječ je o rukopisu koji se čuva pod signaturom Ms. Lat. Cl. X. Cod. XL-3652, a datira iz XVII. st. (BM-CL).
Zavorovičevo neobjavljeno i slabo poznato djelo De rebus Dalmaticis, dovršeno tek godinu dana nakon tiskanja Orbinijeva Il Regno de gli Slavi, primjer je naprednije historiografske metodologije i svjedočanstvo o tome da su u hrvatskoj kasnohu-manističkoj historiografiji koegzistirala dva sasvim različita historiografska pristupa - jedan tradicionalno humanistički, a drugi predkritički. Glavne odlike Zavorovičeva specifičnog rada na povijesnim temama analizirat če se na identičnim elementima koji su u prethodnom poglavlju identificirani u odabranim djelima tradicionalne humanističke historiografije.
NOMENKLATURA: ILIRSKO, DALMATINSKO I HRVATSKO
U odnosu na Šižgoriča, Pribojeviča i Orbinija, Zavorovičev odabir dalmatinske nomenklature u naslovu njegova djela De rebus Dalmaticis novitet je u huma-nističkoj historiografiji.3 Osim što pridjev dalmatinski to Zavorovičevo djelo kvalificira kao prvu povijest Dalmacije, izbjegavanjem tipično humanističkog ilirskog i slavenskog nazivlja u naslovu djela, Zavorovič jasno daje na znanje unutar kakvih geopolitičkih okvira smješta svoju domovinu.
Po pitanju teritorijalnog odredenja Dalmacije Zavorovič ostaje sklon tipično pretencioznom humanističkom nastajanju da se teritorij na kojem su na istočnoj obali Jadrana obitavali Slaveni postavi što je šire moguče, pozivajuči se pri tom na granice rimskog Ilirika: "Mihi animo volenti in unum res in Dalmatia gestas redigere opere pr^cium esse existimavi in primis acta in Illyrico usque ad id tempus, quo illius pars Dalmatiae nomine donata est, proponere, praesertim quia in ea parte, quam in praesente Dalmatiam appellant, acta fuere." (BM-CL, f. lr). Pišuči o Dalmaciji iz perspektive doba u kojem je i sam živio, Zavorovič napušta uobičajen ilirski i panslavistički koncept humanističkih pisaca povijesti te poistovječuje Dalmaciju s Hrvatskom: "Sed nunc Dalmatiae nomine Corvatia, Liburnia quoque nobis intel-ligitur" (BM-CL, f. 17r).
3 Iz XVI. st. datira neobjavljeno povijesno djelo šibenskog humanista Ivana Polikarpa Severitana Historia Dalmatiae vel de laudibus Dalmatiae te pjesnički rukopis šibenskog diplomata Mihovila Vrančiča Laus Dalmatiae. Oba djela su izgubljena. O tome vidi više u tekstovima I. Kurelac u: HE, 2007, 702; HE, 2009, 501.
272
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
KRITIKA HUMANISTIČKIH TEORIJA O ETNOGENEZI SLAVENA
Napredniji Zavorovičev pristup historiografiji ogleda se u kritici Apijanove i biblijske teorije na temelju kojih su hrvatski humanisti cesto dokazivali drevnost slavenskog stanovništva na hrvatskim prostorima:
"Verum adduci minime possum, ut credam deo optimo maximo, illudprivilegium Poliphemo impartivisse, ut ex eius filio populus adeo grandis traxerit originem, perinde ac ex Iacob duodecim Hebreorum tribus, quemadmodum arbitror huius populi iam antea Illyrium incolentis alioque donati nomine filios ab hac rudi gente fuisse aversitas, ut ab eis legibus ac institutis regerentur a quibus cognomen acceperint.
Poliphemus
Illyriorum gentis, quae in tam ampla regione multa et vulgata erat, memoria nulla in presenti servatur et vix quarumdam regionum, quas tunc incolebant atque hoc potius coniecturis quam vera scientia ob tot talesque barbarorum inundationes exigua et perobscura cognitio apud nos permansit. " (BM-CL, ff. 1v-2r). Odba-civanjem dviju tradicionalnih humanističkih konstrukcija o etnogenezi Slavena Za-vorovič več u prvoj knjiži svojeg djela najavljuje da mu je interpretacija tog pitanja posebno važna, što potvrduje kritikom sarmatske teorije o Čehu, Lehu i Mehu. Kombiniranjem izvora i, što je još važnije, vlastitih razmatranja Zavorovič u trečoj knjiži upučuje oštru kritiku sljedbenicima teorije o dalmatinskom podrijetlu brače Čeha, Leha i Rusa. Zavorovič u tome ide toliko daleko da povlači paralelu izmedu sela Okra kod Psara, iz kojeg su prema mišljenju sarmatskih historiografa krenuli Čeh, Leh i Meh (Blaževič, 2008, 79; Šišič, 1923, 39^0), i brežuljka Psare pored šibenskih gradskih zidina. Kritiku sarmatske teorije Zavorovič pojačava izvodeči etimologiju spomenutog šibenskog brežuljka iz slavenske rijeci za psa (pssi), objašnjavajuči da su Šibenčani na tom mjestu običavali bacati životinjske otpatke: "Errant qui Dohemos (!), Polonos et Russos, auctoribus Ceho et Leho et Russo fratribus, ex Dalmatia originem suam ducere scribunt, quibus historiae et ipsa ratio adversatur Miechovita de origine Polonorum, Dohemorum (!) scribens. Ceh um et Lehum, quorum hunc Polonum, illum Bohemorum aserit autorem, vult eos ex quo-dam loco Illyrici Pssari appellato prodisse, quem locum nullibi repperiri ipsi Crupe fluvii accole, prope quem Pssari locum constituit ipse afirmant. Extat tamen ad Sibenisi (!) Sici moenia in Dalmatia breve promontoriam Pssare ab incollis appel-latura, sed ex eo potius uti existimo quod Canum, qui Slovina lingua Pssi dicuntur, aliorumque quadrupedum inutilia caducem eo loci proicere moris sit Sibe-nicensibus." (BM-CL, ff. 42r-42v).
Zavorovičeva interpretacija pitanja etnogeneze Slavena bitno je drugačija od Šižgoričeve, Pribojevičeve i Orbinijeve, a temelji se na stavu da zbog nedostatka pisanih dokaza o najranijoj povijesti Slavena nije moguče sa sigurnošču utvrditi pod-
273
lva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
rijetlo tog naroda (usp. BM-CL, f. 42v), s čime se i danas slažu mnogi stručnjaci (Budak, 1995). U Zavorovičevo doba takva je kritika humanističkih teorija o etno-genezi Slavena, temeljenih na neprovjerenim legendama, neosporno bila naznaka na-prednijeg, kritičkog pristupa historiografiji, u kojem je svjedočanstvo imalo prednost u odnosu na konstrukcije.
KRITIKA JERONIMSKOG KULTA
I u Zavorovičevu tumačenju podrijetla slavenskog jezika, pisma i bogoslužja, važnoj temi humanističkih povijesnih djela, postoji jasna tendencija napuštanja uvriježenih humanističkih konstrukcija o tim pitanjima. Na tragu jeronimskog i čirilometodskog kulta, koji su se u srednjem vijeku proširili zahvaljujuči djelovanju hrvatskih svečenika glagoljaša, a tijekom humanizma su postali rado koristen argument za dokazivanje geneze slavenskog jezika, pisma i bogoslužja (Štefanič, 1963, 34-35), i Zavorovič u svojim razmatranjima o toj temi takoder polazi od Jeronima i Cirila. Za razliku od pojedinih humanista koji su u potpunosti branili jeronimsku tradiciju (Nikola Modruški, Marko Marulič, Toma Niger, Šimun Kožičič-Benja i dr.) (Kurelac, 1989, 260) ili su miješali jeronimski i čirilometodski kult (Pribojevič i Orbini) (Kurelac, 1997, 20; Šanjek, 1999, 36), Zavorovič jasno raz-lučuje Jeronima i Cirila, u potpunosti se priklanjajuči teoriji da je Ciril autor slavenskog pisma cirilice i prijevoda Biblije na slavenski te da je tvorac slavenske liturgije (usp. BM-CL, ff. 55r-55v).
Zavorovičevo napuštanje jeronimske tradicije ogleda se u njegovoj kritici ideje o Jeronimovu slavenskom podrijetlu te o njegovu pronalasku slavenskog pisma i jezika, na koji je preveo Bibliju. Zavorovič pobornike jeronimskog kulta opisuje riječima halucinantur, male intellectis delusi: "Atque hunc emanasse erorem hinc existimo nempe hanc Cyrilli translationem homines caratere sive alphabeto, cuius Divus Hieronymus extitit auctor animadvertens in Divum Hieronymum eam retulerunt halucinantur. Demum qui Divum Hieronymum nostrae gentis Slovinae hominem asserunt, quique eum hanc linguam caluisse et Sacram scripturam in eam vertisse putant, idque ipsius Hieronymi verbis male intellectis delusi. Nam, ubi ipse in Epistola ad Sophronium se suq gentis hominibus sacros libros transtulisse ait, non Slovinos, sed homines suae lingue in eadem epistola Latinos intelligit, neque erat opere pretium virum tam insignem tantum in eo laborare, ut barbaris omnes Sacrae scripturae libros tam emucleate (!) traderet. [...] Non negamus eum Dalmatiam et Illyricum fuisse at Slovini in has provincias non prius quam circa sexcentesimum annum Domini venerunt. Dominus autem Hieronymus circa CCCC vixit, ut supra dictum est, ideo non potuit hanc linguam caluisse, quod etiam confirmatur nonque Solovinum idioma minime usurpatum invenitur ante Slovinorum in has regiones de-sensum (!), ut constat ex Illyricis nominibus, qui nullam similitudinem vel etimo-logiam cum Slovinis habent, prout supra libro primo anotavimus." (BM-CL, ff. 56v-57r).
274
lva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
ZAVOROVIČEVI METODOLOŠKI POSTUPCI KRITIKE IZVORA
Zavorovičeva kritika starije humanističke historiografije ogleda se i u njegovu specifičnom metodološkom pristupu Ljetopisu Popa Dukljanina i djelu Historia Salonitana, tekstovima koji su u razdoblju humanizma kotirali kao autoritativni izvori za srednjovjekovnu povijest, a iz njih je proizišla i humanistima važna tzv. gotska teorija o podrijetlu Slavena. U Zavorovičevu djelu De rebus Dalmaticis, nastalom na razmedi tradicionalne i predkritičke historiografije, kritika povijesnih izvora još uvijek je razmjerno neartikulirana i ograničena tipičnim humanističkim metodološkim principima temeljenim na citiranju izvora. U tom skučenom autor-skom prostoru, Zavorovič u tekst citiranih izvora unosi suptilne proizvoljne izmjene, koje funkcioniraju kao njegova vlastita interpretacija pojedinog izvora i teme.
Gothi etnonimom Slovini
u Maruličevu prijevodu Ljetopisa Popa Dukljanina i djelu Historia Salonitana. Time Zavorovič indirektno kritizira teoriju o gotskom podrijetlu Slavena, ali i spomenute izvore, kao i tradicionalnu humanističku historiografiju koja je upravo na temelju Dukljanina i Tome slavensku vladavinu izvodila iz gotskih osvajanja.
De rebus
Dalmaticis
navedena primjera pokazuju kako je Zavorovič intervenirao u tekst Maruličeva Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, izmijenivši time u svojem djelu podatke koji taj izvor donosi o hrvatskoj povijesti ranog srednjeg vijeka:
1.	"Cumque lustinianus C^sar intellexisset quod Gothorum dux copias diuisisset ..."(RDCG, 2009, 36).
"Cum Caesar intelexisset, quod Slovinum dux copias divisisset..." (BM-CL, f.
46r)
2.	"Stroilus in medios armatorum globos irruens egregieque sese gerens uulne-ribus tandem confectus equo delabitur; cuius casu consternati Gothi terga uertunt." (RDCG, 2009, 36)
"Sorilus in medios armatorum globos irruens egregieque sese gerens, vulneribus confectus equo delabitur, cuius casu consternati Slovini terga vertunt." (BM-CL, f. 46r)
Citati na temu hrvatske crkvene povijesti otkrivaju Zavorovičeve proizvoljne zahvate na poglavlju O promaknucu nadbiskupa Lovre iz djela Historia Salonitana (HS, 2003, 69-83):
275
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
3.	"Malignus ergo presbiter papalia scripta non quibus missa erant detulit, sed ad Gothos, qui eum miserant, reuerti otius properauit." (HS, 2003, 72)
"Vlfus ad Slovinos reversus se gratia Dei a pontifice maximo omnia impetrasse retulit, insuper, ut de gente et littera eorum sibi episcopum eligant, quem ad con-secrandum inquit una mecum ad eundem pontificem mitite." (BM-CL, f. 72v)
4.	"Quod audientes Gothi multum leti effecti sunt et illico quendam senem rudem, nomine Cededam, episcopum elegerunt eumque cum quodam abbate, Potepa nomine, et cum Vlfo presbitero, totius magistro nequitie, Romam properanter miserunt." (HS, 2003, 72-74)
"Quod audientes, Szlovini gaudio affecti sunt et statim senem quemdam rudem cui Caddeda nomen erat in antistitem ellexerunt cumque ad consacrandum cum quodam abbate Poteta (!) nomine et cum ipso Vlfo presbitero totius nequitiae magistro ad pontificem miserunt." (BM-CL, f. 72v).
ÄÄÄ
De rebus Dalmaticis šibenskog humanista i povjesničara Dinka Zavoroviča pokazuje znatan odmak od tradicio-nalnog humanističkog pristupa svjedočanstvu i konstrukciji u povijesnim djelima. Unatoč zajedničkim temama i pojedinim izvorima, Zavorovičevo djelo na ista pitanja nudi potpuno drugačije odgovore od tradicionalne hrvatske historiografije humanizma. Zavorovičeva metodologija rada na temama iz svjetovne, crkvene i kulturne povijesti pokazuje konkretne naznake kritičkog pristupa povijesnim izvorima i važnijim historiografskim pitanjima. Njegov napredak u odnosu na tradicionalnu historiografiju zamjetan je na planu kritike utjecajnih humanističkih teorija o etnogenezi Slavena i postanku njihova jezika, pisma i bogoslužja. Osim na temat-skom planu, počeci historiografske kritike ogledaju se u Zavorovičevom specifičnom metodološkom pristupu izvorima. U nedostatku pravovaljane kritičke metode, Zavorovič kritiku izvora postiže kratkim autorskim komentarima, ali i proizvoljnim autorskim intervencijama u tekst citiranih izvora, o čemu svjedoče primjeri iz Maruličeva prijevoda Ljetopisa Popa Dukljanina i djela Historia Salonitana.
ZA KLJUČ A K
Največi dio hrvatske historiografske produkcije tijekom humanizma obilježila su djela koja prema načinu interpretacije povijesnih izvora i tema ne odudaraju od ustaljenih obrazaca tadašnje europske historiografije, osobito od sarmatskog modela.
276
lva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
Temeljena na tipičnim povijesnim konstrukcijama o etničkom i kulturnom podijetlu Slavena, djela trojice istaknutih hrvatskih humanista - Jurja Šižgoriča, Vinka Pri-bojeviča i Mavra Orbinija dokazuju kontinuitet tradicionalnih historiografskih stru-janja u vremenskom rasponu od XV. do početka XVII. stolječa. U suprotnosti s tak-vim tendencijama, na prijelazu iz humanizma u novovjekovlje u hrvatskoj se historiografiji usporedno s tradicionalnim strujanj ima javljaj u konkretni začeci kritičkog pristupa povijesnim izvorima i temama, što ujedno znači i kritiku i napuštanje ustaljenih humanističkih konstrukcija o etnogenezi Slavena i njihovoj kulturi. U to se doba korijenite promjene u ideološkom pristupu spomenutim pitanjima manifestiraju
De rebus
Dalmaticis
ficirani su brojni autorovi proizvoljni zahvati u tekst citiranih izvora. Zbog načina na koji spomenuti zahvati zadiru u tekst citiranih izvora sigurno je daje riječ o metodološkim elementima tipičnim za predkritičku historiografiju, čije je ishodište u razdobij u humanizma. U konačnici svi navedeni elementi potvrduju da u hrvatskoj tradicionalnoj i predkritičkoj historiografiji humanizma postoji posve različit pristup svjedočanstvu i konstrukciji.
THE FUNCTION OF TESTIMONY AND CONSTRUCTION IN TRADITIONAL AND PRE-CRITICAL HISTORIOGRAPHY IN CROATIAN HUMANISM: FROM JURAJ SIZGORIC TO DINKO ZAVOROVIC
lva KURELAC
Croatian Academy of Sciences nad Arts, Institute for Historical nad Social Sciences, Historical Sciences Division, Strossmayerov trg 2, 10000 Zagreb, Croatia e-mail: ikurelac@hazu.hr
SUMMARY
Croatian historiographical production from the 16th through the beginning of the 17th centuries was characterized by a bivalent approach to testimony and construction which largely depended on the methodology adopted by each author. In terms of the differences in the methodological approach adopted by the then historiographers to the research of historical sources and topics, the historiography of Humanism in Croatia is marked by the coexistence of a traditional approach and an advanced pre-critical approach, which strengthened in the late 17th century in particular.
277
Iva KURELAC: FUNKC1JA SVJEDOCANSTVA 1 KONSTRUKC1JE ..., 263-280
Based on representative examples of works published by renowned Dalmatian historiographers Juraj Sizgoric ('De situ Illyriae et civitate Sibenici', 1487), Vinko Pribojevic ('De origine success ¡busque Slavorum', Venice, 1532), and Mavro Orbt-nijo ('Il Regno de gli Slavi', Pesaro, 1601), this article provides an analysis of the most significant elements of traditional humanist historiography. As an example of an advanced pre-critical approach, the article analyzes the text of an unpublished transcription of 'De rebus Dalmaticis' (Biblioteca Marciana, Venice, Cl. X. Cod. XL-3652) by Dinko Zavorovic, humanist and historiographer from Sibenik, considered to be the first Croatian historian and historiographer of Dalmatian history in the Modern Age. A comparative analysis of these authors revealed the most significant differences between traditional and pre-critical historiography of Humanism in Croatia. Traditional Croatian humanist historiography is characterized by Illyrian-Slavic nomenclature. A typical indicator of the absence of a critical approach of traditional humanist historiographers is their compilation approach, extensive quotations of historical sources and acceptance of numerous untrustworthy theories on the ethnogenesis of the Slavs and the origin of their language, writings, and religion. The late 16th and early 17th centuries are marked by the appearance of elements that anticipate the advent of the critical historiography that began in the 17th century with the publication of Ivan Lucic's 'De regno Dalmatiae et Croatiae' (Amsterdam, 1666). Dinko Zavorovic's unpublished 'De rebus Dalmaticis' reveals numerous elements of pre-critical historiography which abandoned most of the typical humanist historical constructions. In terms of methodology, Zavorovic's criticism of origin is based on authors' arbitrary interventions into the sources quoted in the text and the refutation of typical humanist theories on the ethnogenesis of the Slavs and origin of their language, writings, and religion.
For its specific approach to topics from world, religious, and cultural history, 'De rebus Dalmaticis' indicates the appearance of critical approach elements in Late Humanism historiography, manifested in attempts of truthful representations of the historical reality and rebuttal of historical constructions.
Key words: Humanism, pre-critical historiography, Dalmatia, historical sources, ethnogenesis of Slavs, cultural history
278
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
IZVORI I LITERATURA
BM-CL - Biblioteca Marciana (BM), Zbirka latinskih rukopisa (Codici latini, CL), De rebus Dalmaticis libri octo, sign.: Ms. Lat. Cl. X. Cod. XL-3652.
HS (2003): Peric, O., Matijevič-Sokol, M. (ur.): Thomae Archidiaconi. Historia Sa-lonitana Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum. Split, Književni krug.
RDCG (2009): Jovanovič, N. (ur.): Regum Delmati? atque Croati? gesta a Marco Marulo Spalatensi patritio Latinitate donata. Colloquia Maruliana XVIII. Split, 28-61.
Antoljak, S. (1992): Hrvatska historiografja do 1918. Sv. I. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske.
Benzoni, G. (1985): La storiografia e l' erudizione storico-antiquaria. Gli storici mu-nicipali. Storia della cultura veneta dalla controriforma alla fine della repubblica. Vol. 4/2. Venezia, 67-93.
Blaževič, Z. (2008): Ilirizam prije Ilirizma. Zagreb, Golden marketing - Tehnička knjiga.
Budak, N. (ur.) (1995): Etnogeneza Hrvata. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Burke, P. (1998): The European Renaissance. Centres and Peripheries. Oxford, Blackwell Publishers Ltd.
Cochrane, E. (1981): Historians and Historiography in the Italian Renaissance. Chicago - London, University of Chicago Press.
Glavičič, B. (2000): Hrvatski latinizam. U: Hercigonja, E. (ur.): Hrvatska i Europa: Srednji vijek i renesansa (XIII-XVI stolječe). Sv. 2. Zagreb, Školska knjiga, 403421.
HE (2007): Ravlič, S. (ur.): Hrvatska enciklopedija. Vol. 9. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
HE (2009):
zavod Miroslav Krleža.
Katičič, R. (1997): O podrijetlu Hrvata. U: Supičič, I. (ur.): Hrvatska i Europa: Srednji vijek (VII-XII. stolječe). Sv. 1. Zagreb, AGM, 149-167.
Kraljevstvo (1999): Šanjek, F. (ur.): Mavro Orbini. Kraljevstvo Slavena. Zagreb, Golden marketing - Narodne novine.
Kukuljevič Sakcinski, I. (1886): Dinko Zavorovič. Glasoviti Hrvati prošlih vjekova. Zagreb, 126-138.
Kuntič-Makvič, B. (1984): Tradicija o našim krajevima u antičkom razdobij u kod dalmatinskih pisacaXVI i XVII stolječa. Živa antika, 34, 1-2. Skopje, 155-164.
279
Iva KURELAC: FUNKCIJA SVJEDOČANSTVA 1 KONSTRUKCIJE ..., 263-280
Kuntič-Makvič, B. (1991): Anticki izvori u djelu "De Regno Dalmatiae et Croatiae" Ivana Lučiča. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 33. Zadar, 15-72.
Kurelac, I. (2008): Dinko Zavorovič. Šibenski humanist i povjesničar. Šibenik, Gradska knjižnica "Juraj Šižgorič".
Kurelac, M. (1986): Život i djelo Ivana Lučiča - Luciusa. U: Kuntič-Makvič, B., Kurelac, M. (ur.): Ivan Lučič, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Zagreb, Latina et Graeca, 7-54.
Kurelac, M. (1997): Vinko Pribojevič i njegovo djelo. U: Kurelac, M. (ur.): Vinko Pribojevič. O podrijetlu i slavi Slavena. Zagreb, Golden marketing - Narodne novine, 7-44.
Kurelac, M. (2003): Hrvatska historiografja. U: Golub, I. (ur.): Hrvatska i Europa. Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stolječe). Sv. 3. Zagreb, Školska knjiga, 301-313.
Livakovič, I. (2003): Dinko Dominik Zavorovič. Poznati Šibenčani. Šibenski biografski leksikon. Šibenik, 511-512.
Matijevič-Sokol, M. (2002): Toma Arhidakon i njegovo djelo. Jastrebarsko, Naklada Slap.
Mihelič, D. (2009): Retorični dodatki v interpretacijah humanističnega zgodovinopisja o prostoru med Alpami in Jadranom v zgodnjem srednjem veku. Acta Histriae, 17, 1-2. Koper, 23-42.
O podrijetlu (1997): Kurelac, M., Gortan, V., Knezovič, P. (ur.): Vinko Pribojevič, O podrijetlu i slavi Slavena. Zagreb, Golden marketing - Narodne novine.
O smještaju (1981): Gortan, V. (ur.): Juraj Šižgorič Šibenčanin, O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku. Šibenik, Muzej grada Šibenika.
Petrovich, M. B. (1978): Croatian Humanists and the Writing of History in the Fifteenth and Sixteenth Centuries. Slavic Review, 37, 4. Washington, 624-639.
Porter, R., Teich, M. (1992): The Renaissance in the National Context. Cambridge, Cambridge University Press.
Šanjek, F. (1999): Povijesni pogledi Mavra Orbinija. U: Šanjek, F. (ur.): Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena. Zagreb, Golden marketing - Narodne Novine, 9-54.
Šišič, F. (1914): Dinko Zavorovič. Priručnik izvora hrvatske historije. Zagreb, 3839.
Šišič, F. (1923): Ideja slovenske pradomovine u Podunavlju. Biologija priče o Čehu, Lehu i Mehu, Godišnjica Nikole Čupiča, knj. 35. Beograd, 33^9.
Štefanič, V. (1963): Tisuču i sto godina moravske misije. Slovo. br. 13., Zagreb, 5-42.
Vrandečič, J. (1994): Dalmatinski gradovi izmedu regionalizma (ius soli) i hrvatskog nacionalizma (ius sanguinis). Teritorij kao čimbenik samoidentifikacije u dalmatinskim protonacionalnim ideologijama. Glasje: Časopis za književnost i umjetnost. Zadar, 52-79.
280