UDK 8З0.09-З11 loan Pederiri Zgodovinski arhiv Zadar
BALKANSKI OKVIR SLIKE SLOVENACA I HRVATA U AUSTRIJSKOM I N JEMACKOM ZA VIČA JNOM ROMANU
Skupna značilnost romanov R. H. ßartscha, F. von Gagerna, F. J. Perkoniga, A. O. E. Klaussmanna in drugih na začetku tega stoletja je na folklorno omejena podoba južnih Slovanov in Albancev, v nasprotju z visoko kulturiranostjo in civiliziranostjo Nemcev. Srbom se v tem okviru priznava pogum, narodni mit, sposobnost za nadvladovanje drugih južnih Slovanov. Vsi štokavci — tudi Hrvati — naj bi bili Srbi. Hrvati so upodobljeni kot apolitični. Nemška kolonizacija slovenske Štajerske, nujna za organiziranje sodobnega narodnega življenja na Štajerskem, postane oporišče nemškega širjenja na jugovzhod. Ti romani, deloma izšli v "50-ih letih, morda pojasnjujejo Hitlerjevo zvezo s Karadordeviči in njegov obisk Maribora leta 1941.
Novels by Rudolf Hans Bartsch, Friedrich von Gagern, Friedrich Josef Perkonig, A.O.E. Klaussmann and others early in this century share a common trait: the reduction of the South Slavs and Albanians' image to folkloric terms in contrast to the Germans' representation as being more highly cultured and civilized. The description of Serbian folk life clearly acknowledges their bravery, their national myth, and their potential for dominating the rest of the South Slavs. It also suggests that all speakers of the Stokavian dialect — even the Croatians — were Serbs. Croats are depicted as being apolitical. German colonization of the Slovene province of Styria, indispensable for the organization of modern national life in Styria, becomes the bulwark of German expansion to the Southeast. These novels, some of which were published in the thirties, may explain the alliance of the Karadordevic family with Hitler and his visit to the Slovenian city of Maribor in Styria in 1941.
Zavičajni roman1 nastaje iz pojmovnog svijcta problema wilhelminskog ve-likodržavlja i politike krščanskih socijala u Austriji, odnosno njemačkog neo-merkantilizma poslije 1871. Glavni zahtjev tog pokreta bila je želja i nam jera da se ostvari nacionalna ekonomija koja je sa svoje strane potisnula načelo slobodne konkurencije i liberalističkog /a/.s.sez faire. Od nacionalne ekonomije njemačka država očekuje autarkičnu ekonomiju na čelu s konzervativnom plemićkom državnom birokracijom i vojskom. To je država koja planira razvoj društva, a društvo sada u velikoj mjeri zavisi od države.
Autarktična nacionalna ekonomija s planiranjem društva znači opet i skepsu kod stvaranja radništva kojc prima slabe place pa u velikim grado-vima država nastoji izbječi nastajanje radničkih slumova. S druge strane država želi sačuvati seljaštvo ne želeči zavisnosti od inozemstva u pogledu uvoza hrane i sirovina. No seljaštvo je baš od osemdesetih godina u opasnosti zbog pada cijena žitu poslije pojave američkog žita na cvropskom tržištu. Odatle želja za čuvanjem srednjeg seljačkog posjeda i njegove nutarkičnosti.2
1	O zavičajnom romanu Günter Härtung. Über die deutsche faschistiche Literatur, Weimarer Beiträge. Literaturwissenschaftliche Zeitschrift, 14 (1968), br. 3, str. 474—533, 677—707: Sonderheft, 2, 1968, str. 121—159. — Karl-Heinz Rossbacher. Heimatbewegung und Heimatkunst, Zu einer Literatursoziologie der Jahrhundertwende, Stuttgart, 1975. — Ernst Loewy, Literatur unterm Hakenkreuz, Das Dritte Reich und seine Dichtung, Frankfurt am Main. 1966. — Zavičajni roman poznat je i u drugim evropskim knji-ževnostima, usp. R.-M. Albérès. Histoire du roman moderne, Paris. 1962. str. 96—100.
2	Friedrich Lütge. Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, Ein Überblick, Ber-lin-Göttingen-Heidelberg, 1952, str. 377—382.
Njemačka i austrijska konzervativnost poslije osemdesetih godina izraz je straha od stvaranja radničkih masa. koje bi se mogle pobuniti jer su loše plaćene, i straha od osipanja seljaštva, što bi značilo upućenost na uvoz siro-vina i hrane i napuštanje načela nacionalne ekonomije.
Čuvati srednji seljački posjed značilo je suočiti se s pitanjem nataliteta i nasljedivanja. Jer ako srednji seljak ima četiri sina. on mora u oporuci raz-dijeliti svoj posjed na četiri dijela što znači pauperizaciju i usitnjavanje se-ljačkog posjeda i nastanak proletarijata u gi-adovima. Jedini izlaz iz te situacije je povečanje obradivih površina. Njemačka konzervativnost nije bila usmjerena prema merkantilizmu, več prema fiziokratizmu, dakle Rousseau-ovom učeniku Johannu Gottliebu Fichteu pa ona prema tome nije bila ni naklonjena kolonijalizmu. Hans Grimm (1875—1959) u svom romanu »Volk ohne Raum« (1926) smatra da more i prekomorske zemlje nisu za Njemačku. ali opaža da 1600km2 ima za sebe 15 Engleza. 8 Francuza. 7 Rusa, 6 Belgijanaca i 132 Nijemca. Pritom je autor (osim u slučaju SSSRa) računao prostor kolonija zajedno s nacionalnim teritorijem kao da u kolonijama uopče nema domorodaca koje on očigledno nije smatrao I jud ima.3 No ako Njemačka nema i ne treba da ima kolonija u koje če odlaziti višak seljačkog pučanstva. kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji, a nema dovoljno obradivib površina, ona če se širiti prema slabo napučenom istoku stvarajuči ujedno i interesne sfere. Tu se H. Grimm oslanja ne samo na Fichtea. več i na jednog drugog njemač-kog konzervativca — Treitschkea. Jedina zemlja na jugu, koja če se ipak naseliti njemačkim pučanstvom, bila je, tako je preporučio Rudolf Hans Bartsch — Štajerska je je ta slovenska pokrajina put prema jugu i Jadranu.4 U tome se ne nalazi preporuka da Slovence valja istrijebiti da bi se stvorilo mjesta Nijemcima, onako kako je Gustav Frenssen u romanu »Peter Moors Fahrt nach Südwest, Ein Feldzugsbericht« (1906) preporučio istrebljenje naroda Herero u njemačkoj jugozapadnoj Africi. danas Namibiji. Slovenci imaju priznat položaj, ali samo u granicama folklora i seljaštva. Dok je lik Slovenca folkloran, pisac se prema njemu odnosi povoljno. Čim on segne za civi-lizacijom pisac zauzimlje neprijateljski stav i daje liku Slovenca negativne predznake, jer — civilizacija je prerogativ Nijemca. Ovaj odnos prema Slo-vencima još je jasniji u nekim dijelima Bartschova prijatelja Friedricha von Gagern.5
Odnos prema Srbima kod Bartscha je alternativan u romanu »Die Geschichte von der Hannerl und ihren Liebhabern« (1934) i ostvaruje se u liku časnika Svetozara Robulje, Srbina. Robulja je u svojoj velikoj tjelesnoj snazi nalik životinji. Kad nije u uniformi podsjeća na radnika. On je megaloman, želi postati »srpskiin Napoleonom«. No s druge strane on če stvoriti Jugoslaviji! i privesti je Habsburgovcima kao njihov vazal. Političke implikacije ovog romana ne treba dugo tražiti, malo iza objavljivnnja ovog romana sklopljen je pakt u dvorcu Belvedere izmedu Hitlera i Karadordevičn prema ovim istim prijedlozima i načelima. No negativni karakter Robuljinog lika samo su izraz
3 Ivan Pederin, Njemački zavičajni roman i književna povijest kao lektira Adolfa Hitlera, Gledišta, 28 (1987), br. 1—2, str. 98—100.
* Slika Štajerske u austrijskom zavičajnom romanu (Heimatroman), Slavistična revija, 35 (1987), št. 1.
5 Ivan Pederin, Djelo Friedricha von Gagern kao ideološki predložak nacizma, Slavistična revija, 35 (1987), št. 4.
njegove neravnopravnosti s ljudima njemačkog jezika, krvi i kulture. Folklorna pojavnost uopče i ograničenost na folklor i seljaštvo takoder kriju u sebi ne-ravnopravnost odnosa kod večine pisaca zavičajnili romana, ali ne uvijek i kod Gagerna kod kojeg civilizacijska zaostalost znači bliži i neposredniji dodir s prirodom i prema tome superiornost nad civiliziranim njemačkim čov-jekom.' Zavičajni roman, pobliže F. von Gagern, vidi u sjevernoj Hrvatskoj ta-koder samo seljačku zemlju i seljački narod. No sjeverna Hrvatska slabo je privlačila zanimanje austrijskih i njemačkih pisaca zavičajnili romana. Njihovo zanimanje bilo je usmjereuo prema Štajerskoj, Jadranu, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji. Mi čemo u ovom radu osmotriti odnos i meduzavisnosl ovog sistema književnih vrijednosti zasnovanih na političkim i gospodarskim premisama koje mogu odgovarati na pitanje njemačkog odnosa prema Balkanu u oba Svjetska rata. I ako se načas vratimo unatrag k definiciji da je strah od osipanja seljaštva i nekontroliranog rasta gladnog gradskog proletariate bio glavni strah njemačke konzervativnosti poslije 1871 nacizam je izrazio ta stra-hovanja osvajanjima kojima je želio zapriječiti osipanje seljaštva i antisemitizmom kojim je izrazio strah i nepovjerenje prema gradu i urbanizaciji jer Zidov je kod Gagerna otprilike zao genij grada, a slično i kod Bartscha.
Lik Slovenca «vedenog na folklor sa nekim postupcima mitologiziranja pozitiven je utoliko što on predstavlja izvor pomladivanja i obnavljanje života. Slično djeluje primorska sredina Istre u djeliina Friedricha Josefa Perkoniga.
Što se tiče Perkonigova odnosa prema Jadranskoj Hrvatskoj mjerodavna je, kao i uvijek kod pisaca zavičanog romana, tradicija, u ovom slučaju tradicija austrijske putopisne književnosti. U austrijskoj putopisnoj književnosti Dalmacija je percipirana kao zemlja rimske, bizantske i mletačke pro-šlosti u ko jo j se osječa dali istoka i sjevera, dakle Austrije7. Hrvatsku pro-šlost Dalmacije i etničku nazočnost Hrvata austrijski pisci zaobilaze u Dalmaciji sve do kraja stolječa, a F. J. Perkonig i kasnije. Utom smislu je i F. J. Perkonig napisao svoj esej o Dalmaciji pod naslovom »Grauer Stein — blaues Meer«8 u kojem je dao i opis pučanstva sveden na etnologiju. No taj etnološko--tradicionalni tip čovjeka koji potječe još od Helena, ima svoju ljepotu, žene su najljepše u odječi svojih pramajki, a i svoje opravdanje u čudorednom dostojanstvu ljudi, a napose žena. Čak nosači i ribari drže se ponosno kao gospoda. Radi. se o izgradivanju desnog mita u postupkii pročišcavanju lika primorskog Hrvata. Naime, ako trebamo uslugu nekog nosača ili sluškinje i s njima razgovaramo, možemo doznati da oni malo zaraduju, da su tražili ili da traže novi posao i da ga nisu dobili jer nisu znali 11 ono doba važne jezike kao talijanski i njemački, da nisu mogli ostati na sebi jer im je otac bio siro-mašan, a imao je i mnogo djece i si. F. J. Perkonig, koji spominje čudoredno dostojanstvo sluškinja što ne spavaju s gospodarem i njegovim sinovima ili dostojanstveno držanje nosača, a ne njihove nacionalne, gospodarske i socijalne teškoče, a potom homersko more, koje vijci i strojevi ne mogu trajno pokvariti,
' Ivan Pederin, Slika Hrvatske u književnom djelu Friedricha von Gagern. Marulić, 19 (1986). br. 5, str. 614—621.
7 Ivan Pederin, Starine Dalmatinske Hrvatske kao nadahnuće austrijske putopisne književnosti biedermeiera, romantike i realizma, Radovi Filozofsko? fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, 13 (1975), str. 273—297, i dr.
B U: Ausgewählte Werke. Bd. 5, Erzählungen. III. Herausgeber. Josef-Friedrich--Perkonig-Gesellschaft, Klagenfurt, 1967, str. 25—34.
sugerira s tim opisom da su oni zadovoljni i da će na Jadranu ostati sve po starom, a time i u čitateljevoj zemlji, jer ti ljudi mogli bi biti i vrlo opasni i neugodni ako bi tražili društveni! i nacionalnu pravdu. Zanatska dotjeranost Perkonigova jezika takoder sugerira društveni! statičnost, upravo ono što su-vremeni pravci napadaju kao na pr. Marinetti, koji je bio protiv tradicije pa je tražio da se razore muzeji, knjižnice i akademije da bi se Italija oslobo-dila gangrene koju šire profesori. arheolozi, ciceroni i staretinari.9 Perkonig postupa upravo obratno, on tradiciju vidi u svakom kamenu i sugerira svojim pisanjem i stilom njezinu nepromjenjivost.
Na tom istom svjetonazoru F. J. Perkonig strukturira novelu »Glück im Hause Beauregard« u istoj zbici. U toj noveli vrlo bogati Oeström dolazi u svoj ljetnikovac na Jadranu sa kćerkom bolesnom od sušice. Zeleći joj uljcp-šati kraj života nalazi joj zaručnika Demetra, siromašnog nadničara koji je neposredno pred smrt uzme za ženu. Yrhunac novele je kontrapozicija bogat-stva i siromaštva. Bogati Oeström, žitelj grada, ima sve, ali mu je kčerka ipak teško bolesna, a medicina joj ne može pomoči. Siromašni Hrvat Demeter teško radi, ali je zadovoljen u svom siromaštvu, a k tome in vrlo Iijep, graden je kao helenski atlet. Erotike u noveli nema, ona je zamijenjena estetizmom i raskoši. Demeter je folklorizirani lik. a folklor kod njega funkcionira kao organ čudorednosti. Hrvatske luke nisu luke za pomorsku trgovinu. ni baze za moguča osvajanja prekomorskih zemalja. Zavičajni roman je kontinentalno etatističan.
Na sličan način je etnologiziran i hajduk Jovo Demetrijič u noveli »Der Heiduck« iste zbirke. Novela se zbiva za I. Svjetskog rata u Srbiji. Narod se povukao u zbijeg, ostao je Jovo koji se kao partizan bori protiv okupatora pa rani vojnika Claudiusa von Nagyja koji kasnije i umre. Podčasnik Wolfgang Schwabe traži ga, ude u kolibu njegove zaručnice u planini, tako bude go-stoljubivo primljen. a onda oda hajduka kojeg napokon i uhvate. Oba junaka postupaju prema zakonu sredine čija su pars pro toto. Jovo prema zakonima junačke pjesme koja nalaže gostoljubivost, a Wolfgang prema zakonima vojne službe. Vrhunac novele je Wolfgangovo grizodušje, on je svjestan čudoredne niskosti svog postupka. U tim razmišljanjima nagazi na minii i pogine. Novela sugerira nepobjedivost države, ali s etnologizacijom stavlja pobijedene u čudoredno viši položaj prema pobjednicima i time sugerira obrazac »časnog mira hrabrih« u kojem če pobijedeni Srbi. ako če ostati u laskavoj svedenosti na folklor, časno su rad i vati s okupatorom. Kao i kod R. H. Bartscha i kod F. J. Pekoniga nači če se alternativa za suradnju. Za razliku od Slovenije Srbija nije bila područje koje če se naseliti, več narod s kojim bi se moglo suradivati, a autor je sam organiziiao razvoj kulturnih veza s Beogradom izmedu dva rata i tražio poznanstva medli beogradskim profesorima i diplo-matima.10 Hrvate on u smislu nazora bečke slavistike XIX. st. nije ni vidio. Medutim ni Jadran on nije vidio kao područje za naseljevanje, več kao ljeto-valište srednje Evrope.
Na Jadranu je, u Omišu, on. u smislu teorije da su svi štokavci Srbi, a s
0 F. 'l'. Marinetti. Teoria e invenzione futuriste, prefazione di Aldo Palazzeschi, Introduzione, testo e note a cura di Luciano de Maria, Milano. 1968. Fondazione e Manifesto del Futurismo del »Figaro« di Parigi il 20. febbraio 1909, str. 10—11.
10 Ivan Pederin, Hrvatska, osobito njezino primorje, te Hrvati i Balkan u nje-mačkoj lijepoj književnosti, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 26. 1979. str. 121—170.
tim i južnoslavenskn narodna pjesma, vidio samo Srbe u noveli »Lösegeld fiir Angela« (ista zbirka). Tu F. J. Perkonig parafrazira epsku pjesmu guslara Petra Šimanje Angeli Cardin. Mlečanki koju su zarobili omiški gusari i spremni su je pustiti za otkup. Otkup stiže. to nije novae, novae je u zavičajnom romanu uvijek negativno konotiran sa sotonskim intelektualizmom, lilivom ili industrijom, već ulje, vino, dulian. svila. kava. med, jedrenina i si. No u medu-vremenu se Angela zaljubila u Jovu Cernu i odlučila ostati u Omišu. Vrliunac novele predstavlja superiornost Jovine životne snage, omiška bura i bridina nad dekadentnom mletačkoni kulturom.
U pripovjetku u istoj zbirci »Die Schlacht bei Orevač« radi se o običaju da žitelji sela Sveti Duli smiju kupiti masline na Crvenom kamenu što nigdje nije zapisano, ali je osnova tradicije i utoliko jače. pa zbog toga dolazi do sukoba izmedu dvaju sela. Sukob se odvija po zakonima folklorne pjesme. Seljaci se neće pobiti, več zatočnici sela. onako kako guslari pjevaju o borbi turskog vezira I lazim Bega i junaka Vukotiča. Najprije molitva, a onda rato-borna narodna pjesma. Sveti Duh šalje Dušana, jer u njemu je stara krv, Orevač šalje Milieu, jer u njoj teče još starija krv. Poslije razgovora u vrsti teksta junačke pjesme ovo dvoje se vjenčava.
U kazališnom djelu »Ohne Gott, Die Tragödie einer Mutter, Drei Akte« (Leipzig, 1915) Rudolf Hans Bartsch se pozabavio pitanjem Krivošijskog uslanka. Radnja se zbiva izmedu jedne gotske palače u Boki i zatvora u kojem su zatočeni zarobljeni ustanici. Tu je austrijski satnik kao književni znak za muževnost države i ne manje muževni sužanj Jovo, koji če hrabro otiči na stratište. No lik Jove Strukturiran je uz okrutnost, on je klao ljude, kad su ga zarobili imao je kolut na kojem su bile nanizane odsječenc uši i nosevi, on izdajnički napada iz busije, nelojalen je prema vlasti, a njegova nelojalnost potječe iz pravoslavnih samostana, što satnik predbacuje pravoslavnom svečeniku — ispovjedniku zarobljenika što idu na stratište, ali i hrabrost gor-štaka. Lik satnika strukturira se uz nenadvladivost kakvu može imati jedino država što če pobijediti — »Ich bin hier wirklich Stein. Ich bin ein Teil des Staates, der ihren Stoss nicht fühlt, und die Sie nicht aus seinen Angeln rücken können« (str. 82) — (Ja sam ovdje zbilja hrid. Ja sam dio države koji ne osječa vaš udarac i koji nije moguče pomaknuli u temeljiina.) Poslanje te države je čudorednoj i kulturno misioniranje Balkana u smislu Treitschkeovih shvačanja države kao kulturno-čudoredne ustanove.
Glavni lik tragedije je Mara, domača kčer što se udala za liječnika Ni-jemca. Njezin sin Andrija, koji se borio na strani ustanika, pa je zarobljen i osuden na smrt. je. kako kaže salnik. razmaženi gradski čovjek, dječak koji se nije navikao na opasnost pa se kao osudenik na smrt drži toliko kukavički da mu čak majka slaže da je pomilovan, da se ne bi toliko osramotio. On je student koji je odlazio u loše gradsko kazalište umjesto da sluša junačko pjesništvo kao Jovo i mješanac dvaju naroda. Ustanak je izbio, tako satnik. zbog nespretnosti činovnika, trebalo je odgoj ovog naroda povjeriti vojnicima koji bi našli put do srca ovog gorštaka. Tu se opaža neomerkantilistički obrażać društva koje se državno planira. Tu je napokon i bol majke Mare struk-turana religiozno prema lxiii Bogorodice. No satnik-država je neumoljiv, iako blizak Mari, on je za izvršenje presude nad Andrijom, jer kad se to ne bi uradilo, to bi dovelo do velikih žrtava po svoj obali. Znači žrtva pojedinca za dobrobit cjeline u Fichteovom smislu.
Tragedija djeluje potvrdno u smislu militarizacije države koja se divini-zira. Naobrazba. uljudba, činovništvo i napokon grad odbaeuju se kao mjesto gubitka ćistoće rase, sve u smislu Gobineauovih nazora koji smatra da se o demokraciji govori onda kad večina gradana jedne države osjeća u svojim žilama miješanu krv, te da do miješanja dolazi u postupku uljudivanja i gubitka tradicionalističkih zakona.11
Črnogorci nisu negativno opisani. R. H. Bartsch cijeni njihovu iskonsku muževnost i smatra napokon da je suradnja sa južnim Slavenima moguča na temelju suradnje njemačkog militarizma i srpskog (jer tako Bartsch naziva Črnogorce) nacionalnog mita s njegoin Kosova i folklora; tu Bartsch, kojem je staro uvijek bolje nego novo, pokazuje potvrdno držanje prema mjestu srpskog (zapravo južnoslavenskog) folklora u njemačkoj kulturi XIX st. Taj lik Črnogorca bio je onda, u ratne godine, za austrijsku cenzuru toliko pozitiven da je tragedija bila zabranjena, mogla se izvesti jedino u Hamburgu.12
Iako svodenje čovjeka na folklor obično predstavlja obrazac kasnijeg kvi-slinškog odnosa, a takav način folklorizirano društvo može biti pozitivni uzor suvremenom gradskom društvu u krizi kao u slučaju romana »Lula, Ein Erlebnis aus Albaniens jüngster Vergangenheit, Roman« (1930) austrijskog fran-jevca iz Schwarzacha Fabiana Barcata. On je u tom romanu opisao čistu djevojku Lulu kako opčinjena vješticom Borom postaje ljubavnicom silovitog Paula Gioka. Vještica Bora bila je muslimanka, oteo ju je neki krščanin i prisilno pokrstio. Kad je obudovjela njezini je zbog toga više nisu litjeli primiti natrag pa sama živi s vukom koji je u ovom slučaju metaforizacija davla. Spolna ljubav opisuje se kao sotonska. ali se i pokoravanje tradiciji opisuje kao neljudsko. To je odluka plemenskog suda piec koji je dlučio da Lula i Giok moraju umrijeti, pa biskup izopči cijelo pleme jer je Marko Dod ubio Lulu i Gioku što sve spada u okvir katoličkc borbe za vjersku prosviječenost i potiskivanje poganskih tradicija. Tradicija u ovom djelu nije dakle apsolut-na vrijednost, ravna humanosti u kojoj je krščanstvo možda komponenta, a ne puki oblik kao kod F. J. Perkoniga.
Albansko društvo je društvo u koje krčanstvo ima pristupa što sugerira kolektivno kajanje plemena. Pisac to društvo u uvodu opisuje kao kontrast evropskom suvremenom društvu u kojem vladaju »ohola znanost i umjetnost, socijalisti, anarhisti i komunisti«. Ovaj primitivni albanski narod, koji se u Evropi smatra polubarbarskim, zapravo jc neiskvaren narod i kao takav pri-stupačniji krščanstvu. Kod F. Barcata bismo mogli, govoriti o katoličkoj podvrsti zavičajnog romana o kojem se dosad u literaturi ipak ništa ne zna. No s tim dolazi u pitanje i sugeriranje kvislinškog tipa Albanca u ovom romanu.
Prijevod ovog djela izdao je Josip Andrič u hrvatskom prijevodu kao »Lula, Roman iz albanskog života« u zbirci »Knjižnica dobrih romana« Hrvat-skog književnog društva svetog Jeronima u Zagrebu (1939) nastavljajuči time okvire franjevačke tradicije odnosa Hrvata i Albanaca. U XIX st. i kasnije su naime bosanski i austrijski franjevci često obavljali župničku službu u Albaniji, a neki su u Albaniji bili i biskupi. Jednu knjigu o Albaniji napisao je bosanski franjevac Lovro Mihačevič.13
11	Služio sam se prijevodom Saggio su l'ineguaglianza delie razze. versione di A. Sangiovanni, prefazione di Arnaldo Cervesato, Rim. 1912, str. 39—40.
12	Robert Hohlbaum. Rudolf Hans Bartsch. Der Lebens- und Sehaffensweg eines modernen Dichters, Leipzig. 1923, str. 69.
Zavičajni roman ima i svoje trivijalne izdanke koji se bave dalmatinskim i bosanskim temama. To su romani njemačkog pisca Antona Oskara Eugena Klaussmanna (1851 — 1916) koji je pisao pod pseudonijumom Vinko Zorić, a možda i Ivan Novic u časopisu »Bibliothek der Unterhaltung und des Wissens«. Ovaj pisac napisao je i brojne polivalbene spise o earskoj obite]ji Hohenzollern, a u doba 1. Svjetskog rata i ratne romane o junaštvima austrougarskih i njemačkih četa s ciljem podizanjem morala njemačkog militarizma. Potom je pisao pustolovne i kriminalističke romane od kojih se neki zbivaju u južnoj Africi. drugi na Sjevernom Polu, a neki pak u Rumunjskoj, Mandžuriji. Neke je smjestio i na Balkan. To su »Hatidscha. Eine Geschichte aus Bosnien«,14 pa pripovjetka »Mustapha's Teppich. Erzählung aus Bosnien«15 pod pseudonijumom Vinko Zorić. Autor u uvodu opisuje sarajevski bazar kao slikovit i za-nimljiv. Odmah u uvodu vidimo u postupku parcijalizaciie prikaza stvarnosti svojstvene trivijalnoj književnosti prikaz Sarajeva kao da ono postoji samo za turiste. To spada u okvir svodenja lika iužnog Slavena na funkciju folklora. U istom smislu pisac opisuje trgovca Jusufa či je karavane prolaze kroz Bosnu i siromašnog Mustaphu koji mučno zaraduje kruh za sebe i svojti mladu ženu. Folklorizirani junak, koji teško živi. a zadovoljen je. spada u okvir zavičajnog romana. Onda se pisac vrača unatrag i pripovijeda kako je Mustapha zadobio svoju lijepu i mladu ženu Eminu. kči uglednog zanatlije u stiparništvu sa starim i več oženjenim bogatašem. Kasnije svodnica Tifia po nalogu neke druge žene koja bi se bila udala za Mustaphu. inscenira spletku da Mustapha otjera ženu kao preljubnicu. Na kraju se sve razjasni, ljubav pobijedi i Emina se vrača mužu.
Čitava radnja podredena je bračnitn običajima i društvenom stilu bosanskih Muslimana, likovi ne samo da su svedeni na folklor, oni su k tome i shemati-zirani. a njihove shematske osobine podbadaju radnju. Njemačka naobrazba i s tim vezana superiornost ne igra nikakvu ulogu u ovoj pripovjetki.
Pripovjetka »Derinke. Erzählung aus den dalmatinischen Bergen« napisana je pod pseudoniumom Ivan Novic.10 Glavni je junak mladi austrijski časnik što služi u Budvi. koja se naziva »morlačkim gnijezdom.« Poslije uvod-nog vojnog ceremonijala i folkloriziranog opise domačeg svijeta, a osobito mtiškaraca koj su ljubomorni i spremni ubiti časnike ako ophode s njihovim djevojkama. opisuje se Darinka, kčer gradonačelnika (Capo nilla) kao pripadnica potaljančenog sloja pučanstva. a onda njczina ljubav s prijateljem mla-dog časnika, takoder časnikom. On če osvojiti njezino srce. ali če poginuti od ruke ljubomornog suparnika što čc se kasnije odmetnuli u hajduke. Drugi dio pripovjetke sadrži opis njegova hvatanja u čemu pisac slijedi postupke kri-minalističkog romana. 1 it ovoj pripovjetki likovi su shematizirani prema folkloru i običajima iz čega proistječe karakter likova, a radnja iz karaktera tih likova. Za razliku od prethodnih likova na folklor svedeni lik domoroca negalivan je, prikazan kao zaostao i krvoločen što u pripovijedanju daje
13	Po Albaniji, Dojmovi s puta. Zagreb, 1911.
14	Deutsche Roman-Bibliothek, Stuttgart. 27, 1890, sv. 1. Württembergische Landesbibliothek u Stuttgartu mi je u pismu od 10. pros. 1979 priopćila sve Klaussmannove pseudonijume medu kojima je Vinko Zorić, ali ne i Ivan Novic. Kako su novele Ivana Novica napisane istom manirom skloni smo pretpostaviti da je i ovaj pseudonijum Klaussmannov.
15	Bibliothek der Unterhaltung und des Wissens, Stuttgart, 1895, sv. 7, str. 76—100.
16	Ibid. 1894, sv. 10, str. 77—141.
uljudbenu ulogu austrijskoj vojsci i potaljančenom sloju u Budvi. Hajdučija kao negativna i barbarska slijeva se s krivošijskim ustankom. kao i smrt Da-rinkinog zaručnika. tako se i smrt njegova suparnika rješava kao intelektualna zagonetka u smislu kriminalističkog romana. R jesen je kaže da ga je ubila sama Darinka iz kubure, a potom umrla od tuge za svojim mrtvim zaruć-nikom.
Vjernost kao stalna osobina zaručnice dopunjuje se folklornom osvetom i proteže do krvne veze na gradanski idiliziranu vjernu ljubav.
Pitanje krvne osvete rješava se i u pripovjetki »Blut um Blut, Eine dalmatinische Dorfgeschichte«.17 Osvetljivost je ovdje osnova po kojoj su shemati-zirani karakteri prikazani kao barbarski. Strana, austrijska država, koju za-stupaju žandari, djeluje kao uljudujuéi čimbenik u pripovijedanju. Razlog siikoba i ubojstva je žena — Teuta Zuppanovitsch. Trivijalizacija se u ovim djelima sastoji u rasporedivanju ispričanog socio-nacionalnog prostora u kojem etnologizirani Hrvat, Slovenac, Srbin ili Crnogorac, što se u slučaju Hrvata ili Črnogorca naziva »Morlakom«, zauzima nisko mjesto zbog svojih barbarskih običaja, što čini potrebitim austrijskog časnika ili žandara kao element ulju-denosti — dakle Kulturträgera, pri čemu kulturträgerstvo zauzima ono mjesto koje u kriminalističkom romanu zauzima čudorede, to je načelo ideologi-zacije trivijalnog pojma dobra i zla.18 Čitatelj kao privilegirani gledalac sudje-luje u narušavanju norme zbog shematskog karaktera etnologiziranih »Mor-laka« opisanih kao outgroup, pa lektira djeluje kao izjednačavanje napetosti izazvane agresivnim čitateljskim mehaniznuma. a taj čitatelj bio je austrijski časnik loše naobrazbe i bez velike mature kojem ovaj trivijalni roman nudi rješenje južnoslavenske stvarnosti po tome što on u njoj sudjeluje kao neopho-dan.
Ove pripovjetke bez statično-pozitivnog pojma iskonskog čovjeka i čov-jeka vezanog za zemlju nalaze se na rubu zavičajnog romana. Sam austrijski i njemački zavičajni roman jedinstven je u povijesti svjetske književnosti ne samo po nečuvenim nakladama koje je ostvario. več i po njegovoj ulozi stra-načkog romana poluinteligenata i malogradanskog čitateljstva.
Ako pogledamo njegov odnos prema južnim Slavenima naziremo u tom romanu politički koncept zasnovan na obračanju Slovencima i Srbima. Obračanje Srbima alternativno je. Ono sadrži kompliment м pozitivnom prikazu folkloriziranog čovjeka i srpske hrabrosti. No ograničenost na folklor i blis-kost hrabrosti i okrutnost barbarstva čini neophodnom ulogu austrijske vojske. Drugi kompliment izražen je u priznanju srpske državnosti i nazora da su svi štokavci Srbi pa se i Dalmatinci vide kao Srbi. No ograničenost image Srbina na folklor čini neophodnim vazalni položaj te državnosti prema Ni-jemcima. Po istoj shemi Strukturiran je i lik Slovenca koji je pozitivan dok je folkloren, a ograničenost na folklor čini neophodnim njemačku kolonizaciji). Tako austrijski i njemački zavičajni roman vidi južno Slavenstvo okupljeno
17 Bibliothek der Unterhaltung und des Wissens, Stuttgart, 1897. sv. II, str. 120—167.
1B Günter Waldmann, Theorie und Didaktik der Trivialliteratur, Modellanalysen--Didaktikdisskussion-literarische Wertung, München. 1973. str. 101—102. — Za Trećeg Reicha pišu se brojne pohvalbene disertacije o zavičajnom romanu, usp. Erika Jenny. Die Heimatkunstbewegung. Ein Beitrag zur neueren deutschen Literaturgeschichte. Hasel. 1934: Leonore Dieck, Die literaturgeschichtliche Stellung der Heiinatkunst, München, 1938; Paul E. Schütterle. Der Heimatroman in der deutschen Presse der Nachkriegszeit, Würzburg, 1936.
pod velikosrpskim načelom u vazalnom odnosu prema Njemačkoj i pod neposrednim nadzorom njemački kolonizirane Štajerske. To može objasniti dogo-daje koji su se zbili odmah iza objavijivanja (ili romana — Trojni pakt u dvorcu Belvedere i Hitlerov posjet Mariboru. Upada и^ oči da je odnos prema Srbima i Slovencima strukturiran po istoj shemi, a ipak je rezultat toliko različit i toliko bolan za Sloveniju. S druge strane upada u oči gotovo odsu-stvo Hrvatske u ovim razmatranjima. Njemački i austrijski zavičajni roman kao da ne sadrži nista što je moglo biti polazište Frankovciina i ustaškom pokretu.
ZUSAMMENFASSUNG
Der Heimatroman als I.iteraturbewegung des wilhelminischen Etatismus ist affirmativ im Sinne der Bejahung der Staatsideologie. Die dem Südosten gewidmeten Heimatromane, und das sind Werke von R. H. Bartsch, F. ]. Perkonig, A. O. E. Klaussmann. Fabian Barcata u. a.. wollen Klarheit in den auf fremdes Gebiet angewendeten Begriffen der deutschen Staatsideologie schaffen. Diese Romane haben insgemein, dass sie das Bildnis des Südslaven auf die Folklore reduzieren, was die Anwesenheit des deutschen »Kulturvolkes« als unerlässlich erscheinen lässt. In dieser Anwesenheit sind aber qualitative Unterschiede enthalten. Während die Steiermark als ein zu kolonisierendes Gebiet gesehen wird, ist Adriatisch Kroatien ein Hintergarten Mitteleuropas und Montenegro mit Serbien halbbarbarisches Land, in dem Blutrache und Eifersuchtsmorde herrschen, weswegen sie mit der österreichischen Armee und Gendarmerie als Uberbuu ergänzt werden müssen. Serbien wird alternativ gesehen. Einmal setzt sich aus den barbarischen Folkloresitten und der politischen Megalomanie das Feindesbild des Serben zusammen, ein anderes Mal werden den Serben staatenbildende Fähigkeiten und daher das Recht andere Südslaven zu unterjochen bescheinigt, wegen der Reduzierung auf die Folklore kann Serbien, bzw. ein von den Serben vereinigtes und beherrschtes Jugoslawien höchstens die Rolle eines deutschen Vasallenstaates erfüllen. Albanien wird bei Fabian Barcata auch als barbarisches I.and gesehen.
Diese in den 30er Jahren erschienene Romane können das Verhalten Hitlers zum Ralkan erklären. Diese Romane können auch die Vertreibung der Slovenen aus der Steiermark, die deutsche Kolonisierung und Hitlers Besuch in Maribor 1941 erklären und jedenfalls auch die Erklärung des Paktes Hitlers mit der Hause der Karador-devic in Schloss Belvedere in Wien bieten.