Poštarina plaćena u gotovom	God. Tv,
iagreo, 27. maja 1932.	Broj 21.
Pojedini broj stoji 1.50 Dinara
Savjesnim radom, neobičnom brigom i velikim naporima uspjeli smo u kratko vrijeme da ovaj naš list dignemo na dostojnu visinu. Ali, nažalost, naša emigracija ne podupire nas u našim nastojanjima onako kako bi trebalo. Medju onima, koji naš list primaju ima mnogo nesavjesnih, negativnih elemenata, koji upropaštavaju naš list time, što ga ne plaćaju.
GLASILO SAVEZA
JUGOSLOVENSKIH EMIGRANATA IZ
Naša je uprava ovih dana počela 8 raza-šiljanjem posljednjih opomena dužnicima, koji se na sve dosadanje pozive kroz list nisu odazvali. Upozoravamo pretplatnike dužnike na te opomene i molimo Ih, da se odazovu, ako žele da naš list i dalje izlazi.
Opstanak našeg lista je ugrožen . ..
JULIJSKE KRAJINE
»ISTRA« izlazi svakog tjedna u petak. — Uredništvo i uprava nalaze se Zagrebu, Masarykova ulica 28. II. — Broj čekovnog računa 36.789.
Pretplata: Za cijelu godinu 50 Din; za pol godine 25 Diflj^a inozemstvo dvo-
struko: za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi1 .smrače
Vatikan I manjine
ju po cjeniku.
Zadnja dva, tri mjeseca su bile vjerske prilike Jugoslavena pod Italijom predmetom žive diskusije. Povodom zagonetne demisije i čudne smrti goričkog nadbiskupa Sedeja razni su svjetski listovi upozorili na težinu položaja u kojemu se nalaze Hrvati i Slovenci u Julskoj Krajini, ne samo što se tiče njihovih narodnih manjinskih prava nego i njihove vjerske slobode. Na poseban se način ovdje stavio na vidjelo stav Vatikana u pitanju manjina i analiziralo politiku Vatikana prema slavenskoj manjini pod Italijom. Dakako da ovo nije mnogo pridonijelo ugledu Vatikana,
Uslijedio je čak i jedan diplomatski protest iz Vatikana.
Medjutim jeonim diplomatskim protestom ne može se smatrati da ie riješeno pitanje od tolike važnosti ne samo po sudbinu jugoslavenske manjine pod Italijom već i po stanje ostalih manjina, u £vropi.
I zato, uzevši u obzir nove dogadjaje za ilustraciju vjerskih prilika u Julskoj Krajini, nužno je da se objasni stav Vatikana prema manjinama i da se baci jasnije svijetlo na politiku Vatikana prema jugoslavenskoj manjini pod Italijom.
*
Vrlo se često sreta tvrdnja da je Vatikan uzimao uvijek u zaštitu vjerske interese manjina i rado se pokazuje na katoličku crkvu kao na zatočište manjinskih sloboda.
Po mišljenju nekih kat. crkva je jedina medjunarodna organizacija, koja može uspješno da uzme u zaštitu manjinska prava i Papa ie onaj, koji može više nego itko da svojim ugledom pridonese, da se položai jedne manjine poboljša.
Da je u mnogome slučaju ugled Vatikana koristio manjinama, o tom nema sumnje. 0 tem ne sumnjamo pogotovo, kada se govori o Malti, koja zadnjih mjeseci uzbudjuje i talijansko i britansko javno mnijenje.
Tamo je katolički kler i rimska crkva najjače utočište ne samo za latinsku civilizaciju i talijanski jezik već i za samu akciju fašizma u inozemstvu. Najoštriji i najfor-muliraniji napadaji na lorda Stricklanda i dolaze sa strane klera, koii se nalazi u prvim redovima te uzbune protiv britanske vlade.
Izgleda da ta manjinska politika Vatikana nije u manjoj mjeri došla do odraža-ja u Tunisu. Nego kada o tome govorimo ne smijemo zaboraviti da je
opći karakter tih akcija Vatikana da zastupa u svakom slučaju interese talij anstva.
Grčka manjina na Dodekanezu je uostalom imala već dosta prilike da se tuži_na složnu akciju Vatikana i fašističke države protiv njenih narodnih i vjerskih interesa.
Vjerojatno je Vatikan dovoljno mudar da izbjegne svaki čin, koii bi mogao da dokazuje sporazumnu akciju sa fašizmom. Ali ipak je i protiv svoje^ volje već bio kompromitovan. Vatikan često zaboravlja da rad jednog njegovog svećenika, kao na pr.
Don Francesca Gallonija, koji je duša talijanskog fašističkog Udruženja Pro Oriente, osobito voljenog od Makedon-stvujuščih, dokazuje jasno da širenje fašističkog utjecaja na Balkanu po jednom katoličkom svećeniku nipošto se ne slaže sa onim glasovima, koji govore da se Vatikan desinteresira politikom. Da se interesi talijanstva i fašizma propagiraju na Dodekanezu radom katoličke crkve, o tom neće nitko sumnjati. tko i najmanje pozna položaj te manjine.
Ta složna politika Vatikana i Kvirinala ie dovela do toga da se protiv želje pučanstva a takođjer i protiv interesa pravoslavne crkve, ustanovi Antokefalna pravoslavna dodekaneške Crkva. Pravoslavni metropolita je ovdje popustio fašističkoj presii’ kojoj ie bio bez suturile izvor in-timnim željama Vatikana da se oslabi pra-voslavlje i tako otvori jedan put prodiranju katolicizma na Istok . . .
Itaiijanizatorski rad Mgr. Castefla-nlja, katoličkog nadbiskupa u Rodu. je svakako predobro poznat Grcima, koji su imali često prilike da se tuže na talij anizatorskl rad katoličkog svećenstva. Grčke su se novine pogotovo bunile za euharističkog kongresa u Rodu 1931 godine, na koji je došlo mnogo katoličkih biskupa sa sviju strana. Kako je fašizam smatrao utjecaj jednog takovog kongresa na inorodno pučanstvo najbolje se vidi iz pisanja rimske »Tribune«, koja je izvjesti-U svoje čitaoce o tom kongresu riječima: »Kongres je jedna manifestacija talijanske kolonizacije kao i katoličke vjere«.
Fašistička vlada je vidjela korist jednog takovog kongresa za talijanizaciju Dode-kaneza i nije zaboravila da dade besplatni put biskupima, koji su se uputili na taj kongres.
*
Prema jugoslavenskoj manjini pod Italijom politika Vatikana nije uvijek imala istu liniju. Isprva se opaža, da je katoličko svećenstvo, čvrsti stup slavenstva u Julij-skoi Krajini, bilo moralno potpomognuto od politike Vatikana. Za prvih progonstva slavenskih svećenika u Istri i Goričkoj, kad je bilo interniranih u Italiji 35 svećenika, zatvorenih u tamnicama Istre, Trsta i Gorice 23 svećenika, potjeranih preko granice preko 185 svećenika; kada su bili svećenici dnevno batinani od fašističkih rulja a sv- knjige kidane j paljene,
tršćanski biskup Bartolomasi je javno protestovao protiv tih zločina, a taj protest je slijedio i Benedikt XV. (2. augusta 1921.) jednim apostolskim pismom.
U tom pismu upućenom Mgr. Andjelu Bar-tolomasiju tuži se Benedikt XV.
»Oh, kada nebi bio tako neprirodan položaj Sv. Stolice! Prilike u kojima živimo, naprotiv su takve, da sprečavaju, da bi naš glas došao do onih, koji bi morali braniti slobodu sv. službe i štititi nepovredivost svih naših sinova koji su bili lišeni svojih pastira.
»Svakako pak nećemo ništa propustiti da se učini kraj tolikoj sramoti.« Osim tog pisma, koji je jedan važan do-kumenat za ondašnji stav Sv. Stolice, mi nemamo nijednog drugog glasa Vatikana, kojima bi on protestovao protiv progonstva slavenskog svećenstva, koja nisu prestala u 1921. godini već se pojačala u daljnim godinama i došla do vrhunca u 1930. godini, dakle iza sklapanja lateranskog konkordata.
Ako se Vatikan mogao tužiti na neprirodnost svog polžaja u 1921. godini i to u jednom protestnom pismu, taj položaj se promijenio iza 11. januara 1929. Deset godina iza prvog svog pisma još nije Vatikan ni jednim gestom pokazao, da mu je zbilja sialo do vjerskih interesa manjina. Istina je da je
ČL 34 projekta Vatikana za sporazum s fašističkom Vladom predvidjao da će se u anektiranim krajevima služba božja vršiti u jeziku vjernika (Missi-roli: Date a Cezare: Loiseau: Les ac-cords de Latran ali izgleda da nije tim insistiranjem Vatikan htio da razljuti »od Providnosti poslatog čovjeka« kako je Papa nazvao Mussolinija i taj je članak tako postao tek pium de-siderium. Iza tog lateranskog sporazuma položaj se jugoslavenske manjine još i pogoršao.
jer se ilegalno stanje potvrdilo jednim zakonskim sporazumom i dalo time talijani-zaciji u Julijskoj Krajini u ruke jedno oružje više. Kako su jake garancije za slavenske svećemke vidi se najbolje po tome, što Vlada može zahtjevati da se ukloni iz župe kakvi joj nepoćudni svećenik t. j. koji smeta talijanizaciji u tom kraju. Cl. 22. traži da svi svećenici moraju biti talijanski državljani. Biskupi i župnici moraju poznavati talijanski jezik. Biskupi smiju objavljivati svoja pisma samo na iati-janskom jeziku, tek im se dopušta, da dodaju prijevod u kojem drugom jeziku. Nadzor nad vjerskom obukom u školi ima država. Cl, 22. veli da treba biskupima »prema potrebi dodijeliti pomoćnike koji osim talijanskog jezika razumiju i govore jezik kraja.«
Nikakvog dakle članka u čitavom konkordatu kojim bi se štitila vjerska sloboda manjina pod Italijom. Tako Vatikan nije ništa propustio »da se učini kraj tolikoj sramoti«. Izgleda da nije pretjerano tvrditi, da je
Vatikan osim drugih koncesija fašizmu učinio i iednu veliku koncesiju promjenom svoje politike prema manjinama u Italiji
i tako dozvolio ne samo slobodno polje fašističkoj asimilatorskoj politici u Julijskbi Krajini, već i stavio ugled crkve i autom tet svećenstva u službu te politike.
Lateranskim se ugovorom neprirodni položaj Sv. Stolice pretvorio u prirodni i normalni odnosi izmedju talijanske Vlade i, Vatikana su postavljeni. Sv. Stolica ima dnevno prilike da brani prava jugoslavenske manjine i da se zauzme za svećenike, koji dolaze pod udar fašističke politike.
‘ Napadaji na svećenstvo su učestali iza 1930. goditi«
Da iznesemo samo neke dogadjaje koji su se desili iza potpisa ugovora izmedju Sv. Stolice i Talijanske Vlade. Decembra 1930. g. su fašisti provalili u crkvu Sv. Ignacije u Gorici, napali na propovjednika, prerezali u crkvi električne žice, zamazali crvenom bojom blagoslovljenu vodu i budući svećenik nije htio da propovijeda talijanski, zlostavljali ga. U martu )931. konfiniran je na tri godine župnik iz Sv. Križa Ivan Rejec na denuncijaciju talijanskog kapucina Zeffirina. Preko 15 svećenika je pod stalnom policijskom paskom. Na dan Sv. Josipa 1931. su fašisti nalupali župnika Braniču, bacili ga na zemlju i prijetili revolverom. Isto mu se opetovalo na Uskrs. U crkvama se opetuju nasilni činovi protiv svećenika i na svaki se način, bukom, batinama, revolverom smeta slavenska propovijed. To se desilo 3., 12. i 26. aprila 1931. u crkvi Sv. Jakova u Trstu, 19. i 26. aprila u Barkovlju, 4. aprila 1931. je pako bila zaprečena procesija u Skednju kraj Trsta. Više je svećenika koji su dijelili slavenske molitvenike, bilo kažnjeno globom i t. d.
Tri biskupa u anektiranim krajevima slijede jasno politiku ne inspirisanu interesima vjernika, kako to voli da tvrdi »Osservatore Romano«, već politiku fašističke asimilacione politike U Zadarskoj biskupiji je pod režimom biskupa Munzanija, ukinuta slavenska služba božja, koja se tamo stoljećima vršila privolom Sv. Stolice. Riječki biskup, Mgr. Saia, iako je u njegovoj biskupiji većina Slavena, ipak je u čisto slavenskim župama imenovao talijanske svećenike, koji ne poznaju jezik onoga kraja. U Rijeci ima oko 15.000 Hrvata. Biskup je zabranio hrvatsku propovijed, ali je dozvolio propovijed na madžarskom jeziku za tamošnju, minijaturnu madžarsku koloniju. Nije li to jeka one bučne Mussolinijeve revizionističke politike, koja toliko favorizira »probudjene Madžare«. U riječkom je seminaru djacima iza odmora zabranjeno da govore hrvatski. Porečki i puljski biskup Pederzoii je takođjer zabranio u čisto slavenskim župama hrvatsku propovijed. Mi vidimo, da je do sada preko 30 čisto slavenskih župa ostalo bez slavenskih svećenika i da tamo vrše asimila-torsku akciju talijanski svećenici. Kako taj njihov rad cijeni fašizam vidimo po odlikovanjima koja daje fašizam talijanskim svećenicima u tim krajevima. Tako nam nedavno javlja riječka »Vedetta d'Italia«, da je lovranski pop Natale dobio odlikovanje zato, jer je zaslužan za širenje talijanstva u tim krajevima. To je po Vedetti jedan fašista još iz 1921.
Takovi svećenici se brinu za »vjerske interese i spas duša« slavenskih vjernika.
Sve to se dogadja iza lateranskog konkordata.
Izgleda da fašističke novine nisu ostavile bez komentara interpelaciju poslanika Coselskoga, koji je tražio da se slavenski svećenici u Julijskoj Krajini zamjene talijanskim, a podsekretar u ministarstvu unutrašnjih poslova
Arpinati ie odgovorio u ime Mussolinija, da ie informiran o protidržavnom radu nekih slovenskih svećenika, ali da se nada, da će Sv. Stolica ovdje učiniti red. Ukoliko to ne bude »fašistička će Vlada znati, da aplicira, sredstvima kojima raspolaže sve nužne mjere«.
Za sve. ove nekorektnosti Vatikan nije našao načina da protestuje ne u ime političkih interesa manjina, već u samom interesu vjere i ugleda Crkve.
Izgleda da se Mussolini nije varao, kada je 15. decembra 1929- rekao pred Velikom Skupštinom fašističke stranke »Kako slijedi iz izvještaja prefekata. talijansko svećenstvo je u talijanskoj državi t. j. ono sluša državne zakone i čisto je oduševljeno režimom po staroj formuli: sve u državi. ništa van države, ništa protiv nje. _ »Većina svećenstva, osim rijetkih iznimaka u pograničnim krajevima, ima uglavnom tsrkenu želju, da sudjeluje sa lokalnim i centralnim vlastima«.
Zašto ne ustaje Vatikan sada kada se njegov položaj normalizirao, na obranu vjerske slobode Jugoslavena u Julijskoj Krajini. Jedno pastirsko pismo bi utješilo savjest mnoge kršćanske duše. koja se čudi što na sve zločine protiv slobode ispovjedanja viere i na sva svetogrdja Vatikana šuti. Jedan novinar nije bez duhovitosti rekao da se iza 11- februara 1929. Sv. Stolica kvirinalizirala a Mussolini vatikanizi-rao.
*
Medjutim ta politika Vatikana nije samo lokalnog značenja,.
Već ie više svjetskih listova ustvrdilo da se stav Vatikana u tora pitanju tiče
svih manjina katoličke vjere. Zadnji slučaj sa goričkim nadbiskupom Sede-jom je dao pogotovo svu svježinu pitanju odnosa izmedju Vatikana i manjina.
Mgr.Borgija Sedej, zadnji biskup slavenske narodnosti u Julijskoj Krajini je bio duboko poštovan i od talijanskih i slavenskih vjernika. Njegovo nepolitičko držanje medjutim nije smetalo talijanskoj štampi da ga najgadnije napadne uoči 25. godišnjice njegovog biskupovanja u Gorici. Izgleda da su ga fašisti smatrali kao zadnji stup slavenske otpornosti i zato sve udesiii da ga maknu- Nema sumnje, da su fašistički hijerarki intervenirali pomoću crkvenih odličnika kod pape kako bi se Sedeja prisililo na demisiju. Ali tada još nije bio likvidiran onaj poznati spor izmedju Vatikana i Mussolinija, što se tiče katoličkih omladinskih organizacija i Vatikan se nije žurio da udovolji želji fašističkih kije-rarka.
Zašto je Vatikan konačno popustio f koji je bio cilj posjeta prelata Paseta kod nadbiskupa Sedeja, nije još utvrdjeno.
»Kdlnlsche Zeltung« fe izjavio: »Vatikan je kupio drugi sporazum sa fašizmom žrtvujući ne samo Msgr. Sedeja nego I svoje dotadanje političko držanje prema manjinama.«
Dakako da je ovakva tvrdnja bila odveć smiona i odveć vredjala. politiku Vatikana, a da nato nebi on odgovorio. »Osservatore Romano« službeno glasilo Vatikana je odgovorio u decembru 1931; »Što se tiče ostavke Msgr. Sedeja ona je bila sasvim spontana. Neistinost tvrdnje ne samo »Kol-nisehe Zeitung« nego i drugih listova najbolje je dokazano pismom u kom Sedej izrazuje papi »najdublju i najodaniju zahvalnost; što ga ie razriješio službe u goričkoj nadbiskupiji.«
Kčlnische Zeitung se pobrinuo da odgovori Osservatoru Romano faktima, koje je sakupio dopisnik tog lista na licu mje sta. •
4. marta »Kolnische Zeitung« piše: »Papin vizitator biskup Paseto pozvao je u toku godine 1931. više puta nadbiskupa Sedeja, da podnese ostavku na svoj položaj. Sijedi nadbiskup odupirao se dugo da prihvati ova poziv, dok mu nije krajem septembra prošle godine, odmah poslije »drugog sporazuma« izmedju Vatikana i talijanske vlade, papinski vizitator učinio formalni poziv da moli za razrješenje od službe. Medjutim, nadbiskup se tek onda odazvao ovome pozivu, kad mu je papinski vizitator dao »u ime sv. oca« i »u saglas-nosti sa izričitim uputstvima sv. oca« obavezno jamstvo, da su primljeni uslovi, koje je nadbiskup bio stavio i koji su se odnosili na ličnost njegovog nasljednika. »Tek poslije toga nadbiskup Sedei sastavio je i potpisao svoju ostavku. Otstupanje nadbiskupa Sedeja bilo je dakle vezano za uslov, da se izvrše data jamstva, koja postavljanjem monsignora Siroti) a, poznatog goni-telja Slovena, za apostolskog administratora goričke dieceze, nisu bila uzeta u obzir. Uvrijedjen u dubini svoje duše, monsignor Sedej napisao ie pismo od 3 novembra, koje »Osservatore Romano« samo djelomično citira. Istina je, da je nadbiskup Sedei u ovom pismu zahvalio papi što je uvažio njegovu ostavku, ali istovremeno ie na veoma jasan način upozorio sv. stolicu i na uslove svog otstupanja. Nije pretjerano ako kažemo, da je sijedome služitelju crkve, koji je bio teško uvrijedjen što na njegovo pismo nije došao nikakav odgovor, upravo zbog toga srce prepukb. »Osservatore Romano«, koii je objavljenjem jednog dijela pisma od 3 novembra pokazao toliko »obazrivosti« i »promišljenosti«, neka ima sada hrabrosti da priznaje cijelu istinu i objavi pismo u potpunosti.«
»Ove činjenice dokazuju svakako da je Vatikan popustio pred politikom koju vodi Italija protiv slavenske manjine, i da je on ovoj politici žrtvovao jednog vjernog slugu Crkve.«
Dakako da Osservatóre Romano nije objavio čitavo pismo i na daljnju kampanju, lijepo izloženu u beogradskoj »Politici« od 17. III. nije uopće odgovorio nego obilazeći.
Možemo li time smatrati stvar završenom. U Gorici je Sedeja zamijenio talijanski nacionalista i filofašista Sirotti, koji nije nikad krio svoju mržnju prema Slavenima. Sirottijev režim je u punom jeku u goričkoj nadbiskupiji i na štetu sve više ne samo interesima jugoslavenske manjine već i ugledu crkve.
U politici prema slavenskoj manjini ne razlikuje se mnogo Vatikan od Kvirinala, tek što
Je polaska talijanizaciona politika puno veća opasnost za budućnost slavenske manjine pod Italijom nego nasilne mjere fašizma.
Da ova suradnja fašističkih državnih faktora i crkvenih odličnika nije jedna tvrdnja bez temelja, mi smo već dokazali.
Najnoviji sastanak biskupa iz julijske Krajine i puliskog prefekta nam isto dokazuje
Kako talijanske novine javljaju 1. maja je bilo posvećeno pet mladih svećenika u Puli i toj je svečanosti prisustvovao administrator goričke biskupije Mgr. Sirotti, tršćanski biskup Fogar i porečko-puljski biskup Pederzolli. Prigodom te neznatne posvete, koja je služila kao izlika za jedan sastanak izmedju biskupa iz novih krajeva i fašističkih hijerarha, bio je upriličen jedan ručak kod prefekta, komu su prisustvovali uz gore spomenute biskupe senator Chersi, poslanik Maracchi i sekretar fašističke federacije Relli. Koje su odluke na tom sastanku donijeli ne može se još znati, ali budući će nam dogadjaji bez sumnje da utvrde, da taj razgovor
koji Je tekao po izvještaju fašističkih novina, »u vrlo prijateljskom duhu«, neće nipošto biti na korist vjerskih i Jezičnih interesa Jugoslavenske manjine pod Italijom.
Ako Vatikan misli da su netačne tvrdnje mnogih novina o vatikanskoj politici prema jugoslavenskoj manjini pod Italijom, zašto ne pokaže Jednim gestom da mu Je stalo do vjerske i njezine slobode Hrvata i Slovenaca u Julijskoj Krajini. Zašto dozvoljava, da se najistaknutiji nacionalni talijanski svećenici premještaju u pogranične krajeve i zašto se ne supro-stavi toj i odveć jasnoj suradnji fašizma i crkve u Julijskoj Krajini.
Kako mi vidimo, da se kroz zadnjih godina broj slavenskog svećenstva umanjuje, a zadnji slavenski biskup sili da demisionira, to ne možemo da smatramo objektivnom i jedino vjerskim interesima inspirisanom politiku Vatikana u Julijskoj Krajini, pogotovo ne otkad vidimo da svećenici i biskupi,
koji dolaze u ove krajeve vjerno slijede fašističke direktive i stvaraju tako jedan front uperen protiv Hrvata i Slovenaca u Julijskoj Krajini.
Stanje u Julijskoj Krajini, kao i ta politika Vatikana interesuje sve manjine katoličke vjeroispovješti u Evropi... Dali će Vatikan da slijedi politiku vjere i paziti na »spas duša« svojih vjernika ili će sve to staviti u službu bil'o svoje bilo Mussolini jeve
politike, treba da odgovori ne »Osservatore Romano« već jedna Jasna 1 od-redjena politika Vatikana. Jugoslavenska se manjina pod današnjom Italijom osjeća pod udarom vatikanske i fašističke politike i nažalost ne nailazi na nikakovu stvarnu i uspješnu zaštitu sa strane Vatikana. To treba samo da se požali. Slovenci i Hrvati u Julijskoj Krajini vide kako talijanski biskupi sura-djuju sa fašistima na talijanizaciji pogranič-kih krajeva, dok se slavenske propovijedi priječe i svećenici vjerni svom rodu proganjaju, a Vatikan na sve to šuti i nije čudo ako i najmirniji posmatraoc mora iz svega toga da zaključi:	»Tko šuti potvr-
djuje«.	Dragovan Šepić.
Vijesti iz Julijske Krajine
PROGON NAŠEG JEZIKA IZ CRKVE
Buzet, maja 1932. U Vrhu kod Buzeta se u crkvi oduvijek molilo našim jezikom. Zbog toga je posljednjih godina bio mnogo progonjen župnik u Vrhu Peršić, koji je bio više puta istučen od fašista. Na koncu je pred godinu dana bio premješten u Mosćenice. U Vrh je bio došao svećenik Sirca Marijo iz Trsta. On je podržavao u crkvi još uvijek hrvatsku molitvu. To nije bilo pravo fašistima, pa su i njega počeli da progone. Na neprestane napadaje fašista otputila se je početkom ovog mjeseca jedna deputacija seljana iz Vrha u Trst k biskupu Fogaru, da ih zaštiti. Fogar ih je pitao kako govori većina u selu. Rekli su mu, da govore svi samo hrvatski. Onda je Fogar rekao, da se prema tome može moliti hrvatski. Ali, kad se je deputacija vratila, karabinjeri su seljake pozvali na odgovornost. Jedan od njih Mate Buljevac bio je čak i zatvoren nekoliko dana. Prijete mu sada s konfinacijom, jer se je usudio ići biskupu da traži u ime sela zaštitu. Don Sirca nije ipak mogao da se ravna po uputi biskupa. Fašisti su ga počeli terorisati i biskup je bio prisiljen da ga premjesti. Poslao ga je u Krkavče. Vrh je ostao bez svećenika pa sad dolazi da misi u nedjelje Luigi Branca, poznati fašistički svećenik iz Sovinjaka.
PROCESIJA ZABRANJENA RADI JE ZIKA U LITANIJAMA
Pazin, maja 1932. Karabinjeri su u Kašćergi i Grdom selu zabranili prilikom nedavnih blagdana procesiju, jer se obično u tim procesijama mole litanije na našem seziku. Kako narod talijanskih litanija nezna, svećenici _su bili u nemogućnosti da održe procesije.
JOŠ JEDAN SVEĆENIK ISTJERAN IZ ISTRE
Župnik Ivan Cuvarić mora da seli u Jugoslaviju
Pazin, maja 1932, —župni upravitelj u Gologorici veleč. Ivan Cuvarić dobio je ovih dana od policijske vlasti naredbu, da odmah napusti Istru i da se iseli u Dalmaciju, odakle se je doselio u mladosti, župnik Cuvarić je baš sada teško bolestan, pa mu je na posebnu molbu bio produžen rok za iseljenje za neko vrijeme. On je osim župe Golo-gorica upravljao i župu u Pazu i Karbu-nama.
komandovao je već 52 mjeseca Console Giorgio. On je bio ovih dana premješten u Napulj. Za komandanta goričke legije postavljen je Console di Pasquale. Ta izmjena u komandi legije obavljena je s velikom pompom. Instalaciju novog komandanta izvršio je general Bocehio od videmske više milicionerske komande. U sVom pozdravnom govoru console di Pasquale naglasio je da milicija svagdje mora biti od željeza, a u pograničkim krajevima u Julijskoj Krajini ona mora biti od čelika.
PROMJENA PREZIMENA U RIJEČKOJ POKRAJINI.
Rijeka, maja 1932. — Posljednji broj službenog lista donosi popis lica kojima su promijenjena prezimena. Taj popis glasi: Nella Hočevar u Orefice; Nikola Ma-račić u Marassi; Djurdjica Zora Prešić-Silvani u Prešić-Silvani; Franjo Marjaše-vić, Marija. Arduino, Dinora i Graziella u Mariassi: Petar Cvečić, Italia i Nella u Celli; Josip Crnilogar, Lucija i Ivanka u Cerni; Đuro Hirschl u Cervini; Klementina Bednar u Bressan; Rosalia Debenjak u Debenini; Ivan Imricze i Marija u Imberti; Albin Gerzanić u Corti; Mario Bratuš u Bardi; Josip Brzić u Bersi; Kuzma Bellen Josefina. Josip i Giudita u Belelni; Ludvig Valenčič u Valenti; Marko Bernobić, Virginia, Italo Vittoriano i Eleonora u Bernobi; Marko Dobrović, Paolina,Wally, Oreste 1 Oskar u Deboni; Josip Cvečić. Gelmira, Fernanda i Dario u Celli-
MALE FAŠISTKINJE IZ RIJEKE «OD SV. OCA PAPE.
Rijeka, maja 1932. — Ovih dana posjetila je jedna velika grupa malih fašist-kinja iz Rijeke Rim. One su u uniformama bile primljene i od Sv. Oca Pape, prošle su ispred njega i svaka mu poljubila papinski pr-sten.
MILICIJA UZ GRANICU MORA BITI OD ČELIKA.
Gorica, maja 1932. — Milicionerskoj 62. legiji »Isonzo« sa sjedištem u Gorici
SLOVENSKI OTROCI SLEKLI BALILL-SKE SRAJCE.
V neki drugi vasi zopet je hotela učite ljica prirediti majniški izlet. Da bode pa isti veličastneje izpadel jih je v šoli preoblekla v balilske srajce. Fantiči pa komaj so prišli skozi vrata so tekli okoli šole, slekli srajce, jih pometali skozi okno nazaj v sobo ter ušli domov. To je pač za nas razveseljiv slučaj in smo zares lahko ponosni na tako mladino.
MILIČNIKI PRETEPLI IN ZAPRLI NAŠEGA KMETA
Tolmin, maja 1932. Kmet Andrej Ru-t a r iz Tolminskih Raven je šel obiskati svojo bolno hčer preko meje v Bohinj. Vsled snežnih zametov se pa ni mogel takoj vrniti. Ko se je pa vrnil so ga doma pričekali miličniki, kateri so ga tako pretepli da ni mogel tri dni vstati, nato so ga pa vlekli v Tolmin, kjer je bil še obsojen na pet mesecev zapora.
POLITIČKA POLICIJA PO ISTARSKIM SELIMA
Buzet, maja 1932. I Buzet ima svoj »nucleo« političke policije, koja u automobilima obilazi po čitave noći sela u okolici. Takav »nucleo« sastoji se obično od deset, petnaest agenata. Automobil s političkom policijom zaustavlja se svake noći pred kućama sumnjivih na ših ljudi, prave se premetačine i ispi tuje se. Agenti znadu da se zaustavljaju i sakrivaju pod prozorima i prisluškuju ne govori li se što protiv Italije u šum1-njivim kućama.
LJETINA I POREZI U ISTRI
Buzet, maja 1932. Ove godine je u nekim mjestima ljetina užasno podbacila. Ima seljaka, kojima je čitava ljetina manja za 75 posto od ^normalne. U selima vlada glad. Vlada ništa ne pomaže. Jedina mjera, koju je vlada poduzela je ta, da je poreze malo ublažila i to samo nekoje. Ali ta sniženja su upravo smjesna. Seljak, koji je, napri-mjer, morao da plati 500 lira poreza, platit će s »olakšanjem«, radi slabe ljetine, 23 lire manje, to jest 477 lira... A ljetina je podbacila za 75 posto!
SPREMA SE JEDAN NOVI VELIKI PROCES PRED SPECIJALNIM TRIBUNALOM
Medju optuženima je i studentkinja Vera Makuc.
Gorica, maja 1932. — Gorička policija aranžirala je jedan novi proces pred specijalnim tribunalom. Ovaj put malo bi doći pred taj tribunal 12 osoba, koje su pred četiri mjeseca uhapšene u Brdima i koje su optužene zbog antidržavne akcije. Deset uhapšenih je iz Cerova a dva su iz Njivica kod Koj-skog. Medju uhapšenima nalazi se i studentkinja Vera Makuc, koja je studirala najprije u Jugoslaviji, a kasnije u Padovi. Specijalni tribunal započeo je već sa svojom istragom.
NAMEN FAŠIZMA: UNIČITI NAŠE LJUDSTVO
Gorica, maja 1932. Novoimenovani obč. komisar v Soči si je nadel kot prvo važno nalogo, da sezida nov občinski dom. proračunjen na 80.000 L in to vkljub temu, da imamo že občinski dom — kateri se pa najbrže zdi temu gospodu prereven. Vsak pa lahko ve, v kako revnem položaju se naša občina nahaja, posebno od kar so bili naši delavci v Rebeju reducirani. Iz tega se razvidi, da so gospodje, katere mm pošiljajo tako bedasti, da ne uvidevajo potreb ljudstva ali pa jim je glavni namen, da sprave vse naše ljudi na boben, kateri že itak prepogosto poie.
Tolmin, maja 1932. Čuje se, da bode naš podeštat Marsan. kateremu so naši ljudje nadeli ime: »Matijček« po trudopolnem naporu škoditi našim ljudem in občini, katero ie z dolgovi tako obremenil, katerih ne bo mogoče nikdar poplačati. Sezidal je n. pr. v Tolminu občinsko palačo, kateri enake ni zlepa najti po naših mestih.
Lučice, luk egipatski, krumpir
svake vrsti za sjeme i ^lo famenkanac; bijeli Sneflok, srpanjski biser, novi talijanski) te ostalo voće i povrće nudja uz veoma povoljne sijene:
HINKO BLUM
ZAGREB — KAPTOL br. z8.
Telefon S 5-67
V. Kuprešanin:
Čakavske pjesme Mate Balete
Jedan francuski književnik rekao je prigodom neke debate o patriotskoj poeziji, koja je tako bujno cvjetala u prvoj polovici prošloga stoljeća, slijedeće:
»Ta poezija (naime patriotska) imala je donekle uticaja na gradjanstvo, ali u širim slojevima naroda, koji žive izvan gradskih zidova, ona je bila od veoma slabog uticaja. Jer dok je seljak ■ bio privredno slab, dok mu je bila glavna misao, kako će se prehraniti, on nije mogao razumjeti onaj politički mo-menat izrečen u tim pjesmama. Njega je mučio privredni problem. Ekonomski se momenat digao nad politički i ta poezija, umjesto da je postajala duboko socijalna, ona je postajala sve bezizražajni ja, trabantica pojedinih političkih grupa, a ne cijeloga naroda kakva je trebala da bude«.
Dakle politički i ekonomski momenat treba da sje sjedine, jer jedno bez drugoga, kao ni u životu ne može da postoji ni u poeziji te vrste. Bogatstvo riječi ne znači sve, ne znači sve ni naricati ni slaviti. Patos umanjuje vrijednost poezije, škodi tendenci. Treba razumjeti psihu naroda i njegovo rezono-vanje, treba potpuno razumjeti u ekonomskom i političkom smislu ono stanje u kom se narod nalazi. Ne znači opet sve ovo, da treba te momente naročito isticati. Treba odabrati radnju, koju će svako razumjeti, kroz koju će se vući kao nit glavna misao, tumačena od stiha do stiha od retka do retka. To je jedne vrste simbolizam zbog socijalnog momenta, koji je skriven u stihovima i izražen tako, da ga sama radnja tumači. Dati sliku, vjernu i proživljenu' sliku naroda, koji se pari i muči, koji se bori i traje i sve ono što sačinjava tu borbu, što se utkalo u grudu zemlje i što čini nepravdu, to je patriotska poezija u današnjem smislu.
I kad pročitamo ono nekoliko pjesama Mate Balote, štampanih u nizu brojeva »Istre«, tada ćemo vidjeti da je
Balota dobro razumio što znači pjevati za narod i biti pjesnik zemlje, koja ne treba elegija ni tirada, nego^ stvarne pomoći, ljudi odrešitih, i odlučnih.
Doista u njegovim se pjesmama nalazi gdjegdje i idiličnost, (»Daleki dom«, »Pastirica«, »Pramaliće«), ali ni ta idiličnost nije vedra, kroz nju se provlači ton boli i revolta, premda prigušen ali ipak toliko jak da ga u sebi osjećamo. Kako je bolna nostalgija izrečena u pjesmi »Daleki dom«:
Daleko na stotine milja di se zaliv kraški sa Kvarnerom spaja, di glas zvona ljude s dobrotom napaja, di nam misli stanu kad dojdu do cilja.
Dom naš je tamo, murva, crikva draga i sva srića lipa domaćega kraja mati stara od svega milija...
A ko je kriv da taj dom više nije naš. da po njegovom oštrom kamenom, ali ipak lijepom pejsažu ne koraca noga djeteta, kog je on odgojio, nego neko drugi strani i tudji? I mati, »mati stara od svega milija« i ona je daleko tamo, sama, s njom i ona lijepa sreća, što se rad ja na rodjenoj grudi na domaćem pragu. Ko je tome kriv? Ne Bog, ne sudba, kako se pjevalo u starim našim, a i nekim današnjim patriotskim pjesmama. Ne ona neka viša sila, koja upravlja ljudima, ono nešto apstraktno neshvatljivo. Mnogo je to stvarnije i zato baš, jer je stvarnije teže je i muč-
Tuja sila, majko, tako nas razdlli,
tuja moć ča silon zakon dili
to je — dilo ljudsko, Bog ni tako
htija.
I taj posljednji stih iz nostalgičnog soneta dalekom domu rekao je sve. A zašto je taj daleki dom tako drag? Obično se pjevalo 0 domovini kao 0 nekoj prekrasnoj i bajoslovnoj vili, čiji prirodni ukrasi privlače neodoljivom jakošću. I da bi se efekat te slike »divnih lugova,, čarnih gora, njiva i poljana« povećao i da bi simbolična vila došla do što:,većeg? izražaja, pjesma je bila ispjevana pate tički, sve je bilo u njoj namješteno po programu i domovina je uvijek izgledala kao neka nakićena
djevojka, koja, ili se divlje smije od radosti, ili briše suze i — šmrca. Balota ne pjeva tako. Ne. Njegov kraj, njegova domovina nije takva. On je iskren i iskrenost tih njegovih riječi pridonosi veliku vrijednost onom što je pjevao. Kakav je taj kraj?
Naš kraj je zvanka brižan, prez polja
i prez vode
i sunce u njem pali, kamenje u njen
gori,
a svaki mu čovik za kruh se mučno
bori,
za goli svoj život, za malo lih slobode. Svejeno nam je drag ti oštar kamik
svaki
i skasi i plićine i doli i doline
sve muke i sve patnje i sunca zraki jaki.
Zać mi smo dica sunca i vina
crlenoga
i mora velikoga juga teple
krvi.
(»Dragi kamen«) Kako uvjerljivo djeluju ova dva stiha o našoj genezi izrečena bez patosa, priprosto i isKreno. To je ono, što nam ulijeva snagu i dok mi budemo »dica sunca i vina crlenoga i mora velikoga i juga teple krvi« u nama će biti života borbenosti za opstanak, ljudi od djela i jedna sretnija budućnost. Kako stravično djeluju stihovi drugog čakavskog pjesnika Drage Gervaisa:
Moja zemlja umira, mrtvac na njoj leži.
... već zadnji j’ dihi čut...
U njegovim je pjesmama naš Istranin neborben, rezigniran. U pjesmama Mate Balote nije. Ón se muči, trpi, rabota i pečalbari, ali ne popušta, on je svijcstan svoje dužnosti i ta ga svijest podržava. Evo »Kopnje«, koja Je jedna od najjačih Balotinih pjesama, u kojoj nam je on prikazao, koliko’ je naš čovjek vezan uz svoju zemlju i kolika je njena moč i uticaj na nj. »Kopnja« to ie jedna divovska metamorfoza u nu-trinji našeg čovjeka. To je saznanje našeg čovjeka, da je on vlasnik te zemlje. koju je znoiem obradio i da zbog rije samo mora živjeti, boriti se i po-hjijeđiti, da bude vazđan njegova, jètìi-no njegova i ničija više:
U dane kopnje kopači srastu sa
zemljon
...U kopnji se ljudi posvete, na tilo
pospu si prah,
sunce njin kožu opali, sve grihe Bog
njin oprosti.
Pastirice postaju žene, a dica mladi junaki. U kopnji se ljudi pobrate, i svi su težaci
jednaki.
U kopnji su dani dugi i lihe nima ju
kraja,
od zore do mraka tilo je prignuto
zemlji.
Pucaju križa, krv šumi u glavi, ma vrat se svejedno ne diže. Svit kopača je pedalj zemlje, do kuda motika u nju siže. čiste ukopane njive se crne, samo se
batva zelene.
Svako su batvo gladile teške ruke
kopača.
Svaki je koren poškropljen s kapljom
trudnega pota. Kopnja je sveta molitva težaka dota seljačkoga života.
Nostalgiju za dalekim domom povećava u Balotinoj duši jedno drago, sveto i ostavljeno biće — majka. To ćemo moći primijetiti u više njegovih pjesama. On silno ljubi svoju majku, ona je za nj svetinja, ona je simbol njegovog kraja, kog je opjevao. I kad usporedimo taj njegov kraj i život s jedne strane i majku, njen trudan_ život i patnju s druge strane, tada ćemo viditi da izmedju tih dviju uporedba nema nikakve razlike.
Moja mati je bila velika sirota, tuju je zemlju kopala, tuje je pode prala Sva svoja lita otkidala je od svoga
života
i malo po malo sve je drugim razdavala. Od vrha do dna su njoj dani bili puni
rabote.
Svako je brime nosila samo od svoje
dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje cd
najbolje sluge.
Sve ča je mukom prikupila, drugi su.
lako digli.
PRAVA UT3BHA 25A ŠIVČAM© E^LESME
jest moje upravo izašlo razjašnjenje! U istom se objašnjavaju mnogogodišnja iskustva o razlozima, postanku i liječenju živčanih bolesti. Ovo evanđjelje zdravlja šaljemo svakome
POSVE BADAVA,
tko ga pismeno zatraži od donje adrese. Hiljade zahvalnica dokazuju nenadmašeno jedini uspjeh neumornog savjesnog istraživanja za dobrobit patnlčkog čovječanstva. Tko pripada
VELIKOJ CETI ŽIVČANO BOLESNIH,
tko trpi od rastresenosti, tjeskobe ©slabljenja pamćenja, nervozne glavobolje, besanice, želučanih smetnja. prevelike osjetljivosti, bolova u-’ zglobovima općenite ili djelomične tjelesne slaboće ili od drugih bezbrojnih pojava,
MORA DA ZATRAŽI MOJU KNJIŽICU UTJEHE!
Tko ju pažljivo pročita, doći će do utješljivog uvjerenja, da postoji jednostavan put do zdravlja i životne radosti!
Ne čekajte i pišite još danas! Sabirno mjesto pošte:
ERNST FASTERNACK Berlin feo. Michaslkircbplatz Nr. 13., i’fbt. S38
»lili
OTROCI NAPADLI IN PRETEPLI UČITELJICO SICILIJANKO.
V nekj vasi na Tolminskem. Je neka učiteljica iz Sicilije, katera pač kot vsi drugi enake branže bi rada čiiripreie poitalijančila naše male. V to svrbo se je tudi posluževala različnih precej nasilnih sredstev. No nekega dne jo i£ vendar kupila. Dva večja učenca, katera sta se naveličala njenih šikan, sta io v šoli napadia, vrgla na tla in tako zdelala, da je začela jokati in jib prositi da jo pustijo.
JOS JEDNA LISTA PROMJENJENIH PREZIMENA U TRSTU.
Trst, maja 1932. — Trščanski prefekt izdao je jedan novi dekret, kojim se mijenja nekoliko desetaka slavenskih prezimena u talijanski oblik. Tako je Bezek postao Bezzficchi, Kocjan—Canciani, Kjuder— Glandi, Kranjec—Carnieli, Krizman—Cris-mani, Kuret—Coretti, Merlak—Merlatto, Novak—Novatto.
se s&a ,4smi“!
INTERESANTAN PROCES PROTIV JUGOSLAVENA PRED TRŠĆANSKIM TRIBUNALOM
Teška osuda Antona Zagara i Jakova Cuceka	0
d
Trst, maja 1932. — U srijedu 18 o. mj. započeo je pred tršćanskim tribur nalom proces, koji je veoma karakterističan za prosuđjivanje prilika u kojima naš narod pod Italijom živi kao i za prosuđjivanje fašističkog mentaliteta i sudbenog postupanja. Pred tribunal bili su dovedeni Anton žagar, star 23 godine i Jakov Cucek, star 21 godinu, koji su bili optuženi, da su dne 14 jula lanjske godine u deset sati na večer u Košani pucali na milicionera Romea Ziviania i ubili ga. Milicioner Ziviani je bio u društvu s nekim svojim drugom u patroli i prolazio, kako optužnica kaže; mirno cestom. Iz zasjede su odapeti hitci, od kojih je on pao i poginuo. Bilo je odmah uhapšeno mnogo seljana iz Košane i istraga je ustanovila, da su počinitelji žagar i Cucek. Ova dvojica bila sii izručena Specijalnom tribunalu, jer se je ispočetka mislilo, da se može ta dva Slovenca suditi za zločin protiv državne sigurnosti. Ali poslije proučavanja tog predmeta Specijalni tribunal nije mogao da nadje elemenata, koji bi bili potrebni za proces političke naravi, pa su žagar i Cucek predani tršćanskom tribunalu na sudjenje.
U procesu je žagara branio odvjetnik Zennaro (koji se je ponio nelijepo u procesu protiv Bazoviških žrtava, braneći Miloša i Bidovca). Zennaro je ovom prilikom napravio jedan interesantan ispad. On je naime izjavio, da će braniti žagara samo ako se dokaže, da nije zločin političkog karaktera. Cuceka je branio dr. Presti.
žagar je odmah priznao, da je pucao i to zato, jer su fašisti malo pred tim ubili Cucekovog psa. Cucek je njegov prijatelj i ovaj ga je postupak fašista razžestio. On je pred tribunalom izjavio, da nije imao namjere ubiti milicionera ,nego je htio samo fašiste da preplaši, jer znade, da se oni plaše ovakvih akcija. Cucek nije pucao, nego je samo bio u društvu sa žagarom, kad je ovaj pucao.
Od svjedoka izjavio je milicionerski centurion Paggi, da je neki milicioner, koji pripada odjeljenju u Selce, doista pucao i ubio psa, jer ga je pas napao. Nije isključeno ipak, da je fašista pucao u psa iz puste obijesti. Paggi je tom prilikom pred tribunalom pripovijedao, kako je narod u onom kraju protivan fašizmu, što se vidi i po tome, da su nepoznata lica izmazala fašistički znak na mostu kod Košane, a na njegovom mjestu su naslikali početna slova imena tajne terorističke organizacije T. G. R. Generalni konzul fašističke milicije Diamanti rekao je na procesu, da su nedavno nepoznata lica oblatila sjedište fašističke organizacije u Košani. Fašistički pretstavnici htjeli su ovim izjavama da prikažu Jugoslavene u onom kraju kao protudržavne elemente, da bi kazna za otpužene bila teža.
Rasprava je trajala dva dana. Nastavila se je u ponedjeljak 23 o. mj. žagar i Cucek osudjeni su na doživotnu robiju.
i meni je čuda dala, a ja sam njoj
malo vrnija.
Daleko je ona od mene, sama prez
ninega svoga.
Da prosi ča od višnjega, ki zna ko bi
j 0 Cilj 21
I kad bi Boga molila, Bog bi druge
pomoga. (»Moja mati«).
To je mati u pjesmama Mate Balote. I koliko mi je poznata naša književnost jedini je još tako snažno opisao majku-patnicu pokojni slovenački pjesnik Ivan Cankar u nekoliko svojih pripovijedaka. To je mati, koja otkida od sebe sve samo da uzgoji svoju djecu, to je personifikacija onog pjesnikovog kraja, onih kopača sagnutih nad crvenom zemljom i oblivenih znojem, onog oštrog krasa i litica i sveg onog, što je opjevao u svojim pjesmama. Zanimljivo je kod Balote, a u čemu je i vrijednost njegovih pjesama, što ta sva bol, ta patnja i borba ne ubija njegovog čovjeka. To ga čini otpornim, »jer tvrdi žuljavi dlani govore da život je dobar«. On ne pjeva smrt jednoga naroda. Ne. Taj narod ne može umrijeti, jer u njemu plamti silna volja za život. Nikad u njem nije bilo sjajnih dana:
Vajk su naši dani teški bili, prazni žepi i žuljavi dlani.
Mučan nan je bij a kruh naš svakidanji ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.
Kašu su jili naši stari i brmeč su brstili, Stariče ovsa prodavali, da kupe malo
soli,
ma ki bi od nas onako, kako su oni
umili zakanta: Rodila loza grozda dva_____
(»Roženiee«).
Tako je bilo od starine. Tako su i stari živjeli, mučno trajali dane i rabotah, a ipak im je pjesma bila snažna i odbijala se kao valovi morski o tvrde i šiljate kraške litice.
Balota ne sumnja u svoj istarski narod, jer on nije pokvaren, on nije rezigniran, on nije popustljiv, jer to su pokazala tolika stoljeća. Taj je narod u svojoj duši jak, on je velik i pun kreposti, ali je nesretan zbog dugog ekonomskog i političkog ropstva.
I kad je »tuja sila« mimo božje volje prisilila djecu tih starih istarskih kremenjaka, da krenu iz domovine, da je ostave, ono nisu pošli sami:
Velike sopele svire već miljare lit, kroz nje govore glasi naših starih od
davne davnine, kamogod se krenemo, oni gredu s nami glasi crlene zemlje ! krasa, glasi domovine.
Balota nije ispjevao mnogo pjesama, ali tim svojim premda malim brojem pjesama, on je postao jedan od naših najboljih istarskih čakavskih pjesnika, najsnažnijih i najuvjerljivijih. Njegove su pjesme vjerne i realne, on ne pada u romantičnost, on ne pjeva banalne tužaljke s namještenim stihovima. Ne. On pozna svoj narod, svoju zemlju, on zna njegovu dušu, njegovo rezonovanje, njegove boljke i ekonomsko socijalne uslove za opstanak. On ne pjeva kroz prizmu starog romantičnog patriotizma i zova na odmazdu. Mate Balota je duboko socijalan, on je ogorčen na nepravdu ljudsku, ali ta njegova ogorčenost nikada ne prelazi granica, čak ni u jedinstvenoj mu pjesmi, najboljoj uopće, koju je nazvao prosto jednostavno »Koza«. Koliko ima značenja u toj pjesmi i koliko ona veli. Ta je pjesma impresivno snažna, socijalno duboka, ona je tako jedinstveno izražena, da joj je mjesto u svakoj našoj antologiji.
Mate Balota je pjesnik Istre, koja ne umire, zemlje, koja strpljivo traje svoje mučne dane i s velikom i pozitivnom vjerom u sebe, u svoju svijest i snagu očekuje bolja vremena i povratak one njene djece, koja su je silom prilikà ostavila i krenula novim putevima‘1 novim svijetovima.
Nazivi pjesama M. Balotj?: (arapski broj označuje broj lista, a rimski godišta »Istre«, u kom je pjesma štampana) »Daleki dom« (2. III). — »Pastirica« (3. III). — »Dragi kamen« (5. III). — »Kcpnja« (3. III). — »Moja mati« (10. II). — »Roženiee« (5. II). — »Pramaliće« (4. II). — »Vazmene pisme« (13. IV). — »Koza« 15. iv>. !
ISTE A I DALMACIJA
Nema., jamačno, još drugih dviju krajina, nazvanih po svojim »historičnim« imenima, — a u kojima žive naš nacionalni živalj, —
—	koje bi bile u tolikoj mjeri usko skopčane pj) svom zlom udesu u dalekoj i bliskoj prošlosti,
—	o kojima bi se pisalo, govorilo, sanjalo kao o jednoj kompaktnoj cjelini,
—	koje bi bile jednovremeno rešetane u jednom rešetu,
—	s kojima bi se bilo kockalo po jednom prohtjevu i raspoloženju,
—	na koje bi se zaustavljalo jedno te isto pohlepno imperijalističko oko,
—	koje bi bile meta aspiracija jednog gurmanskog apetita.
—	koje bi se smatrale kao jedan zalogaj jednog nezasitnog ždrijela,
—- koje bi bile izložene nasrtajima zajedničkog im dušmanina,
—	koje bi bile propinjane na krst od jednog bezdušnika.
—	koje bi bile tako bliske i smatrale se jednim tijelom — i po svojoj etnografskoj, geološkoj, geografskoj i historijskoj suštini, istini i biti,
—	na kojima bi živjeli u tolikoj mjeri slična braća — i po mentalitetu, i oo uspomenama, i po željama za odmazdom zajedničkom im neprijatelju, j po strahovanju od istog im dušmanina, i po sudjenicama njihovih domova, po svemu,
—	za koje se radi — s jedne strane,
—	za koje se ne radi — s druge strane
kao što su to Istra i Dalmacija!
(Kad navodimo ime Istra, ne mislimo samo na istarsko noluostrvo, već i na njenu zaledjinu, dakle na Julijsko Primorje sa Trstom, Goricom i Gradiškom; tako su, uostàIom,_ neki stariji pisci davali širi geografski pojam od onoga kojega je imala po a-u školskim udžbenicima, na pr. Ivan Andrović u svojoj odličnoj raspravi »Hrvati i Talijani«, izdanoj u Splitu 1901.)
Po Rapalskom ugovoru, izgledalo bi oku neupućenoga, da su prekinuti lanci koji su stoljećima stiskali Istru i Dalmaciju: Dalmacija (ma da i ne sva) uživa u slobodi, dok Istra... Ne zatiru ih već, kao i nekad, istim knutom, jedno vrijeme: Venecija, drugo vrijeme: Austrija... I dok su spadale pod Austriju bili su zajednička meta italijanskih iredentističkih aspiracija . •.
A dali su se zaista, stanjem stečenim Rapalskim ugovorom izmedju dviju država ugovornica, ugušile iredentističke aspiracije Italijana na Dalmaciju?
Nisu!
Dalmacija je još uvijek u očima Italijana njihova »nespašena* zemlja!
Dalmacija naša je ona djevičanska zem-Ija, na koju stoji okomljeno požudno oko italuanskog (sada fašističkog!) imperijalističkog vuka; oko napasnika, besramnog zavodnika, koje vreba na nedužnu žrtvu da je napastuje, zavede, obeščasti ; potči-m svojim niskim strastima.
. Dalmacija nije sva spašena; osakaćena je; na njenom mučeničkom tijelu dvije su grdne nezacijeljene rane: Lastovo sa Glavatom i Zadar sa Arbanasima.
Dalmacija ječi u pravednom gnjevu, sto se njeno neokaljano ime povlači po ustima njenih u Italiju odbjeglih izrodjenih sinova, nedostojnih renegata, nezahvalnih gostiju, koji su uživali njeno gostoprimstvo i punih svoje džepove i nabijali stomake, kao i onih koji je ne poznaju i ne vidješe je nikad ( i neće je vidjeti!), a za-niješe se njom po fanfaronskim prodikama dalmatinskih »kombatenata«.
Dalmacija nariče u bratskom bolu, što ne vidi da se na tlu njenom i okolnom — istim zanosom, istom vatrom, istom vje* rom ne govori, ne radi, ne nastoji o njenoj zarobljenoj joj sestri Istri.
Dalmacija se smije slušajući odjek po-mahnitalih glasova s druge obale našeg mora; Spalato!
Ipak, u Italiji se radi!
U Italiji sve bukti od želje da se nàsu Dalmaciju »spasi«!
U Italiji je, predanim nastojanjem italijanskih fanfarona. dopro glas i do najza-bitnijeg sela — o »nespašenoj« Dalmaciji, o »zarobljenoj«, dalmatinskoj braći!
U Italiji se javno, pod okriljem civilnih, duhovni, vojnih i fašističkih, propovijeda kult oslobodjenja Dalmacije!
A Italiji izlaze debele knjižurine, koje pričaju »dell italianità della Dalmazia e della necessita del intervento in difesa dei fratelm dalmati con aiuti morali e materiali e con la preparazione della coscienza nazionale per 1’ ora della immacabile redenzione«, što u prijevodu na naški taj originalni citat znači:	»... o italijanstvu
Dalmacije i o neophodnosti posredovanja u odbrani dalmatinske braće moralnim i materijalnim sredstvima i budjenjem narodne svijesti za neizbježivi čas spasa i slobode koji predstoji...«
U Italiji se rasturuje na milijune letaka, broš/ra, pamfletskih spisa u kojima je riječ, i opet o Dalmaciji!
U Italiji su ustrojeni naročiti »komiteti za daimatisku akciju« (»Comitati d’ Azione Dalmatica«)!
U Italiji svakim danom pristupaju novi Pobornici u »Gruppo d’ Azione prò Dalmazia»!
U Italiji svaka varoš ima svoje borce za »daimatisku stvar«, koji se zvanično nazivaju »Azzurri di Dalmazia«.. — dakle: »azzurri«, što bi se u prevodu na naški kazalo: »modrujci« iliti vam »plavuši«, a ta im modrina, kao s/mbolistka Dalmacije po plavoj farbi dalmatinskog pokrajinskog stijega!	::k
U Italiji je uveden neki naročiti čudni ceremonijal sa »plavim maramicama« (»fazzoletto azzurro«), koji se, kao neka vrsta ordena ili trofeja, poklanja »istaknutim pobornicima« dalmatinske stvari!
U Italiji se razvijaju i dalmatinske zastave!
U Italiji se grozničavo održavaju konferencije, predavanja (i to sa projekcija-jama!) o Dalmaciji!
U Italiji ima jedan list, koji se, inače, naziva »imperialističkim tjednikom« (settimanale imperialista«), čiji »imperializam« se ogleda u svojatanju Dalmacije, a koji je list gotovo sav posvećen »dalmatinskom pitanju«; naročito je interesantna rubrika »Attività Volontaristica« po obilnosti vijesti o tom organizovanom radu za — spas Dalmacije!
U Italiji se upriličuju propagandističke turneje kroz narod, i opet, za »dalmatinsku stvar«, koje predvode razni generalni »ispettori«, »presidenti« — dalmatinskih »associaziona« i »gruppa«.
U Italiji se ne samo »mučenicima ratnim« (»martire caduto in guerra«) i »mučenicima fašističkim« (»martire fascista«) podižu spomenici u raznim gradovima, nego i t. zv. »dalmatinskim mučenicima« (»martire dalmato«),
U Italiji, prigodom raznih narodnih svečanosti, zasadjuju stabla na javnim promenadama, koja nose imena dalmatinskih gradova i ostrva! Ta stabla krštavaju svećenici!
U Italiji se svi nacionalistički govori, izrečeni pred masama, završavaju, najobičnije, sa pokličem »Spalato«!
U Italiji, zemlji zatora čovječjeg prava, sanja se i misli neprestano o »oslobodje-nju« ilirsko-jugoslovjenske Dalmacije!
U Italiji se može sve i sva da govori, piše i radi za »oslobodjenje« Dalmacije; dozvoljeno je, preporuča se, čak se za to davaju i odlikovanja i izriču priznanja. A što se govori, piše, radi, i kako se sve to vrši, i na koji način, gdje, i u kojim mjestima najviše, ko se najživlje zauzima, i sve ostalo, u detaljima, citirajući govore i štampu, iznosićemo na ovom mjestu u narednim brojevima.
Pa neka se vidi ko ruje, a ko miruje; ko ie nacionalno mlohav a ko vitalno jak; ko je sanjalica i umišljen pacifista a ko podstrekač; ko uznemiruje koga — da Ii oni nas po svemu što se je čulo i što će se još čuti ili mi njih po našoj slovjenskoi nostalgiji za svakim parčetom naše nacionalne zemlje, a osobito nostalgiji istarskih sinova za rodjenim im pragom, — i hrišćanskoj želli za pravdom i slobodom duha!
Neka bi se mislilo u kolikoj se mjeri, još i danas, Istra i Dalmacija luče jedna od druge.
Ljubidrag Garčlns
Vi odlučujete
i niko drugi o tome da li će naš list izlaziti ili ne. 0 nikome »Istra« ne ovisi nego samo o Vama. Svaki pojedinac, pretplatnik, koji plaća redovito svoju pretplatu može da s ponosom kaže:	Evo, ja pomažem
uzdržavati ovaj list! — dok bi naprotiv • svakog onog, koji list prima, a ne plaća ga morala savjest da peče, jer on ruši i uništava ono što drugi s mukom grade.
»Istra« je jedini list, koji se za-uzimlje za naš narod u Julijskoj Krajini. Ovo je jedini dokumenat našega vremena, koji će ostati za historiju.
Vašim postupkom, time što list primate a ne plaćate ga, potkopavate njegovu eksistencu, onemogućavate njegovo izlaženje, upropaštavate tu posljednju našu poziciju aktivne borbe i jedinu akciju, koja daje nade našoj braći u Julijskoj Krajini.
Nije li to direktno podupiranje fašizma?
Razmislite o tome! Ispitajte svoju savjest!
Mi Vas ne optužujemo, nego Vas samo opominjemo, a Vi dokažite, da niste podupiratelj fašizma, nego borac protiv fašizma.
Učinite svoju dužnost, pošaljite nam bar jedan dio ovogodišnje pretplate, ne želite li da Vam list obustavimo. Ako nemate čekovne uplatnice iđite na poštu i položite na naš čekovni broj 36.789 svotu, koju možete da nam doznačite.
VOJVODINA ZA ISTRU
Predavanja o Istri u Apatinu.
Na poziv bratskog Sokolskog društva u Apatinu, priredilo je društvo »Istra« iz Novoga Sada dne 14. aprila o. g. veliko predavanje o Istri. Tom prilikom je i apatin-sko Sokolsko društvo priredilo i svečanu akademiju u počast Istri i neoslobodjenoj braći Istranima. Svečanost je u 9 časova na večer otvorio starešina Sokola g. Milan Vakanjac jednim vrlo lepim i dirljivim govorom. Pozdravlja g. Marina Glavinu, direktora Saveza Agrarnih Zajednica iz Novoga Sada, koji će da održi predavanje o Istri i želi mu dobrodošlicu. Izmedju ostalog g. Vakanjac veli, da se nada, da će mnogi danas čuti o Istri i Istranima, što do danas nisu čuli. Istra je otkinuti deo našega naroda, našeg srca. Naš narod u Istri trpi i gine samo zato, što je ostao veran svom narodu i jeziku. Govor g. Vakanjcà pozdravljen je oduševljenim poklicima i odobravanjem. Iza toga nastupa mala sokolića Mirjana Popadi ć, koja vrlo lepo i dirljivo deklamuje poznatu pe-smicu »Braći iz Istre«. Muški pevački žbor Sokola, pod vodstvom g. Jovana Jurka peva »Buči morje Adriansko«. Konac ove pesme popraćen je burnim odobravanjem, jer je to pesma, koja se valjda u Apatinu prvi put čula i osvojila je sva srca.
Uz oduševljene aklamacije stupa na improviziranu govornicu g. Marin Glavi-n a, koji počinje svoj vrlo interesantan i temperamentan govor o Istri. Ispočetka tiho i lagano, a kasnije sve glasnije i vatrenije tako, da je često prekidan burnim poklicima, ovacijama i odobravanjem. Izmedju ostalog veli, da je sreća što se danas o Istri mnogo piše i govori već po celom svetu, jer je to znak, da naš narod u Istri još živi, da u herojskoj borbi sa večnim neprijateljem ustraje i ne popušta i da će iz te borbe izaći kao pobednik. Iznaša statistiku Istre, koju je Austrija pravila na štetu našega naroda a u prilog tamošnjih Talijana odnosno talijanaša. Pravilna je samo ona statistika, koja je osnovana na pravdi. Druge statistike naš narod ne priznaje. Naš narod na svakom koraku pokazuje čvrst otpor i diže se protiv nepravde. Kao što su braća Srbi ginuli za slobodu svoje domovine, tako i naš narod u Istri. I mesto jednoga dižu se njih deset, a mesto deset stotinu. I taj narod, koji daje svoje mučenike, koji daje svoju krv, taj daje seme slobode i doći će dan, kada će zbaciti okove ropstva i dočekaće slobodu u okrilju svoje prave domovine, Jugoslavije (Tako je, prolama se dvoranom). Svaki narod treba da ima ideale, jer samo u idealima narod živi. Mi ne tražimo tudje, tražimo samo svoje. Zatim opisuje opširno i slikovito Istru sa geografskog stano v iš t a, govori o prirodnim krasotama i bogatstvu. Istra nekad nije bila tako siromašna i pusta kao što je danas naročito, jer znamo iz historije, da su sami rimski carevi i velikaši gradili po Istri svoje vile i gradove. Govori o istarskim rekama, gradovima i planinama. Spominje istarskog Kraljevića Marka Velog Jožu, koji spava i drema dok ne dodje dan, kad će da osveti i oslobodi jugoslovensko Kosovo. Prelazi zatim na najstariju historiju Istre i govori o teškim i krvavim borbama koje je naš narod vodio protiv Rimljana i Germana. Spominje istarskog kralja Epulona i vojvodu istarskog Ivana. Vrlo opširno g o-vori o novijoj historiji Istre. Opisuje v borbu protiv Austrije i Talijana, borbu protiv talijanske i germanske kulture. U toj se borbi naš narod održao i odr-žaće se u borbi i protiv današnjih nasilnika dok mu ne svane sunce slobode. Spominje istarski Sabor 1873 u Poreču, gde je biskup Dobrila izrekao prvi jugoslovenski govor i protivnicima svoga naroda rekao : Znajte, da moj narod u Istri nije mrtav, on spava. Ako spava, probudiće se. Pojavljuju se zatim ostali naši borci i prvaci kao V i-tezić, Spinčić, Laginja, Trinajstič, Kurelić i drugi, koji u narodu probudjuju zaspalu svest. Tik pred rat bilo je preko % općina u našim rukama. Talijani to videše i po'digoše buku, povikaše: preti nam slavenska opasnost, dolazi slavenski val. I zaista, borba u Istri sliči na uzburkano more. Prsa o prsa, vodi se borba za svaku porodicu, za svaku stopu zemlje. Talijani viču: »osar tutto«, upotre-biti sve, pošteno i nepošteno, samo da se skrši slavenska bujica, koja dolazi. Radile su tamnice i zlostavljanja, ali je naš narod sve to izdržao. Od celokupnog stanovništva Istre 90% je takovih, čija imena svršavaju na -ić ili -vić, pa i ako danas taj -ić brišu, ostaje u duši našeg naroda ono -ić i kad danas-sutra se opet vratimo u Istru, naći ćemo ona ista imena (burno odobravanje). Zatim prelazi na prilike, pod kojima naš narod živi pod današnjom Italijom. Govori o njegovim mukama o kalvariji i mučeništvu. Spominje palog Gortana i bazovičke Heroje (slava im, prolama se dvoranom), Lipare, Ponzu, tamnice i sve patnje. Na kraju svog govora poručuje braći Sokolima, da narodnu ideju treba da nose Sokoli. Zavetna misao neka im je oslobo-djenje Istre. Uz burno odobravanje i gromke poklike završio je g. Glavina svoj govor, te je na sve prisutne ostavio vrlo dubok dojam. Predavanje pobudilo je veliko inte-resovanje, jer su mnogi toga dana o Istri čuli, što do tada nijesu čuli.
U sledećoj tački nastupaju mali sokoli: Kanjae Smiljana i mali Kartalin, koji izvode vrlo lepo dialog »Učka i Triglav«. Nagradjeni su. velikim odobravanjem.
Veliku pažnju pobudila je sledeča tačka, koju je izvodio naš zemljak učitelj g. Ivan Semel i ć, duša društvenog života u Apatinu, glavni priredjivač te svečanosti, koji
je u to uložio zaista mnogo truda i ljubavi, tako da je uspeh te večeri bio velik. Sa pro?, jektografskim aparatom prikazivao je[ na platnu istarske gradove i se-[ 1 a, stare spomenike, narodnu nošnju, naše( velikane i mučenike, te svaku sliku popra-, tio kraćim opisom. Prije svega prikazao je list »Jugoslaviju«, koji je još pre rata izlazio u Trstu. Dakle za potpuno jedinstvo znao je naš narod u Istri još pre rata. Prikazuje nam se lepa Gorica sa starim građom, vidimo Trst sa raznih strana. G. Se-melić iznaša statistiku Trsta o njegovom prometu nekad i sada. Dvorac Miramar, njegovu historiju. Kopar, nekad sedište istarskog Sabora i solanu kraj Kopra, sledi Piran, Poreč sedište pokrajinskog odbora, Rovinj, Pula sa preko 1700 godina starom arenom, Labin, Opatiju, biser naše rivijere, Rijeka, Krk, Cres, Lošinj i drugi. Prikazuje nam sliku biskupa D o -brile, L a g i n j e, S p i n č i ć a, Mandi-ća, Dr. Sedeja, Gortana i druge, čime je i ova tačka privedena kraju. G. Se-melić nagradjen je velikim odobravanjem i priznanjem. Zatim nastupa ponovo muški zbor i peva pesmu »Tri đ e v o j k e«, koju je otpevao vrlo lepo na sveopće zadovoljstvo.
Tako je završen program, našto se razvije zabava sa igran kom. Muški zbor peva za vreme zabave više patriotskih pesarna, dok se mladež hvata u kolo. Raspoloženje je bilo na vrhuncu. Treba istaći, da je ova priredba, koju je apatinski Soko priredio u čast Istre i Istranima uspela van svakog očekivanja. Velika dvorana hotela Linđenmajer bila je odlično posećena. Zapaženi su mnogi odličnici iz Apatina. Iz Novog Sada bio je prisutan kao delegat društva »Istra«, tajnik g. Juričić, koji je mnoge upoznao sa zadatkom i radom društva »Istra« u Novome Sadu, kao i ostalih naših emigrantskih udruženja.
Da je uspeh tog dana bio zaista ogroman, treba se zahvaliti i opć. beležniku g. Nikoliču, koji je novosadske goste dočekao, starešini Sokola g. Vakanjcu, dirigentu g. Jurku, g. Popadiću, našem Semeliću i svima koji su svojim prisustvom uveličali značaj tog dana. Naročita hvala ide g. Marinu Glavini, koji je svojim prikazom opisao Istru, njenu bol i nadu, bratskom Sokolskom društvu u Apatinu i svima koji su su-delovali na toj priredbi. Sa uspehom bio je svako zadovoljan, šta više, ushićen, jer je doživio jedno zaista divno i retko veče i upoznao se tom zgodom sa braćom preko granica, koja u ropstvu očekuje slobodu i vaskrs. — Barba Lujo,
PRIJAMNI ISPIT
Zemlju se može dobiti kojekako. Može se kupiti dukatima kao što su Mlečani kupili Zadar od svetoga kralja ugarskoga i groše-vima kao što su naši djedovi kupovali me-kote otkidajući komad crnog kruha od usta, da postanu svoji.
Ali zemlja se osvaja i pjesmom.
Slavni stari Gabriele D’ Annunzio uzdiše u savršenim rečenicama: Tko će pjevati rajska zvona? Tko da ih pjeva, kad više nema Gabriela i Gabrielića?
Luda. Nikada nije prošao kroz naša sela: da mu je bilo samo proći jedan istarski Mesopust prije nego što je došao s oklopnjačima savršeno oponašajući Garibaldijevo osvojenje Sicilije.
Oni su o Istri i rajskim zvonovima pisali rečenice. Onako, kako se pišu tumačenja ljubavi lijepe Frančeske i slikama Tin-toreltovim.
A mi smo plakali nad svojim pjesmama i to ne na glas, nego u potaji, da nas tko ne bi vidio.
Da li možete osjetiti, koliko je stoljeća vrijeme brusilo ove stihove kao šljunak more po našim dragama?
Tiho je more kako kal,
Na njem se vozi zlata plav;
Na zlatoj plavi Albus kralj I š njim mnoga gospoda.
Gospoda viče činjahu: čija je gora najgušća?
Čija je ljuba najlipša?
Dok ovakovi stihovi i ovaj ritam osvoje i izraze dušu jednoga naroda, dotle će kulturni zubari imati da kidaju stoljetne žilice iz srca, riječ po riječ, slovo po slovo.
Prošle jeseni imali smo prijamni ispit. Komisija od tri člana. Propisi o priroku i podmetu. Propisi o računskim operacijama. Među ostalima bilo je nekoliko istarske djece.
Cres, Sušak, Istra: od Trsta do Preman-ture. Jedan je dan prije prebjegao preko ne ke granice sa svojim crvenim, tvrdim certifikatima nove, velike kulture.
Komisija pita. »Zvanična*. Po dužnosti. Napokon jednoga zapitam, da mi kaže bilo koju pjesmu. Govori c mjesto č, s mjesto š. Komisija se smije.
I on stane pjevati: bez obzira na ukočena lica, komisiju, pravila i propise o prijamnom ispitu.
Zapjevao je na ispitu jednu našu pjesmu. Jučer je bio prebjegao preko granice. Nitko se nije smijao.
Evo, gospodine Gabriele D’ Annunzio, tko će pjevati ne samo rapska nego i puljska i tršćanska i koparska zvona. Vi ste poeziju pretvorili u zubariju: kidajte žilicu, po žilicu, naslage su stoljetne.
Tu više nema fraza o nacionalizmu ni strategiji; ni ekonomiji: tko ubija dušu počinju zločin. Paleži i otimačina su sitnice.
Organizovana aktivnost
IHogiićeost kolonizacije istarskih zemljoradnika u Južnoj Srbiji
SASTANAK AKCIONOG ODBOEA U ZAGREBU.
Nema sumnje da je najteže snalaziti se u novim prilikama našim seljacima, koji su primorani da napuste svoju zemlju i prebjegnu u Jugoslaviju. Najvećim dijelom bez potrebnih sredstava da osnuju ovdje novo gospodarstvo, oni su bili prepušteni sami sebi i živo-tareći kao manuelni radnici proletarizirali se. Oni rijetki, koji su se vratili poljodjelestvu, raštrkali su se širom Jugoslavije. Bilo je doduše pokušaja da se naseljavanje seljaka-emigranata provodi smišljeno i sistematski, ali tek akcija, koju su u zadnje vrijeme poveli pretstavnici emigrantskih organizacija, probudjuje nadu, da će konačno i pitanje kolonizacije naših seljaka-emigranata biti rješavano sa razumijevanjem njegove važnosti i dalekosežnosti.
Na toj akciji pored našeg Saveza radi i Akcioni odbor za kolonizaciju seljaka-emigranata iz Istre, Trsta i Gorice, koji se konstituirao koncem prošle godine u Zagrebu. Njegovo djelovanje započelo je u najtežem času, kada najžešće hara ekonomska bijeda, no to naše kolonizatore nije priječilo da se svojski prihvate posla i ispituju mogućnosti kolonizacije našega seljaštva postavivši se na ispravno stanovište da ni ovo teško stanje ne će uvijek trajati. Kako je danas teško doći do dugoročnih kredita, koji su potrebni za kolonizaciju na kupovnom zemljištu (za naselje kraj Virovitice uložene su velike garancije), Akcioni odbor je nastojao da od države dobije za kolonizaciju besplatnu t. zv. agrarnu zemlju. Agrarne zemlje ima još samo u Južnoj Srbiji, pa nije preostalo drugo, nego da se ispita mogućnost naseljavanja naših ljudi na toj zemlji. Polovicom aprila otputovala su dva delegata u Južnu Srbiju, da istraže gdje ima agrarne zemlje i da prouče ondješnje gospodarske, prometne i zdravstvene prilike. Poslije njihovog povratka sazvao je Akcioni odbor sastanak interesenata, koji je održan 12 maja u prostorijama Jadranske Straže. Sastanak je otvorio pročelnik odbora g. đr. Pavlinić i dao riječ g. Sironi-ću, da izvjesti prisutne o utiscima s putovanja s obzirom na mogućnost naseljavanja naših ljudi u tamošnjim krajevima.
G. Sironić je napomenuo da su oni došli u Južnu Srbiju u doba, kad tamo sve buji od divnog proljetnog zelenila. Sasvim bi drugi utisak ostavio put u mjesecu augustu, kada silna žega pretvara Južnu Srbiju u veliku pustinju. Proputovali su vardarsku dolinu i zaustavili se u negotinskom srezu. Tu ima na prodaju vrlo mnogo zemlje, dok agrarne zemlje imade u manjim količinama, koje ne dolaze u obzir za veća kompaktna naselja. Zemlja je doduše dobra, ali nije zgodna za gajenje kultura, na koje je naš narod navikao. Najvećma se gaji opijum, no kako mu cijena stalno pada smanjio se je i njegov' rentabilitet. Krajevi su goli. Kiše ljeti nema, tako da uspjevaju samo rani usjevi. Teren je pogodan za vinograde. Na glasu je vinorodni kraj Tikveš. Delegati su posjetili Bistre-nicu, gdje je naseljeno pedesetak Goričana. Prema svemu izgleda, da će ti marljivi kolonisti napredovati, jer se Bi-strenica nalazi na krasnom položaju i imade sve povoljne uslove za napredak.
Na daljnjem putu prispjeli su preko Djevdjelije i Bogdanovca na Cerničan-sko polje, udaljeno kojih 5 km od Doj-ranskog jezera. Tu imade oko 400 hektara agrarne zemlje, koju država daje doseljenicima badava. Zemlja još nije dodijeljena, a velika je prednost njena i ta, što kolonist dobije uza nju i novu kuću. Na tom zemljištu moglo bi se u kompaktnom selu smjestiti 30—40 familija. Nedaleko se nalazi Asalinsko polje, gdje ima takodjer agrarne zemlje, ne močvarne. Ako bi se oba polja spojila, bila bi zgodna za mješano gospodarstvo. Rani usjsvi usvjevali bi na Cer-ničanskom polju, dok bi Asalinsko bilo podesno na pr. za gajenje kukuruza. Prednost je i u tome, što se prema Doj-ranu nalazi lijepa šuma i Ferdinandova česma (izvor) sa veoma pitkom vodom.
Na Cerničanskom polju nalazi se jezerce, 100 m dugo i 40 m široko, koje ljeti presahne. To se jezerce dade lako isušiti jednim odvodnim kanalom u Dojransko jezero. Vrućina u ljetnim mjesecima znade doseći 43 stupnja u hladovini, ali je ublažuju vjetrovi, koji pire sa Belasice. što se malarije tiče, ona je veoma raširena, ali se razboritim mjerama može od nje braniti. Prema tvrdnji iskusnih liječnika ona je skroz Individualna bolest, koju uzrokuje nečistoća u kućama i nedovoljna hrana. TJelegati su zavirili u tamošnje kuće i uvjerili se da narod ne vodi dovoljno rjačuna o čistoći, i zato podleže malariji. Naprotiv u razgovoru sa slovenskim službenicima, koji po više godina borave u Južnoj Srbiji, doznali su da medju njima nema malarije iz jednostavnog razloga što drže red i čistoću. Malariju prouzrokuju t. žv. papadači-komarčići. Poslije njihovog uboda koža silno peče : ;	jOjssc "
i gnoji se. Papadač-groznice narastu do 42 stupnja, ali nisu duge ni opasne. Lako se očuva cd padača mrežom po oknima i flitom, a da se ne govori o velikoj čistoći i dobrom hranjenju.
U tom kraju mnogo se gaje ovce i koze. Goveda su malena i vrlo otporna
1	s malim zadovoljna. Magaradi ima u svakoj staji. Zemlja se lako obradjuje. Delegati su vidjeli kako Turci oru sa magarcima i drvenim plugom. Ustanovljeno je da bi u tom kraju kolonija od 30—40 familija mogla lijepo uspjevati, razumije se, ako marljivo radi i vodi dovoljnu brigu o čistoći. Pojedinac bi zlo prošao, ali u idealnoj zajednici lako bi se svladale sve poteškoće.
Kad su proučili prilike u krajevima oko Dojranskog jezera, vratili su se delegati u Skoplje i zatim preko Kosovskog polja krenuše u Metohiju. Gornji dio Metohije je vrlo plodan i zdrav kraj sa dobrim klimatskim prilikama i kao stvoren za naseobine naših ljudi. Nažalost tu nema više agame zemlje, nego bi je trebalo kupovati uz cijenu od
2	tisuće dinara po hektaru. Ispod okolnih bregova izviru mnoge rijeke, kojima se može natapati skoro sva ravnica. Ljetna sparina traje od 10 do- 3 sata popodne, dok su noći hladne. Vrlo dobro uspjevaju voćnjaci, vinogradi, grah, kukuruz, pšenica, a čak i pamuk. Vjetrovi duvaju samo u aprilu. Na planinama, gdje ima mnogo izvrsne paše, može se urediti odlično planinsko gospodarstvo. Na zemljištu, što ga je vlada podijelila svojim kolonistima, sagra-djeno je u manjim naseljima nekih 2 tisuće kuća, u koje će se tokom ove godine useliti njihovi vlasnici.
Na lfi'ajtu predavač ističe, da zasad možemo računati samo na Cerničansko polje, koje vlada daje besplatno. Ima još jedno vrlo lijepo imanje, no radi spora koji je izbio izmedju agrara i navodnog vlasnika, njegova sudbina nije sigurna. Na kupovanje zemljišta ne može se još misliti, jer nema kredita. Istina je, da prilike za kolonizaciju nisu najidealnije, ali treba znati da Južna Srbija ima lijepu budućnost. Vlada mnogo žrtvuje za kultiviranje i pošurn-Ijenje onih lijepih krajeva. Kad se jednoga dana ostvari vladin plan i one danas puste goleti obrastu šumama, poboljšat^ će se i hidrografske prilike, a onda će se osjetljivo smanjiti i žega, koja znade ljeti spržiti svaku travu.
Predavač je nagradjen zahvalnim priznanjem. Nakon predavanja razvila se je živa diskusija, u kojoj su učestvovali i prisutni Istrani, koji reflektiraju na agrarnu zemlju.	S. Đ,
DELOVANJE DRUŠTVA »SOČA« JESENICE.
Dne 29. t. m. ob 15 uri se vrši na Jesenicah v Obrtniški ulici št. i I. redni občni zbor našega društva.
V	zadnjem času je priredilo naše društvo dve predavanji, za kar se imamo zahvalit^ požrtvovalnim predavateljem, kateri so prišli k nam iz Ljubljane. Prvo predavanje ^ temo: »Svetovna kriza« je od. držal g. prof. Rudolf ..dne 30. aprila t. L, drugo predavanje pa gosp. Vlado Božič s temo: »Pota in cilji« dne 14. t. m. Obe predavanji sta se vršili v našem novem lokalu, s katerim smo sedaj zares lahko zadovoljni, vendar pa je bilo posebno zadnje predavanje, vsled nezanimanja članstva, kar moramo odločno obsojati, zelo slabo obiskano. Zato apeliramo na vse naše člane posebno inteligentnejše, da vsak po svoji moči podpira naše delo, če ne z drugim vsai z rednim obiskavanjem naših predavani in sestankov. Zadnji se vrše vsak četrtek ob 20 url v društvenih prostorih.
»SOČA« V CELJU LEPO NAPREDUJE OBČNI ZBOR.
V	nedeljo, dne 8. maja t. 1. se je vršil ob 3 uri popoldne v mali dvorani Celjskega doma IV. redni občni zbor društva »Soča« Celje.
Udeležba s strani članstva je bila res številna in taka udeležba je dokaz, kako resjio se zavzemajo Sočani za naša tako važna emigrantska vprašanja.
Predsednik je otvoril točno ob tretji uri popoldne redni občni zbor in se zahvalil za tako lepo udeležbo. Iskreno je tudi pozdravil delegate Orjema iz Laškega. Nato je obširno in z vso resnostjo v daljšem govoru poročal o delovanju društva v tej poslovni dobi. Dotakni! se je tudi naseljevanja emigrantov v južni Srbiji, o čemer se je vnela živahna debata ter se izrazile želje, da se novi odbor zavzame za to vprašanje.
Tajnik je podal svoje poročilo o delovanju društva, ki je imelo 20 rednih sej, na katerih se le razpravljalo o tekočih zadevah društva, gospodarskih in političnih vprašanjih v kolikor so se tikala društva kot takega. Društvo je imelo v celem tri .krasno uspele prireditve, ki so v moralnem, kakortudi v gmotnem oviru nad vse priča, kovanje uspele. Poleg tega je imelo društvo tudi zelo dobro obiskano predavanje, na katerem je predaval univ. profesor g. dr,1 Fran Ilešič iz Zagreba.	j
Pred nekaj meseci se ie posrečilo dru-! šivu dobiti društveni lokal v Na-'( rodnem^ domu. Lokal je bil do sedaj! ena največjih ovir, radi katere se društvo!
ni moglo tako razvijati, kot bi se lahko. V društveni sobi bode tudi čitalnica in bodo članom na razpolago časopisi ter bode s tem tudi omogočen večji stik članstva z odborom.
V zadnjem času je bil ustanovljen tudi mladinski odsek, ki ima v društvenem lokalu knjižnico. Mladinski odsek je imel v tej kratki dobi svojega obstoja tri krasno uspela predavanja. Tajnik je izrazil željo, naj novi odbor posveča največjo pažnjo mladinskemu odseku, ker isti ima dobro voljo in obeta okrepitev društva z mlajšimi močni, ki pojmujo kar najresej-še težnje primorskih emigrantov.
Nato je blagajnik podal svoje poročilo, iz katerega je bilo razvidno, da je bil denarni promet v tem poslovnem letu zelo živahen, posebno, ako se vzame, koliko je bilo izdano za podpore pribeglim emigrantom, nekaterim podpore potrebnim članom ter izjemoma v skrajni sili tudi nečlanom. Blagajnik je izrazil željo, naj bi članstvo redno plačalo članarino.
Po poročilu društvenih funkcijonarjev je predlagal odsek revizorjev absolutorij celemu odboru, kar se ie z odobravanjem izvršilo, nato so se vršile volitve novega odbora, ki je ostal večinoma star.
Pri slučajnostih so se obravnavale interne zadeve društva, ki so ponekad prišle do jako živahne debate.
Ko se nihče več ni priglasil k besedi, je predsednik zaključil zbor, nakar se je članstvo razšlo v trdem prepričanju, da je naša organizacija na pravi poti. Posebno razveseljivo je. da se nam je pridružila tudi mladina in zato z zaupanjem in najlepšimi nadami zremo v boljšo bodočnost.
Naša kulturna kronika
STOGODIŠNJICA ROĐENJA DRAGU-" TINA PARČIĆA
Parčić pripada onoj generaciji naših ljudi, kojih mladost pada baš u doba, kada su se i kod nas, paralelno s drugim narodima, počeli razvijati narodni pokreti. Ta je istarska generacija odlučila, da i ona, kada jednom stupi u život, razvije svoju aktivnost na području. na kome će moći najbolje poslužiti svojem narodu. Neki, kao Bašti-jan dali su se na neposredan rad oko podizanja naroda, a drugi, dali su se ili na proučavanje narodnog folklora ili na proučavanje stare narodne kulture, koja je u Istri, glagolska, da i oni indirektno doprinesu nacionalnoj stvari.
Parčić se najviše bavio glagolicom 1 izdavanjem glagolskih crkvenih knjiga. Osim ljubavi prema glagolici, njega je u tom poslu vodilo i uvjerenje, da je gla-golanje u crkvi i stara glagolska literatura bio dokaz naše narodne snage i otpora. Od polovice prošloga vijeka, kada je koncentracija narodne snage i pojačani otpor bio potrebitiji nego ikada, rad oko glagolice i njenog ponovnog uspostavljanja bio je suvremena aktualnost. U tom znaku bio je Parčićev rad, koji je najljepše došao do izražaja u izdavanju glagolskog misala i osnivanju krčke »Staroslavenske akademije«.
Parčića je u njegovu nastojanju vodila nesebična ljubav i idealizam svojstven starijoj generaciji naših narodnih ljudi. Za to svoje nastojanje doživio je Parčić samo razočaranja. Godinama i godinama mučio se oko redak-
cije i štampanja misala, a kad ga je izdao, stari neprijatelji Talijani i Austrija navalili su na nj tvrdeći čak da u misalu imade krivovjerja. Spletke su uspjele i štampanje bilo je obustavljeno. Kad je pobijedila istina i kad je štampanje nastavljeno, Parčić je bio već mrtav.
Parčić je rođen u Vrbniku na otoku Krku 26 V 1932. Još kao dječak obukao je franjevačku mantiju. Gimnazijske nauke i bogosloviju učio je u Zadru, a onda je bio zaređen u manastiru Glavotoku na Krku. G. 1877 postao je kanonikom zavoda sv. Jeronima u Rimu, pri čemu mu je išao i štrosmajer na ruku. Umro je u Rimu g. 1902 nakon povratka iz Palestine, kamo je putovao zbog zdravlja.
Pri kraju potrebno je spomenuti da je Parčić napisao i hrvatsko-talijanski i talijansko-hrvatski riječnik, od koga ni danas nemamo boljega.
Kad se s osjećajem zahvalnosti sjećamo naših iz starijih generacija, koji su u radu za svoj ideal znali podnesti mnoge teškoćć, među prvima treba da se sjetimo i Parčića.
M. R.
»MLADI STRAŽAR«.
Izišao je 9 i 10 broj »Mladog stražara«, mjesečnog glasila podmlatka Jadranske straže u Splitu, što Sa uredjuju R. K'ata-linić Jeretov i V. Car Emin. Sa ovim dvobrojem završeno je treće godište ovog lijepog lista za širenje jadranske svijesti i ljubavi za more medju našom omladinom. I ovaj dvobroj pun je lijepa i zanimiva štiva u pjesmi i prozi, imade u njemu 1 priče i pouke, a sve je protkano lijepim slikama. U ovom dvobroju saradjuju osim urednika još ovi naši pisci: A. Ceti-neo, Gvido Tartalja, Ljubidrag Gar-čina, Gabrijel Cvitan i drugi. Novo^ četvrto godište »Mladog stražara« započeće novom školskom godinom 15 septembra o. g. »Mladi stražar« izilazi mjesečno, a godišnja mu j'e cijena Din 20. Uredništvo i uprava u Splitu, Ban Jelačiča ul. 1.
JEDAN RAD DRA. IVE MILICA
Nedavno je izišla u Subotici brošura pod naslovom: »Proces Isusov u najnovijoj nauci«, koju je napisao naš dr. Ivo Milić, profesor na subotičkoj univerzi.
V REDOVITI SASTANAK »ISTARSKOG AKAD. KLUBA«
Predavanje Stjepana Trpina o temi: »Naravno-pravna podlaga zaščite narodnih manjšin«.
U petak, dne 20 o. mj. održao je IAK :Svoj V redoviti sastanak. Predavao je kolega Stjepan Trpin o temi: »Naravno-pravna podlaga zaščite narodnih manjšin««. U predavanju govorilo se općenito o manjinskom pitanju. Naglašeno je da su mirovni ugovori sklapani bez dovoljnog obzira na manjine. Pazilo se previše na stratešku i ekonomsku stranu, a premalo na nacionalnu.
Prelazi se zatim na historijski prikaz talij, preporoda, te na Poljake, kad su bili tretirani kao manjina, samo s tom razlikom naprama današnjim manjinama, što su imali široku autonomiju.
Svaki narod, svaka narodna manjina teži za političkom i prosvjetnom slobodom. To nam svjedoči »Magna carta libertatum« kod Engleza, te »Deklaracije slobode« iz doba francuske revolucije. Sličnim dokumentima imaju zaga-rantovanu slobodu svi narodi, samo su narodne manjine s te strane sasvim napuštene. Moderno zakonodavstvo zapazilo je taj manjak, pa ga nastoji naknaditi, ali samo teoretski, na papiru, dok u praksi ostaje kod staroga. Zaboravlja se kod toga da narodnih manjina ima par desetaka milijuna, pa su stoga baš problemi narodnih manjina od presudne važnosti.
Položaj naše manjine pod Italijom je — može se reći bez pretjerivanja — najspecijalniji, jer ako se nekoj manjini oduzme pravo: sastajanja, udruživanja, nastave, štampe, ako se ukinu sva gospodarska društva i t. đ., što joj je još preostalo?
Debata o predavanju bila je naročito živa. S jedne se strane prigovorilo predavaču, da je predavanje previše pravničke, a manje stvarno, te se izrazila želja, da bi se ta tema obradila specijalni je i stvarnije s obzirom na našu manjinu. S druge strane je naročito podvučen pravnički karakter predavanja, jer ćemo mi samo na pravnim temeljima moći tražiti što smo izgubili.
ALBERT SIRK NA IZLOŽBI U BEOGRADU
Naš odlični slikar Albert Sirk ipložio je svoje radove na velikoj proljetnoj izložbi jugoslavenskih slikara u Beogradu s uspjehom.
Ujca 128	/J) f *“‘*"*1
ItlCAreS	|tlCAsJ28f
MALTA I JULIJSKA KRAJINA
Velika talijanska ilustrovana revija »Illustrazione Italiana« donosi ovu karikaturu i tekst, koji je pod njom. Fašistička ilustracija izrugava se tom karikaturom Engleskoj, koja sili talijansku djecu na Malti da polaze ne-talijansku školu, čak ni plakati ne smiju više djeca na Malti talijanski!
šta bi bilo dat onom policajcu skinemo engleski šljem i metnemo mu na glavu karabinjerski šešir ili milicioner-sku kapu (fašistički manganel već ima u ruci!) i da čitavu radnju prenesemo u — Julijsku Krajinu? ...
— Kako plače ovo dijete?
— Pa kako će da plače?... Kao i svako drugo dijete.
— Uzmite na znanje, da više nipošto ne smije plakati talijanski!
IVAN CARGO: SLIKAR NAŠE GENERACIJE.
V beogradski založbi »Sigurnosti u rudnicima« je izdal Ivan Čargo svojo zbirko razglednic iz rudarskega življenja.
To je v svojem slogu zajeto življenje, tragično izlita lirika v brezobzirno izobličenih dušah — ljudeh, trpinih, ki ob vsem razrušenem in uničenem se dvigajo in gredo krčevito naprej v življenje, vklenjenega človeškega ponosa.
Ivan Čargo, ki edini ustvarja naše socijalne tipe, ima inspiracijo v naših idrijskih rudarjih, ki jih je že večkrat postavil na platno v njihovem mrkem in dušečem življenju.
Vzel je izraz naše duše, ki išče opore in razumevanja in v tem ustvarja nekaj del iz našega emigrantskega življenja ob zvoku trdega verizma in iskrenosti.
USPJESI POLICA, BRAVNICARA I KOGOJA
Na velikom muzičkom festivalu u Ljubljani prošlih Duhova doživjeli su velike uspjehe i naši zemljaci muzičari Polič, Bravničar i Kogoj. Polič je dirigirao velikim zborom Glazbene Matice, na koncertu su se izvodile Bravni-čareve i Kogojeve kompozicije, a u teatru se prikazivala osim toga i Bravni-čareva opera »Pohujšanje v dolini šent-florijanski«. Kritičari ljubljanski, zagrebački i beogradski pišu zanosno o uspjesima naših zemljaka.
Pripovijest „Istre”
Zastava na vjetru
Jože Jeram (Nastavak 20.
Kovač je stajao s velikom toljagom u rukama i kao Golijat gledao je mrkim pogledom preko barikade od granja, koja je priječila prolaz. I došli su. Mučno su disali gurajući svoje bicikle uz brijeg po razrova-noj cesti. Kad su došli do »barikade«, kriknuli su od začudjenja.
Ciril je sakriven medju stablima gledao oca i mjerio širinu njegovih plećiju.
— Andrej Hofer! — reče u sebi.
Bilo ga je stid vizija svoje fantazije ovog jutra, ored ocem.
Naraštaje! su skočili s bicikla i uzvrpoljili se.
— Šta je pak ovo?
— Put su nam zagradili.
— Pa rekao sam ja, da je motocikla, koju smo vidjeli sumnjiva.
— Diavoli, slabu savjest imaju... 1	1
Oklijevali su. Nisu znali što da započnu. Pogledavao je jedan drugoga.
— Bicikle na rame! Uspnimo se i predjimo to granje! — Tako je zapovjedao najstariji medju njima.
Dvojica su uzela bicikle u ruke podigla ih na rame i kušali su da predju preko debla i granja, na mjestu, gdje je barikada bila najniža.
A tad je izišao iz svoje zasjede kovač, uspeo se na 'deblo s toljagom na ramenu v viknuo je iz svega glasa:
— A što to!
Ta nenadana prikaza i gromoviti glas utjecala su strašno na mladiće. Povukli su se za trenutak i za-nijemili. Gledali su u kovača kao u neko čudo, koje je izraslo iz zemlje i preprečilo im put. Pričinio im se kao neko biće iz priče. Bio je goloruk, zavrnutih rukava kao čovjek, koji obavlja svoj neki posao,
Gledao je neizrecivo ružno, ali mirno je čekao, da vidi, što će se dogoditi.
Kad su se oslobodili prvog utiska, sjetili su se kamo su se uputili i sinulo im je, da na barikadi stoji samo jedan čovjek...
— Avanti! vikne neko izmedju njih, ali ni taj, koji je viknuo nije se maknuo. On je bodrio svoje drugove, a sam je gledao kako će navaliti posljednji. Avanti! vikne još par njih, ali niko se nije maknuo s mjesta.
— Avanti! zagrmi porugljivo kovač, a njegove oči raširile su se neobično, da je bijelo u njima bilo vanredno široko. Samo dodjite, ako imate kuraže. Avanti! djeco, da vas malo pomilujem! Avanti!
To ruganje je nekoje izazvalo. Pograbili su svoje štapove, pustili bicikle na zemlju, stisnuli se u jurišni stav. Kovač je mirno gledao što spremaju. Kad je jedan izmedju njih dignuo ruku i kliknuo: »Avanti!«, četica je vičući jurnula preko granja prama kovaču.
— Do vraga! — viknuo je kovač i zavitlao toljagom, koja je zašumila zrakom. — Dodjite samo! Djeco! Neka mi se neko približi! — vikao je porugljivo i mahao munjevitom brzinom po zraku oko sebe.
Niko nije imao toliko odvažnosti. Jurišna četa se je razbila na granici, do koje je dosizala kovačeva toljaga. Kad je kovač vidio nemoć napadača, široko se je nasmijao, zagrohotao je, a to je iznova raspalilo naraštajce, da su bili spremni na ponovni juriš. .
— Avanti!	i
Ali bilo je sve uzalud. Kovač je stajao na braniku kao željezni stup. Jedan ili dvojica bi morala pred njim pasti. Ali nikoje nije prvi htio baciti pod udarac njegove toljage, n
— Pucajmo! htjeli M nekoji poslužiti se lukavstvom. Pucajmo!
— Tako, pucati hoćete! vikao je kovač. — Ja ću vama pokazati!
Najstariji medju njima imao je revolver. Gadjao je na kovača. Kovač svime svoj strašni pogled na njega. Kao zvijer se je zatim bacio na njega da z*’
toljagom obori. Hitac nije odapeo. Ruka je klonula, revolver je odletio u stranu.
Kad je kovač zavitlao toljagom, pogodio je mladića, koji mu se je približio, preko grudiju da je taj pao na zemlju i jauknuo:
— A joj, mamma mia!
Počela je borba na život i smrt. Muževi i mladići, koji su ležali sakriveni u grmlju, gledali su kako su kovača opkolili sa strana i iza ledja. Po tri četiri su se spremali da ga naskoče, ali on je odbijao napadaje sve većim i većim bijesom. Ljutilo ga je što mu niko nije mogao blizu. Bacali su u njega kamenje. Ali, ako je jurnuo prama njima, oni su stalno uzmicali, da se zatim opet vrate na prijašnje pozicije.
Štefan se je za par koraka približio iz svojeg zakloništa i s kolcem je u ruci čekao, sagnut, da skoči, kad otac zovne.
U tom trenutku doletio je kamen, koji je pogodio kovača u čelo, da mu se zamračilo »pred očima. Odjeknula su i dva revolverska hitca. koja nisu pogodila kovača, ali su ga ipak zbunila, te je zateturao i pao rukama na zemlju. Kao krdo pasa, naraštaje! su sada jurnuli na kovača.
— U pomoć! vikne Štefana i skoči u pomoć ocu.
Kad su napadači opazili jakog momka, koji je skočio svjež na poprište i kad su čuli krik ostalih muževa i mladića iz grmlja, nisu dospjeli od straha da na ništa misle. Jedino kovača su vidjeli pred sobom, koji se je najednom dignuo sa zemlje, i kojemu je jaki mlaz krvi padao s čela preko lica i ustiju i brade. Bio je kao bijesan. Planuo je i kao ris se zaletio ...
— Aiuto! kriknuli su. Nastalo je bježanje. Par ih je skočilo na bicikle, nekoji su bježali bezglavo kroz grmlje, preko sjenokoša i polja...
Nekoji mladići htjeli su da jure za njima. Muževi su im savjetovali da ne čine toga. Kovač je pak stajao nasred ceste, brisao je krv s lica i grozno vikao za njima:
— Avanti! djeco dodjite još!
(Nastavit će se.)
■ V'
: -m-ssjsjss;.
j : Strana 6.
'„• i^vS-^KV.
T--" ... ■
■•SKSSWWHB!.'
5f
9 p.
.Si-
»I STR A«
'T-vr

Broj 21.
RAZNE VIJESTI
NAŠA JE UPRAVA RASPOSLALA JEDAN DIO OPOMENA onim pretplatnicima, koji su zaostali u plaćanju pretplate. U najkraće vrijeme dobit će svi dužnici opomene, kojima ih pozivamo, da što prije pošalju dužnu svotu ili bar jedan dio te svote. Naša je strpljivost već iscrpljena, a iscrpljene su i naše mogućnosti da list uzdržavamo na ovoj visini pored velikog broja nesavjesnih pretplatnika. Molimo opo-menute pretplatnike, da naš poziv najozbiljnije shvate, jer će slijedeća mjera, koju kanimo poduzeti, ako se ne odazovu, biti — advokat. Oni, koji imaju savjesti i koji su do sada samo iz nemara propustili da urede svoj račun ili da polože nešto na račun, neće sigurno dozvoliti, da se poslužimo tim krajnjim sredstvom, nego će se spremno odazvati ovoj našoj opomeni, i učiniti svoju dužnost. Nemojte dozvoliti da »Istra« propadne!
B Vili..
Ljubidrag Garčina:

Nastavak 2
GRANICA PREKO SRCA
SOKOLSKA SIMBOLIČNA VJEŽBA »OSLOBODJENJE ISTRE«
Parobrodom »Topola« stiglo je dne
Ružica nije mogla napolie. Kapija je bila zaključana. Prodrmala je vratima; uzalud. Srce joj je tuklo kao da je stajala pred ponorom. Sekundi su postajali vječnost. Dgmisli se. I uzleti natrag uza stepenice. Pokuca na jedna vrata. Vrata se odmah otvore, a u njihovom otvoru pojaVi se jedna ženska prilika od svojih 40 godina. Ružičina maćeha. Razbarušene kose. obnaženih ruku i gojazna u tijelu je bila.
»Šta hoćeš?« reče nekim zajedljivim glasom. Iz očiju joj sijao plam mržnje. Usta joj nakrivi neka djavolja pakost.
»Vrata su zaključana.«
»Ja sam ih zaključala. A gdje bi ti u ovo doba? Da li se pristoji mladoj djevojci, kao što si ti, da noću napušta kuću? Meni se sve čini, da ...«
»Ta nije još ni sedam sati, tetice. Inače nemate prava da me objedjujete.«
»Ni riječi više. Ti' večeras nećeš na^ polje«
Djevojci se ote lak uzvik iz grudiju.
»J/3St. Da se o tebi koješta priča. Ko onaj kavaljer što te je sinoć pratio? Čuvaj se ti takvih i njima sličnih. Ti si plemenitog roda, plemenite krvi. Italijanka. Okani se ti tih barbara... Otkad su oni
15 o. mj. na Rab preko 500 članova đ°šli u naš grad strah me da se koji od
»Jadranske Straže« iz Zagreba da provedu duhovske praznike na Rabu. Dočekani su od mnoštva sa glazbom Sokolskog društva.
Sporazumno sa Jadranskom Stražom iz Zagreba, izveli su naraštajci i djeca Sokolskog društva u Rabu vrlo lijepe
njih ne ušulja u moju kuću, da me ubije ili opljačka, i zbog toga zatvaram vrata.. »Ne. oni nisu takvi. Ja nisam »talijanka. »Urazumićeš se ti.«
»Che ce? che ce? o, angelo, o bambina carina.« Ujedared začu djevojka muški
simbolične vježbe »Buči Morje« i »Oslo- gIas’ Okrenula se, a to ugleda na pragu bođenje Istre«.	susjedne odaje neko čudovište. Jal je čo-
Bila je prava ljetna jadranska večer, q^' ^ ie ^zgubik6 u^neriu11 oo^nkmu a i zbog velikog interesovanja za ove jve šare kakvih SzaciieIo nf na naoiv Te
ffi r^eSaenfeu lokTSà T blK^"6 “
domu, već u velikom vrtu »HotelPraha« r-T ' n °n’T Tu- 'TT u..Frsirna
članova Jadranske Straže i ostalih go- ruCi kratak gtapić kakvoga imaju konja_
‘	...	.......... . nici- Na nogama lakovane cipele sa visO-
.Kao sto je našoj djeci i narastaju! kim petama. Na oku monokl. Sav ufitiljen prirođeno, izveli su ove tačke savršeno napudran, izlizan. Pa pristupi djevojci, pote su silnim pljeskanjem prisiljeni da kloni joj se gotovo do same zemlje opetuju obje tačke. Vježbe su ostavile pruži joj ruku, izgovarajući pri tome: dubok! dojam, te su braca iz Zagreba »Giovanni-Angelo-Maria cavalliere Man-ji« Jf-,	nasi inladi strazari na^ Ja- | gialli, tenente degli caccoatori di Fiume«.
_ Ružici se nešto zakoluta u grlu, a lice joj se razvuče od laganog osmjeha. Nije prihvatila spruženu ruku. Usta su mu sta^ jala pootvorena. Pogled mu bijaše tup, skoro blesav Tako, bez riječi, izbuljenih očiju, raskrečenih nogu, pojačavalo se u njegovoj pojavi ono nešto smiješno i jadno što je izbilo već u prvi čas.
_____ __ M .,	____ In Tl Cas u kojem se nalazila djevojka ha
du Miloša Počerca~~broj'~8,""sledećTìlca: I *!upio,j.f 1 preyiše na-sh neočekivano, a da .	...	_	bi se bila mogla potpuno snaći. Problijedila
_ Afnć Anton, kovač. Lipa. — Bane Du- je. Zbunjeno ga je gledala. Nije ni opazila san, radnik r. 1912. — Bencan Viktor, priv. da se je s njim nalazila na samu.-činovnik Koce. — Bencić Anton, kočni- Stajala je na mjestu kao ukopana. Njene carAr. Blrsxa Franciska’ domaćica, r. 1902. usne počele su već polako da podrhtavaju. - Blazina Josip, mornar, 1904 - Sonano Osjećala je kako joj ruka jače steže tašnu. Celestin, konobar, 1907. - Bukovic Ciril, I taj čudni svat, koji je stajao pred njom stojam — Celina Jakob, šumski radnik, još udilj spružen, nije nekoliko časaka 1904 — Čermelj Karlo savijač žel. — proustio ni cigle riječi. Blijedo i zbunje-Cuk Ivan, limar, 1908 i Cuk Ivan, radnik, no bijaše njegovo lice. Oči njegove bijahu 1872. — Dobrilović Geza. — Gerbec An- čisto iskočile iz očnih šupljina. Njegov drlja, rudar, 1896. — Grubiša Milan, am- unezveren, nestrpljiv pogled šibao ju je breldzija, 1906. — Hrovatin Zorka. — Jur- poput dviju kandžija. Sav je nadavao uti-javcić Valentin, rudarski radnik, 1909. — sak razdražene zvjerke koja se sprema da Kavre Franjo, konobar. — Kirac Grgo. — | zaskoči svoj plijen.
dranu vole svoje more i neoslobođenu Istru.
DOZVOLE ZA ZAPOSLENJE U U JUGOSLAVIJI.
i to na neodredjeno vrijeme, mogu pridig- ! cuti kod referenta za izbjeglice u Beogra-
Kinkela Franjo, brijač — Kinkela Ivan, kuhar, 1902. — Košuta Emil, bravar. — Legiša Ivan, kamenorezac, 1891. — La-
U njenoj unutrini je ključalo; gnjev je podrivao svaku njenu žilicu, počela je da
vrenčić Anton, obućarski radnik, 1914. - I Nikad TTTkogaTijT prSlaTaTTg Mogorov ć Franciska, služavka, 1904. — čudnog čovjeka pred kojim se je nalazila Mužina Ana, služavka. 1908. — Nemec dr. Najradije bi mu bila bacila tašnu u lice. Josip, pnv činovnik. — Oplanić Tomo, koju je držala u ruci, ili bilo koji predmet ,oniar’ 1^02-. — TPahor Rudolf, radnik, koji bi dohvatila, te bi mu jednim pokre-1902. — Panima Ivan, obućarski radnik. — tom ruke sručila u ono blesavo, iskešeno Pišot Dragutin, kovač. 1907. — Privrat Jo- lice sav gnjev koji joj se nagomilao u sip, mehaničar, 1916. — Rumac Karolina, duši. Svladala se- A u dubini duše osjeti krojacica, 1906. — Skoko Josip, krojač, prama njemu zračak sažaljenja kao prama 1875. — Stepančič Edvard, reki. crtač, bijedniku koji nije gospodar sa sebi... 1908. — Stergar Srećko, čin. 1912. — Su-1 koji je u neuračunljiv, hereditarno optere-
»Prestanite inače .. «
»O, Dio. lei cosi bella, cosi piccina.. «
»Djevojka je bubnjala prstima o staklo prozora. Nije slušala čovjeka, koji, po svemu joj se činilo, da je obična bluna. Pa je prestao i on da govori.
Kad li ujednom odmniju akordi mandoline. I tonovi pjesme. Djevojka nije ni za vlas okrenula glavu. Gledala je kroz prozor u noć Mislila je o onome koji ju je čekao... Sedam sati je bilo već odavno minulo. Smišljala je tužna bespomoćna zatočnica kako da se oslobodi klopke u koju je upala. Svaki pokušaj koji bi smislila bio je neostvarljiv. 1 na oko joj izbije suza. Zagrcala se u plaču.
Kavaljer Mandjagali nije prestajao da popieva i svira na mandolini. Sjedio je u fotelji. Glas njegov penjao se i spuštao u zavodljivom tremolu. Odvajala ga čežnja, životinjska strast, niska pohota-.. Oči mu se izvrtale kao u ludjaka. Pa je ustao. I zabacujući nogama desno i lijevo, napregnut čitavim prsima, odupirući se o vrške cipela, nagnute glave, s mandolinom u ruci naprijed spruženom, polako je jedva čujno išao prema djevojci, koja je sjedila u dupku prozora. Pa stade iza nje. Prikloni joj malacko glavu. I tad je osjetio miris njene kome, dašak njene puti, toplinu njenog tijela. Djevojka je sveudilj suze ronila i nije se okretala. Zastade mu riječ u grlu. Glazbalo se skiiznu iz njegovih ruku. Trenutak dubokog mira. Tišina. Šutnja. Jecaj... Miris kose .. Topima djevojačkog mladog tijela-.. Kavaljeru se za-trzaju ruke, klonuše mu noge, i...
Naletje na djevojku. Djevojka mu se izmakla kao jegulja. On sune svom jačinom tijela u prazninu. Ruke, kojima je mislio da obgrli djevojku, munuše u stakla prozora. Staklo je prsio. Okrvavljeno palo sa štropotom na pod.
Vrata susjedne sobe naglo se rastvore. Maćeha. Ne mičući se nekoliko trenutaka stajala je u veži, podbočemh ruku. Iz očiju vrcale su joj same varnice. Sobni ranjenik postavi se izmedju djevojke i ras-goropadjene furije.
»Jesi li vidjela, kučko, koliko li je plemenita duša u ovog kavaljera. A ti ga još izbjegavaš, nedostojnice. Jest, kad bi uopće bila i dostojna ovakvog galantuoma. Tvojom nesmotrenošću, vidiš što si učinila?« i pri tom dohvati ruku vajnog ranjenika. A onda, obrativši se njemu reče: »Vi večeras ne možete kući. Ranu ću vam ja zaviti, a ova ovdje ima dužnost da vas njeguje.«
Te iste noći Ružica j'e razdrljenih prsi ju, raščepušene kose provalila varta sobe, u koju ju je bila zatvorila maćeha s onim jadnim ranjenikom. Kroz prizemni prozor spustila se je na avliju, preskočila zid avlije, i kao mahnita trčala ulicama i trgo vima riječkim.
(Nastavit će se).
Ig. Breznikar
Trgovina kave 1 Čaja Vlastita elektropržiona I elektromlin za mlevenje Zagreb, Ilica broj 65.
Telefon 7657
ler Franjo, stolar, 1886. — Velajk Štefan, radnik, 1908. — Vičić Franjo, priv. čin. — Vidič Vincenc, zemljoradnik, 1898.	-
Zgrablić Ivan. — Žiberna Josip, priv. či novnik, 1898.
Navedene osobe, koje su molile za dozvolu zaposlenja u Kraljevini Jugoslaviji preko referenta za izbjeglice te su primila privremenu dozvolu za tri mjeseca, neka osobno ili putem pošte — (priložiti
frankirani kuvert sa tačnim naslovom) — I pravo hoćete?«
ćen porocima.
I ustuknu za korak. Tašnu premjesti iz jedne u drugu ruku. Cak ga je i pogledala nekud mirnijim pogledom. A on je, jadnik, pomislio da se je ona udobrovoljila, pa će:
Oh, vašim krasnim licem obiijeće već i posmieh. Kako ste tek divna kad niste onako namrgodjena.«
Lijepo, lijepo, gospodine, ali što vi za-
dignu dozvolu za zaposlenje na neodredjeno vrijeme, koju je izdala Inspekcija rada kod Ministarstva Socijalne Politike i Narodnog Zdravlja. Pisma adresirati:	Re-
ferent za izbjeglice Beograd, Miloša Po-cerca 8.
ISTRANIMA — PAZINCIMA, KOJI PUTUJU NA SVESOKOLSKI SLET U PRAG |
Primamo i rado uvrštavamo: Ne mogu nikako da zaboravim braću Istrane medju kojima sam proživio 15 godina u Pazinu, gdje sam bio poslovodja u knjižari Novak, pa bi mi veoma drago bilo, kad bi se mogao još jednom sastati s kojim našim Istranom. Doskora će biti u Pragu Svesokolski slet, pa će bez sumnje i mnogi Istrani doći u češkoslovač-ku. Ako neko putuje preko grada češka Trebovà na pruzi Bratislava-Brno-Praha, neka se javi jia adresu Josip Junek, češka Trebovà 336. Rado bih malo u razgovoru obnovio sjećanja na onu dragu zemlju, koju ne mogu zaboraviti. — J. Junek.
Ma signorina Rosina...«
»Ja se ne zovem tako.«
»Accidenti, e come?«
»Vas se to ništa ne tiče.«
»Ma, ma... signorina, signorina.. « mucao je već sasvim zbunjen. Ja vas čekam već odavna... Vi ste u bijedi... Pored mene ne bi vam ništa falilo... živjeli bi kao kraljica... ništa od vas ne tražim, do li. •.«
*	O e * C .;j	PltOMCT NEHniTN.NAMA
*	»°B r“
ZA ULOŽNICE PRVE HRVATSKE ŠTEDIONICE prodajem unosne nekretnine na bazi 10% — objekat je vrlo solidno gradjeo i uvijek sigurno iznajmljen _ Pobliže »ARGUS« agencija Zagreb, Petrinjska ulica 2.
VELIKU TRGOVAČKU KUĆU NA JELAČIČ TRGU sa 6 trgovačkih lokala, više raznih stanova kao i poslovnih prostorija prodaje se vrlo povoljno ili zamjenjuje za 2—3 manja objekta na Sajmištu ili oko Vlaške i Maksimirske ceste. — Pobliže »ARGUS« Petrinjska ulica 2. «________
LIJEPU NOVU VILU U TUŠKANCU sa 1 stanom od 7 soba i svim najmodernijim komfortom auto-garaža krasnim vrtom i cvijetnjakom, još jedno gradilište za vilu (voćnjak) prodajem za cea 1,600.000 dinara ili istu zamjenjujem za kuću iste vrijednosti, koja nosi mjesečno oko 13.000 dinara »ARGUS« agencija, Petrinjska ulica 2
NOVU TROKATNICU u ILICI sa više trgovačkih lokala, kolni ulaz i razni stanovi, podrum prodajem za cca 1,350.000. »ARGUS«, Petrinjska ulica 2.	1083-17
ODLIKOVANI KROJAČKI SALON ZA GOSPODU
ctvee
ZAGREB Mesnička ulica br. 1. Telefon br. 74-43 V£J.IK0 SKLADIŠTE NAJMODERNIJIH
,,w
PRVI
PRVORAZREDNIH ENGLESKIH ŠTOFOVA
Naša socijalna pomoč
Gorje mu, ki v nesreči biva sam!
A srečen ni, kdor srečo vživa sam!
Simon Gregorčič.
V	seh časih in krajih se je pokazalo, di čim bolj si ljudje medsebojno pomagajo, tim bolje se vidi, da jih nekaj nevidnega druži in spaja, kar jih dviga nad vsakdanjostjo ter jim daje pogum in vero, da pretrpijo najtežje krivice in težave.
Najbolji nam so vzgled za to prvi kristjani, Židje in emigracije raznih narodov in plemen!
Cim bolje so naši emigraciji slične emi-giacije si uredile medsebojno pomaganje ali socijalno pomoč, tim lažje in jasno vidimo njih sposobnost, njih odpornost, ljubezen, vero in trdo prepričanje v njih stvar.
V	današnji dobi brzine in strojev moramo mnogo več misliti na organizirano socijalno pomoč, kakor na privatno. Tudi vstrajna ni dosledna ter povsod vpotreb-Ijena privatna socijalna pomoč našim emigrantom, ki so ie potrebni ublaži, mnogo gorja in beda.
Saj je mnogo požrtvovalnih in gostoljubnih posameznikov, ki so gotovo že na stotine emigrantov nasitili in napojili ter prenočili! S hvaležnostjo se jih bo marši kateri spominjal in včasih se sreča obrača, da jim bo, če njim ne, lahko pa otròkom povrnjeno.
Drugo pa je organizirana socijalna pomoč in služba, ki mora biti v vseh večjih mestih v notranjosti države in posebno pa v obmejnih centrih, kot so: Ljubljana, Jesenice in Sušak.
Kajti nima vsadko prijatelja, da bi ob prihodu v našo državo podprl in se za njega brigal, niti vsakdo ne more, čeravno bi hotel.
Po večini prihajajo ljudje semkaj brez sredstev, treba jim prenočišča, jesti in mnogokrat tudi kaj obleke in seveda pa tudi dela, kar ie najbolj važno.
Ravno tu je organizirana, socialna pomoč naših emigrantskih društev poklicana, da največ dobrega napravi z nameščanjem in nasvetima delo iskajočim sobratom.
Kaj jim moremo nuditi za prvo silo in komu?
Gotovo ničesar in nikjer onemu, ki se je kakorkoli pogrešil proti našim sobratom v stari domovini, iskajoč koristi s tem pri naših zatiralcih! Za take ni odpuščanja, bolje da si mlinski kamen obesi za vrat tak izrodek ali, pa kot Judež Iškarijot si zatakne sam zanjko za vrat predno ga doseže pravično maščevanje!
Delavoljnemu in treznemu bratu pa je dolžnost naše organizirane emigracije, da mu vsaj nekaj dni, 4 do 6, preskrbimo prenočišče, hrano, opravimo vse potrebno pri oblastih s prijavami ter po možnosti mu najdemo dela ali ga napotimo tja, kjer ima nade za delo. Seveda ni v današnjem času to kaj lahka naloga, kakor si mnogokdo misli, da službe že čakajo, in da je on najbolj poklican za to mesto. Ne to je težka stvar in za to je potrebna pač najbolje organizirana socijalna služba.
V	tem pač lahko vsi emigranti, posebno pa oni, ki rabijo delavno moč, mnogo pomagamo socijalni organizaciji, da iščemo le pri teh delavne moči, povsod le naše ljudi priporočimo ma delo in le pri naših trgovcih in obrtnikih se poslužujmo. Seveda mora pri teh posljednjih veljati načelo konkurenčnosti in solidnosti, kakor tudi pri onih, ki se nam nudijo v delo poštenost in marljivost, ker časi so težki.
V	par dneh bodo pridni in agilni se sami znašli in si dalje pomagali kakorsi bodi ne držeč se ravno njih poklica, če v tem ne morejo biti zaposleni, primivši se za vsako tudi najtežje delo! Njih vest ne dopušča, da žive od pomoči drugih, kjer ča-kajo na^ njihovo postelj in skledo desetorice novodošlih... Da, to so oni poštenjaki, ki bi se sramovali sami sebe, če bi preveč postajali, tem ni škoda pomagati, ni ško-
,Jru<^a’ dobijo se pa med pšenico kod ljulika tudi taki, ki jim ne bo dišalo vsa-delo, takih je sicer maio ali treba brezobzirno ž njimi — čez prag naših organizaciji, kajti le škodijo naši emigraciji in jemljejo ugled pri domačinih, ki nas sodijo po takih delamrznežih!
. 2 njimi prav nikakega usmiljena! Treba je, da vsakdo zna, da se treba danes žariti na deio, da se rib ne lovi na postelji in se danes ne jede od besed (čakol) in ne nasiti niti sebe, tim manje pa družino svojo.
„ Re.s J® v poljedelski državi življenje počasneje kot v inudstrijski ampak nam se mora nuditi a časom, kajti razmere so za nas težje kot za domačine, ki poznajo svojn okolico.
Tudi moramo biti strogi in brezobzirni v mennju, da so socijalne pomoči potrebni le trezni ljudje, nikakor pa oni, ki bi v krčmi iskali »uteho« svoji boli, kakor radi oni zakrivajo to slabo lastnost.
„ č® vsi, ki uzmoremo in to zmoremo večina, nekaj doprinesemo na skupni oltar te organizirane socialne pomoči, bomo častno rešili naše potrebne brate, ki trkajo na naša vrata!
Nujno potrebno je, da uvedemo v to sv,?.:,. ,0,^n’ .socialni emigrantski davek v obliki kolka (biljega), katerega se bomo morali vsikdar posluževati, ko bi hoteli nad normalnostjo jesti ali piti spominjajoč se onih, ki čakajo zunaj strehe, košček kruha in v mrazu obleke! Tako moramo naredit^ kakor pravi naš goriški slavček Gregorčič v peštni »Življenje ni praznik«, Dolžan ni samo, kad veleva mu stan kar more, to mož, je_storiti dolžan! Na delo tedaj, ker resnobni so dnovf, a delo in trud ti nebo blagoslovi!	2. y.
ss, ‘sToSSii i