— 106 — Slavia Centralis 2/2016 Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports изменениям, причины которых да- леко не всегда ясны 2 . В древнегрече- ском и древнеиндийском существует класс имён, различаемых только уда- рением. Баритонное имя обозначает действие, окситонное ― деятеля или эпитет (тип tÒmoj―tomÒj, Benveniste 1935; Krasukhin 2004). Наследием этого типа является то, что в литов- ском прилагательные склоняются по подвижным парадигмам, образован- ные т них существительные ― по неподвижным (saldùs (3) ‘сладкий’ ― sal ̃dė (2) ‘солодовый квас’, sal ̃dis (2) ‘сладость’). Наши замечания вовсе не означа- ют отвержения большого труда Мате Каповича, который, вне всякого сом- нения, будет широко использоваться в исследованиях по славянской и ин- доевропейской акцентологии. Литература В. А. ДЫБО, 1981: Славянская акценто- логия. М. В. М. ИЛЛИЧ-СВИТЫЧ, 1963: Именная ак цен туация в балтийском и славян- ском. М. Robert S. P. BEEKES, 2011: Comparative Indo-European Linguistics. Amsterdam; Philadelphia. Emile BENVENISTE, 1935: Origines de la formation des noms indo-européennes. Paris. Paul KIPARSKY, 1973: The inflectional accent in Indo-European. Language 49/4, 794–849. Konstantin KRASUKHIN, 2004: Archaic Features of Indo-European Word Formation: The Greek and Old Indic type tÒmoj – tomÒj in a PIE perspective. Indo-European Word Formation: Proceedings of the Conference held at the University of Copenhagen . Ed. J. Clackson and B. Olsen. Copenhagen. Jerzy KURYLOWICZ, 1952: La accentu- ation en indo-européen. Wrocław et al. К.  Г . Крас у хин  Москва RANKO MATASOVIĆ, 2016: L I N G V I ST I Č K A   P O V I J E ST  EU ROPE. Zagreb: Matica hrvatska. 339 str. Predstavljanje lika i djela Ranka Ma- tasovića na samo nekoliko stranica ui- stinu je nezahvalna zadaća jer uvijek postoji opasnost da će se o tom znan- stveniku svjetskog renomea reći nešto što je već svima opće poznato ili da će se pak, što je puno vjerojatnije, iz njegova opširna životopisa izostavi- ti koja važna činjenica. Bilo kako bi- lo, Ranko Matasović (rođ. 14. svibnja 1968.) redoviti je profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem predaje kolegije iz poredbene gramatike indoeuropskih jezika, keltistike i jezične tipologije, a u svojoj uskoro 30-godišnjoj znanstvenoj karijeri iz tih je područja sveukupno objavio 12 knjiga. Drugim riječima, 2 Очевидно, это судьба подвижного ударения там, где его позиция не имеет опреде- лённой функции. Примеров изменения акцентуации много в русском языке. Ср.: Скромна, а ничего кромé//Проказ и ветра на уме (А. С. Грибоедов); В ком есть и совесть, и закон, тот не укрáдет, не обманет// В какй бы ну ́ жде ни был он ( И . А . Крылов). — 107 — Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports Lingvistička povijest Europe (2016.), koja se ovdje ukratko predstavlja, 12. je autorova monografija, dok su mu prijašnje monografije, počevši od prve: Harfa sa sjevera. Iz irske književnosti (1995.), A Theory of Textual Recon- struction in Indo-European Linguistics (1996.), Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika (1997.), Kultura i književnost Hetita (2000.), Uvod u poredbenu lingvistiku (2001.), Kamen kraljeva. Srednjovjekovne irske sage (2004.), Gender in Indo-Europe- an (2004.), Jezična raznolikost svijeta (2005.), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika (2008.), Etymological Dictionary of Proto-Celtic (2009.) i Sla- vic Nominal Word-Formation (2014.). No, autorova bibliografija ovdje ne sta- je. U svojoj nadasve plodnoj karijeri, Matasović je uspio objaviti više od 120 znanstvenih radova i brojne prijevode s različitih jezika, kao što su: engleski, grčki, hetitski, kabardinski, latinski, litavski, novoirski, ruski, staroirski i velški. Osim po poznavanju tih jezika, Matasović je poznat i po poznavanju još nekoliko desetaka jezika, što ga čini ne samo najvećim hrvatskim lingvističkim stručnjakom nego i svjetskom znanstve- nom klasom. Hrvatska akademija zna- nosti i umjetnosti tu je činjenicu rano prepoznala učinivši ga svojim redovitim članom 10. svibnja 2012., a time i naj- mlađim hrvatskim akademikom. 1 Lingvistička povijest Europe plod je, dakle, autorova dugogodišnjeg bavljenja lingvistikom, što nam unaprijed obe- ćava tematiku koja će biti obrađena u svim svojim detaljima i od strane svoga autoriteta. Sȃma monografija započinje kratkim Predgovorom (str. 7–8), nakon kojeg autor upućuje čitatelja u Krati- ce i simbole (str. 9) koji će se koristiti u tekstu, a potom slijedi instruktivan Uvod (str. 11–15). Već u drugoj rečenici Uvoda au tor isti če čin j eni cu kak o se na cijelom kontinentu govore gotovo isključivo jezici koji se mogu svrstati u jednu jezičnu porodicu – indoeuropsku jezičnu porodicu – pa na istoj strani- ci s razlogom postavlja sljedeće pita- nje: Zašto danas gotovo čitava Europa govori indoeuropskim jezicima?, ali i brojna druga pitanja na koja će također ponuditi svoj odgovor na stranicama koje slijede: Zbog čega su svi raniji je- zici Europe nestali gotovo bez traga, i zašto je kontinent danas – uz malo- brojne iznimke – podijeljen na german- ski, romanski i slavenski dio? Kako su nastale granice među tim dijelovima? Nadalje, koliko jezika zapravo postoji u Europi? Koliko je jezik bio povezan s nacionalnim identitetom tijekom proš- losti Europe? Je li veza jezika, naroda i države doista izmišljena tek u 19. st., kao što nas uvjeravaju neki teoretičari, ili se, na različite načine, pojavljivala i tijekom povijesti? Imamo li razloga pretpostaviti da je odnos jezika i pri- padnosti nekom narodu prije mnogo stoljeća bio manje kompliciran nego danas? itd. Kako nas autor uvjerava, ʽ[o]va će knjiga tim složenim pitanji- ma pristupiti polazeći od jednostavne pretpostavke: kada se pitamo tko smo, to uključuje i pitanje kako smo postali to što jesmoʼ (str. 11). Drugim riječima, ne možemo govoriti o sadašnjosti, ako ne razmotrimo prošlost, što vrijedi i za jezik, budući da, kako autor nadodaje, ʽ[n]a različitim razinama proučavanja jezik se pokazuje kao prozor u povijest, 1 Za detalje o autorovoj uistinu bogatoj biografiji i bibliografiji preporučamo posjetiti njegovu vlastitu mrežnu stranicu: http://mudrac.ffzg.unizg.hr/~rmatasov/. — 108 — Slavia Centralis 2/2016 Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports jer čuva elemente povijesne predaje koja nas je etnički, kulturno i civilizacijski oblikovalaʼ (str. 12). Budući da naš kontinent ima zani- mljivu jezičnu povijest, te nam elemente povijesne predaje vjerno mogu prikazati rezultati lingvistike, povijesti, genetike i arheologije, što je u ovoj monografiji i slučaj. Međutim, činjenica da je autor stručnjak samo u jednoj od spomenutih disciplina, ne mora biti nedostatak sa- me monografije. Kako sȃm autor ističe, ʽuvjeren sam da sintetsku povijest jezikā u Europi može napisati samo netko tko je po zanimanju poredbeni lingvist. Jezič- ne su povijesti danas previše ograničene nacionalnim filologijama, naslijeđenim zbog sustava katedri na našim sveučili- štima, a kut iz kojeg bilo koja nacionalna filologija promatra sveeuropsku jezičnu povijest mora biti jednostran i pojedno- stavljen. Ova je povijest zato osmišljena i napisana na drukčiji način. Nju zanima što nas usporedba sudbinā raznih jezika u Europi, koju možemo pratiti zahva- ljujući odlično sačuvanim povijesnim izvorima, uči o mogućoj sudbini jezika koji se govore danasʼ (str. 12). Zahvalju- jući autorovoj stručnosti upućeni čitatelj se ne boji da će autorovo octavanje lin- gvističke povijesti kroz očište poredbe- nog lingvista biti neuspješno, jer, kako Matasović sȃm naglašava, sretni smo što živimo na kontinentu koji je ušao u svoje treće tisućljeće dokumentirane po- vijesti. ʽSamo zahvaljujući toj okolnosti možemo se nadati da su u ovoj knjizi argumentirano dokazane neke teze do kojih nam je stalo: prvo, lingvistička raznolikost oduvijek je prisutna u Europi /…/. Drugo, jezični nacionalizam, kao i kozmopolitizam, nisu izmišljeni jučer. /…/ Treće, u Europi su uvijek postojali »veliki« i »mali« jezici i njihov je odnos bio podjednako složen i dinamičan kao i danasʼ (str. 12). Međutim, premda opširna, Mata- sović priznaje kako ʽknjiga poput ove ne može obuhvatiti sve ono po čemu je jezik relevantan za povijest Euro- pe. Lingvistička povijest Europe nije ni povijest jezikā Europe, ni povijest Europe, njezinih društava i naroda. Ona je povijest uloge koju su razni jezici imali u oblikovanju naroda, društvenih i kulturnih institucija u Europi, povijest koja pokazuje zašto su i kako pojedini jezici Europe nastajali, širili se i nesta- jali, povijest koja nam pokazuje kako je promišljanje o jeziku utjecalo na razvi- tak kulture, na samosvijest i opstanak pojedinih europskih naroda i europske kulture u cjelini. Stoga će u ovoj knjizi neki povijesni procesi nužno biti ista- knuti kao bitni, dok će drugi morati biti zapostavljeniʼ (str. 13). U nastavku autor pokazuje oprez pitajući se ima li smisla pisati povijest europskih jezika ako su oni povezani s nacijama koje danas njima govore? ʽČak i ako umjesto o jezicima nacija govorimo o jezicima etničkih skupina, zapadamo u opasnost da olako pretpostavimo kako su etničke skupine nešto postojano i nepromjenjivo /…/ʼ (str. 13–14), što nikako nije slučaj. Kako sȃm autor objašnjava: ʽI kao što etničke skupine mogu nastajati i nesta- jati u povijesnom procesu, tako to mogu i jezici, a premda su odnosi jezika i et- ničkih skupina koje njima govore često komplicirani i višeznačni, to ne znači da ti odnosi ne mogu biti predmetom objektivnoga povijesnog proučavanja. Istražujući povijest etničkih skupina proučavamo kako su pripadnici poje- dinih društvenih skupina razmišljali o svojem identitetu, a istražujući povijest jezika proučavamo kako su govorili i pisaliʼ (str. 14). Nakon Uvoda, koji je na sažet na- čin prikazao metodičku obradbu teme knjige i sva moguća ograničenja takve — 109 — Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports obradbe, slijedi 14 poglavlja knjige koja smisleno i kronološki obrađuju jezičnu povijest Europe, od prvih jezičnih zapi- sa pa sve do danas. Prvo poglavlje pod nazivom Najstarija pretpovijest Europe (str. 17–21) tako nam daje pretpovijesnu sliku Europe koja, premda u određenoj mjeri spekulativna, može prikazati kada je otprilike došlo do naseljavanja toga kontinenta, zbog čega i iz kojeg smjera je teklo naseljavanje te zbog čega i koji su dijelovi kontinenta bili prvi naselje- ni. Iako Matasović sȃm priznaje da je teško utvrditi koji su se sve jezici na tim područjima govorili, a kamoli rekon- struirati kako su oni zapravo izgledali, ʽmetode nam suvremene lingvistike omogućuju da s određenim stupnjem uvjerljivosti pretpostavimo barem koli- ko se jezika u to doba u Europi moglo govoriti, jesu li bili međusobno srodni ili ne, te koje su riječi u suvremenim europskim jezicima vjerojatno potekle iz njhʼ (str. 17). Zahvaljujući u prvom redu tim metodama može se zaključiti kako je sačuvano vrlo malo ostataka predindoeuropskih jezika Europe, dok je širenje indoeuropskih jezika počelo tek koncem 4. tisućljeća pr. Kr., vrlo vjerojatno s istoka (otprilike iz područja ukrajinskih i južnoruskih stepa). ʽU to se doba već zacijelo radilo o izdiferen- ciranim indoeuropskim jezicima, za- sigurno prajezicima iz kojih će poslije nastati trački, dački, jezici predrimskog Ilirika (uključujući i albanski), grčki, a možda i armenski i frigijskiʼ (str. 41). Rekonstrukcijom indoeuropskog pra- jezika možemo utvrditi gdje su njegovi govornici živjeli i čime su se bavili, a razne arheološke kulture (npr. Srednji Stog, Novodanilovka, Donja Mihajlov- ka, Hvalinsk, jamnajska kultura itd.) otkrivene u prvenstveno istočnoj Europi to dobrim dijelom potvrđuju ili nado- punjuju, kako nam to drugo poglavlje pod nazivom Ratari, Stočari, Jahači (str. 23–42) na temelju brojnih primjera i pokazuje. Dok su prva dva poglavlja u određe- noj mjeri spekulativna, treće je poglav- lje naziva Ex oriente lux (str. 43–60) u velikoj mjeri pouzdano budući da se bavi prvim spomenicima i svjedočan- stvima o jezicima iz 2. tisućljeća pr. Kr. prvenstveno na području miken- ske Grčke. Zanimljivo je to da se već u tom razdoblju mogu naći ne samo brojni zapisi na pojedinom grčkom dijalektu nego se može zaključiti kakvi su bili i odnosi spram tih dijalekata. ʽOno što je prvo važno zapamtiti o grčkim dijalek- tima jest da je svaki grad-država (polis) u Grčkoj imao svoj lokalni govor, na kojem su sastavljani javni natpisi, uk- ljučujući zakonike i nadgrobne spome- nike. Polis je bio komunikacijski okvir grčkoga svijeta za praktične i političke potrebe, i sve do helenističkog razdo- blja (od 4. st. pr. Kr.) nije bilo stvarno- ga nastojanja da se izgradi jedinstveni standardni jezik koji bi bio u javnoj upo - trebi u čitavoj Grčkojʼ (str. 49). Potreba za standardnim grčkim jezikom javila se tek nakon smrti Aleksandra Veli- kog čijim se osvajanjima grčka kultura proširila na golemom području koji je jedinstven jezik trebao povezati. ʽZbog kulturnog prestiža Atene i ugleda aten- ske književnosti najprirodniji izbor za osnovu novoga općegrčkog standardnog jezika bilo je atičko književno narječjeʼ (str. 53) koje se u helenističkom razdo- blju tako protegnulo i na područja koja nisu naseljavala etnički Grci. Taj nam primjer pokazuje da određeni jezik ne mora nužno biti pokazatelj etničnosti, već je u ovom slučaju i pokazatelj koz- mopolitizma. Međutim, taj je primjer, kako ističe Matasović, prije iznimka nego pravilo: ʽiz činjenice da etničnost u nekim razdobljima europske povijesti — 110 — Slavia Centralis 2/2016 Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports nije onoliko povezana s jezikom kao u devetnaestom stoljeću, ne smijemo zaključiti da u velikoj većini dosad pro- učenih ljudskih društava ne postoji ko- relacija između etničnosti i jezikaʼ (str. 56). Posljednja zanimljiva činjenica po- vezana sa širenjem grčkog jezika jest ta da je njegovom standardizacijom i kao posljedica raširene pismenosti u vrijeme helenizma došlo do zatiranja prisutnih grčkih dijalekata, tako da su zapravo svi grčki dijalekti koji se još danas govore potomci koinḗ, a ne klasičnih dijalekata. Četvrto se poglavlje monografije bavi Sjevernom i srednjom Europom u brončanom i željeznom dobu (str. 61–82) koja je umnogome zaostajala za istokom. Kako autor ističe, ʽ[t]ijekom brončanog doba, dok se na Kreti i u kontinental- noj Grčkoj stidljivo probijala pismenost na linearu B, ostatak je Europe bio nepismenʼ (str. 61), što se može zaklju- čiti na temelju mnogih materijalnih pri- mjera posvjedočenih iz tog razdoblja. Naime, tijekom bakrenog i ranog bron- čanog doba u kontinentalnoj su Europi bile dominantne dvije velike arheološke kulture: kultura zvonastih pehara na za- padu (koja je trajala od oko 2800. pr. Kr. do oko 1800. pr. Kr.) i kultura vrpčaste keramike u središnjoj i dijelu istočne Europe (2900.–2350. pr. Kr.). Matasović pretpostavlja da ako su nosioci kulture zvonastih pehara uopće govorili srod- nim indoeuropskim jezicima, moglo se raditi o indoeuropskim dijalektima iz kojih će se kasnije razviti keltski, ital- ski te možda luzitanski i venetski, dok su nosioci kulture vrpčaste keramike najvjerojatnije govorili dijalektima iz kojih su se razvili zapadni indoeurop- ski jezici: baltoslavenski, germanski, a moguće i italski, keltski te drugi jezici bez ostavljenih pisanih potvrda. Pisane nam potvrde stoga, ako uop- će postoje, mogu mnogo reći o izgledu pojedinog jezika, stavovima govornika prema njemu, ali i o njegovoj buduć- nosti. Što se tiče latinskoga, jezika ba- ziranog na govoru grada Rima, on je još 400 godina pr. Kr. bio ʽne osobito važno narječje jedva razvijene pisme- nosti, kojemu nitko ne bi bio mogao proreći važnu budućnost. Usporedimo li prvih nekoliko stotina godina pisme- nosti na latinskome s pismenošću na alfabetskom grčkom, kontrast teško da bi mogao biti veći: dok na grčkom od samih početaka imamo na stotine natpi- sa posijanih ne samo u Grčkoj, već i po svim područjima Sredozemlja gdje su Grci imali svoje kolonije, na latinskome u prvih tristo godina njegove pismeno- sti možemo na prste nabrojiti sačuvane natpiseʼ (str. 83), zaključuje Matasović na samom početku petog poglavlja svoje monografije pod nazivom Uspon Rima (str. 83–91). Zanimljiva je činjenica u ovom poglavlju ta da, iako su Rimljani imali zapravo prezriv odnos prema Gr- cima, oni nisu imali predrasude prema njihovu jeziku i nisu ga diskriminirali, tj. nisu poznavali jezični nacionalizam kao takav. Štoviše, tijekom gotovo tisu- ću godina svoga postojanja Rimsko je Carstvo zapravo bilo dvojezična država, u kojoj se grčki govorio usporedno s latinskim. ʽRimljani zacijelo nisu iz- mislili jezični šovinizam, ali gotovo se sa sigurnoću može reći da su izmislili jezični purizam i snobizam; latinski je od početka bio jezik grada Rima, i kao takav predstavljao je urbani idiom čiji su govornici znali razlikovati govor gra- đana od govora stanovnika okolnih selaʼ (str. 86). Na primjeru Cicerona, pripad- nika rimske kulturne elite, Matasović pokazuje uputnost kod korištenja grad- skog idioma nauštrb idioma okolice. Kako se taj gradski idiom u rela- tivno kratkom roku uspio proširiti da- leko izvan gradskih zidina, vjerno se — 111 — Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports prikazuje u šestom poglavlju naziva Širenje latinskoga ( str . 9 3– 1 0 3 ) . Kak o navodi Matasović, ʽ[d]a bismo razumjeli zašto se latinski u svega nekoliko sto- ljeća proširio po gotovo cijeloj Europi, moramo znati da je u rimskom svijetu ključ prema društvenoj promociji bilo stjecanje rimskoga građanskog prava, a ono je, pak, bilo usko povezano s društvenim institucijama u kojima se moglo sudjelovati samo ako ste znali latinskiʼ (str. 97). Međutim, romaniza- cija kao proces koji je trajao od otprilike trećeg st. pr. Kr. pa negdje do konca Zapadnoga Carstva (476.), kako nam je to povijest i pokazala, najčešće nije bila miroljubiv proces. Kada se govori o miroljubivosti, taj pojam nije bio poznat Gotima, Germa- nima, Hunima, Slavenima i drugim na- rodima koji su svojim pohodima uzurpi- rali Rimsko Carstvo, a time i dominaciju latinskog jezika, kako možemo čitati u sljedeća dva poglavlja nazvana Barbari dolaze (str. 105–136) i Barbari uče pisa- ti (str. 137–163). Njihovi će jezici, lek- sički, ali i gramatički, uvelike utjecati na već prisutne jezike, a s vremenom će njihovi jezici i međusobno utjecati jedni na druge, pri čemu će poprimiti određe- na zajednička obilježja na temelju kojih će ih se moći svrstati u odgovarajuće jezične saveze. Zahvaljujući razvijenoj pismenosti, do 12. st. iskristalizirat će se sljedeći europski jezici: (staro-)en- gleski, starovisokonjemački i nekoliko varijanti niskonjemačkoga (koje uklju- čuju i one niskofranačke govore iz kojih će poslije nastati nizozemski i flaman- ski), staronordijski, otočni keltski jezi- ci, srednjobugarski, hrvatski, slovenski, staroruski itd. Naravno, i uz sve te, ali i druge, jezike latinski će i dalje igrati veliku ulogu koju će neki htjeti umanjiti, ka- ko saznajemo u devetom poglavlju pod nazivom Latinski i pučki jezici u razvi- jenom srednjem vijeku (str. 165–194). U tom je poglavlju osobito zanimljivo Danteovo nastojanje da u politički ras- cjepkanoj zemlji odbaci latinski i stvori talijanski književni jezik koji će biti temeljen na svim talijanskim govorima, što će naići na velik otpor. ʽObičaj da se jezici, odnosno njihovi dijalekti, među- sobno uspoređuju i vrednuju susreli smo već kod Rimljana, koji su se pokušali osloboditi kompleksa manje vrijednosti u odnosu spram grčkoga jezika otprilike onako kako se sada Dante, govoreći u ime obrazovanih ljudi ranoga humani- stičkog razdoblja, nastojao osloboditi vrijednosne dominacije latinskogaʼ (str. 179). U desetom poglavlju naziva Europa postaje središte svijeta (str. 195–216) Matasović nam oslikava kontekst 15. i 16. st. kad započinju prekomorska otkri- ća, osvajanja i kolonizacije. Osobito u kontekstu 16. st. Matasović smatra kako se broj europskih jezika ne može preci- zno odrediti, prvenstveno zbog nejasnih kriterija prema kojima se jezik može ra- zlikovati od dijalekta, ali pretpostavlja da se broj europskih jezika u posljednjih nekoliko stoljeća nije značajno smanjio, procjenjujući stoga njihov broj u 16. st. na sedamdesetak, pri čemu je otprilike dvije trećine tih jezika imala neki oblik pismenosti. Zanimljiva je činjenica ta da su neki jezici upravo u 16. i 17. st. pre- stali biti pismenima, poput furlanskog u Italiji ili frizijskog u Nizozemskoj, zbog drugih, standardiziranih jezika koje su nametnuli državna administracija ili obrazovni sustav. Rijetki su jezici koji su tek nakon 16. st. razvili pismenost, kao što su saamski jezici u Skandina- viji ili romski jezici. Bilo kako bilo, sve europske jezike koji se javljaju u 16. st. Matasović dijeli u četiri velike skupi- ne s obzirom na stupanj uključenosti u — 112 — Slavia Centralis 2/2016 Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports javnu komunikaciju i njihovu ulogu u europskoj kulturi, naglašavajući kako sve te skupine ipak nemaju uvijek jasno odredive granice. Prema njemu, u prvoj bi skupini bili tradicionalni jezici kul- ture i civilizacije koji u to vrijeme više nisu bili govorni jezici, poput latinskog, bizantskoga grčkog i crkvenoslaven- skog. U drugu skupinu svrstava žive, govorne jezike koji su u 16. st. već razvi- li potpunu polifunkcionalnost i stekli nadnacionalni, međunarodni status, kao što su prije svega talijanski (toskanski), ali i francuski i kastiljanski jezik. U treću pak skupinu smješta jezike koji su tek u 16. st. razvili pismenost, koja je uglavnom bila povezana s reformacijom i katoličkom obnovom, a ti bi jezici bili litavski, latvijski, baskijski, rumunjski, retoromanski, finski, lužički jezici itd. Posljednja je skupina ujedno i najbroj- nija, a odnosi se na jezike koji su u 16. st. imali razvijenu pismenost koja nije bila isključivo povezana s vjerskim po- dručjem nego i s lijepom književnošću, ali i drugim svjetovnim temama. U tu bi skupinu Matasoviću spadali njemački, nizozemski, švedski, češki, poljski, hr- vatski, portugalski, mletački itd. Zanimljivo je da se velika većina tih jezika ne javlja kao posljedica jezičnog nacionalizma. Kako ističe Matasović u 11. poglavlju pod nazivom J ezici Eu- rope u doba baroka i prosvjetiteljstva (str. 217–242), ʽ[n]a početku 17. stoljeća gotovo nigdje u Europi nije razvijena zamisao o povezivanju jezika i nacije, a politička karta Europe gotovo je jed- nako fragmentarna kao i jezična, ali koncem 18. stoljeća nacije se politički i administrativno sve više homogenizi- raju, te u Francuskoj revoluciji francu- ski postaje jedinim državnim jezikom Francuske Republike, što je model koji će u narednom razdoblju nastojati slije- diti mnoge europske državeʼ (str. 223). Matasović pri svemu tomu naglašava kako u to vrijeme zapravo možemo ra- zlikovati dvije skupine jezika: »velike« jezike pojedinih europskih država, koji sve više napreduju u pogledu standardi- zacije i širenja područja svoje upotrebe, i jezike narodȃ koji nisu ostvarili poli- tičku neovisnost pa počinju nazadovati u stupnju svoje standardizacije. Štoviše, u tom su vremenu neki jezici i izumrli, kao što su staropruski (baltijski jezik) u sjeveroistočnoj Njemačkoj, jatvinški (također baltijski jezik) na pogranič- nom području Pruske i Poljske, polapski (slavenski jezik) u Njemačkoj, kornički (keltski jezik) na zapadnom engleskom poluotoku Cornwallu i kumanski (tur- kijski jezik) u Ugarskoj. Što se tiče procesa normiranja eu- ropskih jezika, ʽ[n]ajznačajniji su rezul- tat državnih napora na standardizaciji i kodifikaciji velikih jezika Europe u 17. i 18. stoljeću normativni rječnici nacionalnih akademijaʼ (str. 229). Pr- vi je takav rječnik talijanskoga koji je tiskala Accademia della Crusca 1611., a slijede ga rječnici Francuske (1694.), Španjolske (1726.–1739.) i Ruske akade- mije (1789.–1794.), dok su im po kon- cepciji slični autorski rječnici engle- skog jezika Samuela Johnsona (1755.) i njemačkog jezika Christopha Adelunga (1774.–1786.). Što se pak tiče sȃme kon- cepcije odabira standardnog leksika i gramatičkih oblika, kako doznajemo, ona se u mnogim slučajevima ničime nije razlikovala od kasnijih koncepcija normiranja. ʽStandardizacija jezika, od- nosno normiranje jednoga zajedničkog idioma koji je trebao služiti kulturnim i političkim potrebama velikih i sve centraliziranijih država, nije bila mo- guća bez odabira riječi i gramatičkih konstrukcija koje su se trebale smatrati »pravilnima«. Pri tome treba znati da se odabir standardnih, odnosno uzoritih — 113 — Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports riječi i konstrukcija rijetko vršio pra- gmatički – odabirom najpoznatijih ili najproširenijih oblika s najdužom tra- dicijom u pisanoj riječi – a znatno je češće bio motiviran ideološkim stavom o jezičnim oblicima koji su »izvorni«, »najljepši« i »najčešći«. Purizam se, međutim, u raznim europskim zemlja- ma ostvarivao na različite načineʼ (str. 229). Kako su te nacionalne jezične po- litike izgledale, doznajemo u 12. po- glavlju naziva Nacionalni jezici (i oni koji to nisu postali) u 19. stoljeću (str. 243–268). Razliku tih jezičnih politika u odnosu na prijašnje autor spominje na više mjesta pri čemu naglašava sljedeće: ʽDržave su i prije vodile jezične politi- ke, no one su se uglavnom ograničavale na poticanje uporabe pojedinih jezika u javnoj sferiʼ (str. 244). Naime, tek se od Francuske revolucije država po prvi put upleće u jezičnu politiku koja počinje zadirati u privatnu sferu. ʽNaravno da je i prije devetnaestoga stoljeća postojao jezični nacionalizam – to smo dosad mogli vidjeti na mnogim stranicama ove knjige – ali taj je nacionalizam imao svoje političke posljedice samo u uskom krugu elite, koja je činila političko tijelo europskih država. Sa širenjem političke sfere na cjelokupno stanovništvo, širilo se i područje u kojem je jezični naciona - lizam mogao postati politički relevantna ideologijaʼ (str. 263). U 20. se st. opet javljaju različite je- zične politike, ali ove se bave i manjin- skim jezicima, pri kojima neki manjin- ski jezici dobivaju svoja jezična prava, a neki bez njih ostaju, kako doznajemo u pretposljednjem poglavlju pod nazi- vom Od Prvog svjetskog rata do danas (str. 269–297). Zanimljivo je to da je u tome razdoblju uz jezični nacionalizam također postala popularna i filozofi- ja jezika. ʽU dvadesetom stoljeću prvi put u povijesti filozofija jezika zauzela je mjesto središnje filozofske discipli- ne, i to posve neovisno u dva različita kulturna kruga: u Engleskoj, gdje se razvila analitička filozofija i »filozofija običnoga jezika«, i u Francuskoj, gdje je promišljanje o jeziku postalo osnovom »kritičke analize diskurza«ʼ (str. 278). Posljednje, 14. poglavlje bavi se Europskim jezicima u 21. stoljeću (str. 299–301). Taj (pre)kratak prikaz koji je ujedno i zaključak zapravo je poma- lo razočaravajući budući da Matasović u njemu niti ne tematizira stanje eu- ropskih jezika u posljednjih 16 godina opširno niti ne daje svoje predviđanje budućnosti europskih jezika na teme- lju detaljno dokumentiranih prethodnih poglavlja i njihovih zaključaka. Mnogi bi autori objeručke prihvatili ovu pri- liku da daju svoju viziju europske lin- gvističke budućnosti koja često golica maštu, no Matasović, bilo to iz opreza ili iz skromnosti ili iz nekog pak trećeg razloga, ipak ne čini nego nam umjesto toga daje svoja dva zaključka, tj. predvi - đanja. Prvi bi bio taj da se važnost stan- dardnih jezika promijenila i(li) smanjila u 21. st. u odnosu na prijašnja stoljeća: ʽU društvima koja su barem načelno egalitarna i posve demokratska, kao što je slučaj u najvećem dijelu današnje Eu- rope, čini se i da standardni jezici gube svoju nekadašnju ulogu simbola kultur- nog prestiža. Još u 19. stoljeću govoriti standardnim jezikom značilo je pokazi- vati svoju obrazovanost i »urbanost«, no danas više zacijelo nije takoʼ (str. 300). Drugi bi pak zaključak bio da je teško predvidjeti što će se dogoditi s europ- skom kulturom i jezicima u budućnosti, s kojime posljednje poglavlje i završava: ʽHoće li ta kultura i jezici koji su je obli- kovali preživjeti i u idućim stoljećima, ili će se utopiti u globaliziranom i mul- tikulturalnom svijetu koji će prevladati — 114 — Slavia Centralis 2/2016 Ocene, zapiski, poročila – Reviews, Notes, Reports nacije kakve danas poznajemo? Pred- viđati nenapisanu budućnost jednako je teško kao i rekonstruirati nezapisanu prošlost. Stoga i na ovo pitanje moramo odgovoriti istim odgovorom kao i na pi- tanje o jezicima najstarijih Europljana u prvom poglavlju ove knjige: ignoramus et ignorabimusʼ (str. 301). Nakon posljednjeg poglavlja slijedi uistinu detaljan Popis i klasifikacija jezika u Europi ( str . 3 0 3– 3 04 ) , k o j ima bi zbog preglednosti u budućim izda- njima monografije ipak dobro došao i grafički prikaz, i opširna Literatura (str. 305–318) koja sadrži otprilike 270 bibliografskih jedinica. Nakon Litera- ture slijede korisno Kazalo jezika (str. 319–323) i Kazalo imena, tj. osoba (koje se spominju u monografiji, a nisu nave- dene u popisu literature) (str. 325–332), a sȃma monografija završava Bilješkom o autoru (str. 333–334), Matasovićevom znanstvenom biografijom sažetom na dvije stranice. Zaključno se može reći da je ova vri- jedna monografija napisana i za pro- sječnog laika i za prosječnog lingvista. S obzirom na svoju iscrpnost i jednoj i drugoj vrsti čitatelja ova monografija može otvoriti pokoju dosad skrivenu lingvističku nišu i omogućiti bolje ra- zumijevanje kako tuđeg, tako i svojeg jezika. Zahvaljujući Matasovićevoj eru- diciji, čitatelj si može dočarati ne samo jezik pojedinog razdoblja nego i sȃm povijesni kontekst u kojem se taj jezik razvijao, što ne bi postigao baš svaki au- tor. Također, u ovoj je knjizi Matasović opet pokazao svoju verziranost u svim lingvističkim disciplinama, a ne samo u poredbenoj gramatici indoeuropskih je- zika, keltistici i jezičnoj tipologiji, koje slove kao njegov znanstveni forte. Kada bi se ovu monografiju prevelo na engle- ski jezik, na jedan od najvećih »velikih« jezika o kojima piše, ne sumnjamo da bi ona zbog svog jednostavnog i sažetog stila, ali i velike detaljnosti, doživjela uspjeh, kakav joj se može pretkazati i na trenutačnom, »malom« jeziku. Bez obzira na to što sȃm Matasović na pred- stavljanjima ove monografije zna skro- mno reći kako su drugi trebali napisati tu knjigu, čitajući njena zanimljivo na- pisana poglavlja, stranicu po stranicu, svaki će čitatelj doći do zaključka kako je knjiga na koncu ipak dobila pravog autora. Krunoslav Puškar krunoslavpuskar2@gmail.com P R O T E S T A N T I ZE M     V Č E R A J ,  D A N E S  I N  J U T R I . Ur. Franc Kuzmič, Polonca Šek Mertük. Petanjci, Murska Sobota, Ljubljana: Ustanova dr. Šiftarjeva fundacija, Slovensko protestantsko društvo Primož Trubar, Znanstvenoraziskovalni center SAZU, Prekmurska [Pomurska] akademsko znanstvena unija (PAZU), 2015. 391 str. V duhu pred kratkim obhajanega dne- va reformacije se zdi prav in potreb- no predstaviti zbornik Protestantizem včeraj, danes in jutri, ki je bil izdan v začetku letošnjega leta, toda z letnico 2015. Gre za v zapisani obliki pred- stavljen dvodnevni mednarodni sim- pozij, ki je potekal 16. in 17. oktobra 2014 v Radencih. Na simpozij so bili povabljeni predavatelji iz Slovenije in tujine. Zbornik so založili Ustanova dr. Šiftarjeva fundacija, ZRC SAZU, Slo- vensko protestantsko društvo Primož