ZVONKO KOVAČ - MEDUKNJIZEVNERASPRAVE: POREDBENAI/ILI INTERKULTURNA POVIJESTKNJIZEVNOSTI Beograd: Službeni glasnik, 2011. 435 str.
Uz današnje sveprisutne integracijske težnje Europske unije i glasno zazivanje sveeuropske političke i kulturne ideje, kao i s obzirom na invazivnu suvremenu teo-riju kulture i književnosti te upornog zagovora njezine inter-/trans-disciplinamosti i sveopce metodološko-konceptualne otvorenosti, kritičko preispitivanje mononacio-nalnog pristupa u korist interkulturne ideje, meduknjiževnih procesa i sinkretizma tradicija, premda navedenim suvremenim tendencijama blisko, u cjelokupnoj klimi vremena koje živimo kao da još nije u svemu dobrodošlo. Spomenute ideje u čijoj osnovi počiva tolerantna otvorenost i mirotvorno razumijevanje prema diferenciranim sastavnicama jedne (bilo koje) kulture, okosnica su teorijsko-metodološko-ga koncepta Zvonka Kovača koji je u posljednjoj objavljenoj knjizi Meduknjiževne rasprave: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti sintetizirao svoj više-godišnji znanstveni i nastavni rad na interkulturnoj povijesti književnosti i medu-kulturnom tumačenju posebice južnoslavenskih književnosti. Riječ je, zapravo, o bitno proširenom i za nove prilike doradenom izdanju autorove knjige Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti koja je kada je objavljena (u biblioteci Književna smotra Hrvatskoga filološkog društva) 2001. godine predstavljala jedan od rijetkih primjera dosljednog zagovaranja interkulturnog stanja južnoslavenskog prostora i kritičkog preispitivanja (tada?) dominantne monocentrične historiografske prakse i njezina predimenzioniranog videnja nacionalne kulture.
Obimna knjiga u svome novom, doradenom obliku obuhvaca 435 stranica i više od dvadeset studija rasporedenih u pet poglavlja: Naslijede, Od komparatistike te-kstova do interkulturne povijesti književnosti, Oprimjeravanje, analize, Epistolarna historiografija, kritička recepcija i Interkulturalni studiji. Kako i sami naslovi poje-dinih poglavlja govore, riječ je o sistematičnom pregledu problematike koji sadržava razmatranja uporišta u tradiciji, razrade središnjih teoretskih i metodoloških pre-tpostavki, preko njihove aplikacije na konkretum književne stvarnosti i rezimiranja njezinih uglavnom mononacionalnom koncepcijom izazvanim neuralgičnih mjesta do, zaključno, projekcija razvoja struke u buducnosti u vidu koncipiranja slavističkih studija, pa s tim u vezi i mogucih institucionalnih promjena.
Kako i dolikuje, uvodno poglavlje Naslijede posvečeno je utjecajnim imenima slavenske filologije iz vremena njezine institucionalne uspostave, prije svega Vatro-slavu Jagiču, uz njega i Jerneju Kopitaru te Franu Miklošiču, potom Josipu Juraju Strossmayeru, ali isto tako i važnim suvremenim slavistima kao što su Jože Pogačnik i Reinhard Lauer. U njihovim radovima autor če pokušati pronači ne samo oslonac i ovjeru vlastite teoretske misli, pa time i daljnji poticaj za interkulturnu povijest književnosti, več če pomoču njihovih ideja i pristupa pronalaziti moguča rješenja za danas u struci sve snažnije prisutan jaz izmedu prakse integralne slavistike na sveučili-štima u neslavenskim zemljama i uglavnom jednonacionalnog razvijanja discipline u nastavnim programima iz slavenskog svijeta. Na tragu toga, kroz tekstove Kopitara i Miklošiča pokušat če se odgovoriti u interkulturnom obzoru na uvijek aktualno
pitanje ravnoteže izmedu ta dva pola slavističke znanosti, dakle, one nacionalne i one opceslavističke. Istovremeno, u Jagicevu radu pronaci ce se anticipacija metodologije komparativnog proučavanja književnosti koja ce nadalje biti poticajem za preispi-tivanjem mogucnosti interslavenske književne komparatistike. U ovome poglavlju autor ce u pitanje dovesti neke vremenom nastanka uzrokovane, pa potom i ustaljene nerijetko ideološke etikete kao što je to slučaj Strossmayerova „jugoslavenstva" koje ce autor nastojati, kako sam kaže, prevesti u novu terminološku matricu interkultu-ralnosti i time oživjeti diskusiju o potrebi medukulturnog dijaloga. Prikazat ce se ovdje i teorijske postavke Pogačnikove regionalne književne komparatistike, njezin moguci raspon od književnog regionalizma do supraregionalne komparativne književnosti multikulturnog konteksta, kao i neprocjenjiv doprinos Reinharda Lauera, dugogodišnjeg voditelja slavistike u Göttingenu, slavističkoj znanosti o književnosti, s posebnim naglaskom na primjereno (južno)slavističko kontekstualiziranje kroati-stičkih tema.
Uvodno bi se poglavlje moglo vidjeti i kao neka vrst pobrojavanja ključnih mjesta ili problema izučavanja južnoslavenskih jezika i književnosti čije ce rezimiranje kroz radove uglednih prethodnika dovesti do uobličavanja vlastitih teorijskih i metodoloških pretpostavki poredbenog i/ili interkulturnog pristupa u drugom poglavlju knjige naslovljenom Od komparatistike tekstova do interkulturne povijesti književnosti. Po-četna studija ovoga poglavlja posvečena je ideji regionalne književne komparatistike, čijem su razvoju u domacoj sredini uvelike doprinijeli prije svega rezultati dosada-šnjih istraživanja projekta Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti voditelja Franje Grčevica. Oni se rezimiraju na dvije razine, onoj metodološkoj u teoretskim radovima o proučavanju južnoslavenskih književnosti Zorana Konstan-tinovica, Predraga Palavestre, Gaje Peleša, Franje Grčevica, Jože Pogačnika, Marije Dobrowske-Partyke, Pera Jacobsena, Janeza Rotara, Janka Kosa, Milana Durčinova, Zorana Kravara i samog autora knjige, te na razini analitičkih doprinosa istraživanju ove problematike koji su, oslanjajuci se uglavnom na tradicionalnu komparatistič-ku metodologiju (na njezine kategorije analogija, utjecaja, paralelizama, tipologija, recepcije i sl.) bili ponešto manje uspjeli. Sažimajuci prethodna istraživanja i nado-gradujuci ih suvremenim promišljanjima, autor ce prikazati kako mogucnosti po-redbene povijesti književnosti ovih prostora, ali i ne samo njih, mogu biti višestruko produktivne, jer se zbog specifičnosti prostora na kojem nastaju (jezična srodnost, prostorna povezanost, interferencije, zajednički društveno-politički okviri itd.) pov-jesničari književnosti legitimno mogu služiti tradicionalnim komparatističkim metodama, ali i proširivati ih suvremenim književnoznanstvenim spoznajama. Nadalje, poredbeno proučavanje južnoslavenskih književnosti može u odredenoj mjeri deta-buirati i demistificirati povijesti nacionalnih književnosti i na taj način, medu ostalim, otvoriti još uvijek nedostignuti pluralizam perspektiva, nužan za razumijevanje različitosti susjednih kultura. Takva poredbena povijest južnoslavenskih književnosti podrazumijeva povijest reprezentativnih tekstova u njihovu komparativnu suodnosu, pa je u tom smislu politekstualna, ali i polidisciplinarna jer se istovremeno otvara i područjima likovnih, glazbenih, filmskih te drugih srodnih ostvarenja. Njezin nužan preduvjet predstavlja stanovita komparatistika tradicija i opusa koja polazi od pretpostavke o korespondentnom karakteru tradicija i koherentnom sustavu opusa,
njihovih nebrojenih suodnosa i dodira. U skladu s time, kategorija opusa shvacena je kao svojevrsna „frekvencija" jedne, ali i više kulturnih i književnih tradicija, pa shodno tome kriterij moguce dvojne, pa čak i trojne pripadnosti postaje relevantan parametar promišljanja interkulturnog procesa. Uz kategorije tradicije i opusa, va-žan je ovdje i pojam takozvanoga interpretacijskog konteksta, pojam kojeg je autor razradio još u svojoj istoimenoj knjizi (Interpretacijski kontekst, 1987), tumačeci ga »u sklopu nastojanja da se osigura adekvatan književnopovijesni i kulturološki kontekst pojedinoga književnoga djela, odnosno pojedinoga opusa, prvenstveno preko deskripcije književne tradicije kao zbroja raznovrsnih konvencija«, pri čemu potonje nisu razumljene samo kao »„stvar" jedne tradicije, nego se one formiraju i održavaju i u ambijentu odredenoga vremena i prostora širega od obitavališta jedne nacije, a mijenjaju se u medusobnim suodnosima tradicije«. (Kovač 2011: 119)
Uz tako razumljene njezine temeljne kategorije, suvremena komparatistika kao komparatistika tekstova (srodnihjezika i idioma) u ovdje predloženom pristupu zaob-ilazi nebrojene „klopke" ne samo mononacionalne književnopovijesne optike, vec i tradicionalne komparatistike, pa se nadaje kao plodotvorna perspektiva, nudeci nove mogucnosti kako u književnopovijesnoj tako i u književnoteoretskoj sistematizaciji, i to u vidu umnažanja analiziranih podataka u sinkronijskim presjecima iz tekstova više književnosti, što ce, kako navodi sam autor, stručnjaku omoguciti sigurnije sinteze i jasnije sudove opcenitije vrijednosti. Buduci da kriteriji komparatistike tekstova srodnih jezika i idioma nisu sputani regionalnim, nacionalnim, konfesionalnim ili ideološkim ograničenjima, ona bi, medu ostalim, omogucila i sagledavanje takozva-nih perifernih književnosti u novom svjetlu, onom rasterecenom od raznih kulturnih supremacija te bi ujedno otvorila nove oblike komparatističke književne kritike koja premašuje često preuske okvire nacionalne tradicije i njezine nerijetko okoštale sociokulturne predodžbe. I kako ističe sam autor, tako razumljena komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma mogla bi potaknuti domace znanstvene snage na metodološku upitanost o problemima (ovdašnje) književne povijesti, što je, dodajmo, neophodna potreba južne slavistike kao cjeline, kao i njezinih pojedinih sastavnica.
Jasno je kako bi krajnji rezultat ovakvih nastojanja trebalo biti stvaranje pored-bene povijesti Cjužno)slavenskih književnosti koju autor nadalje pomno razraduje na metodološkom sjecištu vec duže vremena u teoriji i praksi prisutne interkulturne germanistike i teorije meduknjiževnih zajednica slovačkog slaviste Dionyza Duriši-na. Objema je temeljni spoznajni interes smješten u fenomenu interkulturalnosti, pri čemu se tzv. hermeneutika stranog izdvaja kao središnja kategorija, pa ce ukrštanje kultura i decentriranje subjekta postati važni preduvjeti takva razumijevanja književnosti. U svjetlu toga, autor ce, uzimajuci u obzir brojne kriterije, kao temeljnu operativnu kategoriju i meritum zamišljene poredbene povijesti književnosti ovih prostora postaviti „južnoslavensku meduknjiževnu zajednicu", specifičnu prije sve-ga po koegzistenciji katoličke i pravoslavne, zapadnoslavenske i istočnoslavenske kulture, pa se u skladu s time i razlikuju dvije standardne „meduknjiževne zaje-dnice" konfesionalnog tipa, prva jugozapadnih slavenskih jezika i književnosti i druga, jugoistočnih slavenskih jezika i književnosti, ili, u dosadašnjim razdiobama južnoslavenskog prostora poznatijih naziva Slavia orthodoxa i Slavia latina. Daka-ko, uzimaju se ovdje u obzir i islamska (Slavia islamica) i židovska (Slavia iudaica),
kao i protestantska i grkokatolička komponenta koje uz kulture brojnih nacionalnih manjina ovom prostoru daju potenciranu dimenziju interkulturalnosti, ali je bitno ne mijenjaju. Uz to, posebice nakon razdoblja narodnog preporoda (romantizma) može se govoriti o specifično] meduknjiževnoj zajednici južnoslavenskih naroda ili pak, posebno u kontekstu inozemnog studija južne slavistike, po kriteriju najuže jezične srodnosti, mogli bismo govoriti o standardnom interkulturnom kontekstu središnje meduknjiževne zajednice. Dakle, zaključuje autor, neovisno o tome je li riječ o regi-onalno-nacionalnom, konfesionalnom ili jezično-etičkom odredenju, južnoslavenske meduknjiževne zajednice ogledni u primjer ograničenja i prekoračenja pojedinih inicijativa s obzirom na kulturne i društvene okolnosti, pa kao takve mogu biti pu-tokazom u razumijevanju slavistike kao cjeline i, još dalje, mogu pripomoči razumi-jevanju suvremenih integracijskih procesa u Europi. Unutar slovenske akademske zajednice slična teorijska ishodišta afirmirali su Neva Šlibar i Andrea Leskovec te Meta Grosman, Tomo Virk i drugi.
Afirmacija medukulturne književnosti, odnosno interkulturne povijesti književnosti kao povijesti standardnih i specifičnih meduknjiževnih zajednica izazvat če ne samo „intencionalni susret kultura", koji se primjerice u kontekstu interkulturne interpretacije književnosti očituje u interpretatorovu pridruživanju tekstu spoznaja iz druge kulture, več i razotkriti brojne dinamične entitete rubnih područja, granič-nih situacija i prijelaznih pojava, te ujedno omogučiti i metodološki instrumentarij u pristupu tekstovima autora dvojne pripadnosti ili višepripadnih autora.
Upravo potonjima posvečen je i večinski dio trečeg poglavlja u kojemu se anali-zom književnih tekstova oprimjeruju izneseni teoretski i metodološki stavovi. Tako u dvjema studijama o Ivi Andriču autor uspješno po-/do-kazuje Andriča kao para-digmatskoga interkulturnog pisca južnoslavenskog prostora, čineči to negdje kroz tumačenje njegove autopoetike, ponegdje u analizi pojmova kao što su granica, ja/ drugi, svoje/tude, identitet/razlika, a sve s ciljem da se iznade model ophodenja s interkulturnom konstelacijom, kako se navodi, s onu stranu vlasti i institucija, diktata nacije i metodologije. Slično autor postupa i u slučaju Meše Selimoviča, tumačeči ovom prilikom prije svega odnos prema medukulturnim prostorima (Hasanovih pu-tovanja i lutanja) i tražeči pri tome odgovor na jedno od važnijih pitanja interkulturne interpretacije, kako se „tehnički" uključiti u intersubjektivnu situaciju zadobivanja makar prividne znanstvene objektivnosti. Uz studije o Andriču i Selimoviču, u ovo-me se poglavlju nalazi i intertekstualna analiza poezije uvrštene u Desničin roman „Prolječe Ivana Galeba", kao i dvije studije o novom povijesnom romanu u južno-slavenskim književnostima. Prva od njih problematizira odnos svoje/strano, a druga prikazivanje rata u hrvatskom i srpskom novom povijesnom romanu, u obje je pak, kroz tekstove velikih južnoslavenskih romanopisaca (Pekič, Andrič, Krleža, Bartol, Selenič, Nehajev, Aralica, Fabrio itd.), autor ukazao na neupitno velik interkulturni potencijal ovoga, na ovim prostorima omiljenog žanra, koji unatoč velikom stručnom interesu za tu temu, za sada, nažalost, nije znanstveno artikuliran.
U pretposljednjem poglavlju, Epistolarna historiografija, kritička recepcija autor če vlastitu teoretsko-metodološku poziciju omjeravati o problematike šire od konteksta „samo" književnog teksta, pa če se, potaknut jednim napisom Stanka Lasiča iz 1997. godine u kojemu stoji kako je sada srpska književnost u hrvatskoj perspektivi
dobila status bugarske, uhvatiti u koštac s pitanjem imaju li nakon nemilih devedese-tih bugarska, a posebice srpska književnost drugačiji status u hrvatskoj književnosti nego prije, odnosno je li srpska književnost privilegirana prema hrvatskoj, te kako uopce danas promatrati odnose i korelacije hrvatske književnosti prema južnoslaven-skim književnostima. Blisko tomu, autor ce u ovome poglavlju propitati i praktične i teorijske pretpostavke kritičke recepcije hrvatske književnosti u južnoslavenskim kulturama za čije ce se metodološke uvjete, smatra autor, morati redefinirati odnos kroatističke i (južno)slavističke književne historiografije, i to pomocu sljedecih smjernica i teza: obrazovanjem stručnjaka (za više nacionalnih književnosti), rede-finicijom južnoslavenskoga kulturnog prostora po principu 'meduknjiževne zajedni-ce', periodizacijskim raščlanjivanjem na dva razdoblja do romantizma (od početka pismenosti do kasnoga srednjeg vijeka i od renesanse do romantizma), uvažavanjem kritičke recepcije od romantizma do postmoderne, te ispitivanjem sociokulturnog konteksta višenacionalnih zajednica u kojima je hrvatska književnost bila usvajana. Nadovezujuci se na iznesene pretpostavke, autor ce se u zasebnoj studiji posvetiti kri-tičkoj recepciji Milana Begovica u susjednim slavenskim kulturama povodom čega ce oštro kritizirati odbacivanja tradicionalne ulančanosti kroatistike u uže i šire sla-vističke studije. Razloga zašto tomu ne bi smjelo biti tako je više, od interdijalektalne položenosti hrvatskog jezika i književnosti, kulturne vezanosti Hrvata uvjetovane povijesnim okolnostima, preko konfesionalne istovjetnosti sa Slovencima i vjerske te civilizacijske razlike sa Srbima i Bugarima do veza s Bosnom i Hercegovinom, Voj-vodinom, Bokom. Zbog svega navedenog, i u vrijeme novije hrvatske književnosti književna se komunikacija odvijala unutar najšire shvacenoga hrvatskog kulturnog prostora, jer je okupljala autore, časopise, programe i inicijative koji nisu bili u užem smislu (samo) hrvatski; dovoljan je to primjer da prihvatimo autorovo upozorenje kako književna recepcija medu susjedima koji su živjeli u različitim višenacionalnim državama mora uvažiti činjenicu o vlastitoj uvjetovanosti različitim sociološko-povi-jesnim okolnostima. U posljednjoj studiji ovoga poglavlja autor ce prikazati interkul-turne aspekte časopisa Nova Evropa, i to prije svega kroz prizmu složene dinamike tadašnjeg razumijevanja odnosa izmedu političkog jedinstva i kulturne raznolikosti, te ce zaključiti kako je časopis znao pokazati otvorenost prema kulturnom spektru koji mu je gravitirao, bez obzira što se programatski, odnosno politički izjašnjavao za kulturno jedinstvo.
Posljednje poglavlje knjige Interkulturalni studiji posvečeno je detektiranju dana-šnjeg stanja u slavistici i potom mogucim njegovim rješenjima, prije svega u modelima studija južne slavistike. Potaknut višegodišnjim boravkom u Njemačkoj, kao i hrvatskim iskustvom u koncipiranju slavističkih studija, autor ce upozoriti na danas teško stanje u slavističkoj struci i činjenicu da se zbog sveopceg diktata isplativosti, kao i zbog ponegdje pogrešnih motiva uspostave studija (onih nacionalnih), slavistike na brojnim sveučilištima gase, pa ce u jazu izmedu intenzivne (integralnosla-vističke, uglavnom prisutne za zapadnim sveučilištima) i ekstenzivne (s naglaskom na pojedine nacionalne filologije) znanstveno-nastavne prakse, ponuditi dva moguca kompromisna rješenja: interkulturne studije slavenskih jezika i književnosti ili sla-venske poredbenoslavističke studije. U tim bi se konceptima današnja slavistika osu-vremenila i približila potrebama vremena koje živimo, čime bi, barem djelomično,
pokušala izbjeci postupni rasap struke. Ovim promišljanjima nadodan je i razradeni nacrt modela dvopredmetnog studija interkulturne južne slavistike, po uzoru na studijske programe u Göttingenu, Beču, Hamburgu i uz iskustvo na zagrebačkoj južnoj slavistici koji kao studij dva, tri južnoslavenska jezika i književnosti pokazuje kako studij u praksi može uspješno funkcionirati, slično kao i južnoslavenski studiji u Ljubljani.
Vec iz ovoga kraceg prikaza zastupljenih tema u knjizi Meduknjiževne rasprave: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, kao i iz autorova širokog, a isto-vremeno koncentriranog interesa djelovanja i osmišljavanja primarno područja književnosti, a potom i kulture, jasno je kako pred sobom imamo rijedak i, ne samo zato, vrijedan pokušaj rekonceptualizacije književnopovijesne i književnoteoretske misli na ovim prostorima. Koliko je ona nužna govori činjenica da smo unazad dvadese-tak godina ostali, u najpovoljnijem slučaju, nijemi u pitanjima suodnošenja prema susjednim, bliskim kulturama, prema onom, rekli bismo, najprirodnijem kontekstu kulture kojoj pripadamo. Prenaglašeno slavljenje institucije nacionalne filologije, „potkrijepljeno" više ili manje razotkrivenom pretpostavkom o slavenskoj uzajamno-sti tumačenoj u potpuno pogrešnom, prizemno političkom smislu, kao raskrinkanoj povijesnoj zabludi, ubrzo je dovelo do njezine vakuum-pozicije i svojevrsnog autiz-ma struke. Upravo zbog toga, aktualiziranje (regionalne) književne komparatistike u suvremenom ruhu interkulturne hermeneutike, razumijevanja i dijaloga, čija je primjena puno šira od one na južnoslavenskom prostoru, čini se više nego uspjeli pokušaj premošcivanja jaza izmedu nacionalne i internacionalne perspektive proučavanja književnosti. Iz tih razloga, takav ce se pristup književno-kulturnim fenomenima otvoriti kao višestruko plodotvoran, bilo da je riječ o spomenutoj metodološkoj obnovi struke u vidu preosmišljavanja pozicije nacionalne književnosti ili pak tradicionalne komparatistike, bilo u kontekstu osmišljavanja modernog koncepta studija slavistike koji, kao primjer u malom, može pripomoči i razumijevanju integracijskih težnji suvremene Europe. Zbog svega toga, kao i zbog različitih pozitivnih nuspojava sažetih u riječima dijaloga i tolerancije koje takav pristup izaziva i priziva, knjiga Zvonka Kovača Meduknjiževne rasprave: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti nadaje se kao neizbježna literatura u promišljanju meduknjiževnih procesa i interkulturnih konstelacija južnoslavenskog prostora, ali i ne samo njega, kao nužno štivo za sve one kojima je mononacionalna optika isuviše uska i isključiva, odnosno za sve nas koji se usudujemo upoznati i razumjeti sebe preko drugih.
Ivana Latkovič Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu