Arhivi u zemlji u tranziciji
ŽivANA Hedbeli, Doc. Dr. Sc.
Head of Registry Office
General Administration Office of the Croatian Parliament and the Government of the Republic of Croatia,
Trg. Sv. Marka 3, 10000 Zagreb, Croatia e-mail: zivana.hedbeli@gmail.com
Archives in the Country in Transition ABSTRACT
Croatian archives rather keep to themselves and are „invisible" to the public. What will be the influences of such attitude on today's and future generations' rights on records and unbiased memory? Will future researchers have to use, instead of archival records, papers and books because those records are better preserved, easier to retrieve and far more accessible? Croatia has inherited from the former Yugoslavia bad attitude towards archives and records management. Although Croatian Constitution gives special protection to goods of special cultural and historic significance there is no developed conscience that today's records are future monuments of culture. Societies in transitions need to face the past and to know the truth what can not be done without the archives. It seams that Croatian archives still have to realize and accomplish this task.
Gli archivi nei paesi in via di transizione SINTESI
Gli archivi croati stanno un po' sulle loro, e sono „invisibili" al pubblico. Quali saranno gli influssi di un tale atteggiamento sui diritti delle generazioni attuali e future sui dati e su una memoria imparziale? Dovranno i ricercatori futuri usare, invece di documenti d'archivio, carte e libri perche questi dati sono meglio conservati, piu facili da ricercare e molto piu accessibili? La Croazia ha ereditato dall'ex Jugoslavia un cattivo atteggiamen-to verso gli archivi e la gestione documentale. Sebbene la Costituzione croata preveda una particolare protezio-ne ai beni di rilevante importanza culturale e storica, non esiste una coscienza sviluppata sul fatto che i dati di oggi sono i futuri monumenti della cultura. Le societa in transizione hanno bisogno di affrontare e sapere la verita, il che non puo esser fatto senza gli archivi. Sembra che gli archivi della Croazia debbano ancora realizza-re ed ultimare questo compito.
Arhivi držav v tranziciji IZVL^EČEK
Hrvaški arhivi so naravnani sami vase in so zato „nevidni" za javnost. Kakšen bo vpliv takšnega vedenja na pravice do gradiva in spomina današnjih in bodočih generacij"? Ali bodo bodoči raziskovalci morali namesto arhivskega gradiva uporabljati časopise in knjige, ker je tovrstno gradivo bolje ohranjeno, ga je lažje najti, in je veliko lažje dostopno? Hrvaška je od nekdanje Jugoslavije podedovala slab odnos do arhivskega gradiva in upravljanja z dokumentarnim gradivom. Čeprav hrvaška ustava posebej ščiti stvari posebnega kulturnega in zgodovinskega pomena, ni razvite zavesti, da predstavljajo zapisi današnjega časa, bodoči kulturni spomeniki. Družbe v tranziciji se morajo soočiti s preteklostjo in spoznati resnico, česar pa ni mogoče doseči brez arhivov in ohranjenega arhivskega gradiva. Zdi se, da morajo hrvaški arhivi še izvesti in izpolniti to nalogo.
Arhivi u zemlji u tranziciji APSTRA^^T
Hrvatski se arhivi u popriličnoj mjeri drže po strani i „nevidljivi" su široj javnosti. Kako če se takav stav odraziti na pravo sadašnjih i narednih generacija na gradivo i objektivnu memoriju? Hoče li buduču istraživači umje-sto arhivskog koristiti bibliotečno gradivo i tisak jer su sačuvani, lakše pretraži i daleko dostupniji? Hrvatska je od bivše Jugoslavije „naslijedila" loš stav prema uredskom i arhivskom poslovanju. lako hrvatski ustav posebice štiti stvari od osobitog kulturnoga i povijesnoga značenja nema razvijene svijesti kako je današnje tekuče gradivo buduči spomenik kulture. Društvima u tranziciji potrebna je istina i suočavanje s prošlošču, u čemu je uloga arhiva nezaobilazna. Čini se kako ovu zadača hrvatski arhivi tek trebaju shvatiti i savladati.
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
Za temu rada odlučila sam se želeci s jedne strane proučiti stanje arhiva i gradiva u zemlji u tranziciji, a s druge strane jer vjerujem kako arhivi, posebice u prijelomnim povijesnim trenucima zemlje (nacije) trebaju biti at the front end. U referatu cu istaknuti samo neke aspekte uloge arhiva jer bi sve-obuhvatni pregled, što prelazi okvire ovog rada, zahtijevao dubinsku analizu stanja. Za primjer koristim Hrvatsku, ne kako bi hrvatsku arhivistiku istakla u pozitivnom ili negativnom smislu u odnosu na druge zemlje, vec zato jer mi je kao arhivistici i gradanki Republike Hrvatske (RH) stanje u mojoj zemlji najbliže.
Moderni arhivi, utemeljeni od 16. do početka 20. stoljeca, nastali su zbog potrebe čuvanja ispra-va i dokumenata važnih za dokazivanje prava na nacionalni identitet i državni suverenitet. Povelje, pod utjecajem historiografije, dobivaju značaj nacionalnog blaga. Država financira rad arhiva, a glavni su korisnici gradiva nacionalni povjesničari. U 19. stoljecu, radom europskih arhivista, kodificira se moderna arhivska teorija i praksa. Arhivistiku u 20. stoljecu "preuzimaju" SAD i Kanada. Najzapaženije su rasprave nastale pod utjecajem post-modernizma: arhivisti nisu pasivni čuvari gradiva vec imaju aktivnu ulogu u oblikovanju memorije društva, od njih se zahtijeva nova otvorenost i transparentnost njihove uloge u stvaranju gradiva. Naglašava se kako je kod memorije jednako važno ono što se pamti kao i ono što se zaboravlja.
Znanost (u koje spadaju arhivistika i povijest) je, prema definiciji, organizirani sustav sveukup-nog ljudskog znanja stečenog opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu, a obradenog racionalnim, znanstveno prihvatljivim metodama. Znanost je objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima. Stečeno je i provje-reno egzaktnim promatranjem, organiziranim pokusom i pravilnim razmišljanjem. Takoder, znanost nije samo skup znanja, vec i način razmišljanja i gledanja stvarnosti. Taj se pogled temelji na razumu, logici, kritici, sumnji te objektivnom, slobodnom i samostalnom razmišljanju. Cilj znanosti je istražiti, analizirati, opisati i objasniti stvarnost te odrediti odnos izmedu uzroka i posljedice. Ciljevi znanosti ovise o društvenom, političkom, ekonomskom kontekstu odredenog vremena i mjesta. Znanost je često legitimirala društveni poredak i strukture moci, što je često slučaj i danas.
Podjela ljudi na nacije i želja nacija za vlastitim državama jedna je od najutjecajnijih doktrina, koja obilježava razvoj modernog društva od 18. st. Najkrace rečeno nacionalna država je ona u kojoj se nacija i država geografski podudaraju, za razliku od drugih, više-nacionalnih, vrsta država poput Au-stro-Ugarske Monarhije, Otomanskog Carstva, SFRJ ili SSSR-a. Nacionalne države koriste naciju kao instrument nacionalnog jedinstva, društvenog i kulturnog života. Državna politika stvara uniformnu nacionalnu kulturu, promoviranjem standardnog nacionalnog jezika, uniformnim nastavnim programom, nacionalnom povijesti koja se često temeljeni više na mitovima i propagandi nego na činjenicama. Nacionalizam je svjetonazor koji nacionalne vrijednosti nadreduje ostalim gradanskim vrijednostima, a nacionalizam je i prekomjerno isticanje prava, težnji i vrijednosti vlastite na račun drugih etničkih skupina i nacija. Nacionalizam je ponovno aktualan, uzmimo za primjer bivše Jugoslaviju, Čehoslovačku ili SSSR. Jugoslavija se raspala u krvavom ratu, i na njenom mjestu danas imamo nacionalne države1.
Filozof Lars fra. H. Svendsen smatra: „Strah je postao osjecaj koji upravlja javnošcu, a više sociologa tvrdi da se današnje društvo najbolje može opisati kao „kultura straha". Strah je postao kulturalno uvjetovano povečalo kroz koje promatramo svijet. ^ siguran čovjek živi u pouzdanom svijetu ^ dok nesiguran čovjek živi u svijetu u koji se u bilo koje vrijem može okrenuti protiv njega, u kojem mu se u svakom trenutku može izmaknuti tlo pod nogama. Strah je naročito važan politički resurs za javne vlasti, političke stranke i interesne organizacije. U vremenu u kojem stare ideologije više nemaju tako jaku motivacijsku snagu, strah postaje jedno od najistaknutijih sredstava u političkom diskursu.„
Kathrin Meier-Rust govori o nacionalnim mitovima made in Europe:: „200 istoričara iz 30 evropskih zemalja 5 godina je radilo na poredenju pisanja nacionalnih istorija u zemljama Evrope. Rezultati ovog istraživanja su toliko porazni, da je preporuka istraživača da od pisanja nacionalne istorije treba potpuno odustati. ^ Tesna povezanost izmedu nacionalne države i pisanja istorije potiče od činjenice da su obe, i moderna nacionalna država i istorija kao moderna nauka nastale na prelazu 18. u 19. vek.
Ali ključne slike veličanja sopstvene nacije stvorene su tek kada je istorija etablirana kao naučna disciplina. ^ U malim zemljama, posebno ako se u njima govori nekoliko jezika i ako su sastavljene
1. U Republici Hrvatskoj Hrvati čine, prema popisu iz 2001. g., 89,6% stanovništva. http://hr.wikipedia.org/wiki/Hr-vatska, (last visit 28.3.2011).
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
od više etničkih grupa, u formiranje nacionalne samosvesti ulažu se posebni napori. _ Nacionalna istorija je i danas evropski izvozni artikal broj jedan. Ovaj model podjednako preuzimaju stare azijske kulture i mlade afričke države. Na Balkanu je jedna bitka vodena 1389. godine izazvala rat 1998. I u bivšim sovjetskim republikama, od Ukrajine do centralne Azije, upravo je u toku obnova tog modela. ^ U 20. veku nacionalna istorija je činila sam temelj svih fašističkih i autoritarnih režima. A kad god je trebalo legitimisati progone i genocid, gde god se postavilo pitanje granica - tu su bili i istoričari da opravdaju prljavi posao."
Vladajuci sloj redizajnira i stvara povijest u skladu sa svojim potrebama. U bivšoj SFRJ glorifici-rana je narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije tijekom Il. svjetskog rata, Josip Broz Tito, bratstvo i jedinstvo^ Devedesete su u zemljama proisteklim iz bivše Jugoslavije donijele „novu" povi-jest.
Prema riječima profesorice povijesti Dubravke Stoj anovic: „ Pogrešno shvatanje nacionalne isto-rije osnova je nacionalnog bica. ^ Dok god istorija služi kao "špajz" za mitove potrebne današnjoj politici, ^ Tumačenje istorije se i dalje razume kao presudno za kreiranje nacionalnog identiteta, a nastava istorije se doživljava, bar u Jugoistočnoj Evropi, kao neka vrsta predvojničke obuke, kao stalna priprema borbene gotovosti za rat koji može naici. Zato je potrebno preko nastave istorije identifiko-vati večne neprijatelje, izgraditi sliku mrskog "drugog" prema kome mi ispadamo bolji nego što jesmo, napraviti jednu paranoičnu sliku prošlosti u kojoj su svi uvek bili protiv nas, jedinstveni u nameri da nas unište; dok smo mi ispravni, naivni i oni koji su zahvaljujuci svojim vrlinama herojski preživljavali sve izazove. ^ je etnocentrizam veoma jak i da se vecina svetskih ili evropskih dogadaja vidi samo iz sopstvene vizure. ^ dok je poznavanje drugih veoma slabo. Ono što je sigurno bilo naučeno, sad je zaboravljeno da bi se prilagodilo potrebnoj slici o sebi i drugima. S takvom vrstom istorijske svesti se takoder lakše vlada, ali se i lakše proizvode konflikti sa susednim narodima."
Sociolog i aktivist Srdan Dvornik ističe: „Etnička je identifikacija bila osnovom romantičkog pokreta za izgradnju zakašnjelih nacija, tj. onih koje nastaju mobilizacijom na kulturnom planu, kako bi se tek na vrhuncu organizirale putem države (koje se potom, u paraleli s Baumanovim pojmom "sistemske revolucije", tek lacaju izgradnje nacije kulturnom homogenizacijom prema unutra, obrazo-vnom gradnjom mitologije zajedničkog porijekla i povijesti, "izmišljanjem" tradicije iz raznoraznih zatečenih heterogenih elemenata, nametanjem jednog dijalekta ili čak konstruiranog jezika kao standarda itd.). ... U fragmentiranoj, nepredvidljivoj, kaotičnoj, pa i prijetecoj realnosti postkomunističke transformacije (koja izgleda kao sve prije negoli tranzicija, neki uredan prelaz k poznatom cilju, po uredno poredanim fazama), veci su izgledi da se tu realnost pokuša shvatiti "sredivanjem" kroz mitsku strukturu mišljenja. Tako ce se u postojecim napetostima vidjeti manihejski sukob dobrih i zlih snaga, a u kompleksnim društvenim problemima rezultat djelovanja odredenog subjekta sa skrivenim, niskim motivima, koje se "prepoznaje" na osnovi stereotipa i o njima sudi na osnovi predrasuda. U tom se modusu javljaju i mitovi obnove slavne nacionalne prošlosti (ili pak one bliže, u kojoj je vladala soci-jalna sigurnost pod zaštitničkom državom) te "povratka u Evropu". ^ nova je politika dočekana i kao prestanak zabrane izražavanja nacionalističkih nazora i stavova. Tako se u časopisnoj i književnoj produkciji, u medijskoj publicistici, na sportskim utakmicama i u svakodnevnom ponašanju razvio čitav niz raznovrsnih oblika izražavanja vrijednosti nacionalnoga i nacionalne pripadnosti, teorija i "teorija" o "objektivnim" čimbenicima nacionalnog identiteta, od povijesti do jezika. Hrvatski je jezik "osloboden" politike ujednačavanja izražene Novosadskim sporazumom, premda je i dalje ostao predmetom jezičke politike, ali suprotne dotadašnjoj. ^ Konačno, etno-nacionalnom svrstavanju u SFR Jugoslaviji, kao i prilikom njezina raspada, snagu je davalo i potisnuto sjecanje na teška etno-politička nasilja u Drugome svjetskom ratu i neposredno nakon njega. Režimskim potiskivanjem ono je "poštedeno" bilo kakve prorade u obliku rasprave, historijske analize i racionalnog ovladavanja te osta-vljeno mitovima i legendama o kolektivnom stradanju koje je redom veličine bilo ravno ugrožavanju cijelih etno-nacionalnih zajednica."
Profesor filozofije politike Žarko Puhovski drži: „Iz višedesetljetne tradicije režimski zadavanoga kolektivizma postkomunistički je nacionalizam preuzeo neke od rigidnih metodičkih osobina. Kombiniran s mnogo starijim „neraščišcenim računima" - na kojima počiva nacionalističko samorazumije-vanje nacije - koji su zadugo bili zaledeni u starome režimu, ovako se je podgrijavani nacionalizam dao u nov nastavak potrage za nacionalnim identitetom. _ U hrvatskim uvjetima ^ vec puno desetljece nazočan povijesni revizionizam koji se iskazivao ne samo u odnosu na tzv. NDH, nego i na njezine saveznike."
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
Kako arhivi djeluju u eri povijesnog revizionizma i „novih" povijesti?
Nakon doseljenja u 7. stoljecu na prostore na kojima danas žive Hrvati, jedno od slavenskih plemena, stvorili su svoje kraljevstvo, čiji je vrhunac u 11. stoljecu. 1102. g. Hrvati su za kralja izabra-i ugarskog kralja Kolomana Arpadovica. 1527. g., nakon poraza od Turaka, Hrvatski kralj postaje Ferdinand Habsburški. Austro-Ugarska Monarhija raspada se 1918. g. nakon čega Hrvatska ulazi u sastav Jugoslavije. U trenutku raspada Austro-Ugarske na području Hrvatske postoje tri arhiva u sklopu upravnih nadleštava: u Zagrebu, Dubrovniku i Zadru. O arhivskoj službi u modernom smislu možemo govoriti tek nakon II. svjetskog rata kada je, u razdoblju od 1956. do 1962. g., utemeljena mreža arhivskih ustanova. 1954. g. osnovano je današnje Hrvatsko arhivističko društvo (HAD).
Dogadanja 1980-ih, stvaranje Europske zajednice, raspad SSSR-a i blokovskog sustava, rušenje Berlinskog zida, kraj svjetskog poretka kakav je postojao od 1945. g. odrazili su se i na Jugoslaviju, u kojoj je Hrvatska bila jedna od socijalističkih republika. Opci europski demokratski pokret u republikama SFRJ jača proces izgradnje republičke državnosti i unutarnje demokracije, što dodatno pojačava postojecu snažnu političku i ekonomsku krizu.2 U Srbiji se postupno oblikovalo stajalište o njezinu neravnopravnom položaju i zakinutosti. 1987. g. na čelo SK Srbije došao je Slobodan Miloševic koji na mitinzima, od 1988. g., zahtijeva preuredenje Jugoslavije. Ostale republike, najprije Slovenija i Hrvatska, zagovaraju preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu. Tijekom ljeta 1990. g. počelo je rasti medusohno nepovjerenje Srba i Hrvata u Hrvatskoj, opca napetost, pojava radikalnih hrvatskih nacionalističkih skupina. Vec od kraja kolovoza počeli su napadaji na grad Vukovar. Od kraja listopa-da donesen je niz uredbi o funkcioniranju raznih područja javne poslova i vlasti za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti i jedinstvenosti RH. 8. listopada 1991. g. Hrvatska postaje samostal-na i raskida državnopravne sveze s republikama koje su tvorile SFRJ. Domovinski rat i prognaničko-izbjeglička kriza u započeli su u proljece 1991. g. Akcijama "Bljesak" i "Oluja" 1995. g. oslobodena su dotad okupirana područja. Istočna Slavonija mirno je u siječnju 1998. g. predana Hrvatskoj i reinte-grirana. 18. lipnja 2004. g. Europsko vijece promaknulo je RH u službenog kandidata za članstvo u EU. RH je 1. travnja 2009. g. postala članica NATO-a. Hrvatska bi 1. srpnja 2013. g. trebala postati 28 članica Europske Unije.
2. Nakon smrti Josipa Broza Tita postupno su do izražaja došle razlike izmedu jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije.
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
1993. g. Arhiv Hrvatske postao je Hrvatski državni arhiv (HDA). Iz on-line HDA obični gradanin ne može saznati da je sadašnji naziv Arhiva identičan onomu iz razdoblja NDH-a (NDH -Nezavisna Država Hrvatska osnovana je 10. travnja 1941. nakon raspada i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Država je praktično bila pod protektoratom Sila osovine. Državom je vladao voda ustaškoga pokreta poglavnik Ante Pavelic. NDH je takoder bila teritorijalni kondominij Njemačke i Italije, dok su neka ranija hrvatska područja poput sjeverne Dalmacije direktno okupirana i anektirana od strane Italije pod čijom su kontrolom bili sve do pada Benita Mussolinija. Vezivanje ustaša za fašizam, provodenjem rasnih i vjerskih progona i zločina nad pojedinim slojevima stanovništva, te predaja Dalmacije Italiji do kraja su kompromitirali sam ustaški pokret i uništili ideju da se bilo kakva hrvatska država može trajnije temeljiti na načelima ustaškoga pokreta.).
Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinski zemaljski arhiv objavljivao je izmedu dva svjetska rata Vje-snik. Na koricama broja IX/X iz 1941. g. vidljivo je kako je Vjesnik postao Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, a isti arhiv objavio je 1945. g. broj XI Vjesnika.
Viestnik HDA, 1941. g.
Viestnik HDA, 1945. g.
RH je 1997. g. donijela Zakon o arhivskom gradivu i arhivima3 i relevantne podzakonske akte. Javnim arhivskim ili registraturnim gradivom smatra se gradivo nastalo djelovanjem i radom tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, javnih ustanova ijavnih poduzeca, trgovačkih društava koja su nastala iz bivših javnih poduzeca, javnih bilježnika i drugih osoba koje obavljaju javnu službu ili imaju javne ovlasti. Javnim gradivom smatra se i arhivsko gradivo nastalo djelovanjem privatnih pravnih i fizičkih osoba u obavljanju javnih ovlasti ili u obavljanju javne službe i u državnom vlasništvu. Javno arhivsko i registraturno gradivo je neotudivo. Stvaratelji i imatelji javnoga arhivskog i registraturnoga gradiva dužni su, izmedu ostalog, gradivo savjesno čuvati u sredenom stanju i osigu-ravati od oštecenja do predaje nadležnom arhivu.
3. Narodne novine broj 105 iz 1997. g., 64/00, 65/09. Narodne novine, službeno glasilo RH, besplatno su dostupne na: http://narodne-novine.nn.hr.
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
Stručne poslove u arhivima obavlja stručno osoblje u zvanjima: arhivski tehničar, viši arhivski tehničar, arhivist, viši arhivist i arhivski savjetnik, kao i njima odgovarajuce osoblje u konzervatorskoj i restauratorskoj struci, reprografiji i mikrografiji, te zaštiti audiovizualnog i filmskog arhivskog gradiva. Arhivist je osoba koja ima fakultetsko obrazovanje, jednu godinu radnog iskustva u struci i položen stručni ispit za zvanje arhivist. Arhivom upravlja ravnatelj, kojim mora imati fakultetsku diplomu, položen stručni ispit iz arhivske struke, objavljene vrijedne stručne ili znanstvene radove i odlikuje se stručnim, radnim i organizacijskim sposobnostima. Iznimno se za ravnatelja arhiva može imenovati osoba koja nije položila stručni ispit iz arhivske struke, ako se na temelju dosadašnjeg rada može očekivati da če s uspjehom voditi arhiv i uz obvezu polaganja stručnog ispita u roku od dvije godine od dana imenovanja. Ravnatelja HDA imenuje i razrješava Vlada RH, na prijedlog ministra kulture. Ravnatelje područnih državnih arhiva imenuje i razrješava ministar kulture.
Hrvatsko arhivsko viječe savjetodavno je tijelo ministra kulture koje obavlja savjetodavne i odredene stručne poslove u arhivskoj djelatnosti: raspravlja o opčim pitanjima iz područja arhivske djelatnosti, daje preporuke i mišljenja o unapredenju djelatnosti, daje mišljenje o korištenju arhivsko-ga gradiva u arhivima prije isteka predvidenoga roka i td.
Hrvatsko arhivsko viječe ima 11 članova koje se imenuje na četiri godine. Članove Hrvatskoga arhivskog viječa imenuju: Ministarstvo kulture, Ministarstvo uprave, Ministarstvo pravosuda, Mini-starstvo obrane, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo znanosti i tehnologije, Hrvatska biskupska konferencija, Hrvatsko arhivističko društvo, a HDA imenuje svoga ravnatelja. Stručne i administrativne poslove za Hrvatsko arhivsko viječe obavlja HDA.
31. ožujka 1994. g.4, za člana Hrvatskoga arhivskog viječa imenovan je general Praljak. Slobodan Praljak hrvatski je političar i general HVO-a (HVO - Hrvatsko viječe obrane je bio službena oružana snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne i glavna oružana snaga hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata u BiH). Nalazi se medu šest hrvatskih političara i časnika koji su se drago-voljno odazvali pozivu na sudenje pred medunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), zbog optužbe za ratne zločine u ratu u BiH. S. Praljak bio je član Hrvatskog arhivskog viječa do 11. srpnja 1995. g.5
23. ožujka 1995. g.6 Arhiv Instituta za suvremenu povijest pripojen je Hrvatskom državnom arhivu, a zbirka arhivske grade Arhiva Instituta postaje sastavnim dijelom arhivskog fundusa HDA. Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (IHRPH) nastao je od Historijskog odjeljenja Centralnog komiteta KPH. To je odjeljenje osnovano 1949. sa svrhom prikupljanja i sredivanja arhi-vskoga gradiva koje se odnosi na povijest radničkoga pokreta, Komunističke partije i rata 1941-1945. Godine 1955. prerasta u Historijski arhiv CK SKH. Arhiv za historiju radničkog pokreta osnovan je 1957. kao samostalna ustanova koja je imala odsjek arhiva, odsjek dokumentacije i biblioteku. Nakon što je 1961. osnovan Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (od 1990. Institut za suvremenu povijest), Arhiv ulazi u njegov sastav.
HDA je 1995. g. pokrenuo publikaciju Fontes, čija je osnovna zadača objavljivanje izvornoga arhivskog gradiva značajnog za hrvatsku povijest.
Hrvatsko arhivsko viječe, a na prijedlog HDA, trebalo je do kraja srpnja 2003. g. donijeti opči (Opči popis s rokovima čuvanja je popis vrsta gradiva s rokovima čuvanja koji se odnosi na gradivo nastalo ili zaprimljeno obavljanjem administrativnih odnosno opčih poslova.) i granske (Granski popis je popis vrsta gradiva s rokovima čuvanja koji se odnosi na gradivo nastalo ili zaprimljeno obavljanjem pojedine vrste djelatnosti.) popise gradiva. Popisi do danas nisu objavljeni.
3. prosinca 2004. g. donesen je Zakon o Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata7. Centar se osniva radi prikupljanja, sredivanja, čuvanja, zaštite, te stručnog i znanstvenog istraživanja dokumentacije i svih podataka vezanih uz Domovinski rat, istraživanja istine
4. NN 31/1994.
5.	Prema informaciji Hrvatskog državnog arhiva od 2. 12. 2010. g., Klasa: UP/I-032-03/10-07/03, Urbroj: 565-0101-4.
6.	NN 22/95.
7.	NN 178/04.
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
0	Domovinskem ratu i upoznavanja javnosti u zemlji i svijetu s utvrdenim činjenicama. Centar se osniva kao javna znanstvena ustanova8 - specijalizirani arhiv i od interesa je za RH. Sukladno čl. 8. Zakona arhivi te druge pravne i fizičke osobe koje raspolažu dokumentacijom nastalom u Domo-vinskom ratu ili vezanom uz rat, dužne su je predati Centru.
1. siječnja 2010. g. Vlada RH donijela je Uredbu o uredskom poslovanju, prvu od osamostalji-vanja zemlje9. Stupanjem na snagu ove uredbe prestaje važiti uredba iz 1987. g.
U rujnu 2010. g. tjednik Novosti objavio je članak o sukcesiji arhivskog gradiva nastalog radom bivših jugoslavenskih tijela, ili pohranjenog u arhivima u Beogradu, u razdoblju 1918. - 1991. g.: „Kada se u domačim medijima povede razgovor o postupku sukcesije zajedničke imovine federativnih jedinica u sastavu pokojne SFR Jugoslavije, ... Pisana grada, medutim, kao da je zaboravljena, i čini se kao da ovdje nikoga više ne zanimaju arhivirani dokumenti saveznih i republičkih te regionalnih institucija ili, pak, banovinskih, zavnohovskih, endehazijskih; ukratko rečeno, sve iz razdoblja od 1918. do 1991. godine. Upada u oko činjenica da se radi o povijesnom razdoblju koje danas izaziva najviše tzv. kontroverzi, mada je več po prirodi stvari iz njega preostalo najviše sačuvane pisane historijske grade." Autor članka razgovarao je i s ravnateljem HDA: „Srečom, u Hrvatskom državnom arhivu ljubazno su nas primili te nas obavijestili o dosad (ne)postignutim koracima. Ravnatelj te ustanove Stjepan Cosič pojasnio nam je kako dioba arhivske grade ustvari ovisi o bitno širem kontekstu ukupne sukcesije, a potonja o delikatnim odnosima izmedu dviju zemalja koje su prije desetlječa i pol ratovale, pa ni njihovi recentni odnosi nisu uvijek idealni. „Da se to tiče isključivo sukcesije arhiva, mogli smo odavno završiti posao. Uostalom, suradnja izmedu samih arhivskih institucija u te dvije države iznimno je uspješna. S druge strane, logično je da se u postupku sukcesije Srbiji najmanje žuri, jer ona ne potražuje arhivsku gradu, nego čeka da oddredeni dio iste vrati drugim zemljama. Tako možemo protumačiti i činjenicu da Srbija još nije odredila svog ministarskog predstavnika za provedbu Aneksa D, pa smo se u meduvremenu posvetili detaljnijem upotpunjavanju popisa grade koju potražuje Hrvatska. Nedavno sam obaviješten da če se u dogledno vrijeme predstavnici zemalja sljednica ipak okupiti u punom sastavu, te če postupak konačno zaživjeti. Ali, želio bih vas podsjetiti da svejedno nije posrijedi nikakva izvanredna situacija, jer čak i postupak disolucije Austro-Ugarske još uvijek traje - rekao nam je Cosič."
U istom članku ističe Hrvoje Klasič sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe: „Pri izradi svog magisterija i doktorata u 90-postotnom dijelu posla služio sam se gradom iz beogradskih arhiva. Uvje-ti za rad su tamo izvanredni, osoblje je izuzetno susretljivo, što me automatski tjera na kritičnost prema situaciju u Hrvatskom državnom arhivu, gdje je sve skupa veoma komplicirano i nesredeno, pa nam je
1	grada teže dostupna nego u Beogradu. Da bismo radili u Beogradu, medutim, moramo platiti put do tamo, smještaj, kopiranje itd. To ne bi bio problem da ne znam kako je riječ i o mojoj imovini, kao gradanina Hrvatske, pa očekujem da ona jednom stigne u Zagreb. Ali, to me saznanje opet navodi ka činjenici da svaki put u Arhivu Jugoslavije nailazim na marljive kolege iz Ljubljane i Skopja, koji uporno kopiraju materijal, da ne bi čekali sukcesiju skrštenih ruku, te se pitam zašto naši ne učine to isto. Možda se u nas na razdoblje socijalističke Jugoslavije gleda potcjenjivački, a tako i na pripadajuču arhivsku gradu. Opčenito govoreči, ponavljam da mi je stalo da se ta grada dostavi u Zagreb, no s obzirom na sve nedostatke koje ovdje bilježim, nerijetko mi pada na pamet da bi možda ipak bilo bolje da ostane u Beogradu. Putovanje do Beograda često je jednostavnije i prihvatljivije od uvjeta za rad u Zagrebu."
Danas, 2011. g., uz Hrvatski državni arhiv, koji je središnja i matična arhivska ustanova, postoje područni državni arhivi u Bjelovaru, Dubrovniku, Gospiču, Karlovcu, Križevcima, Osijeku, Pazinu, Rijeci, Sisku, Slavonskome Brodu, Splitu, Šibeniku, Varaždinu, Virovitici, Vukovaru, Zadru, Zagrebu, te Državni arhiv za Medimurje. Arhivi u Gospiču, Šibeniku, Vukovaru, Križevcima i Virovitici, kao i arhiv za Medimurje osnovani su nakon osamostaljivala RH. U RH ne postoje privatni arhivi (sveučilišni arhivi, gospodarski arhivi, arhivi vjerskih zajednica, arhivi banaka i dr.).
Ovog je prolječa Hrvatska potresala prvostupanjska presuda ICTY-a u Den Haagu hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Tijekom sudenja glavni haški tužitelj,
8.	Na web stranici Centra navedeno je kako Centar ima 14 djelatnika, od čega 12 s fakultetskom diplomom, doktor znanosti je jedino ravnatelj, dok su dvije djelatnice magistrice.
9.	NN 7/2009.
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
Serge Brammertz, tražio je topničke dnevnike iz operacije Oluja 1995. g. Zagreb nije predao ali ni objasnio kako je izgubio dokumente vezane za operaciju Oluja koje je zatražilo tužiteljstvo Haaškog suda. Nestanak dnevnika do danas nije razjasnjen.
Rad ICTY-a doveo je u fokus interesa i transkripte i audiozapise Tudmanovih (Dr. Franjo Tudman (1922.-1999.) general-major JNA, povjesničar i prvi predsjednik samostalne RH) razgovora: tko je transkripte isporučio Haagu, te tko je sve pročešljao i uklonio pojedine transkripte i dokumente iz Ureda predsjednika potkraj 1999. i početkom 2000. g. Riječ je o razdoblju od 1. studenog 1999. g. kad je Tudman u teškom stanju prebačen u bolnicu Dubrava, iz koje više nije izašao živ, do 18. veljače 2000. kad je ured na Pantovčaku preuzeo novoizabrani šef države, Stjepan Mesic. Selektivno čiščenje arhiva na Pantovčaku, prema onome što su mediji u to doba javljali, otpočelo je več nakon 1. studenog 1999. kad je Tudman prevezen u bolnicu. Čim je u veljači 2000. g. došao na Pantovčak, Mesič je oformio vlastitu Komisiju kojoj je zadača bila pregledati i popisati zatečenu arhivsku gradu. Imala je deset članova, a na čelu joj je bio prvi predstojnik Mesičeva kabineta, arhitekt Damir Vargek. Več površna usporedba popisa dokumenata koji su, prema protokolu Tudmanova šefa kabineta Cordana Radina, uši u Tudmanov ured s onim što je u Uredu u veljači 2000. zatečeno, pokazala je da dio dokumenata iz Tudmanova doba nedostaje. Stjepan Mesič opisuje da su dokumenti bili doslovno razba-cani po cijelome Uredu te da se iz zatečenih zapisnika mogli utvrditi da je Jarnjak osobno čitao i izd-vajao one transkripte koji su mu se činili, iz raznih razloga, zanimljivima. Riječ je o zapisnicima sa sjednica Viječa obrane i nacionalne sigurnosti (VONS),^ predsjedništva Hrvatske demokratske zajedni-ce (HDZ)... Dio tih transkripata preuzeo je Vladimir Šeks, drugi Miroslav Tudman, dok je treči dio na čudan način nestao. Radi se o gotovo 400 transkripata koji su odlukom tadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika i člana komisije za rasporedivanje dokumenata Ivice Kostoviča kvalificirani kao "osobna zaostavština" i "stranačko naslijede." Vladimir Šeks i Miroslav Tudman su u ime stranke i obitelji Tudman preuzeli veči dio transkripata. Mada obilježeni kao privatni, večina zapisi odnose se na Tudmanove razgovore s tada najmočnijim pojedincima u državi. Unatoč najavama Račanove vlade da če početkom 2001. g. nadopuniti odluku o selidbi Tudmanovih materijala u HDA arhiv i ozako-niti zahtjev za povratom "privatnih transkripata" koji su završili u rukama HDZ-a i Tudmanove obitelji, to se nije dogodilo. Štoviše, slučaj gotovo da se i nije spominjao sve donedavno, kada je bivši predsjednik Stjepan Mesič demantirao izjave iz HDZ-a prema kojima je na početku prvog mandata preuzeo svu dokumentaciju F. Tudmana. U javnosti se ponovo vode polemike tko je kriv ili zaslužan za to što su transkripti dospjeli u Haag i postali dokaz tužiteljstva, je li pritom poštivana propisana procedura, a postavljaju se i pitanja zašto su transkripti uopče nastali i kako se s njima postupalo neposredno nakon Tudmanove smrti. Autentičnost transkripata istraživalo je Državno odvjetništvo, ICTY i odvjetnici generala Ante Gotovine.
Pučanstvo Hrvatske intenzivno se bavilo presudama generalima, odnosno pitanjem topničkih dnevnima i predsjedničkih transkripta. Hrvatski arhivisti se, u načelu, nisu uključili u javnu raspravu
0	topničkim dnevnicima i transkriptima. Kontaktirala sam kolega iz više hrvatskih arhiva, i svi su sa žaljenjem istakli kako ne znaju (dopuštajuči mogučnosti da im je nešto iz medija promaklo) da su se HDA ili Hrvatsko arhivističko društvo uključili u raspravu o autentičnosti, predaji gradiva, pravu korištenja i sl. iako je, po svima, struka svakako trebalo reagirati. Propuštena je dobra prilika širu javnost upoznati s važnosti gradiva i u pozitivnom smislu afirmirati rad arhiva.
Arhivska služba u RH organizirana je sukladno devetnaestostoljetnom poimanju arhiva. No, ova uloga - profesionalnih čuvara nacionalne povijest i identiteta - nije do kraja savladana. Iako Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu obrazuje arhiviste, diploma iz arhivistike nije obvezni uvjet za mjesto arhiviste ili ravnatelja arhiva. Več se osam godina kasni s donošenjem opčeg i granskih popis gradiva, koji bi nearhivistima olakšali razaznavanje što je arhivsko gradivo. Zabrinjavajuče je da HDA, matična
1	središnja arhivska institucija u RH, ne zna i/ili u javnost ne iznosi bazične podatke (nazivi kroz povijest) o samom sebi. Društvo financira arhive, i ukazuje im povjerenja, ne bi li bili brana straha pojedi-naca, cjelokupnog društva i javnosti, od zaborava i zaboravljanja. Obavljaju li arhivi savjesno i uredno svoju zadaču?
Tijekom 20. st. broj arhivskih ustanova i zaposlenika povečava se sa svakom novom vlašču. Jesu li povečanja posljedica istinske brige za arhivalije, ili bujanja administracije, ili želje svake nove države da se, pa i osnivanjem pripadajučih institucija, potvrdi kao samostalna zemlja? Je li identičan naziv HDA tijekom NDH i danas jedan od odraza suvremenih trendova povijesnog revizionizma? Osnivan-
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
je i zadača Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra podsječa na osnivanje i zadaču Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Hoče li jednog dana, kada se iscrpi zanimanje za Domovinski rat, kao što se s osamostaljenjem RH iscrpilo zanimanje za radnički pokret, Centar prestati postojali kao samostalna ustanova? S arhivističke gledišta zbunjuje odredba relevantnog zakona kako su arhivi i druge pravne i fizičke osobe, koje raspolažu dokumentacijom nastalom u Domo-vinskom ratu ili vezanom uz rat, dužne dokumentaciju predati Centru jer otvara pitanje poštivanja temeljnih arhivističkih načela poštivanja fonda i prvobitnog reda.
Hrvatsko arhivsko viječe nema predstavnike fakulteta koji obrazuje buduče arhiviste, organizacija civilnog društva, manjina, a od crkvenih organizacija zastupljen je isključivo predstavnik dominantne vjere, što se može smatrati privilegiranjem Katoličke crkve suprotnim odredbama Ustava RH10 koji jasno proklamira jednakost, prava i slobode, neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri _
Zakon o arhivskom gradivu i arhivima odreduje javnim arhivskim gradivom arhivsko gradivo nastalo djelovanjem privatnih pravnih i fizičkih osoba u obavljanju javnih ovlasti ili u obavljanju javne službe i u državnom vlasništvu. Uznemiravajuča je činjenica da su javni dokumenti uz Ureda predsjed-nika RH predani stranci na čijem je čelu bio pokojni predsjednik i njegovoj obitelji.
Hrvatski se arhivi u popriličnoj mjeri drže po strani i „nevidljivi" su široj javnosti. Kako če se takav stav odraziti na pravo sadašnjih i narednih generacija na gradivo i objektivnu memoriju? Hoče li buduču istraživači umjesto arhivskog koristiti bibliotečno gradivo i tisak jer su bolje sačuvani, lakše pretraži i daleko dostupniji?
Hrvatska je više desetlječa u gospodarskoj krizi, s visokom stopom nezaposlenosti. Zaposlenje u državnoj instituciji sa sobom donosi sigurnost radnog mjesta, redovita primanja, regulirana prava iz radnog odnosa i sl. Osobe koje primaju osobni dohodak iz državnog proračuna, u načelu, teško mogu ostati bez posla i na taj im se način tlo pod nogama ne može izmaknuti. Ugrožava li strah za egzisten-ciju profesionalni integritet arhivista?
Neosporno je da arhivi jesu financirani iz državnog proračuna i da su se kao takvi dužni držati Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Ali, globalizacija, društvene i ekonomske promjene, veči zahtjevi korisnika, te novi pravci u arhivskoj teoriji od arhiva traže preuzimanje nove, aktivne uloge stvaratelja i čuvanja sječanja društva u cjelini. Aktivna uloga zahtijeva da arhivi budu at the front end, štite pravo na sječanje i pravo na zaborav svih slojeva i grupa društva i nacije. RH je od bivše SFRJ „naslijedila" loš stav prema uredskom i arhivskom poslovanju. lako Ustav RH pose-bice štiti stvari od osobitog kulturnoga i povijesnoga značenja nema razvijene svijesti da je današnje tekuče gradivo buduči spomenik kulture. Društvima u tranziciji potrebna je istina i suočavanje s prošlošču, u čemu je uloga arhiva nezaobilazna. Čini se kako ovu zadača hrvatski arhivi tek trebaju shvatiti i savladati.
Literatura i web izvori
Dvornik, S. Akteri bez društva : Uloga civilnih aktera upostkomunističkimpromjenama. Fraktura, Heinrich Boll Stiftung : Zagreb, 2009.
Hedbeli, ž. 45. obljetnica Hrvatskog arhivističkog društva (1945-1999). Arhivski vjesnik. God. 42(1999)., str. 321-348.
Hedbeli, ž. Institucije državne uprave Republike Hrvatske od 1990. do 2004. godine, 2007., doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Hedbeli, Ž. Foložaj, uloga i promjene pismohrana i arhiva kao posljedica širenja elektroničke uprave. Zagreb : Filozofski fakultet, 2005., magistarski rad. http://www.iias-trieste-maribor.eu/fileadmin/pubblicazioni/Hedbe-li.swf
http://en.wikipedia.org/wiki/Main_Page, (last visit lll.2011).
http://hjp.srce.hr/index.php?show=search (Hrvatski jezični portal (HJP)), (last visit lV.2011). http://hr.wikipedia.org/wiki/Glavna_stranica, (last visit lll. 2011).
10. NN 85/2010.
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:njxrIXtZ6WUJ:www.vjesnik.hr/ArticlePrint. aspx%3FID%3DC4C68B79-6431-413A-9B94-F3AFA608815F+transkripti+autenti%C4%8Dnost+hrvatski +dr%C5%BEavni+arhiv&cd=1&hl=hr&ct=clnk&client=gmail&source=www.google.com, (last visit 01.06.2011).
http://www.arhiv.hr/hr/izdavastvo/fs-ovi/izdanja.htm, (last visit 01.07.2011). http://www.centardomovinskograta.hr/o_centru.html, (last visit 07.07.2011).
http://www.dnevnik.ba/novosti/svijet/sd-tajnoviti-brammertzov-posjet-hrvatskoj, (last visit 09.05.2011).
http://www.fižg.hr/infoz/hr/index.php/katedre/arhivistika-i-dokumentalistika, (last visit 30.06.2011).
http://www.ictj.org/sites/default/files/ICTJ-Global-Newsletter-April-2011-English.pdf, (last visit IV.2011).
http://www.isp.hr/index.php?option=com_frontpage&Itemid=1, (last visit 07.07.2011).
http://www.jutarnji.hr/bivsi-predsjednik-stjepan-mesic--pristup-transkriptima-su-imali-svi/940997/, (last visit 22.4.2011).
http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=923757, (last visit 08.92.2011).
http://www.jutarnji.hr/uklonjena-dokumentacija-iz-ureda-predsjednika--dok-je-franjo-tudman-lezao-u-bolni-ci--vrh-hdz--a-je-uzeo-vazne-dokaze/942673/, (last visit 30.4.2011).
http://www.nacional.hr/clanak/107721/ove-su-transkripte-hdz-ovci-otudili-iz-ureda-franje-tudmana, (last visit 10.5.2011).
http://www.nacional.hr/clanak/11237/bajic-istrazuje-autenticnost-brijunskog-transkripta, (last visit 21.12.2004).
http://www.portaloko.hr/clanak/brammertz-suradnja-super-ali-gdje-su-topnicki-dnevnici/0/12786/, (last visit 25.05.2011).
http://www.rnw.nl/international-justice/article/croatia-unpopular-judgement, (last visit 27.04.2011).
http://www.rnw.nl/international-justice/article/geoffrey-nice-your-service , (last visit 13.04.2011).
http://www.snv.hr/tjednik-novosti/562/nikako-iz-arhiva-u-pismohranu, (last visit 24.09.2010).
http://www.vecernji.hr/vijesti/brammertz-zagreb-nije-objasnio-kako-je-izgubio-dokumente-oluji-clanak-219311, (last visit 24.11.2010).
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=164A14EF-F1ED-457E-8EA8-05B77B051105, (last visit 01.06.2011).
http://www.zamirzine.net/spip.php?article10654, (last visit 28.04.2011).
http://www.zamirzine.net/spip.php?page=printe^id_article=10488, (last visit 10.02.2011).
Jedna povijest, više historija : dodatak udžbenicima s kronikom objavljivanja. Zagreb : Documenta Centar za suočavanje s prošlošcu, 2007.
O^luka opripajanju Arhiva Instituta za suvremenupovijest Hrvatskom Državnom Arhivu (NN 22/95).
Pavelic, B. Opsada Mostara okrutnija od opsade Sarajeva. Novi list : Pogled, 12.02.2011., str. 10.
pravilnik o vrednovanju tepostupku odabiranja i izlučivanja arhivskog gradiva (NN 90/02).
PuHOVSKi, Ž. Uporaba povijesti u tvorbi kolektivnoga identiteta, u Zbilja i kritika : posvečeno Gaji Petroviču. Zagreb : Antibarbarus, 2001., str. 169 - 180.
Svendsen, L. Fr. H. Strah. Zagreb : TIM press. 2010.
SUMMARY
During the XX century by each new administration number of Croatian archival institutions and archivist has increased. Is that enlargement caused by real care about archival records or by administrations growth? Or does every news state whish to confirm itself even by establishing relevant institutions? Croatian archives rather keep to themselves and are „invisible" to the public. What will be the influences of such attitude on today's and future generations' rights on records and unbiased memory? Will future researchers have to use, instead of archival records, papers and books because those records are better preserved, easier to retrieve and far more accessible? Economic crisis and unemployment are typical for countries in transition. Does existential fears endanger archivists' professional integrity? Globalization, economical and social changes, users' growing demands and new
2ivana HEDBELI: Arhivi u zemlji u tranziciji, 233-243
direction of archival science demand that archives take new, active role as creators and keepers of the whole society memory. Active role demands from archives to be at the front end, protect right to remember and right to forget of all ranks and groups of society and nation. Croatia has inherited from the former Yugoslavia bad attitude towards archives and records management. Although Croatian Constitution gives special protection to goods of special cultural and historic significance there is no developed conscience that today's records are future monuments of culture.
Original scientific article Submitting date: 13.07.2011 Acceptance date: 19.07.2011