GLASILO JUG. KAT. DAČKE LIGE
St rla i . Oalkovski: Natrag. - France Debevc: <yctUt	. Materija in duša. - Gj. Sudeta: Hosana. -
llija Jakovljevič: Gospodjica Dora. - Mihajlo Firak: Ukrajinski narodni pokret. - Konstantin Konstantinovič - T. Debeljak: Že vgasnil luči je večer... - Baljmont - Tine Debeljak: Mrak.
-	Nikola Kolarek: Iz uspomena na mrtvog viteza sv. Grala. ■ M. Soljačic: Bolovi. - Joža Likovič: V belih plamenih zapadnega sonca. - K sreči. - Lotyš: Krik noči. - Kulturni vjesnik. - Listak. - Za duhovnu obnovit. • Internacijonala.
-	Socijalno gibanje. - Fx Oriente. - Djački svijet. - Vijesti.
XXIII.
Br. 9.10
Zato su se našli samaritanci ljudstva, koji če pokazati, da nije svrha čovjeka, da samo uživa, nego čovjek mora da čini samo ono, što je njemu i društvu korisno. U koristi se nalazi jedina istina, istinito i ko-risno jesu pojmovi, koji se mogu jednostavno konvertirati. Laž je šteta, što je čovjek pretrpi pa bila ta šteta kakav taktični gubitak ili samo izmakla korist. Uklanjati se svakoj neugodnosti i šteti, a iskoriščavati sve prilike života i stavljati ih u svoju službu, to je ljudsko moralno djelovanje, jer u tom leži prava istina i dobrota. U toj utilitarističkoj religiji ima samo jedna dogma, ima samo jedna moralna zapovijed: iskoristi svakoga i ti si savršen Čovjek, jer si tim izvršio svoju životnu zadaču. To je religija, jedina religija današnjega doba, koja mora ostati neuzdrmana i kod onih, koji uopče nikakove druge nemaju. Hedonisti nijesu shvatili zadače čovjeka, jer preveliko uživanje ubija organizam, a čovjek ako če biti sebi i društvu koristan, mora živjeti. Zato ni uživanje ne donosi uvijek koristi. Pače donosi štetu, stoga hedonizam valja korigirati utilitarizmom.
Ako ti moralni principi vrijede za pojedinca, vrijede i za društvo, državu, koja je skup pojedinaca. Država treba zato državljanima da bude korisna i to je njezina jedina dužnost. Država je neovisna, zato prema drugima nema nikakovih dužnosti osim jedne: da ih iskoristi u svoje svrhe. Ta država, vele, nije ništa drugo nego sam prezentni Bog, a što Bog čini, sve je dobro. Tako taj nazor opravdava apsolutni makijavelizam, i pod dojmom toga makijavelisti-čkog morala vodio se evropski rat. Taj se moral ruga svim ugovorima i nacionalnim i internacionalnim i zato je shvatljivo, zašto je sva filantropija Wilso-nova bila doista, kako kažu Nijemci „ein Reden in Blaue". Božja svojstva pripisana su državi. Samo za sada državna je vjera politeistička, jer je svaka država božanstvo. Crkva, vele, dovršila je svoju ulogu po modemom držav-nom pravu. Država je svemoguča i kadra je zadovoljiti svim interesima. Crkva treba da bude podredena potpuno državi, pa ako to i ne če. Njezina moralka jer se protivi ovom shvačanju, ima se staviti na indeks, jer je kadra prouzročiti štetu državi. Manje državno božanstvo mora podleči jačem. Ti se lajički bogovi mrze, kao i oni na Olimpu. Osvajači s prerogativama španjol-skih konkvistadora jesu najumniji ljudi, jer su korist i istinu spojili. Največim krvnicima čovječanstva Alexandru i Cezaru treba oko čela postaviti aureolu.
Borba za opstanak cijela je dogmatika Herberta Spencera. Tko je jači, taj je savršeniji, jer mu se pruža prilika da druge bolje iskoristi. Najsavršeniji tip ovakova čovjeka opisao je Nietsche u svom „Übermen-schu". Štogod može za svoju korist upotrijebiti, to je i dužan učiniti. Apsolutni individualizam jedino opravdan nazor, njemu treba kliknuti „hosana" i obasuti ga Čitavim koncertom pohvala. Največa krepost toga morala je bezobzirni egoizam, a največi grijeh je krščanska ljubav i mi-Iosrde. To je sada vladajuči nazor, „Utopie der Utopien", rekao bi Wundt, ako se misli njime stvoriti mir i poredak u socijalnom životu.
Ali moderan čovjek još metafizike ne če. No i u individualističko-utilitarističku religiju treba uvesti ili korekture ili je posve zabaciti, jer je stvorila boj sviju proti svima, kako je to več odavno u čovječanstvu gledao Hobbes. Krščanstva iz principa ne če, egoizam nije postigao svrhe, dakle treba nači novu formulu. I kliknuo je s emfazom Comte: „Heureka". Ta je formula: „Vivre pour autrui". To je jedino spasavajuča lozinka. Tendencija uzdržati sebe mora kapitulirati pred tendencijom uzdržati vrstu. Pojedinac neka se žrtvuje za opčenitost. Egoizam neka se briše iz riječ-nika, a altruizam neka se metne na prvo mjesto. Taj su nazor iza Comtea
branili osobito Litrai i Taine, prihvatila ga s mnogo hipokrizije framazonerija deklamirajuči o nekom humanizmu, a socijalna demokracija pod vodstvom Bebla i Kautskog dotjerala ga do fetišizma. Razumljivo je, da je socijalizam bio reakcija na individualizam, zato je posve zanijekao ego i stavio se na stanovište altruizma. Prevladom altruizma nad egoizmom zavladat če sve-opča moralnost, pa zato u socijalističkom društvu ne če trebati kaznenog zakona, jer ne če biti egoizma, koji je sjemenka svih modernih poroka.
Sistem ovih zalutalih filantropa veoma je melodiozan i privlačiv za mladoga čovjeka, koji je pun poleta, požrtvovnosti i odiuka, da se žrtvuje za narod. Ali ne valja taj nazor več zato, što je i on bez metafizike i posve zemaljski. Druga je mana toga nazora, da je lažan i nepravedan, jer po njem ne bi smio ništa učiniti sam za sebe pojedinac, jer bi ga žigosali kao egoistu. Nastojati oko svoga duševnog moralnog ili intelek-tualnog savršenstva bio bi egoizam, molitva Bogu ne samo egoizam, nego i grijeh proti društvu, jer je gubitak vremena, kad se Bog ne priznaje. Jer je ova ideologija sastavni dio socijalističkog gospodarskog sistema, koji hoče da društveni poredak iz dna preokrene, zabrinuli su se oni, koji vide lose posljedice tih nazora, koji vode do pandestrukcije, kako ju zamišljaju anarhisti, pa su i opet počeli tražiti drugu svrhu čovjeka.
Ni hedonizam, ni egoizam ni socijalistički shvačen altruizam nije svrha čovjeka, nego čovjek ima jedini cilj, da se prosvjefno digne, da izgraduje kulturu. Ovinia su puna usta kulture ; kad se kultura podigne ne če trebati ka-toličkoga morala, ni njegovih oficira u današnjoj hijerarhiji Crkve. Kultura če zaniijeniti sve religiozne osječaje, ona če sama po sebi učiniti ljude dobrim i savršenim, dužnost če se, kako veli Kant, ispunjavati sama poradi sebe. Kultura! „Quelle est cette femme", pitajmo se s de Maestre-om? Nitko ne sutnnja, da je kultura danas gotovo u kulminaciji. Kultura je več svagdje gotovo istisnula prirodnu Ijepotu. Korist je potiskuje. Gdje su nekoč bili vene-cijanski vrtovi danas su tvornice automobila i lokomotiva. Stroj je postao radnik, ljudi če doskora poletjeti na mjesec i spustiti se k središtu zemlje. Ima li gdje racionalnije agrikulture, nego je srečemo kod američkih farmera, mo-žemo li zamisliti ljepšu panoramu umjetnosti, nego nam otvara Italija. Civilizacija je narasla toliko, da svagdje imademo popločenih ulica, dobro rasvijet-Ijenih trgova, promenada s debelom sjenom. Danas se umjetnost opčenito goji, provodi se socijalno osiguranje, skrbi se i za bolesne, luke su izgradene, a icejevi urešeni; za delikvente ukida se smrtna kazan i talion a izgraduju najmodernije kaznione. Institucije „self-helpa" skoro če potpuno suspendirati državnu socijalnu intervenciju po receptu Jules Simona. Kolika je razlika u kulturi izmedu nas i antiknog doba vidimo i po tom, što je u antikno doba bilo n. pr. pijanstvo službena ceremonija bakanala, kasnije mana bohemskih mekušaca, a danas je prekršaj. Nekoč je izlaganje djece bila obična stvar, a danas je znakom barbarizma, ako s magarcem brutalnije postupaš. Sto više pod utjecajem darvinizma, danas se životinje toliko štuju, da če u Čast palim životinjama u ratu, biti u Londonu podignut spomenik. Ta, kultura je titanskim korakom pokročila, prestigla je vremena Perikla, Michelangela i Miltona, ali da je danas živ bezbožni Voltaire, sigurno bi bacio več samo radi evropskog rata kletvu na današnju kulturu, kad su mu uspomene na Bartolomejsku noč mogle da još u 18. stolječu izazovu suze na oči.
Uz orijašku kulturu karakteristika je današnje dobe: abortizam, bračna rastava, socijalna bijeda, cinizam proletarijata, napetost medu državama, uništavanje slabijih, progoni katoličkog klera, rastava crkve i
države, moralni nihilizam, želja za sveopčom revolucijom. Opisali bismo najbolje današnje društvo, kad bismo uzeli cijeli opis Danteova pakla. „Ivi sospiri voci et alti quai Risonovano per aer senza stelle Diverse lingue oribili favelle . . ."
Kultura nije samo usavršavanje uma, nego je kultura takoder usa-vršavanje moralnog života. Toga ne shvačaju današnji prosvjetljeni kru-govi pod dojmom materijalističke filozofije. Zato sva njihova kultura ne zadovoljava, niti je kadra usrečiti čovječanstvo.
Natrag krščanstvu! Krščanstvo tumači najbolje cilj čovje-čanstva. Metafizika je najjača. Ideje su stalne i nepromjenljive, principi krščanske etike vječno su obavezni. Apsolutniv evolucionizam je lažan, krščanstvo je istinito, kao Bog što je istinit. Čovjek mora urediti život i djelovanje po zasadama krščanskog morala. Svuda neka se vrši krščanska pravica, gdje pravica ne dostaje, neka joj pritekne u pomoč ljubav. Dužnost treba vršiti, jer je to Božja volja. Društvo se mora natrag vratiti krščan-skoj filozofiji, koja mu otkriva objektivnu istinu, i razjašnjava cilj čovječan-stva. Bez krščanskog nazora bit če opravdan teoretički skepticizam i prak-tički materijalizam, koji je doveo današnje društvo u strašne kontradikcije.
Treba renesanse krščanske filozofije, jer če nas ona izvesti iz očaj-nih poganskih klanaca, na put pravog socijalnog života, jer je krščanska filozofija filozofija u pravom smislu, ona sadržava istinu, te se možemo nadati od nje kao što se i Ciceron nadao boljim vremenima od filozofije. Recimo kao i on: „O vitae philosophia dux..., o virtutis indagatrix expultrixque vitiorum ... ad te confugimus a te opem petimus, tibi nos penitus totosque tradimus" (Tusc. V. 2.) Krščanstvo je svagdje u defen-zivi. Sa svih strana na nj navaljuju. Njemu to ne škodi, ali ugrožava društvo. U Jugoslaviji če ga uspostaviti opet nova poletna i mlada generacija. Treba samo da se katolički episkopat i kler zamisli, što bi trebalo učiniti, da se krščanstvo održi na višini u narodu. Treba katoličke inte-Iigencije, a za to treba katoličkih sveučilišta. Več je vrijeme, da se na to počne misliti. Kad krščanstvo proučimo, bit čemo za nj mučenici, jer ono daje mučeničku snagu onima, koji ga poznaju. Dok nam nije mo-guče da dobijemo katolički obrazovanog lajikata i katolički uvjerena klera, dotle če u našim kraievima krščanstvo biti pljenom materijalizma. U to se zamislimo i uvjerit čemo se da je tako.
Medutim radimo za renesansu krščanstva.
France Debevc:
Materija in duša
(Z ozirom na fiziološke činjenice.)
Motto: Med vero in vedo ne more biti protislovja.
A. Uvod: Živa bitja. Duševni pojavi.
Kadar mislimo na živa bitja, nam je navadno pred očmi njihova individualnost, zavedajoča se — več ali manj — svoje lastne bitnosti. Ali je ta oznaka dosti točna? V biologijo štejemo i rastline, pri katerih
«
omenjeno značilno svojstvo jedva opažamo. Meja ločnica med rastlinami in živalimi pa je tako nejasna, da smemo govoriti o prehodu ene in druge vrste živih bitij.
Mnogo lažje je opazovanje teh svojstev pri živalih. Pri teh se namreč javlja njih individualnost jačje, v obliki „psihičnih" pojavov, ki so v tesni zvezi z živčevjem, materijo svojstvene strukture.
Vendar pa tudi ne tajimo neke psihe rastlin, kakor nam je tudi imeti na umu, da žive i živali brez živčevja. Na eni strani vidimo, da ni ostre meje med gotovimi vrstami rastlin in najnižjih živali, na drugi strani pa lahko opazujemo najrazličnejše stopnje razvitka duševnih funkcij, od zelo enostavnih do zelo popolnih.
Dejstvo je, da se duševni pojavi pri onih životinjah, ki imajo živčni sistem, ne javljajo razen v zvezi z živčevjem. Čim bolj je v nizu živih bitij razvit živčni sistem, predvsem prednji možgani, tem izrazitejši so pojavi duševnosti.
Z ozirom na ravnokar navedene činjenice je mogoč dvojen sklep: Ali ima materija (materija živčevja) sposobnost stvarjati duševne pojave, ki so torej izključno izraz fizikalno-kemijskih procesov v živčni substanci, to je naziranje monizma; ali pa so materija (materija živčevja) in duševni pojavi bitnosti za se, ki pa ste po odrejenih zakonih navezani na možnost vzajemnega sodelovanja.
Teist Kristjan dosledno priznava veljavnost druge trditve, dočim mora naravno oni, ki nima veljavnih dokazov, da Bog ne obstoji, vzeti v obzir i prvo i drugo možnost.
Monistično svetovno naziranje, ne glede nato, da je že bistvu samem nelogično, je torej komaj malo verjetna, izmed dveh matematičnih verjetnosti prosto vzeta možnost, pa tudi to le v tem slučaju, kadar bi ne bilo dokazov za drugi stavek.
B. Telo. Živčevje.
Telo je skup materije osobitega, značilnega sestava, v katerim se v sistematičnem redu, koordinirano, vrše fizikalni in kemijski procesi. Kemijske tvari telesa se neprestano presnavljajo in to regulativno, čim se trosijo, se zopet obnavljajo, vse v zakonitem redu. Vse funkcije organizma so v harmonički medsebojni odvisnosti, v zakonitem redu. Vse funkcije organizma so v harmonički medsebojni odvisnosti, v zakonitem medsebojnem vplivanju, ki je posredovano po krvnem obtoku in zlasti po živčevju, glavnim aparatom za koordinacijo funkcij. Živčevje koordinira ali pa pod avktoriteto volje psihe ali vsaj v območju njene zavesti.
Psiha se pri koordinaciji funkcij enostavno poslužaje refleksnih živčnih aparatov, bodisi, pa po njih prejema vesti, bodisi, da jim daje potrebne impulze.
Živčevje samo je zopet materija, snov. Kadar ono koordinira funkcije, se vrše v njem svojevrstni fizikalni in kemijski procesi ; izraz teh procesov je vzbujenje živčnih elementov, ki prične na podraženem mestu ter se naglo širi v gotovih pravcih. Povzročitelji funkcij živčnega sistema so pa ali psiha ali pa razni fizikalni in kemijski vplivi.
C. Psiha.
Iz dejstva, da živčevje vodi vzbujenje k ali od psihe, sledi, da sega njeno območje, to je krajevna možnost njenega neposrednega udej-
stvovanja na materiji, le na gotova mesta živčnega sistema. Od teh mest dalje na periferiji se vrši funkcija živčevja brezsvestno.
Lokalizacija v tem smislu je po krščanskem svetovnem naziranju razumljiva; ako ne bi bilo Iokalizacije, bi bilo ono živčevlje, na katero ima vpliv psiha, odveč. Če bi pa ne bilo živčevja, bilo bi celo telo nepotrebno, psiha bi morala obstojati brez materije. In faktično po krščanskem naziranju po človekovi smrti duša obstoja brez živčevja, torej i brez telesa, skratka: brez materije.
Psihe drugih živih bitij pa prestanejo s smrtjo živčevja.
Površne so torej besede onega profesorja na zagrebški medicinski fakulteti, ki na predavanju o histologiji živčnega sistema izjavlja: „. . . . Ono, kar zovemo „duša" (duša človeška, op. priobčevalca), ne more obstojati brez centralnega živčevja ... Ali vsa naša iskustva se ujemajo s teorijo identiteta, t. j. ono, kar se nam pri subjektivnem opazovanju očituje kot naša svest, to se nam pri objektivnem opazovanju očituje kot naše živčevje ..."
Razumljivo pa je mišljenje mnogih fiziologov, ki n e priznavaju Boga, da fizika in kemija in ne moreta razjasniti vseh pojavah življenja.
Postulat razuma je sledeča izjava fiziologov (Höber): Tudi če bi se kdaj posrečilo izvesti prav iste fizikalne in kemijske procese, ki se vrše v možganih, bi nam bila s stanišča, ki je fiziologija obično zavzema, namreč realističnega, razlika med duševnimi pojavi in fiz. kem. procesi kljubtemu ravnotako nepremostljiva.
Psiha se javlja v duševnih pojavih. V naslednjem hočemo razmo-trivati poseboj o človeški psihi, ki je najpopolnejša. Psihički pojavi nižjih živih bitij so v bistvu itak zapopadeni v okviru duševnih pojavov človeka.
Ko si torej želimo v fiziološkem smislu predočiti psihične pojave, se nam vsili nujno vprašanje: Kaj so pravzaprav duševni pojavi? Katero je vsaj skupno bistvo teh dejstev ? Da so to dejstva, moramo pač brezpogojno priznavati.
Naravno se moramo pri tem razmišnjanju omejiti le na one duševne pojave, ki se javljajo tekom življenja. Da torej nastanejo ti pojavi, ste za življenja potrebni dve bitnosti, materijalno telo in to predvsem živčevje in nematerijalna psiha. Izraz njenega udejstvovanja na snovi živčevja so duševni pojavi. Le po teh pojavih moremo konstatirati postojanje duše. To je namreč bistvo živega človeka, da more opažati le ona duševna dejstva, ki so njemu dostopna, bodisi posredno po živčnem sistemu, bodisi neposredno, to konstatiranje lastne svobodne volje; toda o tem kasneje.
Duševni pojavi so namreč najbrž z edino izjemo hotenja reakcija psihe na vzbujenje v živčnem sistemu.
Pri psihičnih pojavih, pri katerih se neposredno udejstvuje naša volja, se vrši obratni proces; najprej nastane imperativ hotenja, nato šele reagira materija živčevja in za živčevjem eventuelno tudi drugi deli telesa.
Psiha reagira na vzbujenje v živčnem sistemu z občutkom tlaka, topline, hlada, bolečine ter z zaznavanjem notranjega telesnega stanja; na enak način nastajajo zaznave, ki so posredovane po tom čutil vida, sluha, okusa, vonja. K tem duševnim dejstvom se pridružijo še višje psihične funkcije, to so pojavi hotenja, razmišnjanja in čustvovanja. Omeniti smože, da v kolikor sudelujejo pri teh posljednjih naša svobodna volja, to je gole možnosti „hočem", „nočem", da se to vrši gotovo brez
procesov na materiji živčevja; pač pa hotenje vpliva, da nastopajo duševni pojavi v zvezi s pojavi na živčevju.
Občutki in zaznave so elementi psihičnih udejstvovanj. Pri višjih psihičnih funkcijah ti elementi več ali manj sodelujejo.
Čim pride vzbujenje po živčnih potih na sivo skorjo prednih mož-gan, do tkzv. centrov (v obliki ganglijskih stanic oziroma neuropila), tedaj šele reagira psiha. V sivi substanci pa se občutki in raznave tudi na posebnih mestih deponirajo, vsled česar nam je kasneje omogočeno predočiti si dotična duševna dejstva potom spominjanja.
D. Začetek in konec življenja.
Krščansko naziranje govori o umrljivem telesu in neumrljivi duši. Nastane zanimivo vprašanje: Kdaj nastopi oni moment, ko se duša pridruži materiji in stvarja z njo ono tesno zvezo, o kateri smo ravnokar govorili? Do kakših zaključkov bi mogli priti, ko opazujemo živa bitja?
Sklepamo takole: Duša je že v telesu, ko je dete rojeno. Med stanjem deteta tik pred rojstvom in takoj porojstvu ni bisvene raznike, le da rojeno deto zamenjava kisik in ogljikov dvokis (proces dihanja) direktno s plučami, a fetus vrši to delo posredno po placenti. Cilj dihanja je v obeh slučajih isti; bistvo dihanja je v obeh slučajih isto, namreč brezsvestna avtomacija.
Duša je torej vsekakor bila tu že pred rojstvom. Sklepajoč bi istim potom prišli do zaključka, ki se glasi: Duša se veže na materijo, čim so dani vsi materijalni pogoji za razvitek živega bitja, v našem slučaju človeka. Tako pogojno stanje nastane v onem momentu, ko spermij oplodi jajce.	*
Na sličen način bi prišli do rezultata, kdaj človek umrl, to je, kdaj se loči duša od telesa. Čim potrebni materijalni pogoji prenehajo, duša zapusti materijo.
Pod materijalnimi pogoji moramo seveda umevati tudi sile in zakone, po katerih se vrše spremembe na materiji.
Kateri so ti pogoji? Človek brez rok in noga je gotovo še človek. Sama glava, odločena od ostalega trupa, bi pod gotovimi pogoji, zlasti ako bi dotok in odtok krvi normalno vršil svoje kemijsko funkcijo, za-clržavala nekaj časa popolnega človeka, to je materijo, s katero je v zvezi duša. Tu je treba vzeti v obzir le materijo možgan in ne tudi ostalo kemijsko substanco glave.
Zveza duše z materijo v smislu medsebojne odvisnosti postoji le na možganih; kako daleč sega ta sfera v smeri k hrbtenjači, pa ni mo-guče točno omejiti, verjetno le do srednjih možgan.
Kadar govorimo o lokalizaciji duševnih pojavov, moramo imeti na omu omenjeno opredelitev o reakciji duše v smislu postanka mnogih duševnih pojavov.
Čim pride vzbujenje do centrov v sivi skorji na prednjih možganih, nastane psihično dejstvo zaznavanja; obratno, čim se pojavi „hočem" naše volje, nastane vzbujenje na gotovih centrih in se širi odtod na periferijo.
Lokalizirani so torej početki inzavršetki vzbujen] ali lokalizirana so mesta, kjer se stvarjajo materijalni pogoji za postanek psihičnega dejstva ter mesta, na kast
t era se neposredno javlja vpliv volje psihe, v tem smislu, da nastane vzbujenje živčevja, katerega zmanji smoterni izraz je n. pr. kretnja.
Različni defekti možgan pa kažejo, da poslednji preostali duševni pojav izostane šele tedaj, kadar so uničeni prednji možgani v celosti.
Da nastane spanje, so potrebni gotovi kemijski produkti, ki povzročajo neko disaktiviranje živčne substance. Med spanjem tudi fli udej-stvovanja naše svobodne volje, o kateri smo omenili, da ni navezana za postanek na materijo živčevja.
Naša volja se ne javlja razen v zvezi z objektom volje hotenja. Objekt hotenja je za spanja nemogoč, ker je nastopilo omenjeno disaktiviranje. Toliko lahko povemo onim, ki pravijo, da svobodne volje ni.
E.	Duša brez materije.
Doslej smo imeli pred očmi odnošaje telesa in duše. Preostaja nam vprašanje, kako se udejstvuje duša, kadar ni vezana na materijo. Mnogi duševni pojavi tekom življenja nastajajo kot reakcija duše na vzbujenje živčevja. Zelo verjetno je torej, da ostane sposobnost duše udejstvovati se na ta način tudi po smrti.
Posmrtna duša je brez telesne snovi; ona torej „reagira" sama po sebi, v koliker ji to dovoljuje vstvarjeni obseg. Sklepajoč na podlagi poznavanja duševnih pojavov za dobe življenja bi smeli misliti, da bodo najznačilnejša svojstva posmrtne duše večje abstraktno mišljenje, jačja volja, intenzivnejše čuvstvovanje.
F.	Umetrfb živo bitje?
Za nas teiste-katolike je v tem oziru odgovor enostaven. Recimo, da se vendar nekdaj posreči napraviti „stvor" živega bitja. Teoretski vzeto bi nastale potem dve možnosti; ali bi dotični stvor imel psi h o, da bi torej bilo nastalo živo bitje, ali pa bi bil brez psihe, postojal bi le mehanski in kemijski stroj. Kot katolik verujem, da je Bog vzrok postanka materije in duše. Bog pa je tudi stvorilec vseh zakonov, ki vladajo v materijelnem in duševnem svetu. Potrebno je torej, da se vprašamo: Ali je božji zakon, da se veže duša samo na ono materijo, ki se je razvila od materije prednikov, ali pa se more vezati na materijo v obče, ki je točno iste atomske strukture, ki se pa ni razvila neposredno iz materije prednamcev. Znano je namreč, da so atomi, ki sestavljajo v sedanjem času telesa živih bitij, več ali manj oni atomi, ki so bili pred toliko in toliko leti bistveni sestavni del tedaj živečih indi-viduov. Vseh atomov pa, ki sestavljajo celokupno materijo sveta, je prav toliko, kolikor jih je bilo vstvarjenih ob postanku sveta. Pod dojmom atomov naravno razumevamo one delce materije, ki ostanejo vsigdar nepromenjeni.
Točen odgover na navedeni dve možnosti more zaenkrat dati le sv. Cerkev.
Toda naj nastanejo živa bitja na ta ali oni način, gotovo je, da se v obeh slučajih udejstvuje Bog. Ako bo torej enkrat ljudsko znanje tako popolno, da bo moglo stvoriti materijelne pogoje za živo bitje, da bi torej enkrat ljudsko znanje tako popolno, da bo moglo stvoriti materijelne
pogoje za živo bitje, da bi torej nastalo živo bitje s psiho, takrat človek ni s tvoril živega bitja, temveč je samo razvrstil atome v onem redu ki je bil nujen, vse drugo pa more dati le Bog.
Navedeni odlomki so rezultati raznih misli in problemov, ki se radi pojavljajo tekom študija prirodnih znanosti, zlasti medicine.
Polje odnošajev materijelnega in duševnega sveta je v mnogočem neraziskano. Teolog sam ne more obvladati ene in druge tvarine, ker je že svaka za se, dovolj ogromna za posameznika. Jasno pa je, čim več bo znanih dejstev tem lažje bo sklepanje, tem pravilnejši rezultati.
Svoje tovariše krščanskega mišljenja, ki študirajo prirodne znanosti, zlasti medicino, pa otkritosrčno poživljam, da se bavijo s temi vprašanji. Mnogo nesebičnega veselja si bo lahko vsakdo pripravil v svoji notranjosti, kadar bo po daljšem ali krajšem potu mogel konstatirati popolno skladnost krščanstva s številnimi činjenicami prirodnih znanosti, naj bodo servirane z bolj ali manj osebnimi atributi.
Treba je v to svrho ne samo točnega poznavanja rezultatov vede, temveč tudi orijentacije in umevanja krščanske filozofije.
Eno misel pa si vsakdo izmed nas že sedaj lahko vzame na to pot iskanja:
Med vero in vedo ne more biti protislovja. —
D. Sudeta:
G. Zaključek.
Hosana!
Na nebu, na zemlji u travi! U bijeloj ritmici jutra, u kolanju srebrnih rijeka
Hosana 1 Hosana, hosana!!
Sad andeli jabuke nose milujuč jagode zrele, njišuči žita što prose, da u njima počine Sveto . . .
i sve je u ekstazi eto oh, ljeto, Ijeto, ljeto!
u polju, u zori, u zraku,
teče i napaja zemlju — u veliko Božje srce
Gle srebro sa oblaka skrita
Hosana, hosana, hosana!
I vjetar i žito i grane ševa, klinčaci, vrela,
drumovi, šume, fontane i pjesme i boli i rane: hosana!
gdje sanjaju sazrela žita, a ono nekud sve dublje odilazi smiješeč se lako, tek plodovi ostaju zreli
pa od dana u dan se tako
gibaju, gibaju
Hosana, hosana!!
zibaju.
Jer ljeto je, eto došlo, ljeto, o Božje ljeto.
Hosana! Hosana, hosana!!
Na nebu, na zemlji u travi U bijeloj ritmici jutra, u kolanju srebrnih rijeka u polju, u zori, u zraku. Hosana, hosana, hosana!!
Ilija Jakovljevič:
Gospodica Dora.
Gospodica Dora! Gospodica Dora! Kako su njezine oči bistre i plave. Kao dve ciklame, pred zoru, rosne i prvim suncem obasjane.
—	Recite mi, gospodice Doro, kako provodite vaše dane?
—	Pre podne sam kod kuče radila. Mnogo sam se izmorila. Onda sam obedovala, s mamom razgovarala, i onda sam otišla u grad. I obišla sam mnogo trgovina i kupila sam svašta. Vidite: svašta.
I ona se smeje, lagacko i malo umorno.
—	Gospodice Doro, Vi ste danas tako dražesni. Haljina Vam prekrasno pristaje. Ja se u to mnogo ne razumem, ali ja vas o tome uve-ravam. Svetla vam boja podaje mnogo svežine. Dopustite da Vam ponesem te silne omote.
—	Hvala, hvala, gospodine! Ja ču več sama. Mogu ja i sama.
1 ona samo što ne zagrli to svoje mnoštvo zamotaka, koji kriju male ženske tajne. A on gleda u nju, sav razdragan, i ne zna šta bi da progovori. Najradije bi uzeo cveča, belog, netaknutog, i njime ju obasuo. Eto, tako bi ju obasuo, da bi ona bežala pred kišom belih latica, zagr-livši svoje paketiče, a on bi za njom trčao, trčao i trčao. 1 obadvoje bi se smejali, kao deca, i tako bi došli do njezine kuče! Onda bi mu ona pružila ruku, prebeiu, a on bi celivao nežne prstiče, svečano, i zagledao se u njezine oči. U dve plave ciklame. Dva nestašna izvora skrovitih zanosa.
* * *
Zašto se gospodica Dora tako dugo ne vida?! Prošao jedan dan, pa dva, i onda nekoliko sedmica. Sad su kakva dva meseca, što je posljednji put s njom razgovarao.
Šta je s gospodicom Dorom? Da nije možda bolesna? Ona je tako nežna i možda se prehladila. Siromašna gospodica Dora: Kad bi samo mogao doči do nje i upitati, kreče li na bolje. Ali kako če on do nje? On ne poznaje njezine mame, i šta če joj reči? Kako je gospodica Dora? Hoče li skoro ozdraviti?
Ti smešni i ludi mladiču! Kako ti samo dolaze na um takvi zahtevi! Stisni srce i šuti. Zaustavi srce i čekaj. Čekaj šuti i sanjaj! Tako govori on sebi, a oči su njegove pune sumraka i lice je njegovo bledo i omršavljelo.
Gospodica Dora! Gospodica Dora! Ona je ipak malo okrutna. Nije ona bolesna. Ta kako bi bila bolesna? Ona se odselila u drugu ulicu, na drugi deo grada, i ne prolazi uobičajenim putem. Gospodice Doro, to nije od tebe lepo! Vidiš, on se toliko brine za tebe, a ti na njega
ni malo ne misliš. Ni si ga ni o čemu obavestila, i sada nosiš svoje paketiče kroz druge ulice, a on te ne vida. On te ne vida gospodice Doro, a to nije lepo od tebe. Njega muči nemir i on ne može da spava. On ne može ništa da radi i uvek misli na tebe. O gospodice Doro, gospodice Doro, okrutnice mala 1
No možda je ipak bolesna?
Bože, čuvaj gospodicu Doru, nezine plave oči i onu njezinb pre-krasnu rupicu na levom obraziču . . .
—	Gospodice Marto, Vi ste često u kazalištu. Kako Vam se svida večerašnja opera?
—	Prekrasno, gospodine. Zbilja prekrasno. A Vama, gospodine?
—	Isto tako prekrasno, gospodice, uopče, kao i Vama. Ali jedno diskretno pitanje. Šta je kod Vas novog, gospodice?
—	Pa ništa, gospodine . . . Ništa. A Vi dobro živite, zar nije tako, ' gospodine ?
—	Upravo tako, gospodice.
—	A gde se hranite? Šta ste, na primer, danas večerali? Je li bilo dobro, a, je li bilo dobro, gospodine?
Bog te, devojko, mozgom obdario, šta me pitaš za večeru. Ja živem od jada i čemera. Ja se hranim sumornim mislima i opijam se teškim uzdasima. Tako on govori sam sebi, s nekim naročitim patosom, a pred njom je vanredno miran i susretljiv.
—	A kako je gospodica Dora? Več je dugo nišam video.
—	Gospodica Dora je kao obično. Ali, gospodine; ja još neznam šta ste večerali. To je vrlo važno pitanje i nemojte ga izbegavati — besedi ona posve ozbiljno, podlaktivši se kao kakva domača.
—	Jarca na salatu! — odbrusi on i pobeže, ispričavši se jednim vrlo žurnim razgovorom.
U to i zazvoni. Predstava se nastavlja. Jedan pevač pravi usta kao da če gutati konopac. Pevačica se skupila u prikrajku kao kvočka na jajima. Publika se namešta na svojim sedalima. Oni u loži cucle bonbone, a oni na balkonu žvaču vkobasice. Mladi čovek stoji pred vratima, no ne ulazi mu se unutra. Šta se njega sve to tiče? Gospodica Dora je kao obično. Hvala Bogu, kad se s njom nije ništa neprilično dogodilo.
1 njegovo srce zakuca veselo, kao u ševe, i on sav sretan pobeže na ulicu.
* * *
—	Gospodice Doro, gospodice Doro! Ja Vas tako dugo nišam video, i nad mojom je dušom visela črna zastava. Ja sam neprestano mislio na Vas i na Vaše plave kose koje mirišu na šumske cvetove.
Zvonki smej, kao kad komadiči srebra padaju po staklu.
—	Svi su lugovi tužili za Vama, gospodice Doro. Bilo je svuda tužno i umorno bez Vas, a Vi se niste pojavljivali. Gospodice Doro, gospodice Doro!
1 opet smej, veseli, nestašni, i sjaj plavih očiju, dveju plavi zvezda.
—	Kod kuče sam bila gospodine. Kod kuče sam bila i lepo mi je bilo. Nikada nišam izlazila.
—	A Vaši paketiči, gospodice Doro? Čim su oni sada zaposleni?
—	Hi, hi, hi!
Zamotci su več odavno otvoreni, stvari su upotrebljene, i stoga je gospodica Dora danas tako lepa. To je mogao odmah opaziti.
— Kud ktide sam bila i nikuda nišam izlazila. Znadete li: nikud. 1 lepo mi je bilo, ha, ha, ha! Čitala sam i koješta radila. I vidite zadovoljna sam.
Gospodice Doro, gospodice Doro! Veseli me tvoje zadovoljstvo, ali me i zastrašuje. Možda ipak nije s tobom kao obično. Bože, čuvaj predašnju gospodicu Doru i njezine plave oči sa sjajem vedrog neba i smeškom detinjstva.
I dok tako šapče njegova duša, njezine se zene raširiše kao cvet u zoru. Iz njezine se kose prosu lagani miriš, a njezina pojava odleprša kao meka pahuljica u okrajnu ulicu gdc je slučajno ili dogovoreno čekao neki njemu nepoznati mladi čovek.
Gospodice Doro, gospodice Doro!
Mihajlo Firak:
Ukrajinski narodni pokret.
Književnost u narodnom jeziku..
Preporod ukrajinskog naroda nerazdijeljivo je združen s preporodom ukrajinske književnosti, odnosno s pojavom književnosti u živom narodnom jeziku. Valja naime znati, da su se sve do 1798. god. knjige u Ukrajini pisale mrtvom mješavinom crkvenoslav. i živog narodnog jezika, a od 16. v. pridolaze još primjese poljskog. God. 1798. izade prva knjiga pisana živim narodnim jezikom, „Eneida" u slobodnoj preradbi („trave-stovana") Ivana Kotljarevskog iz Poltave. Od te godine datira ne samo preporod ukr. književnosti, nego i preporod čitavog ukr. nar. života. Jer glavni motiv, radi kojega je Kotljarevski i njegovi savremenici, medu kojima se ističe Kvitka-Osnovjanenko, pisac prvih u Evropi pri-povijesti iz narodnog;; seoskog života, pjesnici Hrebinka, Metlynj-ski i dr. počeli pisati živim narodnim jezikom, bila je ljubav k narodu, koja se probudila pod uplivom narodne poezije, pa onda interes za sve, člme narod živi. Taj interes za narodni život zavladao je köncem 18. i početkom 19. vijeka čitavom Evropom; djelovanjem francuske revolucije izmjenilo se poimanje naroda i njegovih prava, u literaturi zavlada opet romantika, koja je kao reakcija protiv prisiljenog, izvještačenog p seli doklasicizma obračala svu pažnju naravi, puku. Sve su te pojave duševnog života u zap. Evropi našle odziva i u Ukrajini. Posljedica je bila: budenje narodne svijesti i književnost u narodnem jeziku, koja je išla za tim, da postane vjernim odrazom života i težnja narodnih.
I doista, — več se u djelima Kotljarevskog, Hrebinke i Kvitke-Osnovjanenka dosta jasno ističu tri značajne črte ukr. narodne duše. To su: realizam, čuvstvenost i humor. Te tri osnovne črte ukrajinskog značaja dominirajti do danas u ukr. literaturi, što je najbolji dokaz, kako je ta literatura istinski odraz narodnog života, jedan naravni produkt tog života, a nipošto neka umjetna tvorevina, tuda narodu, kako su do nedavna tvrdili neprijatelji ukrajinskog naroda.
Ali baš radi te jasno izražene nacijonalnosti u novoj ukr. književnosti survao se sav bijes neprijatelja ukrajinskog naroda na tu književnost
i na jezik, kojim je bila pisana. Sva borba, što ju je morao ukr. narod tijekom 19. vijeka jzdržati, vodila se skoro isključivo na jezikoslovnom i literarnoin polju. Čitav spor kretao se oko dvaju pitanja: 1. je li ukr. jezik samostalan jezik ili je dijalekt nekog opčeruskog jezika i 2. ima li posebna ukrajinska literatura pravo na opstanak ili ne. O torn je napisano mnogo rasprava, učenih i manje učenih1, bilo je dapače i običnih paskvila, ali sve to kao ni drakonska preventivna sredstva carističke ruske cenzure nijesu mogli ugušiti ukr. narodne književnosti i današnje njezino stanje najbolje dokazuje njenu opravdanost i prirodnu potrebitost. Nu dakako, treba je upoznati i treba kod prosudivanja te književnosti uzeti u obzir sve prilike, koje su je u njenom životu pratile. Tko tako upozna noviju ukr. literatura, ne če više pitati, je li jezik, kojim je ona pisana dijalekt ili samostalan jezik, niti kolike su razlike medu ukrajinskim i velikoruskim jezikom. Sva ta i slična pitanja ne če za savjesnog poznavaoca ukr. književnosti i njenog historijskog razvoja imati smisla, jer če pred sobom gledati živi izraz i dokaz težnja nEroda za svojim slobodnim životom. Vidjet če, kako je ukrajinski jezik sposoban, da izrazi najfinija čustva i da posluži za strogo i duboko znanstveno obra-divanje najtežih problema. A što se smije više tražiti od jezika jednog naroda, nego da taj jezik može da posluži narodu u svakoj prigodi višeg kulturnog života? Ukrajinski se jezik u tom iskazao, da ne može bolje.
Nažalost prostor mi „Zore-Luči" ne dopusta, da predstavim cjelo-kupni razvoj ukr. literature, a ujedno i ukr. narodnog pokreta u 19. v. pa se moram ograničiti samo na razdoblje zadnjih 50 godina.
Prije toga moram bar nešto spomenuti o najsjajnijoj zvijezdi na nebu ukrajinskog naroda, največem ukr. pjesniku Tarasu Sevčenku (1814.-1861.).
Neki ga dapače zovu največim slavenskim pjesnikom, nu svakako stoji to, da ni Puškin ni Mickiewicz nemaju takova značenja za svoj narod, kao što ima Ševčenko za ukr. narod. Jer Ševčenko nije samo najvcči pjesnik svog naroda, on je njegov mesija, prorok budučnosti, koji snažnim glasom budi svoj zamiruči narod na novi život, pokazuje i tumači mu ciljeve, plamenim riječima razlaže pred čitavim svijetom sve, što je ukrajinski narod kroz vjekove u sebi sakupio, sva stradanja, nade, vjeru, čeznuče, ljubav i gnjev — sve. „Citav je narod govorio na njegova usta" — eto to je Ševčenko za ukr. narod. S njegovom pojavom bilo je pitanje o egzistenciji definitivno riješeno; taj je narod od sada morao živjeti, on nije mogao umrijeti2.
Mlada Ukrajina.
Iza smrti Ševčenka stala se je ukr. nacijonalna ideja brzo širiti i dobivati snage, a to je izazvalo velikorusko društvo i državnu rusku vlast, da hitro nastupe protiv ukr. literature. Zahtijevalo se je, da Ukrajinci daju svoje sile „jedinstvenoj" ruskoj kulturi, a ukrajinska literatura valja da u najgorem slučaju (ako se je ne može sasvim uništiti) ostane uvijek
1	Korifeji slavisiike: Miklošič, Schleicher, Sreznjevski, Šachmatov, Korš, Jagič priznaju ukrajinski jezik samostalnim slavenskim jezikom (vidi: dr. Lubor Niederle: Slovansky Svet, knjiga je prevedena na slovenski).
2	Više o Sevčenku gledaj u knjiži: Taras Ševčenko: Izabrane pjesme, pre-veo A. Harambašič, izdala Matica Hrvatska, Predgovor.
provincijalna, samo za prosti puk. Više sfere duševnog života ne smiju za nju biti pristupačne. Nastane borba medu Ukrajincima i Velikorusima, koja potraje sve do ruske revolucije 1917.
God. 1876. izide zloglasni carski „ukaz", kojim se ukrajinska literatura u narodnom jeziku u Rusiji zabranjuje! Moglo se još izdavati samo nedužne priče za narod, dok je znanstvena literatura, popularne poučne knjige i lijepa književnost bila potpuno zabranjena. Ruska vlada preko svoje cenzure, i ruska štampa budno paze na svaki smjeliji i svijesniji pojav u ukr. literaturi, nikakovi časopisi ne smiju na dan, a cenzura navlaš propušta nevrijedne stvari, da tako ukr. literaturu pred svijetom kompromitira. Malo tko se usuduje pisati, jer za to čeka Sibir, a i napisana djela izlaze nekoliko godina iza kako su bila napisana i to večinom u Galiciji, Ženevi, Beču i drugdje, samo ne u ruskoj Ukrajini! Uz to je onda (80-tih i 90-tih godina) u Rusiji sve bilo zaokupljeno revolucionarnim gibanjem, mladež se gubila u raznim „socijalističkim" i „internacijonalnim" organizacijama, gdje je bilo prvo borba protiv ca-rizma, za socijalno-političko preustrojstvo ruske države, millieu nije bio prikladan za budenje i jačanje nacijonalizma, pa još ukrajinskog!
Sve te okolnosti treba da uzme u obzir svaki, koji hoče, da točno i pravedno prosudi ukr. književnost. Jer jasno je, da je u takovim prilikama nemoguč naravan i normalan razvoj književnosti. Bez slobode nema života!
Jedino se još u Austriji, u 1st. Galiciji moglo ukr. narodno gibanje dosta slobodno razvijati, iako je i tu kurz državne politike bio uvijek protiv Ukrajinaca. Iza 1876. g. prenose mnogi Ukrajinci iz ruske Ukrajine svoje djelovanje u 1st. Galiciju, tu štampaju svoja djela, potpomažu kod osnivanja raznih kulturnih narodnih institucija. Tako je 1868. god. osnovano u Lavovu društvo „Prosvjeta", koje je izdavanjem knjiga za narod, osnivanjem prosvjetnih društava po selima postalo organizacijonim središtem svega pučko-prosvjetnog i socijalno-ekonomskog rada i ujedno mjerilom narodno-kulturnog napretka Ukrajinaca u Austriji. Godine 1874. osnuje se današnje „Nauköve tovärystvo imeny3 Ševčenka", koje je prava Ukrajinska Akademija Znanosti.
Tu se dakle u 1st. Galiciji, ukr. Pijemontu javi 80-tih godina svježa nacijonalna a i kulturna struja, koju je največi njezin predstavnik Ivan Franko nazvao „Mlada Ukrajina". Njezin pokretač, inspirator je Mihajlo Drahomaniv (f 1895.) največi ukr. publicist i etnograf. Radi represalija protiv ukrajinstva u Rusiji ostavio je on profesorsku stolicu kijevskog sveučilišta, pa je neko vrijeme živio u Lavovu, Ženevi, a umro je kao sveučilišni profesor u Sofiji. Sav njegov rad išao je zatirn, da evropeizira ukr. nar. pokret, da ga zadoji naprednim zapadnoevropskim idejama. Sva je omladina pristala uz njega i može se reči, da sav naci-jonaino-kulturni život Ukrajinaca zadnih 40 godina nosi pečat njegova duha: moderni nacijonalizam i kulturni liberalizam, koji danas kod inte-ligencije bivše ruske Ukrajine zamjenjuje socijalizam.
U literaturi je to novo doba unijelo novih elemenata: na mjesto romantike dolazi zapadnjački realizam, literatura ne če da služi samo zabavi i moraliziranju, nego ona hoče da rasvjetljuje i razjašnjuje prilike s o c i j a 1 n o g života, da kritizira savremeni život i da služi njegovom boljem razvoju.
s y se čita u latinskoj transkripciji ukrajinskih riječi kao hrvatski zatvoreni e (e) ili njemački ä.
Največi predstavnik te dobe je Ivan Fränkö (1856.-1916.), iza Ševčenka največi radnik na polju ukr. kulture. Iz težnje, da svoj narod podigne do višine drugih evropskih naroda, radio je upravo začudnom marljivošču na svim poljima. Bio je veliki pjesnik, talentirani pripovjedač literarni historičar i kritik, filozof, etnograf i prevodioc iz stranih literatura. Popis njegovih djela zapremao bi knjigu od kakovih 180—200 stranica! Svojim djelima i izdanjima uzrokovao je prelome u duševnom životu galičkih Ukrajinaca, kroz 40 godina rada podigao je skoro sam ukr. literaturi! u 1st. Galiciji na zamjernu visinu. Kao učenik Drahoma-nova bio je „slobodouman", „socijast", što je dakako dosta škodilo i umjetničkoj i kulturnoj vrednosti njegovih djela. Najbolja su mu djela: epsko-lirska poema „Moj se j" (Mojsije), kojoj nema para u ukr. literaturi i zbirka erotične lirike, „lirična drama" pod naslovom „Zivjäle lystje" (Uvelo lisce). U prozaičnim djelima opaža se jaka socijalna nota. Slika život skoro naturalističnom točnošču, ali svagdje traži ideju, „Božju iskru" pa i neznatnom sižeu daje dušu i smisao.
U Ruskoj Ukrajini u isto vrijeme pišu Panas Myrnyj, Ivan Nečuj-Levyckyj, Boris Hrinčenko, Vladimir Samijlenko, N. Voronyj, O. Kony-skyj i drugi.
Panas Myrnyj (pseudonim) je najbolji ukr. novelist realistične škole. Napisao je malo, ali sve ima stalnu umjetničku vrijednost. U djelima mu se katkada prejako ističe buntovni socijalizam.
Ivan Nečuj-Levyckyj (1838.-1918.) najplodniji ukr. romano-pisac. Rado opisuje život pravoslavnog seoskog svečenstva u Ukrajini („Starosvjetski popovi i popadije"). Opisao je nove socijaine prilike u Rusiji iza ukinuča kmetstva 1861. i pojam svijesnog, realnog nacionalizma kod ukr. inteligencije, koja je inače bila rusificirana („Kajdaševa porodica, Nad černym morem, Oblači").
Boris Hrinčenko (1864.-1910.) silno agilan i neslomiv duh. Ni za najžeščeg protuukrajinskog režima nije prestao raditi na literarnem i kulturnom polju. Smjelo se borio s ruskom cenzuram, pa je uza svu njenu strogost izdavao ukr. knjige. Zato je bio sa svih strana progonjen, što ga je prije vremena stjeralo u grob. Pisao je romane socijalno-naci-jonalističkog značaja. Najljepše su mu male novele „Olesja" (prevedena na hrvatski u „Prosvjeti"), „Kuča u dolini", „Djevojčica" i dr.
.Vlad. Samijlenko je fini satiričar s zamišljenom ironijom, a odlikuje se savršenom poetičkom formom.
Stefan Ko v al j iv (1848.-1920.) je u svojim novelama opisao muke radnika i seljaka u borislavskom petrolejskom području, „galičkoj Kaliforniji".
O dramatičkoj ukr. literaturi trebalo bi, da se napiše posebna študija. Radi pomanjkanja prostora spominjem samo, da se je 80-tih i 90-tih godina moglo ukr. kazalište najslobodnije razvijati (brojne kaza-lištne „trupe"). Otac novije ukr. drame je Marko K ro py o n y c k yj, velikih zasluga ima Mih. Staryckyj, a najbolji je ukr. dramatičar
K a r p e n k o-K a r y j. U 1st. Galiciji istakao se Hr. Cehlyrinskyj i Franko.
* * *
Nekako sredinom 90-tih godina nastupa u ukr. literaturi nekoliko velikih talenata odgojenih u duhu Franka i zapadne literature, čisto umjetničke duše, koji postavljaju ukr. literaturi nove ciljeve. Za svoj
predmet uzimaju nutarnje doživljaje čovjeka, paze na formu, svojim
*
djelom ne kane zabavljati publiku, a niti je direkte učiti. Oni bi da ra-zotkriju tajne života u svoj suštini, da iznesu individualni život čovjeka i bezbrojne kolizije individua s društvom. Istakli su se medu drugima: Kočubynjskyj, Lesja Ukrajinka, Stefanyk, Kobyljanjska i mnogi drugi.
Mihajlo Kočubynjskyj največi je ukr. novelist-psiholog — ukr. Turgenjev. Predmet njegovih novela — to su duboki, tajni duševni doživljaji, neznane tragedije ljudske duše, koje on riše u najfinijim nuan-sama, s nekom beskrajnom ljubavlju i sučuti k samotnoj ljudsko] duši. Kod njega nema znatnih vanjskih dogadaja — sve se zbiva u dušama njegovih junaka. Biseri ukr. literature jesu „San", „Na kamenu", „Fata mergana", „Pro bono publico", roman „Sjene zaboravljenih preda" pa „Što je zapisano u knjiži života ?"
Lesja Uk rajinka (-j- 1913.) — pjesnikinja u potpunom smislu riječi, visoko idealna duša, puna vjere u ljepotu i život (contra spem spero! — bilo je njeno geslo). Njenoj bogatoj naravi, kao da nije bilo mjesta u jadnoin ukr. životu i zato najradije uzima predmet svojih pje-sama i dramatičnih djela iz mističkim čarom obavitih orijentalnih zemalja, Grčke, Egipta, Palestine i Rima.
Vasilj Stefanyk stoji osamljen u ukr. literaturi. Veliki talent je svu pažnju svratio na život galičkog seljaka, pa ga je tako vjerno, s toliko umjetničke vještine i takta opisao, da mu je u tom teško nači para. Njegove su novele kratke, 3—5 strana, ali svaka je savršena cjelina, koja kaže toliko, da bi drugi morao o tom pisati čitav roman. Stefanyk zapravo i ne opisuje seljačkog života, ne reflektira i* ne uzdiše nad njim, ne proklinje ga, niti ga hvali, — on uopče sam veoma malo govori, nego govori kod njega seljak sam. A seljak je doduše škrt u riječima, ali zato jedna njegova riječ, jedan uzdah kaže više, nego naših sto. I u tom pripovijedanju seljaka ukazuje nam se njegova bogata duša, bogata u svemu, u zlu i dobru, u Ijubavi i mržnji, moči i slabosti. Mi gledamo život tako šarolik, dubok i ozbiljan, da stojimo zapanjeni kao pred čudom.
Stefanyk je napisao malo, ali ono, što je, neprocjenivo je. Spomi-njem samo nekoje novele: „Katica", „U krčmi", „Pismo", „Potpis", „Djeca", „Bakica"4.
Olga Kobyljanjska iz Bukovine, uzgojena skandinavskom i ruskom literaturom, meka lirička narav, premda piše prozom. Djela su joj puna simbolizma, a prevedena su na mnoge jezike (na slovenski roman „Zemlja"). Isprva je istupala za žensku emancipaciju, što je kasnije napu-stila. Najijepše su joj novele: „Na polju", „Valse melancolique", „Bitka", romani „Zemlja", „U nedjelju jutrom cviječe je sadila —" (iz narodne pjesme").
Početkom XX. vijeka ukrajinska literatura veoma oživljava. Javile su se nove sile s modernističkim poimanjem umjetnosti. U 1st. Galiciji je bilo mirnije, ali i tu se javio modernizam sa svojim idejama o posve-mašnjoj slobodi umjetnika. Izraziti predstavnik modernističke struje je u 1st. Galiciji Mih. Jackiv. Njegove novele odlikuju se biranom formom i glatkim jezikom, ali se teško čitaju, jer su na skroz simbolistične. Uz njega stoje Vasilj Pačovskyj liričar, Petar Kamanjskyj, pjesnik
4 Ove crtice proveo sam na hrvatski pa su štampane u „Šeljačkim Novinama" od god. 1920. i 1921. u brojevima 7a siječanj i veljažu.
vječne tuge, Bogdan Lepkyj, dobar iirski pjesnik i novelist, ide svojim putem, a karakterizira ga zamišljena, tiha melankolija.
U bivšoj ruskoj Ukrajini se je iza ruske revolucije 1905.-6., koja je donijela ukr. tisku neke polakšice, a ukr. literarni život silno razmahao, što je opet dokazom, da ukr. narodni pokret naravan. Nažalost je cijelo to gibanje bilo u znamenju revolucije i socijalizma, što se markantno odrazilo u literaturi, dakako — na njenu štetu. To se osobito opaža kod največeg talenta te dobe Vladimira Vynnyčenka, osobito u njegovim romanima. Vynničenko je ukr. Gorkij, nemiran, revolucijonaran temperamenat, koji ne (rpi spona, ne pozna obzira. Zato u drami, gdje treba mirne i koncentrirane energije nije uspio, premda su nekoje njegove drame davane u Petrogradu i Moskvi (Drame Laž, Pjevačka društva i dr.). Najljepše su njegove male novele, gdje se vide sve odlike njegova talenta: oštro opažanje, ironija, humor i lagan stil. Slični su Vyn-nyčenku prozaici Čerkasenko, Cerujavskyj, Pacharevskyj, Potopenko i drugi.
U poeziji se ističu (u ruskoj Ukrajini tri sasvim moderna pjesnika Olesj, Čuprynka i Filjanjskyj. Olesj je slavuj moderne ukr. lirike pjesnik uskrsnuča Ukrajine. Njegova je poezija impresionistička, katkad prelazi u polusvijesnu ekstazu, dok je Cuprynka više refleksiven i svije-stan sebe. Filjanskyj je takoder manje blistav i manje sugestivan, nego Olesj, slika polagano i tačno.
Ovi kao da zasjenjuju druge, kao Ryljskyj, Aljčevska, Sribljanjski, koji takoder literarni kritičar.
U najnovije su se vrijeme, neposredno pred ratom stali neki k n j i -ževnici, kao Sulyma, Proskurivna, Konor-Viljinyska, opet vračali naro-dnom tonu, vračajuči ukrajinskoj literaturi onaj stari narcdni demokratični duh, koji je njome vladao u 19. vijeku, a kojega su htjeli moderni za-mijeniti s „duhom internacijonalnog socijalizma".
Na koncu još pregled važnijih liter, časopisa. U 1st. Galiciji je bio prvi časopis „Zorja Halyckaja" (1848.-1854.). 60-tih godina bilo je više časopisa kratkog vijeka. Veliko su značenje imale: „Pravda" (1868. do 1880.) i „Zorja" (1880.-98.). U bivšoj ruskoj Ukrajini: „Ukr. Vije-snik" (1816.-21.), pa onda istom 1861.-2. „Osnova". Od 1862. do 1906. god. nije smio u ruskoj Ukrajini izlaziti nikakav ukr. časopis! 1898. g. počme u Lavovu izlaziti veliki žurnal „Literarno-znanstveni Vijesnik" oko kojega su se okupljali svi ukrajinski književnici.
A sada jedna opaska. Mnogome če, kad pročita ovu škicu, doči pitanje, pa zašto je tako bogata književnost skoro sasvim nepoznata? — Nato moram odgovoriti, da nije baš tako nepoznata, a da je baš naj-manje poznata kod južnih Slavena. Zašto? Eto ukrajinskom je narodu najmočniji slavenski narod, narod velikoruski, kojega su mnogi možda i nehotice identificirati sa Slavenstvom, odricao pravo na egzister.ciju, pred svijetom razglašivao, da ukr. naroda nema, da nema posebnog ukrajin-skog jezika i da oko ukr. literature rade samo neki fantasti. To je na-punjalo ljude nepovjerenjem, dapače mržnjom protiv ukrajinstvu, malo tko se je odvažio da ga upozna na „licu mjesta" i da nauči ukr. jezik (ta tko če učiti jedan dijalekt!). Posljedica svega bila je: skrajnja igno-rancija u ukrajinskim nac. pitanjima. Zato je i ova kratka škica napisana, da posluži kao prva informacija za one, koji hoče da ukr. narod upo-znaju u istinskom svijetlu.
Konstantin Konstantinovič — T. Debeljak:
Že vgasnil luči je večer. . .
Že vgasnil luči je večer . . . Dehtelo rož je cvetje . . .
Mi dva sta sela v senc nemir na klop, v brez objetje . . .
In mesec je na naju lil
pramene mesečine . . .
in jaz sem tiho . . . tiho bil, da ne vzbudim tišine . . .
Povesila si ti oči,
molčali su pogledi . . .
Nem laže se razgovori
srce, kot pa v besedi . . .
Baljmont — Tine Debeljak:
Mrak ...
Mrak. Primorje. Vzdihi vetra. Veličastni zvok valov. Brije burja. V breg se bije Črn čoln, tuj vseh čarov.
Tuj vsem čistim čarom sreče, čoln trpljenja, trepetanj. Butnil v breg, bori se z burjo, Išče grada svetlih sanj.
Nikola Kolarek :
Iz uspomena na mrtvog viteza sv. Grala.
(Konac.)
Posljednji je svoj Božič proboravio dr Rogulja kod križevačkoga vladike. Več 2. siječnja dolazi u sjemenište i govori o problemu crkve-nog jedinstva. „Danas se mijenja politička, ekonomska i kulturna podloga našega narodnog života. Nas su učili govoriti o slavnoj prošlosti, koja nije baš uvijek bila najslavnija, a zaboraviše nam pokazati, koju historijsku zadaču ima naš narod u sadašnjosti i budučnosti. Tu zadaču, to božansko poslanje mi nalazimo u tom, da stvorimo bazu za ujedinjenje Crkava" Razvijao je dalje ovu misao onako, kako je u „Luči" (1916,17. H. sv. str. 64.) stavio u usta dra R. Eckerta i nastavio: „Ta je ideja u
centru svega našeg rada. Prema njoj udešavamo sve svoje poteze. I zato smo odlučni protivnici svake plemenske hegemonije, jer ona unaša u naš zajednički život plemensku borbu, a to znači smrtni udarac za ideju Ujedinjenja Crkava".
„Dosada je na vjerskom polju bila glavna zadača, da se spasu duše povjerenih ovaca. Danas se osobito tu pojavljuju metafizičke tendence, da se nade sinteza grčkog špekulativnog i latinskog praktičnog duha, koji odgovara slavenskom mišljenju i osječanju. Forma se ove sinteze nalazi u Sjedinjenoj Crkvi, osobito u njezinotn slavenskom bogoslužju, lstočna se naša sjedinjena brača radi toga nalaze u položaju, koji moramo smatrati privilegiranim, a bila bi upravo paklenska misija, kad bi ih se za to smatralo katolicima drugoga reda. Takav postupak mora radati revoltiranjem ili odlaskom iz organizma Crkve. Intolerantni dio pravoslavlja vidi u njemu i onako lapis offensionis, koji kuša ekonomski uništiti.
„Istok je kontempläcija, Zapad akcija. Istok je filozof srca, Zapad intelekta, koji je recipirao reainog filozofa Aristotela i umio da spoji inte-lekat s vrhunaravnom objavom. Ipak ima Istok u sebi vrlo mnogo religiozne snage. Ona se osobito očitovala u prošlosti. Ali sada je nastupila religiozna dekadenca. Pod utjecajem zapadne kulture, Istok se materija-lizuje. Njemu fali moč reakcije, koju u vanrednoj mjeri posjeduje katoli-cizam. Nju je stekao u borbi s modernim zabludama. Medutim moč i snaga katoličke Crkve leži u celibatu svečenstva i u redovima".
„Bez sumnje, Krist je po svojem karakteru nedostiživi uzor naslje-dovanja. Sv. je Franjo vidio u Njem socijalnu ljubav prema bližnjemu i tu je uzeo za podlogu svome redu. Sv. Benedikt je gledao u Kristu Boga moči i pravde, koga valja slaviti veličanstvenim Te Deumom. A sv. Ignacije uzeo je sliku Krista, propovjednika, disciplinovanog apostola poslušna nebeskom Ocu, za temelj svoga reda. To je raznolikost redova u katoličkoj Crkvi, koja joj daje silnu socijalnu važnost. Istok je nasuprot stvorio samo tip sv. Bazilija. A nad svim redovima ima vrhovnu vlast rimski papa. Benedikt XV. je najmočniji vladar, jer on gospodari voljama ljudi. I ta kolosalna moč Katoličke Crkve sve više svrača pažnju Istoku. Benedikt XV. radi sasvim u duhu velegradskih sastanaka. On osniva Orijentalni Institut i posebnu kongregaciju pro Ecclesia Orientali. Tako se pokrivaju intencije opče Crkve s historijskim poslanjem našega naroda. Naša se moč i značenje u katoličkoj Crkvi diže. Mi moramo za to naj-prije pročistiti i ojačati naš kler i svrstati ga u čvrstu falangu".
„Što možemo več sada učiniti za Jedinstvo? Moramo poznavati cilj, teren i sredstva. Ovo dvoje posljednje jesu nepoznanice. Dobro nam mora biti poznata doktrina, organizacija Istočne Crkve, osobito srpske i ruske. Putovanjem i upoznavanjem s odličnim ljudima odstranit čemo mnoge predrasude. Kao sredstvo dolazi u obzir kooperacija u ekonomskim i političkim organizacijama. U tim stvarima možemo iči zajedno. Ali prije svega moramo moliti Gospoda, da se smiluje i učini posijednji potez u ovom velikom djelu".
* * *
„Danas ču ja vama nešto ozbiljna govoriti", reče nam zamišljen, početkom februara prošle godine. Bilo je to onda, kad je val komuni-stičke crvene armije, smlavivši armade Judeniča, Kolčaka i Denjikina, stajao pred vratima Poljske i Rumunjske. Naši su komunisti digli glave
i čekali, da sazore prilike. Govorili su otvoreno o revoluciji, potpirivali vatru nezadovoljstva, neprestanim štrajkovima grčili konsolidaciju našega državnoga života. Unašali su zabunu i u samu vojsku. Slagarskim su štrajkom u Zagrebu zatvorili gotovo sasvim usta štampi, tom regulativu javnog mišljenja, a u svojim su listovima naviještali skori pad trule bur-žoazije, koja se uistinu, pokazivala sasvim neotpornom. Mjesec mart imao je donijeti preokret, ako se vanjska situacija, navala boljševika na Poljsku i Rumunjsku, povoljno produži.
Klica je boljetice ušla več u Viteza sv. Grala. Tužio se na jaku prehladu, bio je upravo ustao iz kreveta. Blještave oči odavale su zna-kove visoke temperature. Nije nam, mimo običaja, odgovarao na naše šale.
„Situacija je za državni udar vrlo povoljna po komuniste". Potan-kom je analizom crvene armije dokazivao, da je boljševizam zašao u stadij jedne religijske sekte, koja se fanatički bori i umire za svoje ideale. Ali ne za metafizičke, prekogrobne ciljeve, več da potomcima učini sretniji ovozemni živet. „Boljševizam je jedno pijanstvo, koje zarazuje, gdjegod se pojavljuje. Idejama i agitacijom, a ne oružjem, svladao je Lenjin svoje protivnike, carističke generale". Tražio se onaj faktor me-dunarodne moči, koji bi se mogao oduprijeti komunizmu, koji je dolazio kao lux ex Oriente. Uzalud nekonsolidovane države na Istoku nijesu davale sigurne garancije, da če ustaviti val, sudbonosan po čitavu Evropu. „Ni naša država nije spremna, da u slučaju vanjske pobjede boljševika, odoli komunizmu". Upravo je minuciozno opisao, kako se imade prevesti ovakov državni udar. Komunisti su mu, reče nam, priznali, da bi on izvršno vodio državni udar!
„Kako se ima naša akcija držati prema ovakovu pokretu? Mi ne možemo dopustiti, da ovaj val pijanosti ošine zemlju, za koju smo mi uložili toliko truda!" Vitez sv. Grala ispričao nam je čitavu svoju osnovu za taj slučaj.
Črna prognoza našeg časnog oca nije bila bez vrlo ispravnih pogleda, i neka je sjeta sjela na nas koji smo se okupili oko njega. Tek je par pitanja o akciji u Zagrebu i u mjestima, gdje je on organizovao malo potisnulo zamišljenu šutnju i nemir, kad je opet počeo, u početku sasma prigušenim glasom, koji je u toku govora, naglo crescendirao.
„Teško je, strašno je teško izdržati u radu za ovaj narod, jer nai-lazimo na silesiju iznenaetenja. Ovaj je narod plijenio idealnog župnika, koji mu je nesebično vodio gospodarsku i prosvjetnu organizaciju. Taj narod veli hercegovačkim franjevcima, koji su mu dali sve što ima, da su ih prodali Srbima. Mnogo bljutavog ima naš narod u sebi, i on nije vrijedan, sam za se, da se za njega žrtvujemo. Ali mi radimo radi Krista za naš narod. I njega je židovski narod prezreo, odbacio i dao pribiti na Križ. Ali Krist je i s križa molio za svoj narod, jer je imao metafi-zičko poslanje: da spasi čitav rod ljudski. I mi imamo veliko poslanje u ovom narodu. Nesamo za sadašnjost, več i za budučnost. Vi znate, što hoče Gospod s ovim narodom. Mi čemo se radi Krista žrtvovati za naš narod i potonuti kao stupci u močvare, da načinimo mjesta vama, koji dolazite iza nas, gdje čete dalje graditi. Zar mislite, da bih se ja žrtvovao, potucao kao ciganin bez kuče, kad ne bih osječao dužnost, da sve učinim za proslavu Kristove stvari ? I nije mi lako, časna bračo! I ja se više puta tresem pod odgovornošču, koja leži na mojim ledima. Tada bih volio, da sam misionar, tamo negdje u Andama i da krštavam
divlje Indijance, nego da stojim ovdje, gdje jesam. Ali Krist je i za nas umro na križu! Mi čemo se za Njega žrtvovati i ne čemo klonuti ni pred kakovim uspjesima, ni pred kakovim nepriznanjima. Mi znamo, da če nam taj isti Krist jednoga dana, kao Sudac vasione, dati priznanje za naš rad. To nam je dosta! Tako, sad sam se izvikao, i idem. Hvaljen Isus, časna bračo !" Uzeo je šešir i brzo ga je nestalo na drugom hodniku.
Takav je bio naš mrtvi Vitez sv. Orala.
M. Soljačič:
Bolovi . . .
Bjegajte sjene!
Pred sobom hoču vidjeti
bijeli dan,
sunce ovjenčano i magle raspršane u dan slavlja mojega.
Jer dugi bjehu grijesi moji i mrazovi moji pusti. Ne ču, ne ču da ih gledam, ko ni otrov bijesa tudeg!
Več da kličem po stazama i naviještam dobro ljeto grobovima.
Svim dušama izmorenim i srcima pogaženim: Da ste zdravo mučenici!
—	Ej — bolovi naši dobri, Što ste nikli u osami,
ko Hristos,
ja vas pozdravljam!
Al daleko od vas zima i sjene
i čempresovi, izdajnici trudova naših.
Nek sunce sija nad vama i svjetlo vidi vaše veselje. Jer vi niste prokletnici i sunce je vaše, ko naše i dati čete plod, ko i mi
u dan slavlja našega.
—	Sunce, sunce, rasvjetli naše bolove!
Joža Likovič :
V belih plamenih zapadnega sonca.
i.
V	belih plamenih zapadnega sonca trepeta barska ravan;
visoko plameni gredö,
tako mi je trudno lepo
v belih plamenih zapadnega sonca.
Divje mi polje kri,
vročina mi bije oči,
lica gore mi neznanih želja :
o beli plamen zapadnega sonca!
II.
V	belih plamenih zapadnega sonca sem ti hotel poljubiti lica živo-rdeča,
kot trava barja spaljena, sladko-bodeča.
Toda bila je luč v tvojih očeh kot zarja zapovednica v mrkih doleh ali sonca zapadnega neizprosni ukaz: ne smeš !
In ves skesan za teboj sem romal
v belih plamenih zapadnega sonca.
III.
Do smrti omamljen se zgrudil je dan.
Zeleno-žolta barska plan
žari
v belih plamenih zapadnega sonca; v meji hrepeneči glas slavca — zdivjan v ljubezni kriči: v srcu gorim
kot beli plameni zapadnega sonca.
Bolestno kričeče je vse — v belini ceste beživa — — — razdraženo bije naval krvi — —
Mrakovi se zgrinjajo; omagani padajo v naročje noči beli plameni zapadnega sonca.
Mi dva beživa pod bele zvezde — — slavci kriče . . . Goriva
kot umirajoči plameni zapadnega sonca
K sreči!
„Toliko češ napredovati, koliko sam sebe svladaš".
Nasljeduj Krisla 1, 25, 11.
Neumorni rad 19. i 20. vijeka proširio nam je toliko povjesničko i geografsko znanje, da nas je u tome možda nadmašio jedino 15. vijek. U čemu se pak najviše odlikuje ovo zadnje doba jest to, što nam je pokazalo takvu moč prirodnih sila, kojoj slične čovječanstvo nije još vidjelo. U lijepim umjetnostima dakako nijesmo u mncgočem niti dostig-nuli visinu prošlih kulturnih razdoblja, a u t. zv. duhovnim znanostima dapače smo mnogo i mnogo nazadovali.
No što je najviše pretrpjelo, to je baš umjenje življenja. Ugladio se — i odveč — način življenja, a zanemarilo se umjenje življenja. Što je Seneka kazao o Židovima, da su naime upokorili Rimljane, otkada su Rimljani njih svladali, to možemo danas slobodno primijeniti podjarmlje-nim prirodnim silama: one su nas tako zaokupile, da je naše življenje postalo mehanizam bez duše, to jest, neko nervozno zveketalo bez duha i volje u velikom stroju vasione.
Promotrivši sve ovo, zaista i najoduševljeniji hvalitelj sadašnjosti jedva če se usuditi da ustvrdi, e smo uz ovakovo stanje postali zado-voljniji i sretniji.
Moderni čovjek imade sve što može da zamisli, samo mu jedno fali, a to je on sam. Učenjak mu dapače i strnčni odgojitelj tvrde, da uopče nije niti moguč Slobodan, samosvojan i samostalan značaj, da je čovjek samo mehanički posljedak (rezultat) društvenog kulturnog razvitka.
Na sreču nije moguče, da nas zadugo zadovolje ovakvi plodovi, ili — recimo radije — žrtve moderne izobrazbe, jer su to utvare bez vlastitih misli, bez temelja i srčike. One doista žive jedino od javnog mnijenja, te jedva mogu da same sebe osove, a kamo li da druge podizavaju.
Ali nameče nam se sada pitanje: kako da taj svijet, koji je toliko zabasao, na pravi put svedemo?
Teška je to zadača, ali nije nemoguča ! Više rada, više požrtvov-nosti i, pomoču Božjom, uspjeh je siguran. No da budemo znali u tu svrhu pravo upotrijebiti svoje sile, razgledajmo malo pobliže taj svijet.
Uistinu svatko, ko ima posla s današnjim svijetom, osječa, da mu je uvelike potrebita prava razboritost duha ako hoče da pritegne na se pažnju; suviše, da mu je nužna jaka moralna snaga, želi li spasortosno djelovati na ljude. Da nam fali jednog i drugoga u velikoj mjeri, žalo-snim je dokazom ono kukanje slabiča o našem inferijoritetu, kojim se pred cijelim svijetom priznajemo nesposobnima. Da li nam je to na čast ?..
Nadalje svaki doista, kojega se doimlju potrebe vremena, osječa, da mi odviše puštamo neka stvari teku, kako teku; vidi, da bisrno morali više napora ulagati, više žrtava doprinositi, ukratko: da ne bismo smjeli biti tako pasivni, več naprotiv u pravom smislu aktivni (radišni). Ali — nažalost — ostajemo samo pri ovom neizvjesnom čuvstvu. Da toga ne bi bilo, zaista ne bismo bili svjedoci tolikih besmislenih srdnja s jedne, a tolikih uzaludnih uzdisaja s druge strane.
Sigurno svatko osječa, da jedva jedvice i pregledati možemo mnoštvo t. zv. problema, koje nam današnje doba postavlja, a kamoli sveko-
like rješavati. Buduči dakle, da nije moguče, da svaki pojedini zademo u sva zamršena pitanja, budimo u svojem životnom radu, kao stručnjaci u znanostima, jednostrani, to jest: posvetimo se onomu, čemu smo najviše nakloni. Tako čemo svi skupa sačinjavati potpuno i savršeno društvo.
Nema sumnje, da svatko, komu je iole poznat svijet, osječa, da premalo zadovoljstva pruža današnja kultura, da ona pače istog čovjeka grize, da upravo glode. Gorki pesimizam i bezglavost u današnjoj književnosti žalostan su dokaz ovomu uvjerenju, tako da lažni optimizam žveči skorö kao pakosni smijeh kakvog Fauna.
Napokon svatko, tko od srca ljubi vječne istine, osječa, kako je teško sadašnje doba samo toliko predobiti, da se ono, pa i za jedan sami časak, zadubi u ove istine. Današnje je doba tako uživljeno u površnosti i tričarijama, da i sama pomisao na ozbiljnost svrhunaravnoga na nj djeluje, kao grom iz vedra neba.
U takovim prilikama, kako da se vladamo, što da činimo ? Kako treba postupati s tim modernim čovjekom, koji nema niti pojma o pravom, o duhovnom životu?
Kažimo tom modemom čovjeku, da če on tek tada moči da nad-jača svijet, kad bude naučio, opet osječati se čovjekom: čovjekom, koji ne ovisi o milosti svijeta, več koji ima stalno uporište u samome sebi, a najprije u svojoj savjesti.
Recimo mu, da bi on mogao da bude mnogo jači, mnogo snaž-niji. On bi morao samo da napusti kojekakva rešetanja i učenja, a uvjeri se, e je on tu, da radi i da ozbiljno radi. Kolika se snaga u njemu krije, on ne može ni da dokuči, dok god je vježbanjem ne upozna.
Bit če dobro, da spomenemo tom modemom čovjeku, kako postoji sasvim jednostavno sredstvo, koje nas uči vladati se prema zahtjevima vremena, a to se sredstvo zove: Budi sebi nešto cijela, budi svojim go-spodarom!
Još treba upravo prikričati tom modemom čovjeku: „Jedan je put k sreči, ne pasivni: uživanja, nego Aktivni: rada i vršenja svojih duž-nosti, put zbilje, odricanja, strogosti prema sebi, da, herojskog zatajiva-nja sama sebe.
Takoder kažimo mu, e nije nikakvo čudo, što mu se svrhunaravno pričinja kao nešto tude; pričinjat če mu se tako i unaprijed sve dok se ne nauči živjeti onom naravnom ozbiljnošču, koju su uvijek propovije-dali i djelom provodili učitelji prave životne mudrosti.
No mislim, da je najnužnije i da baš odgovara današnjim prilikama, da onaj, komu do srca dopire tužno stanje modernog čovjeka, dugo ne propovijeda, a još manje čeka, da tko drugi započne, več neka se on sam svojski zauzme za ono, što upozna, da je potrebno i to čvrstom, neumoljivom voljom.
Evo ovo su razlozi, koji nas nukaju da istražujemo pravo umijenje življenja. I kad pod vodstvom iskusnog vode nademo temeljne istine, koje nam pokazuju stažu, upravimo prema njima svoje življenje. Drukčije če zablude djelovati na nas, jer mišljenje i življenje su nerazriješivi drugovi.
Jesmo li oboje na sigurnim temeljima postavili, postadosmo ljudi, kakove vrijeme treba. A ako je čovjek na svome mjestu, on če znati i upraviti svijetom. Ako shvača sebe, shvatit če i vrijeme. Znade li sebe
svladavati, gospodarit če nad okolnostima. Znat če, da same učene riječi .ne čine boljim ni njega sarnoga, a kamo li svijet. Znat če da prosta, svakidašnja, ozbiljna djela čine pravog čovjeka, čovjeka uvjerena i zna-čajna, čovjeka samoprijegora i samoodricanja. A što jedan jedini takav značaj-čovjek može, jedva se dade i zamisliti.
Odavno nam svijet obečava nekakve nove čudesne ljude (Wundermenschen), koji če preinačiti zemaljsku kuglu. A što vidimo ? Taj svijet ostaje pri zvučnoj riječi: On hoče — po običaju — da se samo za čas nasladuje sjaju svojih zamisli. Da stvori čelik-čovjeka, za to mu mnogo fali, a u prvom redu volje.
1 krščanstvo zbori, ima skoro dvije-hiijade godina, o novom čo-vjeku, ali ga je ono uistinu i pokazalo, i to kako često i kako divno ! Vrlo je lako ovakove uzore promatrati; to su junački duhovi, koji su i u danima vrenja i oluje — a slične dane baš sada proživljavamo — znali da dokažu, e su pravi životni umjetnici za sebe, a stupovi, kormi-lari i svjetionici za cjelokupno društvo. Dosta je sjetiti se imena Dominika Guzmana, Franje Asiškoga i Vinka Paulskoga.
No pravi ideal življenja, največi uzor svih kreposti, svaku savrše-nost, svaku krepost, više nego na svim spomenutima, vidimo na onorn, kojega su oni slijedili. Na njemu gledamo što to znači živjeti, jer zaista je njegov život uzor življenja. On je spolja isto tako krotak, blag i skro-man, kao što je iznutra jak u žrtvi, u zatajivanju sama sebe i svlada-vanju svijeta. On je tako ponižan, da se snizuje do najnižega, a u sebi nosi najtješnji vez i sjedinjenje s Gospodom. Neumorno radi oko spasa čovječanstva, a uvijek je uronut u dubinu svoje nutarnjosti. On, Hrist nam dakle najočitije pokazuje, što je to život i kako da do njega do-premo. Što više budemo slijedili njegov život, to čemo više posjedovati isti život; što budemo sličniji njemu, to če nam biti čvršča nada, da čemo, izvršivši dostojno zadaču i misiju ovoga života, biti dionici vječ-noga, za koji smo odredeni.
* * *
Ovaj članak obradio je u predgovoru svoga djela: „Die Kunst zu leben"1 Fr. A. M. Weiss, a za „Zoru-Luč" priredio O. V. K. o. p. Druge godine donijet čemo još jedan članak, a bilo bi poželjno, da tu krasnu knjigu dominikanca Weissa dobijemo u hrvatskom prijevodu. To bi bila možda najsolidnija knjiga, koju bi naše daštvo dobilo u ruke. (Uredništvo).
Lotyš:
Krik noči.
Bolno trepečejo trave v dobravi, trudno šepečejo breze v goščavi — čas je večerni razgrnil peruti nad polji, nad nami — bolesti čas kruti.
Bolesti čas kruti ne da nam spati, že nam začel iz srca je rvati
1 Freiburg in Breisgau 1909.
bridke bolesti, trpke spomine
in muči nas, grabi šireči se val bolečine.
Grabi nas, muči šireči se val bolečine:
v duše se naše tajne globine
zarezali kriki so kakor iz daljnih daljav —
in ne utihnejo preje, dokler ne zbledijo sredi višav.
Zvezde ponočne, ki priče so bile nam v boli, — o, daljne so zvezde takö, da nikoli naše ne bodo dosegle jih roke! — dokler ne utonejo v neba sinjine globoke. . .
Strast. Onomadne je nakladom g. Čakloviča, objelodanjen roman mladog srpskog pripovedača gosp. Pijadea. O toj knjiži povela se riječ i u našoj štampi, kao i o svima knjigama, koje nose slične naslove. Ne malo me začudilo, kad i ljudi, koji u stanovitim zgodama znadu na jedan vrlo temperamentan način da raspravljaju i o pitanjima seksualne etike, skoro nista o tome ne progovoriše. Začudih se nad tim to više, što je i pisac predgovora ovoj knjiži, g. Kosta Marinkovič, smatrao svojom dužnošču da naglasi kako roman g. Pijadea nije nipošto nemoralan. Sama ova, makar i ne dokazana tvrdnja, zahtevala je, da se o tom pitanju povede diskuzija. Ta se potreba ukazuje pogotovu danas, kad se na literarnom tržištu pojavilo nekoliko novih knjiga po-put „Malih komedija" g. Be-goviča, i dnevnika „Na rubu" od g. Bubliča. Sve tri ove knjige vrlo su karakteristične za mentalitet njihovih pisaca. O g. Begoviču bilo je dosta govora, g. Zdenko Vernič i g. Gustav Krklec, kao što i pisac ovih redaka, pronašli su, neposredno nakon premiere u zagrebačkom ka-zalištu, ove komedije g. Begoviča
kao frivolne. Njima se naknadno pridružio i kritičar u beogradskom „Svetskom pregledu", ustajuči vrlo ogorčeno proti ovakvoj neumetnič-koj i nemoralnoj literaturi. O efičkoj strani knjige g. Bubliča samo je nešto natuknuto, ali vrlo obzirno i prijateljski. O knjiži g. Pijadea nije se, koliko mi je poznato, s toga stanovišta nista govorilo. A bilo je to ipak potrebno. I moralna, kao što i umetnička strana ovog dela, zaslužuje, da se o njemu iserpivije piše. U našoj se literaturi nakupilo toliko laži, toliko pelivanstva, te je preko potrebno jedamput sve to razotkriti. Trebalo bi sistematski razkrinkavati takvu čeljad, koja širi zabunu u najteža i najdelikatnija pitanja i koja, na račun toga, rezervira za sebe i u literaturi izvesno mesto.
Nedavno sam čitao u nekim novinama jednu zanimivu i vrlo lako moguču stvar. U engleskoj su štampi naime zaredale anonse go-pode, koja obečaju da če, uz pri-mereni honorar, davati pouke o pisanju književnih dela sviju rodova. Oglašivači zajamčuju, da če svoje učenike za nekoliko mjeseci tako poučiti, te če moči da za kratko
Vreme istupe kao rado Čitani knji-ževnici. Mnogi su se, razumljivo, smejali tome oglasu. Atene on nije ni najmanje začudio. I u literaturi, kao u svemu, dade se radom po-stiči neka virtuoznost. Potrebna je samo mašta za izmišljanje dogadaja, koji su več sami dovoljni da deluju na nerve čitaoca. Uz malo okret-nosti, pisac takvih knjiga može po-stiči vidljive uspehe. To su znali i oni, koji nisu pohadali takvih „književnih" škola. Odatle i ona gomila pornografske literature, koja još i danas zagušuje našu atmosferu. Mali ili nikakvi talenti, iz ambicije ili želje za dobitkom, produciraju takva dela u velikoj količini.
Kod nas ima za to mnoštvo primera. Tu je u prvom redu, g. Joža Ivakič, sa svojim pričama o sluškinjama, kapelanima, snašama i didacima. Ne zaostaje za njim ni g. Begovič, čovjek koji ni o samom Napoleonu, prigodom stogodišnjice njegove smrti, ne zna drugo pripo-vjedati do li pikanterije. U to kolo žalosno kolo, zapao je i mladi g. Pijade. Sve ono što je do sada rečeno može se, više—manje, i na njega primeniti.
G. Pijade, u svojoj „Strasti", pokazao se kao loš poznavalac ženske psihe. On je, prikazujuči razne abnormitete, dao sebi vrlo lošu svedodžbu. Slučaj što ga on prikazuje naprosto je nemoguč. Moderna znanost doduše još nije pronašla sve zakone polne privla-čivosti, ali je ustanovila ipak neke smernice koje se ne mogu šale po-reči. Seksualna psihologija poznaje razne abnormitete, pa i slučaj tri-badije. Strindberg u „Ispovestima jedne lüde", takoder se tim bavio. Ali ono, što nam ovaj poznavalac ženske duše pripoveda, tako se kosi s ovim nemogučnostima g. Pijadea. O. Weininger u svojemu opsežnom delu „Geschlecht und Charakter", Wilhelm Liepmann u najnovijem
Svojem delu, „Psychologie der Frau" osvetliše razne pojave erotskog života. I čudnovato, da nijedan od ovih pisaca, učenjaka i dobrih po-znavalaca, ne daje prilike barem poverovati u mogučnost onoga što nam baja g. Pijade. Bezbrojne kon-sultacije Blocha i Forella, konkretni slučajevi, što ih oni navode, govore protiv g. Pijadea. Scipio Sighele, takoder neki poznavalac, celim je svojim shvačanjem i opažanjem oprečan ovom našemu nazovi — stručnjaku. Ibsenovu Juliju doduše privlači lakaj Jean, ali ona nije tri-bida. Strindberg to obrazlaže posve naučno, plebejskom krvi, koja kola Julijinim žilama. G. Pijade, naprotiv drugče se okoristio Strindbergom. Jean daje Juliji brijaču britvu, da se njom ubije. Kod g. Pijadea ubija Radmila slugu Marka brijačom bri-tvom, pošto je s njim sagrešila na psihološki neobjašnjen način. Ali nije samo to slučaj, u kojemu se očitovala nestašica psihološkog dara kod g. Pijadea. Kod njega je skoro sve neobjašnjeno. I kad se Radmila odlučuje na udaju za Mitu, to je samo jedan fakt i ništa više. Mi ne znamo, kakvi su pokreti u tom času nastali u duši Radmile. Mi znademo samo to da je pisac ove knjige neprestano stajao pod utica-jem „Nečiste krvi" g. Bore Stan-koviča. Aii dok je kod g. Stanko-viča sve, u glavnom, obrazloženo, dok se kroz celi njegov roman širi zadah propadanja radi degeneracije, i dok je tu dosta umetnosti, kod g. Pijadea nalazimo samo goli do-gadaj.
Osvrnuču se i na arhitektonsku stranu ovog romana. G. Pijade je upotrebio oblik pisma. Več me to potiče da posumnjam u iznalazačku sposobnost g. autora. Ali to nije od osobite važnosti. Važnije je da je pisanje takvih pisarna psihološki nemoguče. Kad netko reže drugom vrat i sam se sprema na samou-
bojstvo, onda mu sigurno ne pada na um, da o tome dugom litanijom obaveštava svoju iudu prijateljici!. To je jedno. Drugo je, umetnički isto tako važno. Odnošaj izmedu Radmile i njezine prijateljice upo-znajemo samo iz Radmilinih pisarna Margiti. Ali, da taj odnos upoznamo autor je bio prisiljen u Radmilinim listovima citirati reči njezine prijateljice. Ti su citati takvi, da je celo pismo skoro samo jedan citat. Pa-metan čovek odmah vidi, da to nije upravljeno Margiti, nego čitatelju. Literarni poznavalac odmah opazi nevešta kompozitora.
Rečeno je, da je g. Pijade do-bar stilista, ja se neču radi toga prepirati, jer ima raznih mišljenja
0	stilu. Croce ne razlikuje stila od umetnine, a drugi strogo dele jedno od drugoga. Ali to je momentano sporedno. G. Pijade ima nešto stila, to če reči, on znade, mestimično, dosta dobro pisati. Ja ču da navedem jedno mesto, možda najbolje u celoj knjiži. A ono glasi: „Avaj, ko če me zadržati? . . . Moje je padanje brzo, sumanuto. U ušima mi bruji slatka muzika ponora; pred očima mi igraju zvezdani svetovi, u glavi mi se okreče i muti, i meni je kao da mi andeli uljuljkuju dušu, dok je ružni kosmati Pan, s velikim trbuhom i bezazlenim detinjim očima i kozjim nogama, mami dudu-kom iz tamnog plavetila bujnih dubrava. Otisnula sam se u ambiz
1	niko me više ne može zaustaviti. Teško onome, ko mi bude prepre-čio put. .. smrviču ga i zakovitlati sa sobom u sunovrat. (Str. 51.— 52.) To su, nema sumnje, lepe re-čenice. Ali, kad smo citirali ovo mesto, citirajmo, radi objektivnosti, i ovaj opis: „Bio je strašno goja-zan. Trbuh mu je naličio na bure koje se klatilo tamo amo. Na zno-javo lice stalno mu je naletala jedna muha, koju je on uzalud terao. Bio se zarumenio kao bažur i zajapurio
kao naš bastovan Miča posle kopanja". (Str. 17.) „Tako ti treba, sad gutaj knedle" (Str. 32.) „Razgovor je posle toga prestao da bude zanimiv". (Str. 32. „Uposljed-nje vreme pretpostavljam tamne boje svetlim". (Str. 22.) To su, eto i ta druga mesta, kakvih je puna ova knjiga. Nakon toga čovek se i nehotice pita: Zašto je trebala ova knjiga izlaziti?! Zar poradi ovo nekoliko dobrih rede upotrebljava-nih reči, koje če filološke konje naterati na rzanje? Ili možda zato da pisac pokaže, kako se srpski kaže harnadla, ne ukosnica? gre-hovi, a ne greši ? fišpanj, a ne koja druga reč ? Ali to je njegova stvar. Na meni je bilo, dokazavši potpunu neuspelost ove knjige, upozororiti, šta se kod nas prodaje pod litera-turu i kako se širi zabunu onde, gde su ispravni pojmovi najpotreb-niji.	J. F.
Oni, koji dolaze. „Nova Evropa", kulturna revija što izlazi u Zagrebu, posvetila je broj od 11. maja o. g. omladini. Pored par manjih stvari iz pera starijih, donosi i nekoliko priloga samih omladinaca. U nestašici vlastitih dačkih glasila, pohvalno je, što je „Nova Evropa" primila pod svoj krov omladinu i tako im dala priliku, da kaže ono što misli i osječa. I nama je drago da čujemo glas naših kolega izvan našeg pokreta, to više, kada u tome glasu razabiremo nekoliko zdravih tonova, iskrenih poteza. Veseli nas još više to, što nalazimo ovdje i nekoliko opčih stvarnih pogleda na život i mentalitet mlade jugoslaven-ske generacije, a i prijedloga, kako da se unese više orijentacije, duha i života u studentske redove. „Danas se u omladini radaju, od desna na levo, sva moguča politička uve-renja, i razlikuju se socijalni, kulturni i etički nazori" i zato „danas omladina ne čini celine", za kojom toliko uzdiše kandidat prava Stevan
lakšič plačuči za onim iijepim pred-ratnim vremenima, kada su posto-jala „u glavnom dva tabora: napredni i konzervativni: u prvi su spadali nacionaliste, drugom su na-ginjali više manje nesvijesni (?), dok je internacijonalaca bilo malo". 1 danas postuje medu omladinom dva, bolje tri tabora, koje gosp. kolega ne vidi ili ne če da vidi. Jugosla-vensko katoličko daštvo izgradilo je takovu organizaciju, kojoj nema premca ni medu drugim kulturnijim narodima. Pet akademskih društava: 2 u Ljubljani i po jedno u Zagrebu, Beču i Pragu, i dva akademska klnba: u Beogradu i Parizu, k tomu 6 akad. prosvjetnih društava i 70 što muških, .što ženskih srednjo-školsklh organizacija, što je sve opet povezano u „J. K. D. Ligi". Krivo je za to mišljenje, da „danas nema omladine" več „samo omladinaca i ponekih, u sebi malo homogenih, grupa omladinaca". Ima kat. omladine ! Za tabor internacijonalaca (komunista), ne može se takoder kazati, da ga nema. Ostaje treči tabor, koji bi se imao grupirati iz samozvane napredne omladine. Idealizma ima, ali ideje nema. „Ideja mora da ide naporedo i zajedno s idealizmom, — tek onda dolazi do cilja" — dobro ističe uvodničar. A gdje je ta ideja, koja bi okupila tu samozvanu naprednu omladinu? Uvodničar je vidi i nalazi u jugo-slavenskoj ideji. Medutim isti k. Jakšič veli: „Kad se Ujedinjenje konkretizovalo u Jugoslaviji, ideijp utelovljena u materiji izgubila je oštrinu svoje aktuelnosti: popustio je najjači vez, koji je ikada držao našu omladinu na okupu". Ideje nema, ideje koja stvara život, plodi, zanosi, upaljuje, koja je stalna i vječna, nepomučena i svjetla, koja je Istina, Dobrota i Ljepota, te ideje za večinu naše mlade generacije nema i za to ona tapka po tmini, „podvojena je, rasturena i nejedin-
stvena." Svi raziozi, koje navodi k. Jakšič postoje, mi ih vidimo, ali pre svega tali punktum —, kamen mu-draca, a taj je ideja, koja spaja, ujedinjuje, izravnava.Uistini je „omla-dina u krizi". Malo dulje sam se pozabavio člankom k.Jakšiča „Omla-dina u krizi", jer je on najkarakte-rističniji od svih, a o njemu bi se dalo još mnogo govoriti.
Pismo dra S m o d 1 a k e uprav-ljeno skupštini Jug. Omladine u Splitu da se dade ime državi „Jugoslavija", toplo je i srdačno, samo što če svi napori omladine žalibože ostati glas vapijučeg u pustinji, a omladina če i dalje da ostane ped tutorstvoni onih istih starijih, koji je ne če da razume. Dobra opažanja tog nera-zumijevanja medu starim i mladim ima asistent beogradskog univerziteta llija A. Pržič u članku „Stari i mladi". Največi uzrok tom nerazu-mijevanju nalazi on u tomu „što se dovode u vezu pokreti mladih, ili njihove zajedničke osebine ili ma koji dogadaj u njihovu životu, sa životom i radom niinih i naših „starijih" generacija od pre rata".
Rajko Dermanovič cand. iur. pjeva himnu jugoslavenskoj omladini, koja je istinskim osječa-jima, žrtvama i životima svojim najviše doprinesla narodnom ujedinje-nju, pak je pozivlje, da u ovim istorijskim danima, kada se polažu temelji našoj državi, i sama uzme aktivnog učešča u današnjem poli-tičkom životu. „Dve su misli-vodi-lje, koje treba da rukovode omladinu u današnjem njenom radu: 1. da očuva ono, što je stečeno žrtvama naših najboljih ljudi, pro-vadajuči dosledno narodno jedinstvo u svim pravcima, do krajnjih kon-sekvencija (samo malo drukčijim metodama, nego to običavaju Vaši stranački kolege g. Dermanoviču — op. pisca); 2. pa svom energijom poradi na kulturnom, socijalnom i ekonomskom progresu našeg naroda
(Hie Rhoduš ...!) Jovan K r Š i c stud. phil. u Pragu upozoruje mje-rodavne faktore, da „ekonomska beda, u koju je student bačen, sugestivnom šilom deluje na stva-ranje njegova političkog i ličnog karaktera, i njegove intelektualne sposobnosti koncetriše na materija-lističku stranu života."
Preostaje još da spomenem za-dačni članak inače dobro napisan, „Škola i život" maturanta L. Žim-breka i „Omladina i seksualno pitanje" od M. Mika č a pomor-skog akademičara, koji traži, da se na domu i u školi posveti više paž-nje ovom tako važnom i odsudnom pitanju za mladež. I u „Zori-Luči" bi trebalo, da se koji stariji, iskus-niji pedagog pozabavi ovim, uistinu uvijek aktuelnim i važnim pitanjem za mladež. Knjiga prof. Giromete o tom pitanju, što je prošle godine izašla u Splitu, naišla je na sveopču pohvalu i srdačan prijem sa strane mladeži.	Ivetin.
Vsakdanja tragika. (Odlomak iz „Le Tresor des Humbles"). Je tragika vsakdanjega življenja, ki je mnogo bolj resnična, mnogo bolj globoka in mnogo bolj soglašajoča z našim resničnim bitjem kakor tragika velikih dogadljajev. Lahko jo je doznavati, ni pa lahko pokazati jo, zakaj ta bistvena tragika ni enostavna materijelna ali psihologična.
Ne gre več tu za kako določeno borenje bitja proti bitju, bo-renje poželjenja proti poželjenju ali večno borbo strasti in dolžnosti. Što bi preje za to, kako bi zagledali to, kar je prečudnega v samem dejstvu — živeti. Što bi preje zato, da ugledamo bivanje duše v njej sami, sredi neskončnosti, ki ni nikdar nesnujoča. Što bi preje za to, kako bi začuli preko vsakdanjih dialogov razuma in čustev, dialog, bolj veličasten in neprekinjen, dialog bitja in njegove usode. Što bi zato, kako slediti korakom, pomi-
šljanja in bridkosti tako polnim, bitja, ki se približuje ali oddaljuje od svoje resnice, od svoje lepote, od svojega Boga. In končno bi šlo za to, kako nam pokazati, da bi čuli sto in sto analognih stvari, ki nam jih pesniki tragedij dajo zreti le površno kakor mimogrede.
Toda tu glavna točka; se li ne bi za moglo to kar smo zazrli le paršno kakor mimogrede, odraziti pred ostalim. Se li ne bi zamoglo, kar ze skriva pod kraljem Lear-om, pod Macbethom, pod .Hamlet-om, ono skrivnosti polno pesen neskončnosti, grozeči molk duš ali bogov, večnost, ki strmi, na obzorju, usodo, ki jo začutimo in zaslutimo globoko notri v sebi, ne da bi znali reči, po kakih znamenjih jo prepoznamo, se li ne bi moglo vse to na kak način z ne vem kako preokrenitvijo (stvari) ulog približati do nas.
Je-li tedaj vratolomno reči, da se resnična tragika življenja ona običajna globoka in vsesplošna tragika, začne šele v trenutku, ko to, kar se naziva dogadljaji, bolesti ni nevarnosti premine. Je-li treba edino kričati kakor Atrida, da se večni Bog pokaže v našem življenju in ali nikdar ne bo sedel pod nepre-mičnost naše svetiljke ? Skoro vsi naši pevci tragedij imajo pred očim samo vzburkano življenje in življenje nekdanjih časov in lahko se reče, da vsa naša gledališka umetnost ni v soglasju s časom in da zaostaja dramatična umetnost za toliko kot vpodabljajoča. Ni isto pri odličnem slikarstvu in lepi glasbi, ki sta umela odkriti in izrazovati bolj skrivne poteze, vendar nič manj važne in presenetljive dandanašnjega življenja. Zaslutila sta, da je to življenje izgubilo na svoji zunanjosti, ki služi le v njegov kras, samo zato, da pridobi na globokosti, v notarnjem pomenu in v resnosti-duha. Dober slikar ne bo več slikal Marija, zmagovalca nad limbri, ali uboj vojvo-
de de Guise, ker je psihologija zmage ali uboja elementarna in iz-vanredna in ker nepotrebni hrup nasilnega dejanja uduši globlji, a pomišljajoči se in preudarjajoči glas bitij in stvari. Predočil nam bo kako hišo kakor izgubljeno v pokrajini, odprta vrata koncem hodnika, kak obraz ali ruke pri počitku; in te enostavne slike bodo pristavile kako stvar naši zavesti življenja; kar pa je naše, to je naša last in ni mogoče tega izgubiti.
Naši pisci tragedij istotako kakor srednjevredni slikarji, ki zaostajajo pri slikanju zgodovine, polagajo vso važnost svojih del v nasilnost anekdote, ki jo predočujejo. In oni streme, da nas zabavajo z dejanji, ki so razveseljevala barbare, ki so jim napadi, ubojstva, izdajstva bili nekaj običajnega. Medtem pa se večina naših življenj vrši daleč od hrupa, krvi in bodal in so solze postale tihotne, nevidljive in skoro-dušne.
Kadarkoli grem v gledališče, se mi zdi, da se znajdem nekoliko ur med svojimi predniki, ki so imeli le rahel in medel pojem o življenju, suh in surov, ki se vanj ne morem zaživeti in ki ga ne morem več razumeti.
Tu vidim moža, kako ubija svojo ženo ; sina, ki maščuje svojega očeta, očeta, ki žrtvuje svoje otroke, otroke, ki rnoriju svojega očeta, ustreljene kralje, državljane v ječah in vse od roda do roda podedovane vzvišenosti, tako površne in materijelne, polne krvi, zunanjih solz in — smrti. Kaj mi morejo povedati bitja, ki so imela samo eno trdno misel in ki niso imela časa živeti, ker im je bilo treba upropastiti tekmeca.
Šel in prišel sem v upanju, da vidim kako bitje življenja, pritrjeno na svojo skrivnost z vezmi, ki jih spoznati nimam niti prilike niti vedno ne morem. Prišel sem v
upanju, da bom le za trenutek zazrl lepoto, veličino in resnost svojega vsakdanjega življenja in bivanja.
Upal sem, da se mi bo pokazalo ne vem kojo navzočnost, mogočnost ali kojega Boga, ki živi v moji sobi z mano. Pričakoval sem ne vem katere vzvišene minute, ki jih živim ne da jih poznam sredi svojih bednih ur.
Maeterlinik-Lenarčič.
Sloboda nastavc i državni monopol škola. Upravo u času žestoke parlamentarne borbe oko školskih problama zgodno i sretno nam dolazi ova knjiga dra Etero-viča, direktora franj. gimnazije u Sinju i višegodišnjeg profesora filozofije. Baš je danas bila krvava potreba ovoga djela, kad bezobzirni i prevejani S. Pribičevič policajskoin gestom ruši sve, što je katoličko. Osobitom se je žestinom oborio na osnovne stanice kat. kulture — privatne kat. škole: profesijonalne, konfesijonalne i redovničke. U ovoj knjiži dr Eterovič neobično popularno i umjetnički prikazuje ovo dosta komplicirano pitanje. Knjigu je razdijelio na četiri dijela. — U I. govori uopče o nastavi i uzgoju. Pobija moderno neosnovano stano-vište: da su uzgoj i nastava dva separatna polja bez dodirnih zajed-ničkih veza. Na uvjerljiv način dokazuje, kako uzgoj i nastava moraju iči zajedno. Zatim prikazuje naka-radnu sliku lajičke ili neutralne škole bez Boga — što je grdni apsurd i teško nasilje protiv zdrava razuma. Etičko uzgajanje ljudi bez religijske sankcije, u šumi kontra-diktornih sistema, ostavlja čovjeka bez životne busole, koja je jedino čvrsta u religiji. Religija je baza svakog uspješnog, kulturnog djelo-vanja, a moral bez Boga bio je i jest zločin za svaki plemenitiji na-predak čovječanstva. — U II. dijelu vlč. pisac dokazuje, da roditelji i
Crkva imaju jedini pravo na uzgoj djece: roditelji, jer im dadoše tjele-sni život, a Crkva, jer ih je sakra-mentom krštenja primila u svoju organizaciju. Tim časom Crkva božanskim pravom mora ih učiti kršč. istine i uzgajati vrhunaravnim, božanskim načelima, koje je Krist u Evandelju čovječanstvu ostavio. A država ima dužnost promicati ovaj uzgoj i brinuti se za tehničke škol-ske potrebe. Iz ovoga slijedi, da su neutralne državne škole, golemo nasilje nad naravnim roditeljskim pravima i božanskim pravima Crkve u uzgoju djece; a državni monopol škola — nemoralna je otimačina, uprav nečasna pljačka roditeljskog najljepšeg blaga, njihove djece. Zar nije zločin, da nastavnici uzgajaju djecu skroz oprečno, nego vjeruju i osječaju njihovi roditelji? Istina je država mora promicati narodnu pro-svjetu i pobijati analfabetizam, te tražiti doličnu naobrazbu pojedinaca ali se to još ne identifikuje s nasilnim narivavanjem ateističnog svje-tovnog naziranja kršč. djeci kat. roditelja. Osim toga, u naravnom pravu roditelja i božanskom pravu Crkve imaju svoj potpuni razlog osnivanja, opstanka i procvata privatne katoličke: konfesionalne, profesionalne i redovničke škole. Država im mora priznati pravo javnosti i potpuni reciprocitet s državnim školama, uz jedinu povlasticu kontrole nad kvalifikacijom nastavničkih sila i školskom higijenom, ali uz obligaciju paritetne potpore privatnim kat. školama sa državnim prema poreznoj snazi kat. roditelja. Sve je ovo krasno i temeljito obra-dio dr Eterovič u III. dijelu svoje knjige. — Na svršetku komentuje vladina „Načela i Načrte" koji očito izbacuju iz školskog programa reli-gioznu, s preporučuju samo moralnu obuku. Auktor oštricom svoje kri-tičke pronicavosti razotkriva intelek-tualnu zatucanost i moralnu golotinju
plitkih zagovornika ovakog školskog programa, koji je več bankrotirao kod svih modernih kulturnih država.
Pribičevič je otvorio bezobzirnu paljbu na kat. institucije svojom školskom politikom. Dr Eterovič svojom knjigom prikazao je našoj inieligenciji kat. načela, prema ko-jima imaju se boriti s ovim ljutim kulturkempferom u svim prosvjetnim pitanjima. Nijedan kat. inteligenat, nijedan kat. akademičar i srednjo-školac ne smije biti bez ove veoma aktuelne knjige. Kat. daci, proučite tu knjigu, jer načela koja zastupa temelj su kat. kulture i svakog na-pretka. Okrijepit čete se i uživat čete na bujnoj poljani: dubokih misli čistih kat. načela, umjetničkih slika i prizora, uz obilje lijepih citata prvih svjetskih umova, koji se na-laze u elegantnim stilom napisanoj knjiži dra Eteroviča. Svakom našem čovjeku dovikujem : Tolle, lege !
Fr. Krsto Kržanič
Urnjetnička bilanca. Dobar broj izložbi, koje smo imali prilike da vidimo u Zagrebu kroz nepunu godinu dana mogao je u nama stvoriti uvjerenje, da naša umjetnost stoji na doličnoj višini. Stari, mladi i oni koji stvaraju most izmedu ovih, natjecali su se, tko če da jače od-skoči, tko če u osebujnom načinu svoga izražaja, da poda što jače efekte. 1 moramo konstatovati, da smo kod svih našli ne samo volje, nego i uspjeha, a ne čemo pretje-rati, ako ustvrdimo, da smo vidjeli mnogo stvari takove kvalitete i ta-kve ponderabilnosti, da bi mogle biti predmetom ponosa i večim narodima, nego što smo mi. Ova činjenicamora da nas napuni nadom, da nije daleko čas, kad čemo kompaktno da riješimo pred cijelim kulturnim svijetom psihološki problem našega naroda, kao što su to več pojedinci i učinili.
Ne možemo ovdje rekapitulirati potanko sve ono, što smo u „Zori-
Luči" iznijeli o markantnijim lično-stima likovne umjetnosli, ali čemo zato baciti kratak pogled nazad, da učinimo resume i da ponovno ak-centuiramo, zašto smo ustvrdili, tako smjelo, da se niveau naše umjetnosti visoko penje. Tome je dokazom i sadašnja veličanstvena izložba splitskog slikara Emanuela Vi-doviča. Ljude, koji su iztožili svoje radove ove godine možemo razdije-liti osim več spomenute tri kategorije još u druge tri kategorije, koje zalaze u sve tri prve, a to su: veče umjetničke individualnosti, dobri umjetnici i loši ili oni, koji se bore da nešto postanu, a po pri-rodnom pravu imadu pravo na opstanak.
Radi interesantnosti najbolje je promotriti prvo mlade, jer su oni pokušali, da najmodernije struje prenesli na našu arenu. Tu se dakako radi u prvom redu o futuristima. Kod te riječi obično pomišljamo na ekscentrične ekstravagantnosti. Me-dutim se kod slikarstva ne smije (osobito kod naših umjetnika) radikalno tumačiti. Posve naime drug-čije izgleda futurizam u likovnoj umjetnosti, ako je u granicama, nego li u literaturi. Ta struja se predstavila u „Proljetnom salonu". Tu smo našli nadobudnih individualnosti, kao što je Uzelac prijatelj ženskih aktova i jake svjetlosti, Štefan savjestan triangulista, Tarta-glia vjeran poznavalac moderne Njemačke i Gecan, koji se bori oko toga, da mnogo poda, a da to bude k tome solidno i moderno. O drugima ne treba da govorimo, jer ti spadaju više manje u treču kategoriji!. Osim ovih najmladih izložila su istom prilikom i dva čovjeka, koji reprezentiraju u glavnom onaj most, koji veže starije i mlade, a to su Tomislav Krizman i Vladimir Becič. Tomislav Krizman! Slikar tačnih poteza, zlatne tehnike i du-bokog psihološkog izražaja. Osim
živih slika, koje je pokazao ovom prigodom, u najzadnje vrijeme pri-redio je posebnu izložbu radirunga u Ulrichovu salonu. Ti su radirungi tako savjesno izradeni, da im treba daleko premca tražiti. Dosta je spomenuti, da su več prodrli i preko granica naše domovine sve do Mlinchena. Vladimir Becič je prošle godine uspio svojim ratnim slikama. Ove godine nije u onolikoj mjeri zadovoljio ali ipak ima dobrih portreta — Medu „Krilate puževe" je tek slučajno d osp i o. Marko Rašica je bez sumnje dobar slikar osobito u ornamentici, ali opet nema u našoj umjetnosti osobitog značenja. Oton Ivekovič je ostario. On uspijeva s radovima iz mladih dana u kojima je pokazao svoju vještinu u uljenim bojama, koje su živahne i simpatične, a i kompozicija mu je dobro i sretno zamišljena.
Crnčič još uvijek proučava problem mora i rijeka, te nam iznosi sva njihova bogatstva, sve nuance, tako da poznavaoce morskih Ijepota, a i nepoznavaoce napunjuje živom žudnjom za vatrenim zapadima na čistom horizontu i slatkim ljuljuš-kanjem na tihim talasima.
Uvodič je satiričar. To je jedini karikaturista večega stila kod nas. Njegovim karikaturama se ne rno-žeš naprosto smijati, jer zabadaju u srce i previše oštar žalac. Inače su slikane previše jednostavnom tehnikom, čistim bojama, a često su i gracijozne. Aralica i Šulentič su iznijeli svoje dojmove puta po Španiji i Sjevernoj Africi. Zemlje o kojima se još kod nas bajke pričaju morale su izazvati doličnu radozna-lost. Pa tako je i bilo. Vidjeli smo šarolikih stvari. Svilene i platnene vašare sagovima karakterističnih boja, lijepe Afričanke, portrete cr-naca i mješanaca, a zatim prizore iz raznih gradova, veličanstvene džamije i kuče od gline. (Kad bi se takve kuče mogle u Zagrebu
graditi, sigurno bi se lako riješilo stanbeno pitanje. Ali u Africi ne pada kisa, a kod nas osobito ovog prolječa pada u tolikoj mjeri, da bi se sve takove kuče naprosto rastopile).
Mirko Rački je donio nešto nova. Obogatio je našu umjetnost ra-dovima trajne vrijadnosti. Izražava-juči se na poseban način sa sti-mungom a fresco, otkrio je ljepotu godilnjih doba, donio bajnost ori-jentalne priče, istaknuo privlačivost narodne pjesme i legende, riješa-vao problem ženske psihologije i segnuo u podzemlje u društvu s neumrlim Danteom.
Emanuel Vidovič baš sada izla-že. Sada u jeku prolječa. On ne-natkriljivi poznavalac mekih sutona, ljubičastih magala, što se radaju u jutrima na morskoj površini u šu-mama u žarkim podnevima. Emanuel Vidovič razumije prirodu kao malo tko. On zna prodrijeti u njene najintimnije strane, on zna kroz tanku koprenu finih pramenova da predukoko zade. Mi se čutimo opčaranima i ne možemo se lako od njegovih radnja otrgnuti. Mirna morska površina, šarovita dalmatinska obala i mistični „Angelus" ostavlja neizbrisivu uspomenu.
Od kipara su se pokazali Meš-trovič i Skarpa. Meštrovič se je otkrio u novom ruhu, ne više kao umjetnik narodne energije, nego kao psiholog, koji moderna nazi-ranja izražava biblijskim motivima. Skarpa je darovit kipar, bez repu-tacije, samouk, preko kojega se ipak nije dalo mučke proči.
Još dvije o religijoznoj umjetnosti. I to samo o Rašici, Antoni-* niju i Izu Kršnjavom. Rašica je dobra duša, al ne zna dati duboke mistike. Sv. Ante Padovanski kod Franjevaca je lijepa izgleda, kao i njegova „Bogorodica" tepana u srebru, al imade tu spomenutu manu. Antonini je svoju fresco sliku pre-
cizno izveo. Vidi se da je dugo proučavao crkvenu umjetnost. Njegova je slika divan ures hrama Božjega i bilo bi poželjno, da više onakovih slika okiti naše crkvene zidove, Izo Kršnjavi nije profesionalni slikar. On je pokušao da iz nutarnje pobude naslika sv. Franju gdje propovijeda pticama. Slika ima ipak lijepih odlika i čini ugodan dojam, samo je stara i nema mnogo osebujnosti.
Time bismo završili. Naravno da smo ovdje iznijeli imena, koja znače pozitivnost u našoj umjetnosti. Umjetnike treče kategorije smo ispustili, jer je to bolje i za njih, a bilo bi korisnije, da neki i ne izlažu; tako bi prištedili publici neugodna raspoloženja.
Uostalom još jednom naglašu-jemo: Imena Meštroviča, Krizmana, Račkoga, Vidoviča i dr. reprezenti-raju nam jaku falangu, koja još nije izvršila svoju misiju, a koja stvara jaku, visoku i duboku jugoslaven-sku umjetnost. Njezin velik dio je več stvoren.
A. Padovan stud. med.
„Mladost"*. Toliko željkovana „Mladost" opet je ugledala svjetlo. Prvi broj izišao je doista biranim sadržajeni. Predratna „Mladost" vršila je jednu veoma važnu misiju. Bila je na višini i svatko ju je sa veseljem primao u ruke. Kako se več iz prvoga broja vidi, ova nova ne če zaostati za njom. Za to jamči urednik. Samo bi bilo poželjno, da je ispunjaju sami omladinci. A na-dam se, da če se u najskorije vrijeme i opseg povisiti, jer vjerujemo u zanos naših omladinaca, koji če za svoje glasilo dati sve, što budu mogli.
Svima drugovima preporučamo, da porade za „Mladost" i da je
* Glasilo hrvat. katoličke omladine. Izlazi mjesečno jedamput. Izdaje: Hrvat, katolički narodni Savez u Zagrebu.
svakome omladincu ture u ruku. Omladinski pokret je za našu akciju najodlučniji.	B.
Slovenska stenografiere čitanka, sastavil in priredil profesor Adolf Robida, je zišla v prav lični opremi in krasni avtografiji prof. Osane v Jugoslovanski knjigarni in se prodaja po K 32 —. Cena je za današnjo draginjo z ozirom na krasen papir in prvovrsno tehničko-litografsko izdelavo prav nizka. Stenografična čitanka je bila že dolgo živa potreba vseh, ki so se učili stenografije. Njena vsebina je vsestranska, poleg liričnih in epskih pesmi ima tudi leposlovne pisatelje prenesene v stenogram. Zastopani so: Cankar, Finžgar, Župančič, Sar-denko, Aškerc, Gregorčič, Prešeren, Jenko i. t d. Potemtakem je čitanka prava antologija slov. pesništva. Pa tudi znanstvene rasprave in narodopisne črtice so našla prostora v čitanki. Knjiga se opira tudi na našo novo domovino in na srbsko zgodovino in prinaša na prvih desetih stranah stenograma samo domorodne in domoznanstvene sestavke. Prav dober in informativen je članek o razvoju in zgodovini slov. stenografije, ki bo služil vsem, ki se zanimajo za tesnopisje. Trgovske šole imajo zadnjo polo knjige na razpolago kot strokovno čtivo: kreditna pisma, kupno pogodbo, pobotnico, odstopno pismo i t. d. Prof. Robida se drzi v stenogramu strogo četrte (nove) izdaje Novakove stenografije, ki mu je knjigo tudi kot dovršitelju slov. stenografije posvetil. Knjiga je sestavljena tako, da jo rabijo lahko srednje, trgovske in meščanske šole. Ob koncu korespondenčnega pisma bo knjiga izborno služila za poglobitev in dovršitev učne snovi, ob pričetku debate pa kot ponovilo. Knjiga in misel. Sten. Čitanke je pri Slovencih prvi tozadevni poizkus in se bo pogotovo prav dobro obnesla tudi v praktični uporabi.
Talijanska knjižnica „Sa-vremenih pitanja". Pod skromnim naslovom „Quaderni deli' or a" dobro poznati katol. tiskar, zavod „Fiorentina" u Florenci počeo je izplavati tu zgodnu knjiž-nicu. Cilj joj je da upučuje katol. Talijane u svim vjerskim, socijalnim, političkim i literarnim prilikama naroda u svijetu. Tu knjižntcu toplo preporučujem našim ljttdima, koji poznaju talijanski, eda se upoznadu sa etničkim, religijoznim i socijalnim prilikama u svijetu. O našem narodu najavljene su do sada slijedeče knjige: Politički i vjerski naci-j o n a 1 i z a m u Hrvatsko j; K a-tolicizam u Sloveniji; Pra-v os 1 a v 1 j e i k a t o 1 i c i z a m u Sr-biji; lstočna crkva i bugar-sk a s h i z m a. O nama Slavenima ima još: Narodni sabor ruske crkve; Ruska crkva i boljševizam; Poljski kato-licizam u Romaniji; shjz-matični reformizam u Ce-skoj i t. d. Učenost i genijalnost glavnog urednika te knjižnice O. Aurela Palmieria, poznavaoca svih slavenskih jezika, najbolja je garancija o ozbiljnosti te knjižnice. Pal-mieri je več dobro poznat kao pisac „Theologia Dogm. Eccles. Graeco-Russicae" i Ruska crkva. Preporučujemo.
Stražar s Jadrana.
Problem ženskega akademskega študija. V preteklem desetletju je žena dobila enakopraven dostop na vseučilišče. Od tega časa vedno narašča število slušate-ljic na raznih fakultetah. Kar je bilo nenavadno — postaja običaj.
Toda je li žena sploh sposobna psihično in fizično za višji študij? — V duševnem razvitku žena ne zaostaja ža možem. Izkušnja dokazuje, da se akademičarke ravno tako z vnemo posvete izabranemu študiju ter da enako uspešno polagajo izpite kot njihovi kolege.
Zdravniško se prigovarja telesni sposobnosti. Res je, da je žena šibkejša, njen prirodni telesni ustroj neugodnejši za nemoteno delo, ali, da je pri študiju znatno ne ovira zopet dokazuje dober uspeh.
Da bi višji študij kvarno vplival na poznejše zdravje, na živce i t. d. ? Vemo, da je na univerzi več prostosti kot pri prejšnjih študijah in da tu zdravje nič več ne trpi kot pri kakem drugem poslu, ki ga opravljajo savrstnice akademičark, ki so že nastavljene v raznih službah. —
A zakaj naj bi sploh žena dalje študirala? Čemu koristi to? Je li tudi ona zmožna širiti znanstveni napredek ? Se li v tem oziru lah^o meri z možem? — Imamo dosti velikih izumiteljev, genijev na vseh poljeh znanosti in umetnosti, ali ženska imena se med njimi skoraj ne spominjajo. Zato ženi sploh odrekajo ono originalno stvarjajočo silo, ki jo vidimo pri možu. Pravijo, da če bi jo žena čutila v sebi, bi jo bila morala udejstviti v stoletjih preteklosti, k ljub vsem oviram in zaprekam, vsem neugodnim in nepovoljnim prilikam; kajti tudi mož si je moral sam priboriti priznanja in uspeha svojim idejam, tudi on ni našel ničešar danega in pripravljenega, sam si je utiral nova pota. — Ali če nima žena toliko samotvorno moči, ima zato neko drugo posebno žensko prirojeno sposobnost: da tudi v znanosti upo-trebi svoj praktičen gospodinjski smisel, svojo fino čutečo in slutečo žensko naravo. Ona v tem, kar je že poznanega odkritega, pripravljenega, pripomore do novih vidikov, pomaga izčrpati uporabo umotvora v smeri in smislu, ki možu ne pride niti na um. Saj vemo, kolik vpliv so imele poznane izobražene žene na razne velike znamenite može ter da tudi v politiki žene dostikrat igraju važno posredovalno vlogo.
Raj bi tlam pä tudi koristilo, če bi vsi samo ustvarjali, a ne bi nihče tega uporabjal, kar imamo. Zato so tudi oni, ki znanost in umetnost širijo, ravnotako zaslužni kot oni, ki so nam jo ustvarili. In med te nosilce, graditelje znanstvenega duševnega blagostanja lahko uvrstimo ženo kot enakovredno možu, bodisi da neporočena vrši svoj poklic, ali pa, da postane žena-mati.
Toda koliko ugovorov zopet tu: če se žena poroči, kaj ji potem koristi ves njen študij? Ni res, da bi morala biti izobražena žena slaba gospodinja. Toliko je resno učenje tudi vredno, kot ono lahkoživo, du-ševno-plitvo življenje, v katerem posebno dekleta iz „boljših hiš" čakajo pravega ženina. -- Če izobražen sin spoštuje svojo preprosto mater, koliko več zaupanja bo lahko imel do nje, ako mu bo lahko ostala zmožna, modra svetovalka tudi za čas njegovega višjega študija, ker ji ne bo veljal izgovor: „mati, ti ne razumeš tega" — ker je bila ona sama pred njim prehodila isto, njegovi slično pot.
Gotovo je razumljiva in najide-alnejša zahteva, da dobra žena-mati-gospodinja ne more vršiti nobenega drugega posla. Ali dokler bo življenje borba za košček vsag-danjega kruha, se to načelo gotovo ne bo moglo dosledno izvesti za visoko izobraženo kot za preprosto ženo.
Toliko se še vedno prigovarja ženskemu akademskemu študiju. Ali vsa pomišljanja proti so prazna in ovrgljiva. Drži samo en prigovor : da se žene same še vse premalo resno zavzemajo za to vprašanje. Ne gre se tu za nikako tekmovanje z možem, nego ženski akademski problem se mora promatrati s specialno ženskega stališča kot ženska vprašanja sploh.

Izobraženo ženo čaka še lepo, veliko polje kulturnega delovanja. Gotovo ji je najbolj prikladen uči-teljsko-vzgojiteljski poklic. Žena sama mora sodelovati, da se pre-ustroji vsa dekliška vzgoja. Samo od žene moremo pričakovati prave ženske psihologije, ki nam bo ot-krila še nerešene tajne ženske duše. Na socijalno-karitativnem polju se istotako odpira akad.-izobraženi ženi širok delokrog bodisi kot zastopnici prava ali pa v zdravniški službi.
Vseh velikih, lepih kulturnih nalog pa bo svestna in zmožna najbolj le moralno visoka, trdna žena. Taka se bo mogla ohraniti za čas,
vseh svojih Študij, ako ji ostane svetla spremljevalka trdna, živa vera, ki jo prava izobrazba more samo utrditi ter ji nikakor ne nasprotuje. Zato naj ta izobrazba ne bo enostranska, v tem oziru nam reč, da tudi versko-znanstvenoga napretka ne zanemarja. Tega morejo dati vsaki akedemičarki naša katol. društva, ki, upam, da jih znamo ceniti vsi, ki jih poznamo s prave strani in iz pravih virov. —
Novi časi, nove prilike zahtevajo vseobče prenovljenje. Zato naprej k vsevišji, vsepopolnejši ženski izobrazbi!
Agneza Kosec.
i
50
L I S T A K.
Za duhovnu obnovu.
Jelo putnikä.
„Andeoski Kruh je eto Putnicima jelo sveto, Ne smije ga jesti pseto: On je djeci jestvinoin".
(Sekvencija tjelovske Mise).
„Bit čete kao bogovi", slaga Zmija prvim ijudima. „Ostavite Boga i budite saini bogovima", dovikuje nam Zmijina kči nevjera. Medutim kao što prvi ljudi osjetiše, da su bez Boga ništa, tako i moderni čovjek uvida svoju golotinju i tužno se šmiješi nad svoiirn jadnim „božanstvom". Kako nam jakim riječima o
0	tome govore bezbrojni konvertiti 19.
1	20. vijeka po Evropi i Americi!
A gle nasuprot sličnih Božjih beseda: „Ja rekoh: bogovi ste i sinovi Svevišnjega svi vi!" (Ps. 81, 6.) U krščanstvu se is-puniše od riječi do riječi. Voče s „drveta poznanja" uze čovjeku život, voče s Križa — drveta života — vrati čovjeku život, uzdiže ga do Boga.
(J sakramentu krsta počesmo živjeti nebeškim životom. Kao što zemaijski život treba hrane zemaljske, tako nebeški treba nebeške. 1 Krist nam dade tu ne-besku hranu, dade nam Euharistiju. Bez nje bismo bili u duhovnom životu čovje-čuljci, kržljavci, bez nje nam nema pra-voga života, Isus kaže: „Ja sam kruh
života... Tko od ovoga kruha jede, ž i v j e t če u v i j e k. A kruh, koji ču ja dati, tijelo je moje za život svijeta. Zaista, zaista vam kažem, ako ne budete jeli tijela Sina čovječjega i pili njegove krvi, ne četeimati života usebi". (Iv. 6.)
Evo našega jela na putu k svetim vrhuncima, evo nam najjačega pomagala da postanemo kao Bog. „Jelo velikih duša", kaže sv. Augustin. Dok naše tijelo pretvara uzetu hranu u sebe, dotle ovo uzvišeno Jelo, kad ga blagujemo, pretvara nas u sebe. Kao što vatra sve što zahvati preobrača u sebe, tako i božanstvena euharistijska Vatra preobrača nas u sebe, čini nas sličnima Bogu.
Što ovaj sakramenat pokazuje spo-ljašnjim znakovima, to on i djeluje u nama. Njegov lik kaže, da je to „nebeški kruh i nebeško vino za hranu duše" (Sv. Toma), ion če po tom djelovati na dušu kao što zemaljska hrana djeluje na tijelo. Materijalno jelo i piče život tjelesni u z-držav?, jača, oporavlja i veseli. Sve to izvodi i presv. Euharistija u duši. Ona uzdržava u nama život nebeški krijepeči nas u boju protiv davla, svijeta i nas samih s našom trostrukom požu-dom: ohološču, lakomošču i tjelesnošču. Ona nas čuva od duševne bolesti, t. j.
Iakoga grijeha. Oria nam j a č a život li duši, hrani naime na krstu dobiveni život, povečava ga i usavršuje u svakom pravcu kao ni jedan drugi sakramenat. Ona oporavlja našu dušu, vrača joj što je izgubila svojim nesavršenostima i malim grijesima. Ona daje duši radost, utjehu i slatkoču, s kojom se ne može isporediti nikakvo veselje zeinaljsko. Poznaju tu radost više manje osobito duše, koje „gladuju i žedaju pravde", koje teže za pravim dubokim krščanskim životom. Lijepo je opisuje Francis Jammes: „Ne misli, da če tvoj Bog u tebi jako kliktati. Sjedeči posred svojih kod ove Gozbe govori Krist tako tiho, da ga jedva čuješ. Ali dobrza nešto neiskazano i nježno hrani dušu božanskim kadom i razvedrava je . . ." (L' Eglise habillee de feuille, 38.) To je uzdizanje duše dragocjeno. Ono divno olakšava borbe, zasladuje žrtve, daje lavsku srčanost i snagu da radiš za Boga, za narod, za posvečenje svoje i posvečenje drugih, daje orlujski polet lijepoga svetoga idealizma.
Eto krasnih božanskih plodova presv. Euharistije. Imajuči njih pred očima trsi se Crkva unovija vremena, da opet oživi i raširi često primanje svete pričesti, „kako je to bilo u prva vremena krščanstva, kako odreduju crkveni sabori, kako uče Oci i sveti ljudi svili vjekova" (Leo XIII.)
„Svetinja svetima", povikivala je Crkva u drevna vremena onima, koji sil pristupali k stolu Gospodnjemu. Razumije se samo sobom, da onaj, koji ide k sv. pričesti, ne smije imati na duši teškoga grijeha. Glasoviti P. Segneri pripovjeda o jednome mladom čovjeku u gradu Du-laki na Filipinima, koji se svetogrdno pričestio. Smjesta je osjetio strašne boli u tijelu, tako da je morao ostaviti crkvu. Vani je povratio hostiju iispljunuo u neki blatni kut na ulicu. Čim se to dogodilo, nestalo je boli. Čini se, da je Gospodin htio ovim dogadajeni reči, kako mu je lakše podnijeti, da ga bace na ulično blato, nego da stanuje u blatnoj duši. Kakvo užasno zlo počinja, tko se svetogrdno pričesti, vidi se i po onim strašnim kaznama, kojima je Bog več ovdje na zemlji znao ošinuti takve svetogrdnike,
0	čemu nam znaju dosta pripovjedati i učitelji duhovnoga života i sami vjernici.
Za čestu se pričest traži dar.as prema odredbi Pija X. samo to, da duša bude čista od svakoga teškoga grijeha
1	da uz to ima pravu nakanu. Prava nakana stoji u tome, da ne pristupaš k stolu Gospodnjemu od navade, taštine ili poradi ljudi, nego od Ijubavi k Bogu i od želje, da ovim božanskim lijekom liječiš svoje slabosti i mane, da budeš
pravi, kreposni, potnuni krščanin, krščanski značajnik.
Istina, pristoji se, da oni, koji primaju često i svaki dan svetu pričest, budu i bez lakih grijeha, barem posve hotomič-nih, i da nemaju ni sklonosti k lakim grijesima. Ali je ipak dosta, da nemaju teškoga grijeha i imaju volju, da ne če u buduče griješiti. Tako če se pomalo oslobadati i lakih grijeha. Ako to ne bi bilo, več bi nasuprot uvijek, jednako i hotomice padali u iste pogrješke, bio bi to znak, da im nedostaje dobra nakana. Takvima česta sveta pričest ne bi koristila, več bi iin bila na štetu. To isto vrijedi i za one, koji se ne bi kako treba pripravljali i z a h v a 1 j i v a 1 i za svetu pričest.
Koji često primaju svetu pričest, neka svakako naruče djelo: Walter: Presveti Oltar-ski Sakramenat. Iz toga če se izvrsnoga djela naučiti da primaju kako treba uzvišenu sve-tinju. Dobiva se kod Uprave „Glasnika sv. Josipa", Zag reb I., Samostan milosrdnica.
Da, nada sve treba da se priviknemo dobro zahvaljivati iza sv. pričesti, druk-čije bismo bili vrlo neuljudni prema bo-žanskom Spasitelju, a ujedno bismo pustili, da tolike od Boga nam ponudene dragocjene milosti uludo propadnu.
Koliko vremena da zahvaljujemo ? Barem četvrt sata, ako je moguče i više. Sveči su zahvaljivali čitave sate.
Po vezi se s euharistijskim Spasife-ljem dijeli sav katolički svijet u duše gorljive, mlake i nevaljane. U prvi red idu oni, koji ga primaju često, ili svaki dan, dostojno i s pravom pripravom i zahvalom. U drugi r»d oni, koji ga primaju često, bez prave priprave i zahvale ili ga primaju rijetko. Medu trečima su pak svetogrdnici i svi oni, koji se niti jedamput na godinu ne pričeste, a mogli bi se pričestiti.
Paul Verlaine u glasovitim svojim so-netima prepire se s Isusom, tvrdeči da nije dostojan ljubiti Boga, a Isus mu dokazuje da Ga mora ljubiti. On ga upu-čuje i kako če doči do te Ijubavi. Veli mu: „Podi s mutnim neznanjem svoga srca prema raskriljenim rukaina moje Crkve kao što osa leti na ljiljan rastvo-reni. Približi se momu uhu. Poniži se tu i budi kako treba iskren. Reci sve bez trunka oholosti i poljepšavanja i prikaži mi cviječe odabranoga pokajanja. Onda slobodno i prostodušno pristupi k momu stolu i ja ču te blagosloviti divnom goz-bom, kod koje je i sam andeo samo na-zočnik, i pit češ Vino nepromjenljive lože; njegova snaga, njegova siatkoča,
njegova dobrota učinit če, da tvoja krv buja u besmrtnost. Pazi, da sačuvaš smjernu vjeru u ovu tajnu ljubavi, po kojoj bivam ja tvojim tijelom i duhom, a nada sve dolazi što češde u moju kuču da tu primaš Vino, koje gasi žedu, i Kruh, bez kojega je život izdajstvo . . ." (Sa-gesse IV. I.)
Eto Pomočnika, koji če i nas voditi na goru Ljubavi, uz kojega čemo orija-škim koracima stupati putem krščanske savršenosti. Drugovi! onamo k Njemu, k Njegovu presvetomu stolu, kod kojega se „uvijek obnavljano Čovječanstvo zaustavlja časom u hodu i blaguje Kruli Života, što se umnožava u Arki, i opet kreče put Zemalja Vječnosti". (Francis Jammes I. c.) Evo bezdanih Bunara energije, sa kojih su se napajali sveči i borci jsusa Krista, na kojima su se krijepili O' Connel, Venillot, Windthorst, iz kojih su crpli snagu i naši dragi pokojnici Eckert, Rogulja i drugi. Pristupajmo i rni onamo, pristupajmo često, po mogučnosti i svaki dan, dobro se pripravljajuči i za-hvaljujuči, pristupajmo kao janjci, da se odonud povratimo „kao lavovi što izdižu oganj" (Sv. Ivan Zlatousti). Neka gori duša naša tihim stalnim neprestanim če-znučem za svetom kučom Gospodnjom i Kruhom andela, Kruhom djece Božja. „Kako su mili stanovi tvoji, Oospcde nad vojskama! Gine od želje dušo moja za dvorima Gospodnjim. Srce moje i tjjelo moje klikče za Bogom živini . . . Žrtvenici tvoji Gospode nad vojskama, kralju moj i Bože moj!* (Ps. 83.)
Internacijonala.
Svestudentski kongres u Pragu.
Imao je dva velika rezultata, javile su češke novine: 1. Bio je republici koristan, jer gosti, kojima se svidjelo kod nas, kad se vrate, širit če u svojem zavičaju, kako je lijepa naša zemlja i kako uljud-na. To je, vele, bolje, nego dati novce za propagandu štampom. Dakle politička svrha. 2. Nekoji tudi gosti u Pragu su se zaručili, zaiskat če češko državljanstvo, provest če u Češkoj svadbeno pu-tovanje itd. 3. Što se tiče izvršenoga posla, glas štampe nije jednomišijen. Jedni vele, da se izvršilo mnogo, drugi, ništa.
Dopustit ču sebi uz ovo nekoliko pri-mjedaba. Uz 1. Samo slijep ne bi vidio, da je naša vlada plačala kao da ne dijeli od svoga. Sasvim je dakle shvatljiva žalba nekoga engleskoga študenta, da ne može potrošiti na dan ni dvije livre sterllnga t. j. 600 č. K. Imaju zašto hvaliti našu zemljw, jer su učinili mnogo izleta i svidalo im se, osim u Mor. Ostravi,
u kojoj nijesu iinali gdje da noče. Uz 2. Ne žalimo one djevojke, nego one tu-dince, šta če s onim gospodicama. Uo-stalom pazar kao pazar, a engleski ili francuski buržuj jednak je češkomu bur-žuju, bio on istom u zametku, kao študent. Ovim načinom ne če u velike opo-šteniti češko ime i uvjeren sam, da čc neko od ono danas sretno dvoje još jednom grditi g. Beneša, što je jednom novčano omogučio ovaj kongres. Uz 3. S onim poslom mučna je stvar. Kod izleta čovjek nevoljko radi pa nije za čudo, što se treča komisija nije uopče ni sastajala. A one dvije, koje su se sastajale, nijesu izvršile mnogo. U Pragu imaju brojtii kabareti, šantani, pozorišta, a tudi gosti su iinali novaca. Pa onda da rade ? I šta su htjeli raditi ? Jedinstvena sveštudent-ska svjetska organizacija, to su, kažu, htjeli raditi. Ali gdje su Nijemci, Madžari? Englezi su se svadali sa Škotima, Francija i Belgija bile su protiv sjevernim študentima itd. itd. Na čemu hoče da je sagrade? Imaju li misao koja bi sjedi-njavala? Oni hoče da budu nekonfcsijski. I pri tome hoče da se zovu sveštudent-ska organizacija. Gdje zastupaju sve študente i tko ill zastupa? Kod nas zastupa g. Kopecky češko studentstvo u Svena-rodnom Savezu. Poslužit ču se ožetom karakteristikom. Jedan Nizozemac pita g. Kopeckoga:
Zašto nijeste pozvali katoličke študente na kongres?
G. Kopecky: Svi smo katolički študenti.
Nizozemac: Kako, to nerazumijem, ta u Pragi} su katolički študenti organizo-vani u Češkoj Ligi i u Ustredi (Središtu)?
G. Kopecky: Kod nas Svaz spaja sva društva i u njima su katolički študenti. Češki študenti su katolici.
Nizozemac: I vi ste takoder katolik?
G. Kopecky: Ja sam socijalista. Ali to je odviše dosadno.
Nizozemac: Onda nijeste katolik.
Časak šutnja.
Nizozemac odlazi i misli u sebi:
Nazovi kongres.
Pred dvije godine počeo se Svaz čeških studenata iznova organizovati. I tada su Liga i Ustredi bili pozvani ispred katoličkih studenata. Pregovori su se razbili. Pogadao se s njima g. Kostečka, inače soc. demokrat, ali pošten čovjek. Iza radnoga kongresa došao je u prosto-rije Ustredi katol. studentstva g. Fialka, da pregovara s nama o suradnji. Zahtje-vali smo kao preduvjet daljemu poga-danju, da se ukine naredba Svaza, da katol. student ne smije btti član nikakoga društva, bilo fakultetskoga bilo pokra-jinskoga. To nije bilo ispunjeno.
Pred brojenjem pučanstva izdao je Svaz čehoslov. studentstva poziv svemu čehoslovačkome studentstvu, u kojem se čitaju ove rečenice:
Glavna skupština Središnjega Saveza čehoslov. studenata, držana u Pragu u danima 30. siječnja do 2. veljače 1921. prinosi vruči poziv svim čelioslovačkim studentima bez razlike škola, da posluša glas svoje savjesti i ne ostaje gdje je samo po imenu, nego da u duhu svoje povijesti izvodi konsekvencije iz sukoba svojega čehoslovačkoga ideala istine i slobode vjere sa tudim rimskim shvača-njem i o 300 godišnjici bjelogorske osvete i silovite protireformacije obračuna sa drugim iza Beča neprijateljem — sa ri-mokatoličkom crkvom !
Kolege i kolegice! neostajte indife-rentni, kad je red otvoreno priznati boju: ili sam komodan, opsežan ili ravnodušan i pružit ču rimokatoličkoj crkvi izdažno oružje matične pripadnosti, ili ču učiniti na što me nužno vodi povijest, zdravi razum i pošten značaj — istupit ču iz crkve, medunarodne jedinice, tude našemu duhu i našemu mišljeuju.
Uoči prvoga brojenja naroda u našoj državi pripominjemo: vršite svoju dužnost i istupite na vrijeme iz crkve rimokatoličke, da ne budeu dan brojenja — 16. veljače 1921. — ni jednoga matič-noga čehoslovačkoga študenta u rimokatoličkoj crkvi.
To su učinili katolički študenti prema svojoj majci, katoličkoj crkvi. Jesu, ako nijesu lašci, gori nego psi, jer psi ne laju na svoje. I ljudi ovakovih svojstava rade ispred svega čehoslovačkoga studentstva. I ti ljudi zastupaju ih pred tudinom. Da ima češki student u sebi ponos, ne bi se ni obazro na njih, a pogotovu ne bi im se dao zastupati! Ili su ti študenti kao g. Kopecky?
Isti Svaz na kongresu, kojemu je pro-tektor bio g. predsjednik Masaryk, koji je istupio iz katoličke crkve, u zaglavlju svojega letaka dao je naslikati crkvu sv. Vida, simbol svega češkoga katolicizma. Isti Svaz nije ni riječju spomenuo u svojim dopisima u tudinu, da je taj kongres priredivan od bezvjerskoga studentstva. Govorio je, da zastupa sve čehoslovačke študente. — L a ž 1 j i v c i! Isti s v e s t u-dentski Svaz odbio je zastupnike ka-toličkoga španjolskoga studentstva, ko-jega ime organizovanoga 14.000 a primio je zastupnike Jiberalnih studenata, kojih ima — 600. Čini se, da komediju, koju igra Svaz u Češkoj, igraj u u tudini tako zvani Narodni Savezi. I sada naprave ta gospoda izlet u Prag, dobro se provedu i igraju se zastupnika svih studenata.
Je li to lijepo?
Gospodine Kopecky i svi vi slični, pazite se! Redom rda po družini hoda, a poštenje je vrlina i u Čehosiovačkoj republici, premda se tako ne čini.
Organizacija „Talijanske katoličke ženske mladeži". Apostolska duša pok. kardinala Ferrarija, nadbiskupa u Milanu na početku 1918. odobrila je namisao, da bi se počelo sistematski organizovati katol. žensku mladež njegove biskupije. On se nadao, da če preko djevojke, bu-duče majke Italije, povratiti Krista u obi-teljima. Tako se počelo osnivati u svakoj župi milanske biskupije „Org. kat. ženske mladeži". Glavni cilj tih organizacija bio je i jest vjerski, moralni, prosvjetni, so-cijalnl pa i strukovni odgoj članica. Da uspjeh bude bolji, osnovana je u Milanu „škola za agitatorice". Ta je škola otvo-rena svakog blagdana poslije podne i uspješno djeluje. Svršene učenice idu za isto vrijeme po selimä, te drže predavanje medu seoskom ženskom omladinom. Tako se pokret sjajno raširio.
Djelovanje „katol. ženske mladeži" u Milanu svratiio je na sebe pozornost sv. Oca Pape Benedikta XV., te je on to ne samo odobrio, več iskazao želju, da se taj isti pokret raširi po cijeloj Italiji. Dne 28. septembra sv. Otac je odobrio pravila „talijanske katol. ženske mladeži". Poslije šest mjeseci ozbiljnog rada, organizirana ženska mladež imala je 50 dije-cezenskih saveza sa 700 društava i 50.000 članica.
Da se pokret i teoretično što bolje popularizira vlč. Olgiati napisao je knjigu: „Novi vidici ženske mladeži", u kojoj opisuje, kakve moraju biti ideje vodilje u vjeri, u socijologiji i u prosvjeti tih organizacija. Ta je knjiga doživjela u 2 godine četiri izdanja, a rasprodana je u 40.000 primjeraka. Jasno je, da bi ta knjiga veoma dobro došla našoj ženskoj mladeži. Stoga bi trebalo poraditi, da se naše ženske organizacije upoznadu s njomc preko naše: „Zore-Luči".1
Stražar sa Jadrana.
Socijalno gibanje.
Socijalna organizacija u Francus-koj. Action Popu I aire. Action populate je institucija Isusovaca, osnovana 1903. u Reimsu, za obnovu društva socijalnom odgojom puka u krščanskom duhu.
Razvoj. Počevši 1904. s izdanjem „Annuaire-Almanach", s ponešto čudnim razredenjem grade po mjesecima, razvio
1 Mislim, da če dogodišnji urednik s veseljem primiti opširniji prikaz te knjige.	(Ured.)
se do pred rat u moderan socijalni samostan, analogan velikim znanstvenim samostaniina srednjega vijeka, koji su bili čuvari i pioniri kulture.
1905. izdaje več malu socijalnu ensi-klopediju u „Guide social", koji bi izda-van do 1909.
1907. počinju izlaziti „žute brošure", genijalna ustanova za populariziranje krščanske socijalne doktrine, gdje je na nekoliko stranica podana okosnica poje-dinoga problema.
Počevši od 1908. s izdanjem „Revue de 1' Action populaire" spaja se populariziranje doktrine sa znanstvenim izlaganjem.
Sagod. 1910. stupa „Action populaire" več na internacionalno tlo s izdavanjem „Annee sociale internacionale", koje se nastavlja sve do rata 1914.
Rat uništava s formalne strane sve ove tečevine od 10 godina razrušenjem zgrada i sve grade u Reimsu.
D j e 1 o v a n j e. Rad za odgoju puka ide u 2 smjera: širenje krščanske soc. doktrine putem štampe i putem konferencija.
Edicije „Action populaire-a" u svojem potpunom razvoju namijenjene su bile: 1. izgradivanju iuščanske socijalne doktrine. 2. znanstvenoj dokumentarnoj informaciji za socijalne radnike, propaga-tore, 3. širenju krščanskih socijalnih principa u puku. Time kao da je bila izgra-dena potpuna jedna škola za socijalno obrazovanje i za socijalnu odgoju počevši od stupnja normalke pa do najvišega visokoškolskoga stepena. Ovo je bio da-kako metodički razvoj, a ne historijski.
Normalno m, pučkom obrazo-vanju bio je namijenjen godišnji „Alma-nach" (u 100.000 primjeraka), brojni religiozni i socijalni prikazi u formi proglasa (u čmjeseci bi razdijeljeno po 1 milijun i po üom.) a počevši od 1912. socijalni časopis za puk „Peuple de France", koji je godinu pred ratom ima 17 hiljada predplatnika.
Višemu je obrazovanju služila „Revue de i' A. P.", koja je izlazila dva puta mjesečno, a imala je mjesečni prilog „Courrier des cercles d' etudes", namijenjen za orijentaciju študija omla-dinskim društvima, a svaka 2 mjeseca donosila je prilog „Vie syndicale".
Najviše je obrazovanje pru-žala znanstvena revija .Le Mouvement social" počevši od 1910., koji je sa više-jezičnim člancima počeo zadobivati internacionalni karakter. Internacionalni je karakter razvila glasovita svjetska revija „L' Annee sociale internationale" (od 1910.—1914.), koja je bila najodličnija revija te vrsti na svijetu.
Tako je bogata riznica znanja skromnih redovnika tekla periodično po cije-lom francuskom narodu, da istrošene i
iskvarene stanice narodnoga organizma zamijeni novim i zdravima.
U ii,tu je svrhu bilo izdano oko 400 žutili brošura s najaktuelnijim traktatima, koje su služile kao priručnik ljudima od rada i propagande.
U 10 godina (1903.-1914.) svojega rada izdao je Action populaire: 56 knjiga, 395 brošura, 150 proglasa u ukupnom broju od 45.000 stranica, svako gotovo izdanje sa više od 1000 primjeraka, a ovamo nijesu uračunati časopisi.
Osim ovoga pismenoga rada akcija se širi i na izravno djelovanje putem konferencija.
1.	Action populaire je iznio originalni način socijalne odgoje klera sa socijalnim duhovnim vježbama. Svečenici se skupili kao na redovite duhovne vježbe i zapo-čeli s duhovnom jutarnjom kontemplaci-jom, a nastavili su sa študijem aktuelnih socijalnih problema. Študij se svršavao opet s duhovnom konsideracijom.
2.	Sindikalni dani, tečajevi namijenjeni sindikalnoj organizaciji.
3.	Tjedna proučavanja doktrine, na koje se skuplja kler i omladina.
Svih je tih konferencija i tečajeva održa-no do pred rat(1903.-14.) oko jedne tisuče.
Rat je strašno poharao ovo djelo modernih redovnika. U jeseni 1914. njemačke baterije razoriše do osnova zgradu s bo-gatom knjižnicom i riznicom rukopisa, kolekcija, načrta. Tek sitan dio spasiše redovnici na brijegu, dok je direktor ovoga veličanstvenoga rada ostao motreči rušenje 10-godišnjega truda.
Iza rata sakupljeni redovnici, njih dva-naestorica, počeše s mravljim marom sakupljati ogarine. Sada su privremeno smješteni u najmljenoj kuči u Noroy-le-Sei, kraj Parisa. gdje počevši od g. 1920. urediše več priličnu biblioteku. Počeše s ponovnim izdanjem starih edicija, a sve one odlične revije skupiše u „Dossiers", koji imaju da sadržaju prijašnji: Revne del' A. P." „Courriers des Cercles d'Etu-des", „Vie syndical", „Mouvement social".
„Dossiers" izlaze od siječnja 1920., 2 puta mjesečno u više zasebnih dijelova, koji se mogu metodički klasificirati. Svaki dio obraduje zbijeno, dokumentarno jednu temu te služe socijalnim radnicima, naročita predavačima kao priručnici. Počevši od 10. prosinca 1920. sadržavaju svaki mjesec internacionalni prilog na 16 stranica, koji iznosi dokumentarne podatke o socijalnim pokretima u inozemstvu. Namjera je ovome prilogu, da podadu „Dossiers"-ima internacijonalni karakter. Tehnički je uredeno tako, da se za svaku zemlju umeče posebni prilog.
To je evo rad ovih apostola krščanske doktrine. Skromni kao pravi redov-
niči iznesoše bez imena ovo golemo djelo krščanske kulture. Ovi bezimeni radnici rade jedino za ideju. Samo moč i snaga pozitivne ideje krči im puteve. Nesebični, ne teže za momentanim uspjesima, kako je to oznaka političkih radnika. Ne upu-štaju se uopče u polemike i ne oslanjaju se ni o što negativno. Jedino izlaganje pozitivne ideje bilo je kadro, da s uspje-hom izmjenjuje osnove franc.društva. 1 po ideji i po djelovanju i po uspje sima ova je institucija prva ne samo u Francuskoj nego je takovom može da prizna i ostali svijet.
Paris, početkom aprila 1921. J, Š.
„Österreichs Völkerwacht". Prije četiri godine osnovao je dr Ude, poznati sociolog i sveučilišni profesor u Gracu, društvo pod naslovom, kojemu je zadača da očuva javni moral i da se bori svim dopustivim sredstvima protiv produkcije alkohola, duhana i ostalih raznih luksuznih predmeta, koji samo pospješuju bije-dno socijalno i moralno stanje današnjeg ljudskog društva. Dr Ude je uzeo kao bazu za taj rad apstinentski pokret, te je u najnovije doba održao nekoliko ciklusa predavanja po bečkim crkvama i na bečkoj univerzi. Kako je opče poznato njemačka akademska društva (Burschenschaften) imaju odredeno po svojim sta-tutima uz menzure, još i svakog tjedna jednu pijanku, gdje mora svaki da popije onoliko, koliko zapovjedi njihov meštar. Istup iz društva, pa bio naj-opravdaniji, smatra se kao neka sramota i u poznijem životu, te stoga nitko niti ne istupi, ako je jednom več primljen za člana. Razlika izmedu katoličkih i liberalnih burševa jest ta, što katolički burševi nemaju menzura. Kraj takovog staleškog stanja študenata naravno da je rad spe-cijalno za apstinentski pokret dr Ude-a vrlo oteščan. — U prvom predavanju je dr Ude s velikim naučnim materijalom govorio o temi „Fantasie und Sittlichkeit", a ton svega bio je, kako mladiču treba jaka volja, koja če biti kadra svladavati fantaziju. Traži odlučno, da se javne kuče i ostala nočna zabavišta zatvore, a alkoholna piča, da se zabrane. Nabraja kao nepotrebno i škodljivo sredstvo po socijalni poredak ljudstva duhan. Njemačka je potrošila u jednoj četvrtini godine poslije rata za 4 milijarde maraka engleskih cigareta, a sam Beč za 1,800.000 K dnevno. Sve je to luksus, koji treba u korjenu uništiti. Alkohol, duhan i moda bacaju nedužnu djecu u ruke nemorala, a preko toga pospješuju socijalnu bijedu. „Natrag Kristu i riješili smo današnji socijalni položaj društva", završio je jedno predavanje. —šl—
Tri stožera u socijalnom radu. Naše je kat. daštvo pozvano na veliko
socijalno djelo. Namijenjena nam je tc-ška socijalna misija i mi treba da se osposobimo za to svoje poslanstvo. Ta priprava mora sc kretati u tri pravca: da stečemo socijalni osječaj, da usišemo zdrava socijalna načeia i da onda sve to protkamo čistem, nesebičnom ljubavlju za pravednost i za svog bližnjega.
Kako da probudimo u sebi socijalni osječaj? Oči imamo da gledamo, uši da slušamo. Druže, otvori oči i uši, pa ako u tebi ima još iole što ljudskoga, ti si na putu, da dodeš u posjed tog socijal-nog osječaja. Obazri se malo oko sebe, prošeči se periferijom naših gradova i i gradiča, pogledaj naša zapuštena sela, udi u tvornice, kaznione, bolnice, raspitaj se za godišnje biianse raznih banaka, velikih poduzeča, mjenjačnica, importa i exporta, zainteresiraj se za statistiku pomora, iseljivanja i t. d. Kad sve to vidiš, saznaš i na vlastite se oči o svemu uvje-riš, onda moraš doči do zaključka, da tu treba pomoči, Iijeka. Ako nijesi „srca kamenoga" u tebi se mora pojaviti sami-lost, sučut, socijalni osječaj, da provedeš u djelo sedam milosrdatjelesnih i duhovnih.
Ali nije dovoljan samo osječaj, treba tu i pomoči razuma. Ti kao inteligenat pitat češ za uzroke svemu tome, a onda češ tražiti način, kako da pomogneš. Samo istina može dati življenje. Zlu, bolesti, treba sjekirom u korjen, da mu se žile presijeku i iščupaju. Bludnja u nače-lirna, u načinu, u svrsi, za kojom se ide, ovdje je veoma pogibeljna. Pred nama su razni sistemi: socijalizam, komunizam, solidarizam, liberalizam. Svaki od ovih ima svoje metode riješavanja socijalnog pitanja, fundira na suprotnim temeljima, a i u cilju se razilaze. Katolički dak mora biti na čistu što i kako hoče, mora da temelji svoj rad na zdravim principima, da dade razloga svome uvjerenju. Zato nam treba dubokog socijalnog študija i praktičnog krščanskog života. Memento nek nam bude zastranjenje krš-čansko-socijalnog gibanja u Sillonu, kojega je Pio X. u posebnom pismu franc, biskupima „Notre charge a portolique" javno i svečano osudio.
Uz osječaj i idejnu spremu dolazi još volja, ljubav i oduševljenje. Zaludu nam uvjerenje, zaludu nam je i osječaj, ako nemarno ljubavi, ako se ne znamo i ne čemo da žrtvujemo. Bez žrtve nema uspjeha. Moramo se još iz mlada privi-kavati odricanju, žrtvi, moramo čeličit volju i učit se živjeti za bližnjega. Male stvari utiru put velikim djelima.
Shvatimo i produbimo svoje veliko socijalno poslanstvo, podimo putem stva-ranja novog društva krščanske ljubavi i pravednosti 1	Iv.
Eix Oriente.
Martirologij ukrajinskog daštva. U
borbi za nacijonalnu i političku samostal-nost popeo se je ukrajinski narod na vrhu-nac svoga mučeništva, na svoju Golgotu. Kastrgan na četiri strane podnosi on sa strane svojih krvnika nečovječna nasilja i nepravde, ali uništiti se ne da... Njegov mukli krik ne proriče smrt, ne,... iza Gol-gote dolazi Uskrnuče! Cvijet ukrajinskog naroda njegova narodna inteligencija doživjela je strahovite progone i muke za prošlog rata, a i danas . . . U carskim tamnicama, na česarskim vješalima žrtvovalo je na tisuče inteligenata svoj život za narod, na tisuče ih i danas pogiba od crvene črezvičajke ili na Dombje . .. A omladina? Ona je oduševljeno hrlila u redove „Ukrajinskih strjelaca", a mlade žrtve za otadžbinu posvetile su svojom krvlju poljane širom Velike Ukrajine . . . I danas? Izmoreni i istrošeni, ali ne klo-liuli ostaci raštrkani su širom Evrope. U domovini — nema života. Crvena črez-vičajka i poljski imperijalizam ugušuju u zametku svaku pojavu kulturnog i poli-tičkog života Ukrajinaca. Ali dok su škol-ske prilike u sovjetskoj Ukrajini, mogli bi smo reči, povoijne, dotle su Poljaci onemogučili svaki odgoj i naobrazbu ukrajinskog daštva na lavovskom univer-zitetu. Pored toga, što su ukinuli sve ukrajinske katedre, traže oni od svakog Ukrajinca kod primanja potvrdu, da je odslužio svoj rok u poljskoj vojci. Ali ukrajinska mladež znat če još trpjeti, ona se ne da šikanirati i ne če se poniziti. Na nedavnom zboru „Ukrajinskog Stu-dentskog Sojuza" akademska je ukrajinska omladina svečano protestirala protiv ovakog nekulturnog i protupravnog po-stupanja poljskih vlasti, i jednoglasno je zaključila, da se ni jedan Ukrajinac ne če upisati na nijednu visoku školu, dok im se ne dadu prava, koja su Ukrajinci imali na lavovskom sveučilištu za vrijeme Austrije. (Mnogo zar ne?) Naravski, da je odgovor na ovo bio raspust „U. S. Sojuza" i progoni ukrajinske omladine.
Nije čudo, da se kraj ovakovih prilika u domovini velik dio ukrajinske akademske omladine naiazi na emigraciji u Češ-koj, Austriji, Njemačkoj, Jugoslaviji, Fran-cuskoj i drugdje. Kakav je materijalni, a još više moralni položaj toga daštva, nije si teško zamisliti. Lišeni svake pomoči iz razrušene, opustošene, pregažene domovine predani su na milost onoga naroda, medu kojim se nalaze. Nedosta-tak materijalnih sredstava, bolesti, stan-bena kriza, nedostatak knjiga — nevolje su to, koje snalaze ukrajinsku omladinu ti Wienu, Pragu, Zagredu, Berlinu . . .
Ali sva ta stradanja podnosi ona s bes-primjernom strpljivošču, vjerujuči, da su to posijednje žrtve, što ih pridonosi na oltar slobodne domovine, žrtve, koje če donijeti zasluženu platu . , . Jer iza Gol-gote dolazi Uskrsnuče!	lljko.
Dački svijet.
Nekoliko riječi abiturijentima. Za
koji če mjesec mnogi ostaviti srednju školu sa svjedodžbom zrelosti, a mlade-načka če mu duša sanjariti o velikim djelima, što če ih on u svome životu izvesti.
Večina se več sigurno i odlučila na koju če stranu, odabrala je več zvanje i za nj se pomalo spremala. Onim drugo-vima, koji još možda neodlučno kolebaju, a i onima koji su se več odlučili želi Liga reči nekoliko riječi.
Budučnost našega naroda i naše države ovisi o današnjoj mladoj generaciji. Ona imade da'u naše društvo unese novih misli i nove snage. Ona se mora znati orijentirati u današnjem svjetskom kaosu, te mora odrediti smjer ne samo našoj politici, nego što je još mnogo va-žnije mora udariti — jake osnove nove jugoslavenske kulture.
Ova nova jugoslavenska kultura mora biti sinteza dosadanje hrvatske, srpske i slovenske kulture. Ova mora izrasti iz narodne duše i tek onda če nam biti osi-gurano dostojno mjesto u svjetskoj uta-kmici naroda. Ne odgovori Ii ovome za-datku današnja mlada generacija, ponovit če se histerija od 1102. godine. .
U tim osudnim momentima po naš narod imade naš kat. dački pokret histo-rijslcu misiju. Religija je uopče jedan vrlo važan faktor u izgradnji kulture, a napose nam historija pokazuje, da je katolicizam star' ej-oxyv kulturni faktor. Tu je či-njenicu uočio franeuski historičar Taine. Le Bonu mnogo je važnije za jedan narod karakter naroda nego li njegova inteligencija. On mjeri socijalni niveau je-dnoga naroda u historiji po njegovoj sposobnosti da nadvlada svoje nehotične impulze. Mislim, da ne čemo pretjerati, ako kažemo, da naše društvo, specijalno oni viši slojevi, nijesu sposobni, da nad-vladaju svoje hotične i nehotične impulze egoizma i da su za regeneraciju našega društva od osudne važnosti — Kristove ideje. Krščanstvo je največa zapreka egoizmu i pojedinaca i čitavih naroda i kada to krščanstvo ne bi ništa pozitivno stvo-rilo osim, da samo regulira strasti i ego-izam pojedinaca mi bi morali u interesu našega naroda reči, da su samo oni narodi stvorili veliku kulturu i jaku državu, gdje je narod imao zdrava moralna na-
čela, tako te je mogao iz svoje sredine iz-nijeti ljude silne moralne veličine i energije. Katolicizam nam daje najjača sredstva, da odgojimo takve moralne heroje, koji svojom moralnom snagom ne samo odlučno sudjeluju u izgradnji narodne kulture,nego još za sobom vuku mirijade malih slabih ljudi, koji ovise o njihovoj moralnoj snazi.
Katolička Crkva imade od Krista ure-deno svečeništvo, od kojega se traži potpuno nutarnje oslobodenje od moči zlata, ugleda i vlasti. Svečeništvo je onaj regulator, koje regulira, napetost duhova oslabljuje strasti i medusobne sukobe, zaboravlja sebe i izgara u službi za svoga bližnjega. Bračo. kod izbora zvanja ne gledajte toliko na vlastitu udobnost, jer svaki koji u prvom redu računa kod izbora zvanja samo na svoju korist, taj je zajkat. pokret izgubljen. Takav sebi stavlja sam največe zapreke; jer on uvijek misli u prvom redu na sebe, a onda tek na pokret. Najnesebičniji radnici i za narod i za kat. pokret jesu redovnici i sveče-nici. Oni su osnov našega pokreta. Dajte nam dobrih svečenika i redovnika i mi čemo spasiti i ovaj naš narod i ovu dr-žavu. Tko u sebi osječa snage, da radi za Kristove ideje, a da zato ne dobije priznanja i da eventualno ne ugleda niti ploda svoga rada,neka stupi u svečeničke redove. Tko može da razumije, neka razumije.
Uz svečenika je vrlo važan i učitelj: Učitelj i svečenik u zajedničkom radu počinjaju čudesa. Svi vrlo dobro znadete, od kolike je važnosti profesor kat. uvje-renja na jednom srednjem zavodu. Kolike i kolike on spašava svojim neustrašivim ispovijedanjem vjere. Zapamtite dobro: čija je omladina, onoga je buri u č n o s t. I za ova zvanja treba mnogo idealizma, odricanja i samoprijegora. Zar da kat. omladina pokaže manje razumi-jevanja za odricanja od naših protivnika?
Tko se od drugova kani baviti javnim radom ili politikom, neka se sprema za no vin ar a. Naše redakcije trebaju vršnih novinara, kojih mi uopče nemarno. Kao da u našim redovima nema smisla za novinarsku službu. Ta oni su stvaratelji javnoga mnijenja. Pa zar čemo onda javno mišljenje prepustiti svojim protivnicima?
Sav naš napor ne če značiti — ništa, ako čitav pokret ne stavimo na solidnu ekonom-sku bazu. Zato se posvečujte trgovini i bankarstvu. Študirajte zadružno pitanje, ali pazite, da vas ne zahvati strast za sticanjem bogatstva, jer onda za nas ništa ne značite.
Izabrali zvanje kojegod, mislite uvijek na jedno: Da treba u prvom redu raditi za Interese kat. pokreta, a onda tek za
sebe. Ono zvanje treba odabrati u kojem če svatko moči najviše kat.pokretu koristiti.
Zvanja, koja smo mi spomenuli, danas kat. pokret najviše treba, zato smo ih i istaknuli. Ne smetnite to s uma.
Uvjereni smo, da čete, uzimajuči obzir kod izbora zvanja želje jug. kat. dačke Lige, najbolje koristiti svome narodu i svojoj državi, jer naš pokret nosi u sebi ideje, koje su več jedamput svijet svladale. Ovim idejama svladat čemo i mi u našem društvu antagonizam i sitni-čavost, i diči čemo narod iz neznanja i privesti ga u kolo ostalih kulturnih naroda. Izvršimo li to, učinili smo svoju dužnost.
Vijesti.
t Josip Dragan Majerič. Ruka je Gospodnja učinila svoj posljednji akt u životu ovog mladog, inteligentnog čovjeka. Ona ista ruka, koja ga je pred go-dinu dana digla iz pokvarenog i izopa-čenog milie-a i pokazala mu staže Svoje, zaklopila je njegove oči u valovima hla-dnog jezera jajačkog.
Bio je to osamnajst godišnji mladič član sarajevske org, šesto školac gimnazije, ali umom i inteligencijom daleko nad svim svojim vršnjacima. Osim van-rednih umjetničkih, napose glazbenih sposobnosti poznavaoje engleski i njemački. Par riječi, što ih je pisao u jednom od svojih zadnjih listova, neka budu uspo-mena na njegov boravak u našem krugu. Veli: „O samom sebi ne mogu Ti mnogo reči. Ove sam godine materijalno vrlo dobro stao (do tada je živio kao največi siromah), bolje nego ikada. Prilike su u školi odvratne, pa moraš naboranog čela gledati u budučnost. Duševno stojim prema lani mnogo bolje. Lani sam, mogu reči, preživljavao prelaznu fazu od poganstva i kala krščanstvu, a ove godine proživljujem silne borbe i daljni razvoj kao katolik. Imam još veoma mnogo na sebi raditi, a kad sve promotrim, što mi fali, skoro bih zdvojio, jer sam svojim silama ne bih nikada to mogao izgraditi.Tu mi može jedini Spasitelj pomoči, a to i čini. Primam ga svake nedelje, a sad mi je nekako i to prerijetko. Jedva čekam uskrsne exercicije, da mogu malo sam na sebi raditi. Kanim obaviti generalnu ispovijed, a onda po mogučnosti svaki dan primati Krista."
Da, Krist Te je uslišio, dragi moj Josipe, i ja ne mogu drugo da reknem nego: moli se za nas gore, za naš pokret, za našeg najmladeg kao i najstarijeg čovjeka; moli Gospoda neka milost njegova side u duše naše. Tvoj koji te od srca volio D. G.
UREDIO: MARKO SOLJAČIČ. ODGOVORNI UREDNIK: DUKA JAKOBČ1Č. TISAK NARODNE PROSVJETE ZADRUGE S O. J. U POŽEGI.
Iz uredništva.
Evo nas na svršetku. Kad bismo htjeli ispripovjediti sve, čime smo se ove godine moraii boriti, onda bismo morali mnogo prostora ispuniti. Ipak mislimo, da drugovi više manje svi znadu, kakve poteškoče prate uopče naše listove, i što im svima fali, a „Zori-Luči" napose. Ne čemo da ponovno naglašujemo ono, što smo več toliko puta naglasili, več je-dino stavljamo na srce svim drugovima: Radite i radite! Ako to posti-gnemo, onda ne čemo čuti prigovora ni protesta, več če sve teči, kako svi želimo. Budite uvjereni, da nedostatke najbolje opažaju oni, koji rade, premda su za to najmanje odgovorni. Nekoliko ljudi ne može na sve dospjeti, a kritikovati je i odviše lako.
Ipak mislimo, da je „Zora-Luč" barem donekle uspjela, da ove godine radi prema napucima, što je uredništvo primilo od ankete za glasilo od septembra prošle godine.
Uostalom nije se ni pošlo za tim, da se svakoga zadovolji. Ove godine trebalo je udariti temelje, a dalje če se nadogradivati prema prilikama i potrebama. Samo je poželjno, da drugovi preko ferija rade za „Zoru-Luč". I to da svi rade, jer je potrebno, da ona bude ogledalo čitavoga našeg pokreta.
Buduči da smo za ovaj dvobroj primili mnogo članaka, to smo se odlučili da „Vilingaj" izostavimo. To je razlog, da i uopče malo bele-tristike donosimo.
Neka se drugovi ne ljute, ako im što nije bilo pravo. Mi smo imali najbolju volju i najbolju namjeru.
Želeči svim drugovima najsrečnije ferije, preporučujemo: Radite i ne zaboravite „Zore-Luči" i njenog novog urednika!
Popravki. V br. 3.-4. „Zore-Luči", str. 76 je avtor pesmi „Serenada" ruski pesnik Fet, poslovenil Tine Debeljak. Torej: Fet — Tine Debeljak.
V br. 1. „Zore-Luči" je avtor „Tihih pesmi" (str. 8) Anton Vodnik, ne: Anton Hodnik.
Otpremni.komisionaliii i inkaso posao
Nikoličeva 10
Telefon 13-36
K
K K K K K K K K K K K K k K K K K K K
kkktfkkkkfc: ww a
Obavlja brzo i solidno dovoz razne robe, putne prtljage i pokretnine svake vrsti na kolodvor i sa kolodvora. Preuzi-ma pakiranje pokučtva preselivanje po gradu.
Prodaja kamenog ugljena na
veliko i na malo. - Cijenjene naloge umoljava se upraviti na poduzeče ELIAŠ i LACHA u ZAGREBU.
Narodna Knjifara, Zagreb j
Jedina katolička knjižara u Zagrebu f
Poduprite je. Kupujte sve knjige i na- f ručujte sve pisarske potrepštine od nje. §
Toplo se preporučuju ove knjige: Ž
Orgec: Jugoslavenski argonanti . . K 6-— S Brkovič : Povjest sv. Pranje I. i II. dio K 30.— ? Gunčevič: Zašto se katolički svečenici
ne žene......K 6 —	?
Dr. VVilk: Moderni svetac	. K 5"—	1
O. Harapin : Opstoji li Bog ?	. K 3 —	?
Marden Sw.: Samopouzdanje vodi k po-
bjedi.....K 10 —	f
Volja i uspjeli .	.K 10'—	5
Matkovič: Najljenšoj medu ženama . K 6-—	¥
Jakovljevič: Študije i fejtoni . , .K 5-—	?
Lasman-Rac: Izbor iz crkvene književ-	§
nosti.......K 15—	?
+ Mahnič: Več luči	, . K 48'—	¥
črivec: Pravoslavlje .... K 8 —	5
Stimmen aus Maria Lach	.K 14-—	$
Stern der Jugend . . . . K —-50
f I I I I I i
Dr. Förster: Sexualethik u Pädagogik Politische Ethik Die deutsche Jugend Weltpolitik
Christentum und Klassenkampf .... Dr, Ude: Lebensrcformfragen
Kulturschande Huropas. Freimauerel und Weltkrieg . Gross: Der Soziale Friede . Messner: Katholizismns u. Revolution Hochschulführer.....
K 54'-K100-— K 20-— K 55.—
K 57'— K 22-K 12 —
7'— 2 — 5-— 5 —
0« lato-1
t žiVota
izdaje pr. Jtjjpan MarKulia.
j Knjiga prva. M. Vanino D. I • FilibertVrau. Cijena K 5-8Ö, ; sva naklada rasprodana. I Knjiga druga. Dr. A. S. i Dr.A. Ž.: Koritardo Ferrir.i. Cijena K 4-60, postom K 5 —. Knjiga treca. Michel D' Herbi-gny: Vladimir Soiovjev. • Cijena K 15-—, poštom K i 16-50, a plača se unaprijed.
Narudžbe prima izdavač Dr. Stj. Markuiin, Zagreb, Kurelčeva 3.
eeese^eesl
rpnnmnmnnnm
3 mmMü FBBSffJETfl 3
n ZäöBUßß s o. i § n nnnnnnnrrnn g
Preporuča dosad izašla izdanja:
Dr.Aleksij Ušeničnik: „Prin-rj cipi sociologije" .... K 10-- Fl Fl Mirk0 GjurkoveČki: „Poli-	tA
p-j tička historija Bosne" . K 4-—
Dr.Janezev.Krek: „Slovenci" K 5--	^A r_A O. Luis Coloma: „Dječja
kij'ga".......K 15--	fvj
pi Antonietta Klitsche de la ^ Orange: „Vestalka" . . K 15-—
[jj Stelle-Terseglav: „ Sveta Ru-	H
rj| sija"........k 15--	F2
£2 Narudžbe se šalju na adresu: P^
■3 Knjižaica ftarodne ?ro5Vj«te ^ ^ zsdrisge s e. j. a Zagrebu. 3