Dvie oblasti — stranke. 345
Dvie oblasti — stranke.
'Frinos jezikovnem pitanju u Priinorju.)
Nazad njekoliko vremena, mislim tekom godine 1898, bio ja došao nalog državnim odvjetničtvom u Trstu i Rovinju, da proti slovenskim odnosno hrvatskim obtuženikom moraju i ona nastupati u slovenskom odnosno hrvatskom jeziku. Malena i pra-vedna stvar, ali ipak smatrana kao grom iz vedra neba ne samo u krugovih talijanskih odvjetnika, nego i kod samih dotičnih državnih odvjetničtvih.
Nu, reko bi graničar, »Befehl je Befehl«, i mi smo culi iz ustiju javnih tužitelja u Trstu i Rovinju par rieči u našem jeziku, kad se je sudilo našeg čovjeka. Velim par rieči, jerbo gospoda drž. odvjetnici tumačili su nalog posve restriktivno: nastupali su na razpravah baš ko i prije, občili su sa sudom i držali svoje rekvizitorije samo u talijanskom jeziku, a tek na koncu su predlagali — ala milosti! hrvatski ili slovenski, neka se obtuženik proglasi krivim polag obtužnice.
Kad su to vidili talijanski odvjetnici počeli su vikati, a naši državni odvjetnici bogme zaboravili ministarski nalog i postavili stvari u prijašnje stanje. I sada naši ljudi, koji sjede na obtuže-ničkoj klupi, nečuju iz ustiju tužitelja niti konačnog predloga u svojem jeziku, nego se moraju zadovoljiti sa tirne, da im pred-sjednik protumači osudu sa suhim: »dobili ste toliko mjeseca« i to je sve. Treba bo znati, da je i ciela konačna razprava biva vodjena te osuda proglašena samo u talijanskom jeziku.
Stvar je vrlo škakljiva i napast je velika da se prcdju granice pravničkog lista te da se zamahne oštrijom šibom nego
346 Dvie oblasti — stranke.
li suhoparnimi §§. Ali ja neču, da zloraliim gostoljubivost »Slo-venskog Pravnika«, ja neču da zalazim na polje narodno-političko: ja ču samo da navadjanjem činjenica i stanovitih zakonskih ustanova pokažem prstom na neprilil-ce u krojenju pravice medju Slovenci i Hrvati austro-ilirskoga Primorja i to u jezikovnem pogledu, a sa strogo pravničkog stanovišta.
Mnogi če se oglasiti, da je to ipak politička stvar, a to su strašivice i puzavci, koji se boje sami svoga lilada: tu politika neima posla, tu se neradi o prepornom pitanju medju dvicma strankama, koja se bore na političkom mejdanu, tu nije spor medju nama i Talijani, nego tu ide za pravo ustanovljeno u zakonu, za odnošaj medju narodom našim i c. k. oblašču, za pravo gradjana i dužnost oblasti.
Ta čemu zakoni, ako se nesmijemo \^oz\vat\ na nje, čemu pravo, ako ga nesmijemo zahtjevati odnosno vršiti r Oblast pak je za to odredjena, da budno bdije nad zakonom i vršenjem prava ili dužnosti, što iz njega iztiču ili se na njem osnivaju.
Ali moglo bi se reči, da sam zašao s pravega puta i da sam zaboravio na naslov ovih redaka, ako nesvrnem svoje razlaganje' na dvie oblasti, koje su ujedno stranke.
Na prvi če mah svaki uvidjeti da kanim govoriti o državnem odvjetničtvu i o fmancijalnoj prokuri: oblasti su oboje po značaju i ustroju, po imenu i namještenju; a opet su oboje i stranke po nastupu svome u pravnili odnošajih državljana s jednc, i države s druge strane; državno odvjetničtvo na kaznenom, financijalna pro-kura na gradjanskom polju.
Kod nas u Primorju vladaju čudni odnošaji u pogledu jezika, pa netre1)a se snebivati niti nad načinom, kakvo mjesto ili kakvo štovanje davaju državna odvjetničtva i financijalna prokura našemu jeziku, to jest jeziku ogromne večine pučanstva. Cini se, da kod njih nevalja članak 19 temeljnih državnili zakona, da je ravno-pravnost za nje mrtvo slovo, da nevalja kršiti njihovog čistog talijanskog obilježja. Trideset je godina prošlo, da je ravnopravnost proglašena, a državna odvjetničtva u Trstu i Rovinju do današnjega dana nisu podniela niti jedne obtužnice u hrvatskem ili slovenskom jeziku, premda je žalibože istina, da su tužila daleko više Hrvata i Slovenaca nego ljudi druge narodnosti. Tko poznaje naše temeljne državne zakone, tko zna za ustanove našega kaz-
Dvie oblasti — stranke. 347
nenoga postupnika, tko s druge strane vidi kakvi su narodnostni odnošaji u ovih krajevili, taj se nemože snači pred takvim juri-dičkiin »nonsens«-om.
Obtuženik jest u ka/.nenom postupanju ona točka, okolo koje se ima sve vrtjeti; jezik obtužcnika ima biti ravnajuči s po-stupkom, naravski ako je istodobno običajan u okružju dotičnoga suda. Sto obtuženik i njegov jezik? Čovjek neka samo šuti, pravica se kroji, njemu je dosta da zna, koliko ima odsjesti ili hoče li na vješalal Iztražni sudac izpituje okrivljenika putem sudbenog sluge kao tumača; na konačnoj razpravi opet neide bez tumača. Nepazi se na to, da bi obtuženik znao, što se oko njega dogadja: dosta je da gospoda doznaju što on kaže, a sve drugo je njihova skrb.
Ali naša državna odvjetničtva grieše još više. U zadnje vrieme pišu se zapisnici u iztražnom postupku na njekih sudovih, kao n. pr. Komen, Sežana, Podgrad u slovenskom jeziku. To se dogadja jedno radi toga, što je narod sviestan svojih prava, a drugo, što su njekoji mladji sudci sviestni svoje dužnosti. Svakako je dobar početak.
Kad takov iztražni postupak dodje u ruka državnom od-vjetniku u Trstu, nebi li bilo posve naravno, da on sastavi ob-tužnicu u slovenskom jeziku? Nečineči toga krši zakon i nieče pravo Slovencu: ili bo zna slovenski, a tad je njegova talijanska obtužnica prkosna protuzakonitost ili nežna slovenski, a tada njegova obtužnica se netemelji na spisih o iztražnom postupku. U jednom i u drugom slučaju vriedja se zakon i nitko nemože jamčiti, da obtužnica odgovara posljedkom iztrage.
Ostracizam koji vlada na državnom odvjetničtvu proti našemu jeziku, vlada v istoj ako ne u večoj mjeri i na financijalnoj prokuri.
Ona ima dosta posla s našimi ljudi: pravda se s njimi, goni ih na izplatu raznih dugova. I tu treba opetovati, što sam rekao glede državnog odvjetničtva: trideset je godina prošlo, da obstoji čl. 19 temeljnih prava državljana, pa ipak linancijalna prokura u Trstu nije do današnjega dana podigla koju tužbu ili podnesla koji ovršni predlog proti našim ljudem u Primorju u hrvatskom odnosno slovenskom jeziku! Baš bi se moralo reči, da Hrvati i Slovenci nisu za drugo u Primorju nego, da plačaju svoj danak u krvi i u novcu, pa da šutc na sve ostalo, jer sve ostalo nctiče
348 Dvie oblasti — stranke.
se njih! Ali gdje smo? Zar neživimo u ustavnoj državi, u Icojoj valjaju zakoni ? Ta, za Boga miloga, zakon govori jasno, zakon poznaje državljane jednakopravne, zakon neveli nigdje, da Slovenci i Hrvati moraju trpiti jaram talijanskoga jezika ili, ako neide dru-gašije, niemačkoga.
Jedini izgovor, što bi doniekle bio opravdan od strana predstavnika državnog odvjetničtva i financijalne prokure, bio bi taj, da su to procesualne stranke, kojim je slobodno rabiti koji jezik hoče.
Ali to nestoji: državno odvjetničtvo i financijalna prokura jesu stranke samo u toliko, u koliko je njiliov nastup jednolik nastupu procesualnih stranaka, nu tirne negubi se njihov značaj, njihova narav oblasti. A za oblast kano i pred oblašču nesmje biti razlike u pogledu jezika državljana, jerbo takve razlike zakon nepoznaje, dok se radi o t. zv. zemaljskih jezicih.
Postupak spomenutih dviju oblasti kod nas u Primorju u jezikovnem pitanju nije nipošto postupak dostojan oblasti, nego baš protivno: to je postupak strančarskih stranaka. Ali tada nebi smjela imati cimera sa nadpisom: »c. k.« (i to naravski samo u talijanskom jeziku) nego bi se imala prozvati: »oblasti-stranke za očuvanje talijanštine u c. k. uredih.« Taj drugi naslov bi se bolje pristojao, jer bi odgovarao istini.
I sbilja čini se da je to očuvanje talijanštine bila njegda zadača naših državnih odvjetnika i financijalne prokure, jer su valjda smatrali, da je talijanština uredovni njihov jezik, i da se nesmje kršiti starodavnog običaja. Zato smo vidili, da je financijalna prokura v Trstu prva bila protivna slovenskim upisom u gruntovnici, kad ih je početkom osamdesetih godina počeo pro-vadjati tadašnji sudac sežanski, zato se je ona otimala najviše proti zahtievom u jezikovnom pogledu našili občina i naših crkvenih uprava, zato mogu i danas na njoj služiti ljudi koji ne-poznaju niti malo našega jezika. I to Vam je c. k. oblast u pokrajini, gdje je ogromna večina pučanstva slovenska ili hrvatska!
Zato smo doživili, da baš državni odvjetnici zahtievaju kaz-nene iztrage u talijanskom jeziku, makar išlo za kožu najradikal-nijega Slavena, a gdje nemogu biti talijanske, radje vide nicmačke nego li slovenske; zato vidimo stranački sastavljene listine porotnika, iz kojih su malne izključeni Hrvati i Slovenci; zato je mo-
šopek vrhovno-sodnih razsodil itd. 349
guče da zastupnik državnog odvjetničtva u Trstu zagovara na sudu zapljenu hrvatskih ili slovenskih novina u talijanskom jeziku, akoprem se u takih slučajcvih vodi od strane suda razprava u jeziku dotičnih novina i akoprem taj isti zastupnik državnog odvjetničtva, dodje li prilika da zagovara zapljenu niemačkog lista, govori niemački a ne talijanski.
Ali zar se nemože oblast otresti izključivosti talijanskog jezika? Nijedan zakon nepropisuje toga, da bi talijanski jezik bio uredovni za oblasti u Frimorju, a tobože starodavni običaj nije nego starodavna nepravda, što se je dogadjala našemu narodu kano i drugim prije godine 1848 odnosno, da predjemo dobu absolutizma, prije godine 1867. Narodnostno načelo netrpi takvih starodavnih običaja, koji ubijaju dušu naroda, i to načelo zado-bilo je kriepost zakona u Austriji, baš u članku 19 temeljnih državnih zakona.
Trst, 7. listopada 1899. Dr. I. Z.