Vesna Požgaj Hadži, Tatjana Balažic Bulc Formiranje jezika i njegovo rastakanje: od srpskohrvatskoga do hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga Formiranje_jezika_FINAL.indd 1 10. 11. 2022 14:37:40 Formiranje jezika i njegovo rastakanje: od srpskohrvatskoga do hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga Zbirka: Razprave FF (ISSN 2335-3333, e-ISSN 2712-3820) Avtorici: Vesna Požgaj Hadži, Tatjana Balažic Bulc Recenzenti: Ivo Pranjković, Igor Lakić, Svein Mønnesland Lektorja: Tomislav Ćužić, Veljko Njegovan Prevod povzetka v angleščino: Mateja Petan Tehnično urejanje: Jure Preglau Prelom: Irena Hvala Detajl slike na naslovnici: Đanino Božić, Bez naziva, 2019 Založila: Založba Univerze v Ljubljani Za založbo: Gregor Majdič, rektor Univerze v Ljubljani Izdala: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani Za izdajatelja: Mojca Schlamberger Brezar, dekanja Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani Oblikovna zasnova zbirke: Lavoslava Benčić Tisk: Birografika Bori, d. o. o. Ljubljana, 2022 Prva izdaja Naklada: 200 Cena: 22,90 EUR To delo je ponujeno pod licenco Creative Commons Priznanje avtorstva-Deljenje pod enakimi pogoji 4.0 Mednarodna licenca (izjema so fotografije). / This work is licensed under a Creative Commons Attribution-ShareAlike 4.0 International License (except photographies). Knjiga je izšla s podporo Javne agencije za raziskovalno dejavnost Republike Slovenije v okviru Javnega razpisa za sofinanciranje izdajanja znanstvenih monografij. Monografija je nastala v okviru raziskovalnega programa št. P6-0215 (Slovenski jezik – bazične, kontrastivne in aplikativne raziskave), ki ga je sofinancirala Javna agencija za raziskovalno dejavnost Republike Slovenije iz dr- žavnega proračuna. Prva e-izdaja. Publikacija je v digitalni obliki prosto dostopna na https://e-knjige.ff.uni-lj.si/. DOI: 10.4312/9789612970215 Kataložna zapisa o publikaciji (CIP) pripravili v Narodni in univerzitetni knjižnici v Ljubljani. Tiskana knjiga COBISS.SI-ID=127393283 ISBN 978-961-297-023-9 E-knjiga COBISS.SI-ID=127305219 ISBN 978-961-297-021-5 (PDF) Formiranje_jezika_FINAL.indd 2 10. 11. 2022 14:37:40 Sadržaj 1. Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 1.1. Planiranje statusa i planiranje korpusa jezika . . . . . . . . . . . . . 9 1.2. Utjecaj kulturno-političkoga konteksta na jezično planiranje . . .10 1.3. Proces jezičnoga ujedinjavanja (unifikacije) i odvajanja (separacije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .12 1.4. Proces restandardizacije jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 1.5. Nekoliko riječi o monografiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .16 2. Od ideje o zajedničkome jeziku do njegove standardizacije . . . . . 19 2.1. Jezična situacija u 19. stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 2.2. Bečki književni dogovor (1850) i oko njega. . . . . . . . . . . . . . . .27 2.3. Postupno prihvaćanje zajedničkoga jezika krajem 19. i početkom 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .30 2.4. Jezično udruživanje u Prvoj Jugoslaviji (1918–1941) . . . . . . . . .39 2.5. Jezična pitanja za vrijeme Drugoga svjetskog rata . . . . . . . . . .42 2.6. Jezično udruživanje u Drugoj Jugoslaviji (1945–1991). . . . . . . .44 2.7. Novosadski dogovor (1954) i oko njega . . . . . . . . . . . . . . . . .47 2.8. Rasprave o službenome nazivu jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . .50 2.9. Zajednički pravopis srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika . .52 2.10. Zajednički rječnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika. . .54 2.11. Početak rastakanja zajedničkoga srpskohrvatskog jezika. . . . . .55 2.12. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i njezini rezultati. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 2.13. Rastakanje srpskohrvatskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 2.14. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73 3. Formiranje zasebnih standardnih jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 3.1. Problematičnost naziva srpskohrvatski . . . . . . . . . . . . . . . . .78 3.2. Srpskohrvatski: jedan, dva, tri ili četiri jezika? . . . . . . . . . . . . .79 3.3. Jezici nasljednici od devedesetih godina 20. stoljeća . . . . . . . .83 3.4. Jezične situacije u novoosnovanim državama nakon 1991. . . . .85 3.5. Hrvatska. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .86 3.5.1. Planiranje statusa hrvatskoga jezika . . . . . . . . . . . . . .87 3 Formiranje_jezika_FINAL.indd 3 10. 11. 2022 14:37:40 3.5.2. „Novine“ u korpusu hrvatskoga jezika . . . . . . . . . . . . .91 3.5.3. Pravopisna previranja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 3.5.4. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 3.6. Srbija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 3.6.1. Planiranje statusa srpskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . 104 3.6.2. Jezik kao nacionalna svetinja . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 3.6.3. Z a ćirilicu i protiv latinice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 3.6.4. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 3.7. Bosna i Hercegovina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 3.7.1. Supostojanje triju standardnih jezika . . . . . . . . . . . . . 118 3.7.2. Pitanje naziva bosanskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . 123 3.7.3. Tri pristupa jezičnomu planiranju . . . . . . . . . . . . . . . 125 3.7.4. „Dvije škole pod jednim krovom“ 128 3.7.5. Uvođenje ekavice u Republici Srpskoj . . . . . . . . . . . . 131 3.7.6. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 3.8. Crna Gora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 3.8.1. Planiranje statusa crnogorskoga jezika. . . . . . . . . . . . 136 3.8.2. Pitanja standardizacije crnogorskoga jezika . . . . . . . . 140 3.8.3. Pravopis crnogorskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 3.8.4. Gramatika crnogorskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . 145 3.8.5. Rječnik crnogorskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146 3.8.6. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 4. Hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik danas i ubuduće . . . 151 4.1. Naziv jezika: stvar politike? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 4.2. Pitanje jezične standardizacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 4.3. O nacionalizmu i nacionalističkoj jezičnoj politici. . . . . . . . . . 155 4.4. Ideologija standardnoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 4.5. Deklaracija o zajedničkom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 4.6. Reakcije na Deklaraciju o zajedničkom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . 159 4.7. Aktualna pitanja jezične politike u državama srednjojužnoslavenskoga područja . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 4.7.1. Aktualna jezična politika u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . 168 4.7.2. Aktualna jezična politika u Srbiji . . . . . . . . . . . . . . . . 171 4 Formiranje_jezika_FINAL.indd 4 10. 11. 2022 14:37:40 4.7.3. Aktualna jezična politika u Bosni i Hercegovini. . . . . . . 174 4.7.4. Aktualna jezična politika u Crnoj Gori . . . . . . . . . . . . 178 4.8. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182 5. Zaključna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Povzetek. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Summary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 Kazalo slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 5 Formiranje_jezika_FINAL.indd 5 10. 11. 2022 14:37:40 Formiranje_jezika_FINAL.indd 6 10. 11. 2022 14:37:40 Predgovor Monografija koja je pred vama prati procese jezične standardizacije i jezičnih promjena na srednjojužnoslavenskome području posljednjih stotinjak godina Riječ je o sociolingvističkoj temi kojom smo se započele baviti prije gotovo dva desetljeća u sklopu bilateralnih projekata s kolegama iz različitih sveučilišta novoosnovanih država nekadašnje Jugoslavije, a rezultati tih projekata objavljeni su u dvjema monografijama, i to godine 2009 u Ljubljani i 2013 u Beogradu U njima različiti autori prikazuju jezična previranja turbulentnih devedesetih godina 20 stoljeća, kada u jeziku jača simbolička funkcija i kada se njime učvršćuju i dokazuju nacionalni identiteti No u razgovoru sa studentima na različitim sveučilištima pokazalo se da je za razumijevanje „ostrašćene“ jezične situacije toga razdoblja, a pogotovo mnogih nasilnih jezičnih promjena potreban širi povijesno-kulturni kontekst To je bio i jedan od motiva za nastanak ove monografije Naš je cilj prikazati životnu priču standardnoga jezika koji je odabirom iste osnovice objedinio četiri nacije, od kojih se do tada svaka više-manje razvijala u svome kulturno-povijesnom kontekstu, da bi ih kasnije razjedinio i rastočio se na četiri zasebna standardna jezika U monografiji se metodom dijakrone i sinkrone sociolingvističke analize standardnoga jezika predstavlja formiranje književnih jezika na srednjojužnoslavenskome području, pojavljivanje ideje o zajedničkome jeziku sredinom 19 stoljeća te formiranje srpskohrvatskoga jezika od njegova ujedinjavanja, pa sve do njegove nominalne smrti devedesetih godina 20 stoljeća Tada se burna društveno-politička previranja, prije svega raspad zajedničke države, odražavaju i u jeziku, pogotovo u brojnim nesporazumima oko njegova razjedinjavanja U novoosnovanim državama status standardnih jezika preuzimaju hrvatski, srpski i bosanski od 1990 do 1993 te crnogorski 2007 godine Kako svaki od standardnih jezika vodi svoju jezičnu politiku, na kraju monografije propituju se aktualna jezična pitanja kojima se bave akteri jezičnih politika pojedinih država te pitanja kojima bi se trebali baviti ubuduće Uzimajući u obzir činjenicu da jezična pitanja na srednjojužnoslavenskome području oduvijek pobuđuju strasti i da su opterećena brojnim nesporazumima, nastojale smo ovoj temi pristupiti što objektivnije i cjelovitije prikazujući mišljenja i stavove o određenome jezičnom problemu svih strana uključenih u raspravu Naši se stavovi o temi koju predstavljamo, kao i o ulozi lingvista u društvu, posebice u burnim društveno-političkim razdobljima, nedvojbeno mogu iščitati iz samoga teksta Prije svega, zalažemo se za proaktivnu poziciju znanstvenika koji bi trebali javno upozoravati na (negativne) jezične prakse koje su u suprotnosti sa znanstvenim spoznajama i koje stvaraju nesigurnost, pa čak i strah jezične zajednice 7 Formiranje_jezika_FINAL.indd 7 10. 11. 2022 14:37:40 od vlastita jezika Pritom mislimo na nasilne jezične zahvate koje su provodile nacionalne, ponekad čak nacionalističke jezične politike devedesetih godina 20 stoljeća, i to s pozicija institucionalne moći, a koje su bile u suprotnosti s jezičnom stvarnošću Upravo u tome se, prema našemu mišljenju, očituje društvena uloga lingvista koji bi trebali pratiti promjene u jezičnoj stvarnosti, opisivati ih (a ne propisivati) i javno reagirati te se znanstvenom argumentacijom boriti protiv bilo kakvih manipulacija jezikom Monografija je namijenjena široj akademskoj zajednici koja se profesionalno bavi tim područjem, prije svega lingvistima, sociolingvistima i slavistima, a posebice profesorima na stranim slavistikama koji često moraju biti „servis“ informacija za cjelokupno srednjojužnoslavensko područje Kao studijska literatura dobro će doći i studentima diplomskih, magistarskih i doktorskih studija u Sloveniji, a posebno može biti zanimljiva studentima na slavistikama stranih sveučilišta Svoje će mjesto zasigurno naći i u široj zainteresiranoj javnosti Dakako, bilo bi pretenciozno razmišljati da će monografija utjecati na aktualne i buduće jezične politike, ali se ipak nadamo da će doprinijeti boljemu razumijevanju složene povijesti jezične standardizacije i jezične stvarnosti srednjojužnoslavenskoga područja koje je premreženo različitim kulturama, identitetima i ideologijama Naposljetku, ali nimalo ne manje važno, najljepše zahvaljujemo recenzentima prof dr Ivi Pranjkoviću, prof dr Igoru Lakiću i prof dr Sveinu Møneslandu na po-mnome čitanju i svim vrijednim savjetima Monografija je nastala u sklopu znanstveno-istraživačkoga programa Slovenski jezik – bazična, kontrastivna i aplikativna istraživanja (P6-0215) . Posebnu zahvalnost dugujemo voditelju programa prof dr Vojku Gorjancu, koji je oduvijek imao sluha za naša istraživanja i u brojnim diskusijama pripomogao rješavanju različitih otvorenih pitanja vezanih uz našu temu Također zahvaljujemo i Znanstvenoj založbi Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani koja je omogućila izdavanje ove monografije Vesna Požgaj Hadži Tatjana Balažic Bulc U Ljubljani, lipnja 2022 8 Formiranje_jezika_FINAL.indd 8 10. 11. 2022 14:37:41 1. Uvod O srpskohrvatskome jeziku, koji se standardizirao kao jedan policentrični jezik, i njegovim nasljednicima, tj jezicima koji su naslijedili istu štokavsku osnovicu, a standardiziraju se kao zasebni jezici, posljednjih se desetljeća puno pisalo iz različitih teorijskih i idejnih (ponekad i ideoloških) aspekata Sažimajući različite aspekte, u monografiji pokušavamo kritički prikazati životnu priču jezika srednjojužnoslavenskoga područja Već se iz naslova knjige Formiranje jezika i njegovo rastakanje: od srpskohrvatskoga do hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga može zaključiti da je naše teorijsko polazište standardni jezik, točnije formiranje srpskohrvatskoga standardnog jezika, njegovo rastakanje na četiri standardna jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski – prema redoslijedu njihove nominalizacije u suvremenim formalnopravnim dokumentima, ali i tradiciji jezične standardizacije – koji su u prošlosti, kao jezične varijante ili izrazi, više ili manje uspješno bili dio raznolika identiteta srpskohrvatskoga jezika 1.1. Planiranje statusa i planiranje korpusa jezika Ako se vratimo na sam početak razmatranja jezične standardizacije, ona je jedan od oblika jezičnoga planiranja koje tradicionalno sastavljaju dvije temeljne djelatnosti, planiranje statusa i planiranje korpusa određenoga jezika (Haugen, 1983), a njima se kasnije pridružuju treća, planiranje jezičnoga obrazovanja (Cooper, 1989), te četvrta, planiranje jezičnoga prestiža (Haarmann, 1990) Dok se planiranje statusa jezika bavi vanjskim jezičnim parametrima, prije svega položajem jezika u odnosu prema drugim jezicima, u planiranju korpusa u prvome su planu unutarnji jezični parametri, što znači da se jezik preispituje na strukturnoj razini, npr gramatičkoj, leksičkoj i sl Ciljevi su jezične standardizacije minimalna varijantnost norme i maksimalna varijantnost funkcija (Haugen, 1966) To znači da standardni jezik pokriva što šire područje javne komunikacije i zato je poželjno da su njegovi jezični elementi što preciznije određeni i nevarijantni kako bi se olakšala komunikacija u određenoj jezičnoj zajednici U tome smislu jezična inovativnost, raznovrsnost i sloboda izbora u standardnome jeziku nisu poželjne (što će se devedesetih godina 20 stoljeća do svojih krajnosti odraziti posebno u standardizaciji hrvatskoga jezika) Da bi standardni jezik zaživio u svojoj polifunkcionalnosti, uz izbor norme, kodifikaciju oblika i elaboraciju treba mu društvena prihvatljivost koja je, prema Haugenu (1966), jedan od četiriju kriterija jezične standardizacije, ali, trebamo dodati, i kriterij koji lingvisti posebno na srednjojužnoslavenskome području često zaboravljaju 9 Formiranje_jezika_FINAL.indd 9 10. 11. 2022 14:37:41 1.2. Utjecaj kulturno-političkoga konteksta na jezično planiranje Pitanja jezične primjerenosti i jezične norme (Picchio, 1984, 2), odnosno statusa i korpusa jezika nipošto nisu nova Ona su se u europskome prostoru propitivala još u dalekoj prošlosti, a intenzivnije pojavljivanjem tiska u 15 stoljeću, kada su mnoge je-zične zajednice trebale odlučiti koji jezik odabrati kao administrativni i/ili književni: jezik jezične zajednice ili neki drugi jezik koji se tradicionalno koristio u prenošenju religijskih, filozofskih i poetičkih spoznaja, kao što je npr latinski A drugo pitanje bilo je koja jezična obilježja prihvatiti, a koja ne prihvatiti ako lokalni jezik postane administrativnim i/ili književnim jezikom Kada je riječ o planiranju statusa jezika, jedno od temeljnih pitanja jest pitanje koji jezik odnosno koju njegovu varijantu odabrati kao osnovicu standardizacije i, nikako ne manje važno, kako taj jezik nazvati To se pitanje na srednjojužnoslavenskome području pojavljivalo u različitim povijesnim razdobljima jezičnoga razvoja, konkretnije, razvoja književnih jezika i kasnije jezične standardizacije pod utjecajem različitih kulturnih i političkih događanja Jezici na tome području razvili su se iz južnoslavenskoga prajezika koji se prema njihovu geografskome položaju dijeli na četiri narječja, odnosno dijalektalne skupine: kajkavsko, koje se razvilo iz panonskoga narječja, čakavsko, koje se razvilo iz primorskoga, te štokavsko i torlačko, koji su se razvili iz dinarsko-raškoga narječja Za formiranje književnih jezika relevantna su prva tri narječja, tj kajkavsko, ograničeno na sjeverno odnosno sjeverozapadno hrvatsko područje, čakavsko, ograničeno na južno hrvatsko područje duž obale Jadranskoga mora, i štokavsko koje se prostire kroz čitavo područje, tj današnju Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru Osim tih triju narječja svakako je važan i jezik koji im je prethodio, tj staroslavenski odnosno crkvenoslavenski Svi su se ti jezici u pojedinim povijesnim razdobljima i raznolikim kulturnim kontekstima formirali kao zasebni književni jezici I upravo su različiti kulturni konteksti uvelike utjecali na njihov različit razvoj, kao i na samo razumijevanje jezika Neki autori, npr Riccardo Picchio (1984, 3), smatraju da su na neujednačen jezični razvoj ponajviše utjecali različiti religijski konteksti Naime, činjenica je da se srednjojužnoslavensko područje razdvajanjem Rimskoga Carstva na Zapadno i Istočno 1054 godine našlo na granici između dviju kršćanskih tradicija: zapadne (rimokatoličke) i istočne (pravoslavne) te se dalje razvija pod utjecajem dviju različitih kultura: zapadne ( Slavia romana) i istočne ( Slavia ortodoxa) . Romanska ili, bolje rečeno, latinska kultura utjecala je prije svega na kulturu današnje Hrvatske, pravoslavna na kulturu središnje Srbije, dok su područja Bosne i Hercegovine, 10 Formiranje_jezika_FINAL.indd 10 10. 11. 2022 14:37:41 Crne Gore i Vojvodine1 bila pod utjecajem obiju kulturnih tradicija To znači da se do 19 stoljeća književni jezici na tim prostorima, točnije na prostoru između latinsko-germanskoga i grčko-bizantinskoga političkoga, civilizacijskoga i vjerskog okruženja (Barić i dr , 2003, 10–11) razvijaju u različitim kulturnim kontekstima koje obilježava različito razumijevanje kulture, literature i drukčiji odnos prema pisanome jeziku (Peti-Stantić i Langston, 2016, 314) Povijesni razvoj jezika na području zapadne (rimsko-katoličke) crkve u sla- venskim je zemljama obilježilo supostojanje dviju crkvenih tradicija, latinske i slavenske, pa su se u komunikacijskim kontekstima izmjenično koristila barem dva različita jezika Uz službeni, i tada prestižniji latinski, u javnome životu od najranijega se razdoblja koristio i domaći jezik To znači da je na cijelome području u javnoj komunikaciji postojala vertikalna dvojezičnost odnosno diglosija, tj „dugotrajna i široko rasprostranjena komplementarna distribuci-ja jezičnih funkcija dvaju jezika unutar jedne jezične zajednice“ (Peti-Stantić, 2008a, 100) U doba humanizma i renesanse u 15 i 16 stoljeću, kada talijanski jezik dobiva na prestižu, te reformacije u 16 stoljeću, kada jača kulturni identitet francuskoga i njemačkoga, i slavenski jezici koji pripadaju zapadnoj kulturnoj tradiciji „dobivaju poticaj i konceptualni model osamostaljenja“ (Pe-ti-Stantić, 2008a, 135) S druge strane, na području istočne (pravoslavne) crkve funkciju prestižnoga jezika u javnoj komunikaciji preuzima staroslavenski jezik, odnosno crkvenoslavenski i njegove kasnije redakcije Taj se jezik smatrao nadnacionalnim jezikom kulture i civilizacije, kao i jezikom bliskim narodnome, barem u svojim počecima, zato i nije bilo potrebe mijenjati ga drugim domaćim jezikom Međutim, s vremenom je raskorak između crkvenoslavenskoga i narodnoga jezika postajao sve veći, pa se crkvenoslavenski zapravo sve više doimao „stranim“ jezikom, što znači da se i u pravoslavnome svijetu s vremenom razvija diglosija, ali unutar jednoga jezika U svakome slučaju, taj je jezik u vrijeme osmanske vlasti sve od 15 pa do 20 stoljeća čuvao kulturne vrijednosti stečene u doba srpske srednjovjekovne države Raške, kada je 1219 godine formirana samostalna Srpska pravoslavna crkva Različiti oblici diglosije u različitim povijesnim razdobljima na područjima istočne i zapadne crkve utjecali su na drukčiji razvoj književnih jezika (Milanović, 2004, 15–16) Latinski jezik imao je dugu tradiciju jezičnoga opisivanja i normiranja u 1 Vojvodina je autonomna pokrajina u Republici Srbiji koja je u povijesti, do udruživanja u zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918 godine, bila dijelom Habsburške Monarhije, odnosno kasnije Austro-Ugarske, za razliku od Srbije koja je gotovo 500 godina pripadala Osmanskomu Carstvu, sve do druge polovice 19 stoljeća, kada se formira Kraljevina Srbija 11 Formiranje_jezika_FINAL.indd 11 10. 11. 2022 14:37:41 gramatikama, rječnicima, a kasnije i pravopisima Kao takav, na području zapadne crkve predstavljao je model za opise svih domaćih jezika koji su se temeljili na razli- čitim narječnim osnovicama (čakavskoj, kajkavskoj i štokavskoj) Jezikoslovna djela, zajedno s prijevodima Biblije i drugih vjerskih tekstova osiguravali su ravnopravan status domaćega jezika u odnosu na latinski 2 Crkvenoslavenski jezik takvu tradiciju nema Kao jezik vjerskih knjiga tretirao se kao Božje djelo i zato je bio nedodirljiv 1.3. Proces jezičnoga ujedinjavanja (unifikacije) i odvajanja (separacije) Garvin (1993) konstatira da standardni jezik u određenoj jezičnoj zajednici ima u prvome redu komunikacijsku funkciju, i to na svim područjima kulturnoga i inte-lektualnoga života Međutim, jezična zajednica istovremeno je i društveno-politi- čki entitet, pa tako standardni jezik često preuzima funkciju simbola nacionalnoga identiteta Uzimajući u obzir njegovo simboličko značenje u određenoj društvenoj odnosno državnoj jezičnoj zajednici, standardni jezik ima pet funkcija: a) funkciju unifikacije ili ujedinjavanja, koja određenoj jezičnoj zajednici omogućava povezivanje u jednu cjelinu unatoč dijalektnim ili drugim jezičnim razlikama; b) funkciju separacije ili odvajanja, koja jezičnoj zajednici omogućava utvrđivanje identiteta koji je različit od identiteta drugih jezičnih zajednica, što se često povezuje s političkim tendencijama za autonomijom i samostalnošću; c) funkciju prestiža, prema kojoj bolji društveni položaj dobiva jezična zajednica sa standardnim jezikom, odnosno članovi te zajednice koji vladaju standardnim jezikom; d) funkciju participacije ili sudjelovanja, koja jezičnoj zajednici omogućava sudjelo-vanje u suvremenome kulturnom i znanstvenom razvoju na vlastitome jeziku; e) funkciju referentnoga okvira ili normativne orijentacije, koja se prije svega odnosi na jezičnu pravilnost i jezičnu normu Unatoč svim razlikama u 19 stoljeću, pod utjecajem društveno-političke ideje ujedinjavanja slavenskih naroda započinje i proces jezičnoga ujedinjavanja na srednjojužnoslavenskome području On traje od sredine 19 stoljeća, dakle od razdoblja kada je dogovoren zajednički (tada još „bezimeni“) jezik Hrvata i Srba, tijekom razdoblja srpskohrvatskoga u zajedničkoj državi gotovo cijelo 20 stoljeće, pa sve do njegova rastakanja potkraj 20 stoljeća, kada se raspada i zajednička država Prema modelu Milorada Radovanovića (1996a, 7), srpskohrvatski je u proteklim dvama stoljećima prošao pet faza u procesu planiranja jezika, a to su: 2 Detaljan popis gramatika i rječnika koji su nastajali na slavenskome području od srednjega vijeka do 1850 objavljen je u Stankiewicz (1984) 12 Formiranje_jezika_FINAL.indd 12 10. 11. 2022 14:37:41 a) standardnojezična integracija u prvoj polovici 19 stoljeća, kada se inaugurira novoštokavski standard; b) standardnojezična varijacija u drugoj polovici 19 stoljeća, kada se inauguriraju urbano-regionalni uzusi u rang prestižnih standarda; c) varijantna polarizacija od početka 20 stoljeća do kraja šezdesetih godina, kada se inauguriraju teritorijalne, odnosno nacionalne varijante standardnoga jezika; d) dezintegracija od šezdesetih do kraja osamdesetih godina 20 stoljeća, kada se inauguriraju varijante u rang prestižnih standardnih jezika; e) promocija, kada se inauguriraju posebni standardni jezici: hrvatski, srpski i bosanski devedesetih godina 20 stoljeća (a kasnije i crnogorski u prvome desetljeću 21 stoljeća) Već se iz dvočlanoga naziva jezika može zaključiti da srpskohrvatski jezik objedinju-je (barem) dva identiteta i zato se kao najprimjereniji uskoro pokazuje policentrični tip standardizacije To znači da se zbog jezičnih razlika jezik kodificira u različitim centrima, ali te razlike nisu tolike da bi se moglo govoriti o različitim standardnim jezicima (Kordić, 2010, 94) Primjeri su takve kodifikacije i njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski itd No s današnjega stajališta može se reći da su te razlike ipak bile prevelike i da se pokušaj policentrične standardizacije srpskohrvatskoga, odnosno pokušaj ujedinjavanja različitih jezičnih tradicija i identiteta koji je obilježio 19 i 20 stoljeće pokazao neuspješnim Naime, u čvrstoj vezi s funkcijama jezičnoga ujedinjavanja i odvajanja jest i jezična lojalnost koja se intenzivnije odražava u standardnome jeziku određene jezične zajednice negoli u njezinim dijalektima i nestandardnim varijantama Garvin (1993, 49) razlikuje dva tipa jezične lojalnosti Dok se pragmatička lojalnost odnosi na vlastite stavove o jezičnoj vrsnosti, emotivna je lojalnost tijesno povezana s funkcijom odvajanja, kada standardni jezik dobiva status nacionalnoga blaga i postaje najznačajniji i najcjenjeniji dio nacionalne baštine (više o tome npr Mićanović, 2006; Peti-Stantić i Langston, 2013) S druge strane, neslaganja i nedostatak jezičnoga konsenzusa, koji se unutar srpskohrvatskoga odražava tijekom cijeloga njegova postojanja i kulminira šezdesetih godina 20 stoljeća, dovode do jezičnoga konflikta Garvin (1993, 38) smatra da se jezični konflikt javlja u društvima u kojima se jedna govorna zajednica osjeća ugroženom od druge, obično dominantnije govorne zajednice Činjenica je da je srpski jezik ipak imao veću moć i prestiž u značajnim političkim i ekonomskim situacijama, pa i u vojsci, a s druge strane također i dvostruko veći broj govornika Spomenutim razlozima svakako treba pridodati i različite kulturne kontekste kroz koje su u povijesti prošli svi entiteti koji su bili sastavnim dijelom srpskohrvatskoga jezika 13 Formiranje_jezika_FINAL.indd 13 10. 11. 2022 14:37:41 U vrijeme dezintegracije zajedničke države Jugoslavije u jeziku dominira funkcija odvajanja Pri tome se prvo mijenja status jezika Srpskohrvatski kao administrativni i zakonski identitet prestaje postojati, a njegove varijante i izrazi postaju službenim standardnim jezicima u novoosnovanim državama O nestajanju jezika ili, kako je to slikovitije izraženo lingvističkim terminom, o smrti jezika obično se govori kada jedan jezik zbog različitih razloga prestaje postojati U literaturi se najčešće spominju dva tipa nestajanja jezika Jedan je izumiranje čitave nacije zbog epidemije, genocida i slično, a drugi jezična asimilacija i prihvaćanje prestižnijega jezika (v npr Edwards, 1985; Crystal, 2000) Uz ta dva tipa, Kloss (1984; citirano prema Edwards, 1985, 50) navodi i treći, tj nominalnu smrt jezika, kada se za standardizaciju uzima drugi jezični kod ili je u pitanju jezično razjedinjavanje, što se dogodilo na srednjojužnoslavenskome području devedesetih godina 20 stoljeća sa srpskohrvatskim jezikom On se dezintegracijom zajedničke države, formiranjem zasebnih nacionalnih država te uspostavljanjem novoga političkog sustava rastočio na četiri standardna jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski, sva četiri utemeljena na istoj, štokavskoj osnovici To znači da se raspadom federativne države raspala i 150-godišnja ideja o zajedništvu Južnih Slavena, na temelju koje se postupno gradio i zajednički srpskohrvatski standardni jezik Proces odvajanja odnosno rastakanja srpskohrvatskoga jezika u lingvističkoj se teoriji često tumači u smislu pitanja autonomije pojedinih jezika, tj lingvističke distance od drugih jezika (v npr Škiljan, 2002; Greenberg, 2004; Filipović, 2009; itd ) Kloss (1967) razlikuje dva tipa autonomije koje naziva Abstand i Ausbau autonomijom Prvi tip, Abstand autonomija, postoji među jezicima kod kojih je lingvistička distanca dovoljno velika za razlikovanje pojedinih jezika Primjeri su za to npr romanski jezici: talijanski, francuski i španjolski, koji su se u svome razvoju „prirodno“ udaljili jedan od drugoga, iako su nekada bili varijante latinskoga jezika Drugi se tip, Ausbau autonomija, izgrađuje Jezici toga tipa najčešće se razdvajaju aktivnom intervencijom jezičnih planera nakon osnivanja nezavisnih država, što je slučaj srpskohrvatskoga i jezika nasljednika, hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga (Škiljan, 1995) Slično su se formirali npr skandinavski jezici, indonezijski i malajski, urdu i hindi itd Osvrnimo se na potonji primjer Urdu i hindi imaju istu osnovicu, ali različite procese standardizacije unatoč potpunoj jezičnoj razumljivosti Govornici tih jezika koriste različito pismo (urdu arapsko, a hindi devanagari), oni su različite vjere (govornici urdu jezika muslimani, a govornici hindu jezika hinduisti) te imaju različitu povijest, knji- ževnost, kulturu itd , što je ostavilo traga u leksiku obaju jezika (arabizmi u urdu i preuzimanje iz sanskrita u hindu jeziku) Usporedimo li ta dva jezika s odnosom hrvatskoga i srpskoga, vidimo mnoge sličnosti: ista osnovica (štokavsko narječje), 14 Formiranje_jezika_FINAL.indd 14 10. 11. 2022 14:37:41 različiti procesi standardizacije, gotovo potpuna razumljivost među standardnim jezicima, različita pisma (latinica i ćirilica), različita povijest, različita vjera (oba su naroda kršćani, ali Hrvati katolici, Srbi pravoslavci), književnost, kultura, utjecaj različitih okolnih jezika (na hrvatski utječu latinski, talijanski, češki itd , a na srpski starocrkvenoslavenski, ruskoslavenski, novogrčki, turski itd ), što je sve ostavilo traga u leksiku hrvatskoga i srpskoga jezika (Kapović, 2010, 140; Greenberg, 2004, 26–27) 1.4. Proces restandardizacije jezika Budući da se već u vrijeme srpskohrvatskoga jezika intenzivno polemiziralo o ta-dašnjoj jezičnoj standardizaciji, ne začuđuje činjenica da su nakon formiranja zasebnih jezičnih standarda prevladale ideje o drukčijim jezičnim politikama koje su dovele do jezičnih promjena u novim standardnim jezicima Zato su se nakon raspada zajedničke države i nominalnoga nestanka njezina službenoga jezika pokušavali pronaći teorijski okviri kojima bi se mogla objasniti sva događanja oko jezika Naime, jedan je od razloga neuspjeha standardizacije srpskohrvatskoga jezika u tome što se policentrična standardizacija često argumentirala općim lingvističkim kriterijima razlikovanja jezika, a to su zajednička dijalektna osnovica, gramatička podudarnost i međusobna razumljivost Međutim, pitanje standardizacije mnogo je kompleksnije, prije svega zato što osim lingvističkih na proces standardizacije utječu i kulturni aspekti Budući da se jezik ostvaruje u komunikaciji, u jezičnoj se standardizaciji ne mogu mimoići društvene okolnosti (Milroy, 2001) A te su se okolnosti na srednjojužnoslavenskome području devedesetih godina 20 stolje- ća drastično promijenile raspadom zajedničke države i formiranjem novih, nacionalnih država u kojima nacionalni jezici dobivaju simboličku funkciju i na taj način preuzimaju moć i prestiž nekadašnjega zajedničkog jezika Tako su i jezič- ne promjene često pod utjecajem nacionalne, ponekad i nacionalističke političke ideologije kojoj je, moglo bi se reći, glavni cilj intenzivno jezično odvajanje od nekadašnjega srpskohrvatskog jezika Takav se proces standardizacije u literaturi naziva terminima kao što su nacionaliziranje jezika, jezični inženjering ili restandardizacija To znači da restandardizacija, za razliku od standardizacije, u prvi plan postavlja simboličku funkciju jezika ističući njegov status i njegovu afirmaciju Uz to procesom restandardizacije poništavaju se postojeća dostignuća i bez društvenoga konsenzusa uvode se različite jezične promjene i/ili „novine“ koje su najčešće u suprotnosti s jezičnom stvarnošću, uvjetovane ideološkim, a ne lingvisitčkim razlozima Osim toga u tome turbulentnom razdoblju promijenio se odnos između jezika i politike – prirodna veza između njih postaje nametnutom, pa i štetnom (više o tome u Šipka, 2006) Te se jezične promjene, koje provode određene političke elite, 15 Formiranje_jezika_FINAL.indd 15 10. 11. 2022 14:37:42 uglavnom opravdavaju očuvanjem nacionalnih identiteta i potrebama nacionalnih kultura, počevši od uvođenja novoga jezika, promjene naziva jezika, izbora norme itd O tim su pitanjima, kao što ćemo vidjeti u nastavku monografije, posljednjih desetljeća iz različitih perspektiva pisali brojni autori 1.5. Nekoliko riječi o monografiji Monografija prati vremenski tijek jezičnoga razvoja standardnoga odnosno standardnih jezika na srednjojužnoslavenskome području U drugome poglavlju s naslovom Od ideje o zajedničkome jeziku do njegove standardizacije pratimo proces formiranja zajedničkoga, srpskohrvatskoga jezika, njegov život i na kraju njegovo nestajanje Prvo se predstavljaju društveno-povijesne okolnosti u 19 stoljeću u kojemu, zahvaljujući buđenju nacionalne svijesti i nacionalnim preporodima, započinje proces jezične standardizacije većine europskih nacionalnih jezika Među njima je i zajednički književni jezik Hrvata i Srba dogovoren 1850 godine Bečkim književnim dogovorom kojemu je za osnovicu odabrano štokavsko narječje, dok se naziv književnoga jezika ne navodi Potpisivanje dogovora bilo je iznenađenje za mnoge tadašnje korisnike jezika budući da su dotadašnji književni jezici Hrvata i Srba imali divergentne smjerove razvoja Naime, u Hrvatskoj su supostojala tri književna jezika – štokavski, kajkavski i čakavski, dok se u Srbiji u najvećoj mjeri koristio srpskoslavenski Stoga Bečki književni dogovor nije bio dobro prihvaćen ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, ali se postupno ipak prihvaća zajednički književni jezik i dvočlani naziv jezika – srpskohrvatski Unitaristička politika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, koja se temeljila na stvaranju nadnacionalne države, prisvaja ideju o ujedinjavanju jezika koji je u ustavima zabilježen kao „srpsko-hrvatsko-slovenački“ Ta se ideja o zajedničkome jeziku unatoč svim nesuglasicama u prethodnome razdoblju nastavlja i poslije Drugoga svjetskog rata u novoosnovanoj državi Jugoslaviji Godine 1954 hrvatski i srpski lingvisti potpisuju Novosadski dogovor kojim se utemeljuje policentrični standardni srpskohrvatski jezik te dva njegova izgovora: ekavski i ijekavski (više o tome u sljedećemu poglavlju) i dva pisma: latinica i ćirilica Međutim, ubrzo nakon potpisivanja dogovora započinju rasprave o nazivu jezika, terminologiji, pravopisu, rječniku itd u kojima se sve više pokazuje da zajednički jezik nije jedinstven Uz to, sredinom šezdesetih godina 20 stoljeća osim istočne (Beograd) i zapadne (Zagreb) varijante ponovno se javlja i tre- ća, južna varijanta (Sarajevo), nazvana bosanskohercegovački književnojezični izraz, kojemu se poslije pridružuje i crnogorski izraz Tako umjesto jezičnoga ujedinjavanja (unifikacije) sve više jačaju ideje o jezičnome odvajanju (separaciji) koje kulminiraju osamdesetih godina 20 stoljeća i u procesima političkoga razdruživanja u devedesetim godinama rezultiraju rastakanjem srpskohrvatskoga jezika na četiri zasebna standardna jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski 16 Formiranje_jezika_FINAL.indd 16 10. 11. 2022 14:37:42 Treće poglavlje s naslovom Formiranje zasebnih standardnih jezika posvećeno je burnim društveno-političkim promjenama početkom devedesetih godina 20 stoljeća, koje su se odrazile i u jezičnoj stvarnosti Srpskohrvatski jezik nominalno nestaje, a njegove varijante/izrazi postaju standardnim jezicima u novoosnovanim državama, i to od 1990 do 1993 hrvatski u Hrvatskoj, srpski u Srbiji, bosanski, hrvatski i srpski u Bosni i Hercegovini te 2007 crnogorski u Crnoj Gori Pritom se uspostavljaju drukčiji odnosi ne samo unutar pojedinih država, gdje su u prvome planu nacionalni identiteti i identiteti pojedinih standardnih jezika, već i drukčiji odnosi prema drugim, pogotovo susjednim jezicima, npr odnos između hrvatskoga i srpskoga ili crnogorskoga i srpskoga itd S promjenama statusa jezika slijedile su promjene korpusa kojima je najčešće cilj učvršćivanje nacionalnoga identiteta, drugim riječima, jezične su promjene uglavnom uvjetovane ideološkim, a ne lingvističkim razlozima U hrvatskome i bosanskome jeziku intervenira se prije svega na leksičkoj razini, tj kroz novogovor, pretjerani purizam, uvođenje arhaizama, pretjeranu upotrebu orijentalizama i turcizama itd , ali i na razini pravopisne i gramatičke norme U srpskome jeziku više je intervencija u pravopisnoj normi, prije svega provodi se rećirilizacija kojom se latinica stavlja u podređen položaj U crnogorskome standardu, koji se zapravo kao zasebni jezik prvi puta kodificira, razmatraju se radikalniji zahvati u standardnojezičnu i pravopisnu normu, kao što je npr promjena fonetsko-fonološkoga i grafijskoga sustava U četvrtome poglavlju s naslovom Hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik danas i ubuduće razmatraju se aktualna jezična pitanja u novoosnovanim državama tridesetak godina nakon raspada Jugoslavije i propituju smjernice jezičnih politika Istraživanje koje smo provele 2019 godine pokazuje da se jezične politike u državama srednjojužnoslavenskoga područja, koje danas izgrađuju svoj vlastiti identitet, između ostaloga i jezikom kao simbolom nacionalnoga identiteta i nacionalne kulture, susreću s uglavnom istim pitanjima: status prvoga (materinskoga) jezika u društvu, važnost njegova poznavanja na svim jezičnim razinama i funkcijama te u vezi s tim uloga obrazovnoga sustava; odnos prvoga jezika prema stranim jezicima, ali i jezicima u okruženju; odnos prema normativnosti i ideologiji standardnoga jezika; važnost medijske pismenosti itd No ima i nekih pitanja koja su specifična za pojedinu državu, kao što su npr pitanja višejezičnosti, supostojanja triju jezika i segregacije u obrazovnome sustavu u Bosni i Hercegovini ili pitanje osnovice standardnoga jezika u Crnoj Gori Kao jedan od budućih zadataka ističe se uklanjanje svih oblika nacionalizma u jeziku i korištenje jezika u političke svrhe, a potom i zalaganje za jezičnu toleranciju i ravnopravnost svih entiteta, manjina, pojedinaca itd koji žive u određenoj državi 17 Formiranje_jezika_FINAL.indd 17 10. 11. 2022 14:37:42 Peto, zaključno poglavlje donosi sažetak prethodnih poglavlja Na srednjojužnoslavenskome području jezik je uvijek pobuđivao strasti i izazivao snažne emocije Što će biti ubuduće, teško je zasigurno reći, ali sve to ovisi o sustavnoj i osmišljenoj jezičnoj politici pojedine države Ono što se danas pokazuje kao nedostatak zasigurno je nepostojanje dijaloga među akterima jezične politike, ne samo unutar pojedinih država već i unutar cijeloga područja, ali i dijaloga između aktera jezične politike i jezične zajednice, koja dosad nije bila (i još uvijek nije) prepoznata kao važan sudionik u kreiranju jezične politike Tema o kojoj pišemo opširna je i složena, a ponekad i osjetljiva, ali ipak nastojale smo je što sažetije i jednostavnije objediniti u jednome tekstu Kako su formiranjem samostalnih država na srednjojužnoslavenskome području u prvome planu istraživanja zasebnih standardnih jezika, činilo nam se zanimivljivim prikazati što cjelovitiji pogled na aktualna pitanja jezične standardizacije u prošlosti i danas Svjesne smo da se u monografiji ne mogu naći odgovori na sva pitanja Bez obzira na to nadamo se da će ona pružiti niz odgovora, a neki od njih zasigurno se mogu pronaći u bilješkama te literaturi i izvorima navedenima na kraju monografije 18 Formiranje_jezika_FINAL.indd 18 10. 11. 2022 14:37:42 2. Od ideje o zajedničkome jeziku do njegove standardizacije Idejom romantizma, koji je u 19 stoljeću prvo uzeo maha u Njemačkoj, a ubrzo nakon toga diljem cijele Europe, počeo se buditi nacionalni identitet utemeljen na nacionalnome jeziku Stoga je to i vrijeme kada procesom jezične standardizacije nastaje veći dio europskih jezika Buđenjem nacionalne svijesti i njegovanjem kulturne vrijednosti vlastita naroda postupno se formiraju moderne nacije i na srednjojužnoslavenskome području koje je početkom 19 stoljeća podijeljeno na dva dijela Područje današnje Hrvatske i sjevernoga dijela Srbije (današnja Vojvodina) pripadalo je Austrijskomu Carstvu, koje se 1867 udružuje u Austro-Ugarsku Mo-narhiju, dok su Bosna i Hercegovina te središnja Srbija bile dijelom Osmanskoga Carstva, u sklopu kojega je bila i Crna Gora kao autonomna država Tijekom 19 stoljeća Osmansko Carstvo, nakon gotovo petsto godina vladavine tim područji-ma, polako gubi svoju moć i povlači se Budućnost jugoistočnoga dijela Europe u rukama je velikih europskih država koje se 1878 godine sastaju na Berlinskome kongresu Prema dogovoru, Kneževina Crna Gora i Kneževina Srbija (od 1882 Kraljevina Srbija) postaju samostalne države, dok je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, koja se na području današnje Hrvatske formirala 1868 godine, ostala u državnoj zajednici s Austro-Ugarskom, kojoj je kasnije pripojena i Bosna i Hercegovina Međutim, i u tim se državama sve intenzivnije javlja želja za oslobađanjem od „austrijske ili mađarske dominacije, što se činilo moguće jedino ujedinjavanjem sa Srbima i Slovencima u jednu, južnoslavensku zajednicu“ (Detrez, 2002, 12–13) Budući da su nacionalne zajednice u 19 stoljeću, kao što smo već rekle, svoj nacionalni identitet gradile na nacionalnome jeziku, nova zajednica Južnih Slavena u tadašnjemu se kontekstu činila jedino ostvariva na temelju jednoga jezika No ubrzo se ta romantičarska ideja o jednome južnoslavenskom jeziku pokazala neostvarivom, ali zato je postajala sve aktualnijom ideja o zajedničkome jeziku srednjojužnoslavenskoga područja, gdje su se od staroslavenskoga tijekom jezičnoga razvoja formirala tri narječja, kajkavsko u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske, čakavsko na jugu Hrvatske duž obale Jadranskoga mora te štokavsko (koje se prema akcenatskome kriteriju dijeli na novoštokavske i staroštokavske dijalekte) u ostalim dijelovima današnje Hrvatske, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori Osim tih triju narječja, na krajnjemu jugoistoku Srbije postoji i torlačko narječje (slika 1) koje se u literaturi ubraja među dijalekte štokavskoga narječja, a neki ga lingvisti zbog posebnih karakteristika izdvajaju kao četvrto narječje srednjojuž- noslavenskoga područja (više o tome npr Kapović, 2015, 38) 19 Formiranje_jezika_FINAL.indd 19 10. 11. 2022 14:37:42 Slika 1 Karta narječja na srednjojužnoslavenskome području Uz to, srednjojužnoslavensko područje dijeli se i prema izgovoru staroslavenskoga glasa jata na ekavsko, ijekavsko (jekavsko)3 i ikavsko (slika 2) Slika 2 Karta izgovora staroslavenskoga glasa jata na srednjojužnoslavenskome području 3 U štokavskome se narječju pojavljuju i ijekavski i jekavski izgovor s obzirom na dužinu ili kraćinu glasa jata 20 Formiranje_jezika_FINAL.indd 20 10. 11. 2022 14:37:43 Sva tri narječja u prošlosti su imala status književnih jezika koji su se razvijali odvojeno i u različitim kulturno-povijesnim tradicijama Staroslavenski jezik, koji je u slavenskim zemljama imao ulogu standardnoga jezika, na području zapadne (rimokatoličke) još se u ranim fazama jezičnoga razvoja (11 stoljeće) nadopu-njuje elementima narodnoga jezika; drugim riječima, dolazi do brzoga i intenziv-noga miješanja staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih elemenata (Damjanović, 2012, 13) Kao što smo rekle, na tome se području staroslavenski jezik razvija u tri narječja, kajkavsko, čakavsko i štokavsko na temelju kojih se kasnije formiraju regionalni književni jezici No prepisivanjem i prerađivanjem knjiga sva tri narječja dolaze u međudijalektni kontakt te se međusobno prožimaju Zato se u pisanim tekstovima već jako rano očituje tendencija k jezičnomu jedinstvu kako bi se postigla što veća razumljivost na što širemu području Ta se tendencija pojačava pojavom tiskane knjige u 15 stoljeću, kada se znatno povećava broj knjiga, a krug čitatelja postaje sve širi To je ujedno i razdoblje kada se i u širemu europskom prostoru intenzivno propituje koji jezik odabrati kao administrativni i/ili književni jezik – jezik jezične zajednice ili neki drugi jezik (npr latinski) Nadalje, ako se odabere jezik jezične zajednice, postavlja se pitanje koja njegova jezična obilježja prihvatiti, a koja ne prihvatiti (Picchio, 1984, 2) Na području Hrvatske domaći se jezik kroz povijest natjecao za jezični status s jezicima koji su u određenim razdobljima bili prestižniji, npr latinskim, talijanskim, njemač- kim i mađarskim, pa se tako još u srednjemu vijeku u crkvenim tekstovima često koristio domaći jezik, a ne latinski, kao što je običaj drugdje u rimokatoličkome svijetu (Pranjković, 2003, 405–406) Od početka pismenosti na području današnje Hrvatske osim triju narječja (tro-narječnost) postoje i tri pisma (tropismenost): glagoljica, ćirilica i latinica Uz latinicu, koja je više od pola tisućljeća glavno hrvatsko pismo, u srednjemu vijeku postojala su još dva slavenska pisma: glagoljica i ćirilica Glagoljicu je sredinom 9 stoljeća sastavio bizantski redovnik Konstantin Filozof (Ćiril) na temelju ta-dašnjega slavenskog jezika iz okolice Soluna (današnja Grčka) za potrebe širenja kršćanstva među moravskim Slavenima Istovremeno se na južnoslavenskome području koristila i ćirilica za koju se smatra da je nastala dugotrajnim i postu-pnim prilagođavanjem grčkog pisma slavenskome filološkom sustavu (Damja- nović, 2014, 1–2) Glagoljica je svoju dominaciju izgubila početkom 16 stoljeća, dok se ćirilicom pretežito koristilo sve do 18 stoljeća (Žagar, 2007) 4 Srednjo-vjekovna hrvatska književnost pisana je glagoljicom, kasnije i ćirilicom, odnosno 4 Ćirilicu kao službeno pismo i danas koriste mnogi slavenski narodi (Bjelorusi, Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Rusini, Srbi, Ukrajinci), a primili su je te svojim jezicima prilagodili i neki neslavenski narodi (Abhazi, Azerbajdžanci, Čečeni, Kurdi, Tatari itd ) 21 Formiranje_jezika_FINAL.indd 21 10. 11. 2022 14:37:43 u katoličkim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine njezinom zapadnom varijantom bosančicom, ali i latinicom (Katičić, 1984, 269) Međutim, već u 14 stoljeću latinsko pismo sve više dobiva na važnosti da bi u kasnijim stoljećima preuzelo vodeću poziciju (Barić i dr , 2003, 13) Veliku je ulogu pritom odigrala činjenica da se latinicom služio društveni sloj koji je imao veću ekonomsku i političku moć od onih koji su se služili glagoljicom i ćirilicom Latinicom se tako- đer moglo zapisivati različite jezike koji su se tada koristili na području Hrvatske, od hrvatskoga i latinskoga do drugih prestižnih jezika: talijanskoga, njemačkoga i mađarskoga, dok druga dva pisma (glagoljica i ćirilica) to nisu omogućavala (Damjanović, 2012, 14) Sva je ta jezična šarolikost utjecala i na formiranje književnoga jezika, odnosno na jezičnu standardizaciju U različitim razdobljima autori jezičnih priručnika odlučivali su se za različita rješenja u odabiru statusa i korpusa jezika, pa tako na čakavskoj, kajkavskoj i štokavskoj osnovici nastaju tri književna jezika, koja su najčešće nazivana prema regijama, npr dalmatinski, hrvatski, istrijanski jezik (Moguš, 1993, 75) Tim se nazivima pridružuju i drugi nazivi u želji da se stvori jedan naddijalektni književni jezik koji bi odgovarao govornicima različitih narječja U 17 i sve do druge polovice 18 stoljeća jezični priručnici pisani su najčešće na latinskome i talijanskome jeziku, a autori jezik uglavnom nazivaju ilirskim, dok se u domaćemu jeziku također javljaju nazivi slovenski ili slovinski Kasnije, posebno u priručnicima pisanima na njemačkome i domaćemu jeziku, počinju se koristiti nazivi hrvatski i slavonski, dok se u prvoj polovici 19 stoljeća ponovo vraća i naziv ilirski S druge strane, na području istočne (pravoslavne) crkve imamo potpuno druga- čiju sliku jezičnoga razvoja Preuzimanjem pravoslavne kršćanske vjere i osnivanjem samostalne Srpske pravoslavne crkve 1219 godine staroslavenski, odnosno njegova srpskoslavenska redakcija, postaje „kanonizovan jezik kulta“ koji se zbog svoje liturgijske funkcije i vjerske simbolike nije smio propitivati ili mijenjati Na taj način „srpskoslovenski jezik postao je instrument pravoslavne crkve i srpske srednjovekovne države“ (Milanović, 2004, 35–36), a ćirilica dominantno pismo, iako se u 9 stoljeću na slavenskome području gotovo istodobno pojavljuju, kao što je već rečeno, dva slavenska pisma, glagoljica i ćirilica Budući da se jezik tretirao kao svetinja koja se ne dira, na prostorima istočne crkve ne postoji tradicija pisanja jezičnih priručnika poput gramatika i rječnika, ali se zato puno više pozornosti posvećuje zapisu, tj pravopisu Država i crkva, tada čvrsto povezane, brinule su se o obrazovanju na srpskoslavenskome jeziku među prepisivačima u pravopisnim školama, gdje su se provodile i pravopisne reforme Od početka 22 Formiranje_jezika_FINAL.indd 22 10. 11. 2022 14:37:43 13 stoljeća na dvoru dinastije Nemanjić5 djelovala je Raška pravopisna škola u kojoj se zapis pokušavao približiti izgovoru srpskoslavenskoga jezika Početkom 15 stoljeća u Resavskoj pravopisnoj školi na dvoru despota Stefana Lazarevića6 pokušavalo se vratiti staro stanje u pisanju, prema uzoru na predraški, bugarski i grčki pravopis Na taj način zapisu se vraća nadnacionalni karakter, što bi se moglo pripisati duhu humanizma i renesanse koji je u to vrijeme vladao Europom i koji se odrazio u srpskoj kulturi (Milanović, 2004, 45) Prelaskom Srbije pod Osmansko Carstvo u 15 stoljeću vjersko se djelovanje kratko prekida, no već 1557 godine nezavisnost Srpske pravoslavne crkve obnavlja se, a time i poseban status njezina jezika (Peti-Stantić, 2008a, 158) Dugo razdoblje srpskoslavenskoga jezika završava krajem 17 stoljeća, točnije 1690 godine, kada se zbog neuspješna ustanka protiv Osmanlija srpsko stanovniš- tvo masovno seli na područja Habsburške Monarhije, koja im daje utočište Veći dio stanovništva seli se na sjever, na područje današnje Vojvodine i dalje prema Mađarskoj, gdje apsolutnu moć ima zapadna (katolička) crkva Pod utjecajem novih društveno-političkih okolnosti, kao i zbog nepovoljne situacije u novoj sredini, pripadnici Srpske pravoslavne crkve povezuju se s Ruskom pravoslavnom crkvom i prihvaćaju rusku redakciju staroslavenskoga jezika, tj ruskoslavenski jezik Pavle Ivić (1986, 163) konstatira da „smena redakcija crkvenoslovenskog jezika oko 1730 godine predstavlja jedan od tri najkrupnija zaokreta u istoriji književnog jezika kod Srba“ 7 Jedan je od razloga za prihvaćanje ruskoslavenskoga jezika taj što on nije vezan ni za jedan lokalni dijalekt, zato može prevladati jezičnu raznolikost na te-renu, a prestiž mu je davala moćna Rusija kao zaštitnica slavenstva i pravoslavlja Osim vjerskih tekstova na tome su jeziku nastajali i tekstovi svjetovnoga karaktera, što dokazuje da je odgovarao zahtjevu za intelektualnom nadgradnjom, ali je zbog teže razumljivosti bio namijenjen samo uskomu sloju stanovništva (Peti Stantić, 2008, 97–98) Kako bi tekstovi dosegli što veći broj čitatelja, sve više tekstova pisano je na narodnome jeziku, na štokavskome dijalektu i ćirilicom Riječ je prije svega o različitim pravnim i trgovačkim tekstovima, ali i književnim djelima Može se zaključiti da je književni jezik na području današnje Srbije u samome početku bio čvrsto povezan s tadašnjim narodnim jezikom, međutim s vremenom 5 Nemanjići su vladali Srbijom od kraja 12 do druge polovice 14 stoljeća Osnovavši samostalnu Srpsku pra-voslavnu crkvu, ostavili su velik trag u srpskoj kulturi Danas se na popisu kulturne baštine nalazi niz njihovih crkava i manastira, od kojih je čak pet na Unescovoj listi svjetske baštine: Đurđevi stupovi, Sopoćani, Studenica, Visoki Dečani i Gračanica 6 Stefan Lazarević, poznat i pod imenom Stefan Visoki, jedan od najboljih vojskovođa, reformatora i književnika; razdoblje njegove vladavine bilo je razdoblje „srpskog srednjovekovnog kulturnog zenita“ (Milanović, 2004, 45) 7 Druga dva zaokreta u 19 stoljeću bila su: „zasnivanje pismenosti na ćirilometodskom dijalektu mesto na do-maćem, negde krajem IX i početkom X veka i konačno raskidanje sa ćirilometodskim jezikom i vraćanje na domaći u Vukovo vreme“ (P Ivić, 1986, 163) 23 Formiranje_jezika_FINAL.indd 23 10. 11. 2022 14:37:43 se ta veza polako gubila Naime, promjene u narodnome jeziku sporo su ulazile u staroslavensku književnojezičnu normu, pa je zato raskorak između tih dvaju jezika postajao sve veći Narodni je jezik sve više ograničen na neformalnu komunikaciju, a staroslavenski književni jezik, odnosno njegove kasnije redakcije (srpskoslavenski od 11 do 18 stoljeća, ruskoslavenski u 18 i slavenosrpski krajem 18 i početkom 19 stoljeća), rezerviran je za intelektualnu komunikaciju u administraciji, obrazovanju, crkvi itd U 18 i 19 stoljeću intenzivno se preispitivao status jezika i njegov korpus te se pokušavalo naći kompromis između narodnoga jezika i staroslavenskoga kao jezika narodne baštine Takav kompromisni jezik bio bi npr slavenosrpski, iako su se neki još uvijek zalagali za ruskoslavenski koji bi ujedinio sve pravoslavce (Picchio, 1984, 23) S druge strane, u duhu romantizma, kao nova mogućnost za formiranje književnoga jezika pokazao se narodni jezik Na području današnje Bosne i Hercegovine, koje sve do 1878 pripada Osmansko-mu Carstvu, već se u 17 stoljeću formirao književni jezik utemeljen na istočnohercegovačkome govoru štokavskoga narječja Međutim, on se razvijao odvojeno u okviru svake religijske zajednice (muslimani, katolici, pravoslavci, židovi), i to na različitim pismima: u pravoslavnome okruženju na ćirilici, odnosno njezinoj varijanti bosančici, u katoličkome na latinici i u vrijeme Osmanskoga Carstva ta-kođer na bosančici, a u muslimanskome uz ćirilicu koristi se arabica, tj arapsko pismo prilagođeno fonološkoj strukturi domaćega jezika, što se u literaturi često naziva alhamijado književnost (Šipka, 2001, 24–25) Buđenjem nacionalne svijesti u 19 stoljeću izbor pisma postaje „pitanje vjersko-nacionalne časti – prvorazredno nacio nalno obilježje“ (Vajzović, 2003, 15) Još su se sredinom 19 stoljeća u osmanskoj Bosni počele provoditi reforme kojima bi se tadašnje bosansko društvo moderniziralo (tzv tanzimatske reforme), što se reflektiralo „i na problem jezika i prava lokalne uprave na korištenje vlastitim jezikom u službene svrhe“ (Kalajdžija, 2016, 42) Uskoro se prihvaća uvođenje lokalnoga jezika u obrazovanje, osnivaju se tiskare, časopisi i sl , čime počinje i proces standardizacije bosanskoga jezika koji se nastavlja i nakon pripajanja Bosne Austro-Ugarskoj Monarhiji Pravoslavna i katolička zajednica preuzimaju jezična pravila koja se donose u susjednim zemljama te pravopis Ljudevita Gaja i Vuka S Karadžića, dok su tekstovi muslimanske zajednice pisani na bosanskome jeziku i fonološkim pravopisom, ali i arabicom, premda je jezik alhamijado knji- ževnosti „veoma neujednačen, jer su autori iz različitih sredina“ (Šator, 2004, 34) Sve u svemu, ta je jezična praksa poslije doprinijela jednostavnomu prihvaćanju Karadžićeve reforme 24 Formiranje_jezika_FINAL.indd 24 10. 11. 2022 14:37:43 2.1. Jezična situacija u 19. stoljeću U duhu romantizma kod svih Južnih Slavena jezik je bio temeljem etničkoga identiteta Taj su identitet preporodni pokreti učvršćivali i potvrđivali na različite načine: jezičnim i pravopisnim reformama, formiranjem naddijalektnoga književnog jezika te njegovim uvođenjem u škole i državne ustanove Dok je hrvatski u prošlosti imao jaku književnu i jezičnu tradiciju na svim trima narječjima, tj kajkavskome, čakavskome i štokavskome, u Srbiji su se za status književnoga jezika natjecala dotadašnji slavenosrpski i novi, narodni jezik, kojima je osnovica bila štokavsko narječje U prvoj polovici 19 stoljeća u Hrvatskoj je najviše uspjeha imao ilirski krug koji je djelovao u Zagrebu, kasnije nazvan Zagrebačka filološka škola 8 Poneseni romantičarskom idejom o sveslavenskoj uzajamnosti i predajom o autohtonosti Južnih Slavena kao potomaka Ilira u tim krajevima, njegovi su članovi željeli ujediniti sve Južne Slavene pod ilirskim imenom, uključujući i Slovence i Bugare Najistaknutiji je predstavnik iliraca Ljudevit Gaj (1809–1872), koji 1830 godine objavljuje pravopis Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaña Iako je pravopis namijenjen kajkavskomu književnom jeziku, ideja Ljudevita Gaja bila je jezično udruživanje svih Južnih Slavena koji pišu latinicom i stvaranje zajedničkoga ilirskog jezika poštujući dotadašnju višedijalektnu tradiciju (Moguš, 1993, 148) Prema uzoru na druge slavenske narode koji pišu latinicom (Česi, Slovaci, Poljaci), kao i na grafiju Pavla Rittera Vitezovića,9 Gaj u pravopis uvodi dijakritičke znakove i tako stvara jedinstven grafijski sustav gdje svakomu glasu odgovara jedno slovo Iako su njegovi prvi radovi pisani kajkavskim književnim jezikom, on uskoro prihvaća većinski, novoštokavski dijalekt koji je u prethodnome razdoblju prevladavao i na kojemu je nastajala književnost u doba humanizma i renesanse na području Dubrovačke Republike10 U članku Pravopisz, objavljenome u časopisu Danica ilirska 1835 godine, Gaj odstupa od svojega prvobitno jedinstvenoga grafijskog sustava i uvodi ove promjene: a) umjesto tildi , ,  kao dijakritički znak koristi kvačicu koju imaju slova č, ž, š, i ě (staroslavenski glas jat); b) umjesto , ñ, ,  uvodi digrame lj, nj, dj, dž; c) ć piše dvojako kao ć i tj; d) znak  mijenja u j 11 8 Osim nje u Zadru je djelovala Zadarska filološka škola koja je promovirala dalmatinsku novoštokavsku ikavicu i na početku dalmatinsku grafiju, a u Rijeci Riječka filološka škola, koja se vraća arhaizaciji jezika (više o tome npr u Vince, 2002) 9 Pavao Ritter Vitezović (1652–1713) hrvatski je povjesničar, književnik i leksikograf poznat po trodijalektnoj koncep-ciji književnoga jezika Svojim slovopisnim rješenjima i pogledima na književni jezik utjecao je na Ljudevita Gaja 10 Dubrovačka Republika je državna tvorevina na području grada Dubrovnika koja traje od 15 do početka 19 stoljeća 11 Taj se grafijski sustav zadržao do druge polovice 19 stoljeća, kada Đuro Daničić uvodi đ za dj i ć za tj. 25 Formiranje_jezika_FINAL.indd 25 10. 11. 2022 14:37:44 Što se pravopisa tiče, ilirci prihvaćaju tzv etimološko, odnosno morfonološko na- čelo Govori za uši, a piši za oči, a pisanjem staroslavenskoga jata kao ě dopuštaju različit izgovor toga glasa, tj kao e ili kao je/ije te na taj način otvaraju put ijekavici umjesto kajkavske ekavice Vođeni ideološkim postavkama ilirskoga preporoda, suradnici Ljudevita Gaja u kratkome razdoblju nakon pravopisa objavljuju i druge jezične priručnike, među kojima su npr gramatika Vjekoslava Babukića Osnova slovnice slovjanske narěčja ilirskoga (1836; prošireno izdanje 1854 s naslovom Ilirska slovnica), udžbenik An-tuna Mažuranića Temelji ilirskoga i latinskoga jezika (1839) itd U Srbiji u to vrijeme, kao što je već rečeno, također postoje različite koncepcije razvoja srpskoga književnog jezika, među kojima dominiraju dvije Prva, koju su podržavale Srpska pravoslavna crkva i Matica srpska12, zalaže se za daljnje normiranje slavenosrpskoga jezika kojemu je osnovica sremski govor13 (Milanović, 2004, 115) Jedan je od najpoznatijih predstavnika te koncepcije srpskoga jezika Jovan Hadžić (1799–1869), književnik i pravnik te prvi predsjednik Matice srpske Nasuprot tomu druga koncepcija okreće se protiv crkvene tradicije srpskoga književnog jezika i zalaže se za normiranje narodnoga, istočnohercegovačkoga govora, a njezin je glavni predstavnik Vuk S Karadžić (1787–1864), koji uz po-moć slovenskoga filologa Jerneja Kopitara14 objavljuje prvo gramatiku Pismenica srbskoga jezika (1814), a zatim Srpski rječnik (1818) Karadžić vodi dugogodišnju oštru polemiku s Hadžićem sve do objavljivanja poznate filološke studije Karadžićeva suradnika i nasljednika Đure Daničića (1825–1882) Rat za srpski jezik i pravopis (1847), koja predstavlja Hadžićev konačan poraz i pobjedu Karadžićeve koncepcije srpskoga jezika Osnovica je Karadžićeva jezika istočnohercegovački dijalekt ijekavskoga izgovora koji je najrasprostranjeniji dijalekt štokavskoga narječja (Stanojčić i Popović, 2014, 15) Na taj način književni jezik postaje dostupan običnim ljudima kojima je dotadašnji slavenosrpski jezik bio stran, rezerviran za elitu (M Ivić, 1997, 37) Međutim, tim se velikim zaokretom prekida dotadašnja čvrsta veza između književnoga jezika i pravoslavne crkvene tradicije 12 Matica srpska osnovana je 1826 godine u Pešti (danas Budimpešta, Mađarska), a 1864 preseljena je u Voj-vodinu, u Novi Sad (danas Srbija) Njezin je zadatak predstavljanje srpske kulture u Europi i prosvjećivanje naroda Petnaestak godina kasnije u Zagrebu je osnovana Matica hrvatska, prvo pod imenom Matica ilirska (1842–1874) Obje ustanove i danas djeluju s ciljem promicanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta, priređivanjem brojnih kulturnih i znanstvenih događanja te s bogatom izdavačkom djelatnošću 13 Sremski govor jedan je od govora u Vojvodini koja je tada bila dijelom Austro-Ugarske 14 Jernej Kopitar (1780–1844) u Austrijskome je Carstvu jedan od utemeljitelja znanstvene slavistike, ravnatelj bečke dvorske knjižnice i cenzor slavenskih i novogrčkih knjiga 26 Formiranje_jezika_FINAL.indd 26 10. 11. 2022 14:37:44 Vuk S Karadžić u svojim radovima, slično kao i Ljudevit Gaj u Hrvatskoj, pojed-nostavljuje srpsku grafiju, ali za razliku od ilirskoga etimološkog, odnosno morfonološkoga načela Govori za uši, a piši za oči, uvodi pravilo jedan glas – jedno slovo zalažući se za fonetski (fonološki) pravopis prema načelu Johanna Christopha Ade-lunga15 Piši kao što govoriš, a govori kao što je napisano (Milanović, 2004, 120) Nova pravopisna pravila očituju se u Karadžićevu Srpskome rječniku (1818) u kojem: a) uvodi tri nova slova љ (lj), њ (nj) i ђ (đ), a koristi i ћ (ć);16 b) iz latinice preuzima slovo j umjesto ї; c) uvodi slovo џ (dž); d) zadržava ъ (debelo jer) za obilježavanje vokalnoga r (npr гръоце, умръо); e) izbacuje slova Ѡ i ы, jer se u srpskome prvo izgovara kao o, a drugo kao i; f) izbacuje slovo щ (št) i zamjenjuje ga skupom шт (št); g) odbacuje potrebu za slovom x (h) objašnjavajući: „h, Srblji nemaju ni u kakvoj riječi, a ostali Slavenski narodi imaju (te kako); Srbljin, n p ne kaže hlad, snaha, hoditi, orah, ovrhao; nego lad, snaa, oditi, ora, ovrъao i t d “ (citirano prema Milanović, 2004, 121); kasnije ga doduše vraća upravo zato što slovo x ( h) u drugim govorima postoji No koliko god imali slične poglede na jezičnu standardizaciju, ideje iliraca na čelu s Ljudevitom Gajem i ideje Vuka S Karadžića razlikovale su se u temelj-nome polazištu Dok su se ilirci pozivali na književnojezičnu tradiciju i višedi-jalektnost (štokavski, ali i kajkavski i čakavski), Karadžić prekida s tradicijom ruskoslavenskoga i slavenosrpskoga naglašavajući važnost narodnoga stvaralaštva i opredjeljuje se za jednodijalektnost (štokavski) (Moguš, 1993, 152) Međutim, spomenute razlike nisu sprečavale procese daljnjega jezičnog udruživanja Naime, u formiranju zajedničkoga identiteta više su se isticale sličnosti, a zanemarivale različitosti, i to teritorijalne, kulturne, vjerske, povijesne, jezične itd Jedno je od glavnih pitanja bilo na kojoj osnovici formirati standardni jezik koji će biti zajednički Hrvatima i Srbima 2.2. Bečki književni dogovor (1850) i oko njega Polovicom 19 stoljeća postaje jasno da su ilirske jezične koncepcije o udruživanju svih Južnih Slavena neostvarive i sami ilirci postaju svjesni da je jedina mogućnost stvaranje zajedničkoga književnog jezika za Hrvate i Srbe, kojima je djelomično 15 Johann Christoph Adelung (1732–1806) njemački je jezikoslovac koji je smatrao da se pisani i govoreni jezik moraju podudarati prema spomenutome načelu 16 Ta je slova već ranije koristio filolog Sava Mrkalj (1783–1833) u knjizi o srpskoj azbuci Salo debelog jera libo azbukoprotres (1810) u kojoj se zalagao za reformu jezika i pravopisa 27 Formiranje_jezika_FINAL.indd 27 10. 11. 2022 14:37:44 zajedničko i štokavsko narječje i ijekavski izgovor Zato je u Beču 1850 godine, kada u austrijskim zemljama dolazi do novoga vala germanizacije u javnome životu (Bachov apsolutizam17), nekoliko hrvatskih i srpskih književnika i filologa, u prisutnosti slovenskoga slavista Franca Miklošiča18, potpisalo Bečki književni dogovor 19 Tekst Dogovora prikazuje slika 3 Cilj toga sastanka vidi se iz uvodnoga dijela Dogovora u kojem piše: Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je naša književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se razgovorimo, kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili 20 U Dogovoru se nalaze osnovne smjernice razvoja zamišljenoga književnog jezika zajedničkoga i Hrvatima i Srbima, koje su bile u skladu s Karadžićevom jezičnom i pravopisnom koncepcijom, a djelomično i sa značajkama predilir-skoga razvoja hrvatskoga novoštokavskog standarda Potpisivanje Dogovora bilo je, promatrajući s današnje pozicije, neobično budući da su književni jezici i Hrvata i Srba slijedili divergentne smjerove razvoja Hrvati su, kao što je već rečeno, prije 1850 imali bogatu književnost u različitim regionalnim sredi- štima u kojima su sva tri narječja (kajkavski, čakavski i štokavski) uzdignuta na razinu književnih jezika Međutim, ne smije se zaboraviti tada aktualna ideja političkoga udruživanja Južnih Slavena u samostalnu državnu tvorevi- nu Ljudevit Gaj ipak za osnovicu bira štokavsko narječje, čime se približava reformiranomu narodnomu srpskom jeziku i mogućnosti njihova zbližavanja i povezivanja U vezi s književnim jezikom koji će biti zajednički Hrvatima i Srbima u Dogovoru su donijeti ovi zaključci: a) Ne valja miješajući narječja stvarati novo kojega u narodu nema, nego je bolje od „narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik“ 17 Bachov apsolutizam (1852–1859) razdoblje je intenzivne centralizacije i germanizacije za vrijeme ministra Alexandra Bacha u Austrijskom Carstvu, odnosno zemljama koje su bile pod vlašću Habsburgovaca 18 Franc Miklošič (1813–1891) filolog je i slavist koji nastavlja rad Jerneja Kopitara kao ravnatelj bečke dvorske knjižnice, cenzor je slavenskih, rumunjskih i grčkih knjiga, osnivač Katedre za slavistiku na Sveučilištu u Beču (1849), koja je osnovana čak godinu dana prije Katedre za germanistiku 19 Bečki književni dogovor potpisali su petorica Hrvata (Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković) i dvojica Srba (Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić) te Slovenac Franc Miklošič Treba napomenuti da je jezična unifikacija bila i u interesu Austrijskoga Carstva kako bi se olakšao proces administracije u južnoslavenskim zemljama pod njihovom jurisdikcijom (više o tome npr u Vince, 2002, 290–297) 20 Citirano ovdje i dalje u tekstu prema Vince (2002, 291–293) na osnovi prijepisa Stjepana Pejakovića koji je poslao Ljudevitu Gaju, a on ga je objavio u Narodnim novinama pod naslovom Književni dogovor Dostupno na: http:// ihjj hr/iz-povijesti/knjizevni-dogovor-u-becu-1850/37/ (citirano 5 siječnja 2022) 28 Formiranje_jezika_FINAL.indd 28 10. 11. 2022 14:37:44 Slika 3 Bečki književni dogovor (1850) 29 Formiranje_jezika_FINAL.indd 29 10. 11. 2022 14:37:44 b) „/N/ajpravilnije i najbolje je primiti južno narječje“21, i to tako da ako su „dva sloga (sillaba) piše [se] ije, a gdje je jedan slog, ondje se piše je ili e ili i, kako gdje treba, npr bijelo, bjelina, mreža, donio“ Kao razlozi za odabir južnoga narječja navode se: najviše naroda tako govori, najbliže je staromu slavenskomu jeziku, narodne pjesme na njemu su spjevane, dubrovačka književnost na njemu je pisana i najviše književnika „i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše“ c) Bilo bi „dobro i potrebno, da bi književnici istočnoga vjerozakona pisali x svuda, gdje mu je po etimologiji mjesto, kao što oni vjerozakona zapadnoga pišu h“ d) Glas h ne treba pisati u genitivu množine imeničke deklinacije 22 e) Slogotvorno r piše se bez popratnih vokala ( a i e) 23 Na kraju potpisnici naglašavaju kako se nadaju da će se njihove misli u narodu primiti i da „će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da ćemo se k pravome jedinstvu mnogo približiti “ Kako se Karadžića smatralo najboljim poznavateljem štokavskoga govora, povje-rena mu je izrada „glavnih pravila za južno narječje“ Zanimljivo je da se u tekstu Dogovora više puta naglašava veza između naroda i književnosti („jedan narod treba jednu književnost da ima“), a pomoću te jedne književnosti narodi će se „mnogo približiti“ Što se naziva jezika tiče, u stranoj se literaturi već i prije Dogovora pojavljuje dvočlani naziv srpsko-hrvatski, premda u samome tekstu Dogovora on se nigdje ne spominje – govori se samo o književnom jeziku Možemo samo nagađati zašto 2.3. Postupno prihvaćanje zajedničkoga jezika krajem 19. i početkom 20. stoljeća Druga polovica 19 stoljeća i početak 20 stoljeća obilježeni su burnim raspravama o jezičnoj standardizaciji, u prvome je planu bilo pitanje na kojoj osnovici standardizirati jezik: da li nastaviti dotadašnju tradiciju i na različitim dijalektnim osnovicama razvijati zasebne standardne jezike (hrvatski i srpski) ili odabrati zajedničku osnovicu (štokavsko narječje) i razvijati zajednički standardni jezik Kako Brozović (1970, 97) konstatira, „u toj se alternativi imperativno nametalo drugo rješenje“, a na taj su izbor u velikoj mjeri utjecale tadašnje društveno-političke okolnosti Vidjeli smo da se u Bečkome književnom dogovoru ne navodi ime jezika, ali se s vremenom prihvatio dvočlani naziv srpskohrvatski jezik koji su predložili strani filolozi iako su do tada 21 Pod pojmom južno narječje misli se na ijekavske štokavske govore 22 To je u suprotnosti s idejama predstavnika Zagrebačke filološke škole koji su se zalagali za pisanje genitivnoga h (npr momakah/ kraljah, selah/ poljah, ženah, kostih, štokavski momaka/ kraljeva, sela/ polja, žena, kosti/ kostiju) i zato su ih njihovi protivnici pogrdno zvali ahavcima (Barić i dr , 2003, 28) 23 Predstavnici Zagrebačke filološke škole uz slogotvorno r pišu popratni samoglasnik (npr àr, èr: kàrv, dèrvo) kako bi se razlikovao od neslogotvornoga r 30 Formiranje_jezika_FINAL.indd 30 10. 11. 2022 14:37:44 stoljećima postojali odvojeni nazivi jezika: bosanski u Bosni, hrvatski (ili ilirski) u Hrvatskoj te srpski u Srbiji (v npr Mønnesland, 2013, 317) Prema dostupnim podacima dvočlani naziv prvi puta koristi 1824 godine njemački filolog Jacob Grimm, a godine 1836 i Jernej Kopitar (Okuka, 1998, citirano prema Mønnesland, 2013, 317) Uskoro se pokazalo „kako je neusporedivo lakše planirati status negoli za taj status oblikovati/(is)planirati odgovarajući korpus“ (Samardžija, 2015, 10) Ne ulazeći detaljnije u razdoblje druge polovice 19 stoljeća, spomenimo samo da Beč- ki književni dogovor nije dobro prihvaćen ni u Hrvatskoj ni u Srbiji U Hrvatskoj je još uvijek prevladavala snažna ilirska koncepcija, a u Srbiji konzervativna sredina nije bila spremna prihvatiti Karadžićevu reformu Godine 1832 srpska vlada čak je zabranila unošenje knjiga tiskanih Karadžićevom ćirilicom i pravopisom, što je trajalo sve do 1860 godine Osim toga, kako Dogovor nikoga nije obavezivao, u poilirsko doba u Hrvatskoj jedni su primjenjivali njegove zaključke, a drugi, među kojima su i Gajevi sljedbenici te kasnije predstavnici Zagrebačke filološke škole , pisali su starom grafi-jom To znači da je bilo u upotrebi nekoliko pravopisa, što će se, kao što ćemo vidjeti u sljedećemu poglavlju, ponoviti u samostalnoj Hrvatskoj devedesetih godina 20 stoljeća Razdoblje na prijelazu iz 19 u 20 stoljeće obilježile su polemike između ilirske i karadžićevske jezične i pravopisne koncepcije Međutim, kako je mogućnost književnojezičnoga ujedinjavanja svih Južnih Slavena postajala sve manja, sve više su dolazili do izražaja stavovi hrvatskih vukovaca, tj onih hrvatskih filologa koji su u „zadnjim desetljećima devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća zastupali (i izgrađivali) Vukovu/vukovsku koncepciju hrvatskoga književnog/standardnog jezika“ (Badurina, 2010, 70), tj koncepciju ujedinjavanja jezika srednjojužnoslavenskoga područja Dolaskom Đure Daničića, Karadžićeva sljedbenika, u novoosnovanu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (1866)24 u Zagrebu, započinje rad na Rječ- niku hrvatskoga ili srpskoga jezika (poznat pod imenom Akademijin rječnik), čiji prvi svezak izlazi 1880, a posljednji 1976 godine To znači da je rad na rječniku trajao gotovo stotinjak godina Riječ je o dijakronijskome rječniku koji je rezultat načela filologije 19 stoljeća 25 Najveći je prigovor rječniku izbor građe Daničić naime u rječnik nije uključio kajkavsku književnost, kao ni hrvatske pisce 19 stoljeća, pa zato rječnik daje „samo djelomičnu i uz to jednostranu sinkronijsku sliku 24 Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti osnovali su 1866 godine zagrebački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) i Franjo Rački (1828–1894), hrvatski povjesničar, prvi predsjednik Akademije koji je tu dužnost obna- šao sljedećih dvadeset godina Nakon raspada zajedničke države 1991 preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti; dostupno na: https://www info hazu hr/povijest/osnutak-akademije/ (citirano 5 siječnja 2022) 25 Paralelno sa završavanjem Akademijina rječnika započelo je prikupljanje građe za njegove Dopune koje je osmislio pedesetih godina 20 stoljeća Tomo Maretić, a one su trebale sadržavati natuknice kojih u Akademijinu rječniku nije bilo Obrada građe počela je 1974 godine, no zbog niza okolnosti Dopune nisu objavljene, pa je tako u rukopisu ostao profesionalni rad cijele generacije obrađivača Dopuna (usp B Petrović, 2006, 466) Više o podudarnostima i razlikama između Rječnika i Dopuna u Tafra (1995, 94–105) 31 Formiranje_jezika_FINAL.indd 31 10. 11. 2022 14:37:44 hrvatskoga jezika“ (Tafra, 1995, 96) Bez obzira na to, Akademijin rječnik „jedan je od najkompletnijih povijesno-eksplikativnih rječnika u slavenskome svijetu“ (B Petrović, 2006, 466), a zahvaljujući društvenomu autoritetu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, upravo je taj rječnik značio pobjedu karadžićevske standardnojezične koncepcije za koju su se zalagali hrvatski vukovci Mlađe generacije filologa i književnika sve su više prihvaćale novi književni jezik i na tome jeziku nastaju značajna jezikoslovna djela Tako je npr u Hrvatskoj 1892 koncipiran fonološki Hrvatski pravopis Ivana Broza, a 1899 objavljena je Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića Kao jezični korpus, prema autorovim riječima u Predgovoru, uzeta su djela Vuka S Karadžića i Đure Daničića, dakle djela pisanijeh najboljim književnim jezikom Svi ljudi, koji o toj stvari mogu pravo suditi, slažu se u tome, da je Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za knji- ževni naš jezik ono, što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik (Maretić, 1899, I) Kako se Vuku S Karadžiću u pravilnosti jezika najviše približio Đuro Daničić, Tomo Maretić je upotrijebio i njegova djela, kao i „narodne umotvorine, što ih je na svijet izdao Vuk poznatom svojom vještinom, u kojoj ga nitko nije dostigao“ (Maretić, 1899, II) Zanemarena je dakle ranija hrvatska jezična baština, čak i ona pisana na štokavskome narječju, pa su to Maretiću spočitavali već i njegovi suvremenici (Badurina, 2010, 74; Samardžija, 2001, 133–134) Naime, zbog različitih kulturnih konteksta u povijesti, ali i različita odnosa prema stranim riječima26 razlike se između dvaju jezika pojavljuju na svim jezičnim razinama, najviše na leksičkoj razini O tome govori Maretić u svome glavnome purističkom djelu Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom objavljenome 1924 godine i namijenjenome širemu čitateljskom krugu U njemu zagovara jezično jedinstvo hrvatskoga i srpskoga jezika i zbog toga je, kako sam objašnjava u fusnoti predgovora, glavni dio knjige napisao „južnim govorom“ tj ijekavicom, a predgovor „istočnim govorom“, tj ekavicom S druge strane, svjestan je razlika koje postoje u leksiku između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, o kojima govori ovako: Među nevoljama današnjega književnog jezika nije najmanja, što se u po- dosta reči razlikuju Srbi i Hrvati, i to tako, što za istu stvar upotrebljavaju Srbi jednu reč, a Hrvati drugu, ili ako je ista reč, a ono u Srba glasi malo 26 Dok hrvatski standardni jezik ima, kao i neki drugi srednjoeuropski jezici, dugu tradiciju jezičnoga purizma, pri čemu se strane riječi prilagođavaju hrvatskomu jeziku (prevođenjem ili stvaranjem novih riječi – neologizama), u srpskome jeziku nikada nije bilo „rigidnog purizma i agresivne neologizacije“ (Radovanović, 1996, 31; više o tome i u Klajn, 2008) 32 Formiranje_jezika_FINAL.indd 32 10. 11. 2022 14:37:44 drukčije nego u Hrvata Evo tome potvrdâ (na prvom je mestu „srpska“ reč, na drugom „hrvatska“): čas – ura (ili sat), /…/ odsustvo – dopust, pozorište – kazalište, stanica – kolodvor, tečnost – tekućina /…/ Iste su reči u jednih i u drugih, ali s malom razlikom: jezički – jezični, slovenač- ki – slovenski, tačka (tačan) – točka (točan) /…/ Ima i takvih reči, koje glase sasvim jednako, ali Srbi ih uzimaju u jednom značenju, a Hrvati u drugom; takove su: časnik u Srba je funkcionar, u Hrvata: oficir, – naučnik u Srba je učen čovek, u Hrvata: šegrt /…/ (Maretić, 1924, VI–VII) Maretić, dakle, priznaje različit leksik u hrvatskome i srpskome jeziku, ali kao do-sljedan vukovac u savjetniku predlaže zamjene umjesto nekih hrvatskih riječi jer one nisu podobne „čistu narodnu govoru“, npr iznosit, cvjetni listić umj istaknut, latica itd ili kao bolja rješenja umjesto hrvatskih riječi predlaže posuđenice, npr muzika, teatar umj glazba, kazalište itd (više o tome u Samardžija, 2001, 137–139) Bez obzira na spomenute leksičke razlike i nesklad „između vukovske koncepcije jezične pravilnosti (i standardnog jezika) i hrvatske (standardno)jezične zbilje“ (Samardžija, 2001, 137), na istome korpusu te na korpusu Srpskoga rječnika (1852) Vuka S Karadžića rađen je i Rječnik hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza objavljen 1901 (Moguš, 1993, 176) Rječniku su upućeni isti prigovori kao i Maretićevoj Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika objavljenoj 1899 godine (više o tome u Badurina, 2010, 73–74) U Srbiji je tek 1868 godine, četiri godine nakon smrti Vuka S Karadžića, prihvaćena njegova reforma koja je značila „doslednu sekularizaciju književnog jezika i njegovu potpunu demokratizaciju otvaranjem prema jeziku sela Jezik je stao na čisto srpsku osnovu, emancipujući se od istorijske povezanosti s drugim pravoslavnim Slovenima“ (P Ivić, 1994, 25) Ostalo je međutim neriješeno pitanje staroslavenskoga jata (ě) Dok je u Hrvatskoj potpuno prihvaćen Karadžićev ijekavski izgovor, koji se govorio i u većemu dijelu srednjojužnoslavenskoga područja, u Srbiji i Vojvodini zbog jake ekavske književne tradicije ijekavski nije prihvaćen, pa se polako uvodi nova varijanta književnoga jezika, ona ekavskoga izgovora beogradsko-kragujevačkih govora, koju je zapravo već i Vuk S Karadžić dopuštao kao jednu od mogućnosti ako se prihvati ekavski (M Ivić, 1997, 78) 27 Kasnije je „u tom pitanju napravljen kompromis o ravnopravnom statusu oba izgovora“ (Milanović, 2004, 125) 27 Vuk S Karadžić među ekavskim dijalektima razlikuje tri tipa: a) „najčistiji“ – resavski govor (najdosljedniji ekavski, npr gde, sekira i nesam, stareji); b) „najpokvareniji“ – sremski govor (s najviše ikavskih oblika, npr gdi, nisam), c) srednje ekavski – beogradsko-kragujevački govor (npr gde, ali nisam) koji je kasnije, kao jezik najurbanijih i najobrazovanijih sredina Srbije, prihvaćen kao književni jezik (M Ivić, 1997, 78–79) 33 Formiranje_jezika_FINAL.indd 33 10. 11. 2022 14:37:45 Već je rečeno da je u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vladavine svaka od tri religijske zajednice razvijala svoju pisanu praksu u kojoj su se koristili različiti jezici: orijentalni (turski, arapski i perzijski), židovskošpanjolski i bosanski s različitim pismima: ćirilicom (odnosno njezinom varijantom bosančicom), latinicom i arabicom (arapsko pismo prilagođeno strukturi bosanskoga jezika, tzv alhamijado književnost) (Šipka, 2001, 23–24) Procesi standardizacije koji su se odvijali u susjednim zemljama prenose se na područje Bosne i Hercegovine osnivanjem Vilajetske štamparije 1866 i pojavljivanjem prvih tiskanih listova i časopisa Tako npr 1850 izlazi prvi broj časopisa bosanskih franjevaca Bosanski prijatelj tiskan u Hrvatskoj latiničnim pismom prema pravopisu Ljudevita Gaja, 1866 časopis Bosanski vjestnik i list Bosna tiskani u Bosni i Hercegovini ćiriličnim pismom prema pravopisu Vuka S Karadžića (dvije godine prije nego što je pravopis službeno prihvaćen u Srbiji), a 1868 Sarajevski cvjetnik tiskan u Bosni i Hercegovini ćiriličnim pismom također prema fonološkome pravopisu i istovremeno arapskim pismom na turskome jeziku (Šipka, 2001, 25–27) Za razliku od susjednih zemalja prihvaćanje štokavskoga narječja kao osnovice jezične standardizacije nije upitno budući da veći dio Bosne i Hercegovine pripada tomu narječju (Šator, 2004, 21–22) To znači da se 1878 godine, kada vlast preuzima Austro-Ugarska, u Bosni i Hercegovini uglavnom primjenjuje fonološ- ki pravopis i pisanje na narodnome jeziku (Šator, 2004, 72), ali neriješeno ostaje pitanje naziva jezika Nakon početnih kolebanja oko naziva jezika (hrvatski, srpski, bosanski, srpskohrvatski, zemaljski) austrijska vlast osnovala je 1883 godine Komisiju za jezik koja se, zalažući se za formiranje jedinstvene bosanske nacije, odlučuje za naziv bosanski jezik (više o tome u Kevro, 2017) Tako je već 1890 na latinici i ćirilici objavljena Gramatika bosanskog jezika nepotpisanoga autora Frane Vuletića,28 koja je postavila temelje jezičnoj standardizaciji u Bosni i Hercegovini i bila u upotrebi do 1911 godine Međutim, identiteti triju etničko-vjerskih zajednica bili su prejaki da bi se mogli u tako kratkome razdoblju (svega dvadesetak godina) promijeniti Zato se početkom 20 stoljeća austrijska jezična politika mijenja To znači da se napušta ideja integralnoga bosanstva (tj bosanska nacija triju vjeroispovijesti) i uvodi se službeni naziv srpsko-hrvatski jezik (Šator, 2004, 185–187), a Gramatika bosanskog jezika od 1908 godine nosi naziv Gramatika srpsko-hrvatskog jezika U kontekstu napetih nacionalnih odnosa, u Saboru Bosne i Hercegovine odvijaju 28 Frane Vuletić bio je profesorom tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu Ćirilično izdanje gramatike dostupno je na: https://digital bgs ba/gramatika-bosanskoga-jezika-za-srednje-skole/ (citirano 5 siječnja 2022) 34 Formiranje_jezika_FINAL.indd 34 10. 11. 2022 14:37:45 se burne rasprave o jeziku i pismu, odnosno jezicima i pismima, pa je 1913 donesen Zakon o uređivanju zvaničnog i nastavnog jezika u Bosni i Hercegovini, gdje u članku 1 piše: Srpsko-hrvatski jezik je zvanični jezik u svim bosansko-hercegovač- kim vlastima, uredima i zemaljskim zavodima za sve poslove građanske uprave na upravnom području Bosne i Hercegovine u unutrašnjem i spoljašnjem službenom saobraćaju Isto vrijedi o nastavnom i zvanič- nom jeziku svih građanskih nastavnih zavoda, koji se izdržavaju zemalj- skim sredstvima / / (citirano prema Šipka, 2001, 29) Početkom Prvoga svjetskog rata austrijska vlada prekida dotadašnju toleranciju i ravnopravnost u upotrebi jezika i pisama domaćega stanovništva, prije svega dokidanjem prava pripadnicima srpske zajednice, pa čak zabranjuje upotrebu ćirilice U članku 1 naredbe Zemaljske vlade iz 1915 stoji: „/S/ve bosansko-hercegovačke vlasti, uredi i zavodi upotrebljavaće u pismenom srpsko-hrvatskom službenom saobraćaju samo latinicu“ (citirano prema Šipka, 2001, 29) Početkom 20 stoljeća sve više jača težnja južnoslavenskih naroda koji su pod Austro-Ugarskom za izlaskom iz monarhije i sve veću političku moć dobiva pokret jugoslavenske orijentacije ili tzv politika novoga kursa koja se zalaže za političko ujedinjenje Ta je ideja u izravnoj vezi s jugoslavenstvom i jugoslavenskim unitarizmom u lingvistici (Pranjković, 2015, 19–20), gdje se unatoč brojnim jezičnim nesuglasicama i dalje učvršćuju nastojanja jezičnoga udruživanja i stvaranja jugoslavenskoga jezika, prije svega u kontekstu društveno-političke i kulturne integracije ( J Petrović, 2009, 42) U različitim stručnim raspravama pokušavalo se riješiti pitanje ekavskoga i ijekavskoga izgovora te latinice i ćirilice Budući da je ideja o jezičnome ujedinjavanju Južnih Slavena bila još uvijek živa, godine 1913 slovenski časopis Veda proveo je jezičnu anketu o jugoslavenskome pitanju ispitujući stavove slovenske javnosti o jezičnoj unifikaciji slovenskoga sa srpsko-hrvatskim jezikom (slika 4) Međutim anketa je pokazala da slovenska javnost nije zainteresirana za ta pitanja Tim povodom hrvatski filolog Milan Rešetar29 predlaže sljedeću strategiju jezične unifikacije: „Srbohrvati zapadnih krajeva, koji pišu jekavski, za volju Slovencima i Srbohrvatima istočnih krajeva (da) prihvate ekavski izgovor, čime bi se srpsko-hrvatski književni jezik znatno približio slovenskom“ (citirano prema J Petrović, 2009, 43) 29 Milan Rešetar (1860–1942) bio je profesor na Katedri za slavistiku Sveučilišta u Beču (1908–1919) te Sveučili- šta u Zagrebu (1919–1929), a od 1894 suradnik u Balkanskoj komisiji Bečke akademije 35 Formiranje_jezika_FINAL.indd 35 10. 11. 2022 14:37:45 36 Formiranje_jezika_FINAL.indd 36 10. 11. 2022 14:37:45 Slika 4 Početak teksta ankete o jugoslavenskome pitanju ( Veda, 1913) Među najistaknutijim predstavnicima hrvatsko-srpskoga jezičnog i pravopisnoga ujedinjavanja bio je srpski fi lolog i političar Jovan Skerlić (1877–1914) koji u svome predavanju održanome 1913 godine u Beogradu s naslovom Istočno ili južno narečje? polazi od pretpostavke da su Srbi i Hrvati jedan narod, pa bi se stoga trebali ujediniti u jeziku i pismu On predlaže da Hrvati napuste ijekavi-cu („južno narječje“) i prihvate ekavicu („istočno narječje“), a Srbi da napuste ćirilicu i prihvate latinicu Pritom navodi niz prednosti po kojima zajednička „srpsko-hrvatska književnost“ treba biti pisana ekavskim narječjem (koje je, iz-među ostaloga, brojem veći i kulturom jači dio srpsko-hrvatskog naroda, ono je jednostavnije i lakše, te najzgodnije za poeziju itd ), a latinica treba „postati opšta književna azbuka“ (citirano prema Jonke, 2015, 199) Stavove o svome prijedlogu Jovan Skerlić ispituje anketom objavljenom u Srpskome književnom glasniku 1914 pod naslovom Anketa o južnom ili istočnom narečju u srpsko-hrvatskoj knji- ževnosti (slika 5) koju upućuje različitim hrvatskim, srpskim i slovenskim knji- ževnicima, lingvistima i drugim intelektualcima 37 Formiranje_jezika_FINAL.indd 37 10. 11. 2022 14:37:45 Slika 5 Početak teksta Ankete o južnom ili istočnom narečju u srpsko-hrvatskoj književnosti ( Srpski književni glasnik, 1914) Anketa je pokazala da su stavovi stručne javnosti podijeljeni: neki su branili ijeka-vicu, drugi su bili za status quo, a neki su se zalagali za ekavicu Anketa međutim nije postigla neki učinak i uskoro je zaboravljena, što zbog Skerlićeve smrti, što zbog početka Prvoga svjetskog rata (1914–1918) Ipak, ona je našla svoje zagovor-nike, pa tako i među mlađim hrvatskim književnicima (posebno pjesnicima) koji su svoja djela, duže ili kraće vrijeme, pisali ekavicom – zato su i nazvani hrvatski mladoekavci 30 (više o tome u Samardžija, 2012,18–20) 30 Mladoekavcima smatraju se npr Ivo Andrić, Antun Branko Šimić, August Cesarec, Miroslav Krleža, Gustav Krklec, Dobriša Cesarić, Ulderiko Donadini, Augustin Tin Ujević i dr 38 Formiranje_jezika_FINAL.indd 38 10. 11. 2022 14:37:45 2.4. Jezično udruživanje u Prvoj Jugoslaviji (1918–1941) Nakon Prvoga svjetskog rata 1918 godine Austro-Ugarska se raspala i južnoslavenske zemlje koje su bile pod njezinom upravom (današnja Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Vojvodina) udružile su se u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, koja iste godine pridruživanjem Kraljevine Srbije (s pripojenom Crnom Go-rom) postaje Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) Već se iz imena države može zaključiti da Bosna i Hercegovina te Crna Gora u tome kontekstu gube svoju autonomiju Prve godine obilježio je velik zanos zbog zajedničke države, što se odrazilo i u intenzivnome zalaganju za jezično udruživanje, no situacija se ubrzo mijenja Vlada KSHS-a već je 1918 proglasila ravnopravnost latinice i ćirilice na cijelome dr- žavnom teritoriju, ali se u praksi često nametala ćirilica (Pranjković, 2015, 21) Prvim ustavom proglašenim 1921 godine, koji je poznat pod imenom Vidovdanski ustav31, uspostavlja se krajnje centralizirana država s unitarizmom kao središnjim etničkim konceptom (jedan troimeni, troplemeni narod), što zapravo nije očekivao nijedan od konstitutivnih naroda „Jugoslovensku državu međuratne epohe pritiskivala je /…/ tragična fikcija da su nekoliko naroda jedan narod“ (P Ivić, 1986, 203) Službeni jezik određen ustavom nazvan je srpsko-hrvatsko-slovenački 32, ali se u državnoj administraciji i vojsci koristi srpski jezik ekavskoga izgovora (Mønnesland, 2013, 322) Kao što konstatira P Ivić (1986, 204), „/z/apostavljanje zapadne varijante u državnoj upotrebi izazivalo je u Hrvatskoj osećanje da je nešto izgubljeno “ Postojeću jezičnu situaciju još je pogoršalo pravopisno pitanje Naime, od 1921 godine hrvatsku pravopisnu normu određuje Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića, sastavljen prema Hrvatskome pravopisu Ivana Broza (1892, 1 izdanje), a u Srbiji od 1923 Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića Ta dva pravopisa razlikovala su se u nekim pojedinostima, npr u interpunkciji i u stupnju fonetskoga zapisa: predsjednik (Boranić) nasuprot pretsjednik (Belić) (Pranjković, 2015, 23) Zato se na zahtjev Ministarstva prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca razlike između Boranićeva i Belićeva pravopisa uklanjaju i postojeće pravopise godine 1929 zamjenjuje „dogovorni“ (oktroirani) pravopis koji se prilagođava Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića (1876– 1960) objavljenomu 1923 godine (Samardžija, 2006, 14) Između ostaloga, „dogovorni“ je pravopis strogo fonološki i uvodi semantička pravila u pisanju zareza 31 Vidovdanski ustav dobio je svoj naziv prema prazniku sv Vida koji se slavi 28 lipnja, kada je Ustav proglašen Tekst Ustava dostupan je na: http://www arhivyu gov rs/active/sr-latin/home/glavna_navigacija/leksikon_jugoslavije/kon- stitutivni_akti_jugoslavije/vidovdanski_ustav html (citirano 5 siječnja 2022) 32 Treba napomenuti da jezično udruživanje sa slovenskim jezikom nije zaživjelo budući da je slovenski zaseban jezik s tada već izgrađenom jezičnom tradicijom Protiv jezičnoga udruživanja izjašnjavaju se različiti autori u svojim radovima Spomenimo npr rad Josipa Vidmara, jednoga od najistaknutijih slovenskih intelektualaca, pod naslovom Kulturni problem slovenstva objavljen 1932 godine 39 Formiranje_jezika_FINAL.indd 39 10. 11. 2022 14:37:45 Unitarizam se još više učvršćuje kada kralj Aleksandar Karađorđević 1929 godine proglašava osobnu diktaturu nakon nacionalnih nesuglasica One su se odnosile na političku i gospodarsku problematiku, ali i na druga nacionalno važna pitanja, kao što je primjerice ravnopravnost jezika, a kulminiraju 1928 godine ubojstvom trojice hrvatskih poslanika u skupštini Ubrzo nakon toga mijenja se i ime države, kojim se ističe nadnacionalni koncept – nastaje Kraljevina Jugoslavija, danas često nazivana i Prvom Jugoslavijom, administrativno podijeljena na banovine33, vođena idejom stvaranja jedinstvene jugoslavenske države i jednoga jugoslavenskog naroda (Antić, 2013, 260) „Dogovornomu“ pravopisu u obrazovanju uskoro se pridružuju i „dogovorne srednjoškolske terminologije“, npr gramatička, književna, zoološka, botanička itd Usprkos činjenici da se dio hrvatskih lingvista ne slaže s odbacivanjem hrvatske tradicije oblikovanja terminologije (Samardžija, 2006, 15–16), one nastaju i uz po-moć časopisa Naš jezik koji od 1932 izdaje Lingvističko društvo u Beogradu, a njegov je glavni urednik Aleksandar Belić No situacija se bitno mijenja nakon atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića 1934 u Francuskoj, koji je stradao zbog svoje centralističke i unitarističke unutrašnje politike zagovarajući pritom ideju o jednome jugoslavenskom narodu koja se temeljila na ideologiji da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod, ali vjerojatno i zbog vanjskopolitičkih zalaganja protiv fašizma i nacizma Vlast preuzima ma-loljetni prijestolonasljednik Petar II Karađorđević, odnosno u njegovo ime knez Pavle Karađorđević, koji postupno demokratizira društvo U Hrvatskoj je pokrenut časopis Hrvatski jezik, a glavni je urednik lingvist Stjepan Iv- šić (1884–1962) koji 1936 objavljuje raspravu Jezik Hrvata kajkavaca u kojoj dokazuje pripadnost kajkavskoga narječja hrvatskomu jeziku Vraća se i zanimanje za kajkavsku i čakavsku književnost, npr 1930 objavljena je Antologija čakavske lirike, a 1936 Miroslav Krleža34 objavljuje Balade Petrice Kerempuha pisane na kajkavskome narječju S ciljem demokratizacije 1939 godine preoblikovana je i unutarnja podjela banovina, pa je spajanjem različitih dijelova osnovana Banovina Hrvatska 35 U njezinu nadležnost prelazi i obrazovanje te se tako 1940 u škole vraća pravopis Dragutina Boranića, koji je bio u upotrebi do 1929 godine, ali pod uvjetom da se učenici ipak upoznaju i s pravopisom koji je u upotrebi izvan Banovine Budući da je veći dio 33 Teritorij Kraljevine Jugoslavije podijeljen je na devet banovina, od kojih svaka ima svoje središte (navedeno u zagradama): Dravska (Ljubljana), Savska (Zagreb), Vrbaska (Banja Luka), Primorska (Split), Drinska (Sarajevo), Zetska (Cetinje), Dunavska (Novi Sad), Moravska (Niš) i Vardarska (Skopje) te Beograd kao samostalna jedinica 34 Miroslav Krleža (1893–1981) jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika 20 stoljeća Pokretač je mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkome mišljenju O njegovu životu i radu objavljena je 1993 enciklopedija Krležijana I–III (ur Velimir Visković); dostupno na: http://krlezijana lzmk hr/ (citirano 5 siječnja 2022) 35 U Banovinu Hrvatsku spojene su dotadašnja Savska i Primorska banovina te dijelovi Dunavske, Vrbaske, Drin-ske i Zetske banovine 40 Formiranje_jezika_FINAL.indd 40 10. 11. 2022 14:37:45 Bosne i Hercegovine u sastavu Banovine Hrvatske, na tome se području koristi hrvatski jezični standard (ali i srpski, koji je do formiranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca 1918 godine na području Bosne i Hercegovine ravnopravan s hrvatskim), kao i oba pisma (latinica i ćirilica) No taj je period prekratko trajao da bi mogao ostaviti veći trag u jezičnoj praksi (Šipka, 2001, 30) U Hrvatskoj se iste godine formira Pokret za hrvatski književni jezik koji 1940 izdaje jezični savjetnik Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika lingvista Petra Guberine (1913–2005) i Krune Krstića (1905–1987) U prvome dijelu knjige nalazi se Guberinina Lingvistička rasprava o hrvatskom književnom jeziku, s podnaslovom Zašto možemo govoriti o posebnom hrvatskom književnom jeziku?. Autor najprije u sedam točaka iznosi dokaze (A Lingvistič- ki dokazi), tj daje teorijsko-metodološku utemeljenost za utvrđivanje razlika, npr razlikovanje sinkronije od dijakronije; standardnoga jezika i dijalekta, uzimanje u obzir hrvatskoga jezičnog osjećaja itd Između ostaloga, autor ističe i različitu tradiciju oblikovanja književnih jezika: A ako netko misli, da je Gajevom i Vukovom suradnjom odnosno bečkim dogovorom i hrvatskom i srpskom književnom jeziku dana zajednička redakcija, i da od toga časa postoji apsolutni identitet hrvatske i srpske jezične norme, taj odaje, da nema ni pojma, što je književni jezik i kako se on stvara Ono što su Hrvati i Srbi iz „južnog narječja“ mogli prihva- titi kao „zajednički književni jezik“ nije nipošto bilo gotovo izrađeno i usavršeno jezično sredstvo, nego tek neka rječnička, fonetska, morfološka i sintaktička okosnica, oko koje je istom trebalo stvoriti svestran, svim životnim i kulturnim prilikama primjeren, književni jezik /…/ A kako se književni jezik ne stvara iz ničega, nego uvijek i svagdje na temelju nekih preduzora, nije čudo, da su Hrvati i Srbi, razvijajući svaki za sebe svoj jezik u moderan kulturni organ, posegnuli često za različitim vrelima te dakako došli i do drukčijih rezultata (Guberina i Krstić, 1940, 19–21) U drugome dijelu rasprave (B Jezične činjenice u hrvatskom književnom jeziku i srpskom književnom jeziku) Guberina daje popis osobina koje karakteriziraju ondašnji hrvatski i ondašnji srpski književni jezik koje dijeli na: glasovne razlike, razlike u oblicima, sintaktičke razlike, stilske i stilističke razlike te razlike u riječima Potonje, dakle razlike u riječima, najbrojnije su i dijeli ih u sedam skupina, objašnjavajući svaku od njih Npr jednoj skupini pripadaju riječi istoga filološkog izvora, ali različita jezičnoga razvoja: uš u hrv i vaš u srp ; drugoj skupini riječi koje se razlikuju po sufik-su: definirati i definisati; trećoj riječi koje imaju različita značenja: čas u hrv 'trenutak', a u srp 'sat' ili odojče u hrv 'mlado od svinje', a u srp u značenju 'dijete koje se doji' itd 41 Formiranje_jezika_FINAL.indd 41 10. 11. 2022 14:37:45 Nakon lingvističke rasprave o posebnome hrvatskome književnom jeziku slijedi drugi dio knjige s naslovom Rječnik razlika između srpskoga i hrvatskoga književnog jezika. Pri sastavljanju rječnika, kako ističu Guberina i Krstić, osnovno načelo za razlikovanje riječi bila je „hrvatska jezična praksa“ Pritom posebno naglašavaju da im nije na kraj pameti, da tvrdimo, kako je naša hrvatska riječ „pravilnija“, „ljep- ša“, „narodnija“ od srpske (premda bi se i to u mnogim slučajevima dalo dokazati); mi želimo jedino, da za pojedinu riječ kažemo: eto, ta riječ ne pripada hrvatskoj književnoj jezičnoj praksi, i treba je zamijeniti dru- gom, hrvatskom (Guberina i Krstić, 1940, 79) Slično je mišljenje srpskoga lingvista Radoslava Boškovića (1907–1983), koji u časopisu Naš jezik 1935 objavljuje studiju O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika Autor kaže: I najopštije opservacije svakidašnjega života pokazuju, čini mi se, do- voljno jasno da je diferencijacija književnog jezika beogradskog i za- grebačkog književnog područja, u izvesnom pravcu – danas gotov fakat; ili, u najmanju ruku: da današnji srpskohrvatski književni jezik ima do izvesne mere dve svoje redakcije – beogradsku i zagrebačku To, dakle, stoji A zatim, ta diferencijacija nije od juče; njoj je, s jedno na drugo, taman onoliko godina koliko i našem književnom i jezičnom jedinstvu Ona je i sasvim prirodan izraz nejednaka pravca razvitka Vukova jezika na srpskoj i hrvatskoj strani Mislim da i to stoji (Bošković, 1935, 277) Iz svega toga može se zaključiti da ubrzo nakon formiranja zajedničke države politička zalaganja srpske i hrvatske strane „koje nije bilo moguće pomiriti, najpre su dovele do 'zamrzavanja' jezičke integracije, a s vremenom i do dominacije di-vergentnih tendencija u okviru jugoslovenske jezičke politike“ (Jaroševič, 2012, 46–47) Postajalo je sve jasnije da ideja o zajedničkome jeziku nastala u 19 stoljeću nije jedina mogućnost budućega jezičnog razvoja Međutim, prilike za daljnji jezič- ni razvoj, kako ističe Samardžija (2006, 23), uskoro prekidaju nepovoljni povijesni događaji početkom Drugoga svjetskog rata 2.5. Jezična pitanja za vrijeme Drugoga svjetskog rata Početkom Drugoga svjetskog rata 1941 godine na teritoriju današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), osnovana kao teritorijalna ispostava nacističke Njemačke i Italije Što se jezičnoga razvoja tiče, to razdoblje potpuno je drukčije od svega onoga što se s hrvatskim jezikom događalo u povijesti (Samardžija, 1993, 13) Država se direktivnom 42 Formiranje_jezika_FINAL.indd 42 10. 11. 2022 14:37:45 (državnom) jezičnom politikom odmiče od jugoslavenskoga unitarizma te hrvatski jezik proglašava zasebnim jezikom koji prema mišljenju političara niti je identičan drugomu jeziku, niti je dijalekt drugoga jezika, niti je zajednički drugomu jeziku (Samardžija, 2008, 47) Za ilustraciju navedimo primjer govora predsjednika NDH Ante Pavelića (1889–1959) na XI sjednici Hrvatskoga dr- žavnog sabora NDH 1942 godine: Kada smo uzpostavili našu državu i kada imamo našu nezavisnost, narodnu individualnost, moramo uzpostaviti i naš jezik, čist, onakav kakav jest Zato sam ja i izdao Zakonsku odredbu o imenu i o čisto- ći hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava zvati nekim prišivenim imenima i da ga nitko nema prava i ne smije više nagrdjivati, kvariti i sramotiti Koliko će mi profesori u tome pomoći, vidjet ćemo (citirano prema Samardžija, 1993, 3) NDH objavljuje „cijeli niz provedbenih naredaba ili uredaba o uporabi hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji, posebice u državnoj administraciji“ (Pranjković, 2015, 25) i osniva Hrvatski državni ured za jezik koji se brine o jeziku Ured odmah zabranjuje upotrebu ćirilice na području NDH te uvodi jezični purizam kao osnovu za čisti hrvatski jezik oslobođen od srbizama (Mønnesland, 2013, 328) Kako bi se izgradila jedinstvena hrvatska nacija u smislu „jedan narod (Hrvati) i jedan jezik (hrvatski)“, nastoji se osigurati čisti hrvatski jezik kojemu je i dalje osnovica štokavski istočnohercegovački dijalekt, bez kajkavskih i čakavskih elemenata Jer, prema tadašnjemu mišljenju tri su narječja svojim različitostima ugrožavala koncepciju hrvatskoga jedinstva (Samardžija, 2008, 94–95) Budući da je Bosna i Hercegovina sastavnim dijelom novoformirane NDH, svi zakoni vrijede i za njezine stanovnike (Šipka, 2001, 30–31) Ubrzo se mijenja i pravopis U članku 4 Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu (1942)36 stoji: „Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga odnosno ekavskoga govora“, a u članku 7 : „Na hrvatskom se jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu “ Službenim (pri-vremenim) pravopisom najprije je proglašeno Koriensko pisanje Bratoljuba Klaića, koji je izdao Hrvatski državni ured za jezik 1942 godine, da bi nakon dvije godine (1944) u Uredu bio izrađen novi, etimološki (morfonološki) koncipiran Hrvatski pravopis Franje Cipre i Bratoljuba Klaića (1944), koji je pretisnut u samostalnoj Hrvatskoj 1992 godine Uvođenjem etimološkoga, odnosno morfonološkoga pravopisa Hrvatska se vraća tradiciji 19 stoljeća (Pranjković, 2015, 25) 36 Dokument je dostupan na: http://hjp znanje hr/index php?show=povijest&chapter=26-zakonska_odredba (citirano 5 siječnja 2022) 43 Formiranje_jezika_FINAL.indd 43 10. 11. 2022 14:37:46 Slične ideje o nepostojanju ikakvih mogućnosti povezivanja srpskoga i hrvatskoga jezika javljale su se i od strane srpskih kolaboracionista i rojalista Godine 1941 pod njemačkom je upravom osnivana Vlada narodnog spasa čije je predsjednik srpski general kraljeve vojske Milan Nedić (1878–1946) Već sljedeće godine (1942) izašlo je Novo pravopisno uputstvo srpskog književnog jezika koje je pripremila struč- na jezična komisija pod vodstvom zamjenika ministra prosvjete i pisca Vladimira Velmar-Jankovića (1895–1976) Novi pravopis temelji se na pravopisnim prijedlozima Aleksandra Belića prije unifikacije 1929 godine priznavajući isključivo ekavski izgovor (Jaroševič, 2012, 60–61) Sve to, dakako, nije vrijedilo za jezičnu i pravopisnu praksu partizanskoga pokreta koji, u skladu s tadašnjim jezičnopolitičkim nazorima Komunističke partije Jugoslavije, uglavnom zadržava predratnu tradiciju, prema kojoj se hrvatski i srpski jezik smatraju posebnim jezicima (Pranjković, 2006, 29) Od te se tradicije polazi i u novome, poslijeratnome, razdoblju nakon 1945 godine, ali se uskoro ponovno budi stara ideja o zajedničkome srpskohrvatskom jeziku 2.6. Jezično udruživanje u Drugoj Jugoslaviji (1945–1991) Jezična politika i gledanje na jezik tijekom Drugoga svjetskog rata i neposredno poslije njega obično se označava kao avnojska 37 jezična politika (Pranjković, 2006, 30), a obilježava je, kako piše u ključnome dokumentu te politike, ravnopravnost jezika jugoslavenskih naroda Tako u Odluci o objavljivanju odluka i proglasa Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, njegovog Predsedništva i Nacionalnog komiteta na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku (slike 6 i 7) piše da se sve odluke i proglasi moraju objavljivati „na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku Svi ovi jezici ravnopravni su na cijeloj teritoriji Jugoslavije “38 Međutim, iste godine, pod pritiskom društvene i jezične stvarnosti, Prosvjetni odjel ZAVNOH-a39 „konstatuje da je 'književni jezik i Hrvatima i Srbima jedan' i pro-klamuje punu individualnu slobodu izbora različitih oblika u okviru zajedničkog jezika“ (Šipka, 2001, 33) To znači da se piscima ostavlja da sami odaberu hoće li pisati npr futur rastavljeno ili sastavljeno ( kazat ću ili kazaću), tko ili ko, suradnja ili saradnja, točka ili tačka i sl 37 AVNOJ (akronim od Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) utemeljen je 1942 godine i imao je značaj privremenoga predstavničkog i političkoga tijela Na njegovim je odlukama izgrađen politički ustroj nove jugoslavenske države, koja se i nazivala avnojskom 38 Službeni list DFJ, br 1, 1 veljače 1945, 5 Tekst Odluke dostupan je na: http://hjp znanje hr/index php?show=povijest&chapter=27-odluka (citirano 5 siječnja 2022) 39 ZAVNOH je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske Dokument je objavljen u Zborniku dokumenata 1944. od 10. svibnja do 31. prosinca Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu 1975 godine, str 237–238 (Šipka, 2001, 33) 44 Formiranje_jezika_FINAL.indd 44 10. 11. 2022 14:37:46 Slika 6 Odluka o objavljivanju odluka i proglasa Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, njegovog Pretsedništva i Nacionalnog komiteta na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku ( Službeni list DFJ, 1945) 45 Formiranje_jezika_FINAL.indd 45 10. 11. 2022 14:37:46 Slika 7 Odluka o objavljivanju odluka i proglasa Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, njegovog Pretsjedništva i Nacionalnog komiteta na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku ( Službeni list DFJ, 1945) 46 Formiranje_jezika_FINAL.indd 46 10. 11. 2022 14:37:46 Kao rezultat te politike prvo je u Zagrebu objavljen Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića 1947 godine, a nešto kasnije, 1950 (izdat 1952) u Beogradu Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića Upravo pojava Belićeva pravopisa „donosi naznake budućega pravopisno-jezičnoga hrvatsko-srpskoga približavanja, ali i naznake prvih prijepora vezanih za to približavanje“ (Pranjković, 2006, 30) Naime, nesuglasice su se pojavile oko Belićeve izjave objavljene u časopisu Borba, o kojoj piše Ljudevit Jonke (1907–1979) u svome prikazu Belićeva pravopisa Naime, Aleksandar Belić predložio je svoj pravopis „kao privremeno rješenje i za hrvatsku i za srpsku književnost ili kao polaznu točku pri sastavljanju zajedničkoga pravopisa i za Hrvate i za Srbe“ (Jonke, 1953, 126) Nasuprot tome Jonke smatra da pravopis treba sastavljati „kolektiv stručnjaka, a ne pojedinac“ i da „je pravedno jedino to, da za novi, zajednički pravopis bude polazna točka oba pravopisa“, dakle, i hrvatski i srpski (Jonke, 1953, 126) 2.7. Novosadski dogovor (1954) i oko njega Iste godine (1953), kada Jonke reagira na Belićeve izjave o zajedničkome pravopisu, časopis Letopis Matice srpske objavljuje „anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa“ koja je trajala do kraja 1954 godine Na nju je odgovorilo 34 književnika i lingvista, a među njima čak 20 iz Hrvatske Na osnovi te ankete organiziran je sastanak u Novome Sadu 1954 poznat kao Novosadski dogovor, koji je potpisalo 25 sudionika (10 iz Beograda, 7 iz Zagreba, 6 iz Novog Sada i 2 iz Sarajeva) Tekst dogovora prikazuje slika 8 Nakon diskusije o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa potpisnici Novosadskoga dogovora prihvatili su deset zaključaka koje možemo sažeti ovako: a) Narodni jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan je jezik koji se razvio oko glavnih središta Zagreba i Beograda On je jedinstven s dva izgovora: ekavskim i ijekavskim b) U nazivu jezika u službenoj upotrebi treba istaknuti oba njegova sastavna dijela c) Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da Hrvati i Srbi podjednako uče oba pisma, što će postići školskom nastavom d) Oba izgovora, ekavski i ijekavski također su ravnopravna e) Istaknuta je neophodna izrada „priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika“,40 koji će zajedno izraditi Matica srpska i Matica hrvatska 40 Svi citati prema tekstu Novosadskoga dogovora koji je prepisan iz faksimila teksta objavljenoga u Pravopisu hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom (1960, 9–10), a dostupan je na: http://ihjj hr/iz-povijesti/ novosadski-dogovor/70/ (citirano 5 siječnja 2022) 47 Formiranje_jezika_FINAL.indd 47 10. 11. 2022 14:37:46 48 Formiranje_jezika_FINAL.indd 48 10. 11. 2022 14:37:46 Slika 8 Novosadski dogovor (1954) 49 Formiranje_jezika_FINAL.indd 49 10. 11. 2022 14:37:47 f) Potrebno je izraditi zajedničku terminologiju „za sve oblasti ekonomskog, na-učnog i uopšte kulturnog života“ g) Naglašeno je da „/z/ajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis“ i njegova je izrada „najbitnija kulturna i društvena potreba“ h) Također je naglašeno da „/t/reba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika Treba sprečavati štetnu pojavu samovoljnog 'prevođenja' tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca “ i) Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odredit će tri sveučilišta (Zagreb, Beograd, Sarajevo), dvije akademije (Zagreb, Beograd) te Matica srpska u Novome Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu Što se tiče izrade terminologije, potrebno je surađivati s različitim ustanovama j) Ovi zaključci bit će dostavljeni različitim nadležnim institucijama koje se u tekstu dogovora spominju, kao i objavljeni u dnevnim listovima i časopisima Da bi se ostvarili zaključci Novosadskoga dogovora, razdoblje od njegova potpisivanja do objavljivanja prvoga zajedničkoga normativnog priručnika – pravopisa – proteklo je u sastancima Pravopisne komisije41 i sve češćim sastancima hrvatskih lingvista zbog različitih nesuglasica i sporova oko tumačenja njegovih zaključaka Među ostalim, raspravljalo se o ovim otvorenim problemima: interpunkciji, nazivu jezika, (ne)prevođenju tekstova i poštivanju originalnih tekstova pisaca42, potrebi prilagođavanja učitelja „književnom govoru kraja“ u kojemu rade, pisanju futurskih oblika (hrv čitat ću, srp čitaću) itd (više o tome Pranjković, 2006, 32) 2.8. Rasprave o službenome nazivu jezika Od niza prije spomenutih otvorenih pitanja osvrnimo se ovdje na različita „mišljenja o jedinstvenom službenom nazivu našega književnoga jezika“ (Hraste, 1954, 107), o kojemu se raspravljalo već u „anketi o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa“, zatim na potpisivanju Novosadskoga dogovora i, konačno, nakon njega Kao što smo rekle, u jednome od zaključaka Dogovora piše da se u službenoj upotrebi uvijek mora upotrebljavati dvočlano ime jezika, ali ne piše kakvo Zato su se rasprave vodile oko triju mogućih službenih naziva jezika s različitim varijantama pisanja – sastavljeno, s veznikom ili te sa crticom: 41 O radu Pravopisne komisije može se saznati iz izvještaja i polemika objavljenih u tada novoosnovanome zagrebačkom časopisu Jezik, koji je dostupan na: http://hrcak srce hr/jezik (citirano 5 siječnja 2022) 42 Zanimljiv je slučaj dnevnih novina Borba koji je pokrenula Komunistička partija Jugoslavije Počele su izlaziti u Zagrebu 1922 godine, nakon toga zabranjene su i ponovno počinju izlaziti nakon Drugoga svjetskog rata kao dnevni list, prvo u Beogradu (1944), a zatim u Zagrebu (1948) Imale su dvije jezične redakcije, jednu za zagrebačku i drugu za beogradsku publiku 50 Formiranje_jezika_FINAL.indd 50 10. 11. 2022 14:37:47 a) srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski; b) srpski ili hrvatski odnosno hrvatski ili srpski; c) srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski Srpski lingvist Mihailo Stevanović (1954, 102) smatra da su jednočlani nazivi, dakle samo hrvatski ili samo srpski, „nepotpuni i netačni“, ali oni će se sretati u svakodnevnoj praksi On apsolutnu prednost daje samo dvama nazivima: srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, ali ne i konkurentnim nazivima: hrvatsko-srpski odnosno srpsko-hrvatski i hrvatski ili srpski odnosno srpski ili hrvatski On kaže: Srpskohrvatski jezik je ne samo jedan nego i jedinstven, pojam u kome nije moguće tačno odrediti šta je srpsko a šta hrvatsko, iako u njemu ima ponešto (poneka reč pa i koji stilski obrat) što se sreće samo kod Srba ili samo kod Hrvata, nego je sve (ili skoro sve) i srpsko i hrvatsko (Stevanović, 1954, 105) S druge je strane, naziv hrvatski ili srpski, kaže Stevanović (1954, 104), dvosmislen termin, i to naročito u nekim slučajevima „niukoliko ne označava istovetnost nego samo suprotnost“, a u obliku polusloženice ( srpko-hrvatski) taj je naziv besmislen Da je naziv hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski ispravan i dobar, sa Stevanovićem se slaže i hrvatski lingvist Mate Hraste No on također smatra da „ni ostali nazivi nisu ništa lošiji od ovoga, jer znače što i ovaj Možda su lingvistički i opravdaniji“ jer u svim nazivima dolaze do izražaja „oba njegova sastavna dijela, a svaki od njih ima i svoje opravdanje na temelju upotrebe u prošlosti i sadašnjosti“ (Hraste, 1954, 107) Hraste navodi da je jezik u prošlosti imao različita imena: dalmatinski, ilirski, slovinski, bosanski i hrvatski; Srbi su ga obično nazivali srpski, a posljednjih stotinjak godina ti se nazivi ujednačavaju u smislu da u njima dolaze do izražaja oba sastavna dijela: hrvatski i srpski Na primjerima različitih rječnika i gramatika Hraste (1954) pokazuje da su sve nazive jezika naizmjenično upotrebljavali najbolji poznavaoci jezika Međutim, naziv hrvatski ili srpski (srpski ili hrvatski) nama je najbliži, jer se u našim krajevima upotrebljava zadnjih 80 godina /…/ Naziv srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), koji i danas često susrećemo u beogradskoj i zagre- bačkoj štampi, isto je tako dobar, jer njime označujemo dvoje: 1 da je to jezik, kojim govore dva naroda: Hrvati i Srbi, 2 da je to jezik, kojim su pisane dvije književnosti: hrvatska i srpska Naziv hrvatskosrpski (srpskohrvatski) najviše se upotrebljavao zadnjih petnaestak godina pred Drugi svjetski rat, i to više u istočnim krajevima nego u zapad- nim (Hraste, 1954, 109) 51 Formiranje_jezika_FINAL.indd 51 10. 11. 2022 14:37:47 2.9. Zajednički pravopis srpskohrvatskoga/ hrvatskosrpskoga jezika Kao što smo već rekli, razdoblje od Novosadskoga dogovora do objavljivanja zajedničkoga pravopisa (1960) proteklo je u izjašnjavanjima lingvista, književnika i drugih javnih radnika o jezičnim, pogotovo pravopisnim pitanjima i na hrvatskoj i na srpskoj strani Što se hrvatske strane tiče, većina je bila za „kompromisno rješenje, tj za neki tolerantan i/ili pravedan oblik pravopisnoga i standardnojezičnoga zajedništva Hrvata i Srba“, s nekim izuzecima, npr protiv ankete izravno se izjasnio samo pisac Julije Benešić (Pranjković, 2006, 30–31) Godine 1960 objavljen je zajednički pravopis hrvatskosrpskoga/srpskohrvatskoga književnog jezika koji je bio u skladu s tadašnjom državnom jezičnom politikom i tada službeno prihvaćenim „poimanjem političke korektnosti“ (Badurina, 2006, 148) Otada pa sve do osnivanja samostalnih država nakon raspada Jugoslavije Hrvati i Srbi dijelili su pravopisnu sudbinu Kao što vidimo, rezultat je Novosadskoga dogovora pravopis objavljen u dvjema varijantama, i to novosadskoj/srpskoj (ćiriličnoj) kao Pravopis srpskohrvatskoga knji- ževnog jezika (slika 9) i zagrebačkoj/hrvatskoj (latiničnoj) kao Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika (slika 10), a priređivači su bili članovi Pravopisne komisije Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanović (1960) Ista je Pravopisna komisija priredila i školsko izdanje pravopisa na ćirilici i na latinici Zajednički pravopis u Hrvatskoj nije bio dobro prihvaćen i zbog toga „što je bio nametnut političkom voljom i zato što je imao neprikrivene jezičnounitarističke zadaće“ (Badurina i Pranjković, 2009, 307) Ipak, on se upotrebljavao sve do sredine osamdesetih godina 20 stoljeća, zanemarimo li neuspjeli pokušaj objavljivanja Hrvatskoga pravopisa trojice autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša (1971) u vrijeme hrvatskoga proljeća43 Zbog njegova imena ( Hrvatski pravopis) i zbog pokušaja pravopisnoga divergiranja (Badurina i Palašić, 2013, 388), pravopis (kao i sam pokret) bio je politički zabranjen i uništen (cijela je naklada završila u tvornici papira), ali se u fototipskome izdanju pojavljuje u Londonu 1972 godine; zato ga se kolokvijalno naziva „londoncem“ Pravopis je pretisnut 1990 u razdoblju koje je u Hrvatskoj bilo obilježeno izuzetnom pravopisnom aktivnošću Nakon te godine objavljuju se različita njegova izdanja, npr do 2006 tiskano je čak šest izdanja 43 Hrvatsko proljeće je kulturno-politički pokret krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20 stoljeća obilježen legitimiranjem hrvatskoga nacionalnog identiteta i traženjem većih prava Hrvatske u okviru Jugoslavije 52 Formiranje_jezika_FINAL.indd 52 10. 11. 2022 14:37:47 Slika 9 Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika (1960) Slika 10 Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960) 53 Formiranje_jezika_FINAL.indd 53 10. 11. 2022 14:37:47 2.10. Zajednički rječnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika Istovremeno s radom na zajedničkome pravopisu tekao je i rad na zajedničkome rječniku za koji je već u zaključcima Novosadskoga dogovora naglašeno da je njegova izrada prijeka potreba Međutim, za razliku od zajedničkoga pravopisa, situacija s objavljivanjem rječnika na kojemu su radila dva uredništva bila je nešto drukčija Kao što piše Jonke (1956, 6), inicijativa za izradu rječnika srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga književnog jezika potekla je od Matice srpske, a Matica hrvatska prijedlog je prihvatila, pa su na sastanku u Zagrebu 1954 godine izabrani urednici novosadsko-beogradske redakcije (Miloš Moskovljević, Mihailo Stevanović i Petar Đorđić) i zagrebačke redakcije (Stjepan Ivšić, Mate Hraste i Ljudevit Jonke) Zaključeno je da će, nakon ispisivanja i prvoga obrađivanja rječničke građe, konačnu redakciju čitavog rječnika zajednički napraviti redaktori obadviju redakcija Tako- đer je dogovoreno da će rječnik biti informativan (a ne normativan), da će u njega ući ijekavski i ekavski oblici itd Velik dio svog članka Jonke je posvetio korpusu rječnika koji je već i ranije bio, a kao što ćemo vidjeti, bit će i kasnije, kamen spoticanja, smatrajući da upravo izvori zanimaju javnost, kao i kriteriji njihova izbora Glavni su kriterij književna djela nastala posljednjih pedesetak godina, ali s obzirom na specifičnost razvitka književnog jezika i kod Hrvata i kod Srba, ta je vremenska granica unekoliko proširena, tako da će se građa crpsti i iz djela hrvatskih i srpskih realista, a djelomično i iz djela hrvatskih i srpskih romantika ako se radi o naročito značajnom djelu ( Jonke, 1956, 7) Prva dva sveska Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika i Rečnika srpskohrvatskoga književnog jezika objavile su zajedno Matica hrvatska i Matica srpska 1967 godine, i to na latinici i ćirilici Matica srpska nastavila je s objavljivanjem Rečnika sve do 1976 godine, kada je objavljen šesti svezak Nasuprot tome u Hrvatskoj je izlazak prvih dvaju svezaka Rječnika, u kojima su obrađena slova od A do K – zato je i dobio ime AdoK, izazvao nezadovoljstvo i dočekan je s oštrim kritikama i nesuglasicama između zagrebačke i beogradske redakcije Sve se zapravo zakompliciralo pri konačnoj stilizaciji Rječ- nika Hrvatska strana glavni je problem vidjela u nepoštivanju osobitosti hrvatske varijante, prije svega korpusa književnosti nastalih na kajkavskome i čakavskome književnom jeziku, ali i zbog nepoštivanja terminologije Naime, rad na stvaranju zajedničke terminologije naišao je na samome početku na nepremostive teškoće i nije nastavljen, jer se pokazalo da se hrvatska i srpska terminologija međusobno jako razlikuju budući da su plod različitih civilizacijskih i kulturnih orijentacija 54 Formiranje_jezika_FINAL.indd 54 10. 11. 2022 14:37:48 Zato je rad na Rječniku 1970 godine u Hrvatskoj obustavljen (više o tome u Pranjković, 2006, 38–40) 2.11. Početak rastakanja zajedničkoga srpskohrvatskog jezika Složenost jezične situacije u Jugoslaviji objašnjavala se višenacionalnošću i višejezičnošću jugoslavenskoga društva te federativnim uređenjem, ali i heterogenošću društvenoga konteksta jezične politike u povijesnome, kulturnome, društvenome i jezičnome pogledu Među elementima društvenoga konteksta jezične politike Škiljan (1988) navodi demografski, ekonomski, kulturni, socijalni, politički i pravni Osvrnimo se ukratko na demografske elemente Prema popisu stanovništva iz 1981 44 u Jugoslaviji bilo je 22 427 585 stanovnika i 18 etničkih zajednica koje imaju više od 10 000 pripadnika Od ukupnoga broja stanovnika Srba je 36,3%, Hrvata 19,7%, Muslimana (danas Bošnjaka) 8,9%, Slovenaca 7,8%, Albanaca 7,7%, Makedonaca 6,0% i Crnogoraca 2,6% itd 45 Zanimljivo je da se 5,4% stanovnika deklariralo kao Jugoslaveni te oko 1,1% ostalih nacionalnosti Etnografija nadalje pokazuje da status naroda imaju Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Makedonci i Crnogorci; drugima su matične većine izvan jugoslavenskih granica, najčešće u susjedstvu (Albanci, Bugari, Česi, Talijani, Mađari, Rumunji, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci) – oni imaju status narodnosti, danas manjina Status etničkih zajednica imaju Židovi, Vlasi i Romi 46 Prema istome popisu stanovništva iz 1981 godine srpskohrvatski je bio materinski jezik oko 73% stanovništva, što se odražavalo u jugoslavenskoj javnoj komunikaciji u kojoj je imao status prestižna jezika Prema tome samim brojem govornika srpskohrvatski postavlja druge jezike u položaj manje korištenih jezika (Škiljan, 1988) Iz svega što je dosad rečeno može se zaključiti da je zajednički, srpskohrvatski jezik bio jedan jezik, ali ne jedinstven odnosno unificiran, već teritorijalno-nacionalno raslojen, pa se zato u stručnoj literaturi spominju različiti izrazi, idiomi ili varijante (inačice) srpskohrvatskoga Rasprave o varijantama rasplamsale su se polovicom šezdesetih godina 20 stoljeća, a povod im je bio referat Milke Ivić s naslovom Problem norme u književnom jeziku, koji je održala 1965 na Petom kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu 44 Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije, knjiga 1, Savezni zavod za statistiku, Beograd; dostupno na: https://pod2 stat gov rs/ObjavljenePublikacije/G1981/Pdf/G19814001 pdf (citirano 5 siječnja 2022) 45 Za usporedbu spomenimo udio glavnih jugoslavenskih naroda u popisu stanovništva iz 1961 u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji Od oko 18 milijuna stanovnika Srba je bilo 42,1%, Hrvata 23,1%, Slovenaca 8,6%, Makedonaca 5,6%, Muslimana 5,2%, Albanaca 4,9% i Crnogoraca 2,8% ( Nacionalni sastav stanovništva FNR Jugoslavije, knjiga 3, Savezni zavod za stiatistiku, Beograd; dostopno na: https://pod2 stat gov rs/ObjavljenePublikacije/G1961/Pdf/G19614001 pdf (citirano 5 siječnja 2022) 46 Detaljnije o jezicima etničkih zajednica u Jugoslaviji u Kovačec (1990) 55 Formiranje_jezika_FINAL.indd 55 10. 11. 2022 14:37:48 Milka Ivić u referatu govori o dvama pitanjima koja se javljaju u normiranju srpskohrvatskoga jezika Prvo pitanje o njegovu odmicanju od vukovske norme standardnoga jezika nije bilo najbolje prihvaćeno, dok je pitanje o njegovim varijantama pobudilo zanimanje različitih jezikoslovaca i filologa Opisujući suvremeno jezično stanje, ona kaže: Naša jezička stvarnost je danas ovakva: postoje dve osnovne varijante onoga što se popularno naziva književnim jezikom (a što odavno već ima svoj precizni naučni termin: 'standardni jezik' ili 'jezik kulture'), jedna se govori pretežno u istočnoj polovini srpskohrvatske jezičke te- ritorije (gde je najveći kulturni centar Beograd) a druga pretežno u za- padnoj (sa Zagrebom kao glavnim centrom) One se između sebe ne razlikuju, razume se, isključivo po izgovoru refleksa starog jata Ima tu još niz razlika, prvenstveno u leksici (da bi se čovek potpuno u to uverio, dovoljno je samo da uzme u ruke isti broj lista 'Borba' koji je istog dana objavljen u Beogradu, u istočnoj varijanti, i u Zagrebu, u zapadnoj) Ali ima tu još više homogenosti u gramatičkoj strukturi obeju varijanata, koja je zajednička, vukovska (M Ivić, 1965, 3–4) Većina se slavista, ali ne svi47, složila sa stavom o postojanju dviju varijanata: zapadne (zagrebačke) i istočne (beogradske) ili, drugim riječima, hrvatske i srpske varijante književnoga jezika koje su se u praksi razvijale kao ijekavska i kao ekavska norma, što nije promijenio ni Novosadski dogovor (1954), koji je zatekao staro stanje dogovoreno Bečkim književnim dogovorom (1850) Neki lingvisti zalažu se za veći broj varijanata hrvatskosrpskoga književnog jezika, tj „traže 'pravo egzistencije' za navodnu vojvođansku, bosanskohercegovačku i crnogorsku varijantu, ili čak za sasvim lokalne varijante“ (Brozović, 1965, 34) Također upozoravaju na neadekvat-nosti dvovarijantskog pristupa Tako npr Radoslav Katičić naglašava: Čini nam se prvo da varijante nisu samo dvije, tj istočna (pretežno srp- ska) i zapadna (pretežno hrvatska), nego svakako treba uzeti u obzir još bosansko-hercegovačku, crnogorsku, a možda i vojvođansku Činioci koji kod nas vode jezičnom opredeljivanju unutar zajedničkog standar- dnog okvira previše su složeni, a da bi dopustili čistu dvojnu polarizaci- ju / / To znači da postoji hijerarhija varijanata, u kojoj zapadna (hrvatska) i istočna (srpska) zauzimaju poseban položaj, ali se zato druge ne smiju zanemariti, pa i njih treba temeljito proučavati (Katičić, 1965, 22) 47 Dio srpskih lingvista na čelu s Mihailom Stevanovićem, Svetozarom Markovićem i Đorđem Rašovićem na tome je kongresu oštro kritizirao teoriju varijantnosti, prije svega pozivajući se na strukturalističke postavke, odbacujući sociolingvističku metodologiju, kao i Novosadski dogovor (više o tome u Jaroševič, 2012, 95–96) 56 Formiranje_jezika_FINAL.indd 56 10. 11. 2022 14:37:48 Među onima koji su se zalagali za bosanskohercegovačku varijantu bio je i knji- ževnik Alija Isaković (1965) koji je, ponukan izjavom Ljudevita Jonkea (1965, 10) da Sarajevo „uz neke svoje manje značajne specifičnosti, predstavlja u pisanom jeziku uglavnom ijekavsku varijantu beogradskog jezičnog izraza“, istražio leksik u različitim godištima sarajevskih novina Oslobođenje Zaključio je da se bosanskohercegovačko područje ne može priklanjati ni zapadnomu ni istočnomu području i potvrdio prodor srpskoga leksika u jezik javnih medija u Bosni i Hercegovini, pa su tako riječi tipa duhan, tvornica, vlastit, nogomet, jugoslavenski i sl potisnute riječima tipa duvan, fabrika, sopstven, fudbal, jugoslovneski (citirano prema Hraste 1966, 112) Pritom autor naglašava da „/i/zrazi koji su pridošli, i danas masovno u upotrebi, nisu obogatili jezik i nisu nimalo 'naškiji' od bivših; često su manje prikladni i manje naši“ (Isaković, 1965, 2) O problemu varijantnosti piše i Mate Hraste (1966) u radu s indikativnim naslovom O trećoj varijanti hrvatskosrpskog književnog jezika, koju on doduše naziva „južnom“, s centrom u Sarajevu i koja „zapravo i nije neka posebna varijanta, nego slobodna koegzistencija obiju varijanata, zagrebačke i beogradske“ (Hraste, 1966, 113) Rasprava o raslojavanju hrvatskosrpskoga jezika nastavila se i dalje nakon kongresa u Sarajevu 1965 , pri čemu se prostor BiH posmatrao kao prostor gdje se istočna i zapadna, odnosno srpska i hrvatska varijanta ukrštavaju ili poništavaju, a umjesto pojma bo- sanska varijanta, korišten je naziv bosanskohercegovački standardnojezički izraz Samo su se rijetki zalagali za bosansku varijantu (Šator, 2016, 564) Budući da su se istočna i zapadna varijanta, kao što je već rečeno, razvijale u razli- čitim društveno-političkim, povijesnim i vjerskim okolnostima te pod utjecajem različitih jezika, razlike se javljaju na različitim jezičnim razinama, a ponajviše na leksičkoj razini48 Osim toga istočna je varijanta ostala bliže osnovici iz koje se razvila (novoštokavski dijalekt hercegovačkoga tipa), a zapadna je distanciranija od te osnovice Razlike između dviju varijanti jednom se diferenciraju prema refleksu jata na ekavski (Srbija) i ijekavski (ostale republike), drugi puta prema morfo(no)loš- kim razlikama (npr informirati, diplomacija – zapadna i informisati, diplomatija – istočna varijanta), treći puta prema leksičkim razlikama (npr vlak – zapadna i voz – istočna varijanta) itd Na zapadnu varijantu najviše su utjecali latinski, talijanski, češki, mađarski jezik, a na istočnu starocrkvenoslavenski, ruskoslavenski, novogrčki, turski, ruski i francuski jezik, što pokazuju ovi primjeri: Bizant, kirurg, 48 Detaljnije o razlikama između istočne i zapadne varijante s obzirom na pojedine jezične razine npr u Pranjković (2001), Požgaj Hadži i Balažic Bulc (2004), Alexander (2006) i dr 57 Formiranje_jezika_FINAL.indd 57 10. 11. 2022 14:37:48 Atena, ocean, aktualan, diplomacija, informirati, opći itd (zapadna varijanta) i Vizant, hirurg, Atina, okean, aktuelan, diplomatija, informisati, opšti (istočna varijanta) I različita povijest, književnost, kultura i vjera (rimokatolička i pravoslavna) ostavile su traga na leksiku, npr biskup, samostan u zapadnoj te episkop, manastir u istočnoj varijanti Treba spomenuti i različit odnos prema nacionalnome i in-ternacionalnome leksiku pojedinih varijanata Dok je za zapadnu varijantu zna- čajan jezični purizam, odnos prema stranome leksiku u istočnoj varijanti puno je slobodniji: deva, ljekarna u zapadnoj i kamila, apoteka u istočnoj varijanti Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika ne uočavaju se do početka 20 stoljeća jer su se dotada jezici dviju jezičnih zajednica, hrvatske i srpske, razvijali odvojeno i u različitim društveno-povijesnim okolnostima te u skladu sa svojim specifičnim potrebama Potreba za registriranjem leksičkih razlika javlja se tek „onoga časa kada se u drugoj polovici 19 stoljeća dotada odvojeni jezici tih dviju sociokulturnih zajednica na dijalektnoj novoštokavskoj osnovici pokušavaju za obje zajednice kodificirati kao jedan književni jezik“ (Peti, 2006, 508) Zapadna i istočna varijanta bile su polarizirane na osi Zagreb – Beograd, iz kojih se provodila jezična politika Osim tih dvaju centara vremenom su se afirmirali i drugi centri (Sarajevo i Titograd, danas Podgorica) i drugi standardnojezični izrazi Kao što smo već naglasili, raspravljalo se o tzv „južnoj varijanti“ (bosanskohercegovač- koj) s glavnim središtem u Sarajevu koja je nazvana bosanskohercegovački standardnojezični izraz, zatim o „sjeveroistočnoj“ (vojvođanskoj) varijanti sa središtem u Novome Sadu te o crnogorskoj varijanti (v npr Hraste, 1966, 106–107; Brozović, 1966, 34–35) Tu bismo mogli dodati i neke specifične izraze pojedinih sociokulturnih sredina, kao npr kahva u Bosni i Hercegovini (gdje će se još koristiti i kava i kafa) ili npr sjutra i nijesam u Crnoj Gori Prema Šipki (2001, 24) samostalna jezična politika u Bosni i Hercegovini vodila se tek od 1967 godine, pa sve do 1990 godine, a u njezinu kreiranju i standardizaciji jezika sudjelovali su svi istaknutiji bosansko-hercegovački lingvisti, bez obzira na nacionalnu pripadnost Za razliku od toga, u drugoj fazi, nakon raspada zajedničke države 1991 godine, jezična politika vodi se u okviru svake nacionalne zajednice posebno, a rezultat su takva razvoja „tri pravno, politički i funkcionalno izdiferen-cirana standardna jezika: bosanski (u suštini: bošnjački), hrvatski i srpski“ (Šipka, 2001, 24) Senahid Halilović (2014, 124) upozorava da je jezični unitarizam najviše posljedica ostavio u Bosni i Hercegovini – tekstovi književnika koji se protive tomu nasilju objavljeni su u sarajevskome časopisu Život 1970 godine Uzimajući u obzir varijantnost i neuspjele pokušaje standardizacije zajedničkoga jezika, može se zaključiti da u jugoslavenskoj jezičnoj politici planiranje korpusa 58 Formiranje_jezika_FINAL.indd 58 10. 11. 2022 14:37:48 nije najbolje riješeno, i tu su se sukobljavala ne samo lingvistička nego i politička stajališta Najčešće se postavljalo pitanje planira li se korpus na razini standardnoga jezika u cjelini ili na razini pojedinih varijanata Jedni su smatrali da se moraju planirati same varijante (tako je planiran već spomenuti Hrvatski pravopis 1971, tzv londonac), drugi smatraju da je objekt planiranja čitav standard (tako je planiran zajednički novosadski pravopis 1960), treći se priklanjaju takvu mišljenju, ali u priručnicima pokrivaju svoju varijantu (npr u Bosni i Hercegovini), četvrti se ne izjašnjavaju (Crna Gora) (Škiljan, 1988) Kako je riječ o zajedničkome srpskohrvatskom jeziku, očekivalo se da planiranje njegova korpusa bude jedinstveno i tada bi se moglo govoriti o jedinstvenoj jezičnoj politici 2.12. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i njezini rezultati Od 1965 godine nadalje dolazi u razvoju jezične politike na srpskohrvatskome govornom području do bitnih promjena „koje karakteriše sve veće udaljavanje dvaju kulturno-nacionalnih centara, Zagreba i Beograda, gomilanje nesporazuma, uz oštre sukobe i polemike jezičkih stručnjaka i kulturnih radnika s obje strane, u koje se uključuju i vladajući politički faktori“ (Šipka, 2001, 34) Sukobi kulminiraju 1967 godine, kada je u Hrvatskoj, u časopisu Telegram objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (slika 11), koju su potpisale najvažnije hrvatske kulturne i znanstvene institucije Među glavnim razlozima njezina nastanka navodi se nezadovoljstvo Hrvata zbog zanemarivanja nacionalnoga imena jezika i njegove neravnopravne zastupljenosti u komunikacijskom prostoru onodobne države te sužavanje prostorne i povijesne cjelovitosti hrvatskoga jezika u ime jezičnoga jedinstva, za kojim je težila jugoslavenska politička elita (Kuna, 2009, 122) U Deklaraciji se polazi od stava da načelo nacionalnoga suvereniteta i ravnopravnosti jugoslavenskih naroda obuhvaća i neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira na to radi li se o filološkome fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekomu drugom narodu U tome smislu Deklaracija zahtijeva osiguranje jezičnih prava svih konstitutivnih naroda u Jugoslaviji u skladu s avnojskom jezičnom politikom te traži izmjenu formulacije u članku 131 Ustava SFR Jugoslavije iz 1963 koji je glasio: Savezni zakoni i drugi opšti akti saveznih organa objavljuju se u služ- benom listu federacije u autentičnim tekstovima na jezicima naroda Jugoslavije srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom, slovenačkom i makedonskom 59 Formiranje_jezika_FINAL.indd 59 10. 11. 2022 14:37:48 Slika 11 Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika ( Telegram, 1967) 60 Formiranje_jezika_FINAL.indd 60 10. 11. 2022 14:37:50 Organi federacije u službenom opštenju pridržavaju se načela ravnopravnosti jezika naroda Jugoslavije 49 a prema novome prijedlogu trebao bi glasiti ovako: Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u auten- tičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela rav- nopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije U dokumentu se također tražila dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinarstvu, javnome i političkome životu, na radiju i televiziji itd Deklaracija je doživjela političku osudu, a njezini su potpisnici optuženi ne samo za nacionalizam nego i za rušenje bratstva i jedinstva (Pranjković, 2006, 38) Kako je u tome osuđivanju Novosadski dogovor imao važnu ulogu i kako je on bio podlogom za neravnopravne jezične odnose, Matica hrvatska odriče se i Dogovora i zajedničkoga pravopisa Novi Hrvatski pravopis izlazi 1971 godine u izdanju Školske knjige, ali je, kao što smo rekli, zbog političkih razloga bio zabranjen i u cijelosti tiskan tek 1990 godine u samostalnoj Hrvatskoj Uskoro je u beogradskome izdanju dnevnih novina Borba kao odgovor na Deklaraciju izašao Predlog za razmišljanje (slika 12) koji je potpisala grupa članova Društva književnika Srbije Potpisnici su smatrali „legitimnim i neotuđivim pravom svakog naroda da donosi odluke o nazivu i razvoju svog sopstvenog jezika“ (Jaroševič, 2012, 114–115, 225) i zato predlažu da se Bečki književni dogovor i Novosadski dogovor ponište, da se hrvatski i srpski kao i svi ostali jezici, pisma (ćirilica i latinica) te pravopisi konstitutivnih jugoslavenskih naroda razvijaju samostalno i ravnopravno te da se nazivi srpskohrvatski i hrvatskosrpski izbace iz službene upotrebe U izjavi se posebno ističe da bi se jezična prava (službena upotreba jezika, obrazovanje, mediji i sl ) trebala osigurati i kada su u pitanju manjinski narodi u pojedinim socijalističkim republikama, npr Hrvatima u Srbiji i Srbima u Hrvatskoj I potpisnici toga dokumenta doživjeli su slične sankcije kao i potpisnici Deklaracije Akcija Društva književnika Srbije doduše nije uspjela, ali je potakla niz promjena na razini pojedinih republika Tako su početkom sedamdesetih godina 20 stoljeća hrvatsku jezičnu politiku obilježili Ustavni amandmani SR Hrvatske (njih ukupno 36) objavljeni u Narodnim novinama 6 ožujka 1972 i kasnije ugrađeni u Ustav iz 1974 U amandmanu V, koji regulira naziv jezika i upotrebu pisama, piše: 49 Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1963); dostupno na: http://mojustav rs/wp-content/ uploads/2013/04/Ustav-SFRJ-iz-1963 pdf (citirano 5 siječnja 2022) 61 Formiranje_jezika_FINAL.indd 61 10. 11. 2022 14:37:50 62 Formiranje_jezika_FINAL.indd 62 10. 11. 2022 14:37:51 Slika 12 Objava Predloga za razmišljanje u zagrebačkom izdanju Borbe (1967) 63 Formiranje_jezika_FINAL.indd 63 10. 11. 2022 14:37:52 1 U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski knji- ževni jezik, standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski /…/ Pripadnici naroda i narodnosti imaju pravo na upotrebu svojeg jezika i pisma u ostvarivanju svojih prava u postupku pred državnim organima i organizacijama koje vrše javna ovlaštenja 2 U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj autentični su tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih općih akata koji se objavljuju u službenom li- stu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom knji- ževnom jeziku, latinicom 3 Zakoni i drugi propisi i ostali opći akti republičkih organa i organi- zacija objavljuju se u 'Narodnim novinama' u izdanjima latinicom i ćirilicom (citirano prema Pranjković, 2006, 43) Bez obzira na različite interpretacije i nedorečenosti toga amandmana (zove li se jezik službeno hrvatski književni jezik ili se zove hrvatski ili srpski), hrvatski knji- ževni jezik postao je službenim jezikom čak na razini Savezne skupštine, što je dalo mogućnost objavljivanja udžbenika materinskoga jezika s tim imenom (Pranjković, 2006, 43) Tako je npr 1974 godine objavljen udžbenik za srednje škole Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika Josipa Silića i Dragutina Rosandića (1974) Nadalje, to je omogućilo i prekid s novosadskom pravopisnom tradicijom i objavljivanje Pravopisnoga priručnika hrvatskoga ili srpskoga jezika autora Josipa Si-lića i Vladimira Anića 1986 godine, koji je 2001 objavljen pod nazivom Pravopis hrvatskoga jezika S druge strane, nepostojanje jedinstvene jezične politike u standardnome hrvatskosrpskom jeziku koja bi odgovarala svim sociokulturnim sredinama koje su se njime služile, omogućilo je, kao što naglašava Baotić (2012, 292–293), pojavljivanje dvaju oprečnih koncepta, obaju nacionalno inspiriranih: a) Prema prvome konceptu srpskohrvatski standardni jezik jedan je jezik u kojemu se varijantske razlike interpretiraju samo kao stilistički poten- cijal; on teži dokidanju varijanti i zato je unitaristički usmjeren b) Prema drugome konceptu srpskohrvatski standardni jezik jedan je jezik samo na nivou sustava normi, a praktično funkcionira kao dvije varijan- te; on teži afirmaciji varijanti kao samostalnih standardnih jezika i zato je sepratistički usmjeren 64 Formiranje_jezika_FINAL.indd 64 10. 11. 2022 14:37:52 Nijedan od tih dvaju koncepta nije bio prihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu koja je de facto slika u malom srpskohrvatske jezičke situacije gledano u cjelini i sa demografskog aspekta Ona je jedna od četiri sociokulturne sredine srpskohrvatskog govornog područja zajednica triju naroda: Muslimana, Srba i Hrvata, pri čemu su sva tri naroda, za razliku od si- tuacije u drugim republikama, konstitutivni elementi njene državnosti (Baotić, 2012, 293) Kada je postalo jasno da u skoroj budućnosti neće biti zajedničkoga koncepta je-zične politike srpskohrvatskoga jezika, započeo je rad na osmišljavanju koncepta za potrebe Bosne i Hercegovine Tako je godine 1970 u Sarajevu održan Simpozijum o jezičkoj toleranciji koji u zaključcima za područje Bosne i Hercegovine prihvaća ideje Novosadskoga dogovora: Književni jezik u Bosni i Hercegovini veoma je široko jedinstvo ra- znolikosti u književnojezičkoj praksi na cijelom srpskohrvatskom je- zičkom području Zato mi u Bosni i Hercegovini, polazeći od osnov- nih principa i pozitivnih tekovina Novosadskog dogovora, prihvatamo sve ono što egzistira na cjelokupnom hrvatsko-srpskom jezičkom području u granicama zajedničke književnojezičke norme (bez obzi- ra na varijantsku polarizaciju u drugim sredinama) (citirano prema Šipka, 2001, 35) Nadalje u zaključcima Simpozijuma utvrđuje se službeni naziv jezika (srpskohrvatski – hrvatskosrpski), ravnopravnost ćiriličnoga i latiničnoga pisma, a u školskoj nastavi ijekavski izgovor, obavezna primjena višestruke terminologije i slobodan individualni izbor izražajnih sredstava Godine 1971 zaključci Simpozijuma politički su osmišljeni dokumentom društveno-političkih organizacija pod naslovom Književni jezik i književnojezička politika u BiH u kojemu su zapisana četiri temeljna polazišta: 1 prihvatanje hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog književnog jezika kao jednog jezika sa svim raznolikostima i varijantnim razlikama; 2 otvorenost prema pozitivnim kulturnim i jezičkim uticajima iz svih re- publika i svih kulturnih sredina našeg jezičkog područja; 3 njegovanje autohtonih književnojezičkih i kulturnih vrijednosti, koje su zajedničko blago svih naroda Bosne i Hercegovine i čine most među njihovim kulturama, tj insistiranje na onome što nas zbližava i 4 puna sloboda individualnog izbora jezičkih izražajnih sredstava, bez ob- zira na njihovu varijantsku markiranost u drugim sredinama (citirano prema Šipka, 2001, 35–36) 65 Formiranje_jezika_FINAL.indd 65 10. 11. 2022 14:37:52 U spomenuta četiri polazišta „sažeta je suština književnojezičke politike u BiH – njena društvena i politička zasnovanost“ (Šipka, 1975, 23) Što se varijantnosti tiče, u dokumentu piše: Teorije o varijantskoj polarizaciji, o 'ukrštanju' dviju varijanata na na- šem tlu, o pravima tih varijanata u BiH na ravnopravan uticaj – izraz su težnji lingvističkih (i ne samo lingvističkih) hegemonista, koji se pod firmom jezičke ravnopravnosti i tolerancije bore za prevlast u Bosni i Hercegovini, polazeći od krivih pretpostavki da BiH po svojoj ijekav- štini pripada zapadnoj, to će reći – hrvatskoj varijanti, ili po ostalim elementima (leksici, prije svega) – istočnoj, tj srbijanskoj varijanti (citirano prema Šipka, 2001, 36) U dokumentu se također upozorava na moguće posljedice varijantne polariza- cije Naime, Muslimani (danas Bošnjaci)50 bili bi prinuđeni na izbor i posljedično na asimilaciju, što bi doprinijelo dezintegraciji bosanskohercegovačke kulture To znači da bi i školstvo moralo biti razdvojeno na dva programa s različitim udžbenicima I sve se to na području Bosne i Hercegovine zaista dogodilo u devedesetim godinama 20 stoljeća, samo što su umjesto dva, nastala tri standardna jezika i tri odvojena nastavna programa, o čemu će biti riječi u sljedećemu poglavlju Godine 1973 u Sarajevu je osnovan Institut za jezik koji kasnije djeluje kao Odjeljenje za jezik Instituta za jezik i književnosti Institut se bavio različitim lingvističkim pitanjima u Bosni i Hercegovini, npr pravopisnom problemati-kom, dijalektologijom, jezikom medija, jezikom bosanskohercegovačkih pisaca 19 i 20 stoljeća, jezikom alhamijado književnosti, školskom terminologijom U tom okviru nastalo je i najopsežnije djelo Školski rječnik terminoloških višestrukosti (Šipka, 1979)51 Nova se jezična situacija odrazila i na federalnoj razini Godine 1976 prema Po-slovniku Komisije Skupštine SFR Jugoslavije za utvrđivanje istovjetnosti tekstova na jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije formirano je osam ravnopravnih sekcija (citirano prema Šipka, 2001, 38): 50 Kategorija „Muslimani u smislu etničke pripadnosti“ prvi puta se pojavljuju u popisu stanovništva 1961 , a u popisu 1971 navodi se samo „Muslimani“ Taj je termin zamijenjen terminom Bošnjak u popisu stanovništva 1991 (više o tome u Mrdjen, 2002) Ako se misli na muslimane u vjerskome smislu, onda se piše malim početnim slovom 51 Objavljeno je niz svezaka Rječnika; prvi je posvećen jeziku i književnosti; slijede istorija – povijest i geografija; filozofija, logika, psihologija, sociologija; muzička i likovna umjetnost itd 66 Formiranje_jezika_FINAL.indd 66 10. 11. 2022 14:37:53 1 Sekcija za srpskohrvatski jezik; 2 Sekcija za hrvatski književni jezik; 3 Sekcija za srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskoga izgovora; 4 Sekcija za srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora; 5 Sekcija za slovenski jezik; 6 Sekcija za makedonski jezik; 7 Sekcija za albanski jezik; 8 Sekcija za mađarski jezik Iz toga se može zaključiti da su ustvari „pravno priznata četiri republička standardna jezika na srpskohrvatskom govornom području“: 1 srpski, 2 hrvatski, 3 bosanski i 4 crnogorski, čime je zapravo „počela i razgradnja srpskohrvatskog standardnog jezika na ustavnopravnom planu“ (Šipka, 2001, 38–39) 2.13. Rastakanje srpskohrvatskoga jezika Osamdesete godine 20 stoljeća bile su uglavnom obilježene raspravama oko pitanja odnosa nacija – politika – jezik Škiljan (1988) smatra da se na prostoru Jugoslavije u to vrijeme može govoriti o dvjema jezičnim politikama: a) konvergentnoj koja želi jedinstveno planirati korpus i dokinuti varijante te b) divergentnoj koja želi varijante planirati odvojeno i proglasiti ih zasebnim jezicima, što će se devedesetih godina i dogoditi U Hrvatskoj je nakon burnih šezdesetih i sedamdesetih godina 20 stoljeća za-počela borba protiv navodnoga jezičnog nacionalizma, naročito nacionalizma u jeziku udžbenika za osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje (više o tome u Pranjković, 2006, 45–47) koja se vodila u okviru Republičkoga komiteta za pro-svjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu Komitet je krajem 1980 i početkom 1981 napravio opsežan elaborat s naslovom Jezična problematika u funkciji nacionalističke ideologije u SR Hrvatskoj 52 koji obuhvaća razdoblje od 1945 do osamdesetih godina 20 stoljeća U njemu se jezična problematika promatra u kontekstu povijesnih, društveno-političkih i kulturnih zbivanja U uvodnome se dijelu, između ostaloga, problematizira naziv jezika koji se promatra s dvaju aspekata: Prvi se tiče svakodnevne upotrebe naziva što treba pustiti prirodnom toku stvari i tretirati kao privatno pravo pojedinca (u smislu Krležine izjave: 52 Zanimljivo je da tekst elaborata nije potpisan i da je tiskan tek 1992 godine (Selak, 1992, 53–119) 67 Formiranje_jezika_FINAL.indd 67 10. 11. 2022 14:37:53 ”Hrvatski i srpski jezik su jedan jezik, koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim”, te slijedom toga može se dodati uz Krležinu izjavu: a pripadnici drugih naroda po vlastitom izboru) Drugi je aspekt isključivo po- litičko-pravne naravi i tiče se službene upotrebe naziva jezika (citirano prema Selak, 1991, 63) Tako se, među ostalim, govori o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga knji- ževnog jezika (1967) i njezinim političkim namjerama, o eskalaciji nacionalizma krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20 stoljeća, i to s posebnim osvrtom na časopis Jezik i londonsko izdanje Hrvatskoga pravopisa; nadalje, govori se o radikalizaciji zahtjeva iz Deklaracije u sedamdesetim godinama itd Na kraju elaborata donose se Političke biografije markantnijih lingvista-nacionalista među kojima se spominju Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić, Zlatko Vince, Božidar Finka i Milan Moguš S druge strane, u Srbiji su osamdesetih godina lingvisti, među kojima su bili Pavle Ivić, Ivan Klajn i Mitar Pešikan, u suradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti, Institutom za srpskohrvatski jezik i Filološkim fakultetom Univerziteta u Beogradu izdali dva dokumenta Prvi s naslovom Jezička orijentacija „Politike“ 53 1983 i drugi Jezička orijentacija Radiotelevizije Beograd 1986 godine s jezičnim pravilima za lektore, novinare i urednike koji su pisali i uređivali tekstove na srpskohrvatskom Autori su imali liberalan i tolerantan odnos prema jezičnim elementima dru- gih jezičnih varijanata smatrajući da ekaviziranje ijekavskih tekstova u srpskim medijima nije potrebno Također su bili protiv srpskoga purizma koji je forsirao uporabu internacionalizama umjesto domaćih oblika i izbjegavao konstrukcije s infinitivom, neodređeni pridjev itd ( Jaroševič, 2012, 163–164) Srpski i crnogorski lingvisti na skupu O problemima jezika i jezičke politike na srpskohrvatskom jezičkom području 1987 godine u Beogradu uglavnom su podr- žavali jezične reforme koje su pokrenuli hrvatski lingvisti Također se u to vrijeme pokušava reafirmirati i ćirilica koja je bila prema mišljenju srpskih lingvista sve više zapostavljena U vezi s tim na sastanku Instituta za srpskohrvatski jezik 1988 godine raspravljalo se o otvorenim društvenim problemima jezika i usvojen je dokument s naslovom Potreba zaštite ćirilice (slika 13) u kojem se predlaže reforma programa osnovnoga, srednjega i višega obrazovanja kako bi se ostvarila ravnopravnost oba pisma, ćirilice i latinice, uvođenje ćirilice u različite medije (televizijske programe, časopise, novine itd ) te veća dostupnost 53 Politika je beogradski dnevni list koji izlazi od 1904 godine; dostupno na: http://www politika rs/ (citirano 5 siječnja 2022) 68 Formiranje_jezika_FINAL.indd 68 10. 11. 2022 14:37:53 pisaćih strojeva s ćiriličnim slovima Zanimljivo je da su već sljedeće godine (1989) doneseni prvi amandmani na Ustav SR Srbije kojima ćirilica postaje primarno srpsko pismo ( Jaroševič, 2012, 165–166) 69 Formiranje_jezika_FINAL.indd 69 10. 11. 2022 14:37:53 Slika 13 Odlomak iz dokumenta Potreba zaštite ćirilice ( Naš jezik, 1988) 70 Formiranje_jezika_FINAL.indd 70 10. 11. 2022 14:37:54 Iako je, kao što smo vidjeli, najviše negodovanja u vezi s jezičnim ujedinjavanjem i traženja jezičnih prava bilo u Hrvatskoj, a burne rasprave o odnosu jezika i nacije, jezika i politike, nacije i standardnojezičnih varijanata te o tome postoji li uopće jugoslavenska jezična politika i kakva bi ona morala biti uzimajući u obzir jedinstveni jugoslavenski komunikacijski prostor (Škiljan, 1990) vodile su se i u drugim jugoslavenskim republikama Tako se o tim pitanjima, a posebice o statusu jezič- noga izraza u Bosni i Hercegovini, govorilo na znanstvenome skupu Jezik i nacionalni odnosi u Sarajevu 1984 godine Radovi s toga skupa objavljeni su pod istim naslovom u časopisu Sveske koji izdaje Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Na skupu je sudjelovalo stotinjak sudionika iz svih krajeva Jugoslavije, podneseno je 48 izlaganja i priopćenja, nakon kojih su bile žive i plodne rasprave Rasprave su vođene u sklopu pet tematskih cjelina i takav je slijed poštovan i u zborniku: I Op- šta i teoretska razmatranja (odnos između jezika i nacije, nacije i standardnojezičnih varijanata, jezični kontakt), II Jezici i jezička pitanja u svijetu, III Jezička politika u SFRJ, IV Srpskohrvatski jezik i varijante, V Jezički izraz i književnojezička politika u SR BiH Kao što vidimo, posebno se raspravljalo o definiranju statusa jezičnog izraza u Bosni i Hercegovini, pri čemu se mnogi zalažu za nadnacionalni jezični izraz (više o tome u Vajzović, 2001, 80) Već tada se upozoravalo na nacionalno-je-zične probleme čije rješavanje, kao što naglašava Milan Šipka, „u tijesnoj je vezi s usklađivanjem nacionalnih odnosa“, upozoravajući pritom da se ne bi moglo reći da u vezi s upotrebom jezika i nacionalnom emanci- pacijom Crnogoraca i Muslimana nije bilo ili da nema nikakvih pro- blema Postavlja se pitanje afirmacije i identifikacije tih nacionalnosti u zajedništvu, posebno s obzirom na činjenicu da dvovarijantski ili dvojezički (odnosno dvonacionalni) koncept rješavanja standardnojezičnih problema na srpskohrvatskom jezičnom području znači direktno negi- ranje samobitnosti Otuda opravdan otpor svođenju našega jezika na samo dva konstitutivna elementa (srpsku i hrvatsku naciju) i zahtjev za priznavanje doprinosa sve četiri nacije u izgrađivanju srpskohrvatskog jezika, za priznavanje specifičnosti kolektivnih standardnojezičnih izra- za pojedinih sociokulturnih sredina itd (Šipka, 1984, 17) Jeziku se u to vrijeme poklanjalo dosta pozornosti, što se očituje u nekoliko važnih rezultata: Bosna i Hercegovina izborila se za bosansko-hercegovački standardnojezički izraz, doneseni su principi književnojezične politike koji reguliraju jezik u javnoj upotrebi i osiguravaju ravnopravnost i slobodu izbora jezičnih sredstava, intenziviran je rad na standardizaciji bosanskohercegovačkoga, odnosno bh izraza, kako se kraće nazivao itd (Vajzović, 2008, 57–58) Analizirajući stavove različitih 71 Formiranje_jezika_FINAL.indd 71 10. 11. 2022 14:37:54 lingvista iznesene na spomenutome sarajevskom skupu i objavljene u zborniku prije tridesetak godina i uspoređujući ih sa situacijom nakon devedesetih godina, Hanka Vajzović zaključuje sljedeće: a) jezično pitanje u Bosni i Hercegovini bilo je sporno i prije devedesetih, kao što je i danas, „bez naznaka da će jezik na našim prostorima u skoroj budućnosti prestati biti 'sporan'“; b) nekada se prednost davala teritorijalnom i komunikacijskom kriteriju, a danas nacionalnom kriteriju; c) jezični izraz u Bosni i Hercegovini ranije nije bio osporavan „kao prepoznatljiv jezik jednoga zasebnog areala“, dok se danas autentičnim sma- tra samo ono što je „nacionalno prihvatljivo ili naciokratski odobreno“ (Vajzović, 2001, 81–82) O sličnim temama raspravljali su i (socio)lingvisti na XII kongresu Saveza slavističkih društava Jugoslavije održanome u Novome Sadu 1988 i objavljenome u zborniku Jezična politika i planiranje jezika u Jugoslaviji neposredno prije burnih političkih događanja 1990 godine Kao što naglašava priređivačica zbornika Vera Vasić (1990), dvjema glavnim temama u zborniku pristupa se sa stanovišta jedinstvenoga jugoslavenskoga komunikacijskog prostora i sa stanovišta pojedinih jezičnih ili društveno-političkih zajednica, odnosno sa stanovišta jezika naroda (srpskohrvatskoga, slovenskoga i makedonskoga), jezika narodnosti i jezika etnič- kih skupina Već tu se pokazalo da je utjecaj društva i politike na jezik mnogo jači i izrazitiji nego obrnuto, što će se devedesetih godina 20 stoljeća samo intenzivirati Osim toga autori ukazuju na niz otvorenih problema i pitanja na koja traže odgovore, od toga imamo li uopće ikakvu jezičnu politiku54 i kakva bi ona trebala biti, do toga koliko se poznajemo i koliko zaista želimo komunicirati Zanimljivo je da se o jezičnim pitanjima nije raspravljalo samo unutar zajedničke države (dakle unutar pojedinih republika/autonomnih pokrajina, kao i među njima) već i izvan Jugoslavije Ovdje mislimo na dva skupa organizirana na Sveučili- štu u Londonu i zbornike koji su nakon njih objavljeni Prvi je organiziran 1989 s naslovom Language planning in Yugoslavia (Bugarski i Hawkesworth, 1992) i sadr- ži priču o jezičnoj politici i jezičnome planiraju u Jugoslaviji kakva je bila do kraja osamdesetih godina 20 stoljeća Drugi skup, kao nastavak prvoga, 2000 Language in the former Yugoslavia land (Bugarski i Hawkesworth, 2004) prikazuje jezičnu situaciju nakon jednoga desetljeća u vrijeme turbulentnih događanja koja su pratila raspad zajedničke države Jugoslavije i rastakanje srpskohrvatskoga jezika 54 Odgovor nalazimo u zadnjoj rečenici teksta Dubravka Škiljana (1990, 29) s naslovom Dubinska pitanja jezične politike koja glasi: „Stoga, jezične politike danas kod nas jednostavno nema “ 72 Formiranje_jezika_FINAL.indd 72 10. 11. 2022 14:37:54 Upozoravanje na navedene skupove važno je zbog činjenice da su standardnojezična pitanja na srednjojužnoslavenskome području oduvijek bila sporna Dok se u Jugoslaviji u definiranju jezika i jezične zajednice prednost davala teritorijalnomu i komunikacijskomu kriteriju, u svim novoosnovanim državama, što ćemo vidjeti u sljedećemu poglavlju, taj je kriterij zamijenjen nacionalnim kriterijem Osim toga, neki od problema o kojima se tada raspravljalo (npr nepostojanje sustavne jezič- ne politike) aktualni su i danas Razlika je u tome što su se u Jugoslaviji rasprave uglavnom vodile između pojedinih republika, a njihovim preoblikovanjem u drža-ve vode se posebno unutar svake države i tu se po pravilu javljaju nesuglasja između radikalnijih i umjerenijih lingvista (sl i Mønnesland, 2001) 2.14. Zaključak Kao što smo vidjeli u ovome poglavlju, srednjojužnoslavensko jezično područje u 19 i početkom 20 stoljeća bilo je obilježeno nacionalnim i jezičnim preporodima čiji je cilj bio buđenje nacionalne svijesti i stvaranje države s vlastitim književnim jezikom Da bi se to postiglo u formiranju zajedničkoga identiteta, često se zanemaruju razlike (i povijesne i teritorijalne i kulturne i vjerske i jezične itd ), a ističu sličnosti Romantičarska ideja o ujedinjenju svih Južnih Slavena pod ilirskim imenom brzo se pokazala neostvarivom, ali ostaje ideja o zajedničkome jeziku na srednjojužnoslavenskome području, a glavno je pitanje na kojoj osnovici formirati književni jezik Dok u Hrvatskoj postoji duga književna i lingvistička tradicija i mogućnost izbora među čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem, u Srbiji se za status književnoga jezika bore dotadašnji slavenosrpski jezik i novi, narodni jezik Iako su glavni akteri jezične politike i njihovi sljedbenici okupljeni oko Ljudevita Gaja i Vuka S Karadžića imali slične poglede na jezičnu standardizaciju, njihove su koncepcije budućega zajedničkog jezika bile različite: Gaj se zalagao za zajednički jezik za sve Južne Slavene, a Karadžić za Srbe i Hrvate Bez obzira na to, spomenute razlike nisu sprečavale ujedinjavanje na istoj štokavskoj osnovici Sredinom 19 stoljeća, u zanosu i političkoj želji za „stvaranje nacionalnog, književnog i jezičnog jedinstva jednoga naroda sa dva imena“ (Jonke, 2015, 201), hrvatski i srpski književnici i lingvisti potpisuju Bečki književni dogovor (1850) U njemu se nalaze smjernice razvoja zajedničkoga književnog jezika kojim će govoriti Hrvati i Srbi, a čije se ime u dokumentu uopće ne spominje Na toj su pretpostavci gradili i daljnji unifikatori jezične politike iako je jezična praksa bila potpuno drukčija Na kraju se pretpostavka o Srbima i Hrvatima kao jednome narodu koji treba imati jednu književnost pokazala nerealnom 73 Formiranje_jezika_FINAL.indd 73 10. 11. 2022 14:37:54 Nakon Prvoga svjetskog rata (1918) ostvaruje se ideja o udruživanju Južnih Slavena u zajedničku državu, prvo pod imenom Država Slovenaca, Hrvata i Srba (1918) koja, pridruživanjem Kraljevine Srbije, iste godine postaje Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a 1929 preimenuje se u Kraljevinu Jugoslaviju Politika udru- živanja koja je motivirana idejom stvaranja nadnacionalne države prisvaja ideju o udruživanju jezika, pa se zato naziv jezika u ustavima iz 1921 i 1931 proširuje na srpsko-hrvatsko-slovenački jezik. Međutim, takav jezik nikada nije formiran budući da je slovenski jezik imao dugu tradiciju zasebne standardizacije i bio jednim od najznačajnijih simbola stvaranja slovenskoga nacionalnog identiteta Ideja o zajedničkome srpsko-hrvatskom jeziku nastavlja se i nakon Drugoga svjetskog rata (1945) u novoosnovanoj Drugoj Jugoslaviji, prvo nazvanoj Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a od 1963 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (dalje u tekstu Jugoslavija) Godine 1954 u Novome Sadu sastaju se hrvatski i srpski lingvisti te potpisuju Novosadski dogovor kojim su se pokušale objediniti razlike koje su postojale u zajedničkome, ali ne i jedinstvenome jeziku Hrvata, Srba i Crnogoraca (Muslimani se u Dogovoru ne spominju) Između ostaloga, ističe se ravnopravnost dvaju izgovora (ijekavski i ekavski) i pisama (latinice i ćirilice), potreba objavljivanja normativnih priručnika (pravopisa, rječnika) i izrada zajedničke terminologije itd Time se utemeljuje policentrični standardni jezik, tj jedan jezik koji se standardizira u različitim centrima, u čijemu se nazivu u služ- benoj upotrebi uvijek moraju upotrebljavati oba njegova sastavna dijela, dakle i hrvatski i srpski Međutim, ubrzo nakon potpisivanja Novosadskoga dogovora zbog različitih tumačenja pojedinih njegovih točaka pojavljuje se niz otvorenih pitanja počevši od naziva jezika koji se pojavljuje u različitim varijantama (srpskohrvatski/hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, srpski ili hrvatski/hrvatski ili srpski) pa do niza teže rješivih pitanja vezanih uz terminologiju, pravopis, rječnik itd Naime, pokazalo se da zajednički jezik nije jedinstven i zato se već sredinom šezdesetih godina 20 stoljeća žustro raspravlja prvo o dvjema varijantama, istoč- noj (beogradskoj, srpskoj) i zapadnoj (zagrebačkoj, hrvatskoj), uz treću, bosanskohercegovačku (koja se ponovno javlja) te kasnije četvrtu, crnogorsku Hrvatski su lingvisti svoje nezadovoljstvo postojećom jezičnom politikom izrazili u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967 u kojoj su tražili zakonom propisanu jednakost četiriju književnih jezika, tj slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga te dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u politič- kome i javnome životu u Hrvatskoj Deklaracija je izazvala žestoke reakcije i bila politički osuđena Ali ona je ipak značila jezičnopolitički pomak, pogotovo što se tiče jezičnih prava na republičkoj razini sedamdesetih i osamdesetih godina 20 stoljeća, kada se moglo koristiti i jednočlano ime jezika, tj samo hrvatski ili samo 74 Formiranje_jezika_FINAL.indd 74 10. 11. 2022 14:37:54 srpski jezik Uzimajući u obzir činjenicu da svaki jezik živi svoj život, treba naglasiti da se teritorijalno i nacionalno raslojena novoštokavština ostvarivala najprije u dvije varijante: istočnoj ili srpskoj i zapadnoj ili hrvatskoj, ali s odvojenim procesima standardizacije Tim dvjema varijantama kasnije su pridruženi bosanskohercegovački i crnogorski standardnojezični izraz Zaključno možemo reći da je razvojni tok zajedničkoga jezika na srednjojužnoslavenskome području bio obilježen približavanjima i udaljavanjima, posebice od šezdesetih godina 20 stoljeća nadalje, kada sve više dolaze do izražaja težnje za većim jezičnim pravima i odvojenom kodifikacijom, pogotovo u Hrvatskoj Kao što naglašava B Brborić (1996, 28–29), „jedini uspeli i doslovno zajednički jezički projekat za sve vreme srpsko-hrvatskog 'zajedništva'“ bio je zajednički pravopis Matice hrvatske i Matice srpske 1960 , a i on je zapravo bio „u ravni simbola 'po-luzajednički'“ – novosadski na ćirilici i ekavici i zagrebački na latinici i ijekavici Za razliku od pravopisa, potpuno je drukčiju sudbinu imao projekt zajedničkoga rječnika: dok je rječnik hrvatskosrpskoga jezika objavljen samo u dva sveska od slova A do slova K, rječnik srpskohrvatskog jezika izlazio je do 1976 godine, kada je izišao zadnji, šesti svezak Prema tome, možemo zaključiti da proklamirano zajedništvo nije funkcioniralo u praksi i da su „srpski i hrvatski jezični standard bili samo objedinjeni, ali ne i ujedinjeni“ (B Brborić, 1996, 28–29) Pokušaj stvaranja zajedničkoga standardnog jezika koji bi trebao udružiti razli- čite nacije i različite tradicije trajao je od sredine 19 stoljeća pa sve do zadnjega desetljeća 20 stoljeća, kada u procesima političkoga razdruživanja srpskohrvatski jezik nestaje iz administrativne uporabe ili, drugim riječima, doživljava nominalnu smrt (Kloss, 1984, citirano prema Edwards, 1985, 50) Njegovo mjesto zauzimaju njegovi jezici nasljednici: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski standardni jezik 75 Formiranje_jezika_FINAL.indd 75 10. 11. 2022 14:37:54 Formiranje_jezika_FINAL.indd 76 10. 11. 2022 14:37:54 3. Formiranje zasebnih standardnih jezika Raspad Jugoslavije 1991 obilježila su burna društveno-politička i ratna događanja koja su eskalirala posebno u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini Društveno-političke promjene odrazile su se i u jezičnim politikama novoosnovanih država, pa tako i u jeziku kao sociolingvističkoj činjenici koji postaje temeljnim simbolom nacionalnoga identiteta Od triju jezika konstitutivnih naroda u Jugoslaviji najviše je promjena doživo srpskohrvatski Za razliku od slovenskoga i makedonskoga, koji su već u zajedničkoj državi funkcionirali u okviru svojih republika, a nakon 1991 samostalnih država Republike Slovenije i Republike Makedonije55 (od 2019 Republika Sjeverna Makedonija), u srpskohrvatskome se jeziku intenzivno od- vijaju procesi jezičnoga rastakanja Nekada prestižni jezik, koji je bio većinskim jezikom u Jugoslaviji i službenim jezikom u četiri jugoslavenske republike: Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, raspadom Jugoslavije nominalno i administrativno prestaje postojati, a u novoosnovanim državama nasljeđuju ga zasebni standardni jezici na istoj štokavskoj osnovici To znači da se umjesto naziva srpskohrvatski pojavljuju od 1990 do 1993 hrvatski u Hrvatskoj, srpski u Srbiji, bosanski, hrvatski i srpski u Bosni i Hercegovini te 2007 crnogorski u Crnoj Gori Promjena statusa jezika u pojedinim državama i njihova nacionalna afirmacija po-vukla je za sobom i druge društveno-političke promjene Devedesete godina 20 stoljeća obilježene su intenzivnim jezičnim promjenama u pojedinim standardnim jezicima koje neki autori nazivaju restandardizacijom (npr Anita Peti-Stantić, Lada Badurina, Rajka Glušica), drugi nacionaliziranjem jezika (npr Svein Mønnesland), treći jezičnim inženjeringom (npr Ranko Bugarski) Cilj je tih promjena, s jedne strane, što veće udaljavanje od srpskohrvatskoga jezičnog standarda i, s druge strane, učvršćivanje nacionalnih identiteta Simbolička funkcija jezika izbija u prvi plan i jezik postaje temeljnim simbolom nacionalnoga identiteta Time se uspostavlja nov odnos prema vlastitome jeziku, posebno prema standardnome jeziku, koji zadire u sve pore komunikacije Pritom se jezik smatra jednom od glavnih odrednica kolektivnoga nacionalnog identiteta, a jezična se pitanja „više nego ikada /…/ ukazuju kao politički problemi“ (Škiljan, 2001, 181) Tih je godina jezik služio za ostvarivanje političkih ciljeva, prije svega nacionalnoj i teritorijalnoj homogeniza-ciji svakoga od naroda koji su se u Jugoslaviji služili srpskohrvatskim jezikom: Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca (Baotić 2001, 209) Političke elite i kreatori jezične politike jezikom ostvaruju, prije svega, svoje nacionalne (pa i nacionalističke) ciljeve unutar novoosnovanih država, od kojih svaka od njih provodi svoju jezičnu politiku 55 Proglašena je Ustavom Republike Makedonije 1991 godine No na zahtjev Grčke u međunarodnoj se zajednici sve do 2019 koristio izraz Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija 77 Formiranje_jezika_FINAL.indd 77 10. 11. 2022 14:37:55 Jezična događanja oko srpskohrvatskoga jezika i u jezicima nasljednicima devedesetih godina 20 stoljeća, pogotovo udio politike u njima, pobudila su zanimanje mnogih domaćih i inozemnih istraživača koji su tražili razloge dezintegracije Jugoslavije, pojave snažnijega nacionalizma i razloge rastakanja srpskohrvatskoga jezika Preliminarni odgovor na pitanje zašto se raspala Jugoslavija i zanimljivu kritičku analizu interpretacija različitih autora donosi Dejan Jović (2001, 92) navodeći osam argumenata: a) ekonomska kriza (važnost ekonomije za stabilnost i razvoj političkih sustava i država), b) tzv „drevna mržnja“ među jugoslavenskim narodima (najradikalniji i najrasprostranjeniji argument; prema mišljenju autora pogrešan i neutemeljen), c) nacionalizam (unitaristički i separatistički), d) kulturne razlike među jugoslavenskim narodima, e) međunarodne politike (inzistiranje na važnosti jednoga ili više faktora iz međunarodne politike za stvaranje i rastvaranje Jugoslavije) e) uloga ličnosti u stvaranju i razaranju države (u tome se kontekstu često spominju dvije ličnosti: Josip Broz Tito i Slobodan Milošević), f) pad Jugoslavije uspoređuje se s propašću velikih carstava56 koja su dominirala svijetom prije formiranja nacionalnih država, g) strukturalno-institucionalni razlozi (institucionalna i konstitucionalna pravila koja su onemogućavala uspostavu i funkcioniranje jedinstvene države) Svi ti razlozi, osim drugoga, tj „drevne mržnje“, značajni su i doprinose razumijevanju različitih događanja oko raspada Jugoslavije Jezične promjene ostvarivale su se na različite načine U Hrvatskoj se to prije svega odrazilo na leksičkoj razini uvođenjem arhaizama i neologizama te uklanjanjem srbizama i drugih stranih riječi, a u Srbiji i Crnoj Gori na pravopisnoj razini: u Srbiji uklanjanjem davno prihvaćene digrafije i isticanjem ćirilice kao jedinoga pisma, a u Crnoj Gori arhaizacijom jezika i uvođenjem novih grafema Kompleksnija je situacija u Bosni i Hercegovini, gdje su u službenoj upotrebi tri standardna jezika, tj bosanski, hrvatski i srpski koji se zapravo komunikacijski manje razlikuju od npr hrvatskoga koji se govori u Bosni i Hercegovini i hrvatskoga koji se govori u Hrvatskoj ili srpskoga u Bosni i Hercegovini i srpskoga u Srbiji 3.1. Problematičnost naziva srpskohrvatski Kao što smo vidjeli, umjesto nekadašnjega službenoga srpskohrvatskog jezika raspadom Jugoslavije i nastankom samostalnih država nastaju četiri standardna jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski koje većina govornika danas smatra zasebnim jezicima Pritom se postavlja pitanje zašto je naziv srpskohrvatski postao problematičan Kapović (2010) smatra da su razlozi za njegovu problematičnost i povijesni, i 56 Uzimajući u obzir i najfleksibilniju interpretaciju pojma carstvo (npr Austro-Ugarska, Osmansko Carstvo, Sov-jetski Savez itd ), tu usporedbu Jović (2001, 136–139) smatra nepreciznom i nepotpunom 78 Formiranje_jezika_FINAL.indd 78 10. 11. 2022 14:37:55 politički i identitetski Već smo u prethodnome poglavlju rekle da se dvosložni naziv jezika prvi puta pojavljuje u radovima njemačkoga indoeuropeista Jakoba Grimma kao stručni naziv za jezike srednjojužnoslavenskoga područja To znači da je naziv bio nametnut izvana u smislu nadnacionalne ideje o jednome zajedničkom jeziku za novu naciju (iako srpskohrvatska nacija nikada nije postojala), međutim jezični se identitet na srednjojužnoslavenskome području od postanka moderne nacije i država-nacija u 19 stoljeću povezivao s nacionalnim, a ranije lokalnim ili regionalnim identitetom Riječ je naime o četiri nacije – srpskohrvatskim osim Hrvata i Srba govore i Crnogorci i Bošnjaci – s različitim povijesnim, vjerskim, kulturnim itd tradicijama, što je sve ostavilo traga na identitet srpskohrvatskoga jezika Nesuglasice oko naziva jezika između hrvatske i srpske strane započele su već nakon potpisivanja Novosadskoga dogovora 1950 godine i sporadično trajale u doba Jugoslavije, a njezinim raspadom nestaje i ideja o zajedničkome jeziku Zbog negativne obilježenosti naziv srpskohrvatski čak se počeo izbjegavati Umjesto njega predlo- žen je neetnički naziv standardna štokavština (Kapović, 2010, 156), no on kao naziv jezika nije zaživio u jezičnoj praksi, ponajviše zato što se nitko ne identificira s njim Primjer srpskohrvatskoga jezika pokazuje da se odnos prema nazivu jezika s vremenom može mijenjati, što zavisi od različitih društveno-političkih okolnosti Drugim riječima, naziv je u prošlosti bio prihvatljiv, a sada više nije (Kapović, 2010, 147) Naziv srpskohrvatski je koliko-toliko funkcionirao u zajedničkoj državi, me- đutim devedesetih godina 20 stoljeća, kada formalnopravno zapravo prestaje postojati, postao je negativno obilježen, i to ne samo u državama u kojima su jezici nasljednici srpskohrvatskoga dobili status službenih jezika već i u drugim državama osnovanima na području nekadašnje Jugoslavije 57 3.2. Srpskohrvatski: jedan, dva, tri ili četiri jezika? Jedno je od aktualnih jezičnih pitanja u devedestim godinama 20 stoljeća bilo pitanje koliko se jezika „skriva“ u srpskohrvatskome – jedan, dva, tri, četiri?58 U odgovoru na to pitanje moraju se uzeti u obzir različite razine proučavanja koje su se u tadašnjim raspravama obično zanemarivale, a nesporazuma je bilo i oko samoga tumačenja što je jezik (a što nije) Činjenica je da jezik uopće nije samo lingvistički pojam iako, naravno, njegova lingvistička obilježja dolaze do izražaja Pri njegovu 57 Ovdje npr mislimo na izrazito negativan odnos prema srpskohrvatskome devedesetih godina 20 stoljeća u Sloveniji, više o tome u Požgaj Hadži i dr , 2013 58 To je pitanje često bilo u naslovima/podnaslovima radova različitih autora, npr Jedan ili tri jezika? (Kovačević, 2001, 33), S jednog jezika na tri: premoć politike nad lingvistikom (Remetić, 2001, 45), Srpskohrvatski: koliko jezika (Bugarski, 2002, 9), Od jedan do četiri (Škiljan, 2002, 261), Malo internetske lingvistike: jedan, dva ili bezbroj jezika (Žanić, 2007, 10) i dr 79 Formiranje_jezika_FINAL.indd 79 10. 11. 2022 14:37:55 određivanju treba uzeti u obzir mnoge izvanjezične razloge, počevši od političkih, povijesnih, geografskih, socioloških, kulturnih itd (usp Chambers i Trudgill, 2004; Mønnesland, 2013; Kapović, 2010) Chambers i Trudgill (2004, 4–5) na primjeru skandinavskih jezika i njemačkoga zaključuju, kao što smo već upozorile ranije, da /…/ 'jezik' uopće nije izričito lingvistički pojam Lingvistička obilježja svakako dolaze do izražaja, ali jasno je da smatramo norveški, švedski, danski i njemački posebnim jezicima zbog razloga koji su više politički, geografski, povijesni, sociološki i kulturni nego lingvistički Naravno da je relevan-tno da tri skandinavska jezika imaju različite, kodificirane, standardizirane oblike, s vlastitim pravopisima, gramatikama i književnošću; da oni kores-pondiraju s trima zasebnim nacionalnim državama i da njihovi govornici smatraju da govore različite jezike (Chambers i Trudgill, 2004, 4–5) Pitanje koliko se standardnih jezika temelji na štokavskoj osnovici, jedan ili više, u devedesetim godinama 20 stoljeća zaintrigiralo je mnoge lingviste Sažet pregled literature59 pokazuje dva oprečna mišljena Neki lingvisti smatraju da je riječ „o jednom zajedničkom (standardnom) jeziku koji se obično naziva srpskohrvatski, a čija je bitna značajka policentričnost“ (Badurina, 2015, 59), tj jezična standardizacija u različitim centrima Taj se jezik ostvaruje u više samostalnih nacionalnih varijanata: hrvatskoj, srpskoj, bosanskoj i crnogorskoj To dokazuju različitim kriterijima, o kojima će detaljnije biti riječi u nastavku, no prije svega međusobnom razumljivošću među govornicima spomenutih standardnih jezika60 i njihovom strukturnom sličnošću Drugi lingvisti smatraju da je, doduše, riječ o genetski srodnim, ali autonomnim standardnim jezicima koji su se razvijali u različitim povijesnim, kulturnim, vjerskim i drugim okolnostima, što ih čini zasebnim jezicima Svoj stav argumentiraju pravom svakoga naroda da svoj jezik naziva onako kako želi, tj jezičnim samoodređenjem 59 Riječ je o različitim monografijama, zbornicima, znanstvenim radovima, priručnicima kodifikacije, brojnim člancima itd Od monografija spomenimo samo dvije koje su izazvale brojne polemike u Hrvatskoj: Jezik i nacionalizam (Kordić, 2010) i prijevod knjige Jezik i identitet na Balkanu: Raspad srpsko-hrvatskoga (Greenberg, 2005, engleska verzija Greenberg, 2004) u vezi s kojom je u Matici hrvatskoj u Zagrebu održan okrugli stol 2 veljače 2006 na kojem su raspravljali najistaknutiji hrvatski jezikoslovci, a dvije godine kasnije objavljen je zbornik rasprava s toga skupa s naslovom Identitet jezika jezikom izrečen (Peti-Stantić, 2008) u kojemu se nalazi i Greenbergov odgovor Kao rezultat bilateralnih projekata između Slovenije i Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore nastale su monografije Med politiko in stvarnostjo: jezikovna situacija v novonastalih državah bivše Jugoslavije (Požgaj Hadži i dr , 2009) i Jezik između lingvistike i politike (Požgaj Hadži, 2013) 60 S tim u vezi zanimljive su dvije oprečne reakcije o prevođenju srpskih filmova na hrvatski jezik, o kojima piše Žanić (2007) U ožujku 1999 u Hrvatskoj je prvi puta prikazan titlovan srpski film Rane sa slengovsko-žargon-skim dijalozima, što je u kinodvoranama izazvalo salve smijeha i velike polemike u medijima S druge strane, 2003 u Hrvatskoj je prikazan film Zona Zamfirova (koji se smatra najgledanijim srpskim filmom, a temelji se na romanu Stevana Sremca) s dijalozima na torlačkome narječju jugoistočne Srbije s početka 19 stoljeća Taj je film bio titlovan na standardni hrvatski, ali to nije izazvalo nikakve reakcije Spomenimo da je ovdje riječ o dvjema potpuno različitim jezičnim situacijama – u prvome slučaju o suvremenome slengu, a u drugome o arhaičnim dijalektima kojima se govori na krajnjemu jugoistoku srednojužnoslavenskoga dijasistema i za koji bi čak i u Srbiji mnogi trebali titlove 80 Formiranje_jezika_FINAL.indd 80 10. 11. 2022 14:37:55 na koje ima pravo svako društvo/država i jezična zajednica U tome se kontekstu gleda i pitanje samoodređenja hrvatskoga u odnosu na srpski, bosanski i crnogorski jezik; srpskoga u odnosu na hrvatski, bosanski i crnogorski itd Kao što naglašava Badurina (2015, 60): „ako hrvatska društvena/državna i jezična zajednica svoj jezik želi nazvati hrvatskim (između ostaloga i zato što ga tako 'osjeća'), nitko joj to nema pravo osporiti “ To naravno vrijedi i za druge jezične zajednice, odnosno za srpski, bosanski i crnogorski standardni jezik Iako je srpskohrvatski bio službenim jezikom nekadašnje Jugoslavije, gledajući iz različitih nacionalnih perspektiva, on je bio, kao svaki standardni jezik, artificijelan, umjetan, dakle fikcija nametnuta iz političkih razloga A ne smije se zaboraviti ni činjenica da unificirani srpskohrvatski jezik zapravo nikada nije ni postojao Ono što je postojalo bila su dva jezika: hrvatski i srpski sa svojom poviješću i jezično-kulturnim posebnostima (Peti-Stantić i Langston, 2013, i dr ) kojima su se namjerno dodavali jezični elementi drugoga jezika Odgovor na postavljeno pitanje – koliko se jezika „skriva“ u srpskohrvatskome – zavisi od opće politike određene države, kao i od jezične politike određene zajednice, a što se pojedinaca tiče, od niza različitih faktora kao što su nacionalni osjećaj, politička shvaćanja, profesija itd Osim toga, odgovor na postavljeno pitanje zavisi i od različitih razina, konkretnije, od toga hoćemo li dati prednost lingvističko-ko-munikacijskoj ili sociolingvističkoj razini, koja odražava stavove govornika prema vlastitome jeziku, kako ga govornici vrednuju i doživljavaju uzimajući u obzir njegove društvene uloge, kulturnu tradiciju, i naravno, simboličku vezu s nacionalnim, kulturnim, političkim i drugim identitetima Što se lingvističko-komunikacijske razine tiče, već je rečeno da je srpskohrvatski zajednički, ali ne i jedinstveni jezik kojemu je osnovica štokavski dijalekt hercegovačkoga tipa On se ostvaruje u različitim izgovorima (ijekavski, ekavski), različitim pismima (latinica, ćirilica) i dokazuje kriterijima kojima se određuje jezični identitet, a to su: a) tipološki ili strukturni kriterij (kakav je jezik); b) genetski ili rodoslovni kriterij (kako je jezik nastao); c) vrijednosni ili sociolingvistički (koje društvene uloge obavlja jezik i kako se on vrednuje); d) kriterij međusobne razumljivosti; e) kriterij identifikacije govornika; f) kriterij standardizacije Među spomenutim kriterijima neki se mogu smatrati čvršćima, pa se o jezično-me identitetu najčešće govori kao o spoju različitih identiteta, pri čemu svaki od njih može biti odlučujući u određivanju identiteta određenoga jezika Tako Katičić (1992, 47) jezični identitet određuje kao spoj najmanje triju različitih identiteta: 81 Formiranje_jezika_FINAL.indd 81 10. 11. 2022 14:37:55 tipološkoga ili strukturnoga, genetskoga ili rodoslovnoga i vrijednosnoga ili sociolingvističkoga Drugi autori (npr Matasović, 2001) Katičićevu modelu dodaju i druge kriterije: kriterij međusobne razumljivosti, kriterij identifikacije govornika i kriterij standardizacije Iako su prva dva kriterija određivanja jezičnoga identiteta (tipološki i genetski) lingvistička u užemu smislu i, uglavnom, nisu problematična, ipak ne možemo reći da s njima nema problema Što se tipološkoga kriterija tiče, za neke je jezike jednostavno reći da je riječ o različitim jezicima, npr hrvatski i kineski koji se jako razlikuju po relevantnim strukturnim značajkama, ali za neke druge jezike nije, npr hrvatski i slovenski koji su po svojim strukturnim obilježjima slični Postavlja se pitanje koliko je razlika dovoljno da bismo govorili o različitim jezicima Kada je riječ o hrvatskome i srpskome, možemo reći da ni na jednoj jezičnoj razini nema dovoljno velikih tipoloških razlika da bi se ti jezici mogli smatrati različitim jezicima, pa opravdano možemo zaključiti da je riječ o jednome jeziku (Kapović, 2010, 134) Prema genetskome kriteriju, tj prema povijesnome porijeklu jezika, i hrvatski i srpski pripadaju južnoslavenskim jezicima, nastali su prema istom izvoru – štokavskome narječju, i to ne samo na istoj osnovici toga narječja nego i istoga štokavskog dijalekta: istočnohercegovačkoga tipa koji se kasnije nadograđuje osobinama drugih štokavskih dijalekata Međutim, komplikacije s tim kriterijem pojavljuju se onda kada treba precizirati granice kada jedan dijalekt prestaje, a kada drugi počinje (više o tome u Kapović, 2010, 136) Poznato je da u jeziku ne postoje oštre granice, npr odnosi među pojedinim dijalektima/govorima, stilovima/registrima itd , nego se oni neprestano prelijevaju jedan u drugi, što je i slučaj hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga To znači da spomenuta dva kriterija (tipološki i genetski) nisu dovoljna za utvrđivanje jezičnoga identiteta Mora im se dodati treći, vrijednosni ili sociolingvistički kriterij koji uzima u obzir društvenu prirodu jezika postavljajući u prvi plan stavove o jezicima i jezičnim varijetetima među govornicima određenoga jezika koji se prema jeziku kao nosiocu različitih vrijednosti opredjeljuju – on je za njih lijep ili ružan, lak ili težak, grub ili melodijski, lakše se ili teže uči itd Upravo je na taj tip identiteta najlakše utjecati i kada jezična politika želi razdvojiti dva jezika, služi se tim tipom identiteta (Škiljan, 1995) Drugim riječima, sociolingvistički faktori trebaju biti odlučujući prilikom određivanja statusa standardnoga vari- jeteta kao posebnog jezika Standardni je jezik očito proizvod svjesnih ljudskih izbora, tako da odluka o tome da se neki jezični varijetet pro- glasi posebnim standardnim jezikom jednostavno predstavlja jedan od tih izbora (Peti-Stantić i Langston, 2013, 85) 82 Formiranje_jezika_FINAL.indd 82 10. 11. 2022 14:37:55 Kriterij međusobne razumljivosti na prvi je pogled jasan, ali nedorečen i nepouz-dan jer: „strukturna različitost / / ne ukazuje nužno na to da nema međusobne razumljivosti između dvaju jezika“ (Kapović, 2010, 136) Zato se samo načelno može reći da „ako se govornici dvaju varijeteta međusobno ne razumiju, tada su oni govornici različitih jezika, a ako se razumiju, tada su govornici jednog jezika, ili govornici dvaju dijalekata istog jezika“ (Mićanović, 2006, 57) Unatoč širokoj primjeni, s kriterijem međusobne razumljivosti povezano je niz poteškoća Jer, za razumijevanje je potrebna spremnost za komunikaciju, što uključuje i stavove govornika prema jezicima i prema govornicima tih jezika, kao i kontakt među jezicima Danas su na srednjojužnoslavenskome području novonastala društva herme- tički zatvorena, čime je jezični kontakt gotovo dokinut, zato se kriterij međusobne razumljivosti čak može smatrati i problematičnim Što se identifikacijskoga kriterija tiče, pod njim se podrazumijeva ono što govornici misle o svojemu jeziku Taj se kriterij teško može smatrati znanstvenim jer je zapravo riječ o subjektivnim dojmovima govornika, međutim ne smije se ni zanemariti Posljednji je kriterij standardizacije, koji je proizvoljan i koji zavisi od nejezičnih faktora Posebnim se jezicima smatraju oni koji su standardizirani i koji po mogućnosti imaju svoju državu i status No problemi proizlaze iz razli- čitih pogleda na jezik koje je teško znanstveno definirati, jer se, kao što smo već vidjeli na primjeru skandinavskih jezika i njemačkoga, osim lingvističkih razloga moraju uzeti u obzir i izvanlingvistički razlozi počevši od standardizacije, postojanja države-nacije, društveno-politički, etnički i drugi (više o tome u Kapović, 2010; Mićanović, 2006) 3.3. Jezici nasljednici od devedesetih godina 20. stoljeća Što se dakle događalo sa srpskohrvatskim jezikom i jezicima nasljednicima po-sljednjega desetljeća 20 stoljeća? Srpskohrvatski je polako počeo nestajati iz popisa jezika, a glavni akteri jezičnih politika novih standardnih jezika počeli su se „boriti“ za priznanje svojih jezika prvo unutar novoosnovanih država, a nakon toga na međunarodnoj sceni, prije svega za njihov ulazak u popis jezika svijeta Naime, u slučajevima gdje jezična zajednica nije nastala spontano, kroz komunikacijsku praksu, već pretpostavlja konstrukciju koja je dio političkog projekta u kojem se najčešće identificira sa zamišljenom etničkom zajednicom (a jezik se u tom projektu promovira kao jedan od njezinih simbola), treba razlikovati unutrašnje priznanje jezika od vanjskoga priznanja (Škiljan, 2008, 80) 83 Formiranje_jezika_FINAL.indd 83 10. 11. 2022 14:37:55 Prvo, unutrašnje priznanje odvija se unutar same jezične zajednice u kojoj određene političke elite različitim mehanizmima razvijaju svijest o jeziku kao bitnome nacionalnom simbolu, a najefikasnija je implementacija toga priznanja kroz procese odgoja i obrazovanja, što ćemo vidjeti u opisima jezičnih situacija u pojedinim državama Drugo, vanjsko priznanje jezika dobiva se od drugih jezičnih zajednica i ono je regulirano međunarodnim pravom, a osnovni je preduvjet za vanjsko priznanje jezika njegovo formalno-pravno unutrašnje priznanje (Škiljan, 2008, 80) Tako je u procesima posti-zanja priznanja jezika i u njihovoj afirmaciji započeo proces redefiniranja standardnih jezika, odnosno proces restandardizacije nekadašnjega zajedničkog jezika Jezične promjene nisu podjednako zahvatile sve novoosnovane države (u nekima od njih bilo ih je više, u nekima manje), kao ni sve jezične razine i planove jezične realizacije Najviše ih je bilo na leksičkoj i pravopisnoj razini, a manje na gramatičkoj razini Zašto upravo te dvije razine? Što se leksika tiče, moglo bi se reći da je on najpropusniji jezični sloj Leksemi se naime razmjerno jednostavno posu- đuju iz drugih jezika i adaptiraju u jeziku primaocu Osim toga leksik je, pogotovo u turbulentnim razdobljima, pod pritiskom društvenih i političkih promjena a posljedično i intervencija u sam jezik i njegove norme (Badurina, 2015, 67) Što se pravopisne norme tiče, ona je konvencija, dogovor – sustav pravila koja sastavljaju stručni „autoriteti“, a „nejezični“ autoriteti, odnosno državne institucije donose konačan sud o tome hoće li ili neće određena pravila biti prihvaćena i postati pravopisnom normom Upravo zato je pravopisna norma najizravnije povezana s politikom (Požgaj Hadži i Balažic Bulc, 2017, 273) Zajednička je karakteristika svih jezičnih promjena koje su se događale devedesetih godina 20 stoljeća u novoosnovanim državama bila da su one imale iznimno visoku simboličku vrijednost Osim toga, među njima bilo je i puno sličnosti u jezičnim politikama koje su provodili kreatori i inicijatori tih promjena putem različitih jezičnih vijeća za njegovanje i očuvanje jezika, akademija, instituta, političkih elita (vlada, ministarstvo, parlament), pojedinaca itd Zbog svojih uglavnom nacionalnih, ponekad čak nacionalističkih ideologija, oni su krenuli u stvaranje što više razlika između Našega i Njihova jezika Možemo, dakle, zaključiti da su se zadnjega desetljeća 20 stoljeću u novim standardnim jezicima na srednjojužnoslavneskome području odvijali procesi restandardizacije – preoblikovanje jezika koji je već prošao standardizacijski proces, ali na nešto drukčijim osnovama (Peti-Stantić, 2009, 47) i procesi nacionaliziranja jezika U nekima od jezika, npr crnogorskome standardnom jeziku, taj proces još nije završen Naglasimo još jednom da jezične promjene nisu bile uvjetovane samo vanjskim razlozima (novo društveno-političko uređenje) već i unutarnjim razlozima (promijenjen 84 Formiranje_jezika_FINAL.indd 84 10. 11. 2022 14:37:55 odnos prema susjednim jezicima, povećan interes za jezična pitanja, političko djelovanje pojedinih lingvista u različitim vijećima, akademijama, institutima i sl ) Rezultati toga procesa, dakle nasilnih jezičnih promjena ili „novina“ odrazili su se u radikalizaciji jezične politike i samoga pristupa (standardno)jezičnoj problematici u novoosnovanim državama (Pranjković, 2008a, 84), o čemu će biti riječi u nastavku Ne ulazeći detaljnije u raspravu o tome, smatramo da su hrvatski i srpski jezik iz sociolingvističke perspektive oduvijek bili dva zasebna jezika u kojima su se odražavala dva potpuno različita identiteta, pa su zato kriteriji strukturne sličnosti, genetske povezanosti i međusobne razumljivosti i dr irelevantni Uostalom, nacionalni su jezici, kao što kaže Škiljan, konstrukcije /…/ kojima nacionalne elite definiraju zamišljene jezične zajednice koje će biti simbolički podudarne s nacionalnim kolektivima, dakle s prostorima unutar kojih te elite mogu primjenjivati svoju soci- jalnu moć / / Jednostavnije rečeno, Hrvatu je materinji jezik hrvatski, Srbinu srpski, Bošnjaku bosanski, a Crnogorcu crnogorski, bez obzira na to kako oni, međusobno različito ili veoma slično, stvarno govorili (Škiljan, 2002, 280–281) Dezintegracijske standardnojezične procese u devedesetim godinama 20 stolje- ća Radovanović (2001) tumači zamjenom prijašnjih procesa raslojavanja jednoga standardnog jezika (srpskohrvatskoga) na njegove varijante s geopolitičkim procesima njihova promoviranja kao odvojenih standardnih jezika (hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i kasnije crnogorskoga) Pri tome je bilo „dovedeno u pitanje i poznato razgraničenje na 'lingvistički' jezik (= komunikacijska, lingvistička ravan) i 'politički' jezik (= simbolička, tj glotopolitička ravan)“ (Radovanović, 2001, 170), pri čemu se ovaj drugi slučaj više tiče standardnih jezika kao službenih instrumena-ta države, nacije i kulture i sl U krajnjemu slučaju svaki lingvistički jezik istodobno je i politički jezik, jer do raspoznavanja njegova lingvističkoga identiteta ionako dolazi više političkom voljom nego znanstvenim sudom, što zapravo „znači da je, ipak, onoliko jezika koliko se autoriteti neke sorte 'dogovore'/'odluče'/'potpišu' da ih je“ (Radovanović, 2001, 170) 3.4. Jezične situacije u novoosnovanim državama nakon 1991. Jezične se promjene u normalnim i uobičajenim okolnostima događaju razmjer- no sporo i najčešće ih govornici određenoga jezika nisu ni svjesni Međutim, ako neko područje, kao npr srednjojužnoslavensko o kojemu govorimo, obilježe burna društveno-politička događanja, onda se ona neminovno odražavaju i u 85 Formiranje_jezika_FINAL.indd 85 10. 11. 2022 14:37:55 jeziku kao društvenoj činjenici Pritom podsjećamo da je izravna povezanost i međuzavisnost jezika i politike uvijek aktualna, a zasigurno nezaobilazna u razdobljima afirmacije određenih jezika i njihova unutarnjega i vanjskoga priznanja (Škiljan, 2008, 80) Ratna zbivanja devedesetih godina 20 stoljeća, raspad zajedničke države, nastanak novih država, brojna preseljavanja ljudi itd odrazila su se u rekonstrukciji identiteta Među različitim identitetima koje posjedujemo (od onih naslijeđenih, pa do onih koje sami biramo) jezični je identitet jedan od najvažnijih, pogotovo u turbulentnim društveno-političkim razdobljima Stoga nije neobično da u novoosnovanim državama jezik odjednom postaje glavni nosilac nacionalnoga identiteta Pritom se nekadašnje nadnacionalno zamje- njuje nacionalnim, a rezultat su toga brojne sociolingvističke i lingvopolitičke promjene koje se odražavaju u rekonstrukciji jezika, konkretnije u rastakanju srpskohrvatskoga jezika i jezičnim promjenama u novim standardnim jezicima novoosnovanih država: Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te nešto kasnije Crne Gore Svaka država počinje provoditi svoju jezičnu politiku, i to u skladu s ideologijom i općom politikom jednoga društva koje institucionaliziranim, ali i neinstitucionali-ziranim postupcima utječe na jezik i njegovu upotrebu Ovdje treba naglasiti da se u procesima restandardizacije u užemu lingvističkom smislu, tj na gramatičkoj razini, promijenilo zapravo jako malo (npr sustav padeža, vremena itd ostao je isti) Najviše je promjena bilo političke naravi i one su se odrazile u jezičnim politikama svih država U nastavku slijede opisi sociolingvističkih situacija u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori u kojima se predstavlja ono što je specifično za svaki pojedini standard uzimajući u obzir planiranje statusa, kao i planiranje korpusa Taj je kriterij i razlogom da opisi pojedinih jezičnih situacija nisu ujedna- čeni i da se u nekim točkama razlikuju 3.5. Hrvatska U povijesti su se mnoga jezična pitanja uglavnom rješavala između Hrvata i Srba, počevši od 1850 godine, kada je potpisan Bečki književni dogovor Kao što naglaša-va Pranjković (2008a), iako se o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika može govoriti s različitih stajališta (npr strukturnoga, genetskoga, povijesnoga, dijalektološkoga, kontrastivnoga itd ), gledajući unazad čini se da je politički aspekt toga pitanja oduvijek bio u prvome planu Taj je odnos oduvijek intrigirao širu javnost koja uglavnom nije bila naročito zainteresirana za lingvistička, već prije svega za politička pitanja Naime, šira je javnost u odnosu između jezika Hrvata i jezika Srba umnogome očitavala 86 Formiranje_jezika_FINAL.indd 86 10. 11. 2022 14:37:55 i odnos između tih naroda, između unitarizma i tzv separatizma, izme- đu pravoslavlja i katolicizma, između latiničkoga i ćiriličkoga, između ustaštva i četništva, između istoka i zapada itd , tim više što se i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji o nacionalnim problemima, posebno hrvatskima nije ni smjelo eksplicitno govoriti, pa je jezik, kao i mnogo puta u povi- jesti (u hrvatskoj povijesti sama riječ jezik upotrebljavala se u značenju 'narod'), dobivao šire značenje i važniju ulogu nego što je stvarno ima (Pranjković, 2008a, 56) U Jugoslaviji su republički identiteti koegzistirali s državnima Tako je primjerice hrvatski identitet koegzistirao s jugoslavenskim (npr hrvatska je himna bila Lijepa naša, a jugoslavenska Hej Slaveni), pri čemu su neprestano dolazile do izražaja težnje za odvajanjem Spomenimo samo neke od važnijih događaja u Hrvatskoj o kojima smo govorili u prethodnome poglavlju: šezdesetih godina 20 stoljeća Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika kojom se tražila ravnopravnost četiriju jezika u Jugoslaviji: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga; sedamdesetih hrvatsko proljeće (kulturno-politički pokret koji je tražio veća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije) i „odbacivanje“ Novosadskoga dogovora; osamdesetih borba protiv nacionalizma u jeziku udžbenika Međutim, oni su uvijek potiskivani akcijama jugoslavenske političke elite Sve je to kulminiralo u devedesetim godinama prošloga stoljeća burnim raspravama vezanima uz pitanje planiranja statusa jezika, kao i pitanje planiranja korpusa hrvatskoga jezika 3.5.1. Planiranje statusa hrvatskoga jezika Kao što naglašava Pranjković (2008a, 56), jezik se u hrvatskoj povijesti oduvijek poistovjećivao s narodom i smatrao „svetinjom naroda“ Osim toga Hrvati „prema jeziku iskazuju posebnu, ljubomornu odanost i ne dopuštaju da dubinsku i sud-binsku vezu između nacije i jezika bilo što ugrozi“ (Škiljan, 2002, 232–233) Po-stizanjem neovisnosti 1991 godine, a 1992 i međunarodnoga priznanja (iako rat traje do 1995 godine), u novoj državi dolazi do rekonstrukcije identiteta, posebno na razini standardnoga jezika (Granić, 2013, 72) Prvi je korak u rekonstrukciji identiteta odabir imena jezika jer ga nije dovoljno jednostavno nazvati „našim jezikom“ (što se često događalo) ili samo „jezikom“ Važno je naglasiti da „/i/zbor imena jezika i sâm ima simbolički karakter i nije – kao što bi se u nekoj naivnoj in-terpretaciji moglo učiniti – niti 'prirodan' niti neutralan čin“ (Škiljan, 2008, 81) U Ustavu Republike Hrvatske, donesenome prosinca 1990 godine, članak 12 govori o jeziku i pismu i kaže: 87 Formiranje_jezika_FINAL.indd 87 10. 11. 2022 14:37:55 Članak 12 U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom 61 No međunarodno priznanje hrvatski jezik dobiva tek 2008 godine nakon višego-dišnjih zalaganja Hrvatske i Srbije i na inicijativu četiriju institucija (Nacionalne i sveučilišne knjižnica Republike Hrvatske, Hrvatskoga zavoda za norme, Nacionalne biblioteke Srbije i Instituta za standardizaciju Srbije) kod međunarodnoga tijela za norme sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu Te godine Joint Advisory Committee (Ujedinjeni savjetodavni komitet) za ISO 639 donosi odluku o novim kraticama za hrvatski (hrv) i za srpski jezik (srp) Kada se hrvatski uvrstio na listu službenih jezika Europske unije 2013 godine, dobiva i dodatno političko priznanje Unatoč svim tim činjenicama hrvatski se jezični identitet, zanimljivo, i dalje često dokazivao u odnosu na srpski jezik, pri čemu su sudjelovali prije svega akteri tadašnje jezične politike, dakle različite institucije, vijeća, pojedinci62 itd Godine 1995 Matica hrvatska objavljuje Promemoriju o hrvatskome jeziku (slika 14) kao odgovor na nerazumijevanje i često osporavanje naziva hrvatski jezik (posebice na inozemnim slavistikama na kojima se dugo koristilo ime srpskohrvatski, a negdje se koristi još i danas) U njoj se povijest hrvatskoga jezika uspoređuje s poviješću srpskoga jezika naglašavajući da je hrvatski jezik pri svome razvoju bio često ometan, a ponekad i onemogućivan, što su bile posljedice političke sudbine hrvatskoga naroda koji je gotovo devet stoljeća bio u sastavu drugih država Govori se također o razdoblju Prve i Druge Jugoslavije i upozorava da su Hrvati stoljećima pisali trima svojim povezanim narječjima (gotovo osam stoljeća prije Srbâ, koji su tek u 19 st napustili srpskoslavenski i počeli pisati jezikom na folklornoj štokavskoj osnovici, dok se nikad nisu služi-li dvama tipično hrvatskim narječjima: čakavskim i kajkavskim) Hrvati su svoju pismenost, književnost, znanost i duhovnost uopće oblikovali i stvarali unutar zapadne, latinske Europe, a Srbi u krilu istočne grčke i slavenske ( Promemorija, 1995, 166) 61 Ustav Republike Hrvatske (1990); dostupno na: https://narodne-novine nn hr/clanci/sluzbe-ni/1990_12_56_1092 html (citirano 5 siječnja 2022) 62 Treba napomenuti da je među njima bilo i onih koji su svojim nekompetencijama u hrvatskome standardu (npr objavljivanjem različitih savjetnika, razlikovnih rječnika i sl ) naškodili i službenoj hrvatskoj jezičnoj politici, pogotovo u usporedbi sa srpskom jezičnom politikom (Granić, 2013, 72) 88 Formiranje_jezika_FINAL.indd 88 10. 11. 2022 14:37:56 Na kraju se naglašava da sve relevantne političke, znanstvene i kulturne međunarodne ustanove trebaju „poštovati neotuđivo pravo hrvatskoga naroda i hrvatske države na svoj jezik i njegovo vlastito ime, to jest: na samostalan hrvatski jezik“ ( Promemorija, 1995, 166) Slika 14 Završetak teksta Promemorije o hrvatskome jeziku ( Jezik, 1995) 89 Formiranje_jezika_FINAL.indd 89 10. 11. 2022 14:37:56 U isto vrijeme i s istim ciljevima objavljeno je i stajalište Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za filološke znanosti Hrvatski jezik – poseban slavenski jezik (Stajalište HAZU, 1995) U njemu se također upozorava na odvojenu kulturnu i jezičnu povijest i književnost hrvatskoga i srpskoga jezika koja se odražava u posebnostima na različitim jezičnim razinama, počevši od fonološke do grafijske Naglašava se da se nikada nije moglo niti se danas može govoriti i pisati „srpskohrvatskim“ („hrvatskosrpskim“) jezikom, jer on kao konkretan jezik nikada nije ni postojao niti danas postoji, nego se tekstovi ostvaruju ili kao hrvatski ili kao srpski Ne može se spontano napisati isti tekst niti od jedne stranice koji bi Hrvati primili kao hrvatski, a Srbi kao srpski Kad dakle sadržaj nije isti, ne može biti ni isti naziv (Stajalište HAZU, 1995, 163)63 Za ilustraciju razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika u Stajalištu HAZU-a navode se dva recepta, prvi na srpskome jeziku i drugi na hrvatskome jeziku, u kojima se kurzivom označavaju posebnosti svakoga od jezika Čorba od kelerabe sa pečenicom Sitno iseckati crni luk, pa ga propržiti u Zepter posudi Dodati kelerabi supu i kuvati 15 minuta Propasirati čorbu Dodati pavlaku Ukrasiti pe- čenicom, isečenom na rezance, kao i listićem peršuna Juha od korabice s pečenicom Sitno isjeckati crveni luk, pa ga propržiti u Zepter posudi Dodati ko-rabici juhu i kuhati 15 minuta Propasirati juhu Dodati vrhnje Ukrasiti pečenicom, izrezanom na rezance, kao i listićem peršina. (Stajalište HAZU, 1995, 163) Kao što vidimo iz recepata, razlike se pojavljuju na različitim razinama – fonetsko-fonološkoj: srp iseckati (hrv . isjeckati), kuvati ( kuhati), peršun ( peršin); morfonološkoj: upotreba prijedloga s, sa, srp sa pečenicom ( s pečenicom); i najuočljivijoj leksičkoj razini: srp čorba, keleraba, crni luk, supa, pavlaka, isečen i hrv juha, kora-bica, crveni luk, juha, vrhnje, izrezan Naglašava se da od 35 riječi ima 12 razlika ili 35% i da se nikakvom kombinacijom „ne može napraviti tekst koji bi bio i hrvatski i srpski, tj 'srpskohrvatski'“ (Stajalište HAZU, 1995, 163) Osim toga upozorava se da bi u hrvatskome jeziku bilo i drugih razlika (umjesto infinitiva bio bi imperativ ili bezlično; umj u Zepter posudi bilo bi u Zepterovoj posudi ili u posudi Zepter itd ), ali „budući da se danas i u hrvatskome piše kako je u gornjem tekstu, takvi se primjeri ne navode kao razlike“ (Stajalište HAZU, 1995, 163) 63 Ovdje i dalje u tekstu svi citati iz: Hrvatski jezik – poseban slavenski jezik (1996); dostupno na: https://hrcak srce hr/204050 (citirano 5 siječnja 2022) 90 Formiranje_jezika_FINAL.indd 90 10. 11. 2022 14:37:56 Dakle, na primjeru jednoga teksta autori pokušavaju dokazati da hrvatski i srpski nisu jedan, a još manje isti jezik 3 5 2 „Novine“ u korpusu hrvatskoga jezika Promjene u hrvatskome jeziku devedesetih godina 20 stoljeća, odnosno „novine“, kako ih neki autori nazivaju, bile su uvjetovane različitim razlozima: promjenom društveno-političkoga uređenja, promjenom odnosa prema srpskome jeziku, promjenama pravopisa, povećanim laičkim interesom za jezična pitanja (a time i njihovom politizacijom), stranačkim djelovanjem nekih hrvatskih lingvista (pogotovo onih oko tadašnje vodeće političke stranke Hrvatske demokratske zajednice), radi-kalizacijom (zaoštravanjem) jezične politike i uopće pristupa (standardno)jezičnoj problematici, pogotovo u časopisu Jezik 64 itd (Pranjković, 2008a, 84) Upravo želja za većim razlikovanjem hrvatskoga jezika u odnosu na srpski, kao što naglašava Badurina (2015, 61), bila je pokretač mnogih normativnih, pa i nenormativnih promjena u devedesetim godinama koje su, prije svega, zahvatile leksičku i pravopisnu razinu Model hrvatskoga jezičnog planiranja devedesetih godina čini prije svega učvršćivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta i isticanje simboličke funkcije jezika, a zanemarivanje komunikacijske U tome se smislu hrvatski jezik mijenja nametanjem ideologizama, uvođenjem arhaizama, napadima na strane riječi, pogotovo srbizme i kvazisrbizme65, forsiranjem hrvatskoga novogovora itd Tako je početkom devedesetih godina bila propisana nacionalno ispravna upotreba hrvatskoga jezika, a svi oni koji nisu tako govorili, i to ne samo u javnoj, već i u privatnoj komunikaciji, bili su proglašavani da govore srpski ili nedovoljno „čisti“ hrvatski jezik U to vrijeme nije bila rijetkost da se govornike u javnome, a ponekad čak i u privatnome diskursu ispravljalo, ili su oni sami sebe ispravljali bojeći se da nisu upotrijebili jezični izraz koji je tadašnja politika smatrala „nepodobnim“ Zbog toga su govornici osjećali nesigurnost; čak su sami sebe ispravljali ili zamuckivali tražeći „pravu“ riječ (Badurina, 2015) Drugim riječima, govor je ljude „politički obilježavao“ i prema njemu se odre- đivalo pripadaju li ovoj ili onoj političkoj opciji Ukratko, važnije je bilo kako se govori, a ne što se govori, a izbor jezične jedinice postao je „prva vijest, oznaka identiteta / / ponajprije nacionalnoga i/ili političkoga“ (Granić, 2013, 77) 64 Riječ je o jezikoslovnome časopisu koji neprekidno izlazi od 1952 i objavljuje radove iz područja hrvatskoga standardnog jezika Iako na stranicama časopisa piše da je „jedan od najuglednijih“ časopisa, moramo naglasiti da je taj „ugled“ posljednih desetljeća izgubio, prije svega zbog radikalne jezične politike 65 Srbizmi su riječi preuzete iz srpskoga jezika koje su prilagođene i uklopljene u hrvatskome jeziku u različitim tipovima diskursa Oni se devedesetih godina 20 stoljeća purističkim zahvatima istiskuju iz hrvatskoga jezika, čak i onda kada se u određenim kontekstima koriste u hrvatskome jeziku, ali s drugim značenjem Te su riječi kvazisrbizmi ili navodni srbizmi 91 Formiranje_jezika_FINAL.indd 91 10. 11. 2022 14:37:56 Gotovo za svaku jezičnu razinu mogli bismo navesti „podobne“ primjere koje su forsirali neki tadašnji akteri jezične politike, počevši od najuočljivije leksičke razine nadalje Političkim diktatom nametale su se npr riječi djelatnik umjesto radnik i djelatno vrijeme, a ne radno vrijeme, dok dobra hrvatska riječ zadaća postaje uradak (slika 15) Slika 15 Politički „podobni“ leksemi u hrvatskome jeziku devedesetih godina 20 stoljeća Nadalje, sumnjivi su postali neki sufiksi, kao npr -lac ( gledalac) u usporedbi sa sufiksom -telj ( gledatelj), koji su do devedesetih godina 20 stoljeća funkcionirali kao jednakovrijedni, da bi nakon devedesete godine odjednom sufiks -telj postao „hrvatskiji“ Pritom treba naglasiti važnu ulogu medija u kojima se isključivo upotrebljavala riječ gledatelj. Jer, ono što se koristi u medijima, obično se smatra „pra-vilnim“ (usp Opačić, 2014) Znak političke prepoznatljivosti bilo je, npr pisanje j iza pokrivenoga r koje je podiglo dosta prašine, npr pogrješka umjesto pogreška, kao i sastavljeno ili odvojeno pisanje glagola neću: dakle neću ili ne ću – oni koji su na strani vodeće (jezične) politike, pišu odvojeno ne ću, a oni koji su na suprotnoj strani, pišu sastavljeno neću. 66 U Hrvatskoj se devedesetih godina 20 stoljeća opravdano govorilo ne samo o strahu od stranoga jezika67 već i o strahu od prvoga jezika (Mihaljević Djigunović i dr 2005), a prije svega o strahu od dobivanja političke etikete (najgore moguće: komunjara i jugonostalgi- čar) ako se novokomponirane „hrvatske“ riječi pošto-poto ne uguraju u svaki govoreni i pisani tekst /…/ 66 O tome se čak izjašnjavao i bivši predsjednik vlade o čemu govori jedan od naslova objavljen u dnevnim novinama Večernjem listu 2005 : „Sanader: I dalje ću pisati 'neću' zajedno“; dostupno na: https://www vecernji hr/ vijesti/sanader-i-dalje-cu-pisati-necu-zajedno-813929 (citirano 5 siječnja 2022) 67 Strah od stranoga jezika jedan je od ključnih faktora u učenju i uporabi stranoga jezika Više o tome kako on nastaje i kako ga se osloboditi u Mihaljević-Djigunović (2002) 92 Formiranje_jezika_FINAL.indd 92 10. 11. 2022 14:37:56 Naime, otada česte i (još češće) nasilne promjene u hrvatskom standardnom jeziku – poglavito u leksiku, ali i u sintaksi (npr pošto-poto na- puštanje konstrukcije veznika da + prezent kao nešto što je odlika samo srpskog jezika) i u tvorbi riječi („istjerivanje“ nekih sufikasa kao da nisu (i) hrvatski, npr - lac, - ka, ali i drugih) – mogu se lijepo pratiti ne samo kao hrvatska jezična „inovacija“ (bilo kao oživljavanje arhaizama, bilo kao no-votrovrenice) nego i kao mjerilo hrvatske nacionalne svijesti, a to u našim prilikama nerijetko znači svrstavanje pod određene stranačke stjegove (Opačić, 2014, 34) Što se leksika tiče, devedesetih godina možemo govoriti o pojačanoj brizi ili, kako se često moglo čuti, skrbi o hrvatskome leksičkom blagu i revitalizaciji leksema iz pasivnoga jezičnog sloja, tj onih koji se ranije nisu smjeli koristiti, uglavnom zbog toga jer su bili „previše hrvatski“ Nadalje, započinju obračuni s riječima stranoga porijekla i sve brojnijim anglizmima Poseban je odnos bio prema srpskome jeziku, pa je u to vrijeme tiskano niz razlikovnih rječnika hrvatskoga i srpskog jezika, je-zičnih savjetnika i pruručnika, često sumnjive stručnosti, koji su pobudili veliko zanimanje javnosti, a promovirali su ih različiti mediji Kao primjer navodimo tekst „višekratno emitirane propagandne poruke“ na Radiju 101 za Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka – „pravu knjigu u pravo vrijeme“ U njoj se autori poruke poigravaju razlikama između srpskog i hrvatskog jezika, na primjer u rečenici „To klokan odskače smjelo, al' kengur ne!“ navode hrv klokan i smjelo, a srp kengur i smelo (slika 16) Sve te promjene, pogotovo leksičke, što smo već naglasile, izazivale su zbunjenost i nesigurnost govornika hrvatskoga jezika Novi leksemi koji su se koristili imali su različit (standardno)jezični status Lada Badurina (2015, 69–70) dijeli ih u tri skupine Prvoj skupini pripadaju hrvatski nazivi (vojno, pravno i administrativno nazivlje) koji su zakonskim aktima preko noći dobili apsolutnu prevlast u odnosu na ranije razdoblje, npr oficir Jugoslavenske narodne armije nasuprot časniku Hrvatske vojske, jugoslavenski pasoš nasuprot novoj hrvatskoj putovnici. Zbog drukčije društvene stvarnosti dolazi do revitalizacije nekih leksema koji iz pasivnoga sloja ponovno prelaze u aktivni, npr županija (administrativno-politička jedinica u Hrvatskoj), župan (onaj koji je na čelu županije) i kuna (hrvatska novčana jedinica) – ti leksemi baš zato što dobivaju terminološko značenje, prestaju biti arhaizmima, a brišu se i dotadašnje konotacije (npr kuna kao gotovo bezvrijedna novčana jedinica u doba Nezavisne Države Hrvatske (1942–1945), naspram kuna kao stabilna konvertibil-na valuta u samostalnoj Hrvatskoj) 93 Formiranje_jezika_FINAL.indd 93 10. 11. 2022 14:37:56 Slika 16 Radijska reklama za Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka (1991) Drugoj skupini pripada dio hrvatskih leksema koji koegzistiraju s internacionalizmima, ponekad iste, a ponekad različite stilske vrijednosti, koji se najčešće javljaju kao termini i koji će /u/ razgovornom / / jeziku i u žargonima pojedinih struka biti posve uobičajeni, a hrvatskome će jeziku imanentne purističke tendencije više doći do izražaja u biranijem stilu Tako se uz uobičajene lekseme rezer-va, faktor, fotokopija, kompjuter/kompjutor, avion itd sve češće (ali ne i u svim kontekstima) javljaju pričuva, čimbenik, preslika, računalo, zrako-plov (Badurina, 2015, 70) 94 Formiranje_jezika_FINAL.indd 94 10. 11. 2022 14:37:57 Trećoj skupini pripadaju leksemi koji se iz raznih razloga, uglavnom nelingvistič- kih „nameću“ drugim, jednako prihvatljivim ili čak boljim leksemima (usp i Pranjković, 2008a, 90–91; Opačić, 2014; Badurina, 2015, 69 i dr ) Prema Ivi Škariću (2005) to su leksemi visokoga simboličkog naboja koji pojačano ocrtavaju hrvatsku samobitnost Naročito se to događa u općeuporabnome leksiku u kojem su neki leksemi dobili apsolutnu prednost, npr izvješće ( izvještaj), nazočnost ( prisutnost), uporaba ( upotreba), podrijetlo ( porijeklo), štovanje ( poštovanje), perilica ( stroj za pra-nje), postaja ( stanica), u svezi ( u vezi) itd Neki autori te lekseme nazivaju kroatiz-mima, a drugi govore o ideologemima. Vladimir Anić (2003, 425) ideologem definira kao leksem koji „pripada ideologiji ili se upotrebljava kao znak raspoznavanja među pripadnicima jedne ideologije (ideologem) ili služi za obrazloženje određene ideologije“ Za te je lekseme teško pronaći lingvističke argumente koji bi govorili u prilog njihovoj upotrebi i normativni ih rječnici uglavnom navode kao sinonime Njihovu upotrebu mogu opravdati samo sociolingvistički i psiholingvistički razlozi Naime, nakon nekoliko desetljeća ujednačavanja, odnosno unifikacije sa srpskim jezikom, razumljiva je (makar nije lingvistički opravdana) težnja za razlikovanjem Drugim riječima, nakon nekoliko desetljeća prevladavanja ujedinjujuće funkcije standardnoga jezika u doba Jugoslavije, devedesetih godina teži se za razlikovnošću u odnosu na srpski jezik i prevladavanjem odvajajuće funkcije standardnoga jezika (Badurina, 2015, 70) Treba naglasiti da su širenju tih leksema uz administrativni jezik puno doprinijeli i hrvatski mediji u kojima se neke „riječi stalno vrte pa su, poput pjesama, na prvim mjestima top-lista“, a koje Branka Tafra naziva leksičkim stereotipima, o kojima kaže: U nas su doskora ključne riječi u jeziku javnih medija bile samoupravljanje, socijalizam, udruženi rad, samoupravni sporazum, potisnule su ih rat, izbjeglice, prognanici, a danas su to, na primjer, pretvorba, gospodarstvo, integracija, tranzicija, tajkun, privatizacija, poduzetnik, domovina, te bez konkurencije Hrvatska, Hrvat, hrvatski, tri riječi koje su otkad je samostalne države po čestosti upotrebe među prvima (Tafra, 2005, 205) Hrvatska jezična politika devedesetih godina okomila se također na strane riječi, posebno na srbizme koji „predstavljaju neprijatelja koji ne ugrožava samo manife-stiranje nacionalnog identiteta već i samu naciju“ (Lučić, 2007, 338) Tako su neki leksemi koji su se često upotrebljavali, ali su smatrani srbizmima, postali tabuizira-ni, npr obezbijediti, spisak, hiljada itd i umjesto njih isključivo se koriste osigurati, popis, tisuća itd Među njima ima i riječi za koje „nije bilo nikakvih iole ozbiljnih razloga da postanu zazorne“ (Pranjković, 2008a, 90) – osim, dodajmo, što su „hrvatskije“, npr izvješće ( izvještaj), priopćenje ( saopćenje), pučki ( narodni) itd 95 Formiranje_jezika_FINAL.indd 95 10. 11. 2022 14:37:57 Budući da je u standardnome hrvatskom jeziku u devedesetim godinama u prvome planu težnja za razlikovanjem, to je razdoblje bilo povoljno za objavljivanje mnogih razlikovnih rječnika, jezičnih savjetnika i priručnika, pa čak rječnika suvišnih riječi u hrvatskome jeziku u kojima se pitanjima hrvatskih i srpskih pretežno leksičko-semantičkih razlika pristupalo s malo stručnosti, ali zato puno nestručnih i dijelom tragikomičnih pretjerivanja, na što su upozoravali brojni autori, npr Pranjković (1992/93), Samardžija (1993/94), Peti (2006), Peti-Stantić i Langston 2013) i dr Osim Brodnjakova Razlikovnoga rječnika srpskog i hrvatskog jezika (1991), pojavili su se i mnogi diletantski rječnici i jezični savjetnici upitne kvalitete (više o tome u Peti, 2006) koje su neki poznati hrvatski lingvisti dočekali hvalospjevima Brojni razlikovni rječnici i priručnici preporučuju raznovrsne neologizme i rjeđe arhaizme U protjerivanju stranih riječi iz hrvatskoga jezika najdalje je otišao Mate Šimundić (1994) u Rječniku suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku u kojemu su za internacionalizme ponuđene ove zamjene: naestnik ( tinejdžer), vježbatelj ( trener), tjednica ( vikend) itd (Pranjković, 2008a, 89–93) Veliku su ulogu odigrali i jezični savjeti u medijima, npr različite kolumne, radio i televizijske emisije i sl (više o tome u Peti-Stantić i Langston, 2013) koji se uglavnom bave leksičkim pitanjima hrvatskoga jezika donoseći popise „zabranje-nih“ riječi (više o tome u Pranjković, 1997) i preporučujući „hrvatskije“ lekseme Zanimljivi su kriteriji procjenjivanja, primjerice „dobre“ i „loše“ riječi u jednome od savjetnika Jedino je mjerilo „ hrvatskosti neke riječi“ upotreba „te riječi u hrvatskom jeziku – od starine do danas“ (Dulčić, 1997, 7) Ideološki opterećen diskurs obilježje je većine rasprava u tome savjetniku, u kojemu se objašnjava (ne)podobnost određenoga leksema u hrvatskome jeziku, npr zašto se u tome jeziku ne smije upotrebljavati leksem spisak, već popis: Ruskih je posuđenica mnogo više u srpskom jeziku nego u hrvatskome, pa su se mnogi srpski rusizmi pokušali u vrijeme jednačenja po srpskosti uvući bez potrebe i u hrvatski jezik Takvima u hrvatskome jeziku nema mjesta (Dulčić, 1997, 31) i zašto se npr mora upotrebljavati leksem podrijetlo umjesto leksema porijeklo: Ali taj je lik samo naš Sada kada možemo slobodno birati, vagati što nam bolje odgovara, kada možemo iz obilja leksičkog fonda odabrati za normu ono što je samo naše i tako stvarati razlike od istočnih nam susjeda – iza-berimo svoje Dakle podrijetlo (Dulčić, 1997, 123) Zaključno moramo naglasiti da su spomenuti rječnici, savjetnici i priručnici u ono doba nanijeli više štete nego koristi i uzrokovali brojne nesporazume, i to ne samo u Hrvatskoj već i na stranim sveučilištima No kasnije su jednostavno „pali u zaborav“ 96 Formiranje_jezika_FINAL.indd 96 10. 11. 2022 14:37:57 Hrvatsku (standardno)jezičnu praksu devedesetih godina 20 stoljeća dijelom je obilježio i tzv hrvatski novogovor koji postoji u značenju s i m b o l a nove faze političke egzistencije hrvatskoga jezika: njime se naime ističu razlike između hrvatskog u hrvatskoj državi i hrvatskog pod utjecajem srpskog u bivšoj Jugoslaviji (Lučić, 2009, 442) Osim klasičnoga zrakomlata, koji je na neki način postao simbolom identiteta hrvatskog jezika (Lučić 2007: 343), spomenimo neke novotvorenice: nadnevak ( datum), pismohrana ( arhiv), radiopostaja ( radiostanica), mamutnjak ( džambodžet), bankovnica ili glavnjak ( džekpot), bogataši ili mondenci ( džetset) itd Rijetke od njih zaživjele su u jezičnoj praksi, kao npr radiopostaja, djelatnik itd Čak se išlo tako daleko da se leksik normirao u pravopisu (iako to uopće nije pravopisno pitanje), posebno u pravopisnome rječniku Babića-Finke-Moguša (1996) koji umjesto tuđica nude zamjene za anglizme, objašnjavajući taj postupak u najmanju ruku na neobičan način, što se može iščitati iz polemike između Stjepana Babića i Ive Pranjkovića koji kaže: Veli [Babić] da nije mogao mirno staviti te neprihvatljive tuđice u rječ- nik, nego je ponudio zamjene „koje su se već javile i upotrebljavale ili sam morao na brzinu nešto smisliti da tuđice načnem“ (!?) On nije mo- gao dakle staviti u rječnik riječi koje se normalno upotrebljavaju i koje čak nemaju ni zamjena, a mirno je mogao „smisliti nešto na brzinu“, a to znači tjerati sprdnju i s riječima i s jezikom i s pravopisom (Pranjković, 1997, 85–86) Različitim su načinima vladajuće političke elite usmjeravale razvoj hrvatskoga jezika u smjeru kojim su željele Tako je npr časopis Jezik 1993 počeo organizirati Natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ koja dosada nije zabilježena ni u jednome hrvatskom rječniku, s napomenom da prednost imaju zamjene za anglizme Godine 2006 bilo je čak 500 prijedloga, 47 riječi ušlo je u uži izbor, a pobijedila je riječ uspornik koja treba zamijeniti metaforički izraz ležeći policajci ili hupseri. Godine 2007 pobijedile su riječi naplatnica za naplatnu kućicu; opuštaonica za wellness i borkinja za ženu borac; 2008 proširnica za stent; 2009 osobnik za OIB (osobni iden-tifikacijski broj koji dodjeljuje porezna uprava), 2010 ispraznica za floskulu, 2011 zatipak za tipfeler Stjepan Babić u Komentaru izbora najboljih riječi za 2007 za riječ opuštaonica kaže: Dobra i potrebna riječ Ne samo što je wellness tuđica, nego je i neja- sna I prije mi je zapela za oko i tražio sam zamjenu za nju, ali ju nisam mogao naći jer nisam znao što zapravo znači Zapisao sam i nekoliko primjera, ali iz njih nisam mogao odgonetnuti značenje, vidi se da je 97 Formiranje_jezika_FINAL.indd 97 10. 11. 2022 14:37:57 značenje blisko fitnessu, ali ne vidi se jasno značenje ni jedne ni druge, nisam vidio granicu među njima i zato nisam mogao smisliti hrvatskih zamjena za njih (Babić, 1995, 111) Povjerenstvo koje je izabralo tri pobjedničke riječi u 2007 godini ovako objašnjava izbor riječi opuštaonica: Opuštaonica zamjena za englesku riječ wellness Pripada riječima na -onica, npr čekaonica, kupaonica; najduža je propovjedaonica (7 slogova) Prednost je opuštaonice što je inventivna tvorenica Analogijom prema opuštaonici, fitnes bismo mogli nazvati jačaonica ( vježbaonica) 68 Godine 2012 povjerenstvo za izbor najbolje riječi prosudilo je da pristigle riječi ne zadovoljavaju postavljena Jezikovna pravila – ili nisu zamjene za tu- đice ili nisu tvorene u skladu s hrvatskim tvorbenim sustavom ili nisu nove Uz to, prisitglo nam je i mnoštvo prijava pod lažnim imenima, a to znači da su pojedinci, lažno se predstavljajući, predlagali i do pede- setak riječi makar pravila nalažu da jedna osoba može predložiti najviše pet riječi Uzevši sve u obzir, odlučili smo ne dodijeliti nagrade (Ham, 2013, 200) Dok je 2018 prvonagrađena riječ bila zapozorje za backstage, drugonagrađena oznak za brend i trećenagrađena bilješkinja za javna bilježnica, godine 2019 ponovno nisu proglašene najbolje hrvatske riječi Iako organizatori natječaja smatraju da cilj natječaja nije „nametnuti“ novotvorenice, slažemo se s mišljenjem Kovačeca (2006, 95) koji naglašava da „diletantsko individualno izmišljanje leksičkih novotvorina, često bez sustava i bez svrhe, ostaje samo loš folklor“ Slika 17 prikazuje finaliste Natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ 2021 godine Takav novogovor u Hrvatskoj, a pogotovo u inozemstvu asocirao je na nešto strano i nepoznato i mnogi Hrvati izvan domovine jednostavno nisu mogli prepoznati svoj jezik U svakome slučaju novogovor nije donio ništa dobro, naprotiv, on je razgradio / / sintaksu, poremetio pravila tvorbe, ograničio vitalne funkcije jezika hrvatske književne tradicije, degradirao dio leksika na funkciju praznih riječi, kompromitirao dio frazeološkog blaga, iskvario stilove i pomiješao njihove funkcije, obezvrijedio značenja (Sesar i Vi- dović, 2001, 623) 68 Završen natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ u 2007 Jezik. 55/2 (2008) 73 98 Formiranje_jezika_FINAL.indd 98 10. 11. 2022 14:37:57 Slika 17 Finalisti Natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ 2021 Bilo je i takvih primjera, na koje upozorava Pranjković (2008a), da se u nekim tipovima tekstova, pogotovo onima koji su bliži „desnijim“ strankama i/ili su im autori pretjerani puristi, nameću leksemi tipa: predočnik ( ekran), brzoglas ( telefon), samokres ( pištolj), samovoz ( automobil) itd Zbog takvih „poduhvata“ jezične politike, kao i zbog nekih nekompetentnih pojedinaca (pogotovo među autorima razlikovnih rječnika i različitih jezičnih savjetnika), službenoj se hrvatskoj jezičnoj politici (za razliku od srpske) prigovarao dogmatski purizam (sl i Granić, 2013, 72) Rezultati istraživanja Peti-Stantić i Langstona (2013) te Czerwińskoga (2012) pokazuju da je bilo čišćenja hrvatskoga jezika nakon 1991 godine, no te promjene nisu bile ni nagle ni dosljedne, kao što su tvrdili neki autori oslanjajući se na intuiciju Mediji su se polarizirali tako da je izbor pojedinih jezičnih jedinica ovisio o ideološkoj orijentaciji medija, što ukazuje na političku dimenziju jezičnoga purizma Što je izvor nacionalniji, tim je vjerojatnija realizacija purističke jezične politike No čak ni izrazito nacionalistički mediji ne pridržavaju se dosljedno preporuka, odnosno uz „čiste hrvatske lekseme“ koristili su i politički nepodobne lekseme Uglavnom je riječ o promjenama frekventnosti upotrebe pojedinih oblika, a ne o potpunoj zamjeni postojećih leksema novima No u novome tisućljeću možemo govoriti o nor-malizaciji norme Naime prema rezultatima istraživanja jezika medija Branke Barić (2015, 42) u hrvatskome se jeziku „prestaje s radikalnim purističkim zahvatima“ 99 Formiranje_jezika_FINAL.indd 99 10. 11. 2022 14:37:57 3.5.3. Pravopisna previranja Devedesetih godina 20 stoljeća hrvatska je jezična politika nakon obračunavanja s „nepodobnim“ leksemima i različitim „novinama“ te nakon „proganjanja“ srbizama iz hrvatskoga jezika namjerno počela destabilizirati pravopisnu normu započevši borbu za prevlast službenoga pravopisa, tj onoga koji će biti odobren za upotrebu u školama Osim što je pravopisna norma najeksplicitnija norma, pravopis je, bez ikakve dvojbe, i sociolingvistička i sociopolitička činjenica Socio lingvistička sastavnica pravopisne norme uvjetovana je društvenim kontekstom; njome se, naime, regulira pismenost velikoga broja ljudi, što se može organizirati samo institucionali-zirano Dakle, jezična i izvanjezična narav pravopisne norme ogleda se u dvostrukoj autoritarnosti (Ćužić, 2015, 27) Prvu čini sustav pravopisnih pravila koja sastavljaju stručni „autoriteti“ (lingvisti), a drugu nejezični „autoriteti“, odnosno državne institucije koje donose konačan sud o tome hoće li ili neće određena pravila biti prihva- ćena i postati službenom normom (u Hrvatskoj npr pravopis potvrđuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske) Upravo zato je pravopisna norma najizravnije pod utjecajem državne (službene) politike i podložna zloupotrebi, pri čemu ona kao takva ništa nije kriva, već su krivi oni koji je zloupotrebljavaju Pritom moramo reći da je u Hrvatskoj devedesetih godina bilo ideološko nametnutih jezič- nih rješenja na različitim razinama i da su neka od njih postala „sastavnica koju kao takvu nudi jezik“ (Ćužić, 2015, 215) i koja su s vremenom prihvaćena Ako se u Jugoslaviji hrvatska pravopisna norma morala ujednačavati prema novosad-skome pravopisu, očekivalo se da s njom u samostalnoj Hrvatskoj neće biti većih problema Međutim, ona je postala glavni predmet rasprava i sporenja među lingvistima, političarima i u široj javnosti, čemu je, naravno, pogodovala moć određenih političkih opcija Nadalje, problem je bio i u tome što se hrvatska pravopisna norma stalno propitivala u odnosu na novosadsku s ciljem da se što više udalji od nje, umjesto da bi se nastojala što bolje propisati (Badurina i Pranjković, 2009, 308) O pravopisnim se pitanjima raspravljalo u sklopu različitih povjerenstava i/ili vijeća, gdje su još više dolazila do izražaja ova ili ona politička uvjerenja Tako je početkom 1991 osnovano Jezično povjerenstvo Matice hrvatske, čiji je predsjednik bio Stjepan Babić, a 2005 Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika s predsjednikom Radoslavom Katičićem (osnivač Vijeća bilo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa69) – oba tijela bavila su se prije svega načelnim pravopisnim pitanjima 70 69 U međuvremenu je Ministarstvo promijenilo naziv u Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske 70 Pritom je neobično da je Jezično povjerenstvo o pravopisnim pitanjima raspravljalo tek na svojoj 9 sjednici, a onda je opet nastao jednogodišnji prekid rada Više o tome, kao i o direktnome „miješanju“ politike u jezična pitanja u Pranjković (2008a, 40–41) 100 Formiranje_jezika_FINAL.indd 100 10. 11. 2022 14:37:57 Krajem 1992 godine Jezično povjerenstvo Matice hrvatske tražilo je očitovanje pojedinih hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova te državnih ustanova o tome jesu li za morfonološki (tj etimološki) ili za fonološki pravopis Predlagale su se radikalne pravopisne promjene: a) umjesto bivšega jata pisanje ie u dugim slogovima, npr mlieko umj mlijeko; b) pisanje je u kratkim slogovima i u riječima s tzv pokrivenim r (tamo gdje r dolazi iza konsonanata), npr strjelica umj strelica; c) pisanje d i t u oblicima imenica na -tak, -dak, -tac, -dac, -tka ispred c i č, dakle pisanje sudca umj suca Riječ je dakle o velikim promjenama71 kojima se postojeća pravopisna praksa namjerno željela destabilizirati, i to tamo gdje to jednostavno nije bilo potrebno Ve- ćina hrvatskih ustanova izjasnila se protiv predloženih (općih) načela, pogotovo onih radikalnih, počevši od Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu do Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (više o tome u Pranjković, 1997, 51–57 i 2008a, 39–51) Bez obzira na to nova, ideološki nametnuta, pravopisna rješenja imala su veliku simboličku funkciju, a neka od njih, koja su se provukla kroz medije i obrazovanje, bila su i s vremenom prihvaćena 72 Osim toga izbor ovoga ili onoga rješenja (npr pogreška ili pogrješka) politički je obilježavao ne samo korisnike jezika već i pravopisne knjige koje se u javnosti etiketiralo s obzirom na to za koje se rješenje odlučuju; npr oni koji su pisali neću i pogreška bili su „ljevičari“ ili „novosađani“ Ukratko, Povjerenstvo je na čelu sa svojim predsjednikom vodilo otvorenu borbu na stvaranju što je moguće više razlika između hrvatskoga i srpskoga i time destabiliziralo postojeću pravopisnu normu i poljuljalo pismenost prosječnoga govornika hrvatskoga jezika, na što su upozoravali npr Pranjković 2008a, Badurina 2015 i dr Slično kao i Jezično povjerenstvo Matice hrvatske, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika (dalje u tekstu Vijeće) raspravljalo je o aktualnim pitanjima hrvatskoga jezičnog standarda, među kojima su i temeljna pitanja pravopisne norme Naroči-to su se burne diskusije vodile o dvjema temama, i to o sastavljenome i rastavljenome pisanju niječne čestice ne i enklitičkih oblika glagola htjeti ( ne ću ili neću) te o pisanju 71 Detaljnije o tome i razlozima za njihovo uvođenje u Badurina (2015, 72–75) i Pranjković (2008a, 43) 72 Tako su u određenome periodu oba pravopisa koja su u bila u upotrebi dozvoljavala oba načina pisanja ( bregovi i brjegovi) Babić-Finka-Mogušev pravopis (1994, 45), koji zapravo uvodi pisanje j iza pokrivenog r, dozvoljava i stari način pisanja uz u najmanju ruku „neobično“ objašnjenje: „Iako je dosadašnja novija norma priznavala samo likove bez j, ipak su se i u posebno pažljivo tiskanim tekstovima javljali likovi i sa j jer se tako često govori, a kako je to opravdano, to se može i pisati Ipak, neki su se likovi sasvim uobičajili bez j /…/ “ Anić-Silićev pravopis (2001, 125) u rječniku navodi oblike zapisa sa e, a u pravilima upozorava da „/b/ez obzira na gornje načelo u praksi se ponegdje nailazi na pisanje brjegovi, sprječavati, vrjedniji, crjepić i sl “ (u izvornome tekstu označeno masnim slovima; više u Požgaj Hadži, 2002, 53) 101 Formiranje_jezika_FINAL.indd 101 10. 11. 2022 14:37:58 već prije spomenutoga j iza pokrivenoga r, što se može pročitati u zapisnicima Vije- ća73, objavljenih priopćenja za javnost, kao i iz brojnih polemika među pojedinim hrvatskim lingvistima (više o tome u Pranjković 2008a: 21–51 i Požgaj Hadži i Balažic Bulc 2017) Nakon 27 održanih sjednica, dolaskom na vlast druge političke opcije, Vijeće je ukinuto 8 svibnja 2012 odlukom ministra i s obrazloženjem da se jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini moraju baviti instituti i visokoškolske ustanove Devedesete godine 20 stoljeća bile su „obilježene procvatom pravopisne djelatnosti u Hrvatskoj“ (Badurina, 2006, 149) Borba se vodila za pravopis autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša čiji su autori nekritički hvaljeni kao „navodni čuvari i promicatelji stvarne hrvatske pravopisne tradicije“ (Badurina i Pranjković, 2009, 316), a optuživalo se Anić−Silićev, a kasnije i Badurina−Marković−Mićanovićev pravopis koji su pravopisnu normu i metodološki i sadržajno sustavnije propisali 74 Dakle, riječ je o trima skupinama pravopisaca koji međusobno konkuriraju i stručno, i politički, i tržiš- no, i financijski Supostojanje čak pet pravopisnih knjiga, uključujući i školska izdanja, izazivalo je brojne nedoumice u javnosti, a posebno u odgojno-obrazovnome sustavu te zahtjeve za rješavanjem „pravopisne anarhije“ Rješenje je ponudio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji je travnja 2013 predstavio radnu verziju Hrvatskoga pravopisa 75 koji je iste godine dobio preporuku tadašnjega Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske za uporabu u osnovnim i srednjim školama i koji je i danas važeći pravopis Zaključno možemo reći da ovaj prikaz hrvatske pravopisne situacije pokazuje kako se relativno stabilna hrvatska pravopisna norma (koja se doduše dijelom mijenjala, ali je u osnovici ostajala ista – fonološko-morfonološka/morfološka) zbog različitih tumačenja tradicije hrvatske (pravo)pismenosti, može destabilizirati ako je to u interesu aktera vodeće jeziče politike 3.5.4. Zaključak Kada je riječ o promjenama koje su zahvatile hrvatski standardni jezik od devedesetih godina 20 stoljeća do danas, moramo reći da relevantnih sociolingvisitčkih istraživanja o tome nema Ipak, uzimajući u obzir mišljenja različitih autora, može se zaključiti da u jezičnome sustavu gotovo da i nema promjena, osim na leksičkoj razini Međutim, kao što smo vidjeli, mnoge leksičke „novine“ (bolje reći „starine“) 73 Navodno, članovi Vijeća nisu smjeli govoriti o tome što se raspravljalo na sjednicama Vijeća; za komunikaciju s javnošću bio je isključivo „zadužen“ predsjednik Vijeća Zapisnici i zaključci sjednica Vijeća od 2005 do 2012 dostupni su na: http://pravopis ihjj hr/uploads/vijece-za-normu pdf (citirano 5 siječnja 2022) 74 Spomenutim pravopisima dodavane su različite etikete: Babić-Finka-Moguševu „desni“ (pravi hrvatski, desničarski, nacionalistički) i Anić-Silićevu „lijevi“ (nehrvatski, suvremen, novosadski), a između njih smješten je Badurina-Marković-Mićanovićev pravopis, što je odraz ispolitiziranosti hrvatskoga društva (više o tome u Požgaj Hadži i Balažic Bulc, 2017 i Volenec, 2015) Detaljniji popis izdanja pravopisa v u Izvorima 75 Hrvatski pravopis, 1 internetsko izdanje dostupno na: http://pravopis ihjj hr/pravopisna-pravila php (citirano 5 siječnja 2022) 102 Formiranje_jezika_FINAL.indd 102 10. 11. 2022 14:37:58 zapravo nisu zaživjele u jezičnoj praksi Slažemo se s mišljenjem Dubravka Škiljana koji je, govoreći o toj temi u intervjuu 2005 godine, naglasio: Prava se promjena dogodila, čini se, u svijesti govornika i u jezičnoj zajednici, gdje je uvjerenje u to da je hrvatski jezik sasvim autonoman i bitno različit (bar) od srpskoga neusporedivo jače usađeno nego što je bilo prije 1990 godine To je jedan od nesumnjivih uspjeha sadašnje jezične politike i njezine ideologije, bar s njezina stajališta, a u jednoj zločestoj interpretaciji moglo bi se pomisliti da je to ujedno i jedan od rijetkih stvarnih uspjeha hrvatske politike (Dragojević i Svilar, 2005, 22−23) Vidjeli smo da hrvatsku jezičnu politiku obilježavaju različiti nesporazumi Jedni smatraju da bi jezičnu politiku trebalo voditi poštujući osnovne parametre opće standardologije, a drugi se još uvijek obračunavaju s prošlošću, s odnosom prema srpskome jeziku, s čišćenjem hrvatskoga od unitarizacije, s izbacivanjem svega što je silom ušlo u njega itd , što zaista nije produktivno (Pranjković, 2008a) No već na pragu tisućljeća prestali su zahvati i počela je stabilizacija norme Hrvatska jezična problematika nije više toliko ispolitizirana kao što je bila u početnim godinama hrvatske samostalnosti Međutim, ni danas, nakon triju desetljeća, još uvijek ne možemo govoriti o sustavnoj jezičnoj politici ni hrvatskoga kao prvoga (materinskoga), a ni hrvatskoga kao drugoga/stranoga jezika 76 3.6. Srbija Nakon raspada Jugoslavije 1992 Srbija i Crna Gora ujedinile su se u Saveznu Republiku Jugoslaviju (dalje u tekstu SR Jugoslavija) koja je postojala do 2003 godine, kada je preimenovana u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, koja je slijedom događaja – osamostaljenjem Crne Gore 2006 godine – postala Republika Srbija Politički burne devedesete godine 20 stoljeća, raspad zajedničke države, velike promjene izazvane jezičnom politikom u okruženju (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a nešto kasnije i u Crnoj Gori) nisu uvjetovale radikalne jezične promjene u srpskome jeziku Za razliku od hrvatskoga, srpski jezik nije trebao svoju samostalnost i nacionalni identitet potvrđivati i dokazivati jer je već ranije imao prestižniji status unutar srpskohrvatskoga jezika 76 Upozoravamo ovdje na tekst Augusta Kovačeca objavljen 2012 godine s indikativnim naslovom Hrvatska danas – bez sustavne jezične politike Iako imamo drukčije mišljenje o Zakonu o hrvatskome jeziku, slažemo se s autorom kada kaže: „Od svih slavenskih zemalja jezična politika u Republici Hrvatskoj na najnižim je mogućim granama Sva je prilika da će jezičnu politiku u Hrvatskoj od sada voditi klanovi, klike i različite privatne, stranačke i ideološke skupine, i to vjerojatno prema gnomskim savjetima diletanata koji ljude na vlasti besplatno savjetuju ne bi li zatim indirektno svaki savjet stostruko naplatili – na štetu hrvatske nacionalne i jezične zajednice Hoće li nam uskoro biti nužna nova Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika!“; dostupno na: http://www matica hr/kolo/374/Hrvatska%20 danas%20%E2%80%93%20bez%20sustavne%20jezi%C4%8Dne%20politike/ (citirano 5 siječnja 2022) 103 Formiranje_jezika_FINAL.indd 103 10. 11. 2022 14:37:58 Ipak, novi smjer u jezičnoj politici očitovao se prvo u promjeni naziva jezika iz srpskohrvatskoga na srpski te u nekim drugim oblicima jezičnih promjena koje provode nacionalistički orijentirani akteri (od nekih lingvista, književnika do institucija, različitih udruženja itd ) U tome smislu opisujemo sociolingvističku situaciju u Srbiji i srpsku jezičnu politiku toga razdoblja 3.6.1. Planiranje statusa srpskoga jezika Danas je srpski standardni jezik službenim i općekomunikacijskim jezikom dviju sociokulturnih (državnih) zajednica iste vjeroispovijesti: Republike Srbije i Republike Srpske77, a do 2006 bio je i službeni jezik Crne Gore s nazivom srpski jezik ijekavskoga tipa78 Njegovu pravnu (ustavnu i zakonsku) problematiku na unutar-njemu i na međunarodnome planu reguliraju ustav i različiti zakonski akti u kojima se navodi naziv jezika, izgovor (ekavski i ijekavski) i pisma jezika u službenoj upotrebi, kao i službena upotreba jezika i pisama nacionalnih manjina Ustav Republike Srbije iz 1990 godine, u kojemu je u nazivu države izbrisano Socijalistička, donesen je neposredno prije raspada Jugoslavije, kada se nije znalo kakva će biti njezina sudbina U članku 8 toga Ustava još uvijek se navodi dvočlani naziv jezika u službenoj upotrebi – srpskohrvatski, ne navodi se dvojstvo izgovora (ekavski i ijekavski) i prednost se daje ćirilici kao obaveznoj u službenoj upotrebi, dok se latinica u toj funkciji pojavljuje „na način utvrđen zakonom“ Član 8 U Republici Srbiji u službenoj je upotrebi srpskohrvatski jezik i ćiri- ličko pismo, a latiničko pismo je u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom 79 Kako je u međuvremenu SFR Jugoslavija prestala postojati, 1992 proglašen je Ustav SR Jugoslavije, čijim su sastavnim dijelom Srbija i Crna Gora U njemu je promijenjen naziv jezika – umjesto srpskohrvatskoga pojavljuje se srpski, što je nakon raspada zajedničke države u Srbiji prihvaćeno bez većih problema budući da se jednočlani naziv jezika (dakle srpski) koristio i ranije u neslužbenoj upotrebi Za razliku od prethodnoga Ustava Republike Srbije iz 1990 ponovno se pojavljuje 77 Republika Srpska je sastavni dio Bosne i Hercegovine, tj jedan od dvaju entiteta (drugi je Federacija Bosne i Hercegovine) koji obuhvaća 49% njezine površine Nakon rata (1992–1995) njezino stanovništvo pretežno čine Srbi 78 Zato neki autori, npr Miloš Okuka, govore o trima varijantama standardnoga srpskog jezika koje imenuju na osnovi regija (država, republika): srpska (srbijanska), crnogorska i bosanska ili prema geografskom položaju jezičnih regija: istočna, južna i zapadna Svaka od njih ima prepoznatljive karakteristike na različitim jezičnim razinama, posebno leksičkoj (Okuka, 2009, 221) U međuvremenu je južna varijanta 2007 godine postala crnogorskim standardnim jezikom 79 Ustav Republike Srbije (1990); dostupno na: http://mojustav rs/wp-content/uploads/2013/04/Ustav-iz-1990 pdf (citirano 5 siječnja 2022) 104 Formiranje_jezika_FINAL.indd 104 10. 11. 2022 14:37:58 formulacija o dvojstvu izgovora (ekavskoga i ijekavskoga) Konkretno, u članku 15 Ustava SR Jugoslavije iz 1992 piše: Član 15 U Saveznoj Republici Jugoslaviji u službenoj upotrebi je srpski jezik ekavskog i ijekavskog izgovora i ćiriličko pismo, a latiničko pismo je u službenoj upotrebi, u skladu sa ustavom i zakonom 80 Do ponovne promjene Ustava Republike Srbije dolazi 2006 godine Za razliku od promjene naziva jezika koja je bila opravdana i prethodnom tradicijom, odnosno korištenjem jednočlanoga naziva jezika u neslužbenoj upotrebi, kao i političkim događanjima, ovaj Ustav uopće ne spominje službenu upotrebu latinice u srpskome jeziku, kao ni različite izgovore Konkretno u članku 10 pod naslovom Jezik i pismo navodi se: Član 10 U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo 81 Kao što vidimo u članku 10 Ustava Republike Srbije (2006), izričito se naglašava da je u službenoj upotrebi samo ćirilično pismo, čime se umanjuje službeni status latinice kao alternativnoga pisma srpskoga jezika koje se koristilo desetljećima i u jezičnoj se stvarnosti još uvijek koristi O tome će biti riječi nešto kasnije Ranije smo pokazale da su se u susjednoj Hrvatskoj, a kasnije ćemo vidjeti i u Bosni i Hercegovini, dogodile brojne jezične promjene Za razliku od toga, srpski jezik nije mijenjan izvana Poslužimo li se riječima Milorada Radovanovića, Srbi su u tom pogledu nastavili ići već utabanim putem /…/ I – tako je ”srpski” (p)ostao ”srpski” Sa oba izgovora, sa oba pisma, nepurističan pri tom Sklon internacionalizmima svakovrsnim, balkanizaciji i evropeizaciji istovremeno (Radovanović, 2009, 206) Jednostavno rečeno, u srpskoj je javnosti prevladalo osećanje da je srpski jezik „svoj na svome“, da je on ionako osnova bivšeg srpskohrvatskog, te da ako drugi imaju potrebu da svoj zasebni identitet potvrđuju (i jednočlano nacionalno ime opravdavaju) leksičkim i strukturalnim udaljavanjem od srpskog, ovaj nema takav po- riv (Bugarski, 2013, 98) 80 Ustav Savezne Republike Jugoslavije (1992); dostupno na: http://mojustav rs/w-content/uploads/2013/04/ SRB-FRY-Constitution-1992-SRB pdf (citirano 5 siječnja 2022) 81 Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik RS 98/2006; dostupno na: https://www paragraf rs/propisi/ustav_republike_srbije html (citirano 5 siječnja 2022) 105 Formiranje_jezika_FINAL.indd 105 10. 11. 2022 14:37:58 3.6.2. Jezik kao nacionalna svetinja Budući da srpski jezik nije imao potrebu za dokazivanjem vlastitoga identiteta, kao ni potrebu za distanciranjem od drugih susjednih jezika, ovdje govorimo o „reduktivnom tipu nacionalizma“ koji, prije svega, brani vlastito tlo (Bugarski, 2012, 52) Nadalje, u Srbiji je, za razliku od Hrvatske, bilo manje organiziranih kampanji jezičnoga inženjeringa (npr u sklopu različitih odbora, vijeća, pa i važnijih ustanova kao što je akademija), ali zato je bilo više pojedinaca (nacionalnih lingvista, književnika, javnih ličnosti itd ), odnosno neformalnih grupa koje su „brinule“ o srpskome jeziku i njegovu narodu Svi oni propagiraju različite popularne stavove o obrani ugroženoga srpskog jezika od svega tuđega i zalažu se za njegovo vraćanje duhovnom prostoru (srpske) nacije Prema Čoloviću (2008, 54–57) mit duhovnog prostora nacije nastaje razgraničavanjem s fizičkim prostorom (zemaljsko-nebesko), obilježen je tragovima povijesti i kulture (srednjovjekovni gradovi, manastiri, poprišta bitaka, grobovi itd ), a obuhvaća sve pripadnike jednoga naroda ma gdje živjeli, pri čemu svaka nacija ima svoj specifičan karakter Pri tome se granice duhovnog prostora nacije podudaraju s granicama nacionaloga jezika, koji postaje nacionalna svetinja o kojoj vode brigu, kao što smo već rekli, odabrani nacionalni lingvisti i književnici, pogotovo pjesnici (ne samo u Srbiji već i u drugim novoosnovanim državama) Tako „otporan“ srpski jezik postaje bedem, štit ili posljednje utočište nacije Ukratko, jezik se slavi kao parareligijski kult, o njemu pjevaju pjesnici odnosno „sveštenici jezika“, kao npr Matija Bećković kojemu je jezik „naša nevidljiva crkva“ S druge strane, neki lingvisti još su dramatičniji govoreći o srpskome jeziku Tako Radmilo Marojević upozorava da je kulturna izdaja srpskoga naroda najveća nacionalna izdaja, a „iz-dajući jezik izdaje se i sopstvena istorija i sopstvena budućnost“, dok je za Miloša Kovačevića jezik srpska nacionalna lingua sacra koju od Srba nitko nije prodavao, iako je srpski jezik bio „otiman od jačih od nas, a oni su znali da, ukoliko uzmu jezik, uzimaju i narod“ (sve citirano prema Čoloviću, 2008, 38–39) Povratak duhovnosti značio je očuvanje i vraćanje korijenima Srpske pravoslavne crkve i tradicije od kojih se srpski jezik u 19 stoljeću odvojio reformama Vuka S Karadžića Sve to se odražavalo i u fonološko-grafološkim detaljima, kao npr u rečima Srbstvo, srbski, dakle sa antipravopisno ali „rodoljubivim“ b umjesto p, što je specijalitet nekih kleronacionalističkih omladinskih grupa, ili ispisivanje banalnih tekstova kao što su kafanski jelovnici i etikete na fla- šama piva neveštom imitacijom svečanog srednjovekovnog pisma na ko- jem je napisano Miroslavljevo jevanđelje82 (Bugarski, 2013, 99) 82 Miroslavljevo jevanđelje najznačajniji je ćirilični spomenik srpske i južnoslavenske, odnosno srpskoslavenske pismenosti 12 stoljeća 106 Formiranje_jezika_FINAL.indd 106 10. 11. 2022 14:37:58 Za razliku od neformalnih grupa i pojedinaca zaduženih za povratak duhovnosti, sasvim je drukčije pretenzije imao manifest koji je objavljen u novinama Politika 1998 pod naslovom Slovo o srpskom jeziku (Marković, 1998) Na kraju dokumenta piše da je on „Jezičko zakonopravilo srpskog naroda, koje potpisaše i potvrdiše srpski filolozi i pisci“, a koje uči o „srpskom narodu i njegovom jeziku, o srpskom književnom jeziku i njegovim varijantama, o srpskim pismima, o preveravanju (prozelitizmu), o srpskoj književnosti, umetnosti i kulturi (u najširem značenju)“ Slovo o srpskom jeziku (slika 18), tiskano na šest jezika i čak u 300 000 primjeraka, s pravom je uzburkalo javnost jer sadrži niz nacionalističkih teza, među kojima je i ranije poznata teza da su svi štokavci Srbi, samo različite vjeroispovijesti, a svi njihovi jezici varijante su srpskoga jezika Slika 18 Naslovnica Slova o srpskom jeziku (1998) 107 Formiranje_jezika_FINAL.indd 107 10. 11. 2022 14:37:58 Odmah nakon objavljivanja manifesta pojavilo se Saopoštenje nadležnih komisija Odbora za standardizaciju srpskog jezika (odluka br 2, 11 8 1998)83 koji je zabri-nut zbog toga kakvu će štetu Slovo o srpskom jeziku donijeti srpskomu nacionalnom interesu i koji želi ublažiti posljedice koje će taj proglas izazvati Međutim, taj dokument nije naišao na odgovor u struci i brzo je zaboravljen Ali ipak ostaje zapisano tko ga je potpisao, a tko se suprotstavio tomu nacionalističkom manifestu (Pranjković 2008a: 59) 3.6.3. Z a ćirilicu i protiv latinice Srpski jezični nacionalizam ostavio je traga ratnih i poratnih godina u javnome jeziku u Srbiji,84 na što upozoravaju različiti radovi u polemikama oko identiteta, razgraničavanja i imenovanja jezika, a naročito oko digrafije Kao što naglašava Ivan Klajn (2014)85, srpski je jezik, bar među europskim jezicima, jedini koji ima dva pisma u istovremenoj upotrebi, što je on oduvijek „smatrao za 'nepotrebnu komplikaciju', a ne za 'naše bogatstvo', kako je glasio zvanični stav u vreme 'bratstva i jedinstva'“, tj stav službene jugoslavenske jezične politike S druge strane, neki od poznatih lingvista, kao npr Milan Šipka, isticali su prednost digrafije Zbog duge upotrebe, stečenih navika i bogatog književnog nasljeđa i na ćiriličkom i na latiničkom pismu, danas nije moguće nijedno od tih pisama izbaciti iz upotrebe, pa stoga to dvojstvo treba prihvatiti kao neminovnost i opterećenje koje ima i određenih prednosti, a to je prije svega otvorenost prema kulturama i Istoka i Zapada u cjelini, a posebno prema kulturama slovenskih naroda koji se služe ćiriličkim ili latiničkim pismom (Šipka, 2006, 189) Povijesno gledano, primarno je pismo srpskoga jezika ćirilica u kojoj se svaki fonem označava posebnim grafemom, a koje je pravopisnom reformom uveo Vuk S Karadžić početkom 19 stoljeća Početkom 20 stoljeća, od stvaranja zajedničke jugoslavenske države (1918), težeći strandardnojezičnomu jedinstvu, a i zbog otvaranja prema zapadnim kulturama, Srbi prihvaćaju latinicu, kojom se i danas služe u razli- čitim područjima jezične upotreba (Šipka, 2006, 189) Međutim, upotreba latinice od sedamdesetih godina 20 stoljeća nadalje bilježila je porast u privatnoj i javnoj sferi, što je bilo posljedicom zajedničkoga života u višenacionalnoj, političkoj, kulturnoj 83 Odbor za standardizaciju srpskog jezika; dostupno na: https://www rastko rs/filologija/odbor/odluka002 html (citirano 5 siječnja 2022) 84 Time se bave neke od monografija indikativnih naslova: Javni diskurs Srbije (Silaški i dr 2009), Jezik i moć (Klikovac, 2008), Jezik od mira do rata (Bugarski, 1995) itd 85 Izlaganje pod naslovom Daleko je Skandinavija održano na raspravi u povodu 60 godišnjice Novosadskoga dogovora u Kulturnome centru Novi Sad, 10 12 2014 108 Formiranje_jezika_FINAL.indd 108 10. 11. 2022 14:37:58 zajednici, ali i posljedicom modernizacije, ekspanzije medija, jezične europeizacije, globalizacije itd Prema rezultatima novinske ankete iz 2002 godine, koje navodi Klajn (2003, 126), čak je 39,8% anketiranih građana Srbije izjavilo da u privatnoj sferi koristi latinicu, 21,9% ćirilicu i 38,3% oba pisma, što znači da je latinica u Srbiji u široj upotrebi Uostalom, kao što kaže Klajn (2014), ona je „univerzalnija, ne u nekom kulturnom, istorijskom ili civilizacijskom smislu, nego iz čitsto praktičnih, 'bukvarskih' razloga“ Naime, dok u latinici postoji „osnovni“, zajednički fond od 26 slova, bez dijakritičkih znakova, u ćirilici ga nema i ona je za svaki jezik (makedonski, bugarski, ruski, ukrajinski itd ) nacionalno specifična No s time se ne bismo mogli složiti budući da oba pisma imaju osnovni fond istih slova i fond nacionalno specifičnih slova, pa tako npr slovenska, češka i poljska abeceda također nisu univerzalne Kao što smo već naglasile, srpska ćirilica tradicionalno je pismo srpske kulture i pismenosti Među njezinim vrijednostima Predrag Piper navodi ove: a) kulturna vrijednost za srpski narod za koji „njezino napuštanje znači odricanje od najvažnijih segmenata srpske kulturne baštine“; b) simbolička vrijednost „kao prepoznatljiv znak nacionalnog identiteta“; c) funkcionalna vrijednost jer je to pismo čiji sastav i struktura najviše odgovaraju glasovnom sistemu srpskog jezika (Piper, 2004, 134–135) Isti autor upozorava na opasnosti prelaska na latinicu jer bi to značilo „prekid u srpskom nacionalnom i kulturnom identitetu s dalekosežnim negativnim posledi-cama“ (Piper, 2004, 134) Od spomenutih vrijednosti ćirilice devedestih godina 20 stoljeća izbija u prvi plan simbolička vrijednost i ćirilica postaje simbolom srpskoga nacionalnog identiteta Ona se brani kao „srpska nacionalna svetinja“ (Bugarski, 2013, 102), o njoj se pišu knjige (Marojević, 1991), a napada se hrvatska latinica odnosno gajica (ime je dobila po ilirskome reformatoru Ljudevitu Gaju) koju treba protjerati ne samo iz službene, nego također iz javne upotrebe, dok se privatna upotreba ne može kontrolirati Rasprave o ćirilici i latinici bile su emocionalno obilježene različitim stereotipima i manipulacijama Sve je, međutim, postalo mnogo ozbiljnije kada su se u igru uključile poznatije javne ličnosti te kulturna i politička elita – propagatori ćirilice, tzv „ćiriličari“ bili su patrioti, a oni koji smatraju da srpski jezik ima dva pisma proglašeni su izdajnicima Tako srpska ćirilica postaje predmet folklorne obrade u popularnim stavovima koji imaju obilježja narodne lingvistike Od niza razloga za ćirilicu, a protiv latinice, navode se različiti argumenti, npr estetski („ćirilica je najlepša“), pragmatički, povijesni, zdravorazumski, komparativni itd 109 Formiranje_jezika_FINAL.indd 109 10. 11. 2022 14:37:58 A sve ovo zajedno biva krunisano biološkim argumentom: ćirilica je srpska nacionalna svetinja koja se mora odbraniti po svaku cenu, pošto je poznato da bi njeno iščezavanje neumitno značilo nestanak srpskog jezika, a samim tim i srpskog naroda, s lica zemlje To je, dakle, patriot- ski zadatak prvog reda (Bugarski, 2013, 102) O zaštiti srpske ćirilice organiziraju se različiti skupovi, kao npr „naučno-politič- ki skup“ s naslovom Govori srpski, piši ćirilicom (Trebinje, 4 ožujka 2017) kojim se željelo ujediniti politiku i struku i donijeti Deklaraciju o ćirilici Osim toga postoje različite udruge za zaštitu ćirilice, kao što je npr „Ćirilica“ Beograd, osnovana 2009 godine s logom na kojem piše: „Srpska je samo ćirilica; Ne odrecimo se najsrpskijeg!“86 Iz različitih tekstova koji se nalaze na stranicama te udruge može se iščitati nacionalistički diskurs Budući da je ćirilica, uz vjeru i jezik, „treći stub nacionalnog identiteta srpskog naroda“ i najprepoznatljiviji „spoljašnji simbol srpstva i državne suverenosti“, udruga se osniva jer postoji /…/ veliki raskorak između ustavnog određenja ćirilice i njene za- stupljenosti u realnom životu, a medijski mrak u Srbiji onemogućava da se taj raskorak smanjuje, potrebno je da se narod upozna sa osnovnim činjenicama vezanim za stradanje ćirilice i okupaciju Srbije hrvatskom latinicom 87 Napadi na latinicu rezultirali su promjenom članka 10 Ustava Republike Sr- bije iz 2006 godine, u kojemu izričito piše da je u Republici Srbiji u službenoj upotrebi samo ćirilično pismo Time je smanjen ne samo službeni status latinice kao alternativnoga pisma srpskoga jezika, već je to u suprotnosti s jezič- nom stvarnošću Naime, rezultati istraživanja s kraja 2014 godine, koje navodi Mirjana Stevanović (2014), pokazuju da nešto više od 47% ispitanika koristi latinicu, ćirilicom piše 36%, a preostali dio ispitanika (ukupno 1011 iz svih krajeva Srbije) upotrebljava oba pisma Pri tome postoji razlika među regijama Što se tiče dominantnosti latinice, na prvome je mjestu Beograd u kojemu je koristi čak 61,6% ispitanika Autorica zaključuje da ćirilica nije „na izdisaju“ i da latinica nije nikakva prijetnja ćirilici sve dok se nalazi u Ustavu i dok god se udžbenici tiskaju na ćirilici, sve dok dnevne i većina tjednih novina izlazi na ćirilici itd 86 Udruženje „Ćirilica“ Beograd; dostupno na: http://cirilica-beograd bestfromserbia com/ (citirano 5 siječnja 2022) 87 Citat se nalazi na stranici udruženja pod naslovom Zašto udruženje; dostupno na: http://cirilica-beograd bestfromserbia com/Зашто-удружење html (citirano 5 siječnja 2022) 110 Formiranje_jezika_FINAL.indd 110 10. 11. 2022 14:37:58 Slika 19 „Ćirilica nije na izdisaju“ Da ćirilično pismo nikako nije ugroženo, slaže se i Teofil Pančić (2000) u tekstu Vizantijsko plavo 88 upozoravajući pritom da je „orkestrirana 'antilatinična histe-rija'“ bila dio mnogo širega projekta u kojemu je sama ćirilica potpuno nedužna Međutim, „histerična rećirilizacija svega postojećeg“ već je uzela maha, i ubrzo je pretočena i u zakon, tako da je ćirilica postala zva-nično, superiorno, Jedino Pravo, Državno Pismo, a latinica tek nevoljna ispomoć, Nužno Zlo u lokalnim zajednicama gde, eto, živi baš mno- go „nesrba“ Dešavalo se, neretko, da vam u kojekakvim Nadleštvima vrate obrazac ispunjen gnusnim, nakaznim vatikansko-protestantskim latiničnim slovima, zahtevajući da ga ispunite ponovo, ali u novootkri- venom vizantijsko-pravoslavnom duhu (Pančić, 2000) Polemike, posebno u medijima, između „ćiriličara“ i „latinačara“, tj onih koji smatraju da je ćirilica ugrožena i onih koji smatraju da ćirilica nije ugrožena koliko se predstavlja, očito ne jenjavaju To potvrđuje i letimičan pregled novinskih naslova na Googlu (travanj 2020): Da li je u Srbiji ćirilica ugrožena? ; Ćirilica je kulturno, a ne ideološko pitanje; U Srbiji ima više ćirilice nego latinice; Lingvista: Pisanje ćirilicom i latinicom civilizacijska prednost; Prijeti li ćirilici izumiranje? itd , kao i brojni grafiti (slika 88 Riječ je o posebnoj plavoj boji koja se nalazi na freskama srpskih manastira i koja je u srednjemu vijeku bila jako skupa jer se dobivala od poludragoga kamena Lapis lazuli i zlata 111 Formiranje_jezika_FINAL.indd 111 10. 11. 2022 14:37:59 19) O ugroženosti ćirilice, kao jednoga od stupova srpskoga identiteta, i dominaciji latinice u Srbiji govori se već desetljećima i u toj priči sudjeluju državne institucije, stručne udruge, pojedinci itd Nažalost, o odnosu ćirilice i latinice ima izuzetno malo konkretnih empirijskih istraživanja, većina je zapažanja bazirana na jezičnome osje- ćaju Jedno od rijetkih istraživanja navodi Vuk Vukotić (2018) u svojoj polemici s Pres-službom Ministarstva kulture i informisanja, a vezano je uz broj izdanih knjiga na ćirilici, odnosno latinici u Srbiji prema podacima COBISS-a, i to od 2000 do 2017 te u razdoblju SFR Jugoslavije Njegovi rezultati pokazuju da odnos ćirilice i latinice u izdavaštvu knjiga je preko dve decenije otprili-ke pola-pola, sa blagom prednošću ćirilice Dakle, o nekakvoj značajnoj dominaciji latinice nema ni govora, ni u vreme Jugoslavije, ni danas (Vukotić, 2018) Ne ulazeći ovdje dublje u polemiku, na kraju autor postavlja pitanje „šta to Ministarstvo želi da štiti i od čega Ćirilicu od njenog već jakog statusa?“ Godine 2017 Ministarstvo kulture i informisanja predložilo je Vladi Republike Srbije Nacrt zakona o izmenama i dopunama Zakona o službenoj i javnoj upotrebi jezika i pisama kojim se predlažu promjene koje su u javnosti predstavili sastavljači zakona: radna grupa Ministarstva i predstavnici Odbora za standardizaciju One su toliko velike i restriktivne da su uzburkale onaj dio stručne javnosti koji se zalaže za ravnopravnu upotrebu obaju pisma, a jedan je od razloga koji navode da je latinica pri-mjerenija suvremenoj globalnoj komunikaciji U prijedlogu nacrta izmjena i dopuna zakona navodi se samo službena upotrebu jezika i pisama, a nema javne upotrebe, tj ona se „sjedinjuje“ sa službenom, pa tako ćirilica postaje „matično“ službeno pismo u Srbiji, a latinica „pomoćno“ pismo Isključivo na ćirilici moraju komunicirati državni i pokrajinski organi, obrazovne ustanove i mediji čiji je osnivač država, javna poduzeća, profesionalne i strukovne udruge; ćirilica je obavezna u pravnome prometu, nazivima poduzeća, deklaracijama, potvrdama i računima itd Sve one koji se ne budu pridržavali novoga zakona čekaju novčane kazne u skladu sa člancima koji reguliraju upotrebu službenoga jezika i matičnoga pisma Neki autori, npr Ranko Bugarski (2018b), upozoravaju da predložene mjere s jedne strane predstavljaju nasilje nad jezikom koji je takva materija da se ne može regulirati prisilnim i drastičnim mjerama, a s druge strane riječ je o diskrimina-tornim mjerama, s napomenom da je člankom 21 Ustava Republike Srbije (2006) zabranjena svaka diskriminacija neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, 112 Formiranje_jezika_FINAL.indd 112 10. 11. 2022 14:37:59 političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta 89 Slika 20 Pismo kao simbol (ne)tolerancije Kao što vidimo, Ustavom je zabranjena i diskriminacija na osnovi jezika, a pismo je dio jezika (slika 20) Moglo bi se reći da predloženi nacrt izmjena i dopuna zakona nema samo lingvisitčke već i neke druge ciljeve – u pitanju je, kao što kaže Ratko Božović, „politički pragmatizam“ (citirano prema Kljajić, 2018), a priča o političkome pragmatizmu na srednjojužnoslavenskome području zapravo je priča o privremenoj i kratkoročnoj koristi Da je pitanje ćirilice postalo izrazito političko pitanje, potvrđuje istovremeno izglasavanje Zakona o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma u Skupštini Srbije i Republike Srpske 15 rujna 2021 koji je nastao na osnovi nacrta iz 2017 godine, bez ikakva objašnjenja što ga je dosad sprečavalo da dođe na dnevni red Hitno izglasavanje bilo je na inicijativu političke elite Republike Srbije i Republike Srpske, i to na novoproglašeni praznik Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave (usput ovoga praznika uopće nema u Zakonu o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji) Prvenstveni je cilj donošenja Zakona, kao što je uime predlagača istaknula resorna ministrica Maja Gojković, „bolje regulisanje statusa ćirilice u javnom životu imajući u vidu njen značaj i činjenicu da su jezik i pismo jedan od najvažnijih delova kulturnog nasleđa i pitanje identiteta srpskog naroda“ (Timofejev, 2021) Od strane vlasti i dijelova struke Zakon je dočekan pohvalama, dok su mu Helsinški odbor 89 Ustav Republike Srbije (2006); dostupno na: https://www paragraf rs/propisi/ustav_republike_srbije html (citirano 5 siječnja 2022) 113 Formiranje_jezika_FINAL.indd 113 10. 11. 2022 14:37:59 za ljudska prava u Srbiji i neki (rijetki) lingvisti i novinari uputili kritike Tako npr Ranko Bugarski upozorava na niz nedostataka Zakona koji je zaobišao bilo kakvu javnu raspravu i koji u obje srpske države „deluje kao paradni markentiški potez nacionalistički i populistički ustrojenih vlasti“ (Bugarski 2021) U Zakonu se čak sedam puta spominje ćirilica kao „matično pismo“ koje „predstavlja uporište nacionalnog identiteta“ (član 2), dok se latinica uopće ne spominje Ne spominje se ni službena upotreba jezika, već se koristi „upotreba srpskog jezika u javnom životu”, iako je, kao što naglašava Bugarski (2021), predmet zakonskoga normiranja samo službena upotreba, dok je javna upotreba toliko difuzno područje da ga je gotovo nemoguće regulirati zakonima U svakome slučaju, bit će zanimljivo pratiti kako se Zakon primjenjuje i kontrolira u praksi 3.6.4. Zaključak Kao što smo vidjeli, srpski jezik, za razliku od hrvatskoga, nije doživio znatnijih promjena, no obilježili su ga oblici jezičnoga nacionalizma koji su bili u potpunoj suprotnosti s jezičnom stvarnošću Srpski jezični nacionalizam devedesetih godina 20 stoljeća ostavio je traga u javnome jeziku u Srbiji, naročito u mitomanskome diskursu, jeziku rata i govoru mržnje i sl U Srbiji također možemo govoriti o brojnim nesporazumima vezanima za jezičnu politiku koja se vodi pod okriljem Odbora za standardizaciju srpskog jezika, osnovanoga 1997 godine, koji okuplja predstavnike različitih znanstvenih, nastavnih i kulturnih ustanova i kojemu je „poverena stalna briga oko poslova planiranja jezika“ (Radovanović, 2009, 203) Iako se naglašava da je Odbor „isključivo naučno i savjetodavno tijelo, a ne neki zakonodavni ili administrativni organ“ (Okuka, 2009, 230), sam Sporazum za osnovanje Odbora sadrži političko-ideološke konotacije Naime, istraživanje Jelene Filipović (2018) pokazuje da se standardizacija srpskoga jezika i dosadašnja jezična politika u Srbiji usmjeravala gotovo isključivo na pitanja i probleme odnosa statusa, jezičkog korpusa i sociolingvističkih konotacija srpskog jezika u odnosu na srpskohrvatski, hrvatski, bošnjački ili bosanski i crnogorski, gde se jezik sagledava kao nosilac „narodnog, kulturnog, standardnojezičkog, političkog i sveukupnog državnog jedinstva“ (Brborić, S jezika na jezik), sa jedne strane, odnosno na probleme ugroženosti opstanka čistote i integriteta srpskog jezika pred pro-dorom uticaja engleskog jezika, sa druge strane /…/ (Filipović, 2018, 99) Prema mišljenju Ranka Bugarskoga (2016, 108) srpski jezik posljednjih godina odražava „blagu krizu identiteta, i to obostrano – eksterno kao i interno“ Eksterni identitet odražava se nasuprot susjednim srodnim jezicima (hrvatskome, bosanskome i crnogorskome standardom jeziku) i tu nema jasnih granica, a interni identitet srpskoga mnogo se ne razlikuje od srpskohrvatskoga, od kojega je naslijedio dvojnost 114 Formiranje_jezika_FINAL.indd 114 10. 11. 2022 14:37:59 izgovora (ekavski i ijekavski) i pisanja (ćirilica i latinica) Neki tu dvojnost smatraju prijetnjom srpskomu nacionalnom identitetu, a neki (rjeđi) je pozdravljaju i smatraju obogaćenjem jezične raznolikosti Slažemo se s Jelenom Filipović koja smatra da Srbija u Europi u 21 stoljeću mora pronaći svoje mjesto, što znači da i srpska jezična politika i odnos prema standardnome jeziku „moraju pronaći svoj novi put“ (Filipović, 2018, 100) u kojemu će se, između ostaloga, voditi računa o dosada zanemarenim jezičnim pitanjima, kao što su npr položaj srpskoga jezika u europskoj zajednici jezika, odnosno pitanja planiranja nastave i učenja srpskoga jezika kao prvoga/drugoga/stranoga, koja predstavljaju dio obrazovne jezične politike i planiranja Međutim, da je „novi put“ još daleko, pokazuje Deklaracija o granicama srpskog jezika 90 prihvaćena lipnja 2022 godine na Trećoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji na kojoj su bili predstavnici svih srbističkih katedri na sveučilištima u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, kao i predstavnici Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književnost i umetnost, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije te Zavoda na unapređenje obrazovanja i vaspitanja Republike Srbije U njoj se polazi od poznate teze Vuka S Karadžića objavljene 1849 godine o štokavskome narječju koje je u osnovi isključivo srpsko, a ista je teza prisutna i u Slovu o srpskom jeziku, pri čemu samo srpski jezik ima, kao što piše u dokumentu, „primarni status lingvističkog jezika“, a ostali standardni jezici samo su njegove „varijante“ 3.7. Bosna i Hercegovina Kao u Hrvatskoj i Srbiji, tako su se i u Bosni i Hercegovini burne društvene promjene devedesetih godina 20 stoljeća odrazile u standardnim jezicima triju konstitutivnih naroda: bosanskome, hrvatskome i srpskome koji se smatraju dijelom bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskoga naroda (Palić, 2009, 116) Treba spomenuti da je u usporedbi s drugim jugoslavenskim republikama nacionalna struktura stanovništva u Bosni i Hercegovini složenija Prema popisu stanovništva Republike Bosne i Hercegovine iz 1991 godine, od ukupno 4 377 033 stanovnika 43,3% je Muslimana, 31,1% Srba, 17,3% Hrvata, 5,5% Jugoslavena (u nacionalnome smislu) i manje od 1% drugih (Crnogorci, Romi, Albanci idr ) 91 S obzirom na nacionalnu pripadnost stanovništva i raznolikost jezika i kultura, Republiku Bosnu i Hercegovinu s pravom se smatralo „Jugoslavijom u malom“ Ona je zapravo bila oličenje multikulturalnosti Zbog nesuglasica oko pitanja treba li zakon o popisu stanovništva sadržavati odredbe o nacionalnome, vjerskome i 90 Citirano prema tekstu Deklaracije; dostupno na: https://drustvosj fil bg ac rs/2022/07/02/deklaracija-o-granicama-srpskoga-jezika/ (citirano 22 rujna 2022) 91 Popis stanovništva 1991; dostupno na: http://fzs ba/index php/popis-stanovnistva/popis-stanovnistva-1991-i- -stariji/ (citirano 11 siječnja 2022) 115 Formiranje_jezika_FINAL.indd 115 10. 11. 2022 14:37:59 jezičnome opredjeljenju državljana ili ne treba, godine 2011 nije bilo popisa stanovništva, a ni posljednji popis iz 2013 nije prošao bez problema (npr nije ga htjela pri-znati Republika Srpska) Rezultati toga popisa pokazuju da u Bosni i Hercegovini živi 3 531 159 stanovnika, od toga u Federaciji Bosni i Hercegovini 62 8%, u Republici Srpskoj 34 7% i u Distriktu Brčko 2,3% stanovnika Kada je riječ o nacionalnoj strukturi, u Bosni i Hercegovini živi 50,1% stanovnika koji su se izjasnili kao Bošnjaci, 30,7% kao Srbi, a 15,4% kao Hrvati Za nas je zanimljiv još jedan podatak, i to o jezicima koji se koriste: bosanski govori 52,8%, srpski 30,7%, a hrvatski 14,6% stanovnika 92 Halilović (2014, 125) ističe da su ratne (1992–1995) i poratne godine smanjile broj stanovnika, ali i donijele etničku homogenizaciju i jako socijalno raslojavanje, što se odrazilo i u jezičnoj politici, a prije svega u drukčijim pogledima na jezik kao odrednicu nacionalnoga identiteta Opisujući bosanskohercegovačku jezičnu stvarnost, govorimo o promijenjenome društvenom statusu jezika nakon uspostavljanja samostalnosti Bosne i Hercegovine u travnju 1992 Promjenom statusa jezika (1993) došlo je i do promjene korpusa, doduše u manjemu opsegu i dosegu u usporedbi s jezičnim promjenama u Hrvatskoj, ali i ovdje simbolička funkcija jezika izbija u prvi plan U komunikacijskome pogledu doduše nije bilo nikakavih problema, a nema ih ni danas i, objektivno gledano, malo se što promijenilo u odnosu na nekadašnji bosanskohercegovački izraz Međutim, niz poteškoća pojavilo se u vezi s (re)standardizacijom svakoga jezika posebno (bosanskoga, hrvatskoga, srpskoga), a pogotovo s njihovim funkcioniranjem u legislativi, medijima, obrazovnome sustavu itd , o čemu će biti riječi u nastavku teksta Osim toga, treba istaknuti još jednu posebnost Bosne i Hercegovine koja se očituje u tome da se jezična politika u Jugoslaviji, a kasnije i u samostalnoj državi vodila, i još se uvijek vodi, izvana, konkretnije iz Beograda za srpski jezik i iz Zagreba za hrvatski jezik, pa neki autori govore o tzv „uvoznim“ jezičnim politikama (Halilović, 2014, 129) Već smo naglasile da je do devedesetih godina 20 stoljeća službena jezična politika promovirala bosanskohercegovački standardnojezični izraz u okviru zajedničkoga, ali ne i jedinstvenoga srpskohrvatskog jezika (s dvije varijante i dva izraza: bosanskohercegovački i crnogorski), čime se željelo očuvati jedinstvo bosanskohercegovačkoga komunikacijskog prostora U kontekstu jugoslavenske jezične politike osnovna je karakteristika bosanskohercegovačkoga izraza bila neutralizacija varijantne bipolarizacije i uključivanje svih elemenata i istočne i zapadne varijante, kao i ravnopravnost latinice i ćirilice, koju je također proklamirala jugoslavenska jezična politika, i koja je najviše bila zastupljena upravo u Bosni i Hercegovini Tako su npr dnevne novine Oslobođenje, novine s najdužom tradicijom koje izlaze od 1943 do danas, bile tiskane naizmjenično jedna stranica latinicom, a druga ćirilicom, što se vidi na slici 21 93 92 Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013; dostupno na: https://www popis gov ba/ popis2013/doc/RezultatiPopisa_BS pdf (citirano 11 siječnja 2022) 93 Danas se ravnopravna zastupljenost latinice i ćirilice u medijima može vidjeti npr u Dnevniku Televizije Bosne 116 Formiranje_jezika_FINAL.indd 116 10. 11. 2022 14:37:59 Slika 21 Ravnopravnost latinice i ćirilice u praksi ( Oslobođenje, 1984) i Hercegovine (BHT), u kojemu su titlovi jedan dan na latinici, a drugi dan na ćirilici 117 Formiranje_jezika_FINAL.indd 117 10. 11. 2022 14:38:00 Bosanskohercegovački izraz karakteriziralo je sve ono što je egzistiralo u zajedničko-me standardnom jeziku uzimajući u obzir neke bošnjačke posebnosti On je zapravo bio „njegova slika u malom“ (Baotić, 2005, 458) No danas se u Bosni i Hercegovini koriste tri standardna jezika: bosanski, hrvatski i srpski, te dva pisma: latinica i ćirilica, koja je također tradicionalno pismo bosanskoga srednjovjekovlja Svaki od triju jezika nalazi se na listi jezika međunarodnoga tijela za norme ISO 639 (bosanski s kodom bos, hrvatski s kodom hrv, srpski s kodom srp) Država je prema Daytonskom sporazumu94 (1995), koji, među ostalim, sadrži i Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4), podijeljenja na dva samostalna entiteta: Republiku Srpsku te Federaciju Bosnu i Hercegovinu, kojima se 2000 pridružuje i treća samostalna jedinica: Distrikt Brčko 3.7.1. Supostojanje triju standardnih jezika Dosada smo na primjeru Hrvatske i Srbije vidjeli da je prvi korak u rekonstrukciji identiteta naziv jezika On se može promatrati iz različitih gledišta kao lingvističko (terminološko), političko ili ustavnopravno pitanje (Šipka, 2006, 144) Govoreći o nazivu jezika u Bosni i Hercegovini, osvrnut ćemo se uglavnom na njegov politički i ustavnopravni aspekt Pogledajmo prvo kako je naziv jezika riješen u različitim zakonskim dokumentima Osnivanje Republike Bosne i Hercegovine 1992 godine95 nije pratilo intenzivnije djelovanje u legislativi, tako da je u Ustavu prihvaćenome 1993 u članku 4 ostala formulacija naziva službenoga jezika iz 1974 godine, dakle srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskoga izgovora i ravnopravnost latinice i ćirilice: Član 4 U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora Oba pisma — latinica i ćirilica su ravnopravna 96 Međutim, već je 1993 godine predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o nazivu jezika u službenoj upotrebi u Republici Bosni i Hercegovini za vrijeme ratnog stanja kojom se za jedan jezik uvode tri naziva: 94 Daytonski sporazum, odnosno Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji je, nakon pregovora između bošnjačke, hrvatske i jugoslavenske (srpske) delegacije na čelu s predsjednicima Alijom Izetbegovićem, Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem, prihvaćen 1995 godine u Daytonu (SAD), a potpisan iste godine u Parizu (Francuska) kako bi se okončao rat u Bosni i Hercegovini; dostupno na: https://propisi ks gov ba/sites/ propisi ks gov ba/files/opci_okvirni_sporazum_za_mir_u_bosni_i_hercegovini pdf (citirano 11 siječnja 2022) 95 Republika Bosna i Hercegovina službeni je naziv države od proglašenja nezavisnosti 1992 do formalnoga stupanja na snagu Daytonskoga sporazuma (1997), kojim se mijenja državno uređenje, a time i naziv države: Bosna i Hercegovina 96 Ustav Republike Bosne i Hercegovine (1993); dostupno na: http://www fcjp ba/templates/ja_avian_ii_d/ima- ges/green/Ustav%20RBiH pdf (citirano 11 siječnja 2022) 118 Formiranje_jezika_FINAL.indd 118 10. 11. 2022 14:38:00 U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je standardni književni jezik ijekavskog izgovora njenih konstitutivnih naroda koji se imenuje jednim od tri naziva: bosanski, srpski, hrvatski (citirano prema Šipka, 2001, 248) Kako bi se u ratnome periodu što prije sklopio mir, u Ustavu Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Daytonskoga sporazuma) 1995 godine jezično se pitanje uopće ne spominje, no više mu se pozornosti posvećuje u ustavima pojedinih entiteta Tako je u Ustavu Republike Srpske (1992) ozakonjen kao službeni jednočlani naziv jezika, ijekavski i ekavski izgovor i ćirilično pismo kao glavno Članak 7 glasi: Član 7 U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekav- skog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom 97 Krajem 2000 godine tu odredbu Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je neustavnom, s obrazloženjem da svi jezici moraju biti ravnopravni u cijeloj državi, što je bio i stav međunarodne zajednice, koja je nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma utjecala na jezičnu politiku Bosne i Hercegovine i inzistirala na ravnopravnosti triju standardnih jezika Tako je 2002 Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu98 donio odluku o Amandmanu LXXI kojim je zamijenjen stavak 1 članka 7 Ustava Republike Srpske i koji sada glasi: Član 7 Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskoga naroda, jezik boš- njačkoga naroda i jezik hrvatskoga naroda Službena pisma su ćirilica i latinica 99 Kao što se može vidjeti, u tome se amandmanu ne spominje konkretan naziv jezika, već se općenito govori o „jezicima naroda“ Kamen spoticanja bio je naziv bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika, o čemu će više govora biti u nastavku teksta, pa je zato doneseno kompromisno rješenje – jezici se uopće ne imenuju Godinu dana kasnije u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (1994) u članku 6 proglašavaju se dva službena jezika i latinično pismo: 97 Ustav Srpske Republike Bosne i Hercegovine (1992); dostupno na: http://srpskaenciklopedija org/doku php?id=устав_српске_републике_босне_и_херцеговине_1992 (citirano 11 siječnja 2022) 98 Ured visokog predstavnika (OHR) je međunarodna institucija koja nadgleda provedbu civilnih aspekata Daytonskoga sporazuma U suradnji s građanima i institucijama Bosne i Hercegovine te međunarodnom zajednicom osigurava da Bosna i Hercegovina ostvaruje ciljeve mirovnoga sporazuma; dostupno na: http://www ohr int/?lang=bs (citirano 11 siječnja 2022) 99 Ustav Republike Srpske (2002); dostupno na: https://www narodnaskupstinars net/sites/default/files/upload/ dokumenti/ustav/lat/ustav_republike_srpske pdf (citirano 11 siječnja 2022) 119 Formiranje_jezika_FINAL.indd 119 10. 11. 2022 14:38:00 Član 6 (1) Službeni jezici Federacije su bosanski i hrvatski jezik Službeno pi- smo je latinica (2) Ostali jezici se mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave 100 I ovdje, kao i u Ustavu Republike Srpske, godine 2002 Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donosi odluku o Amadmanu XXIX kojim se uvodi i treći služ- beni jezik, srpski: Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik, hrvat- ski jezik i srpski jezik (Amandman XXIX, 19 4 2002)101 Ustavna rješenja, različite zakonske odredbe, amandmani itd formalnopravno mogu biti idealno riješeni, no sasvim je drugo pitanje kako funkcionira njihova realizacija u praksi Kao što naglašava Palić (2009, 115), ustavna rješenja daju mnogo više nade od stvarnoga raspoloženja političkih elita, koje zastupaju ne samo pozicije podijeljenosti nego i isključivosti U službenim organima vlasti i institucijama u službenoj su upotrebi sva tri jezika (bosanski, hrvatski, srpski) i engleski jezik Iako nepraktično i skupo, čini se da bi jedino prihvatljivo rješenje za sve aktere jezične politike i sve entitete u Bosni i Hercegovini bilo prevođenje svih dokumenata i zakona na sva tri standardna jezika Tako se npr na internetskim stranicama Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine mogu odabrati jezici: bosanski, hrvatski, srpski, engleski (slika 22) Evo kako glasi početak teksta koji se odnosi na Pravosudni ispit na različitim jezicima: bosanski Na ovoj stranici možete dobiti sve informacije u vezi polaganja pravo- sudnog ispita, od uslova za polaganje, programa i relevantnih propisa, do pratećih troškova i aktuelnih ispitnih termina hrvatski Na ovoj stranici možete dobiti sve informacije u svezi polaganja pravo- sudnog ispita, od uvjeta za polaganje, programa i relevantnih propisa, do pratećih troškova i aktualnih ispitnih termina srpski На овој страници можете добити све информације у вези полагања правосудног испита, од услова за полагање, програма и релевантних прописа, до пратећих трошкова и актуелних испитних термина 102 100 Ustav Federacije Bosne i Hecegovine (1994); dostupno na: https://skupstinabd ba/images/dokumenti/ba/ ustav-federacije-bih pdf (citirano 11 siječnja 2022) 101 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (2002); dostupno na: https://www paragraf ba/propisi/bih/ustav-federa- cije-bosne-i-hercegovine html (citirano 11 siječnja 2022) 102 Tekst je dostupan na: http://www mpr gov ba/Language aspx (citirano 11 siječnja 2022) 120 Formiranje_jezika_FINAL.indd 120 10. 11. 2022 14:38:00 Slika 22 Uvažavanje jezičnih prava u Bosni i Hercegovini Kao što se može vidjeti iz navedenih odlomaka, većih razlika nema Osim što je srpski tekst pisan ćirilicom, tekstovi su „prilagođeni“ pojedinim standardima s mi-nimalnim razlikama koje se odnose na samo tri leksema, i to u hrv u svezi, uvjet, aktualan, a u bos i srp u vezi, uslov, aktuelan Ovdje trebamo napomenuti da izraz u vezi u standardnome obliku u sva tri jezika ima dopunu u instrumentalu, a ne, kao što se navodi u tekstu, u genitivu, dakle u vezi/svezi s polaganjem ispita Najveći korpus jezičnih elemenata pripada i hrvatskomu, i bosanskomu i srpskomu standardnom jeziku Neki su jezični elementi zajednički hrvatskomu i bosanskomu, a nisu svojstveni srpskomu standardnom jeziku i obrnuto, neki su jezični elementi zajednički bosanskomu i srpskomu, a nema ih u hrvatskome standardnom jeziku Također postoje i elementi specifični za svaki pojedini standardni jezik No razumijevanje među govornicima triju jezika u Bosni i Hercegovini nije upitno i zapravo malo se što promijenilo u odnosu na vrijeme funkcioniranja zajedničkoga standarda Pogledajmo kako zamršenu jezičnu situaciju ironično opisuje Nenad Veličković103 u romanu Sahib: Impresije iz depresije 104: Ovdje se govore tri različita jezika: srpski, hrvatski i bosanski U povjerenju, ja mislim da je to jedan jezik, kojeg svaki od tri naroda zove drugačije / / Razlikuju se u nekim riječima Npr Srbi kažu kafa, Bošnjaci kahva, a Hrvati kava Ja sam iz toga izveo pravilo: tamo gdje Srbi kažu f, Hrvati 103 Nenad Veličković (1962) bosanskohercegovački je pisac, profesor na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu i urednik portala Školarijum. Bavi se kritikom obrazovnih praksi i politika u Bosni i Hercegovini te ulogom književnosti u procesima indoktrinacije; dostupno na: https://www nenadvelickovic ba (citirano 11 siječnja 2022) 104 Sahib je britanski diplomat na misiji u Bosni i Hercegovini koji e-poštom šalje pisma svome ljubavniku u kojima, osim osobnih stvari, iznosi dojmove o Bosni i Hercegovini, o mentalitetu stanovnika, Sarajevu, svojim doživljajima u dotada nepoznatom brdovitom Balkanu, razlozima svoje misije itd , što Veličković uspješno ismi-java ne štedeći pritom ni svoje sunarodnjake 121 Formiranje_jezika_FINAL.indd 121 10. 11. 2022 14:38:00 kažu v, a Bošnjaci hv Naprimjer: Srbi kažu Kofi Anan, Hrvati Kovi Anan, a Bošnjaci Kohvi Anan Pogrešno! Svi kažu Kofi Anan U jednoj hrvatskoj kavani, ovo mi je Sakib pričao, u cjenovniku je pisalo kava 1 marka, kafa 2 marke a kahva 3 marke Od tada on svugdje naru- čuje ili kapučino, ili espreso (Veličković, 2012, 28) No sama činjenica da na jednome prostoru službeno supostoje i funkcioniraju tri standardna jezika otvara brojna pitanja i državu postavlja pred zadatak poštivanja jezičnih prava svake etničke zajednice, kao i svakoga pojedinca (Palić, 2009, 115) Problem, nažalost, ne vide ni stručnjaci, ni političari, već korisnici jezika koji su bili zadnjega desetljeća 20 stoljeća potpuno zatečeni i zbunjeni jezičnim doga- đanjima (Lovrenović, 2002) Naime, osim što u Bosni i Hercegovini postoje i drugi predstavnici i pripadnici etničkih grupa i manjina, mnogi korisnici svakoga od triju standarda morali su ponovno učiti normu „svoga“ (materinskog) jezika Neki govornici ne prihvaćuju normu smatrajući je nametnutom; drugi, manje obrazovani, nisu je ni usvojili, pa se događa da linijom manjega otpora i dalje „živi“ norma bosanskohercegovačkoga standardnojezičnog izaza (Palić, 2009) Bila su predložena tri moguća rješenja bosanskohercegovačke standardnojezične situacije (Karadža, 1999): a) Bosanski standardni jezik s tri jezična idioma u statusu varijanti (bošnjačka, hrvatska i srpska), pri čemu bi status bosanskoga bio isti kao i status srpskohrvatskoga u Jugoslaviji b) Tri standardna jezika u Bosni i Hercegovini: za hrvatski i srpski jezična bi se politika i dalje vodila izvana, dakle iz Hrvatske i Srbije Jezična politika u Bosni i Hercegovini odnosila bi se samo na bosanski c) Jedan standardni jezik u Bosni i Hercegovini s elastičnom normom Međutim, od predloženih rješenja najpragmatičnije, treće rješenje – jedan standardni jezik – nije se moglo ostvariti, prije svega zbog političkih razloga Prevladalo je drugo rješenje, pa je supostojanje triju međusobno bliskosrodnih standarda činjenica od koje treba polaziti Pri tome treba naglasiti da nije multistandardnost jedina sociolingvistička karakteristika u Bosni i Hercegovini, tu je i „multidržavna situacija“ – jedan jezik u više država (Mønnesland, 2005, 518) Naime, hrvatska odnosno srpska kultura u matičnim zemljama (Hrvatskoj i Srbiji) također je dio nasljeđa bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba S druge strane Hrvati, Srbi i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini imaju zajednički kulturni kontekst, na što se često zaboravlja u nacionalnim euforijama 122 Formiranje_jezika_FINAL.indd 122 10. 11. 2022 14:38:00 3.7.2. Pitanje naziva bosanskoga jezika Već je ranije spomenuto da je jedno od jezičnih pitanja koje je obilježilo lingvistič- ke rasprave u Bosni i Hercegovini u devedesetim godinama 20 stoljeća bilo pitanje kako nazvati jezik Bošnjaka koji oni sami nazivaju bosanskim Taj je naziv pobudio najviše diskusija među lingvistima, političarima i u javnosti, a neki akteri srpske, pa i hrvatske, jezične politike još ga uvijek osporavaju 105 No mnogi ga prihvaćaju smatrajući neotuđivim pravom svakoga naroda da svoj jezik imenuje kako želi 106 Argument bošnjačke strane za naziv bosanski jezik bio je da je to tradicionalan, historijski naziv (Halilović, 1991; Jahić, 1999b) koji je izveden iz naziva zemlje – Bosna Isti argument druge dvije strane koriste protiv toga naziva smatrajući da se na taj način bosanski pokušava predstaviti kao državni jezik obavezan za sve tri nacije u Bosni i Hercegovini, a to je ponovno čin jezičnoga udruživanja Njima je prihvatljiviji naziv bošnjački koji je izveden prema nazivu stanovnika – Bošnjaci Među lingvistima koji se nisu slagali s nazivom bosanski naročito je bio oštar Branislav Brborić (1999, 528) koji smatra da se u njemu skriva „osvajački, 'velikodr- žavni', (nad)nacionalni politički naum“ O tome je nazivu raspravljao i tek osnovan Odbor za standardizaciju srpskog jezika 1998 te u vezi s tim donio Odluku br 1 u kojoj piše: Zašto su muslimani/Muslimani/Bošnjaci izabrali baš ime Bošnjaci – nije teško pogoditi, a nije teško ni u nazivu jezika koji su odabrali ( bosanski) prepoznati njihovu težnju ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i oni i njihov jezik 107 Na tu je odluku reagiralo Odjeljenje humanističkih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine pod naslovom Lingvistički nacionalizam Srpske akademije nauka i umjetnosti Iz te polemike, kao i mnogih drugih polemika koje vode nacionalno-identitetske politike u Bosni i Hercegovini te drugim novoosnovanim državama, još jednom se potvrđuje tvrdnja Ivana Lovrenovića (2015), koji u tekstu s indikativnim naslovom Rat za jezik kaže: „Jezik je u našim prilikama, to je notor-no poznato, uvijek korišten kao vrhovni i glavni instrument tih politika “ S druge strane, Senahid Halilović ovako objašnjava naziv bosanski jezik u istoime-noj monografiji objavljenoj 1991: 105 Detaljnije o argumentima jedne i druge strane u Mønnesland (2005, 507–510) 106 To je bila i središnja tema okrugloga stola koji je 1999 organizirala redakcija časopisa Dani uz pomoć američke agencije za informiranje USIS; više o tome u Jurić-Kappel i Stojnić (1999) O jezičnoj situaciji u Bosni i Hercegovini organizirano je nekoliko znanstvenih skupova, čiji su rezultati objavljeni u zbornicima, npr Simpozij o bosanskom jeziku (Čedić, 1999), Jezik i demorakcija (Mønnesland, 2001), Jezik u Bosni i Hercegovini (Mønnesland, 2005) 107 Odluka br 1 (16 2 1988); dostupno na: http://www rastko rs/filologija/odbor/ (citirano 11 siječnja 2022) 123 Formiranje_jezika_FINAL.indd 123 10. 11. 2022 14:38:00 Narodno ime bosanski jezik kroz povijest je mijenjalo svoju sadržinu: pr-votno bijaše imenom jezika svih žitelja zemlje Bosne, da bi se – odkraja 19 vijeka naovamo – svelo, uglavnom, na osnovno ime materinjeg jezika Bosanskih Muslimana, islamiziranog slavenskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopće (Halilović, 1991, 7) Osim spomenute Halilovićeve knjige treba reći da su važnu ulogu u afirmaci- ji bosanskoga jezika odigrale još dvije publikacije, i to Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića (1991) i Rječnik bosanskog jezika Alije Isakovića (1992) koje su postavile stručni temelj političkim postupcima oko proglašenja bosanskoga jezika (Mønnesland, 2005, 484) Naziv bosanski jezik također se branio s pozicije bosanskoga zajedništva, a neki su ga upotrebljavali u smislu općebosanske jezične norme (npr Čedić, 2001a) Već je na početku spomenuto da se za taj naziv uglavnom zalažu sami Bošnjaci i zato je godine 2002 šezdesetak bošnjačkih intelektualaca potpisalo Povelju o bosanskome jeziku 108 u kojoj se izričito naglašava da „/b/osanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom '''osjećaju svojim “ Time se bosanski otvara prema drugima, a s druge se strane u daljnjemu tekstu Povelje kao najvažniji argument navodi historijsko pravo, tj „legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom“ Kada se u ustavima nekih kantona s većinskim hrvatskim stanovništvom pojavio termin bošnjački (a ne bosanski), izbio je pravni spor pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine koji je donio odluku da je to protuustavno (Šipka, 2006, 156–166) Kao što upozorava Mønnesland (2005, 510), došlo je do paradoksalne situacije jer „isti standardni jezik Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj zovu 'bošnjačkim', a Bošnjaci 'bosanskim', dok je Srbima i Hrvatima u samoj Bosni i Hercegovini zabranjena službena upotreba naziva 'bošnjački'“ Kako bi izbjegli političko pitanje i zadovoljili kriterij etničke ravnopravnosti, neki autori u svojim tekstovima koriste oba naziva: bosanski/bošnjački Koliko je ime jezika važno, vidi se i u nazivima jezičnih predmeta i odsjeka na različitim fakultetima u matičnim državama i u inozemstvu Zanimljivo da je nakon rata na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu ime odsjeka bilo Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik (bez i), što je značilo da je riječ o jednome „trostandardnom“ jeziku Kasnije je to promijenjeno i novo je ime Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik,109 a studenti polažu ispit iz jednoga od njih po vlastitome izboru 108 Povelja o bosanskom jeziku; dostupno na: http://bichamilton com/web/wp-content/themes/calvary/docs/Povelja%20o%20Bosanskom%20jeziku pdf (citirano 11 siječnja 2022) 109 Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik, Nastavni plan i program 2019/2020; dostupno na: http://www ff unsa ba/files/trajno/npp_2019/NPP-BHS-jezik-2019-2020 pdf (citirano 11 siječnja 2022) 124 Formiranje_jezika_FINAL.indd 124 10. 11. 2022 14:38:00 3.7.3. Tri pristupa jezičnomu planiranju Proces zasebne restandardizacije svakoga od triju jezika otvara ozbiljne jezične probleme, često kao rezultat nesustavne jezične politike, jedne domaće (za bosanski jezik) i dviju „uvoznih“ jezičnih politika (Halilović, 2014, 129) koje se za hrvatski i srpski standardni jezik vode izvana, iz Hrvatske i Srbije „Uvoznu“ jezičnu politiku, odnosno stavove različitih srpskih i hrvatskih lingvista detaljnije je analizirao Svein Mønnesland (2005, 489–495) Rezultati njegova istraživanja pokazuju da glavnu riječ u srpskoj jezičnoj politici u Bosni i Hercegovini i dalje vode lingvisti iz Srbije, kao i stručnjaci iz Republike Srpske koji sudjeluju u okviru Odbora za standardizaciju srpskog jezika Rasprave o spornim pitanjima (npr uvođenje ekavice u Republici Srpskoj) vodile su se uglavnom između dviju skupina aktera jezične politike: onih izrazito nacionalistički orijentiranih i onih umjerenih koji se suprotstavljaju uplitanju politike u jezična pitanja Što se hrvatske jezične politike u Bosni i Hercegovini tiče, ona se i danas zalaže za isti standardnojezični idiom Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u Bosni i Hercegovini To znači da se i od bosanskohercegovačkih Hrvata devedesetih godina 20 stoljeća očekivalo da govore „čistim“ hrvatskim jezikom kakav se govorio u Hrvatskoj i koji je propagirala hrvatska je-zična politika, naročito prvoga desetljeća hrvatske samostalnosti Rezultat toga bio je strah od materinskoga jezika koji se javio kod bosanskohercegovačkih Hrvata u svakodnevnim govornim situacijama (o tome smo već govorili opisujući jezičnu situaciju u Hrvatskoj) Drugim riječima, riječ je o strahu od upotrebe „nacionalno krive riječi“, što Ivan Lovrenović slikovito opisuje ovako: Na svakom koraku i u svakom trenutku susrest ćete se sa situacijom u kojoj govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj, obaveza, naročito, prisutan, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: „hi… tisuća“, „kaf… kava“, „izvješ… izvješće“, „obav… obveza“, „nar… osobito“, „pris… nazočan“, „činit… čimbenik“, itd unedogled… (Lovrenović, 2003, 235) Može se zaključiti da bosanskohercegovački Hrvati i Srbi (pogotovo Hrvati) nemaju nikakva utjecaja na jezičnu politiku koja se vodi u njihovo ime Oni u suštini slijepo prihvaćaju rješenja iz Zagreba i iz Beograda Sve to skupa onemogućuje da se u Bosni i Hercegovini, kakva je ustrojena na državnoj razini, vodi bilo kakva bosanskohercegovačka jezična politika Koliko jezik može postati dominantan etnonacionalni simbol, pokazuje etno- grafsko i antropološko istraživanje uloge obrazovanja u Bosni i Hercegovini Azre Hromadžić (2017) među bosanskohercegovačkom omladinom, konkretnije 125 Formiranje_jezika_FINAL.indd 125 10. 11. 2022 14:38:01 srednjoškolcima Gimnazije Mostar110 koju pohađaju učenici dviju etničkih grupa, pa se nastava odvija na dva nastavna programa, od kojih je jedan na hrvatskome, a drugi na bosanskome jeziku Između ostaloga, autorica prikazuje zanimljiva zapažanja o hrvatskome jeziku među bosanskim Hrvatima koji imaju i hrvatsko i bosansko državljanstvo Kako većinom namjeravaju studirati u Hrvatskoj, žele govoriti „čistim“ hrvatskim jezikom bez primjesa lokalnih jezičnih specifičnosti, što također očekuju i od svojih nastavnika Ako netko od nastavnika nije tako govorio, bio je meta ispravki Zato su nastavnici koji su predavali hrvatski jezik trpjeli pritisak i morali naučiti „onih 20 glavnih riječi, kao što su tisuća, kolodvor i tjedan“ (Hromadžić, 2017, 88) Evo kako jedna nastavnica – Bošnjakinja koja je predavala njemački jezik po hrvatskome nastavnom programu opisuje svoje iskustvo: Drugom prilikom, mislim da je to bilo 1993, bila sam u učionici i rekla sedmica, na šta je neko odmah dobacio tjedan Ustala sam i na tabli napisala tjedan = sedmica = hefta [kolokvijalni bosanski] Kad sam napisala hefta, povikali su „Uuuuu!“ Rekla sam: „Da, da, na persijskom hefta znači sedam Što više jezika znamo, to više vrijedimo, jesam li u pravu?“ Odgovorili su: „Jeste “ (Hromadžić, 2017, 88) Sve dosada rečeno odražava se i na jezično planiranje bosanskoga jezika, pri čemu se pojavljuju dva glavna problema: s jedne strane, nedostatak institucionalne brige i s druge strane, različiti pogledi na jezično planiranje koji postoje među bošnjačkim lingvistima Prema Paliću (2009, 117) u standardizaciji bosanskoga jezika isprofi-lirala su se tri različita pristupa a) Prvi, „radikalni“ pristup u kojem postoji znak jednakosti između jezika i (boš- njačke) nacije, pri čemu su pretpostavljene jezične posebnosti one koje bi trebale biti nacionalna posebnost U želji da se bosanski jezik što više razlikuje od susjednih jezika (hrvatskoga, srpskoga, crnogorskoga) zanemaruje se komunikacijska uloga jezika u jezičnoj zajednici, a naglašava se nefunkcional-na arhaizacija (najčešće orijentalizacija) bosanskoga jezika Tako je orijentalni leksik arhaičnoga sloja, koji se ranije smatrao regionalnim, podignut na razinu standardnoga jezika Rezultat toga bilo je nerazumijevanje tzv „novih“ orijentalizama kod korisnika jezika u Bosni i Hercegovini, a njihova upotreba postala je obilježje „većeg“ Bošnjaka od drugih, što je stvaralo pogrešnu sliku o bosanskome jeziku (detaljnije o tome u Mønnesland, 2005, 518) Predstavnici su takva pristupa Dževad Jahić (1999a, 1999b, 1999c) i Faruk Konjhodžić (1999) 110 Gimnazija je sagrađena 1898 godine, a nalazi se u samome centru Mostara na zapadnoj, hrvatskoj strani Bila je jedna od najprestižnijih obrazovnih institucija u Jugoslaviji i među najboljim gimnazijama u Bosni i Hercegovini Različitim donacijama škola je nakon rata potpuno obnovljena; dostupno na: https://gimnazijamostar ba/ (citirano 11 siječnja 2022) 126 Formiranje_jezika_FINAL.indd 126 10. 11. 2022 14:38:01 b) Drugi, „umjereni“ pristup polazi od definicije bosanskoga jezika koju donosi Povelja o bosanskom jeziku, naime da je to jezik Bošnjaka kao i pripadnika drugih naroda u Bosni i Hercegovini i svijetu koji ga osjećaju svojim Predstavnik je takvoga pristupa Senahid Halilović (1996) koji se zalaže za afirmiranje bošnjačkih posebnosti koje je norma nekadašnjega srpskohrvatskog standarda zanemarivala Tolerantnost norme odražava se i u činjenici da se u tome pristupu zadržava prirodni središnji kurs između hrvatske i srpske norme (Muratagić-Tuna, 2005), ali uzimajući u obzir spomenutu težnju za afirmiranjem bošnjačkih jezičnih posebnosti 111 c) Treći, „konformisitčki“ pristup predstavlja nastavak jezične politike sedamdesetih i osamdesetih godina 20 stoljeća pri čemu je bosanski jezik zapravo samo novo ime za bosanskohercegovački standardnojezični izraz Njegova je norma potpuno „otvorena“ bez posebnoga odnosa ne samo prema nacionalnome nego čak i prema regionalnome, tj bosanskohercegovačkome (Palić, 2009, 117) Predstavnik je toga pristupa Ibrahim Čedić (2001a, 2001b) Pokušaj ujedinjenja opisanih triju različitih pristupa standardizaciji bosanskoga jezika vidi se u Gramatici bosanskoga jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića (2000) Iako se spomenuta tri pristupa teško mogu uspoređivati (prvi autor normira leksik, drugi pravopis i treći gramatiku), Palić (2009, 118) zaključuje da je drugi, „umjereni“ pristup prevladao Što se tiče pravopisne norme bosanskoga jezika, spomenimo da je 2017 godine objavljeno drugo, znatno izmijenjeno i dopunjeno izdanje Pravopisa bosanskoga jezika Senahida Halilovića (2017) koje je u javnosti doživljeno kao važan kulturni događaj, a 2018 pravopis je objavljen i kao mobilna aplikacija Android i iOS Pravopis je doživio pozitivne, ali i negativne kritike Dok je prvo izdanje Pravopisa (1996) „promoviralo“ specifičnosti bosanskoga jezičnog standarda u odnosu na hrvatski ili srpski standard (što se odražavalo npr u pretjeranoj arhaizaciji, dominaciji orijentalizama, „čuvanju“ glasa h), drugo izdanje pravopisna pravila osuvremenjuje Osim toga zadržava i brojne dublete (npr opština i općina), a glas h, kao što nagla- šava sam autor112, ostaje „tamo gdje mu je etimološki, tj po postanku mjesto (hajde, promaha), ili u riječima koje su odavno odomaćene (hastal, sevdah), ali pisanje toga glasa više ne forsiramo u oblicima koji nisu prihvaćeni u posljednja dva desetljeća “ Prema tome pravopisna rješenja u drugome se izdanju usklađuju s uporabnom 111 O posebnostima bosanskoga standarda pogotovo na leksičkoj razini, a nešto manje na morfološkoj i sintaktičkoj razini npr u Mønnesland (2005, 502–507) 112 Citat se nalazi na internetskoj stranici na kojoj autor pravopisa odgovara na često postavljena pitanja; dostupno na: https://pravopis ba/ (citirano 11 siječnja 2022) 127 Formiranje_jezika_FINAL.indd 127 10. 11. 2022 14:38:01 normom (uzusom), tj s jezičnom praksom 113 U međuvremenu je najavljen novi Bosanski pravopis autora Refika i Halida Bulića (izdavač Institut za bosanski jezik i književnost, Tuzla) u kojemu se neće uspoređivati ili kontrastirati s rješenjima preporučenima u pravopisu hrvatskoga i pravopisu srpskoga jezika, jer autori smatraju da, kao što u intervjuu kaže Halid Bulić, „/b/osanski jezik predstavlja jedan poseban idiom i treba ga i opisati i normirati nezavisno i neopterećeno, bez od-mjeravanja s hrvatskim i srpskim“ (Agić, 2020) On također ističe da će posebna pažnja biti posvećena islamskoj terminologiji čije je pisanje dosta neujednačeno Sredinom 2020 godine potpisan je i memorandum između Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ i Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu o početku izrade još jednoga pravopisa bosanskoga jezika, čije je izdavanje najavljeno za 2021 114 Što se leksičke razine tiče, u prvome desetljeću 21 stoljeća objavljeno je nekoliko rječnika bosanskoga jezika Među njima su dva jednosveščana rječnika, i to Rječnik bosanskog jezika koji je objavljen 2007 godine pod uredništvom Ibrahima Čedića (2007), a drugo je izdanje objavljeno 2010 Iste je godine objavljen i Rječnik bosanskoga jezika Senahida Halilovića, Ismaila Palića i Amele Šehović (2010), kao i prva knjiga (A – Ć) višesveščanoga Rječnika bosanskog jezika Dževada Jahića (2010) Godine 2019 promovirana je deveta knjiga Jahićeva rječnika (Or – Pa), od ukupno šesnaest predviđenih, koji je, prema riječima autora, „najveći naučni poduhvat u bosanskom jeziku uopće, ne samo u leksikografiji toga jezika” (Sokolija, 2019) 3.7.4. „Dvije škole pod jednim krovom“ Da bismo pokazali složenost jezične stvarnosti u funkcioniranju triju standarda u Bosni i Hercegovini, pogledajmo primjer školstva (slični se problemi javljaju u sudstvu, javnim medijima, privatnoj upotrebi itd ) Poznato je da obrazovni sustav ima značajnu ulogu u oblikovanju jezične politike, čega su posebno svjesni oni koji se bave obrazovnom jezičnom politikom u nekoj zemlji (Joseph, 2006) Specifič- nost je obrazovanja u Bosni i Hercegovini da se ono provodi na tri različita jezična standarda, uključujući i druge kulturno-povijesne (pa i vjerske) specifičnosti (Paša-lić Kreso, 2008) Dosadašnja istraživanja115 pokazala su da je obrazovanje u službi ideologije podjela koja odgovara vladajućim elitama Posljedice su toga nejedna-kost, diskriminacija i segregacija koja se uvodi nakon Deytonskoga sporazuma, 113 U svojoj kritici Pravopisa Ismail Palić (2018) upozorava da Senahid Halilović polazi od „potpuno naopake temeljne postavke da normu propisuje praksa“ i Halilovićev pravopis smatra primjerom „neobično velike im-provizacije i puke proizvoljnosti, koji je nažalost višestruko štetan za tokove standardizacije bosanskoga jezika“; dostupno na: https://stav ba/o-halilovicevu-pravopisu-stavi-h-da-bi-ga-izvadio/ (citirano 11 siječnja 2022) 114 Nužno je raditi i stvarati u korist bosanskoga jezika, uskoro novi pravopis; dostupno na: https://www preporod ba/ nuzno-je-raditi-i-stvarati-u-korist-bosanskoga-jezika-uskoro-novi-pravopis/ (citirano 11 siječnja 2022) 115 Bogat popis literature o toj temi, od zbornika, članaka, izvještaja do pravnih dokumenata itd u Trkulja (2017) 128 Formiranje_jezika_FINAL.indd 128 10. 11. 2022 14:38:01 konkretnije 1999 godine kao privremeno rješenje, i to na područjima Federacije Bosne i Hercegovine u kojima žive Bošnjaci i Hrvati, te manji broj Srba Riječ je o nacionalno podijeljenim školama, poznatima pod imenom “dvije škole pod jednim krovom“116, a prema izvještaju Misije OSCE-u Bosni i Hercegovini117 iz 2018 godine, postoji 56 škola na 28 lokacija koje se razlikuju od slučaja do slučaja No svima njima zajedničko je da se vrši segregacija po nacionalnoj osnovi (tzv monoetničke škole) i kroz nju se uči da među učenicima postoje nepremostive razlike Segregacija ide toliko daleko da su ulazi u nekim školama odvojeni, drugdje je nastava organizirana u smjenama da se učenici i nastavnici različitih nacionalnosti ne bi susretali Negdje su čak jedni od drugih odvojeni fizičkim preprekama Slikovit je primjer takve škole srednja škola u Travniku: s jedne strane ograde (koja je 2019 uklonjena) nalazi se obnovljena fasada Katoličkoga školskog centra Petar Barbarić koji radi po Nastavnome planu i programu na hrvatskom jeziku i s duge strane oro-nula fasada Srednje mješovite gimnazije u Travniku koja radi po Nastavnome planu i programu na bosanskom jeziku (slika 23) Slika 23 „Dvije škole pod jednim krovom“ Pri tome se nastava odvija po različitim, nacionalnim nastavnim programima i udžbenicima, odnosno čitankama u kojima se također odražava nacionalistič- ka obrazovna jezična politika Kako se književnost može koristiti kao sredstvo 116 Pod istim naslovom ima niz studija kao i dokumentarnih filmova, npr film koji je nastao u okviru akcije njemač- kih srednjoškolaca koji su htjeli nakon rata pomoći srednjoškolcima u Bosni i Hercegovini; dostupno na: https:// www youtube com/watch?v=_lMoDRmbsx0 (citirano 11 siječnja 2022) 117 „Dvije škole pod jednim krovom“ Najvidljiviji primjer diskriminacije u oblasti obrazovanja u Bosni i Hercegovini (2018); OSCE (Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi); dostupno na: https://www osce org/files/f/ documents/2/5/404993 pdf (citirano 11 siječnja 2022) 129 Formiranje_jezika_FINAL.indd 129 10. 11. 2022 14:38:01 indoktrinacije, pokazuje istaživanje nacionalizma u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim čitankama Nenada Veličkovića (2015) Najgore od svega jest činjenica da se sve to radi pod izgovorom zaštite jezičnih prava učenika različitih nacionalnosti u nacionalno miješanim sredinama (Palić, 2009, 120) Upravo to političari u Bosni i Hercegovini koriste kako bi održali status quo upotrebljavajući jezik kao važnu strategiju za dokazivanje nacionalnoga identiteta Pritom tvrde da svaka etnička grupa ima pravo na nastavu na vlastitome jeziku – u protivnome bi, naravno, mogla izgubiti svoj identitet Ta se bojazan pojavljuje i kod roditelja koji smatraju da bi eventualno rješenje toga problema moglo dovesti do slabljenja njihova identiteta Međunarodna je zajednica preko svojih različitih organizacija bezuspješno poku- šavala obustaviti i smanjiti segregaciju na nacionalnoj osnovi naglašavajući da obrazovni sustav mora omogućiti da učenici zajedno pohađaju školu jer će tako naučiti poštivati i cijeniti kulturološke raznolikosti Zanimljivo je da su poseban otpor ukidanju segregacije pružili hrvatski političari u Bosni i Hercegovini koji smatraju da Hrvati imaju pravo na upotrebu svoga jezika Ukratko, obrazovanje se i dalje koristi u političke svrhe, a međunarodna zajednica ne zna kako riješiti problem: kako osigurati jezičnu slobodu, kako spriječiti majorizaciju (nadglasavanje) i kako ukinuti segregaciju (Mønnesland, 2005, 517) Usprkos nizu pravnih dokumenata međunarodnoga, europskoga i bosansohercegovačkoga prava koje država Bosna i Hercegovina krši održavanjem „dviju škola pod jednim krovom“ i mononacio- nalnim obrazovanjem, ta praksa i nakon triju desetljeća još uvijek traje (Swimelar, 2012; Miraščija, 2017; Emkic, 2018) Zanimljivo je da protiv monoetničkih škola i nastavnih programa sve češće protestiraju oni kojima je obrazovanje zapravo namijenjeno – učenici koji „predvode obrazovnu (r)evoluciju u BiH“, kao što piše u naslovu članka Nidžare Ahmetašević (2017) Prvi puta takvi su protesti bili 2016 i kasnije 2017 godine, kada su učenici bošnjačke i hrvatske etničke grupe u Jajcu uspjeli spriječiti novi slučaj „dvije škole pod jednim krovom“ U okviru Asocijaci-je srednjoškolaca Bosne i Hercegovine i projekta Prijatelji bez granica protesti su nastavljeni u Sarajevu, a 2018 u Bugojnu118 s istim ciljem – boriti se za ukidanje takva sustava obrazovanja, kao i za zajednički nastavni plan i program bez nacionalističkih obilježja Učenici naglašavaju da žele jedinstveno obrazovanje i traže od mjerodavnih institucija da čuju „glas mladih“ i da je krajnje vrijeme da se konačno riješi taj problem iako za to, barem tako izgleda, još uvijek nema dovoljno političke 118 Više o tome u videu Borba srednjoškolaca protiv segregacije u obrazovanju u BiH Al Jazeera Balkans 22 travnja 2018 ; dostupno na: https://balkans aljazeera net/videos/2018/04/22/borba-srednjoskolaca-protiv-segregacije- -u-obrazovanju-u-bih?page=2&qt-view__news_taxonomies__news_taxonomies_panel_pane=3?gb=true (citirano 11 siječnja 2022) 130 Formiranje_jezika_FINAL.indd 130 10. 11. 2022 14:38:01 volje Bez obzira na to rezultati protesta učenika i rada aktivista donose neke po-make Tako je fotografija s vjenčanja Elizabeth Elli Hrgić i Inasa Dagoje (slika 24), bivših učenika tih škola, uz već spomenutu ogradu između Katoličkoga školskog centra Petar Barbarić i Srednje mješovite gimnazije u Travniku, objavljena sredinom 2019 na društvenim mrežama izazvala velik interes javnosti Slika 24 Protest protiv segregacije u školama – slika s vjenčanja Nevezano za taj događaj, ograda je nedugo nakon toga uklonjena, što bi se moglo shvatiti kao pobjeda onih koji su protiv segregacije učenika, ali priča o ogradi još uvijek nije završena zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa Ipak, rušenje „ograda“, koje su postale simbolom etničkih podjela i razdvajanja učenika po nacionalnoj osnovi, na neki je način otvorilo put izradi alternativnih rješenja k zajedničkome obrazovanju, kao i put drukčijim modelima obrazovanja u Bosni i Hercegovini (Trkulja, 2017, 28–29) u smislu promocije veće tolerancije i jačanja društvene kohezije 3.7.5. Uvođenje ekavice u Republici Srpskoj Već smo ranije rekle da je srpski standardni jezik danas službenim jezikom, osim u Republici Srbiji, i u Republici Srpskoj koja je jedan od dvaju entiteta u Bosni i Hercegovini Karakterizira ga dvojnost izgovora (ekavica i ijekavica) – koju nemaju ni hrvatski, ni bosanski, ni crnogorski, ali oni sa srpskim dijele ijekavski izgovor – a u prošlosti i dvojnost pisama (latinica i ćirilica) U jezičnoj praksi te su dvojnosti 131 Formiranje_jezika_FINAL.indd 131 10. 11. 2022 14:38:01 izazvale različite nedoumice i nesporazume, a ovdje ćemo se usredotočiti na dvojnost ekavskoga i ijekavskoga izgovora 119 Podsjetimo se da su potpisnici Bečkoga književnog dogovora (1850) odlučili da je za književni jezik najprikladniji ijekavski izgovor „južnog narječja“ Međutim, Karadžićeva je reforma jezika u 19 stoljeću naišla u Srbiji na velik otpor i reakcije zbog odmicanja od tradicije i uvođenja ijekavice Zato je ijekavski prihvaćen samo na područjima u kojima je već postojao, dok se dio Srbije i Vojvodina, koji su imali književnu tradiciju na ekavskome, nisu željeli odreći ekavskoga izgovora u korist ijekavskoga Tako su se razlike između ekavskoga i ijekavskoga izgovora očuvale i koegzistiraju sve do danas, kada se ponovno aktualizira pitanje njihova odnosa Ekavski i ijekavski izgovor ne uzrokuju nikakvih komunikacijskih smet-nji i nepotrebno je njihovo međusobno „prevođenje“ odnosno adaptacije ekav- skih i ijekavskih tekstova120, budući da su oba izgovora, kao što naglašava Šipka (2006, 177), „jednako srpska, nema nikakve potrebe za inzistiranjem na njihovoj 'ravnopravnosti'“ No oko te dvojnosti došlo je devedesetih godina 20 stoljeća do različitih nedoumica i nesporazuma, pa i sukoba, pogotovo u područjima u kojima se povijesno upotrebljava ijekavica, konkretnije u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini Naime, godine 1993 političko rukovodstvo Republike Srpske iznenada je donijelo odluku o proglašenju ekavskoga izgovora u službenoj i javnoj upotrebi pod prijetnjom sankcija Riječ je o potpuno političkoj odluci i još jednome obliku diktata politike koja nameće rješenja suprotna jezičnoj stvarnosti Naime, na tim područjima žive govornici koji, uz Crnogorce, pripadaju najizrazitijim ijekavcima među štokavcima i njih tjerati da uime srpskoga jedinstva „preko noći“ prijeđu na ekavicu vodi najgrubljemu obliku jezičnoga inženjeringa (Pranjković, 2008a, 131) Normalno je da je takva odluka izazvala nesigurnost i konfuziju kod korisnika jezika, pa čak i kod lokalnih političkih vođa koji su je donijeli, da ne govorimo o potpunome kaosu u javnoj upotrebi Prema riječima Bugarskog (1995, 138), ta politička odluka ima dva aspekta: s jedne strane svojevrsno etničko čišćenje jezika, a s druge strane približavanje Srbiji te nametanje stereotipne formule u kojoj se srpski i srpstvo isključivo povezuje s ćirilicom i ekavicom Odluka o uvođenju 119 O tome su vođene polemike u medijima, bili su različiti javni protesti, pa čak i objavljivane polemičke knjige, kao npr knjiga U odbranu jezika srpskog – i dalje Miloša Kovačevića (1997) Na tekst o predstavljanju te knjige, objavljen u Politici 28 ožujka 2000 godine, reagirao je Odbor za standardizaciju srpskog jezika osporavajući ne-istinite i neodržive tvrdnje u tekstu koje se mogu označiti kao „ruženje srpske jezičke kulture i njenih institucija“ Trebamo napomenuti da je Miloš Kovačević (jedan od inicijatora Slova o srpskom jeziku) još uvijek član Odbora za standardizaciju srpskog jezika, a promovira stajališta koja su u suprotnosti sa stajalištima Odbora ; dostupno na: https://www rastko rs/filologija/odbor/odluka013 html (citirano 11 siječnja 2022) 120 To se odnosi na tekstove svih funkciolnalnih stilova, a pogotovo tekstove književnoumjetničkoga stila čije su adaptacije neprihvatljive i štetne jer je riječ o autorskim djelima Različiti primjeri navedeni su u Šipka (2006, 195–209) 132 Formiranje_jezika_FINAL.indd 132 10. 11. 2022 14:38:01 ekavice programski se uklopila u odluku o udžbenicima iz Srbije po kojima će učiti djeca u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini; nadalje, u posrbljivanje toponima, npr Donji Vakuf u Srpski Donji Vakuf, a kasnije u Srbobran Te su odluke imale podršku nekih implementatora jezične politike Srbije, a s druge strane, bilo je i protivnika takve jezične politike (npr Ranko Bugarski, Ivan Klajn i dr ) U svakome slučaju, uvođenje ekavice ostat će u povijesti zabilježeno kao „bizaran primer ekstremnog jezičkog nacionalizma, ali i kao znamenje pobede prezrenog etniciteta nad tim istim bahatim nacionalizmom“ (Bugarski, 2002, 75) Odluka o obaveznome ekavskom izgovoru u službenoj i javnoj upotrebi ukinuta je smjenom političkoga rukovodstva 1998 godine Kako bi se izbjegle ovakve situacije, predložen je Kodeks upotrebe srpskog standardnog jezika u kome bi se utvrdila pravila ponašanja u upotrebi ekavskog i ijekavskog izgovora, kao i ćiriličkog i latiničkog pisma, i definisao odnos prema tekstovima preuzetim iz hrvatskog i bošnjačkog jezičkog standarda (Šipka, 2006, 167) 3.7.6. Zaključak Iz prikaza jezične situacije u Bosni i Hercegovini možemo zaključiti da je ona od devedesetih godina 20 stoljeća nadalje izuzetno opterećena izvanjezičnom stvarnošću Ratna događanja (1992–1995) bila su obilježena sukobima među različitim entitetima, a nakon rata država je politički podijeljena na dva (kasnije čak tri) samostalna entiteta (Federacija BiH, Republika Srpska i Distrikt Brčko), čime je potpuno promijenjena njezina demografska slika (prijeratna izmiješanost stanovništva i poslijeratna nacionalna homogenost) Sve to ostavilo je traga na jezičnoj politici i u jeziku/jezicima u kojima, kao i u ostalim novoosnovanim državama, dominira simbolička funkcija jezika nad komunikacijskom Promijenjene društveno-političke okolnosti na srednjojužnoslavenskome području devedesetih godina 20 stoljeća, a pogotovo rast nacionalizma doveli su do „nacionalističkih“ jezičnih politika koje su se ponajviše odrazile u bosanskohercegovačkoj jezičnoj stvarnosti Većina se lingvista slaže da je jezična situacija u Bosni i Hercegovini složena zbog njezine višenacionalnosti (tri autohtona naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi) i višejezič- nosti No, kako Halilović (2014, 122) ističe, složenost jezične situacije ne proizlazi iz problema u jeziku, već iz složenih društveno-političkih okolnosti U društvenoj zajednici prisutna je politizacija jezičnih pitanja, jezični nacionalizam, manipulacija jezikom, jezična segregacija itd , a pojedini entiteti zatvaraju se u „svoj“ jezik i „svoje“ pismo (Halilović, 2014, 130–131) 133 Formiranje_jezika_FINAL.indd 133 10. 11. 2022 14:38:01 U Bosni i Hercegovini supostoje tri standardna jezika: bosanski, hrvatski i srpski, čiji je formalnopravni status riješen različitim dokumentima (od ustava, razli- čitih odredaba, amandmana itd ) Ta tzv nominalna ravnopravnost zadovoljava nacionalno-političke elite koje još uvijek zastupaju pozicije podijeljenosti i isključivosti (primjer je te ravnopravnosti „mehaničko“ prevođenje tekstova na različite jezike) Sasvim je druga priča kako nominalna ravnopravnost funkcionira, bolje reći ne funkcionira u jezičnoj stvarnosti Palić (2009, 119) naglašava da se u Bosni i Hercegovini mora donijeti jasna politička odluka koja će nominalnu, tj navodnu ravnopravnost zamijeniti stvarnom funkcionalnom ravnopravnošću U vezi s tim spomenimo samo dva od niza osjetljivih i otvorenih pitanja Prvo je pitanje funkcioniranje jezika u javnim i državnim medijima, prije svega zbog velike uloge koju mediji imaju u javnosti Drugo pitanje vezano je uz fenomen bosanskohercegovačkoga obrazovnog aparthejda poznatoga pod imenom „dvije škole pod jednim krovom“ – segregacije škola prema nacionalnoj osnovi u kojima se radi po nacionalnim programima i udžbenicima s ciljem – apsurdno – zaštite prava učenika Za razliku od drugih novoosnovanih država, u Bosni i Hercegovini se jezična politika za hrvatski i srpski standardni jezik još uvijek vodi izvana (iz Hrvatske i Srbije) Problem je u tome što se pritom ne uzimaju u obzir posebnosti bosanskohercegovačkoga kulturnog konteksta, (jezične) povijesti itd S druge strane, što se bosanskoga standardnog jezika tiče, od različitih pristupa njegovoj restandardizaciji izgleda da je prevladao „umjereni“ pristup koji se zalaže za tolerantnost norme, ali i za afirmaciju bošnjačkih posebnosti Gledano s današnje pozicije, nakon skoro triju desetljeća, možemo konstatirati da još uvijek postoje nesuglasice među nekim akterima jezične politike svakoga jezika ponaosob i bilo kakvi dogovori u vezi sa zajedničkom jezičnom politikom među entitetima gotovo su neostvarivi Ukratko, jezičnom situacijom u Bosni i Hercegovini nitko nije zadovoljan Norma-tivci nisu zadovoljni jer se norme koje oni propisuju slabo poštuju i komunikacija je daleko od njihova „zamišljenoga“ standardnog jezika Korisnici jezika, kao što naglašava Ismail Palić, nikako da „progovore“ „svojim“ standardnim jezikom koji je za njih živ samo u jezičkim priručnicima I jedni i drugi uglavnom krivca nalaze u drugima s kojima u zajedničkoj državi žive i koji im agresivno nameću „svoje“ jezike Društvenoj zajednici u takvoj situaciji ostaje da riješi probleme „nemogućnosti“ pohađanja zajedničkih škola, gledanja zajedničkih te- levizijskih programa, čitanja zajedničkih knjiga – jednom riječju „ne- mogućnosti“ funkcioniranja bilo čega zajedničkoga (Palić, 2009, 118) 134 Formiranje_jezika_FINAL.indd 134 10. 11. 2022 14:38:01 Složenosti jezične situacije svakako pridonosi i složenost samoga ustroja Bosne i Hercegovine, koja je i nacionalno, i konfensionalno, i politički i administrativno podijeljena U takvoj državi, ni pored najbolje volje, nije jednostavno osigurati ni pojedinačna ni kolektivna jezična prava, koja su, doduše, zajamčena različitim zakonskim aktima Međutim, u praksi se njihovo ostvarivanje svodi na čisti formalizam i mehaničko prevođenje s jezika na jezik, što zadovoljava nacionalno-političke elite (Palić, 2009, 119) Danas se govornici svih triju standardnih jezika, kao i akteri jezič- ne politike više boje „eventualnog utjecaja jednoga komšijskog/susjednog standarda na drugi ('njihovog' jezika na 'naš') nego utjecaja geografski udaljenog a moćnog engleskog jezika“ (Katnić-Bakaršić, 2013, 124) Izgleda da u Bosni i Hercegovini još uvijek nema dovoljno volje za razumijevanjem Drugoga i Drukčijega, odnosno za promicanjem interkulturne komunikacije Nadamo se da će se u budućnosti, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku i dr podijeljenost, kreatori jezičnih politika triju standardnih jezika uspjeti dogovoriti oko zajedničke jezične politike na razini Bosne i Hercegovine, vodeći pritom računa o jezičnim navikama korisnika jezika koji bi svakako trebali postati aktivnim sudionicima jezične politike 3.8. Crna Gora Za razliku od hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga, u kojima je proces standardizacije započeo još prije formiranja zajedničkoga srpskohrvatskog jezika i koji su u prošlosti bili opisani u različitim normativnim priručnicima, crnogorski jezik prvi se puta službeno pojavljuje u nekome službenom dokumentu osnivanjem samostalne dr- žave Republike Crne Gore 2006 121, i to u Ustavu Crne Gore122 godine 2007 123 Kao što kaže Igor Lakić (2013, 135), nije poznato da se naziv crnogorski pojavljivao ranije u nekome službenom dokumentu jer se njegovo ime prilagođavalo različitim kulturno-povijesnim okolnostima U Ustavu SR Crne Gore donesenome 1963 godine u službenoj je upotrebi srpskohrvatski jezik, odnosno od 1974 srpskohrvatski jezik ijekavskog tipa U razdoblju zajedničke države koristi se i neslužbeni naziv crnogorski standardnojezični izraz (isto kao i za bosanskohercegovački književnojezični izraz), naravno u okviru srpskohrvatskoga, a kasnije i srpskoga jezika 121 Da podsjetimo, Crna Gora bila je nakon raspada Jugoslavije u zajedništvu sa Srbijom, prvo u sklopu Savezne Republike Jugoslavije (1992–2003), a nakon toga u sklopu državne zajednice Srbije i Crne Gore, sve do progla- šenja nezavisnosti i osnivanja Republike Crne Gore 122 Ustav Crne Gore (2017); dostupno na: https://www paragraf me/propisi-crnegore/ustav-crne-gore html (citirano 11 siječnja 2022) 123 Formalni razvoj crnogorskoga kulturnog identiteta, pri čemu jezik igra važnu ulogu, općenito je sporiji u usporedbi s drugima na srednjojužnoslavenskome području Za razliku od drugih republika u Jugoslaviji, u Crnoj Gori tek je 1971 godine osnovana Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU), a nešto kasnije i Institut za jezikoslovlje i književnost CANU (1980) Godine 1999 osnovana je nova, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti (DANU) 135 Formiranje_jezika_FINAL.indd 135 10. 11. 2022 14:38:01 Iako je Crna Gora nakon Drugoga svjetskog rata postala samostalnom socijalističkom republikom u okviru Jugoslavije, crnogorski identitet više se shvaćao kao teritorijalno opredjeljenje i nije se postavljalo pitanje „znači li biti Crnogorac ujedno biti i Srbin ili ne“ (Mønnesland, 2009, 125) 124 Međutim, raspadom zajedničke države devedesetih godina 20 stoljeća on se počinje intenzivnije propitivati Promijenjene društveno-političke okolnosti u Crnoj Gori (najprije u zajednici sa Srbijom, a nakon toga borba za neovisnost) bile su razlogom kolebanja u izražavanju nacionalnoga identiteta, što znači da se sadržaj identiteta, pogotovo onaj koji je označen kao crnogorski i onaj koji je označen kao srpski, mijenjao To pokazuju i popisi stanovništva u Crnoj Gori 1991 , 2003 i 2011 godine 125 Nakon raspada Jugoslavije 1991 godine u Crnoj Gori prevladava crnogorski identitet (61,86% stanovništva Crnogorci), a u sljedećim desetljećima taj se identitet smanjuje na račun srpskoga Jelena Džankić (2015), istražujući simboličku rekonstrukciju identitetskih parametara na primjeru identitetske kategorije Crnogorac/Crnogorka126, zaključuje da su se crnogorska i srpska identitetska shema mijenjale s jedne strane, s obzirom na politički okvir (od početne bliskosti sa Srbijom nakon raspada Jugoslavije do udaljavanja od nje) i s druge stane, u skladu s činjenicom je li netko podržavao crnogorsku nezavisnost ili nije 3.8.1. Planiranje statusa crnogorskoga jezika Ranije smo već naglasili da je jezik jedan od najvažnijih simbola državnosti On je dio države koja ga potvrđuje i koja mu daje moć, pri čemu naziv jezika ima simboličku funkciju, a proces njegova imenovanja često prate različite polemike, što smo vidjeli na primjeru bosanskoga i bošnjačkoga jezika Ideja o samostalnome crnogorskome standardnom jeziku prisutna je već šezdesetih godina 20 stoljeća, prije svega u radovima Vojislava P Nikćevića127, da bi se zalaganja za to intenzivirala ubrzo nakon raspada Jugoslavije No 1992 donesen je Ustav SR Jugoslavije, u kojemu u članku 15 piše: 124 Nedorečenost samoga statusa Crne Gore potvrđuju i republičke zastave Naime, svaka socijalistička republika imala je svoju zastavu, no zastava SR Crne Gore bila je ista kao zastava SR Srbije 125 Uprava za statistiku Crne Gore (MONSTAT); dostupno na: http://pxweb monstat org/PXWeb/pxweb/sr/ Popisi/?rxid=cfa0b20a-9068-4f1c-9cca-ce53d2573bc9 (citirano 18 siječnja 2022) 126 Istaživanje, koje je provedeno 2011 godine, nastalo je u skopu projekta Symbolic Nation-Building in West Balkan States: Intents and Results koji je financirao Research Council of Norway; dostupno na: https://www hf uio no/ ilos/english/research/projects/nation-w-balkan/ (citirano 11 siječnja 2022) 127 Vojislav P Nikčević (1935–2007) jedan je od crnogorskih intelektualaca koji su se već šezdesetih godina 20 stoljeća zalagali za zaseban crnogorski standardni jezik Devedesetih godina 20 stoljeća objavio je niz radova o povijesti i gramatici crnogorskoga jezika, često s polemičnim tonovima i ne uvijek na najstručnijoj osnovi (Mønnesland, 2009) Između ostaloga, objavio je Pravopis crnogorskoga jezika (Nikčević, 1997) i Gramatiku crnogorskoga jezika (Nikčević, 2001) Više o tome u Dulović (2013) i Nakazawa (2015) 136 Formiranje_jezika_FINAL.indd 136 10. 11. 2022 14:38:02 Član 15 U Saveznoj Republici Jugoslaviji u službenoj upotrebi je srpski jezik ekavskog i ijekavskog izgovora i ćiriličko pismo, a latiničko pismo je u službenoj upotrebi, u skladu sa ustavom i zakonom Na područjima Savezne Republike Jugoslavije gde žive nacionalne manjine u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, u skladu sa zakonom 128 Na republičkoj razini, u Ustavu Republike Crne Gore (1992) u članku 9 detaljnije se određuje jezik u službenoj upotrebi na području Crne Gore i kaže: Član 9 Jezik i pismo U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora Ravnopravno je ćiriličko i latiničko pismo U opštinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripad- nici nacionalnih i etničkih grupa u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma 129 Možemo, dakle, vidjeti da se i u Ustavu Republike Crne Gore 1992 jezik naziva srpskim, što odražava tadašnje društveno-političke i povijesne okolnosti Naime, u jeziku su tada još uvijek dominirali konvergentni procesi koji su i doveli do takva rješenja (Glušica, 2009b, 27) Pokret o nacionalnoj samobitnosti Crnogoraca i crnogorskome kao službenome jeziku sve do 1997 biva u opoziciji, a padom režima Slobodana Miloševića dobiva političku potporu Među argumentima za samostalan jezični razvoj crnogorskoga jezika naglašavaju se dva: a) govornici koji materinski jezik imenuju crnogorskim i b) novoosnovana samostalna država koja to omogućuje govornicima i koja će zrelom i pametnom jezičnom politikom taj jezik podupirati i razvijati (Glušica, 2012, 162) Godine 1993 crnogorski PEN130 objavljuje Deklaraciju o ustavnom po-ložaju crnogorskoga jezika u kojoj se crnogorski jezik određuje kao nacionalni jezik Crnogoraca i zato mora dobiti status službenoga jezika Nadalje, osniva se niz samostalnih institucija koje će pomoći u ostvarenju toga cilja: Matica crnogorska (1993), Dukljanska akademija znanosti i umjetnosti (1999) i Institut za crnogorski 128 Ustav Savezne Republike Jugoslavije (1992); dostupno na: http://mojustav rs/wp-content/uploads/2013/04/ SRB-FRY-Constitution-1992-SRB pdf (citirano 11 siječnja 2022) 129 Ustav Republike Crne Gore (1992; dostupno na: http://www uniset ca/microstates/montenegro_1055251939 pdf (citirano 11 siječnja 2022) 130 Međunarodno udruženje književnika osnovano 1921 u Londonu; kratica izvorno znači: pjesnici, esejisti i nove-listi (Poets, Essayists and Novelists) 137 Formiranje_jezika_FINAL.indd 137 10. 11. 2022 14:38:02 jezik i književnost (2003) Kasnije, kada promocija nacionalnoga identiteta u novoosnovanoj državi dobije i političku potporu, te institucije dolaze pod okrilje države, i to Matica crnogorska 2008 godine, a Institut za crnogorski jezik i književnost odlukom Vlade Crne Gore od 2014 djeluje u okviru novoosnovanoga Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Taj je fakultet direktna konkurencija studijskomu programu Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkoga fakulteta (do 2015 Filozofski fakultet) Univerziteta Crne Gore u Nikšiću Za našu je temu zanimljiv podatak da predstavnici studijskih programa crnogorskoga jezika nikšićkoga i cetinjskoga fakulteta zastupaju dvije potpuno suprotne ideje standardizacije crnogorskoga jezika Zanimljivo je da je planiranje statusa crnogorskoga jezika započelo na području obrazovne jezične politike, odlukom Ministarstva prosvjete i nauke 2004 godine da se školski predmet Srpski književni jezik u osnovnoj i srednjoj školi preimenuje u Materinji jezik i književnost s dodatkom u zagradi: srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski, albanski 131 Pritom je Ministarstvo kao glavne argumente navodilo da se to čini kako bi se omogućio izbor materinskoga jezika svim učenicima te promjenom imena školskoga predmeta depolitizirao školski obrazovni sustav, međutim rezultat je bio upravo suprotan Promjena naziva školskoga predmeta izazvala je burne reakcije nekih profesora koji su bojkotirali nastavu, a glavno uporište za „obranu srpskog jezika“ bio je Odsjek za srpski jezik i književnost na Filološkome fakultetu Univerziteta Crne Gore u Nikšiću, koji su podržavale različite političke stranke i druge institucije (više o polemikama predstavnika različitih stranaka u Mønnesland, 2009, 131) Nakon tih događaja uslijedile su burne rasprave, najprije oko planiranja statusa, a kasnije i oko planiranja korpusa, koje detaljnije predstavljamo u nastavku monografije Konačno, kao što smo rekle, proglašenjem nezavisnosti Crne Gore (2006) stekli su se uvjeti da se promijeni i naziv jezika Tako je u Ustavu Crne Gore koji je donesen 2007 u članku 13 zapisano: Član 13 Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik 132 131 Prema popisu stanovništva Uprave za statistiku Crne Gore iz 2003 od ukupnoga broja stanovnika (620 145) bilo je 43,16% Crnogoraca, 31,99% Srba, 7,77% Bošnjaka, 5,03% Albanaca, 3,97% Muslimana, 1,10% Hrvata, 0,42% Roma i čak 4,35% neopredjeljenih; dostupno na: http://pxweb monstat org/PXWeb/pxweb/sr/Popisi/Popisi__ Popis%202003/TABELA%202 px/?rxid=cfa0b20a-9068-4f1c-9cca-ce53d2573bc9 (citirano 19 siječnja 2022) 132 Ustav Crne Gore (2017); dostupno na: https://www skupstina me/me/ustav-crne-gore (citirano 11 siječnja 2022) 138 Formiranje_jezika_FINAL.indd 138 10. 11. 2022 14:38:02 Dakle, tu se prvi put pojavljuje naziv crnogorski jezik kao odrednica za službeni jezik u Crnoj Gori, pri čemu se termin službeni jezik razlikuje od termina jezik u službenoj upotrebi – oni predstavljaju dvije razine službenosti (više o tome u Lakić, 2013) Očigledno je da je odluka za takvo definiranje službenoga jezika i jezika u službenoj upotrebi nastala iz potrebe rješavanja jezične problematike u višejezičnoj i višenacionalnoj državi koja je prije svega politički podijeljena (Glušica, 2009b, 27) Iako javne rasprave o jezičnim pitanjima nije bilo, prema podacima Uprave za statistiku Crne Gore iz 2003 za crnogorski kao materinski jezik izjasnilo se 21,96%, a za srpski 63,49% stanovnika Crne Gore 133 Narednih godina crnogorski jezični identitet raste, što pokazuju rezultati istraživanja Igora Lakića i Nataše Kostić (2009) iz godine 2007 u okviru bilateralnoga projekta između tadašnjeg Instituta za strane jezika Univerziteta Crne Gore u Podgorici i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani 134 Prema njihovu istraživanju, više od 50% ispitanika (od ukupno 500 iz svih krajeva Crne Gore) smatra da je njihov materinski jezik crnogorski, a nešto manje od 50% da je njihov materinski jezik srpski Doduše, kod popisa stanovništva Uprave za statistiku Crne Gore iz 2011 brojevi su nešto niži jer se za crnogorski izjasnilo 36,97%, a za srpski 42,88% stanovništva No s obzirom na to da se broj govornika srpskoga jezika smanjio na račun govornika crnogorskoga jezika i uzimajući u obzir činjenicu da u Crnoj Gori nema značajnijih migracija iz države u državu, može se zaključiti da je zapravo riječ o jednome jeziku i dva različita jezična identiteta Neki govornici, naime, jezik kojim se govori u Crnoj Gori nazivaju srpskim, a drugi smatraju da se crnogorski već odavno razlikuje od srpskoga i hrvatskoga i da je on odraz crnogorske kulture, povijesti i drugih vrijednosti (Komatina, 2012, 164–165) U tom smislu Lakić (2013) argumentira samostalnost crnogorskog jezika političkim, kao i lingvističkim razlozima Odcje-pljenjem od Srbije i proglašenjem samostalnosti 2006 godine stvoreni su uvjeti za preimenovanje službenoga jezika Iako jezični parametri gramatičke strukture, dakle fonetika, fonologija, morfologija i sintaksa, pokazuju da su sva četiri jezika lingvistički jedan jezik utemeljen na štokavskome dijalektu, sociolingvistički parametri daju pravo svakomu narodu da svoj jezik imenuje onako kako želi uzimajući u obzir društvene vrednote govornika određenoga jezika (Lakić, 2013, 143) 133 Rezultati za druge jezike kao materinske bili su: albanski 5,26%, bosanski 2,29%, bošnjački 3,21% i manje od 1% hrvatski i romski Dostupno na: https://www monstat org/userfiles/file/popis03/saopstenje60 pdf (citirano 18 siječnja 2022) 134 Riječ je o dvama projektima, i to od 2004 do 2005 projekt Slovenski i srpski kao strani jezici i od 2006 do 2007 projekt Odnos prema jezicima u Sloveniji te Srbiji i Crnoj Gori 139 Formiranje_jezika_FINAL.indd 139 10. 11. 2022 14:38:02 Danas službeni status crnogorskoga jezika nije upitan Od 2017 godine ima svoj međunarodni kod u okviru ISO 639 međunarodnoga standarda: za crnogorski se koristi kratica cnr, a njegov cijeli naziv izvorno je zapisan u latinici i ćirilici (Vračar i Ševaljević, 2017, 48) 3.8.2. Pitanja standardizacije crnogorskoga jezika Početnu fazu crnogorske jezične politike obilježilo je planiranje statusa i u vezi s tim imenovanje jezika, a kasnije je u središtu pozornosti bilo planiranje korpusa, prije svega jezična kodifikacija, tj rad na temeljnim normativnim priručnicima, kao što su pravopis, gramatika i rječnik S tim je ciljem Vlada Crne Gore 2008 osnovala Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika (dalje u tekstu Savjet) s ukupno 13 članova koji, osim brige o afirmaciji montenegristike, ima, kao što kaže Lakić (2013, 144), povije-snu ulogu – kodificirati crnogorski jezik Njihov prvi zadatak bio je izraditi prijedlog koncepta pravopisa i gramatike crngorskoga standardnog jezika No već na samome početku među članovima Savjeta došlo je do nesuglasica oko temeljnoga pitanja jezične standardizacije: koju varijantu crnogorskoga odabrati kao standardnu Ta se dilema zapravo pojavila već kod prihvaćanja ustavnih odredaba, gdje se radna skupina koja je pripremala članak o jeziku zalagala da u stavku 3 bude zapisano da su, osim crnogorskoga, u javnoj upotrebi srpski, bosanski i hrvatski jezik koji pripadaju zajedničkomu štokavskom dijasistemu Takvom formulacijom spriječile bi se polemike oko pitanja odnosa službenog jezika i jezika u službenoj upotrebi, a s druge strane naglasila bi se povezanost crnogorskoga s jezicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj Na kraju je, kao što smo vidjeli, u Ustavu Crne Gore ostao termin jezici u službenoj upotrebi (Lakić, 2013, 138) Članovi Savjeta podijelili su se u dvije skupine koje su imale različite poglede na proces standardizacije, tj na pitanje što odabrati kao osnovicu pri normiranju crnogorskoga jezika: prva je skupina bila za umjereniju, a druga za radikalniju kodifikaciju Umjerenija skupina, koju se sastavljali prije svega lingvisti, smatrala je da crnogorski treba standardizirati na postojećemu standardu koji proizlazi iz srpskohrvatskoga, odnosno crnogorskoga standardnojezičnog izraza jer je, kao što kaže Glušica (2012, 163), jezik u Crnoj Gori još od 19 stoljeća bio dio srpskohrvatskoga, odnosno kasnije srpskoga jezičnog standarda i zato ga treba samo doraditi i preoblikovati Prema mišljenju te skupine nema se smisla vraćati u prošlost budući da se jezik u razdoblju od 150-ak godina razvijao i mijenjao na svim razinama, ponekad doduše planski i nasilno (pogotovo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u razdoblju između Prvoga i Drugoga svjetskog rata), no te su promjene bile prihvaćene i zaživjele su u jeziku Činjenica je također da su se danas aktivne generacije u Crnoj Gori školovale na srpskohrvatskome jeziku (Lakić, 2013, 145) Osnova za jezičnu standardizaciju morala bi biti aktualna jezična 140 Formiranje_jezika_FINAL.indd 140 10. 11. 2022 14:38:02 upotreba u različitim funkcionalnim stilovima, a ne dijalekti ili književna tradicija 19 stoljeća Budući da standardni jezik znači kulturnu, političku, ideološku i ekonomsku unifikaciju nekoga društva, mora biti prihvaćen na osnovi društvenoga konsenzusa, što znači da mora odgovarati većini društvenih grupa (Glušica, 2010a, 34–35, 39) Radikalnija skupina, koju su uglavnom činili književnici i jedan lingvist, nije se sla-gala s idejom da bi temelj crnogorskomu standardnom jeziku bila srpska standardna ijekavska norma (v npr Čirgić 2010), već smatra da, po uzoru na Vojislava P Nikčevića, crnogorski treba vratiti svojim korijenima, tj Njegoševu jeziku i jeziku stare crnogorske književnosti To bi značilo na leksičkoj razini arhaizaciju jezika, a na gramatičkoj razini provela bi se ijekavska jotacija Nadalje, to bi značilo da standardni fonološki sustav crnogorskoga dobiva dva nova fonema i ima ih ukupno 32, a azbuka i abeceda 32 grafema, tj dodani su grafemi ś i ź Slika 25 Novi grafemi u crnogorskome jeziku Te dvije skupine Savjeta bile su razjedinjene, takoreći, oko svih pitanja standardizacije i kodifikacije crnogorskoga jezika: i teorijskih, i terminoloških i praktičnih Najviše nesuglasica i rasprava između radikalnije i umjerenije skupine pojavilo se oko uvođenja novih fonema, odnosno grafema ś i ź (slika 25) koji su produkt ijekavske jotacije (do sada su kao rezultat ijekavske jotacije standardizirani samo glasovi tj = [ć] i dj = [đ]), kao i druge glasovne promjene (više o tome u Glušica, 2009a, 296) Umjerenija skupina smatra da je uvođenje fonema odnosno grafema ź nepotrebno budući da se on javlja u nekim dijalektnim riječima, npr źenica umjesto zjenica S druge strane, uvođenje fonema odnosno grafema ś smatraju opravdanim jer je on i ranije bio markantno crnogorsko obilježje iako ga je tadašnja službena norma zabranjivala Osim toga ś je frekventniji i nosi razliku u značenju, nadalje javlja se u nekim toponimima, vlastitim imenima, nadimcima, hipokoristicima, deminutivima itd , dakle ima onomastičku, lingvističku i transkripcijsku funkciju (Glušica, 2009a, 296–297) Umjerenija je skupina također predlagala da u tome slučaju treba navoditi oba oblika, dakle osim ś treba navoditi i 141 Formiranje_jezika_FINAL.indd 141 10. 11. 2022 14:38:02 sj, npr śekira i sjekira Takav bi pristup omogućio korisnicima jezika da sami odaberu oblik koji im više odgovara, čime bi se polako oblikovao jezični standard koji bi bio prihvatlljiv za većinu korisnika jezika Nasuprot tome, radikalnija se skupina zauzimala za dosljedno provođenje ijekavske jotacije za oba fonema odnosno grafema, a samo u nekim izuzecima mogu postojati dublete Tako bi bilo śekira umjesto s jekira, ćerati umjesto tjerati i đeca umjesto djeca (Lakić, 2013, 145–146) Na kraju se može zaključiti da je uvođenje novih fonema dovelo do rascijepljenosti u crnogorskome društvu na one koji ne mijenjaju svoje pravopisne i pravogovorne navike i one koji svoju nacionalnu i političku pripadnost potvrđuju jotiranim oblicima Usprkos činjenici da glavni akteri jezične politike u Crnoj Gori prihvaćaju samo jotiranu varijantu, ona nije zaživjela u medijima, državnoj administraciji itd , međutim implementirana je u obrazovni sustav, iako nesustavno Godine 2016 objavljena je po- četnica („bukvar“) s ciljem da se, prema riječima izdavača „Naša škola pet plus“, učenici prvoga razreda upoznaju sa ś i ź (slika 26) Početnica je iznenadila i roditelje i učenike, kao i crnogorsku javnost, a Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore poručilo je da Bukvar nema odobrenja Nacionalnoga savjeta za obrazovanje, niti je nadležno Ministarstvo dalo suglasnost da bude dio dodatne literature u obrazovno-odgojnim ustanovama od kojih očekuju da se „odgovorno ponašaju u ovakvima situacijama i da učenicima omoguće korišćenje sadržaja za koje postoji suglasnost nadležnih institucija“ 135 Slika 26 Novi grafemi u udžbenicima crnogorskoga jezika 135 Sporna početnica Bukvar nema odobrenje obrazovnih institucija Vijesti. 13 12 2016 ; dostupno na: https:// www vijesti me/vijesti/drustvo/101813/sporni-bukvar-nema-odobrenje-obrazovnih-institucija (citirano 11 si-ječnja 2022) 142 Formiranje_jezika_FINAL.indd 142 10. 11. 2022 14:38:02 3.8.3. Pravopis crnogorskoga jezika Zbog potpuno suprotnih gledišta i nepremostivih razlika u shvaćanju procesa standardizacije crnogorskoga jezika umjerenija i radikalnija skupina radile su odvojeno i napravile dvije verzije pravopisa koje su predane Ministarstvu prosvjete i nauke Crne Gore početkom 2009 Dok je prva verzija pravopisa bila utemeljena na stavovima Vojislava P Nikčevića i zalagala se, kao što smo rekle, za arhaizaciju jezika i uvođenje novih fonema odnosno grafema ś i ź, druga verzija nastavljala je dotadaš- nju pravopisnu tradiciju i zalagala se za standardizaciju kao proces preoblikovanja jezika, gdje se standardni crnogorski izgrađuje od crnogorske varijante policentričnoga srpskohrvatskog jezika (Glušica, 2020, 83) Usprkos potpuno različitim pravopisnim metodologijama i bez javne rasprave Ministarstvo je srpnja 2009 na svojim internetskim stranicama objavilo Pravopis crnogorskoga jezika s pravopisnim rječnikom 136 Na konferenciji za tisak ministar prosvjete objasnio je da je zbog blo-kade rada Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika bio prinuđen oformiti, kao što piše u Riječi priređivača Pravopisa crnogorskoga jezika, radnu skupinu koja mu je podnijela prijedlog pravopisa s rječnikom crnogorskoga jezika koji je on usvojio kao službeni 137 I tako je Crna Gora dobila prvi službeni pravopis odlukom ministra prosvjete i „iza kulisa i tajno, bez učešća javnosti, bez javnih rasprava i stručnih diskusija, bez dogovora i konsenzusa“ (Glušica, 2010b, 254) To pokazuje koliko je pravopisna norma najizravnije pod utjecajem državne (službene) politike i koliko je ona podložna zloupotrebi Upravo tu dolazi do izražaja dvostruka autoritarnost pravopisne norme: jezični „autoriteti“ (lingvisti) zaduženi su za sustav pravopisnih pravila, a nejezični „autoriteti“, odnosno državne institucije odlučuju hoće li ta pravila biti prihvaćena i postati službenom normom (Požgaj Hadži i Balažic Bulc, 2017, 273–274) Novi crnogorski pravopis zapravo je treća, kompromisna verzija pravopisa koji je napisala Radna grupa sastavljena od domaćih i inozemnih stručnjaka138 Ne ulazeći detaljnije u analizu različitih nedosljednosti i otvorenih pitanja u crnogorskome pravopisu, primjerice pravopisna pravila propisuju jedna pravila, npr radio-stanica, a u rječniku se navode drukčija rješenja, npr radiostanica (više o tome u Glušica, 136 Drugo, izmijenjeno izdanje s naslovom Pravopis crnogorskog jezika objavljeno je 2010 godine Kao što vidimo, iz naslova pravopisa izbačen je „pravopisni rječnik“, i to s razlogom Naime, u prvome izdanju Radna grupa uzela je kao radni predložak „verziju rječnika koji je u ime Savjeta podnijela prof Rajka Glušica“ (Perović i dr , 2009, 3), a u drugome izdanju pravopisa navodi se općenitije, tj da su uzete „obje ponuđene varijante pravopisnog rječnika“ (Perović i dr , 2010, 10) 137 Do tada je postojao samo jedan pravopis crnogorskoga jezika, tj pravopis Vojislava P Nikčevića (1997), ali on nije imao status službenoga pravopisa No poslužio je kao osnova novoobjavljenomu pravopisu autora Perović i dr (2009) 138 Autori pravopisa su Milenko Perović, redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Novome Sadu (Srbija), Josip Silić, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) i Ljudmila Vasiljeva, redovna profesorica na Sveučili- štu Ivana Franka u Lavovu (Ukrajina) 143 Formiranje_jezika_FINAL.indd 143 10. 11. 2022 14:38:02 2010b), spomenimo samo dva sporna rješenja koja, po našemu mišljenju, radi-kalno mijenjaju pravopisnu normu i time direktno utječu na pismenost velikoga broja ljudi u Crnoj Gori Prvo rješenje, o kojemu smo već govorili, odnosi se na promjenu fonološkoga sustava standardnoga crnogorskog jezika uvođenjem dvaju novih fonema odnosno grafema ś in ź (pravopis, doduše, uzima u obzir dublete) Drugo rješenje vezano je uz izbor primjera kojima se ilustriraju određena pravopisna pravila Iako među pravopisnim načelima na kojima je zasnovan pravopis piše da se neće provoditi jezična arhaizacija (Perović i dr 2009: 6), izbor primjera u Pravopisu pokazuje suprotno Naime, velik dio primjera uzet je iz književnih djela, čak i stihovanih, najčešće iz 19 stoljeća (stihovi Petra II Petrovića Njegoša, Posla-nice Petra I Petrovića Njegoša, primjeri iz narodne književnosti itd ) Tako se npr pisanje zareza u zavisnoupitnim rečenicama s vokativima ilustrira ovim arhaičnim primjerom, neprimjerenim za normiranje suvremenoga jezika: Kazuj, babo, jesi li vještica Kaž', vladiko, što ti vezir piše (Perović i dr , 2009, 63) Nadalje dosta primjera za interpunkciju ima iz Gorskoga vijenca Petra II Petrovića Njegoša139 koji su uzeti iz različitih redakcija Glušica (2010b, 261–261) upozorava na niz nedosljednosti i pogrešaka između faksimila prvoga izdanja Gorskoga vijenca i primjera u pravopisu, kao što je npr ovaj koji ilustrira da se prva riječ u upravno-me govoru, poslije točke i navodnika, piše velikim početnim slovom: Vladika Danilo otpišuje: »Od vladike i svijeh glavarah Selim-paši otpozdrav na pismo.« (Perović i dr , 2009, 13) Tekst u faksimilu prvoga izdanja Gorskoga vijenca glasi: VLADIKA DANILO (odpišuje) Od vladike i svijeh glavarah! Selim paši odpozdrav na pismo: (citirano prema Glušica, 2010b, 261) Očito je da se autori pritom najvjerojatnije povode za stavom Vojislava P Nikčevića: Osnovni lajtmotiv Crnogorskog pravopisa mora da bude maksima: „Piši kao što dobri pisci pišu!“ To podrazumijeva da se bez ikakvoga zazo-ra ugledamo na riječ našijeh najboljih književnika kao najvećih tvoraca jezika što u okviru svojega narodnog kolektiva stvaraju uzoran obrazac kulture usmenoga i pisanog izražavanja U njihovome jeziku sve što je 139 Petar II Petrović Njegoš (1813–1851) crnogorski je vladika, reformator i pjesnik koji 1830 preuzima crkvenu i svjetovnu vlast u Crnoj Gori Među njegovim epskim književnim djelima o povijesnim zbivanjima, osobama i događajima najpoznatiji je Gorski vijenac, u kojemu tematizira herojstvo, borbu i slobodu kao oblike crnogorskoga identiteta 144 Formiranje_jezika_FINAL.indd 144 10. 11. 2022 14:38:02 umjetnički funkcionalno, pravilno je i lijepo Oni pośeduju bezgraničnu slobodu (licentia poetica) u pogledu upotrebe svijeh slojeva jezika pa i njihove tvorbe (Nikćević, 1993, 12) Međutim, to je u suprotnosti s činjenicom da se pravopisom regulira suvremeni standardni jezik, koji se koristi u medijima, obrazovnome sustavu, državnoj administraciji itd (Lakić, 2013, 149–150) 3.8.4. Gramatika crnogorskoga jezika Iste godine kada je objavljeno drugo, izmijenjeno izdanje Pravopisa crnogorskog jezika, ista radna skupina pripremila je Gramatiku crnogorskoga jezika čiji su autori Adnan Čirgić te hrvatski lingvisti Ivo Pranjković i Josip Silić (Ćirgić i dr , 2010) Tu je gramatiku Savjet za opšte obrazovanje Ministarstva prosvjete i nauke usvojio za upotrebu u školama 2010, tj proglasio službenom (Glušica, 2011c, 273) Ona se upravo tako i reklamira kao „prava službena gramatika crnogorskog jezika“ koja obuhvaća fonologiju (i fonetiku), morfonologiju, morfologiju, tvorbu riječi, sintaksu i funkcionalne stilove i koja je plod koautorskoga rada lingvista specijalizranih za navedena područja Riječ je zapravo o prerađenoj Gramatici hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta (Silić i Pranjković, 2007) Pojavljivanje gramatike do- čekano je s različitim kritikama, pogotovo među srpskim lingivstima Tako Ivan Klajn ističe da je „crnogorski jezik [je] veštačka kreacija, a Crnogorska gramatika politička odluka“, da ona nema osnove u lingvističkome smislu te da razlike u crnogorskoj od srpske gramatike, prema riječima Veljka Brborića, „mogu jedino da budu veštačke, izmišljene i improvizovane“ (Keranović i Leskovac, 2010) I u Crnoj Gori dio se stručne javnosti usprotivio prihvaćanju gramatike, a glavne pri-mjedbe odnosile su se na prevladavanje arhaizama i oslanjanje na gramatiku hrvatskoga jezika Na pitanje je li gramatika crnogorskoga jezika kroatizirana, jedan od njezinih autora Josip Silić kaže da je: /…/ gramatika crnogorskoga jezika i gramatika hrvatskoga jezika ista (i jedna je i druga činjenica štokavskoga sistema, koji kao jedan ima i jednu gramatiku) No, metodologija je, prilagodba te gramatike, razli- čita Različitost crnogorskoga jezika traži i različitost pristupa njegovoj gramatici Eto, u tome je problem – u metodologiji pristupa gramatici, a ne u gramatici (Čadež, 2011) Rezultati istraživanja poglavlja sintakse u gramatici crnogorskoga i gramati-ci hrvatskoga jezika Rajke Glušica (2011c, 320–326) pokazuju niz razlika, kao npr dosljedno zamjenjivanje sintagme hrvatski jezik sintagmom crnogorski jezik; 145 Formiranje_jezika_FINAL.indd 145 10. 11. 2022 14:38:02 gramatička terminologija u crnogorskoj je gramatici hrvatska, dosljedno provo- đenje novonormiranoga jotiranja u crnogorskome itd Autorica zaključuje da je zapravo riječ o identičnim gramatikama Bez obzira na činjenicu da se te gramatike bave srodnim jezicima i pokrivaju iste gramatičke sadržaje, ne možemo jedan jezik (crnogorski) opisivati gramatikom drugoga jezika (hrvatskoga) Iako država stoji iza normativnih priručnika, to ništa ne govori o njihovoj kvaliteti Oni ispunjavaju samo jedan uvjet – „postojanje pravopisa i gramatike sa crnogorskim imenom na koricama /…/ bilo je prijeko potrebno aktualnom crnogorskom ideološko-politič- kom kontekstu“ (Glušica, 2011c, 327–328) Zasad ostaje otvoreno pitanje hoće li se i kako gramatička i pravopisna norma prihvatiti i provoditi 3.8.5. Rječnik crnogorskoga jezika I kod objavljivanja trećega normativnog priručnika – rječnika došla je do izraža-ja izrazita polariziranost koja je konstantna u crnogorskome društvu Crnogorska akademija znanosti i umjetnosti (CANU) i njezin Institut za jezik i književnost „Petar II Petrović Njegoš“ u suradnji s montenegristima Filološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore u Nikšiću započela je rad na rječniku crnogorskoga jezika 2011 godine (Steinacker, 2016) Godine 2016 objavljena je prva od 12 knjiga Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika (dalje u tekstu Rječnik) koja počinje slovima A, B i V te sadrži 12 018 odrednica Rječnik je doživio burne proteste političkih predstavnika bošnjačke i albanske manjine, kao i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost u Cetinju prije svega zbog neodgovarajućih i diskriminirajućih rječničkih opisa nacionalnih manjina Godine 2016 časopis Matica koji izdaje Crnogorska akademija nauka i umjetnosti objavljena je Polemika o Rječniku crnogorskog jezika (Polemika, 2016) iz koje se mogu iščitati stavovi jedne i druge strane Međutim, može se zaključiti da su polemike oko rječnika nadišle granice kulturne polemike i znanstvene te struč- ne argumentacije Riječ je naime o obračunima i podmetanjima između dviju dijametralno suprotnih strana s izrazitim političkim konotacijama Osim poli-tičkih predstavnika manjinskih naroda Albanaca i Bošnjaka, 114 intelektualaca u otvorenome pismu pozvalo je CANU da povuče Rječnik Događaj je eskalirao reciklažom nekoliko listova spornoga Rječnika u Skupštini Crne Gore od strane poslanika Albanske alternative u znak protesta zbog pojedinih spornih izraza (slika 27) Jedan je od takvih primjera definicija termina „albanizacija“, što je druga strana označila „necivilizacijskim postupkom“ (Polemika, 2016, 648) U Rječniku je leksem ovako definiran: 146 Formiranje_jezika_FINAL.indd 146 10. 11. 2022 14:38:02 albanizácija ž [gen jd -e] nametanje albanskog jezika, kulture i običaja drugim narodima – Pitajući se nudio je i neke odgovore – na osnovu iskustava izbjeglica pravoslavnog življa iz Albanije koje je bilo izloženo sistematskoj albanizaciji, naročito u vremenu poslije II svjetskog rata 1945 godine (Lak II) (Polemika, 2016, 540) Kritikama Rječnika pridružio se i predsjednik vlade nakon čega je Skupština Crne Gore donijela odluku da se knjiga povuče, popravi i ponovno tiska CANU na to nije pristao (više o tome u npr Steinacker, 2017), prije svega zbog toga što, kako kaže Glušica (2011b, 20), promjene u jeziku moraju biti uvjetovane lingvističkim, a nikako ideološkim razlozima A „struka i nauka u sudaru s politikantstvom nemaju nikakve šanse“ (Glušica 2016b) Činjenica je da rječnik uvijek odražava ideologiju autora, bilo definicijama leksema, a još više izborom ilustrativnih primjera jer pri njihovu odabiru leksikografi imaju najviše slobode (Gorjanc, 2004, 159) Za primjer uz leksem albanizacija u Rječniku doista ne bismo mogli reći da je ideološki neutralan Slika 27 Nesuglasice oko rječnika crnogorskoga jezika 3.8.6. Zaključak Kao što smo vidjeli, akteri jezične politike u Crnoj Gori susreću se sa zahtjevnim izazovima standardizacije crnogorskoga jezika Usprkos drukčijim pogledima nekih, pogotovo srpskih lingvista, danas se više ne postavlja pitanje naziva jezika jer je crnogorski službeno priznat i prihvaćen i u međunarodnim institucijama Za razliku od toga, planiranje korpusa crnogorskoga standardnog jezika obilježeno je 147 Formiranje_jezika_FINAL.indd 147 10. 11. 2022 14:38:02 kontroverzama oko svih dosada objavljenih normativnih priručnika (crnogorskoga pravopisa, gramatike i rječnika) Polemike oko jezične standardizacije intenzivirale su se u prvoj polovici devedesetih godina, kada se intenzivno počinje izgrađivati crnogorski nacionalni identitet, a naročito osamostaljenjem Crne Gore 2006 godine, kada jezična politika postaje ključno političko pitanje, što traje i danas Rezultat toga su nesuglasice i oprečna stajališta oko standardizacije crnogorskoga jezika, gdje su se isprofilirale dvije suprotne skupine: umjerenija i radikalnija Dok umjerenija skupina za osnovicu standardizacije crnogorskoga predlaže crnogorsku varijantu nekadašnjega policentričnoga srpskohrvatskog jezika, tj standard sa 150-godišnjom tradicijom, uzimajući pritom u obzir neke izmjene koje prate svaki jezični razvoj, radikalnija se skupina zalaže za arhaizaciju jezika i intenzivnije uvo- đenje posebnosti crnogorskih govora, odnosno za jotiranu varijantu crnogorskoga standarda Ona je uspostavljena procesom kodifikacije u dvama normativnim priručnicima: Pravopisu crnogorskog jezika (Perović i dr , 2009, 2010), koji je objavljen bez javnih rasprava i bez konsenzusa, i prvoj službenoj Gramatici crnogorskog jezika (Čirgić i dr , 2010), koja je zapravo prerađena gramatika hrvatskoga jezika I objavljivanje rječnika crnogorskoga jezika, koji je pripremala umjerenija skupina, izazvalo je burne polemike i proteste U normativnim priručnicima supostoje i jotirana i nejotirana varijanta i obje su službeno ravnopravne, tj tretirane kao dublete No akteri jezične politike koji su kodificirali pravopisnu i gramatičku normu crnogorskoga jezika usprkos ravnopravnosti obiju varijanata smatraju pravilnom samo jotiranu varijantu jer je ona „autohtono crnogorska“ i nadaju se da će ona s vremenom postati jedinom pravilnom onda kada se korisnici priviknu (Glušica, 2020, 234) S druge strane, nejotirana se varijanta smatra srpskohrvatskom ili srpskom Pritom se nameće pitanje kako te dvije varijante funkcioniraju u jezičnoj stvarnosti, tj u obrazovnome sustavu, državnim institucijama, medijima itd Ne upuštajući se ovdje detaljnije u rezultate istraživanja koje navodi Rajka Glušica (2020, 249–258), upotreba jotirane varijante crnogorskoga standarda u jezičnoj stvarnosti neujednačena je, nedosljedna, negdje sporadična, što začuđuje ako se uzme u obzir i politička i financijska podrška skupini koja se zalagala za taj tip standardizacije Pritom je zanimljivo da su u međuvremenu neke državne institucije (npr Skupština Crne Gore, Ministarstvo prosvjete itd ) promjenom političke vlasti, tj smjenom vodećih ljudi umjesto jotirane varijante počele koristiti nejotiranu varijantu To potvrđuje velik utjecaj politike na jezik i zato je u ovome trenutku teško predvidjeti smjer razvoja jezične politike u Crnoj Gori Dosadašnja iskustva restandardizacije jezika u okruženju nastalih na novoštokavskoj osnovici pokazuju da nasilne jezične promjene nisu zaživjele i da ih korisnici jezika uglavnom nisu prihvatili Kada je riječ o crnogorskoj jezičnoj 148 Formiranje_jezika_FINAL.indd 148 10. 11. 2022 14:38:03 politici, koju posljednjih desetljeća karakterizira podijeljenost i isključivost, moramo naglasiti da se ni ona nimalo ne brine o korisnicima jezika koji bi morali postati aktivnim sudionicima te politike 149 Formiranje_jezika_FINAL.indd 149 10. 11. 2022 14:38:03 Formiranje_jezika_FINAL.indd 150 10. 11. 2022 14:38:03 4. Hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik danas i ubuduće Iako novo tisućljeće obilježava smirenje nacionalističkih strasti nakon raspada Jugoslavije i rastakanja srpskohrvatskoga jezika, posljedice takve politike bile su pravno-političke, lingvističke, obrazovne i kulturološke (Bugarski, 2018a, 29–43) Spomenimo npr uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih godina 20 stoljeća pisanih na ćirilici, ekavici, knjiga srpskih autora i izdavača, „sumnjivih“ Hrvata, lijeve literature itd (više o tome u Lešaja, 2012), kao i uništavanje antifašističkih spomenika s područja bivše Jugoslavije, o čemu govori dokumentarni film Neželjena baština (2016) Irene Škorić140 Svaka od novoosnovanih država susreće se s nizom otvorenih jezič- nih pitanja vezanih uz afirmaciju novih standardnih jezika koji svoju samostalnost potvrđuju i dokazuju na različite načine, prije svega povezujući jezični i nacionalni identitet Akteri jezičnih politika preko svojih institucija, vijeća, odbora, pa i pojedinaca utječu na jezik i njegovu upotrebu u društvu, nadziru ga i pokušavaju mijenjati jezičnu praksu – riječ je o novim, ideološki obojenim jezičnim praksama koje se pojavljuju u jezičnoj stvarnosti novoosnovanih država Kao reakcija na te prakse 2016 godine pokrenuta je serija regionalnih ekspertnih konferencija pod naslovom Jezici i nacionalizmi (slika 28) u krovnoj organizaciji udruge Krokodil141 i lokalnih partner-skih udruga u pojedinim državama te radne skupine projekta142 Cilj je projekta, kao što piše na njegovoj internetskoj stranici, artikuliranje značajne teme „a to je zloupotreba jezičke nauke u vreme formiranja novih država nakon raspada Jugoslavije i pojave četiri politička jezika koja su zamenila jedan policentrični jezik koji se koristio u bivšoj Jugoslaviji (srpskohrvatski/hrvatskosrpski) “143 Na konferencijama koje su održane u Podgorici (Crna Gora), Splitu (Hrvatska), Beogradu (Srbija) i Sarajevu (Bosna i Hercegovina) raspravljalo se o mnogim, već u prethodnome poglavlju spomenutim, jezičnim pitanjima, pogotovo onima koja pokazuju kako jezik služi kao sredstvo različitih manipulacija Na svakoj konferenciji bila su dva debatna kruga, jedan moderator iz radne skupine i sudionici iz četiriju država različitih struka, odabrani prema kriterijima kompetentnosti, generacijske i rodne ravnopravnosti O kojim se temama raspravljalo, govore sami naslovi konferencija: u Podgorici Govori li svaki narod u Crnoj Gori svojim jezikom? i Kakav je smisao povećanja jezičkih razlika?, u Splitu Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako 140 Neželjena baština (2016); dostupno na: https://www youtube com/watch?v=tKwdX50QviU (citirano 11 siječnja 2022) 141 Riječ je o udruzi koja koordinira različite aktivnosti koje su prije svega vezane uz kulturu čitanja i književnog stvaralaštva Srbije, Balkana i Europe; dostupno na: http://www krokodil rs/ (citirano 11 siječnja 2022) 142 Radnu skupinu projekta činili su lingvisti Snježana Kordić (Hrvatska), Hanka Vajzović (Bosna i Hercegovina), Ranko Bugarski (Srbija) te književna teoretičarka Božena Jelušić (Crna Gora) 143 Citirano prema http://www krokodil rs/jezici-i-nacionalizmi/ (citirano 11 siječnja 2022) 151 Formiranje_jezika_FINAL.indd 151 10. 11. 2022 14:38:03 Slika 28 Plakati za seriju konferencija Jezici i nacionalizmi 152 Formiranje_jezika_FINAL.indd 152 10. 11. 2022 14:38:03 govoriti? i Što ako Hrvati i Srbi imaju isti jezik? , u Beogradu Ko kome krade jezik? i Ideo logija ispravnog jezika te u Sarajevu Političke manipulacije temom jezika i Lektori kao utjerivači nacionalnosti. Važno je naglasiti da se na konferencijama nakon izlaganja sudionika u debatu uključivala publika svojim komentarima, prijedlozima i pitanjima Spomenute konferencije bile su izuzetno dobro medijski popraćene i izazvale su velik interes šire javnosti Kako se na konferencijama raspravljalo i o nekim temama o kojima se govori u ovoj monografiji, u nastavku ih ukratko predstavljamo 4.1. Naziv jezika: stvar politike? Jedna je od tema na konferencijama bila naziv jezika – pitanje koje je svakako dio (jezične) politike Danas svaka od novoosnovanih država ima svoj, nacionalni jezik, osim Bosne i Hercegovine koja je, prema mišljenju Hanke Vajzović (SaK1, 2–3144), najgore prošla jer su u njoj tri službena jezika, što jezičnu situaciju čini još složeni-jom Naime, osim triju konstitutivnih naroda koji imaju svoje jezike postoji i četvrta skupina – ostali koja može birati samo jezik jednoga od konstitutivnih naroda, dok se njihovi jezici uopće ne spominju, pa je i tu na djelu jezična diskriminacija Više je puta naglašeno da se prvo treba dogovoriti o zajedničkome jeziku, a tek onda o njegovu nazivu, jer „dok nije čisto da li je to jedan jezik ili nije, dok to javno nije čisto, tema naziva jezika je u stvari druga etapa“ (Kordić, SK2, 32) budući da svatko hoće da se jezik zove po njegovoj naciji Rajka Glušica (PK1, 19) podsjetila je da termin srpskohrvatski nije nastao s Jugoslavijom, nego je gotovo sto godina stariji od Jugoslavije Nastao je, kao što je rečeno u drugome poglavlju monografije, početkom 19 stoljeća, a prvi ga je upotrijebio Jacob Grimm Problem je u tome što termin srpsko-hrvatski, srpski ili hrvatski, srpski i hrvatski asocira na nacionalnu kategoriju, a srpsko-hrvatska nacija ne postoji – podsjetimo da lingvistika 19 stoljeća zapravo govori o standardnim jezicima kao nacionalnim kategorijama (Baotić, PK1, 21) Kako je naziv jezika, kao što smo vidjeli, od samoga početka kamen spoticanja, predloženo je da se za naziv koriste neutralni termini, i to „književni štokavski“ (Kapović, SK2, 14–15) ili, prema našemu mišljenju, neprikladan termin, „nastavni jezik“ (u nižim razredima) i „jezik i književnost“ (u višim razredima) koji je predložila Snježana Kordić naglasivši / / da se nigdje ni u jednoj od sve četiri države, ne koristi „srpski jezik“, „hrvatski jezik“, „bosanski jezik“, „crnogorski jezik“ kao naziv predme- ta u školama, nigdje, nego da sve četiri pređu na ovaj neutralni naziv 144 Svi citati ovdje i dalje u tekstu prema transkriptima konferencija koji su dostupni na: http://jezicinacionalizmi com/ (citirano 11 veljače 2021) U citatima se uz prezime govornika koriste kratice: SK1 i SK2 – što znači splitska konferencija, 1 debatni krug, odnosno 2 debatni krug; pa druge konferencije: podgorička (PK1, PK2), beogradska (BK1, BK2) i sarajevska (SaK1, SaK2) 153 Formiranje_jezika_FINAL.indd 153 10. 11. 2022 14:38:03 – »jezik i književnost«, odnosno u nižim razredima – »nastavni jezik« (Kordić, SaK, 26–27) Pritom se zaboravlja da naziv jezika ne određuju političari, a još manje lingvisti, već o tome odlučuju njegovi govornici 4.2. Pitanje jezične standardizacije Kako se do 1990 godine smatralo da je srpskohrvatski jedan, ali ne i jedinstven jezik, a od raspada Jugoslavije smatra se da postoje tri, a nešto kasnije četiri standardna jezika, crvena nit svih konferencija bilo je pitanje jesu li bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski zasebni standardni jezici ili je riječ o jednome zajedničkome policentričnom jeziku? Tako je na splitskoj konferenciji nekoliko puta bilo naglašeno /…/ da bi bio ogroman uspjeh kad bi lingvisti javno rekli: „To je jedan standardni jezik sa svojim standardnim varijanatama “ I – nema proble- ma Tek kad bi to bilo u javnosti, onda bi došla na red tema naziva jezika (Kordić, SK2, 32) Međutim, pitanje koliko je to jezika „uopće nije stvar lingvistike, nego stvar politike To je stvar naziva jezika“ (Kapović, SK2, 32) Smatramo da u odgovoru na pitanje je li riječ o jednome policentričnom jeziku ili o četirima zasebnim standardnim jezicima treba uzeti u obzir različita gledišta i da ne možemo samo reći, kao što naglašava Ranko Bugarski, „jedan jezik – tačka“ Naime, to je jedan jezik, lingvistički gledano i komunikacijski gledano, dok je for- malno-pravno gledano to ipak drukčije Treći, nemogući plan gleda- nja, subjektivni, psihološki, socio-psihološki, ako hoćete, tiče se stavo- va, osjećaja ljudi, načina na koje oni nazivaju jezik, ne zato što im to neko nameće, nego kako ga oni doživljavaju i koje mu ime oni daju U tom smislu, recimo, to nije jedan jezik za mnoge ljude Dakle, to su različiti jezici Mislim da za neke, u tom psihološkom smislu, na onom trećem planu, srpskohrvatski jezik i dalje postoji Za mene postoji, to je i dalje moj materinji jezik, ako smem to da kažem, evo, vrlo javno Ali naravno, za mnoge druge ne Oni će reći: „Ne, moj jezik je srpski!“ Ili hrvatski, bosanski ili crnogorski Ja sam član jedne izumiruće, i to izgleda brzoizumiruće vrste, ali dobro, to je sadašnje stanje (Bugarski, SK2, 33–34) Uzimajući u obzir ono što je dosada rečeno u monografiji, možemo reći da je toliko jezika koliko je nacionalnih identiteta Ne smijemo zaboraviti da je u zajedničkoj državi Jugoslaviji funkcionirao jedan, iako nejedinstven simbolički prostor i da je 154 Formiranje_jezika_FINAL.indd 154 10. 11. 2022 14:38:03 pitanje prvoga (materinskoga) jezika imalo drukčije parametre od onih koji postoje u novoosnovanim državama Nekada je, naime, bilo moguće hrvatsko-srpski idiom smjestiti pod simboličku kapu cjeline hrvat- sko-srpskog jezika bez pobliže etničke identifikacije, pa se netko mogao smatrati govornikom toga jezika a da ga istovremeno ne specificira kao hrvatski, srpski, crnogorski /…/ U novim nacionalnim državama takva je situacija gotovo nemoguća: ako je jezik nosilac – kako kažu ideolo- zi nacionalizma – čovjekove biti koja se mora realizirati i u pripadno- sti određenom etničkom kolektivu, onda se pripadnik svake nacije u principu /…/ rađa ujedno i unutar jezične zajednice nacionalnog jezika (Škiljan, 2002, 281) Na kraju moramo istaknuti da teorijska raspravljanja o jednome policentričnom jeziku ili različitim standardnim jezicima korisnicima jezika nisu važna Teorijsko rješenje ni u kojemu slučaju neće riješiti brojne probleme koji i danas postoje u jezičnoj stvarnosti srednjojužnoslavenskoga područja Govoreći o nacionalnim jezicima, već smo ranije citirale Škiljanovu tvrdnju da je Hrvatu materinski jezik hrvatski, Srbinu sprski, Bošnjaku bosanski, a Crnogorcu crnogorski, bez obzira na to koliko oni različito ili slično govorili (Škiljan, 2002, 280–281) To je još jednom ponovljeno na podgoričkoj konferenciji, gdje je Josip Baotić rekao: ”/k/ako god Hrvat progovori – on govori hrvatski, kako god Crnogorac progovori – on govori crnogorski, kako god Srbin progovori – on govori srpski, kako god Bošnjak progovori – on govori bosanski” (Baotić, PK1, 22) Osim toga u diskusijama je bilo riječi i o problemu manjina, konkretnije Srba u Hrvatskoj koji su samostalnošću Hrvatske izgubili status konstitutivnoga naroda i postali manjina (više o tome u Granić, 2013, 71–75) Odgovarajući na naslovno pitanje drugoga splitskoga debatnog kruga – imaju li Hrvati i Srbi zajednički jezik – Jagoda Granić naglasila je da odgovor zavisi od toga ili ovisi o tome gdje žive Ako je riječ o Hrvatskoj, može li se reći da Hrvati govore hrvatski, a Srbi srpski? Teško /…/ zapravo svi idemo u iste škole ili svi idemo na iste fakultete i slušamo nastavu na hrvatskom jeziku (Granić, SK2, 18) 4.3. O nacionalizmu i nacionalističkoj jezičnoj politici Između ostaloga, Rajka Glušica (PK1, 13) istaknula je da su jezične politike u post-jugoslavenskim državama „ekvivalentne s opštim ideologijama i politikama koje se u njima vode“ Kako je upravo riječ nacionalizam jedna od često spominjanih na 155 Formiranje_jezika_FINAL.indd 155 10. 11. 2022 14:38:03 konferenciji, osvrnimo se na zanimljivu usporedbu nacionalizma s nekom vrstom religije, preciznije političke, o kojoj je govorio Ivan Čolović On kaže: Kako su primetili neki istraživači, religiju nacionalizma čini jedan skup raznih rituala, simbola, ceremonija, svetih mesta i mitova, u čijem središtu je kult nacije, slavljenje nacije E, u nekim verzijama nacionalizma kao religije ili religije nacionalizma važno mesto ima kult jezika, slavljenje jezika kao svetinje To je nešto što je svojstveno i našim balkanskim nacionalizmima, što je ovde posebno oživelo od vremena krize i raspada Jugoslavije ali što daje obiležje i našim današnjim nacionalizmima (Čolović, BK1, 7–8) Sudionici konferencija upozorili su na manipulacije jezikom u političke svrhe koje provode akteri aktualnih jezičnih politika u novoosnovanim državama Sve to ostavilo je traga u različitim vidovima nacionaliziranja jezika, kao npr čišćenju jezika od srbizama u Hrvatskoj, forsiranju ćirilice u Srbiji, zalaganjima za „najcrnogorski-ji“ jezik s jotiranom varijantom itd , kao i u obrazovnoj jezičnoj politici, pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje se čak više od jezika manipulira s književnošću, a preko nje i kulturom (više o tome u Veličković 2015) Kao što naglašava Nenad Veličko-vić, problem je u tome /…/ što je to jedan jezik dok sva ljudska, kolektivna, individualna prava naglašavaju, između ostalog, i pravo obrazovanja na vlastitom jeziku Onda ovdje, krijući se iza toga da govorimo različitim jezicima, sva tri bosanska nacionalizma, i srpski i hrvatski i bošnjački ulaze u obrazovni sistem, tražeći pravo da se obrazuju na svom jeziku Ali pošto je jezik isti, kad vi onda uradite analizu toga što se dešava, uo- čite da nema razlike u načinu na koji se proučava jezik nego upravo u načinu na koji se proučava književnost a preko književnosti i kultura (Veličković, SaK1, 9) 4.4. Ideologija standardnoga jezika Dva su debatna kruga bila posvećena ideologiji standardnoga jezika koji je zaštićen putem autoriteta i doktrine ispravnosti i koji se glorificira kao jedini ispravan jezik, što vodi u diskriminaciju prema jeziku (lingvicizam) Boban Arsenijević upozorava da o tome što je ispravno ili nije ispravno danas još uvijek često odlučuju lingvisti koji smatraju da standard ne nastaje sam, već da on mora biti propisan, a onaj tko odstupa od standarda mora biti kažnjen Standard je dakako potreban, ali onaj „standard koji se neprestano menja i razvija u krugu svojih korisnika i prilagođava potrebama, standard koji se lako uči i koji nema besmislenih pravila ili pseudolo-gičnih pravila“ (Arsenijević, BK2, 4, 6) 156 Formiranje_jezika_FINAL.indd 156 10. 11. 2022 14:38:03 Postavlja se pitanje zašto uopće postoji fenomen ideologije standardnoga jezika? Prema Kapoviću (SK1, 8) „ona je zapravo odraz konzervativne političke ideologije u jeziku“ Ivan Čolović (BK2, 9) upozorio je da se ideologija ispravnoga jezika pretvara u mitske naracije o čistome i prljavome jeziku, pri čemu mit o čistom jeziku može biti opravdanje za agresivnu jezičnu politiku To je pokazao na primjeru mijenjanja toponima u Republici Srpskoj 1992 godine koji imaju neki turcizam, arabizam ili pridjev „bosanski“ i koji su morali biti očišćeni od tih riječi Tako je Foča postala Srbinje (toponim je kasnije ipak vraćen u upotrebu), Bosanski Brod – Brod itd Ksenija Rakočević (BK2, 21) pokazala je kako se u Crnoj Gori jotiranje poistovjetilo s ideologijom ispravnoga crnogorskog jezika i „postalo mjerilo doze ispravnosti, mjerilo doze domoljublja“ Naglašeni preskriptivizam odražava se u različitim normativnim priručnicima, a pogotovo jezičnim savjetnicima, u propisi-vanju i fetišiziranju jedino ispravnih jezičnih oblika u obrazovnome sustavu, u diskursu medija i administracije i sl Korisnici jezika prisiljeni su koristiti nacionalno markirane jezične oblike koji postaju etiketama njihove političke korektnosti Pri tome su nerijetko veliku ulogu odigrali lektori kao utjerivači nacionalnosti, ali i, prema riječima Envera Kazaza, žrtve vladajuće politike (citirano prema Bugarski, 2018a, 94) 4.5. Deklaracija o zajedničkom jeziku Oko četiri mjeseca nakon zadnje konferencije Jezici i nacionalizmi održane u Sarajevu objavljena je i javno predstavljena (30 3 2017) Deklaracija o zajedničkom jeziku (slika 29) koja je postala temom žustrih više političkih nego lingvističkih rasprava u regiji145 Iako ona nije bila ranije planirana (u transkriptima konferencija nema riječi ni o kakvu dokumentu), ideja o njezinu nastanku pojavila se među skupinom lingvista nakon sarajevske konferencije Razlog su tome svakako složene društveno-političke okolnosti u Bosni i Hercegovini, a ne problemi u jeziku, što upozoravaju različiti autori (npr Halilović, 2014, 122) Može se reći da se većina problema o kojima se govori u Deklaraciji odnosi, prije svega, na jezičnu situaciju u Bosni i Hercegovini Dokument, koji je sastavljen u sklopu udruge Krokodil, dorađivala je četveročlana radna skupina projekta uz pomoć vanjskih konzultanata (lingvista, književnika, publicista, prevodilaca itd ) Na početku Deklaracije najprije se navode razlozi njezina donošenja, a to su negativne društvene, kulturne i ekonomske posljedice manipulacija jezikom (npr ko-rištenje jezika kao augumenta za segregaciju u obrazovnome sustavu, nepotrebno 145 Riječ regija odnosi se na Zapadni Balkan i posljednjih se desetljeća često koristi kao eufemizam za izbjegavanje upotrebe imenice Jugoslavija ( bivša Jugoslavija) i pridjeva jugoslavenski 157 Formiranje_jezika_FINAL.indd 157 10. 11. 2022 14:38:03 Slika 29 Početak teksta Deklaracije o zajedničkom jeziku (2017) „prevođenje“ u sudskoj i administrativnoj praksi te u medijima, izmišljanje razlika među jezicima koje ne postoje itd ), kao i posljedice aktualne jezične politike u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji Navodi se da se u spomenutim državama upotrebljava zajednički standardni jezik policentričnoga tipa i da „/k/orištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika “146 Naglašava se da među četirima standardnim varijantama postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama, kao i na pojedinim jezičnim razinama Također se ističe da su spomenute varijante ravnopravne i da svaka država može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu, a svaki korisnik imenovati svoj jezik onako kako želi 146 Citirano ovdje i dalje u monografiji prema tekstu Deklaracije; dostupno na: http://jezicinacionalizmi com/deklaracija/ (citirano 11 siječnja 2022) 158 Formiranje_jezika_FINAL.indd 158 10. 11. 2022 14:38:04 Potpisnici Deklaracije pozivaju na ukidanje niza negativnih praksi koje su razvi-le nacionalističke jezične politike i zalažu se za jezičnu slobodu, toleranciju te „prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika “ 4.6. Reakcije na Deklaraciju o zajedničkom jeziku Nekoliko tjedana nakon javnoga objavljivanja Deklaraciju je potpisalo 8000 potpisnika, među kojima su lingvisti, književnici, povjesničari, kritičari, prevo-dioci i drugi javni radnici iz regije i iz inozemstva (popis potpisnika v u Bugarski, 2018a, 98–99) Ukratko, riječ je o intelektualcima kojima je jezik jedan od temeljnih „alata“ u obavljanju vlastita posla Deklaracija je također izazvala velik interes medija, nadalje postala je temom okruglih stolova, izlaganja na skupovima itd 147 No Deklaracija o zajedničkom jeziku već je svojim naslovom uzbudila duhove, čak i prije službenoga objavljivanja i podijelila javnost na one koji su za nju i one koji su protiv nje Kao što se i moglo očekivati, najžešće i najnegativnije reakcije bile su u Hrvatskoj, i to od predstavnika vlasti, državnih institucija, društava i sl , pa sve do pojedinaca Zanimljivo je da u nekima od izjava autori „priznaju“ da tekst Deklaracije nisu detaljno pročitali, no ipak ga komentiraju i kritiziraju u javnosti U Hrvatskoj je među ostalim Deklaracija ocijenjena kao neformalna, besmislena, apsurdna i uzaludna inicijativa na koju, prema riječima tadašnjega predsjednika Vlade Republike Hrvatske, „na ozbiljan način ne treba trošiti riječi“148 budući da je, prema izjavi predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonka Kusića, hrvatski jezik Ustavom Republike Hrvatske definiran kao službeni jezik u Hrvat- skoj, jedan je od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik s vlastitim međunarodnim kodom Apsurdne su, uzaludne i besmislene svake inicijative koje bi dovodile u pitanje pravo hrvatskog naroda na svoj vlastiti jezik s njegovim nacionalnim imenom 149 147 Npr okrugli stol na Sedmome međunarodnom naučnom skupu Njegoševi dani 2017; plenarno predavanje Ranka Bugarskog A lingua communis in the Western Balkans? u Solunu 2017 na 1st International Conference on Koine; dostupno na: http://ins web auth gr/images/banners/SUMMARIES%202017 pdf (citirano 11 siječnja 2022) 148 Plenković o zajedničkome jeziku Hrvata i Srba „Kako bi itko u Hrvatskoj to podržavao?“, Hina. 29 ožujka 2017; dostupno na: https://www index hr/vijesti/clanak/plenkovic-o-zajednickom-jeziku-hrvata-i-srba-kako- -bi-itko-u-hrvatskoj-to- podrzavao/959991 aspx (citirano 11 siječnja 2022) 149 Izjava predsjednika HAZU o deklaraciji o tzv zajedničkom jeziku; dostupno na: https://akademija-art hr/2017/03/30/izjava-predsjednika-hazu-o-deklaraciji-o-tzv-zajednickom-jeziku/ (citirano 11 siječnja 2022) 159 Formiranje_jezika_FINAL.indd 159 10. 11. 2022 14:38:04 Za tadašnju hrvatsku ministricu kulture pitanje zajedničkoga jezika je politički konstrukt koji je došao s jednom državom '45 godine, nastao kao rezultat određene ideologije i državne politike koji u praksi nikada nije realiziran, odnosno nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio On se nazivao hrvatsko-srpskim jezikom, ali svi smo mi u školi učili hrvatski i pisali smo na hrvatskom Nije mi jasno koji bi cilj bio danas pokretati takvu inicijativu (Pavliša, 2017)150 I ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić smatra da Deklaracija ide u red nepotrebnih akcija koje ne mogu imati ozbiljnih utjecaja na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik /…/ Hrvati su se još prije 50 godina, o čemu nam govori Deklaracija o nazivu i položaju hrvatsko- ga književnog jezika iz 1967 , vrlo energično borili da svoj jezik nazivaju hrvatski kad je takvo mišljenje bilo prilično nepopularno i moglo je imati (a i imalo je) ozbiljnih posljedica (Denk, 2017) Označeni dijelovi teksta (u originali masnim slovima), čini nam se, ne trebaju poseban komentar Za razliku od Hrvatske, u Srbiji nije bilo reakcija političara na Deklaraciju Prve su reakcije bile pozitivne, ali su uskoro uslijedile izrazito negativne reakcije po kojima je ona ocijenjena kao antisrpska, namjerno nedorečena provokaci-ja Neki srpski lingvisti iskoristili su tezu iz Deklaracije o jednome zajedničkom jeziku za promociju ideje da to „jeste jedan, u osnovi srpski jezik“, kao što konstatira Slobodan Remetić151 Drugim riječima, ističe Predrag Piper, jezici kojima govore Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci i historijski i sinkronijski varijante su srpskoga jezika, pa je tako naziv književnoga jezika Srba – srpski, Bošnjaka – bošnjačkosrpski, a Crnogoraca – crnogorskosrpski dodajući pritom da se ”/m/ nogi izvan Srbije s tim ne bi složili, ali cilj termina nije da se nekome ugodi, niti da se nekoga izaziva, nego da se stvari nazovu onakvima kakve činjenično jesu ”152 Isto mišljenje ima i Miloš Kovačević, koji smatra da „jedino srpski jezik ima status lingvistički utemeljenog jezika, njegove varijante su politički jezici“ (Hadžović, 2017) 150 Zaista je neobično da hrvatska ministrica kulture nije čula za Bečki književni dogovor (1850) i da govoreći o hrvatsko-srpskom jeziku kao „političkom konstruktu“ pogriješi ni manje ni više nego jedno stoljeće 151 Reakcija na Deklaraciju o zajedničkom jeziku, N1 BiH, 29 3 2017; dostupno na: https://ba n1info com/vijesti/ a145784-reakcija-na-deklaraciju-o-zajednickom-jeziku/ (citirano 11 siječnja 2022) 152 Piper: Deklaracija o zajedničkom jeziku je namerno nedorečena provokacija Blic 11 travnja 2017 ; dostupno na: https://www blic rs/vesti/drustvo/piper-deklaracija-o-zajednickom-jeziku-je-namerno-nedorecena-provokacija/wb9tv54 (citirano 11 siječnja 2022) 160 Formiranje_jezika_FINAL.indd 160 10. 11. 2022 14:38:04 Što se tiče Bosne i Hercegovine, najvećim je dijelom bilo pozitivnih reakcija u smislu da je riječ o prvome zajedničkom dokumentu koji se suprotstavlja lingvističkom nacionalizmu, dokumentu koji će naročito dobro doći Bosni i Hercegovini jer je ona, prema riječima Envera Kazaza, „premrežena nacionalizmom koji se kapilarno proširio na sve aspekte svakodnevnog života“, a njezini su jezici „bedemi preko kojih pucaju čuvari nacionalnog identiteta“ (Ćirić, 2017a) Pri tome je, naglašava Kazaz, obrazovni sustav najranjiviji od svake, pogotovo nacionalističke ideologije jer je, kao ideološki aparat države, obilježen diskriminacijom, segregacijom, ali i asimilacijom, i to na osnovi jezika S druge strane, neki shvaćaju Deklaraciju kao napad na bosanski prostor i sve što ga čini autentičnim, odnosno kao ideološko potiskivanje prava Bošnjaka na bosanski jezik, a „svako potiskivanje jezika, tradicije i kulture je ideološko ugnjetavanje,“ smatra Dževad Jahić (Hadžović, 2017) Također se upozoravalo na moguće zloupotrebe Deklaracije. Tako je npr bosanskohercegovački književnik i scenarist Josip Mlakić povukao svoj potpis s Deklaracije nakon što je dokument potpisao jedan od aktualnih političara koji je prema njegovu mišljenju simbol i jedan od uzroka trenutačnoga stanja u Bosni i Hercegovini, posebno što se tiče problema “dviju škola pod jednim krovom” 153 U Crnoj Gori bilo je puno manje negativnih reakcija na Deklaraciju nego u susjednim državama „Niko nije javno zagalamio da će Deklaracija urušiti državu, ustav, naciju, vjeru i nacionalni jezik, kako smo to mogli čuti u okruženju“, naglašava Rajka Glušica (Ćirić, 2017b) Ona smatra da je jedan od razloga taj da su svi nacionalizmi u Crnoj Gori pod kontrolom i u službi vlasti koja ih aktivira onda kada želi ostvariti svoje političke ciljeve; očigledno crnogorska vlast Deklaraciju nije prepoznala kao opasnost Već je rečeno da su reakcije na Deklaraciju bile brojne, i službene i neslužbene Za-mjerke koje se pripisuju dokumentu Bugarski (2018a, 111–123) u knjizi Govorite li zajednički (slika 30) navodi u osam točaka koje sažimamo u nastavku 1 Deklaraciju su napisali nestručnjaci koji su zaobišli nadležne političke i struč- ne institucije Prema Bugarskome (2018a, 111) ovaj je dokument primjer izvaninstitucionalnoga djelovanja zainteresiranih i samoorganiziranih građana, među kojima su mnogi istaknuti intelektualci različitih zanimanja čija je inicijativa tipa „odozdo nagore“, a ne, kao što je na našim prostorima uobičajeno pri provođenju jezične politike, „odozgo nadole“ 153 Josip Mlakić povukao potpis s Deklaracije o zajedničkom jeziku i pohvalio Pupovca, Maxportal, 8 4 2017; dostupno na: https://www maxportal hr/premium-sadrzaj/josip-mlakic-povukao-potpis-s-deklaracije-o-zajednickom-jeziku-i-pohvalio-pupovca/ (citirano 19 siječnja 2022) 161 Formiranje_jezika_FINAL.indd 161 10. 11. 2022 14:38:04 Slika 30 Naslovnica knjige Govorite li zajednički Ranka Bugarskog (2018) 2 Dokumente kao što je Deklaracija ne bi smjeli sastavljati ni potpisivati neovla- šteni pojedinci u ime nacionalnih filologija ili svojih naroda Bugarski (2018a, 112) konstatira da su potpisnici Deklaracije ugledne javne osobe koje su potpisane svojim imenom i prezimenom Istina, manje je nacionalnih lingvista, tj onih koji „pripadaju službenoj 'mejnstrim' lingvistici“, a više onih koji se bave općom lingvistikom, sociolingvistikom i sl 3 Deklaracija je pripremana uz podršku nevladinih organizacija, i to stranih, pa je stoga ne treba uzimati ozbiljno Budući da su sve okolnosti nastanka Deklaracije javno dostupne154, spominjanje tih organizacija, smatra Bugarski (2018a, 114), u službi je diskvalifikacije 4 Riječ je o očiglednoj političkoj provokaciji S tom se tvrdnjom Bugarski (2018a, 115) ne slaže naglašavajući da Deklaracija, doduše, ima neizbježnu političku dimenziju, ali ona je prije svega društveni i kulturni dokument kojim se ukazuje na štetne posljedice nacionalističkih jezičnih i identitetskih politika pozivajući pritom na „ depolitizaciju jezika“ 154 Jezici i nacionalizmi; dostupno na: http://www krokodil rs/jezici-i-nacionalizmi/ (citirano 11 siječnja 2022) 162 Formiranje_jezika_FINAL.indd 162 10. 11. 2022 14:38:04 5 Deklaraciji se zamjera nedorečenost jer ne navodi kakav je i kako se zove zajednički jezik Pronaći ime jezika koje bi bilo prihvatljivo u svim sredinama nemoguća je misija i zato se ne osporava niti nameće ime, već svatko može svoj jezik nazvati kako hoće: Kratko rečeno, važnija od imena je svest o produženom postojanju zajedničkog jezika, kako god imenovanog, čija se utemeljenost svakodnev- no dokazuje glatkim sporazumevanjem bez prevođenja, te da sadašnja četiri službena naziva nikako ne podrazumevaju da su u pitanju i četiri različita jezika (Bugarski, 2018a, 116) No s tim se mišljenjem ne bismo mogle složiti, ali više o tome u nastavku monografije 6 Deklaracija je nepotrebna jer ne donosi ništa novo Nasuprot toj tvrdnji Bugarski smatra da je važnost dokumenta u činjenici da na konkretnim primjerima pokazuje kako vladajuće elite mogu manipulirati minimal-nim jezičnim razlikama ako je to u njihovu interesu 7 Varijante zajedničkog jezika ne mogu biti ravnopravne Kako Bugarski (2018a, 117) konstatira, u Hrvatskoj se pojam varijanta uopće ne koristi jer se hrvatski i srpski tretiraju samostalnim jezicima, dok je u Srbiji to najvažniji lingvistički prigovor Deklaraciji Naime, službena srbistika odavno inzistira na „tezi da je jedino srpski 'pravi' jezik, dok su ostala tri njegove potonje 'političke' varijante“, hr-vatskosrpska, bošnjačkosrpska i crnogorskosrpska Ovdje je riječ, naglašava autor, o ne-razumijevanju koncepta policentričnoga jezika, gdje se isključivo govori o standardnim varijantama danoga jezika s većim ili manjim specifičnostima I zato se hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski teorijski mogu promatrati kao zasebni jezici (kao npr u Hrvatskoj) ili kao ravnopravne standardne varijante zajedničkoga jezika (kao u Deklaraciji) 8 Ne zna se komu je Deklaracija upućena i što se od nje očekuje Bugarski (2018a, 120–121) naglašava da se Deklaracija upućuje javnosti koju upozorava na pogubne posljedice nacionalističkih jezičnih politika i poziva na pružanje otpora protiv manipulacija jezikom, što je dugotrajan proces Iz svih prigovora može se zaključiti da u društvima srednjojužnoslavenskoga područja još uvijek prevladava mišljenje da je jezična standardizacija u domeni odabranih državnih institucija i da je kreiraju odabrani stručnjaci, odnosno lingvistička elita U takvu okruženju izražavanje vlastita mišljenja koje nije u skladu s aktualnom jezičnom politikom u najmanju je ruku nepoželjno Već je rečeno da Deklaracija upozorava na negativne posljedice jezičnih politika 163 Formiranje_jezika_FINAL.indd 163 10. 11. 2022 14:38:04 koje su se odrazile u vrijeme rastakanja srpskohrvatskoga jezika te formiranja zasebnih jezičnih standarda Svakako se slažemo s temeljnim polazištima za-pisanima u tekstu Deklaracije, tj da je neophodno „ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama“ te „za-ustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika“ Međutim, kada se tekst Deklaracije razmotri iz sociolingvističke perspektive, s njim se možemo složiti samo donekle Naime, čini se da teorijska polazišta Deklaracije za današnju jezičnu situaciju nisu najadekvatnija Osim toga problem predstavlja i terminološka neusklađenost u tekstu Deklaracije, počevši od određivanja termina zajednički jezik Zapravo, javnost je najviše uzburkao upravo termin zajednički jezik koji se nekada odnosio na zajednički srpskohrvatski standardni jezik On doduše nije imenovan, odnosno njegovo imenovanje, kao što piše u Deklaraciji, prepušta se korisnicima jezika jer ”činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi” Ta konstatacija otvara nekoliko pitanja Prvo, naravno, svaki korisnik može svoj jezik imenovati kako želi u slučajevima kada se misli na jezik u komunikacijskome smislu, odnosno na idiom pojedinca No kada je riječ o standardnome jeziku, i njegov naziv mora biti standardiziran, što znači da ga treba točno odrediti Drugo, ako je jezik zajednički, uobičajeno je da je i njegov naziv zajednički, što potvrđuju i primjeri njemačkoga, engleskoga, arapskoga, francuskoga, španjolskoga, portugalskoga i sl , koji se navode u Deklaraciji Sve su to primjeri jednočlanih naziva standardnih jezika koji se koriste u različitim državama u kojima postoji društveni konsenzus da se ti jezici tako nazivaju Za razliku od spomenutih jezika, na srednjojužnoslavenskome području u prošlosti koristio se dvočlani naziv jezika srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, koji se, kao što smo vidjeli ranije, pokazao neprikladnim, prije svega zbog svoje dvočlanosti, što potvrđuju i neprestana sporenja oko njegova zapisa: srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski Osim što takav naziv spaja dva gotovo nespojiva entiteta koja su se stoljećima razvijala odvojeno, u zasebnim kulturno-političkim okruženjima, on je problematičan i po tome što uključuje samo dva od ukupno četiriju entiteta, dakle isključuje bosanski i crnogorski, koji također imaju svoja obilježja I još se nešto nikako ne smije zaboraviti: kao za sva područja jezične standardizacije, tako i za naziv jezika u društvu treba postojati konsenzus, odnosno društvena prihvatljivost, što znači da se većina pripadnika društvene zajednice slaže s odlukama jezične politike (v npr Haugen, 1966, 932) Mogli bismo reći da danas u većini novoosnovanih država naziv jezika ne predstavlja problem, osim u Bosni i Hercegovini, gdje se nameće jezik pojedinih konstitutivnih nacija, 164 Formiranje_jezika_FINAL.indd 164 10. 11. 2022 14:38:04 tj bosanski, hrvatski i srpski (što zadovoljava političke elite), a ne jezik zemlje, tj bosanskohercegovački Pritom se jezična politika za hrvatski i srpski i dalje vodi izvana, tj iz susjednih zemalja Čitajući Deklaraciju, otvaraju se također brojna pitanja o jezičnoj standardizaciji U našim promišljanjima izdvajamo dva: pitanje procesa standardizacije i pitanje tipa standardizacije Što se tiče procesa standardizacije, slažemo se s tvrdnjom da „svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika“ te s pozivom na „prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti“ No u kontekstu jezične standardizacije problematičnima smatramo pozive na „slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti“, „slobodu 'miješanja', uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkoga jezika na sveopću korist svih njegovih govornika“ i sl jer su oni dijametralno suprotni onomu što pojam standardizacije znači Ako se vratimo na početak razmatranja jezične standardizacije, o čemu je bilo riječi u uvodu monografije, ciljevi su jezične standardizacije minimalna varijantnost norme i maksimalna varijantnost funkcija (Haugen, 1966, 931) To znači da standardni jezik pokriva što šire područje javne komunikacije, a da su jezični elementi koji čine standardni jezik što preciznije određeni i nevarijantni kako bi se olakšala komunikacija u određenoj jezičnoj zajednici – zato jezična inovativnost, raznovrsnost i sloboda izbora nisu poželjne No istina je da se u novonastalim druš- tvima često zaboravlja da se stroga pravila standardnoga jezika uglavnom odnose na pisane tekstove, dok bi ona u govornoj komunikaciji ipak trebala biti „opuštenija“ Tako npr opisujući jezičnu situaciju u Hrvatskoj, Ivo Žanić upozorava: Uskoro će tri desetljeća otkad se jezična politika vodi isključivo u Hrvatskoj, no kao da to ne podrazumijeva da se vodi i iz stvarne hrvatske jezič- ne situacije i za stvarne hrvatske govornike, na temelju njihovih stvarnih jezičnih praksi Nekim protagonistima jezične politike živi govornici kao da su smetnja: norma, posebno leksička, i dalje je vrlo rigidna, o jeziku se i dalje razmišlja mehanički u kategorijama ispravno/pogrešno, koje se shva- ćaju kao nešto supstancijalno a ne situacijski uvjetovano, mediji i njihove jezične prakse i dalje se doživljavaju kao mjesto kvarenja jezika umjesto kao stjecište inovacija, da se i ne govori o trajnoj i neshvatljivoj opsesiji razlikovnošću u odnosu na srpski…“ (Štahan, 2017) Drugo pitanje odnosi se na tip standardizacije U Deklaraciji je njegovo imenovanje terminološki neusklađeno, naime, javlja se u nekoliko varijanata: „zajednički jezik“, „zajednički policentrični jezik“, „zajednički standardni jezik policentričnog tipa“, a određen je ovako: 165 Formiranje_jezika_FINAL.indd 165 10. 11. 2022 14:38:04 Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajed- nička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram ra- zličitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika Iz gornjega teksta Deklaracije vidi se da se autori zalažu za policentričan tip standardizacije koji se određuje kao jezik „kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama“ Drugim riječima, teorija policentričnosti odnosi se na situacije kada se neki jezik kodificira na više mjesta i pritom postoje razlike među centrima kodifikacije, ali te razlike nisu tolike da bi se moglo govoriti o različitim standardnim jezicima (Kordić, 2010, 94) Primjeri su takve kodifikacije već prije spomenuti: njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski itd , pa i srpskohrvatski, iako se njegovo ime u tekstu ne spominje S današnjega gledišta može se reći da se pokušaj policentrične standardizacije srpskohrvatskoga koji je obilježio 19 i 20 stoljeće pokazao neuspješnim Neslaganja koja su se po-javljivala od samih početaka, intenzivirala su se nakon potpisivanja Novosadskoga dogovora 1954 godine, i to na različitim razinama: od već spomenutoga kolebanja oko naziva jezika, različitih pogleda na kodifikaciju standardnoga jezika, kao što su npr problem zajedničkoga pravopisa iz 1960 godine, odustajanje hrvatske strane od zajedničkoga rječnika zbog nepoštivanja osobitosti hrvatske varijante, posebno književnosti na kajkavskome i čakavskome književnom jeziku, problem terminologije (detaljnije o tome npr Badurina i Pranjković, 2009), do problema drugih je-zičnih izraza, npr bosanskoga (v npr Vasić, 1990; Bugarski i Hawkesworth, 1992; Vajzović, 2008 i dr ) Nedostatak jezičnoga konsenzusa doveo je šezdesetih godina 20 stoljeća do objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967), kojom se tražila upotreba naziva hrvatski književni jezik i njegova ravnopravna zastupljenost u komunikacijskome prostoru ondašnje države Sva ta događanja upućuju na jezični konflikt u kojemu se različite jezične zajednice osje- ćaju ugrožene od dominantne jezične zajednice (Garvin, 1993, 38) Činjenica je da je srpski jezik (istočna varijanta) ipak imao veću moć i prestiž u značajnim politič- kim i ekonomskim situacijama, pa i u vojsci, a s druge strane također i dvostruko veći broj govornika Može se zaključiti da su zapravo razlike „između standardnih varijanti policentričnog jezika /…/ u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama“ u prošlosti pokazale da formiranje zajedničkoga jezika nije moguće 166 Formiranje_jezika_FINAL.indd 166 10. 11. 2022 14:38:04 Policentrična standardizacija u Deklaraciji argumentira se općim lingvističkim kriterijima razlikovanja jezika koje čine zajednička dijalektna osnovica, gramatička podudarnost i međusobna razumljivost Međutim, pitanje standardizacije mnogo je kompleksnije, prije svega zato što osim lingvističkih na proces standardizacije utječu i kulturni aspekti Budući da se jezik ostvaruje u komunikaciji, u jezičnoj se standardizaciji ne mogu mimoići društvene okolnosti (Milroy, 2001) A te su se okolnosti na srednjojužnoslavenskome području devedesetih godina 20 stoljeća drastično promijenile raspadom zajedničke države i formiranjem novih, nacionalnih država u kojima nacionalni jezici dobivaju simboličku funkciju i na taj način preuzimaju moć i prestiž nekadašnjemu zajedničkome srpskohrvatskom jeziku U tekstu Deklaracije također se može pročitati da je policentrična standardizacija „de-mokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika“ No da bi standardni jezik zaživio u svojoj polifunkcionalnosti, treba mu društvena prihvatljivost koja je prema Haugenu (1966, 932) jedan od četiriju kriterija jezične standardizacije (uz izbor norme, kodifikaciju oblika i elaboraciju) Uzimajući u obzir kulturni aspekt standardizacije, teško bismo se danas složili da takav tip standardizacije najbolje odražava realno stanje Naime, nakon nekoliko burnih desetljeća razvoja zasebnih standardnih jezika njihovo postojanje nije upitno Činjenica je da se svi oni temelje na istoj dijalektnoj osnovici, međutim pod utjecajem različitih društveno-povijesnih i kulturnih okolnosti ta se osnovica u različitim zajednicama na različite načine obogaćuje, što posljedično utječe i na različito razumijevanje jezične standardizacije Slažemo se da na komunika-cijskoj razini među njima postoji gotovo potpuna razumljivost, no razlike su u njihovim standardizacijskim procesima, kao što je već spomenuto, nepremostive Iz svega rečenoga može se zaključiti da je Deklaracija skrenula pozornost javnosti na jezične probleme do kojih dolazi zbog nacionalističkih jezičnih politika, ali se u njoj zaboravlja na važnu činjenicu, a to je da je za jezična rješenja na razini standardnih jezika potreban društveni konsenzus Deklaracija naime donosi gotove konstatacije, koje su često nejasne i neprecizne, i poziva na rješenja u skladu s vlastitim konstataci-jama, a ne poziva na suradnju i dogovor, i u tome je smislu ekskluzivna Kao politički akt pojavljuje se četvrt stoljeća nakon raspada zajedničke države ne donoseći nikakva konkretna rješenja za jezičnu stvarnost ili, bolje rečeno, različite jezične stvarnosti u kojima su se našle novonastale jezične zajednice Štoviše, idejom o zajedničko-me policentričnome standardnom jeziku vraća se ideji jezične standardizacije koja se, unatoč više od stoljeća zalaganja, pokazala neuspješnom No, bez obzira na to, Deklaraciju možemo shvatiti kao upozorenje lingvistima da je krajnje vrijeme da se na srednjojužnoslavenskome području oblikuju inkluzivne jezične politike, koje će omogućiti jezičnu standardizaciju na temelju jezične prakse, a ne propisivati je prema 167 Formiranje_jezika_FINAL.indd 167 10. 11. 2022 14:38:04 osjećaju ovlaštenih pojedinaca, i koje će poštivati i jezičnu varijantnost, i dijalektnost, i regionalnost Pritom se postavlja pitanje kakve su uopće jezične politike u novoosnovanim državama nakon triju desetljeća od raspada Jugoslavije i koja su ključna pitanja koja zaokupljaju (socio)lingviste i korisnike jezika 4.7. Aktualna pitanja jezične politike u državama srednjojužnoslavenskoga područja Kao što smo ranije vidjeli, raspadom Jugoslavije i rastakanjem srpskohrvatskoga jezika u novoosnovanim državama vlastiti se identitet, između ostaloga, potvrđuje i jezikom koji postaje simbolom nacionalnoga identiteta i nacionalne kulture Budući da svaka od država provodi svoju jezičnu politiku, zanimalo nas je koja su njihova temeljna polazišta i ciljevi: postoji li uopće sustavna jezična politika, tko su glavni akteri koji je provode, kojim se pitanjima jezična politika bavi danas, a kojima bi se trebala baviti ubuduće? Iako se dio odgovora nalazi u različitoj literaturi (monografijama, zbornicima, člancima itd domaćih i stranih lingvista), nadalje u različitim kodifikacijskim priručnicima (rječnicima, pravopisima, gramatikama itd ) te u medij-skim člancima o jezičnim pitanjima, godine 2019 provele smo istraživanje metodom pisanoga intervjua S obzirom na to da su nas zanimali odgovori na usko specijalizi-rana pitanja jezične politike standardnih jezika nastalih na novoštokavskoj osnovici, ispitanici nisu izabrani slučajnim uzorkom, nego na osnovi unaprijed definiranoga kriterija: zanimala su nas mišljenja (socio)lingvista i drugih stručnjaka koji se bave standardnim jezicima: hrvatskim, srpskim, bosanskim i crnogorskim i koji žive u dr- žavama u kojima su ti jezici službeni Većina njih profesori su različitih fakulteta i/ili istraživači u različitim institucijama koji su elektroničkom poštom odgovorili na četiri pitanja otvorenoga tipa Pitanja su bila vezana za dokumente koji donose strategije jezične politike pojedine države, glavne aktere jezične politke, aktualna jezična pitanja pojedinih država, kao i jezična pitanja kojima bi se trebala baviti jezična politika ubuduće U nastavku monografije prikazujemo, prije svega, rezultate istraživanja koji se odnose na aktualnu jezičnu politiku u državama srednjojužnoslavenskoga područja i otvorena pitanja kojima bi se ona trebala baviti ubuduće 4.7.1. Aktualna jezična politika u Hrvatskoj Što se strategija jezične politike tiče, prema rezultatima istraživanja, u Hrvatskoj postoje uglavnom deklarativni tekstovi o hrvatskome jeziku, koji su najčešće bez političke potpore i nekoga učinka u društvu Hrvatsku jezičnu politiku obilježava nekoheren-tnost i parcijalnost Iako u njezinu kreiranju sudjeluju različita državna i nedržavna tijela te pojedinci (npr Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Institut za hrvatski jezik i 168 Formiranje_jezika_FINAL.indd 168 10. 11. 2022 14:38:04 jezikoslovlje, Matica hrvatska, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika155 itd ), aktivnosti su povremene i parcijalne te nekoordinirane i neusklađene Problem predstavlja nekomunikacija među akterima jezične politike, kao i polarizacija lingvista prema političkome ključu na desno i lijevo orijentirane, pa se jezična politika uglavnom provodi po raznovrsnim medijima i portalima koji su orijentirani po istome ključu Rezultati istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj neophodna depolitizacija jezika kao antipod izrazitoj politizaciji jezika od devedesetih godina 20 stoljeća, kada je hrvatski jezik bio zahvaćen različitim (nasilnim) jezičnim promjenama ili „novinama“, pogotovo na leksičkoj i pravopisnoj razini Osim toga jezično savjetništvo doživljava procvat, a mijenja se i odnos prema drugim novoštokavskim standardnim jezicima, posebno srpskome itd Za razliku od toga razdoblja, poslednjeg se desetljeća hrvatska jezična politika više bavi standardizacijskim procesima i implementacijom norme u praksu, uz pitanja jezične obrazovne politike, uvođenja novih tehnologija i sl (slika 31) Slika 31 Početna stranica portala Hrvatski u školi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovje 155 Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika osnovalo je tadašnje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2005 godine sa zadatkom da vodi sustavnu i stručnu brigu o hrvatskome standardnom jeziku, a ukinuto je od istoga ministarstva 2012 godine 169 Formiranje_jezika_FINAL.indd 169 10. 11. 2022 14:38:04 Kada je riječ o glavnim zadacima jezične politike u Hrvatskoj ubuduće, rezultati istraživanja pokazuju nekoliko tema koje bi trebale biti u središtu njezina proučavanja Jedna od tema vezana je uz status hrvatskoga jezika u društvu i podizanje svijesti o važnosti poznavanja vlastita standardnoga jezika u pisanoj i govorenoj komunikaciji, što bi se trebalo medijski promicati Posebno se naglašava da razvoj i upotreba jezika moraju biti u skladu s razvojem društva i promjenama u njemu Pritom treba voditi brigu o očuvanju posebnosti i vrijednosti poznavanja hrvatskoga jezika na svim njegovim jezičnim razinama, ali isključivo u skladu s pravilima struke, odnosno u skladu sa suvremenim teorijskim spoznajama i smjernicama Sve to pretpostavlja povjeravanje tih zadataka najkompetentnijim ljudima bez obzira na njihovo političko opredjeljenje, i to u pravilu mlađima Nadalje, bilo koja jezična politika (pa tako i hrvatska) trebala bi voditi računa o odnosu normativnosti i ideologije standardnoga jezika U vezi s tim u Hrvatskoj postoje dva potpuno suprotna stava S jedne strane, jedni smatraju da standardu treba osigurati najviše mjesto na hijerarhijskoj ljestvici idioma hrvatskoga jezika, posebno u javnome prostoru, a to je moguće samo ako svi sudionici komunikacije steknu sve kompetencije (od jezične do pragmatične) Na razini pojedinca neophodno je osvješćivanje potrebe da je standardni jezik nužan Nadalje, jasno mora biti definirano u kojim sve dome-nama standardni jezik funkcionira kao obavezni, i to bez nametanja i politikantstva (predlaže se čak i zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika jeziku koji bi pripomogao kreiranju nedvosmislene jezične politike156) Problematizira se također neriješeno pitanje naglasne norme, kod koje postoji velik raskorak između norme (pravila) i uzusa, tj govorne prakse u kojoj četveronaglasni sustav ne funkcionira Naglašava se također da treba proučavati odstupanja u primjeni norme hrvatskoga standardnog jezika, zatim poteškoće u ovladavanju normom, kao i utvđivanje nejasnih mjesta u normi S druge strane, druga skupina lingvista protiv je preskriptivističke jezične politike i smatra da je propisivanje bilo kakvih jezičnih rješenja nepoželjno i štetno Naprotiv, samo sloboda uporabe jezika omogućuje govornicima da budu kompetentniji u hrvatskome jeziku Umjesto ideologije standardnoga jezika, oni smatraju da je smislena i korisna ona je-zična politika u kojoj struka jezik opisuje, analizira i tumači, uključujući i nestandardne varijetete, i koja u javnosti promovira znanstvene i pozitivne stavove o jeziku, npr jednakovrijednost svih idioma, jezičnu slobodu, jezičnu toleranciju itd Rezultati ankete pokazuju da bi hrvatska jezična politika također trebala uvažavati polifunkcionalnu narav standardnoga jezika koji predstavlja ukupnost funkcional-nih stilova, pa je u tome smislu neophodno proučavanje svih njegovih funkcija Standardni jezik treba normirati isključivo u kontekstu hrvatskoga jezika i potreba 156 Spomenimo da je struka i tu podijeljena na one koji su za prihvaćanje takva zakona i one koji su protiv njega 170 Formiranje_jezika_FINAL.indd 170 10. 11. 2022 14:38:04 te navika njegovih govornika, a ne u odnosu prema drugim jezicima, naročito u odnosu prema engleskome i srpskome Kada je riječ o različitim diskursima, upozorava se na potrebu dodatnih proučavanja medijskoga diskursa, koji je posebno podložan stranim utjecajima, ali ne samo na leksičkoj razini već i na drugim jezič- nim razinama (npr promjene rekcije, tvorbe riječi i sl ) Kao poseban problem u održavanju polifunkcionalnosti jezika ističe se sve češće objavljivanje znanstvenih radova na stranome (engleskome) jeziku, čak i u domaćim časopisima Dužnost je znanstvenika, ali i njihovo pravo, da svoje radove publiciraju na hrvatskome jeziku Posljednjih desetljeća srednjojužnoslavensko područje susreće se s problemom funkcionalne nepismenosti Upravo zato više sudionika istraživanja upozorava da je jedan od zadataka jezične politike u Hrvatskoj podizanje jezične kulture pod kojom se podrazumijeva svjesno njegovanje i poštivanje normi standardnoga jezika u javnoj komunikaciji (govorenoj i pisanoj), pri čemu bi jezična kultura trebala postati dijelom društvene etikete U vezi s tim posebno se ističe važnost rada na relevantnim i kva-litetnim priručnicima, neophodnost izrade terminologije, podupiranje razvoja novih tehnologija, promocija izdavačke djelatnosti i različitih medija na hrvatskome jeziku Kao jedan od načina implementacije standardnojezične norme predlaže se obrazovani sustav Upozorava se na važnost kvalitetnoga jezičnog obrazovanja i pritom ulogu hrvatskoga jezika u obrazovnoj jezičnoj politici Naglašava se da treba inzistirati na adekvatnoj zastupljenosti humanističkih predmeta, pa tako i hrvatskoga jezika u školama U tome se smislu predlaže povećanje broja sati hrvatskoga jezika na osnovnoškolskoj razini, uvođenje nastave jezične kulture na srednjoškolskoj razini, dok se na fakultetskoj razini predlaže uvođenje kolegija Hrvatski jezik na sve fakultete, čime bi se povećala razina pismenosti, kultura govorenja, pisanja i izražavanja Što se tiče odnosa hrvatskoga i stranih jezika, podupire se ne samo rano učenje stranih jezika već i podizanje svijesti o položaju hrvatskoga u odnosu prema svjetskim jezicima, kao i u odnosu prema jezicima u okruženju (slovenski, srpski, bosanski, crnogorski), pri čemu se naglašava lokalni/regionalni i europski kontekst U tome se smislu zalaže za podupiranje bilingvalnih i multilingvalnih obrazovnih programa 4.7.2. Aktualna jezična politika u Srbiji Rezultati istraživanja pokazuju da u Srbiji također ne postoji eksplicitno utvrđena strategija jezične politike na državnoj razini, kao ni normativno obvezujući cjeloviti dokumenti koji bi je jasno definirali No obrisi srpske jezične politike nalaze se po različitim zakonskim i podzakonskim aktima, nekim dokumentima te odlukama različitih institucija i tijela koja u suradnji s državom sudjeluju u njezinu kreiranju 171 Formiranje_jezika_FINAL.indd 171 10. 11. 2022 14:38:05 Spomenimo neke od njih: Odbor za standardizaciju srpskoga jezika koji djeluje pri Institutu Srpske akademije nauka i umetnosti, Matica srpska koja se bavi kodifikacijom srpskoga jezika, Ministarstvo kulture i informisanja i dr Od glavnih tema kojima se bavi srpska jezična politika danas na prvome je mjestu osiguranje načina efikasne zaštite nacionalnoga statusa srpskoga jezika i ćirilice na cjelokupnome srpskome jezičnom području Nadalje, u fokusu su srpske jezične politike i problemi vezani uz podizanje svijesti o važnosti njegovanja standardnoga jezika i jezične kulture, obrazovna jezična politika, manjinski jezici i njihov status itd Među glavnim zadacima srpske jezične politike ubuduće navodi se, između ostaloga, podizanje svijesti o jeziku uopće, a pogotovo o kompleksnome odno-su između jezika i društva koji su u kontinuiranoj interakciji, pri čemu je jezik sredstvo društvenih promjena Kao što pokazuje istraživanje, tu činjenicu srpska jezična politika još uvijek odbija prihvatiti kao znanstvenu Tako se i u Srbiji može govoriti o dvama suprotnim stavovima: predstavnici prvoga, radikalnijega stava promoviraju mit o (navodnoj) ugroženosti srpskog jezika i pisma – ćirilice, pri čemu srpski jezik predstavlja bit nacionalnoga bića Zato se naglašava da u suradnji struke i države treba izgraditi takvu jezičnu strategiju koja će osigurati nacionalni status srpskoga jezika i ćirilice u svim vidovima života S druge strane, predstavnici drugoga, liberalnijega stava zalažu se za razuvjeravanje tih zabluda, za otvorenost i jezičnu toleranciju Oni kao primjer neprimjerene jezične politike koja kreira stavove o navodnoj ugroženosti srpskoga jezika i promovira preskrip-tivnost navode akcije Negujmo srpski jezik i Sačuvajmo srpski jezik realizirane u sudjelovanju različitih znanstveno-obrazovnih institucija i medija157, a glavni im je cilj da se pojedincima, ali i institucijama koje su stajale iza njih osigura veća moć i društveni utjecaj Već smo spomenule da za srpski jezik ne postoji izgrađena i dosljedna jezična politika, osim u pogledu zaštite ćirilice S jedne strane, većina sudionika istraživanja zalaže se za precizno reguliranje statusa ćirilice Ona ima prednost nad latinicom koja postaje pomoćnim pismom, o čemu se detaljno govori u nacrtu izmjena i dopuna Zakona o službenoj i javnoj upotrebi jezika i pisama Činjenica da nacrt zakona ni nakon dvije godine još uvijek nije usvojen izaziva nezadovoljstvo glavnih aktera jezične politike S druge strane, neki smatraju da ćirilica nije toliko ugrožena koliko se prikazuje (o čemu je već bilo riječi), pogotovo jer je ona Ustavom Republike Srbije zaštićeno pismo i jer se osnovna škola ne može završiti ako se ne zna 157 Akcije zaštite srpskoga jezika i pisma (ćirilice) te podizanja opće jezične kulture i pismenosti provode se od 2015, i to prva u organizaciji: Filološkoga fakulteta Univerziteta u Beogradu, Sekretarijata za kulturu grada Beograda, Biblioteke grada Beograda i Radio-televizije Srbije (više o tome u Brborić, 2016), a druga u organiziciji Ministarstva kulture, Filološkoga fakulteta Univerziteta u Beogradu i novina Politika 172 Formiranje_jezika_FINAL.indd 172 10. 11. 2022 14:38:05 ćirilica Štoviše, neki smatraju da odnos latinice i ćirilice uopće nije tema kojom bi se trebala baviti srpska jezična politika i da zaštita ćirilice nije toliko u interesu građana koliko vladajućih krugova Zanimljivo je da se gotovo svi sudionici istraživanja slažu da bi jedan od glavnih zadataka jezične politike u Srbiji trebalo biti podizanje nedopustivo niske razine funkcionalne i medijske pismenosti, a neki dodaju da pritom nije bitno u kojemu je pismu netko nepismen Uz to spominje se podizanje svijesti o važnosti njegovanja standardnoga jezika i jezične kulture u društvu (slika 32), pri čemu važnu ulogu igra obrazovni sustav, kao i osiguravanje više financijskih sredstava za proučavanje standardnoga jezika (financiranje projekata i izrada kapitalnih djela) Slika 32 Negujmo srpski jezik – akcija za podizanje jezične kulture Kada je riječ o obrazovnoj jezičnoj politici, većina sudionika istraživanja naglašava da se viša razina jezične kulture i stabilnosti srpskoga standardnog jezika u društvu može postići povećanjem broja sati srpskoga jezika u osnovnoškolskom i srednjoškolskom 173 Formiranje_jezika_FINAL.indd 173 10. 11. 2022 14:38:05 obrazovanju te uvođenjem obaveznoga predmeta srpski jezik na sve fakultete barem na jednoj godini studija, što je i predložio Odbor za standardizaciju srpskoga jezika Pritom se upozorava da je srž problema zapravo pristup učenju srpskoga jezika u obrazovanju i da ga treba promijeniti: umjesto učenja apstraktnoga jezičnog sustava, cilj mora biti komunikacijski kompetentan govornik koji posjeduje različita znanja: znanja o jeziku (na svim jezičnim razinama), pragmatičko znanje o društveno pri-kladnoj upotrebi jezika, pa sve do specifičnih kulturoloških znanja 158 I u odnosu normativnosti i ideologije (srpskoga) stanardnoga jezika odražavaju se dva suprotna stava S jedne strane, preskriptivizam i razvijanje svijesti o važnositi njegovanja norme, pri čemu je glavni cilj planiranje daljnjega razvoja normativne znanosti o srpskome jeziku na svim jezičnim razinama, od fonetike i fonologije do normativne stilistike S druge strane, upozorava se na kompleksnost odnosa između jezika i društva koji su u kontinuiranoj interakciji i čiji se rezultati ne mogu predvidjeti ograničavanjem na samo strukturalističku lingvističku teoriju niti kontrolirati jezičnom policijom poput one koja želi sankcionirati upotrebu latinice Pritom se upozorava i na važnost prepoznavanja i vrednovanja značaja i uloge ne-standardnih varijeteta u javnome korpusu i formalnome obrazovanju Od drugih zadataka srpske jezične politike navodi se rad na njegovanju i održavanju jezičnih prava većinskih i manjinskih jezičnih zajednica u višejezičnoj zajednici te reguliranje njihova statusa Upozorava se na problem diskursa javne komunikacije, posebno političkoga i medijskoga, koji je pun govora mržnje i verbalnoga prostaštva prisutnoga u različitim „reality showovima“ i brojnim tabloidima koji su u službi političke vlasti Također se spominje i razvijanje jezičnih tehnologija, analiza i sin-teza govora, strojno prevođenje itd Naglašava se kako bi se jezična politika trebala osloboditi zabluda o naciji i jeziku, jeziku i ispravnosti Upozorava se na transdis-ciplinarnu dimenziju jezične politike i prepoznavanje drukčijega koncepta jezične politike inače prisutnoga u svijetu – „odozdo prema gore“, tj od građana do državnih organa Ističe se da je umjesto menadžerski postavljene srpske jezične politike, koja poznaje samo princip naređivanja i kontrole „odozgo prema dolje“, neophodno omogućiti pristup javnoj sferi i donošenju odluka svim zainteresiranim stranama 4.7.3. Aktualna jezična politika u Bosni i Hercegovini Rezultati istraživanja jezične situacije u Bosni i Hercegovini ukazuju na kompleksnost i ispolitiziranost koja je isprepletena s političkom situacijom u društvu Slično kao u Hrvatskoj i Srbiji, ni ovdje ne postoji jedinstvena službena jezična politika ni na 158 Na taj problem upozorava i Boban Arsenijević (2020) u članku s naslovom Treba li uvesti predmet srpski jezik na sve fakultete? 174 Formiranje_jezika_FINAL.indd 174 10. 11. 2022 14:38:05 jednoj razini državne organizacije jer svaki od triju konstitutivnih naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) ima svoju viziju jezične politike, koja se vodi odvojeno za svaki pojedini jezik i zato bi se zapravo trebalo govoriti o trima jezičnim politikama Ravnopravnost bosanskoga, hrvatskoga i srpskoga standardnog jezika, uz ostala jezična pitanja, regulirana je entitetskim ustavima i zakonima, ali postoji veliki raskorak između formalne ravnopravnosti i jezične prakse Skreće se pozornost na „vanjske“ jezične politike, koje zapravo nemaju posebnu strategiju koja bi se ticala posebice hrvatskoga i posebice srpskoga jezika u Bosni i Hercegovini Što se tiče bosanskoga jezika, upozorava se na različite poglede na pitanja standardizacije među bošnjačkim lingvistma, kao i na nedostatak institucija koje bi se sustavno bavile znanstvenim proučavanjima bosanskoga jezika U provođenju odvojenih jezičnih politika sudjeluju mjerodavna ministarstva, političke elite, nacio nalna društva, određena savjetodavna tijela i vijeća, pojedinci itd Međutim, među njima nema nikakve suradnje i koordinacije, a njihove odluke političke vlasti često koriste u ideološke svrhe Ističe se da čak ne postoji ni dogovor o nazivu jezika ( bosanski ili bošnjački) zbog složenosti birokratskoga aparata, političkih ideologija i problema definiranja mjerodavnosti određenih državnih tijela Aktualna jezična politika u Bosni i Hercegovini usredotočena je, prije svega, na pitanja politizacije jezika, uz probleme (re)standardizacije, imenovanja jezika općenito, a posebno u obrazovanju, podizanja jezične kulture, usklađivanja obrazovne jezične politike zbog različitih zakona o obrazovanju (okvirnih, kantonskih, županijskih; zakona Federacije Bosne i Hercegovine, zakona Republike Srpske)159 itd Što se tiče glavnih zadataka jezične politke u Bosni i Hercegovini ubuduće, upozorava se na nekonzistentnost postojeće jezične politike Naglašava se da bi jedan od prvih zadataka jezične politike trebalo biti sustavno uklanjanje svih oblika nacionalizma u jeziku i zloupotrebe jezika u političke svrhe Prema riječima jednoga od sudionika istraživanja jezik bi trebalo osloboditi od robovanja identitetskim političkim programima Naglašava se da među akterima koji provode jezičnu politiku postoje potpuno suprotni pogledi o različitim jezičnim pitanjima S jedne strane, upozorava se na važnost provođenja aktivnosti na očuvanju identiteta srpskoga jezika te ćirilice kao primarnoga srpskog pisma u okolnostima u kojima se bošnjački političari i lingvisti zalažu za naziv bosanski jezik za jezik Bošnjaka s ambicijom da se on na-metne kao „krovni“ jezik stanovnika Bosne i Hercegovine S druge strane, poziva se na ostvarivanje jezičnih prava svakoga naroda da svoj jezik imenuje onako kako želi, iz čega proizlazi i mogućnost upotrebe naziva bosanski jezik tamo gdje je on danas zabranjen (Republika Srpska i kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine s većinskim 159 Popis zakona i propisa nalaze se na stranici Agencije za predškolsko, osnovnoškolsko i srednje obrazovanje; dostupno na: https://aposo gov ba/bs/informacije/zakoni-i-propisi/, a Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini na: https://www unsa ba/en/node/223 (citirano 11 siječnja 2022) 175 Formiranje_jezika_FINAL.indd 175 10. 11. 2022 14:38:05 hrvatskim stanovništvom) Zato se kao jedan od zadataka jezične politike u Bosni i Hercegovini navodi jezična ravnopravnost i tolerancija te ravnopravno osiguravanje jezičnih prava svim trima entitetima (riječ je o istome cilju koji je imala i jezična politika nekadašnje zajedničke države Jugoslavije), kao što prikazuje slika 33 Slika 33 Ostvarivanje jezičnih prava u obrazovanju u Bosni i Hercegovini Upozorava se i na to da se na ukupnome srednjojužnoslavenskom području ne- prestano uskraćuju politička, jezična i kulturna prava Bošnjaka Usprkos formal-nopravnoj ravnopravnosti bosanskoga, hrvatskoga i srpskoga standardnog jezika na cijelome području Bosne i Hercegovine, stvarna ravnopravnost ne postoji Naime, ljudima se na mnogo načina osporavaju njihova jezična prava, a najgori je primjer koji se navodi u Republici Srpskoj, gdje se osporava naziv bosanski jezik Osim niza pokušaja bezuspješnih dogovora o nazivu jezika Bošnjaka, treba voditi računa i o ostvarivanju jezične ravnopravnosti ne samo u zakonskoj regulativi već i u praksi, i to u svim područjima, počevši od javnih i državnih medija, pravnoga sustava, pa sve do obrazovnoga sustava Kao što smo već rekle, jezična politika u Bosni i Hercegovini vodi se odvojeno za svaki standardni jezik pri čemu nema komunikacije među glavnim akterima jezične politike Za hrvatski i srpski standardni jezik centri su jezične politike izvana, a što se bosanskoga jezika tiče, još uvijek ne postoji svijest o vođenju bosanske jezične politike koja bi trebala reprezentirati najrelevantnije iz naslijeđa autentične bosanske jezične kulture Naglašava se da se složena jezična situacija u Bosni i Hercegovini može promijeniti tek onda kada „vanjske“ jezične politike (hrvatska i srpska) ne budu 176 Formiranje_jezika_FINAL.indd 176 10. 11. 2022 14:38:05 toliko negatorski usmjerene prema bosanskome jeziku, a do tada će jezična politika otprilike izgledati onako kako izgleda danas Jedno od rješenja koje se predlaže jest zajednička jezična politika, konkretnije osnivanje tijela koje bi bilo zaduženo za je-zična pitanja i vođenje bosanske, hrvatske i srpske jezične politike na razini Bosne i Hercegovine Osnovano mjerodavno tijelo trebalo bi uzeti u obzir i poštovati već uspostavljene principe te pokušati usuglasiti određene pravce zajedničkoga, ali i specifičnoga djelovanja različitih jezičnih tradicija Također se naglašava da sva tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) trebaju razvijati svoje znanstvene jezične discipline i usmjeriti se na konkretne znanstvene i stručne projekte S obzirom na činjenicu da su još uvijek prisutne određene nepovoljnosti u vezi s bosanskim jezikom i jezičnom politikom koja bi se trebala voditi za bosanski jezik, od presudne je važnosti rad na institucionalizaciji bosanskoga jezika i praćenju njegova statusa u obrazovanju, i šire u društvu Zato se predlaže osnaživanje institucija koje bi se aktivno bavile bosanskim jezikom, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da za hrvatski i srpski jezik takve institucije postoje u njihovim matičnim državama Što se tiče jezične politike koja bi se trebala voditi za bosanski jezik, prvo je potrebno ustanoviti odgovarajuće tijelo (ili vijeće) kao rezultat zajedničkoga nastojanja zainteresiranih društvenih i političkih činilaca s jedne strane i struke s druge strane To tijelo bavilo bi se svim pitanjima jezične politike bosanskoga jezika vodeći računa o komunikaciji i suradnji među različitim akterima jezične politike koja bi u konačnici u svim sferama svoga djelovanja postala konzistentna (za razliku od današnje koja je nekonzistentna) I Bosna i Hercegovina, kao uostalom i Hrvatska i Srbija, suočava se s problemom funkconalne nepismenosti i polupismenosti, pogotovo u jeziku medija koji se, među ostalim, suočava i s anglizacijom jezika Upozorava se na neophodnost vraćanja osnovnoj funkciji jezika, a to je komunikacija i sporazumijevanje, kulturi govora i kulturi slušanja Pritom treba prije svega voditi računa o podizanju jezične kulture, što znači njegovanju i poštivanju normi standradnoga jezika u javnoj komunikaciji Mnogi naglašavaju da je obrazovna jezična politika još uvijek u službi ideologije i karakterizira je diskriminacija te jezična segregacija koja se odražava ne samo u nastavi već i u nastavnim programima, udžbenicima itd Umjesto zatvara-nja u „svoj“ jezik i „svoju“ naciju predlaže se upoznavanje svih učenika jedne nacije s normama drugih dvaju standardnih jezika, što bi zapravo značilo kompletnu reformu obrazovanja od osnovne škole do fakulteta Među budućim zadacima jezične politike u Bosni i Hercegovini često se navodi razvoj i primjena jezičnih tehnologija, što podrazumijeva dostupnost niza jezično-tehnoloških resursa, alata i usluga (npr jezična provjera, www-tražilice, govorna interakcija, strojno prevođenje i sl ) 177 Formiranje_jezika_FINAL.indd 177 10. 11. 2022 14:38:05 4.7.4. Aktualna jezična politika u Crnoj Gori Dosada smo vidjeli da nijedna od novoosnovanih država, dakle ni Hrvatska, ni Srbija, ni Bosna i Hercegovina, nema strategiju jezične politike na razini drža-ve, što vrijedi i za Crnu Goru, u kojoj ne postoji relevantan dokument koji bi od formalnopravnoga uvođenja crnogorskoga jezika u crnogorskoj jezičnoj zajednici jasno definirao jezičnu politiku Već je u prethodnome poglavlju rečeno da je zakonski akt koji se direktno odnosi na upotrebu jezika Ustav Crne Gore iz 2007 godine, koji definira crnogorski kao službeni jezik, ćirilično i latinično pismo kao ravnopravna pisma, a u službenoj su upotrebi i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik Sporadično, određeni organi vlasti i medijske kuće donose odluke koje se tiču pojedinih jezičnih pitanja Tako je npr neko vrijeme Skupština Crne Gore u svojim dokumentima i izjavama za javnost upo- trebljavala jotirane varijante (grafeme ś i ź), no izborom novoga predsjednika Skupštine (2016) odustala je od te upotrebe 160 Jedan od sudionika istraživanja navodi podatak da na Radio televiziji Crne Gore – Nacionalnome javnom ser-visu ne postoji eksplicitan dokument koji bi definirao kojim će se standardom prevoditi, niti hoće li se koristiti „starija“ ili „novija“ pravopisna rješenja, ali postoji usmeni dogovor o upotrebi samo ijekavskih rješenja, pa se tako ne može koristiti nisu, nego mora biti nijesu Upozorava se također da je pitanje jezika u Crnoj Gori ispolitizirano, pogotovo kada je riječ o nazivu jezika, gdje nije razjašnjena razlika između termina službeni jezik i jezik u službenoj upotrebi. Ta je distinkcija, kao što izričito navodi jedan od sudionika istraživanja, iskonstru-irana da bi se izdvojio crnogorski jezik kao službeni koji je u biti „preimenovan srpski jezik“ Osim različitih zakona u obrazovanju, spominje se i najava zakona o crnogorskome jeziku, koji je u javnosti izazvao brojne polemike Jedan dio stručnjaka smatra da je on neophodan jer u praksi ima primjera ne samo igno-riranja ustavne odredbe već i podcjenjivanja jezika tamo gdje to ne bi smjelo biti i zato se zakonom želi regulirati upotreba državnoga jezika (crnogorskoga) kao jednoga od stupova identiteta Crne Gore Nasuprot tome, druga skupina stručnjaka protiv je zakona o crnogorskome jeziku jer oni smatraju da se u jeziku ništa ne može postići restrikcijama, kaznama i zakonima U kreiranju neusuglašene jezične politike sudjeluju prvenstveno državne in- stitucije, prije svega Ministarstvo prosvjete Crne Gore, dijelom i Ministarstvo nauke Crne Gore te Ministarstvo kulture Crne Gore, Matica crnogorska, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Filološki fakultet Univerziteta Crne 160 U popisu sjednica skupštine, kao i u pojedinim dokumentima sjednica, iako neujednačno, do kraja 2016 godine koristi se śjednica, a od 2017 sjednica; dostupno na: https://www skupstina me/me/sjednice/sjednice-skupstine (citirano 11 siječnja 2022) 178 Formiranje_jezika_FINAL.indd 178 10. 11. 2022 14:38:05 Gore na kojemu postoje dva „suprotstavljena“ studijska programa: Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti te Srpski jezik i južnoslovenske književnosti, zatim Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa sjedištem na Cetinju, nadalje pojedinci na vodećim pozicijama, a navodi se također i bivši Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika Problem je u tome što među njima nema komunikacije; ona čak nije zadovoljavajuća ni unutar pojedinih institucija, a kamoli među njima Sve se to odražava na aktualnoj jezičnoj politici u Crnoj Gori koju obilježavaju potpuno suprotna gledišta i sukobi među njezinim kreatorima, i to oko pitanja statusa jezika (sukobi između onih koji zagovaraju crnogorski standardni jezik i onih koji ga smatraju srpskim jezikom), kao i oko pitanja njegova korpusa (sukobi oko koncepta standardizacije crnogorskoga jezika) Kao što se navodi u istraživanju, riječ je zapravo o sukobima između predstavnika dviju škola, „nikšićke“ i „cetinjske“161 koje su se već isprofilirale u sklopu Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika, a u prethodnome se poglavlju spominju pod nazivima umjerenija i radikalnija skupina Predstavnici „nikšićke škole“ smatraju da jezičnu politiku u Crnoj Gori vode Ministarstvo prosvjete Crne Gore i Fakultet za crnogorski jezik i književnost u Cetinju Oni su kodificirali crnogorski jezik (izdali su i pravopis i gramatiku) inzistirajući pritom na jotiranoj varijanti kao jedinoj crnogorskoj Osim toga aktivno sudjeluju i u obrazovnoj politici, npr u izradi predmetnoga programa crnogorskoga jezika i književnosti za osnovnu školu i opće gimnazije, autori su nekih udžbenika itd Ističu da „cetinjska škola“ svoj rad temelji na nacionalnim mitovima razvijajući pritom tezu o posebnosti crnogorskoga jezika u odnosu na druge standardne jezike nastale na novoštokavskoj osnovici, prije svega u odnosu na srpski jezik Prema mišljenju predstavnika „nikšićke škole“, crnogorski standard trebao bi odražavati realno stanje norme koja funkcionira već 150 godina i koja neće izazivati nove podjele i neprijateljstva među različitim stručnjacima, kao što je to trenutačna situacija Forsirajući upotrebu jotiranih varijanti, koje nisu prihvaćene ni u jezičnoj praksi (medijima, administraciji itd ) ni u obrazovnome sustavu, nameću novu normu crnogorskim učenicima To je jedan od razloga za što brže usvajanje zakona o crnogorskome jeziku za koji se zalaže „cetinjska škola“ i po kojemu bi govornici bili prinuđeni da u javnoj upotrebi koriste jotirane oblike 161 Nazivi škola dobiveni su prema toponimima gradova u kojima se nalaze fakulteti na kojima rade predstavnici tih škola: Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju – „cetinjska škola“ i Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore u Nikšiću – „nikšićka škola“ 179 Formiranje_jezika_FINAL.indd 179 10. 11. 2022 14:38:05 S druge strane, predstavnici „cetinjske škole“ smatraju da je neformalno vo- đenje jezične politike u Crnoj Gori nerijetko prepušteno nekompetentnim ili nedovoljno kompetentnim osobama, uglavnom novinarima ili pojedinim lingvistima sa studijskih programa Crnogorski jezik i južnoslovenske književ- nosti te Srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filološkome fakultetu Univerziteta Crne Gore Pritom naglašavaju da između lingvista spomenutih programa i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju ne postoji nikakva suradnja Predstavnici „cetinjske škole“ smatraju da lingvisti programa Srpski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću osporavaju naziv crnogorski jezik, njegovu normu i posebnosti kulture, smatrajući ih dijelom srpskoga jezika i kulture Nasuprot tome, lingvisti programa Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću ne osporavaju naziv crnogorski jezik, ali oni ne prihvaćaju ni jotirane varijante, ni službeni Pravopis crnogorskoga jezika, pri čijemu su pisanju sudjelovali predstavnici „cetinjske škole“ i koji je u upotrebi na cetinjskome Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Što se tiče obrazovne jezične politike, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva objavio je udžbenike za crnogorski jezik za osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, pa čak i za crnogorski jezik kao strani za razine A1 i A2 No problem predstavlja politički dogovor o preimenovanju predmeta Crnogorski jezik u Crnogorsko-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, što je rezultiralo dodatnim problemima kod izdavanja udžbenika 162 U vezi sa standardizacijom crnogorskoga jezika „cetinjska škola“ također spominje neuspješan pokušaj izrade Rječnika crnogorskoga narodnoga i književnoga jezika u sklopu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, pri čijem su radu sudjelovali predstavnici „nikšićke škole“ Naime, izlazak 1 sveska Rječnika, o čemu smo već govorile u prethodnome poglavlju, izazvao je burne polemike nakon kojih je rad na rječniku prestao Što se tiče glavnih zadataka jezične politike u Crnoj Gori, sudionici istraživanja ističu nekoliko pitanja Kao jedan od glavnih zadataka ističe se ostvarivanje jezič- ne ravnopravnosti i tolerancije u Crnoj Gori To znači demokratizaciju jezičnih pitanja i pronalaženje rješenja koja bi omogućila svim stanovnicima Crne Gore da afirmiraju i očuvaju svoje jezične identitete, iako ta rješenja nisu uvijek najpri-mjerenija (slika 34) 162 Tako su npr udžbenici za gimnazije Adnana Čirgića i Jelene Šušanj s naslovom Crnogorski jezik bez znanja autora bili preimenovani u Moj jezik i ljeti 2019 na zahtjev autora Zavod za udžbenike i nastavna sredstva povukao ih je iz tiska 180 Formiranje_jezika_FINAL.indd 180 10. 11. 2022 14:38:05 Slika 34 Ostvarivanje jezičnih prava u obrazovanju u Crnoj Gori Pri tome bi država, zajedno sa stručnjacima, morala odrediti smjernice strategije jezične politike koje ne bi smjele biti diskriminatorske Kako postoje dva suprotna pristupa kodifikaciji crnogorskoga jezika, sljedeći je zadatak vezan uz dogovor o jezičnome standardu koji bi bio prihvatljiv svim govornicima Crne Gore, a nakon toga i objavljivanje različitih normativnih priručnika Većina sudionika istraživanja naglašava da je jedan od važnih zadataka crnogorske jezične politike, dosada zanemaren, a to je njegovanje i podizanje jezične kulture Predlaže se osmišljavanje modela, ali ne u preskriptivnome, već u kulturološkome smislu Razvitak jezičnih tehnologija i digitalizacija obrazovanja sljedeći je zadatak crnogorske jezične politike, pri čemu se posebno naglašava izrada reprezentativnoga korpusa crnogorskoga jezika koji bi i te kako pomogao pri leksikografskoj obradi crnogorskoga jezika, i to u skladu sa suvremenim trendovima u lingvistici Zbog niza problema vezanih uz disproporciju u nazivima jezika i nazivima predmeta u obrazovnome sustavu, spominje se da posebnu pozornost treba usmjeriti obrazovnoj jezičnoj politici vodeći računa o osuvremenjivanju nastavnih programa koje prate odgovarajući udžbenici pomoću kojih se ostvaruju glavni ciljevi nastave jezika i književnosti A prije svega, poboljšanje odnosa među različitim akterima jezične politike pridonijelo bi njihovoj međusobnoj komunikaciji i ujednačavanju ciljeva jezične politike na razini države U tome se smislu predlaže osnivanje instituta za crnogorski jezik (ili nekoga drugog tijela, odbora, vijeća i 181 Formiranje_jezika_FINAL.indd 181 10. 11. 2022 14:38:05 sl ) koji bi trebala osnovati država, a koji bi vodio brigu o jeziku i osmislio koncept buduće jezične politike na državnoj razini 4.8. Zaključak Kao što smo pokazale u ovome poglavlju, novo tisućljeće u odnosu na razdoblje neposredno nakon raspada Jugoslavije donijelo je smirivanje strasti, pogotovo kada je riječ o odnosu jezika, nacije i politike Novoosnovane države prvo su krenule u planiranje statusa jezika, tj afirmaciju naziva jezika unutar država, pa onda i u svijetu, a nakon toga započele planiranje korpusa Činjenica od koje treba polaziti jest postojanje četiriju standardnih jezika uzimajući u obzir različitosti jezičnih politika pojedinih država Gledajući unazad, posljednja tri desetljeća obilježena su ideološki obojenim jezičnim praksama koje provode akteri pojedinih jezičnih politika koristeći pritom jezik kao sredstvo manipulacije, što je 2016 godine potaknulo seriju regionalnih konferencija pod nazivom Jezici i nacionazlimi Na njima se raspravljalo o nekoliko zanimljivih tema, o kojima se, između ostaloga, govori i u ovoj monografiji: a) o problemu naziva jezika, koji je od samoga početka bio kamen spoticanja, pri čemu se često zaboravlja da o njemu ne odlučuju ni političari, ni lingvisti, već govornici jezika; b) o bosanskome, crnogorskome, hrvatskome i srpskome kao zasebnim standar- dnim jezicima ili jednome policentričnom jeziku, što je povezano s jezičnom standardizacijom; c) o nacionalističkim jezičnim politikama, prije svega različitim manipulacijama jezikom; d) fenomenu ideologije standardnoga jezika koja se odražava u normativnim priručnicima, a nerijetko „ispravni“ standardni jezik postaje mjerilo domoljublja Zbog različitih negativnih praksi i manipulacija jezikom koje su, pogotovo u za-dnjemu desetljeću 20 stoljeća, provodili akteri jezične politike novoosnovanih dr- žava godine 2017 objavljena je Deklaracija o zajedničkom jeziku koja, podsjećajući na temeljnu, komunikacijsku funkciju jezika, predlaže vraćanje na zajednički jezik i njegovu policentričnu standardizaciju, što je izazvalo burne reakcije u regiji, i to među političirama, lingvistima, kao i u javnosti Iako se slažemo s temeljnim polazi- štima Deklaracije, smatramo da njezina teorijska polazišta za današnju situaciju – ne zaboravimo, prošlo je više od 30 godina od raspada zajedničke države i rastakanja srpskohrvatskoga jezika – nisu najadekvatnija, počevši od naziva zajednički jezik, pri čemu se ne uzima u obzir činjenica da za naziv jezika i uspješno jezično planiranje mora postojati društveni konsenzus Kao politički akt, koji je nastao u novim druš- tveno-političkim okolnostima, Deklaracija nije donijela nikakva konkretna rješenja 182 Formiranje_jezika_FINAL.indd 182 10. 11. 2022 14:38:05 Svojom idejom o zajedničkome policentričnome standardnom jeziku vratila se ideji jezične standardizacije koja je postojala više od stoljeća i koja se već ranije pokazala neuspješnom Iako je brzo pala u zaborav, Deklaracija je ukazala na neophodnost in-kluzivnih jezičnih politika te potvrdila činjenicu da osnova za jezičnu standardizaciju mora biti jezična praksa, a ne, kao dosada, propisivanje ovlaštenih pojedinaca Iz svega rečenoga u ovome poglavlju može se zaključiti da se jezične politike u svim državama srednjojužnoslavenskoga područja danas susreću s uglavnom istim, ali i nekim posebnim pitanjima koja su specifična za pojedinu državu Spomenimo neka od tih pitanja: a) Status pojedinih standardnih jezika u društvu i podizanje svijesti o važnosti poznavanja vlastitoga jezika na svim jezičnim razinama, uvažavajući pritom njegovu polifunkcionalnu narav Pritom se ne smije zanemariti ni odnos prvo-ga jezika prema stranim jezicima, a pogotovo jezicima u okruženju uzimajući u obzir i važnost lokalnoga/regionalnoga i europskoga konteksta b) Kada je riječ o odnosu između normativnosti i ideologije standardnoga jezika, dolaze do izražaja dva suprotna stava: onaj čiji se zagovornici zalažu za preskriptivističku jezičnu politiku i onaj čiji su zagovornici protiv nje smatrajući da je smislena ona jezična politika koja promovira jednakovrijednost svih idioma, jezičnu slobodu, toleranciju i sl c) Upozorava se na izuzetno nisku razinu funkcionalne i medijske pismenosti i zato je jedan od zadataka jezičnih politika podizanje i njegovanje jezične kulture d) Što se tiče obrazovne jezične politike, s jedne se strane naglašava uloga obrazovnoga sustava u implementaciji norme i s druge strane, predlaže se pove- ćanje broja sati prvoga (materinskoga) jezika u osnovnoškolskome i srednjo- školskome sustavu te uvođenje kolegija standardni jezik na fakultetsku razinu; sve to doprinijelo bi višoj razini jezične kulture e) Zalaže se za uklanjanje svih oblika nacionalizma u jeziku i protiv korištenja jezika u političke svrhe, nadalje za jezičnu toleranciju i ravnopravnost svih entiteta, manjina, pojedinaca itd koji žive u određenoj državi Posebno se naglašava da smjernice strategije jezične politike ne smiju biti diskriminatorske No ima i nekih pitanja jezične politike koja su specifična za pojedine države Tako npr u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena jezična politika na razini države, već se ona vodi odvojeno za svaki standard posebno, prisutna je diskriminacija i segragacija u obrazovnome sustavu, uskraćuju se politička, jezična i kulturna prava Bošnjaka itd Što se tiče Crne Gore, glavni je problem nepostojanje dogovora o je-zičnome standardu prihvatljivom svim govornicima, a po svemu sudeći trenutačno 183 Formiranje_jezika_FINAL.indd 183 10. 11. 2022 14:38:05 nema ni izgleda da bi u skoroj budućnosti moglo doći do njega To povlači za sobom i niz drugih poteškoća počevši od naziva samoga jezika, kao i naziva nastav-noga predmeta u obrazovnome sustavu Crne Gore Naše istraživanje prikazano u ovome poglavlju upozorilo je na još jedan značajan problem – nedostatak dijaloga među onima koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u kreiranju i provođenju jezične politike, dakle među lingvistima i različitim institucijama (fakultetima, ministarstvima, vijećima, odborima itd ) Dijalog ponekad čak ne postoji ni unutar jedne institucije i/ili države, a kamoli među njima iako je općepoznato da je međusobna komunikacija ključ dobrih rješenja Nedostaje tako- đer razmjena iskustava i plodnija suradnja među onima koji sudjeluju u kreiranju jezične politike Osim toga moramo upozoriti na još jednu važnu činjenicu o kojoj se izuzetno malo govori – zanemarenu ulogu jezične zajednice Naime, o sudbini pojedinih standardnih jezika i razvoju njihove norme ipak ne odlučuje samo ova ili ona politika, ova ili ona vlast, nego prije svega jezična zajednica Neki se u tome smislu zalažu za drukčiji koncept jezične politike, tj „odozdo prema gore“ Već smo naglasile da na srednjojužnoslavenskome području jezik još uvijek izaziva snažne emocije, on nije samo sredstvo komunikacije nego i sredstvo očitovanja rodoljublja, a često i političkih opredjeljenja Da se to promijeni, treba ne samo pametna opća politika nego i dobro osmišljena i sustavna jezična politika koja, bar zasad, ne postoji ni u jednoj od država srednjojužnoslavenskoga područja 184 Formiranje_jezika_FINAL.indd 184 10. 11. 2022 14:38:06 5. Zaključna riječ Zbog specifičnih društveno-povijesnih, kulturnih i političkih okolnosti na srednjojužnoslavenskome području jezični identitet oduvijek se poistovjećivao s nacionalnim identitetom i odatle proizlazi složenost jezične situacije, koja doduše nije jedinstvena u svijetu Budući da su i jezik i identitet, kao uostalom i nacija, zamišljeni društveni konstrukti – iako ljudi o njima misle kao o stvarnima (v npr Anderson, 1990) – problematika o kojoj govorimo ne može se izdvojiti niti tumačiti izvan društvenoga i političkoga konteksta S jedne strane, jezik se poistovjećuje s nacijom i državom, a osim toga kroz povijest pridavana mu je izrazita simbolička važnost (počevši od njegova naziva, pisma, pojedinih jezičnih oblika, izbora leksema itd ) S druge strane, jezična su pitanja gotovo uvijek, a naročito u turbulentnim razdobljima devedesetih godina 20 stoljeća na srednjojužnoslavenskome području, kojim se bavimo u ovoj monografiji, izuzetno ispolitizirana Tada se glavna, komunikacijska funkcija jezika zamjenjuje simboličkom, a jezikom kao simbolom odmjeravaju se odnosi moći i promoviraju određeni politički ciljevi Na srednjojužnoslavenskome području jezik je neprestano i sredstvo ujedinjavanja i sredstvo razjedinjavanja, a sam naziv jezika često je kamen spoticanja Svein Mønnesland (2013, 313–352) detaljnije prikazuje kako su se na tome području kroz različita povijesna razdoblja ispreplitale unitaristička i seperatistička jezična politika, odnosno jezična politika ujedinjavanja i odvajanja, pri čemu prva teži je-dinstvenomu i zajedničkomu jeziku, dok se druga usredotočuje na stvaranje što više razlika među jezicima Usput rečeno, nijedna od tih dviju krajnosti nije rješenje za život u multinacionalnoj državi Proces jezičnoga ujedinjavanja započinje u prvoj polovici 19 stoljeća, kada je jaka i ideja o udruživanju svih Južnih Slavena od Alpa do Crnoga mora (uključujući i Slovence i Bugare) pod ilirskim imenom i zajedničkim ilirskim jezikom Ta se ideja kasnije ograničava na jezično ujedinjavanje srednjojužnoslavenskoga područja, što se formalno potvrđuje 1850 godine Bečkim književnim dogovorom Na taj se način otvaraju vrata književnome jeziku koji je zajednički Hrvatima i Srbima, na štokavskoj osnovici, ali bez naziva Jezično ujedinjavanje još više jača od 1918 godine, osnivanjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovanoga u Kraljevinu Jugoslaviju, kada se pojavljuje ideja o stvaranju nadnacionalne države i spajanju slovenskoga jezika s hrvatskim i srpskim Naziv jezika proširuje se u „srpsko-hrvatsko-slovenački“, koji doduše nikada nije formiran jer je slovenski jezik već ranije imao zasebnu tradiciju standardizacije i bio važnim simbolom slovenskoga nacionalnog identiteta Nezavisna Država 185 Formiranje_jezika_FINAL.indd 185 10. 11. 2022 14:38:06 Hrvatska za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941–1945) na nekoliko godina prekida ideju o zajedničkome jeziku provodeći direktivnu državnu jezičnu politiku reguliranu državnim uredbama i zakonima kojoj je cilj jedinstvena hrvatska nacija s „čistim“ hrvatskim jezikom utemeljenim na štokavskome narječju i bez primjesa kajkavskoga i čakavskoga narječja Zato je na snazi bio jak jezični purizam s dva glavna cilja: smanjiti broj posuđenica u hrvatskome jeziku i rasteretiti ga od srpskoga jezika Poslije Drugoga svjetskog rata, kada se formira socijalistička Jugoslavija, ponovo pobjeđuje, pokazat će se kasnije, neostvariva ideja ujedinjavanja U tome je duhu 1954 godine sklopljen Novosadski dogovor, kojim je dogovoren zajednički policentrični srpskohrvatski jezik za koji se ubrzo pokazalo da nije jedinstven Kako je sastavljen iz (barem) dvaju entiteta, na što ukazuje i njegovo dvočlano ime, u njegovu službenome nazivu uvijek se moraju upotrebljavati oba njegova sastavna dijela, i hrvatski i srpski Srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, kako je jezik nazvan u Hrvatskoj, ima dva ravnopravna izgovora (ekavski i ijekavski) i dva ravnopravna pisma (latinica i ćirilica) No neravnopravnost entiteta unutar zajedničkoga jezika uzrok je nezadovoljstvu i težnjama za jezičnim razdvajanjem koje eskalira 1967 godine, kada je u Hrvatskoj objavljena Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika Hrvati Dekla-racijom traže da svoj jezik nazivaju vlastitim imenom (kao što je bilo dogovoreno u ključnome dokumentu avnojske jezične politike 1944 godine), također traže i njegovu ravnopravnu zastupljenost u komunikacijskome prostoru ondašnje države Deklaracija je doživjela političku osudu, a njezini potpisnici i sudionici kulturnoga pokreta Hrvatsko proljeće optuženi su za nacionalizam i rušenje bratstva i jedinstva Uskoro nakon toga, 1971 godine, u Bosni i Hercegovini objavljen je dokument Knji- ževni jezik i književnojezička politika u BiH u kojemu se postavlja pitanje koja će se varijanta koristiti u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini budući da se Muslimani u Novosadskome dogovoru iz 1954 uopće ne spominju i budući da su se od sredine šezdesetih godina 20 stoljeća uvriježile samo dvije varijante: istočna (srpska) i zapadna (hrvatska) U dokumentu se naglašava sloboda individualnoga izbora jezičnih sredstava, ali i upozorava na moguće posljedice varijantske polarizacije koja bi dovela do dezintegracije bosanskohercegovačke kulture Raspadom Jugoslavije 1991 godine na cijelome srednjojužnoslavenskom području u prvi plan dolazi ideja jezičnoga razjedinjavanja Srpskohrvatski kao administrativni i zakonski identitet prestaje postojati, a njegove varijante i izrazi u novoosnovanim državama postaju standardnim jezicima koji služe za nacionalnu i teritorijal-nu homogenizaciju svakoga od naroda Pritom se jezično razjedinjavanje ne odvija samo na nominalnoj razini, tj na razini naziva jezika, već se odražava i u samome 186 Formiranje_jezika_FINAL.indd 186 10. 11. 2022 14:38:06 jeziku, prije svega na leksičkoj i pravopisnoj razini, s ciljem što većega razlikovanja među njima Kada je riječ o takvim nametnutim jezičnim promjenama, govori se o nacionaliziranju jezika, jezičnome inženjeringu ili jezičnoj restandardizaciji No posljednji se pokušaj jezičnoga ujedinjavanja dogodio 2017 godine, kada je objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku koja ponovo promovira zajednički jezik policentričnoga tipa, ali ovoga puta ravnopravnost svih četiriju standardnih varijanata – bosanske, crnogorske, hrvatske i srpske Pritom svaka država kodificira svoju varijantu, a svaki korisnik svoj jezik naziva kako želi Pokazale smo da je u novome društvenom kontekstu nacionalnih država i već izgrađenih nacionalnih identiteta pokušaj bio neuspješan Uostalom, teorijska razglabanja o jednome policentričnom jeziku ili četirima standardnim jezicima ne pomažu korisnicima jezika da bi se bolje koristili jezikom Kao što smo vidjeli, danas svaka država provodi svoju jezičnu politiku, one se bave dijelom istim, a dijelom posebnim jezičnim pitanjima, specifičnima za pojedinu dr- žavu Primjerice, u Bosni i Hercegovini upozorava se na nekonzistentnost postojeće jezične politike i na dvije „uvozne“ jezične politike Uz to traži se formalnopravna ravnopravnost triju standardnih jezika na cijelome području Bosne i Hercegovine jer ona navodno postoji samo „na papiru“ – čak se predlaže zajednička jezična politika za sva tri entiteta na razini države Kada je riječ o jezičnoj politici u Crnoj Gori, glavni je zadatak, prema mišljenju nekih lingvista, dogovor o jezičnome standardu prihvatljivome svim govornicima Crne Gore Tek nakon toga slijedi njegova kodifikacija i poboljšanje odnosa među različitim akterima jezične politike, što bi pridonijelo ujednačavanju ciljeva jezične politike na razini države Što se Srbije tiče, neki lingvisti upozoravaju da se još uvijek promovira mit o navodnoj ugro- ženosti srpskoga jezika, a još više pisma (ćirilice) Ćirilica je zapravo i dalje jedna od glavnih tema srpske jezične politike, pri čemu se jedni zalažu za reguliranje statusa ćirilice, a drugi smatraju da ćirilica zapravo nije toliko ugrožena koliko se prikazuje Važan pomak u razumijevanju jezične politike pokazuje i prepoznavanje drukčijega koncepta jezične politike prisutnoga u svijetu, i to „odozdo prema gore“ S druge strane, akteri jezične politike u novoosnovanim državama susreću se i s mnogim sličnim pitanjima jezičnoga planiranja Jedno je od tih pitanja status standardnoga jezika u društvu i u vezi s tim podizanje svijesti o važnosti poznavanja vlastitoga jezika u govorenoj i pisanoj komunikaciji i na svim jezičnim razinama, isključivo s pravilima struke i u skladu sa suvremenim spoznajama Pritom se naglašava da razvoj i upotreba jezika moraju biti u skladu s razvojem društva i promjenama u njemu uvažavajući njegovu polifunkcionalnost Mnogi lingvisti slažu se da bi jedan od glavnih zadataka jezične politike trebalo biti podizanje razine 187 Formiranje_jezika_FINAL.indd 187 10. 11. 2022 14:38:06 funkcionalne pismenosti i podizanje jezične kulture te svijesti o važnosti standardnoga jezika No istina je da se često zaboravlja da se striktna pravila standardnoga jezika uglavnom odnose na pisane tekstove, dok bi ona u govornoj komunikaciji ipak trebala biti opuštenija Što se tiče normativnosti i ideologije standardnoga jezika, uz neka specifična jezična pitanja na koje se upozorava uz pojedini jezik, može se govoriti o dvama suprotnim stavovima: s jedne su strane preskriptivisti koji na standard gledaju kao na „kanonski“ oblik jezika i zalažu se za razvijanje svijesti o važnosti njegovanja norme, a s druge strane oni koji su protiv ideologije standardnoga jezika i zalažu se za slobodu upotrebe jezika No, ono što je najvažnije, jezične politike trebale bi se osloboditi zabluda o naciji i jeziku pri čemu je krajnji cilj uklanjanje svih oblika nacionalizma koji nažalost još uvijek postoje Pritom se treba zalagati za ravnopravnost, toleranciju i demokratizaciju jezičnih pitanja te pronalaženje takvih rješenja koja će omogućiti afirmaciju i očuvanje različitih jezičnih identiteta Uza sve dosad rečeno, jedan je od važnijih zadataka jezičnih politika razvijanje jezičnih tehnologija i digitalizacija obrazovanja, pri čemu se posebno naglašava izrada reprezentativnih korpusa pojedinih jezika Zaključno se može reći da je jezik na srednjojužnoslavenskome području uvijek pobuđivao strasti i izazivao snažne emocije Pokazale smo da je njegova primarna, komunikacijska uloga često zamjenjivana simboličkom ulogom, pogotovo u turbulentnim razdobljima, a to je svakako bilo razdoblje raspada zajedničke države Jugoslavije i rastakanja srpskohrvatskoga jezika Tada se jezikom kao simbolom očitovalo rodoljublje, ali i politička opredjeljenja, što smo vidjeli na primjerima različitih jezičnih promjena ili „novina“ u hrvatskome, srpskome, bosanskome i crnogorskome standardnom jeziku Kako će se standardni jezici razvijati ubuduće, teško je predvidjeti Ali sa sigurnošću možemo reći da će svaka od država voditi svoju jezičnu politiku i da će među njima zasigurno i dalje biti nekih sličnosti, ali i razlika Sve to zavisit će ne samo od pametne opće politike već prije svega od sustavne i osmišljene jezične politike pojedine države, koje, kao što smo vidjeli, zasad još uvijek ne postoje Pritom moramo upozoriti na nedostatak dijaloga među svima koji na bilo koji način sudjeluju u kreiranju jezične politike na razini država, ali i među državama u regiji Naravno, ne u smislu jezičnoga ujedinjavanja, već u smislu razmjene informacija i primjera dobre prakse Nadamo se da će u budućnosti kreatori jezične politike naći odgovore primjerene vremenu u kojemu živimo te svoja vlastita mišljenja ne samo argumentirati nego i preispitivati, pa čak i modificirati, a prije svega slušati druge, naročito jezičnu zajednicu koja dosada nije aktivno sudje-lovala u kreiranju jezične politike na srednjojužnoslavenskome području 188 Formiranje_jezika_FINAL.indd 188 10. 11. 2022 14:38:06 Povzetek Monografija Formiranje jezika i njegovo rastakanje: od srpskohrvatskoga do hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga (Oblikovanje jezika in njegovo razdruževanje: od srbohrvaščine do hrvaščine, srbščine, bosanščine in črnogorščine), ki je namenjena slavistični ter tudi širši jezikoslovni in humanistični javnosti, še posebej pa študentom slavistike doma in po svetu, je plod dolgoletnega preučevanja in spremljanja razvoja jezikovne standardizacije v osrednjejužnoslovanskem prostoru Raziskovanje je potekalo v okviru številnih bilateralnih projektov z jezikoslov-kami in jezikoslovci iz novonastalih držav nekdanje Jugoslavije, nekaj izsledkov preučevanj jezikovnega načrtovanja in jezikovne politike novonastalih standardnih jezikov je bilo leta 2009 predstavljenih na konferenci in objavljenih v istoimenski monografiji Med politiko in stvarnostjo: jezikovna situacija v novonastalih državah bivše Jugoslavije, ki smo ju s kolegom Vojkom Gorjancem pripravili ob devetdeseti obletnici Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani (gl Požgaj Hadži, Balažic Bulc in Gorjanc 2009), ter v monografiji Jezik između lingvistike i politike (gl Požgaj Hadži 2013), objavljeni v Beogradu pri založbi Biblioteka XX vek V pričujoči monografiji poskušava na temelju metodoloških izhodišč diahrone in sinhrone sociolingvistične analize zaobjeti zgodbo jezikovne standardizacije na osrednjejužnoslovanskem prostoru, ki jo spremljamo od oblikovanja skupnega jezika pa vse do njegove nominalne smrti in oblikovanja novih standardnih jezikov na isti jezikovni osnovi Pri tem lahko ves čas opažamo prehajanje iz ideologije jezikovnega združevanja oz unifikacije, ki z nekaterimi vmesnimi prekinitvami traja od sredine 19 stoletja do devetdesetih let 20 stoletja, v ideologijo jezikovnega razdruževanja oz separacije, ki ga je med drugim povzročilo vsiljevanje skupne, nadnacionalne jezikovne identitete, po letu 1990 pa tudi spremenjen družbenopolitični kontekst Po uvodni opredelitvi temeljnih teoretičnih pojmov, iz katerih izhajava pri obrav-navanju posameznih vprašanj, sledi poglavje z naslovom Od ideje o zajedničkom jeziku do njegove standardizacije (Od ideje o skupnem jeziku do njegove standardizacije) V poglavju zaobjameva čas od 19 stoletja, ko se tudi v dokumentih pojavi ideja o oblikovanju skupnega knjižnega jezika, do njegove nominalne smrti ob razpadu skupne države leta 1991 To je čas, ko so se med jezikoslovci pojavlja-la številna trenja, predvsem glede samega postopka standardizacije Eno temeljnih vprašanj pri tem je bilo, ali standardizirati srbohrvaščino kot avtonomni jezik (monocentrični pristop) ali standardizirati njene variante (policentrični pristop) Najprej poskušava na kratko orisati zgodovinske in politične okoliščine v osrednjejužnoslovanskem prostoru v 19 stoletju, ko se, zahvaljujoč prebujanju nacionalne zavesti in narodnemu preporodu, začne proces jezikovne standardizacije večine 189 Formiranje_jezika_FINAL.indd 189 10. 11. 2022 14:38:06 evropskih nacionalnih jezikov Tako se z idejo o oblikovanju skupne južnoslovanske skupnosti pojavi tudi ideja o skupnem knjižnem jeziku Hrvatov in Srbov, ki je leta 1850 zapisana v Dunajskem književnem dogovor u Po zgledu jezikovnih reform Vuka S Karadžića naj bi skupni knjižni jezik temeljil na štokavščini, ki za razliko od ostalih narečnih skupin (čakavske, kajkavske in torlačke) zaobjema vse dele osrednjejužnoslovanskega prostora S tem se začrta nova, skupna jezikovna pot, ki pomeni odmik od tradicije tako za Hrvate kot za Srbe Na Hrvaškem sta namreč od domačih knjižnih jezikov poleg štokavskega soobstajala še čakavski in kajkavski knjižni jezik, v Srbiji pa srbskoslovanski knjižni jezik oziroma njegove redakcije Zato ne preseneča, da Dogovor na začetku ni bil sprejet ne na Hrvaškem, kjer je še vedno prevladoval ilirski koncept združevanja vseh južnih Slovanov, ne v Srbiji, kjer konservativno okolje ni sprejemalo Karadžićevih reform Vendar sčasoma ideja o skupnem knjižnem jeziku vendarle zaživi Zanimivo je, da jezik v dokumentu ni poimenovan, a se postopoma sprejme dvodelno poimenovanje srbohrvaščina, ki so ga že v prvi polovici 19 stoletja predlagali tuji filologi Ideja o združevanju južnih Slovanov v skupno državo se uresniči leta 1918, ko je ustanovljena najprej Država Slovencev, Hrvatov in Srbov, ki se še istega leta preimenuje v Kraljevino Srbov, Hrvatov in Slovencev, leta 1929 pa v Kraljevino Jugoslavijo Unitaristična državna politika, ki temelji na oblikovanju nadnacionalne države, prevzame idejo o jezikovnem združevanju celo vseh treh ustavnih entitet in temu ustreza tudi njegovo poimenovanje: srbsko-hrvaško-slovenski jezik Vendar je jezikovna standardizacija potekala posebej za srbsko-hrvaški del in posebej za slovenski, medtem ko je bil v državni administraciji in v vojski v rabi srbski jezik z ekavskim izgovorom Jezikovne odnose v srbsko-hrvaškem jeziku je še bolj po-slabšalo pravopisno vprašanje, predvsem z objavo „dogovornega“ (pravzaprav pa vsiljenega) pravopisa leta 1923, ki se mu pozneje pridruži še „dogovorna srednje- šolska terminologija“, ki je pri hrvaških jezikoslovcih izzvala precej negodovanja, predvsem zato, ker ni upoštevala hrvaške terminološke tradicije Po atentatu na kralja Aleksandra Karađorđevića leta 1934 njegovi nasledniki prekinejo z ideologijo oblikovanja nadnacionalne države in nastopi obdobje nekoliko bolj sproščene in vključujoče jezikovne politike, ki se izvaja v okviru posameznih banovin Razmere se bistveno spremenijo leta 1941, ko se na Hrvaškem ter v Bosni in Hercegovini oblikuje Neodvisna država Hrvaška (NDH) Ta se z direktivno (dr- žavno) jezikovno politiko popolnoma odmakne od jugoslovanskega unitarizma in hrvaščino razglasi za samostojni jezik, ki temelji na štokavski osnovi in etimološkem oz morfonološkem pravopisu Po mnenju državne politike ta jezik ni enak nobenemu drugemu jeziku, niti ni narečje drugega jezika, niti ni skupni 190 Formiranje_jezika_FINAL.indd 190 10. 11. 2022 14:38:06 z drugim jezikom Sočasno se na drugi strani, v narodnoosvobodilnem gibanju, oblikuje drugačna jezikovna politika Kot je razvidno iz Odloka o objavljanju od-lokov in razglasov Antifašističnega sveta narodne osvoboditve Jugoslavije, njegovega Predsedstva in Narodnega komiteja v srbskem, hrvaškem, slovenskem in makedonskem jeziku, so štirje konstitutivni jeziki bodoče skupne države Jugoslavije, srbščina, hrvaščina, slovenščina in makedonščina, obravnavani enakopravno Vendar pa kmalu po vojni, v času Federativne ljudske republike Jugoslavije, ponovno zaživi ideja o jezikovnem združevanju jezikov osrednjejužnoslovanskega prostora Leta 1954 hrvaški in srbski jezikoslovci v Novem Sadu podpišejo Novosadski dogovor, ki ureja vprašanja skupnega srbohrvaškega jezika: poleg dvodelnega poimenovanja tudi dva izgovora (ekavski in ijekavski) in dve pisavi (latinica in cirilica) Kmalu pa se izkaže, da je jezikovno združevanje pretrd oreh Najprej se pojavijo nesoglasja o poimenovanju jezika (srbohrvaščina, hrvaškosrbščina) in različnih možnostih zapisa (srbohrvaščina, srbo-hrvaščina, srbščina ali hrvaščina), pozneje tudi pri oblikovanju skupnega pravopisa, slovarja, terminologije itd Leta 1960 je bil objavljen skupni pravopis (v latinici v Zagrebu in cirilici v Novem Sadu), od izdelave skupnega slovarja pa je leta 1970 hrvaška stran odstopila, predvsem zara-di neupoštevanja korpusa literarnih besedil v kajkavskem in čakavskem knjižnem jeziku Vse bolj se je kazalo, da skupni jezik ni enoten, kar so sredi šestdesetih let 20 stoletja potrdile tudi številne jezikoslovne razprave o jezikovnih variantah in izrazih Poleg vzhodne, beograjske (srbščina), in zahodne, zagrebške (hrvaščina), se ponovno pojavi tudi tretja, sarajevska, ki ji pripade status izraza – bosanskohercegovski knjižnojezikovni izraz (do oblikovanja skupne države leta 1918 bosanski jezik), in pozneje še črnogorski izraz S tem se utrdi policentrična standardizacija srbohrvaškega jezika Hrvaški jezikoslovci so svoje nestrinjanje z obstoječo unitaristično jezikovno politiko javno izrazili leta 1967 v Deklaraciji o poimenovanju in položaju hrvaškega knjižnega jezika, s katero so zahtevali z zakonom določeno enakopravnost štirih knjižnih jezikov v državi: slovenščine, hrvaščine, srbščine in makedonščine, ter dosledno rabo hrvaškega knjižnega jezika v političnem in javnem življenju na Hrvaškem Istega leta je Društvo pisateljev Srbije objavilo Predlog za razmišljanje, v katerem predlagajo, da naj se srbščina in hrvaščina raz-vijata samostojno, kot ostali jeziki v državi Hkrati pa poudarjajo, da mora vsaka socialistična republika pripadnikom drugih narodov zagotoviti jezikovne pravice Obe akciji sta seveda izzvali burne reakcije tedanjih političnih akterjev, vendar pa sta odprli vrata jezikovnopolitičnim spremembam na republiški ravni v sedem-desetih in osemdesetih letih 20 stoletja, ko je bila dovoljena javna raba tudi eno-delnega poimenovanja, torej samo srbski jezik ali hrvaški jezik Obenem so ti dve desetletji zaznamovale številne razprave o odnosu narod – politika – jezik, ne le 191 Formiranje_jezika_FINAL.indd 191 10. 11. 2022 14:38:06 na Hrvaškem, temveč v vseh jugoslovanskih republikah Med drugim so potekale tudi razprave o spornem statusu jezikovnega izraza v Bosni in Hercegovini, pri čemer sta med predlogi za njegovo standardizacijo prevladovala sporazumevalni in teritorialni kriterij, ki pa ju je po razpadu skupne države povsem izrinil etnični kriterij Tretje poglavje z naslovom Formiranje zasebnih standardnih jezikov (Oblikovanje samostojnih standardnih jezikov) se posveča obdobju po razpadu skupne države, in sicer predvsem devetdesetim letom 20 stoletja, ko so se oblikovale samostojne nacionalne države Razpad skupne države se je močno odrazil tudi v jeziku, kjer prevlada njegova simbolna funkcija V novonastalih državah namreč novi standardni jeziki postanejo temeljni nosilci nacionalne identitete V do tedaj prestižni srbohrvaščini se izvajajo intenzivni procesi jezikovnega razdruževanja, ki povzročijo nominalno smrt tega jezika, njegov status pa prevzemajo njegove variante in izrazi, med letoma 1990 in 1993 hrvaščina na Hrvaškem, srbščina v Srbiji ter bosanšči-na, hrvaščina in srbščina v Bosni in Hercegovini, leta 2007 pa še črnogorščina v Črni gori Spremembe statusa jezika so bile seveda pričakovane, vendar so povsod tudi na novo vzpostavile odnos med jezikom, identiteto in narodom Spremembe v odnosu pa se ne odrazijo samo navznoter, v novonastalih državah, kjer v ospredje stopijo etnične identitete in identitete posameznih nacionalnih jezikov, temveč tudi navzven, v odnosu do drugih, še posebej sosednih jezikov (npr odnos med hrvaščino in srbščino ali črnogorščino in srbščino itd ) Spreminjanju jezikovnega statusa je sledilo tudi spreminjanje jezikovnega korpusa v novih standardnih jezi-kih, saj postopki standardizacije v tem obdobju zasledujejo idejo oddaljevanja od skupnega jezika, pogosto brez jezikoslovnih argumentov in brez družbenega kon-senza Njihov glavni namen je predvsem utrjevanje nacionalnih identitet, zato so v literaturi najpogosteje označeni kot nacionaliziranje jezika, jezikovni inženiring ali jezikovna restandardizacija Tako se je na Hrvaškem začela rekonstrukcija hrvaške identitete, ki se je pogosto gradila na razlikovanju od srbščine V hrvaškem jeziku sta bili jezikovnih novotarij deležni predvsem dve jezikovni ravnini: leksikalna in pravopisna Model hrvaškega purističnega jezikovnega načrtovanja je predpisoval „čisti“ hrvaški jezik, brez ka-kršnih koli tujk, predvsem brez srbizmov Zato je bila v tem času objavljena vrsta razlikovnih slovarjev, slovarjev odvečnih besed v hrvaščini, jezikovnih nasvetov ipd Glavni akterji hrvaške jezikovne politike vsiljujejo ideologizme, forsirajo hrvaški novogovor, fetišizirajo nekatere besede in slovnične oblike, ki se jim zdijo edine pravilne in boljše od drugih, zato ker so „bolj hrvaške“, „samo naše“ ali pa izbrane po enem od načel preskriptivizma – bolj je „staro“, boljše je Zanimivo je, da so 192 Formiranje_jezika_FINAL.indd 192 10. 11. 2022 14:38:06 zagovorniki posebne hrvaške identitete in identitete hrvaškega jezika na eni strani poudarjali, da je bil hrvaški jezik že v skupni državi poseben jezik s specifičnim in prepoznavnim korpusom, kljub dejstvu, da je bil uradni jezik srbohrvaščina Na drugi strani pa so se celo nekateri vidnejši jezikoslovci z objavljanjem številnih jezikovnih priročnikov goreče zavzemali za spremembo korpusa jezika, ki je že imel zgrajeno identiteto Za razliko od hrvaščine srbščini v devetdesetih letih 20 stoletja ni bilo treba do-kazovati ali braniti lastne identitete z distanciranjem od drugih jezikov, zato se tudi jezikovni korpus ni bistveno spremenil Vendar pa to ne pomeni, da se v Srbiji jezik ni nacionaliziral Leta 1998 je bil npr v časopisu Politika objavljen manifest z naslovom Slovo o srpskom jeziku, ki je vznemiril tudi srbsko strokovno javnost V manifestu je namreč med drugim zapisano stališče, da so vsi štokavci Srbi, razliku-jejo se le po veroizpovedi, in da so vsi njihovi jeziki samo variante srbščine Kljub množični nakladi in prevodu v šest jezikov je dokument kmalu potonil v pozabo Jezikovne spremembe so se pravzaprav precej bolj odrazile na pravopisni ravnini, natančneje pri pisavi Cirilica je namreč z ustavo iz leta 2006 edina uradna pisava v Srbiji (razen seveda na območjih, kjer živijo etnične manjšine), s čimer se ukinja enakopravnost obeh pisav, cirilice in latinice, ki je bila značilna za srbski prostor v 20 stoletju, ko se je jezik razvijal v duhu jezikovnega združevanja Cirilica postane nekakšna „nacionalna svetinja“, ki jo ogroža predvsem (hrvaška) latinica, zato za njeno ohranjanje skrbijo različna društva in institucije Precej bolj zapleteno je jezikovno vprašanje v Bosni in Hercegovini, na katerega intenzivno vpliva zunajjezikovna stvarnost Splošni okvirni sporazum za mir v Bosni in Hercegovini iz leta 1995, ali krajše Daytonski sporazum, katerega del je tudi Ustava Bosne in Hercegovine, namreč določa enakopravnost vseh treh konstitutivnih narodov (Bošnjakov, Hrvatov in Srbov), zato so v uradni rabi tudi trije jeziki: bosanščina, hrvaščina in srbščina In vsak je izpostavljen svojemu nacionaliziranju in različnim jezikovnim manipulacijam Pri tem je treba posebej poudariti nesoglasja med različ- nimi akterji jezikovne politike, ki se za hrvaščino in srbščino še vedno izvaja od zunaj, na Hrvaškem in v Srbiji, kar pomeni, da bosanskohercegovski Hrvati in Srbi nimajo ravno vpliva na njen razvoj Najbolj nenavaden primer takšne jezikovne politike je bil odlok leta 1993, ki je določal, da bodo prebivalci Republike Srbske v Bosni in Hercegovini od tistega trenutka dalje uporabljali ekavski izgovor in ne ijekavskega, kot je značilno za vse govore v Bosni in Hercegovini Odlok je bil preklican leta 1998, ko je oblast prevzela druga politična opcija Zaradi neusklajenosti bosanskih jezikoslovcev pa se tudi standardizacija bosanskega jezika sooča s številnimi vprašanji Seveda se enakopravnost vseh treh jezikov zagotavlja predvsem nominalno, s čimer 193 Formiranje_jezika_FINAL.indd 193 10. 11. 2022 14:38:06 so nacionalne politične elite povsem zadovoljne Vprašanje pa je, kako jezikovna enakopravnost deluje v praksi, npr v javnih medijih, administraciji, izobraževanju itd Z namenom zagotavljanja jezikovne enakopravnosti v šolah se je ponekod v Bosni in Hercegovini izoblikoval poseben način organiziranja pouka, znan kot „dve šoli pod eno streho“, kjer so otroci v razrede razporejeni glede na etnično pripadnost V ne-katerih primerih pouk poteka tudi časovno ločeno, ponekod pa ločenost zagotavljajo celo fizične ovire Ločevanje je podkrepljeno tudi s prilagojenimi vsebinami, predvsem pri pouku književnosti, zgodovine itd ter posledično celotne kulture, vse pod pretvezo varovanja jezikovnih pravic otrok Kljub protestom učencev, prizadevanjem številnih domačih in mednarodnih organizacij ter različnim pravnim dokumentom, ki zagotavljajo odpravo enonacionalnih šol, takšna praksa po treh desetletjih še obstaja Vendar pa „glas mladih“ in simbolno „podiranje ograj“, ki so postale zaščitni znak za etnično razdeljenost v izobraževanju, počasi odpirajo vrata drugačnim izobraževalnim modelom Črnogorski jezik postane uradni jezik šele z ustavo leta 2007, po dolgotrajnih pri-zadevanjih za samostojnost Črne gore in samostojni črnogorski jezik ter leto dni po razglasitvi neodvisne Črne gore Začetno fazo črnogorske jezikovne politike je zaznamovalo načrtovanje statusa, kjer je bila glavna tekmica črnogorščini do tedaj prestižna srbščina, od leta 2008 pa je v ospredju načrtovanje korpusa, ki tudi ne poteka brez težav Glede na to, da gre črnogorščina prvič skozi proces jezikovne standardizacije, je temeljno vprašanje, na kateri osnovi standardizirati jezik Pri tem sta se izoblikovala dva diametralno nasprotna koncepta Na eni strani je zmernejša skupina, ki za osnovo standardnemu jeziku predlaga črnogorski jezikovni izraz nekdanje policentrične srbohrvaščine z več kot stoletno tradicijo Na drugi strani pa radikalnejša skupina, ki je imela vrsto let tudi popolno politično podporo, temelje standardizacije vidi v jeziku stare črnogorske književnosti predvsem iz 18 in 19 stoletja in v tem smislu uvaja različne jezikovne spremembe tudi v samo strukturo črnogorščine, npr dva nova grafema ś i ź, nadalje na leksikalni ravnini z uvajanjem arhaizmov in dialektizmov, na pravopisni ravnini s forsiranjem latinice namesto prej dominantne cirilice itd Nasprotna koncepta jezikovne standardizacije kot tudi nesporazumi med akterji jezikovne politike so se odrazili pri vseh doslej izdanih priročnikih, saj so se tako ob izdaji pravopisa in slovnice kot tudi slovarja črnogorskega jezika vnele burne razprave Pri tem se v vseh normativnih priročnikih pa tudi v izobraževanju in medijih neenotno pojavljata obe pravopisni različici, tako jotirana kot nejotirana Politizacija jezikovnega vprašanja ter izenačevanje jezikovne identitete z etnično oz nacionalno ne prispeva k reševanju številnih odprtih vprašanj jezikovnega načrtovanja črnogorskega standardnega jezika Še vedno pa je pereč tudi status srbskega jezika 194 Formiranje_jezika_FINAL.indd 194 10. 11. 2022 14:38:06 Čeprav so se v novem tisočletju strasti glede novonastalih standardnih jezikov v osrednjejužnoslovanskem prostoru precej umirile, obdobje intenzivnih, pogosto tudi vsiljenih jezikovnih sprememb ni potonilo v pozabo V četrtem poglavju z naslovom Hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik danas i ubuduće (Hrvaški, srbski, bosanski in črnogorski jezik danes in v prihodnje) se osredotočava na razvoj novonastalih standardnih jezikov v zadnjem desetletju in njihovi prihodnji perspektivi Najprej prikaževa trenutno stanje, potem pa v drugem delu smernice na področju jezikovne politike, jezikovnega načrtovanja in standardizacije vseh štirih jezikov, kot se kažejo v intervjujih, v katerih so sodelovali številni jezikoslovci s tega prostora Različne neustrezne jezikovne prakse, pri katerih so glavni akterji jezikovne politike pogosto manipulirali z jezikom in ga izrabljali v politične namene in ki so ponekod še zelo žive, so leta 2016 spodbudile javno razpravo o jezikovnih vpra- šanjih, ki je potekala v okviru konferenc z naslovom Jeziki in nacionalizmi Med drugim se je razpravljalo o poimenovanju jezika oz jezikov in njihovi standardizaciji V ospredju je bilo predvsem vprašanje, ali so hrvaščina, srbščina, bosanščina in črnogorščina štirje samostojni jeziki ali gre za en policentrični jezik Odgovor na to vprašanje ni enovit, saj lahko problem opazujemo iz različnih zornih kotov Če damo prednost jezikovnemu sistemu in sporazumevalni funkciji jezika, gre za en standardni jezik z nacionalnimi variantami; če damo prednost simbolni funkciji jezika, so vsi štirje jeziki samostojni standardni jeziki, ki simbolizirajo nacionalne identitete novonastalih držav; in če damo prednost družbeni oz psihološki funkciji jezika, je jezikov toliko, kolikor je jezikovnih identitet med samimi govorci Kakor-koli, dejstvo je, da teoretične razprave o tem, ali gre za en ali štiri standardne jezike, za samo jezikovno rabo nimajo pretiranega pomena Na konferencah je potekala tudi razprava o nacionalističnih jezikovnih politikah, ki so se odrazile v različnih, pogosto vsiljenih jezikovnih spremembah, kot tudi o ideologiji standardnega jezika, ki jo producirajo različne družbene avtoritete, saj poveličevanje standardnega jezika kot edinega pravilnega vodi v jezikovno diskriminacijo Nekaj mesecev po zaključku celotnega cikla konferenc so organizatorji objavili De-klaracijo u skupnem jeziku (2017), s katero so tudi v obliki formalnega dokumenta hoteli opozoriti na negativne družbene, kulturne in ekonomske posledice aktualnih jezikovnih politik v novonastalih državah ter spodbuditi prenehanje vrste negativnih praks, ki so jih vzpostavile nacional(istič)ne jezikovne politike Deklaracija je vzbu-dila velik interes javnosti, seveda pa je izzvala tudi burne (formalne in neformalne) reakcije v celotni regiji Najbolj negativne so bile na Hrvaškem, nekoliko manj v Srbiji, črnogorska javnost se ni posebej odzvala, najbolj pozitivne pa so bile v Bosni in Hercegovini To niti ne preseneča, saj se pravzaprav večji del negativnih praks, ki so omenjene v dokumentu, nanaša prav na to državo Deklaracija je seveda dobrodošla 195 Formiranje_jezika_FINAL.indd 195 10. 11. 2022 14:38:06 v smislu opozarjanja na negativne posledice jezikovnih politik, ki so se izoblikovale v času razpada srbohrvaščine in oblikovanja samostojnih standardnih jezikov Vendar pa je treba poudariti, da teoretična izhodišča dokumenta ne odražajo ravno trenutne jezikovne situacije Poleg številnih vprašanj jezikovne standardizacije je temeljni problem tudi poimenovanje skupni jezik, ki, čeprav nikjer ni eksplicitno omenjen, obuja idejo o skupnem srbohrvaškem jeziku Pri tem pa se nekako pozablja, da mora pri jezikovni standardizaciji oz pri oblikovanju jezikovnega statusa in korpusa v družbi obstajati družbeni konsenz Zdi se, da trideset let po razpadu skupne države poimenovanje jezika v večini novonastalih držav ni vprašljivo in ideja o skupnem policentričnem standardnem jeziku pomeni korak nazaj v jezikovno standardizacijo, ki v preteklosti ni bila ravno uspešna Res, da je Deklaracija opozorila na neustrezne jezikovne politike v regiji, vendar hkrati podaja dokončna mnenja in rešitve, ki ne spodbujajo dialoga, kar je zagotovo eden od razlogov, da je bila hitro pozabljena S tem se je tudi ponovno potrdilo, da mora biti jezikovna politika vključujoča in da mora jezikovna standardizacija izhajati iz jezikovne prakse in ne iz mnenj pooblaščenih posameznikov, ki imajo trenutno moč Glede na podatke, ki sva jih leta 2019 pridobili s pisnimi intervjuji z jezikoslovci, ki delujejo v različnih znanstvenoraziskovalnih institucijah osrednjejužnoslovanskega prostora, lahko sklenemo, da se jezikovne politike v vseh štirih novonastalih državah v zadnjem desetletju srečujejo s podobnimi vprašanji Kot posebej pere- če se kaže vprašanje statusa večinskega jezika v družbi Seveda je status jezikov formalno-pravno zagotovljen, izpostavlja pa se predvsem pomanjkanje zavesti pri govorcih o pomembnosti poznavanja lastnega jezika na vseh jezikovnih ravninah in v kontekstu večfunkcijskosti standardnega jezika To se še posebej kaže v me-dijskem diskurzu, zato mnogi menijo, da je ena pomembnejših nalog jezikovne politike skrb za jezikovno kulturo Manj soglasja je pri metodah standardizacije in normiranja jezika, saj se kažeta dva diametralno nasprotna pogleda: na eni strani tradicionalnejši pogled na jezikovno politiko, ki temelji na predpisovanju, na drugi pa jezikovna politika, ki se zavzema za enakopravnost vseh idiomov, jezikovno svobodo, toleranco ipd S tem je povezano tudi vprašanje statusa večinskega jezika v izobraževanju Na področju izobraževalne jezikovne politike jezikoslovci pogosto poudarjajo vlogo izobraževalnega sistema pri implementaciji jezikovne norme jezika izobraževanja Za višjo raven jezikovne kulture predlagajo večji nabor ur prvega jezika na osnovnošolski in srednješolski ravni ter uvajanje predmeta standardni jezik na fakultetni ravni Pri tem se pogosto pozablja, da prvi jezik ne pomeni nujno tudi jezika izobraževanja Tretje je vprašanje statusa večinskega jezika v primerjavi z jeziki drugih jezikovnih skupnosti tako v lokalnem kot regionalnem in evrop-skem kontekstu Večina jezikoslovcev poudarja pomembnost odpravljanja vseh 196 Formiranje_jezika_FINAL.indd 196 10. 11. 2022 14:38:06 jezikovnih nacionalizmov in izkoriščanja jezika v politične namene ter v ospredje postavlja jezikovno strpnost in enakopravnost jezikov vseh entitet, manjšin, posameznikov itd , ki živijo v posamezni državi V tem smislu bi bilo v prihodnje treba posebno pozornost nameniti oblikovanju nediskriminatornih smernic oblikovanja jezikovne politike Seveda pa ima vsaka od novonastalih držav tudi specifične probleme pri oblikovanju jezikovne politike, kot je npr diskriminacija in segregacija v izobraževanju, kratenje jezikovnih pravic Bošnjakov in nezmožnost oblikovanja enotne jezikovne politike v Bosni in Hercegovini ali pa nasprotujoča si mnenja o osnovi standardnega jezika, ki bi bila sprejemljiva za vse govorce, in težave s po-imenovanjem jezika in učnega predmeta v Črni gori Iz intervjujev pa je mogoče razbrati še nekaj ključnih pomanjkljivosti jezikovnih politik Najbolj pereča je zagotovo pomanjkanje dialoga med strokovnjaki, ki so-delujejo pri oblikovanju in izvajanju jezikovne politike, tj med jezikoslovci kot tudi med različnimi institucijami (univerze, ministrstva, sveti, odbori ipd ), včasih celo znotraj ene institucije Manjka tudi izmenjava izkušenj med akterji jezikovne politike, tako na državni ravni kot tudi v regiji, saj se jezikoslovci, kot smo lahko videli, pri jezikovni standardizaciji in normiranju srečujejo s podobnimi vprašanji Predvsem pa je treba opozoriti na zanemarjeno vlogo jezikovne skupnosti O razvoju posameznih standardnih jezikov in njihovem normiranju namreč nikakor ne bi smela odločati samo ta ali ona politična opcija ali vlada, temveč predvsem jezikovna skupnost Precej jezikoslovcev se v tem smislu zavzema za drugačen koncept jezikovne politike, tj »od spodaj navzgor« in ne obratno Kot rečeno, v osrednjejužnoslovanskem prostoru jezik še vedno vzbuja močne ču-stvene reakcije, ni le orodje za sporazumevanje, temveč tudi orodje za izražanje etnične pripadnosti in pogosto celo politične opredelitve To pa se lahko spremeni le z oblikovanjem premišljenih, vključujočih jezikovnih politik 197 Formiranje_jezika_FINAL.indd 197 10. 11. 2022 14:38:06 Formiranje_jezika_FINAL.indd 198 10. 11. 2022 14:38:06 Summary The monograph The Language formation and its dissolution: from Serbo-Croatian to Croatian, Serbian, Bosnian and Montenegrin, which is aimed at the Slavic and broader linguistic and humanistic public, particularly to the students of Slavic languages, in Slovenia and abroad, is the result of a long-standing study following the development of language standardisation in the South-Central Slavic area The research took place within many bilateral projects and in cooperation with linguists from the newly established countries of former Yugoslavia Some findings of the study in linguistic planning and linguistic policies of the newly established standard languages were presented at a 2009 conference and published in the monograph Between politics and reality: the linguistic situation in newly established countries of former Yugoslavia, which we put together for the 90th anniversary of the Faculty of Arts, University of Ljubljana, along with our colleague Vojko Gorjanc (see Požgaj Hadži, Balažic Bulc and Gorjanc, 2009), and in the monograph Language between linguistics and politics (see Požgaj Hadži, 2013) published in Belgrade by the Biblioteka XX veka publishing house The present monograph attempts to cover the story of linguistic standardisation in the South-Central Slavic area, based on the methodological premises of diachronic and synchronic socio-linguistic analysis, which we have followed from the formation of common language, all the way to its nominal death and the formation of new standard languages on the same linguistic base In this context, we observe a continuous transition from the ideology of linguistic unification, which lasted, with some interruptions, from the mid-19th century until the 1990s, to the ideology of linguistic dissolution that was caused by the enforced common, supranational linguistic identity on one side, and by the socio-political changes since 1990 on the other side The introductory definition of fundamental theoretical concepts underlying our discussion on individual issues is followed by the chapter From the idea of the common language to its standardisation This chapter covers the period from the 19th century, when the idea of creating a common literary language appears in documents, until the until the nominal death of the language at the break-up of the common state in 1991 This was a time of many tensions among the linguists, particularly over the process of standardisation One of the fundamental issues revolved around the question of whether to standardise Serbo-Croatian as an autonomous language (monocentric approach) or to standardise its variants (polycentric approach) First, we attempt to briefly outline the historical and political circum-stances in the South-Central Slavic area in the 19th century, when the awakening of national consciousness and national revival brings about a process of linguistic standardisation of most European national languages Thus, along with the idea of 199 Formiranje_jezika_FINAL.indd 199 10. 11. 2022 14:38:06 the creation of a common South Slavic community, the idea of a common literary language of Croats and Serbs also appears and is documented in 1850 in the Vienna Literary Agreement (Dunajski književni dogovor) Following the example of linguistic reforms by Vuk S Karadžić, the common literary language was meant to be based on the Shtokavian language, which, unlike the other dialect groups (Chakavian, Kajkavian and Torlakian), encompasses all parts of the Central-South Slavic area This marks a new, common linguistic path, a break from the tradition for both the Croats and the Serbs Namely, in Croatia, the indigenous standard languages, except Shtokavian, were Chakavian and Kajkavian, while in Serbia, it was Slaveno-Serbian or its variations It is therefore not surprising that the Agreement was not initially accepted in Croatia, where the Il yrian concept of uniting all the South Slavs still prevailed, or in Serbia, where the conservative environment did not accept reforms by Karadžić; but eventually, the idea of a common literary language did come to life Interestingly, the language in the document was not named, but the two-part name: Serbo-Croatian, which had already been suggested by foreign philologists in the first half of the 19th century, was gradually adopted The idea of uniting all South Slavs in a common state was put into action in 1918 with the establishment of the State of Slovenes, Croats and Serbs, later the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes and from 1929 the Kingdom of Yugoslavia Unitarian state policy, which was based on the creation of a supranational state, adopted the idea of linguistic unification of all three constitutional entities, which was reflected in the renaming of the language: Serbo-Croatian-Slovenian However, linguistic standardisation took place separately for Serbo-Croatian and for Slovenian, while the state administration and army forces favoured the Serbian language with Ekavian pronunciation Linguistic relations in the Serbo-Croatian language were further aggravated by the issue of orthography, particularly with the publication of the „agreed upon“ (but in fact enforced) orthography in 1923 that was later joined by the „agreed upon secondary school terminology,“ which caused a stir among Croatian linguists due to the fact that it ignored the terminology of Croatian tradition After the assassination of king Aleksander Karađorđević in 1934, his successors broke from the idea of creating the supranational state and there followed a period of more relaxed and inclusive linguistic policy implemented within individual provinces The situation changed dramatically in 1941, when the Independent State of Croatia was formed in Croatia and Bosnia and Herzegovina The latter completely withdrew from Yugoslavian unitarism, turned toward a directive (state) language policy and declared the Croatian language an autonomous language, based on the 200 Formiranje_jezika_FINAL.indd 200 10. 11. 2022 14:38:06 Shtokavian base and etymological, or rather, morphophonological, orthography According to the national policy, this language was not identical to any other language, nor was it a dialect of any other language At the same time, a different language policy was formed in the national liberation movement The Decree on the publication of decrees and proclamations of the Anti-Fascist Council of National Liberation of Yugoslavia, its Presidium and National Committee in Serbian, Croatian, Slovenian and Macedonian, clearly stated that the four constitutive languages of the future common state of Yugoslavia: Serbian, Croatian, Slovenian and Macedonian, were to be treated on equal terms However, shortly after WWII, during the time of the Federative People’s Republic of Yugoslavia, the idea of linguistic unification of the languages of the Central-South Slavic area was revived In 1954, Croatian and Serbian linguists signed the Novi Sad Agreement, which regulated issues of the common Serbo-Croatian language: in addition to a two-part name, there were also two pronunciations (Ekavian and Ijekavian) and two scripts (Latin and Cyrillic) However, it soon became clear that linguistic unification was a tough nut to crack First, disagreements regarding the name of the language (Serbocroatian, Croa-tianserbian) and various spelling options (Serbocroatian, Serbo-Croatian, Serbian and Croatian) appeared, while later, there were disagreements about the development of common orthography, a dictionary, terminology, etc In 1960, a common orthography was published (in the Latin alphabet in Zagreb and in the Cyrillic alphabet in Novi Sad), but in 1970, the Croatian side withdrew from compil-ing a common dictionary particularly because the corpus of literary texts in the Kajkavian and Chakavian standard languages had not been taken into account It became increasingly apparent that the common language was not uniform This was confirmed in the mid-1960s via a number of linguistic debates on linguistic variants and expressions In addition to the Eastern variant, Belgrade (Serbian), and the Western variant, Zagreb (Croatian), a third one, Sarajevo, reappeared and was given a status of expression – the Bosnian-Herzegovinian standard linguistic expression (Bosnian, until the formation of the common state in 1918), and then the Montenegrin expression were both added later This reinforced the polycentric standardisation of the Serbo-Croatian language Croatian linguists publicly expressed their disagreement with the unitarist language policy in 1967 in the Declaration on the Name and Position of the Croatian Standard Language, which de-manded the statutory equality of the country’s four standard languages, i e , Slovenian, Croatian, Serbian and Macedonian, and a consistent use of the Croatian standard language in Croatian political and public life The same year, the Association of Writers of Serbia published A Proposal for Reflection suggesting that the Serbian and the Croatian languages should develop independently, like the 201 Formiranje_jezika_FINAL.indd 201 10. 11. 2022 14:38:07 other languages in the country At the same time, they stressed that each socialist republic should guarantee linguistic rights to members of other nations Both documents, of course, provoked violent reactions on the part of political actors of the time, but it opened the door to linguistic policy changes at the republican level in the 1970s and 1980s, when the public use of one-part designations was allowed, i e only Serbian or Croatian In addition, these two decades were marked by numerous debates on the relationship between nations – politics – language, not only in Croatia, but in all of the Yugoslav republics Among other things, there were debates on the controversial status of linguistic expression in Bosnia and Herzegovina, with communication and territorial criteria dominating among the proposals for its standardisation, which were, after the break-up of the common state, completely replaced by the ethnic criterion The third chapter, titled The Formation of autonomous standard languages is dedicated to the period following the break-up of the common state, predominantly the 1990s, when the independent national states were formed The break-up of the common state was heavily reflected in the language, where its symbolic function was put at the foreground In the newly established states, namely, the new standard languages became the fundamental pillars of national identity Within the then prestigious Serbo-Croatian language, the intensive process of linguistic fragmen-tation was carried out leading to the nominal death of the language Between 1990 and 1993, its status was taken over by its variants and expressions, the Croatian language in Croatia, the Serbian in Serbia, Bosnian, Croatian and Serbian in Bosnia and Herzegovina, and in 2007, Montenegrin in Montenegro The changes in the status of the languages were, of course, expected, but they also set the relationship between the language, the identity and the nation anew However, the changes in the relationship between languages were not only reflected within the newly established countries, which put national identity and the identity of particular languages at the forefront, but also outside those countries, in relation to others, particularly neighbouring languages (e g the relationship between Croatian and Serbian or Montenegrin and Serbian, etc ) The changes in linguistic status was followed by the changes in linguistic corpus of the new standard languages, since the processes of standardisation in that period followed the idea of distancing from the common language, often with no linguistic arguments and no social consensus The main purpose was to strengthen the national identity and so are marked in the literature as nationalisation of the language, linguistic engineering or linguistic re-standardisation Thus, in Croatia, there began a reconstruction of the Croatian identity based on its distinction from Serbian 202 Formiranje_jezika_FINAL.indd 202 10. 11. 2022 14:38:07 In the Croatian language, the linguistic innovations were mainly concentrated on two linguistic levels: the lexical and the orthographic The model of Croatian purist linguistic planning prescribed „pure“ Croatian language, free of any foreign languages, particularly Serbianisms During that time, this was the reason that a number of distinctive dictionaries were published, including dictionaries of redundant words in Croatian, linguistic tips and similar The main actors in Croatian language policy imposed ideologisms, favoured Croatian newspeak, fetishised some words and grammatical forms that they considered to be the only correct ones and better than others, because they were „more Croatian“, „only ours“, or were chosen according to one of the principles of prescriptivism – the „older“ the better Interestingly, on the one hand, advocates of a distinct Croatian identity and the identity of the Croatian language highlighted that the Croatian language was already a distinct language in the former common state, with a specific and recognisable corpus, despite the fact that the official language was Serbo-Croatian On the other hand, in publications of numerous language manuals, some of the prominent linguists fervently advocated for a change in the corpus of the language, which already had an established identity The Serbian language, in contrast to the Croatian, did not need to prove or defend its identity by distancing itself from other languages in the 1990s, and for this reason, the linguistic corpus did not change in any meaningful way However, this does not mean that the language in Serbia was not nationalised For instance, in 1998, the newspaper Politika published a manifest The Declaration about the Serbian Language, which alarmed the Serbian expert public Among other things, the manifest stated that all Shtokavians were Serbs, they differed only in their religion, and that all their languages were simply variants of Serbian Despite mas-sive circulation and translation into six languages, the document soon faded into obscurity In fact, the linguistic changes reflected more at the level of spelling and, more specifically, in writing The 2006 Constitution makes the Cyrillic alphabet the only official script in Serbia (except, of course, in areas populated by ethnic minorities), thus abolishing the equality of the two scripts, Cyrillic and Latin, which was characteristic of the Serbian area in the 20th century, when the language developed in the spirit of linguistic integration The Cyrillic alphabet became a kind of „national sacred thing“, threatened above all by the Latin (Croatian) alphabet, therefore various associations and institutions worked to preserve it However, the language issue in Bosnia and Herzegovina is much more complex and is highly influenced by the extra-linguistic reality The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (1995) or, briefly, the Dayton Agreement, 203 Formiranje_jezika_FINAL.indd 203 10. 11. 2022 14:38:07 of which the Constitution of Bosnia and Herzegovina is a part, provides the equality of all three constituent nations (the Bosniaks, the Croats and the Serbs), therefore, three languages are in official use: Bosnian, Croatian and Serbian Each of them is exposed to its nationalisation and diverse linguistic manipulations Here, it should be highlighted that disagreements among various language policy actors were implemented from abroad, from Croatia and Serbia, meaning that when it comes to the two languages, Bosnian-Herzegovinian Croats and Serbs do not have any apparent influence on their development The most unusual instance of such language policy was a decree in 1993 that stipulated that the inhabitants of the Republic Srpska in Bosnia and Herzegovina would use the Ekavian, rather than the Ijekavian pronunciation, as is characteristic of all the dialects spoken in the region The decree was revoked in 1998, when another political party came into power On the other side, the lack of harmonisation among Bosnian linguists also raised a number of issues for the standardisation of the Bosnian language Of course, the equality of the three languages is guaranteed in a primarily nominal way, to the sat-isfaction of the national political elites But the question is how linguistic equality works in practice, e g , in the public media, administration, education, etc In order to provide linguistic equality in schools, in some places in Bosnia and Herzegovina, a particular way of organising classes has emerged It is known as „two schools under the same roof“ where children are placed in classes according to their ethnicity In some cases, classes are also separated by time and, in others, even by physical barriers Separation is also reinforced by adapting the content of lessons, in particular in teaching literature, history, etc , and consequently, in culture as a whole, all under the guise of protecting children’s linguistic rights Despite protests by pupils, the efforts of numerous national and international organisations and a series of legal documents guaranteeing the abolition of mononational schools, the practice still persists after three decades However, the „voice of youth“ and the symbolic „breaking down of fences“ that have become the hallmark of ethnic division in education are slowly opening the door to diverse educational models Montenegrin became the official language with the Constitution in 2007, after a long struggle for Montenegrin independence and for an autonomous Montenegrin language, and a year after the declaration of Montenegro’s independence The initial phase of Montenegrin language policy was marked by status planning, during which the main rival to Montenegrin was the then prestigious Serbian language, but since 2008, the focus has shifted to corpus planning, which has not been going smoothly Given that Montenegrin is going through a process of linguistic standardisation for the first time, the fundamental issue is on what basis they should standardise the language Two diametrically opposed concepts have 204 Formiranje_jezika_FINAL.indd 204 10. 11. 2022 14:38:07 emerged On one hand, the more moderate group, which suggests as the basis for a standard language the Montenegrin linguistic expression of the former polycentric Serbo-Croatian language, with a tradition of more than a century On the other hand, the more radical group, which used to have full political support for many years, sees the basis of standardisation in the language of old Montenegrin literature, predominantly from the 18th and 19th centuries, and therefore introduces various linguistic changes that involve the very structure of Montenegrin, e g by introducing two new graphemes ś and ź, further on the lexical level by introducing archaisms and dialectisms, on the orthographic level by favouring the Latin alphabet instead of the previously dominant Cyrillic alphabet, etc The opposing concepts of language standardisation, as well as the disagreements between language policy actors, have been reflected in all the manuals published so far, with the publication of orthography and grammar, as well as the dictionary of Montenegrin language having sparked heated debates In all normative manuals, as well as in education and media, the two spelling variants, both with and without jota-tion appear, but are not uniform The politicisation of this linguistic issue and the equation of linguistic identity with ethnic or national identity does not contribute to resolving the many open issues in the linguistic planning of a Montenegrin standard language Although the new millennium has seen a considerable appeasement of passions about the newly emerging standard languages in the Central-South Slavic area, the period of intense, often imposed linguistic change has not been forgotten The fourth chapter, titled The Croatian, Serbian, Bosnian and Montenegrin language now and in the future is focused on the development of the newly emerging standard languages over the last decade and their future prospects First, the current state of each language is presented, followed in the second section by the guidelines in the area of linguistic policy, linguistic planning and standardisation of all four languages as they are manifested in the interviews that were conducted with numerous linguists from this area Various inadequate linguistic practices in which the language policy actors often manipulated the language and used it for political purposes and are now, in some places still very much alive, encouraged a public debate in 2016 on linguistic issues, which took place at the conferences Languages and Nationalisms Among other things, the debate revolved around the names of languages or languages and their standardisation The issue at the forefront was whether Croatian, Serbian, Bosnian and Montenegrin were four autonomous languages or rather one polycentric language The answer to this question is not uniform, since the problem can be observed from various perspectives If priority is given to the linguistic system and the communicative function of language, there 205 Formiranje_jezika_FINAL.indd 205 10. 11. 2022 14:38:07 is one standard language with national variants; if priority is given to the symbolic function of language, all four languages are standard languages in their own right, symbolising the national identities of the newly established countries; and if priority is given to the social or psychological function of language, there are as many languages as there are linguistic identities among the speakers themselves Either way, the fact is that theoretical debates about whether there are one or four standard languages are not relevant to language use The conferences mentioned above also discussed nationalist language policies, which have resulted in various, often imposed, language changes, as well as standard language ideology produced by various social authorities, since the glorification of a standard language as the only correct one leads to linguistic discrimination A few months after the end of the whole series of conferences, the organisers published the Declaration on a Common Language (2017), which, as a formal document, aimed to draw attention to the negative social, cultural and economic consequences of the current language policies in the newly independent countries, and to encourage the cessation of a number of negative practices established by nationalist language policies The Declaration has provoked a great deal of public interest and, of course, strong reactions (formal and informal) throughout the region The most negative reactions were in Croatia, with somewhat less severe reactions in Serbia, the Montenegrin public did not react particularly well, while the most positive reactions were in Bosnia and Herzegovina, which is not surprising, since the majority of the negative practices mentioned in the document referred to this country The Declaration is of course welcome in terms of drawing attention to the negative consequences of the language policies that were shaped during the break-up of the Serbo-Croatian language and the creation of autonomous standard languages However, it should be highlighted that the theoretical premises of the document do not exactly reflect the current linguistic situation In addition to the many issues of linguistic standardisation, there is also the fundamental problem of the denomination of a common language, which, although nowhere explicitly mentioned, perpetuates the idea of a common Serbo-Croatian language However, it is somehow forgotten that there should be a social consensus in society when it comes to linguistic standardisation or the creation of a linguistic status and corpus It seems that three decades after the break-up of the common state, language naming in most of the newly established countries is a non-issue and the idea of a common polycentric standard language is a step backwards in linguistic standardisation, which has not been very successful in the past It is true that the Declaration drew attention to inadequate language policies in the region, but at the same time, it provided definitive opinions and solutions that did not encourage dialogue, 206 Formiranje_jezika_FINAL.indd 206 10. 11. 2022 14:38:07 which is surely one of the reasons why it was quickly forgotten It also reaffirmed that language policy must be inclusive and that language standardisation must be based on linguistic practice and not on the opinions of mandated individuals who currently hold power Based on the data that was gathered in 2019 through written interviews with linguists working in various research institutions in the Central-South Slavic area, it can be concluded that language policies in all four of the newly established countries are currently tackling similar issues The issue of majority language status is particularly pressing Of course, the status of languages is formally and legally guaranteed, but the lack of awareness among speakers of the importance of know-ing their own language at all linguistic levels and in the context of the multi-functionality of a standard language is highlighted This is particularly evident in media discourse, which is why many consider language culture to be one of the most important tasks of language policy There is less agreement on the methods of standardisation and normalisation of language, as two diametrically opposed views are seen: on the one hand, a more traditional view of language policy based on prescription, and on the other, a language policy that advocates equality for all idioms, linguistic freedom, tolerance and similar Related to this is the issue of the status of the majority language in education In the field of educational language policy, linguists often emphasise the role of the education system in implementing the linguistic norm of the language of education They suggest a greater range of first language classes at the primary and secondary levels and the introduction of a standard language course at post-secondary level to raise the level of language culture It is often forgotten that the first language is not necessarily the same as the language of education The third issue is that of the status of the majority language in relation to the languages of other linguistic communities in the local, regional and European context Most linguists stress the importance of eliminat-ing all linguistic nationalism and the exploitation of language for political purposes and emphasise linguistic tolerance and the equal status of languages of all entities, minorities, individuals, etc , living in a country In this context, special attention should be paid in future to the formulation of non-discriminatory guidelines for language policymaking Of course, each of the newly established countries also faces specific problems in language policymaking, such as discrimination and segregation in education, the denial of linguistic rights to Bosniaks and the inability to develop a uniform language policy in Bosnia and Herzegovina They also face conflicting views on the basis of a standard language acceptable to all speakers and the problems associated with naming the language and naming the first language school subject in Montenegro 207 Formiranje_jezika_FINAL.indd 207 10. 11. 2022 14:38:07 However, the interviews also reveal some key weaknesses in language policies The most acute is certainly the lack of dialogue between the professionals involved in the formulation and implementation of language policy, i e , between linguists, as well as between various institutions (universities, ministries, councils, com-mittees, etc ), and sometimes even within a single institution There is also a lack of exchange of experience between language policy actors, both at the national and regional levels, since, as we have seen, linguists face similar issues in language standardisation and normalisation Above all, the neglected role of the linguistic community should be highlighted The development of individual standard languages and their normalisation should by no means be decided solely by any specific political party or government, but mainly by the linguistic community In this context, a number of linguists advocate for a different concept of language policy, i e , “bottom-up” rather than the other way round Therefore, as has been mentioned, in the Central-South Slavic area, language still evokes strong emotional reactions It is not only a tool of communication, but also a tool of expressing national origin and often even political orientation This can only change through the development of thoughtful, inclusive language policies 208 Formiranje_jezika_FINAL.indd 208 10. 11. 2022 14:38:07 Literatura Agić, Jasmin, 2020: Bulić: Islamska terminologija značajan je dio bosanskog jezika Al Jazeera Balkans 7 ožujka 2020 Dostupno na: http://balkans aljazeera net/vijesti/bulic-islamska-terminologija-znacajan-je-dio-bosanskog-jezika (citirano 11 siječnja 2022) Ahmetašević, Nidžara, 2017: Srednjoškolci predvode obrazovnu (r)evoluciju u BiH Kosovo 2.0. 24 lipnja 2017 Dostupno na: http://kosovotwopoin-tzero com/sr/srednjoskolci-predvode-obrazovnu-revoluciju-u-bih (citi- rano 11 siječnja 2022) Alexander, Ronelle, 2006: Bosnian, Croatian, Serbian, a Grammar: With Sociolinguistic Commentary Madison: University of Wisconsin Press Ammon, Urlich, 2004: Pluricentric and Divided Languages U: Sociolinguistics – An International Handbook of the Science of Language and Society, 2 izdanje, svezak 2 (ur Ammon, Ulrich i drugi) Berlin i New York: Walter de Gruyter Anderson, Benedict, 1990: Nacija: zamišljena zajednica Zagreb: Školska knjiga Antić, Čedomir, 2013: Srpska istorija Beograd: Vukotić media Arsenijević, Boban, 2020: Treba li uvesti predmet srpski jezik na sve fakultete? Nedelja 19 siječnja 2020 Dostupno na: https://www danas rs/nedelja/ treba-li-uvesti-predmet-srpski-jezik-na-sve-fakultete/ (citirano 11 si- ječnja 2022) Babić, Stjepan, 2006: Temelji Hrvatskomu pravopisu Zagreb: Školska knjiga Babić, Stjepan, 1995: Komentar izbora najboljih riječi za 2007 Jezik 55/3 111–114 Badurina, Lada, 2015: Standardizacija ili restandardizacija hrvatskoga jezika u 90-im godinama 20 stoljeća U: Jezične, kulturne i književne politike (ur Pišković, Tatjana i drugi) Zagreb: Zagrebačka slavistička škola 57–79 Badurina, Lada, 2010: Standardizacijski procesi u 20 stoljeću U: Povijest hrvatskoga jezika/Književne prakse sedamdesetih. Zbornik radova 38. seminara Zagrebačke slavističke škole (ur Mićanović, Krešimir) Zagreb: Zagrebač- ka slavistička škola 69–101 Badurina, Lada, 2006: Hrvatska pravopisna norma u 20 stoljeću U: Hrvatski jezik u XX. stoljeću (ur Samardžija, Marko i drugi) Zagreb: Matica hrvatska Badurina, Lada, 1998: Neke odlike leksika u suvremenoj hrvatskoj publicistici Filologija. 30/31 417–426 Badurina, Lada i Palašić, Nikolina, 2013: Hrvatski pravopis u 90-im godinama 20 stoljeća: povratak tradiciji ili restandardizacija pravopisne norme U: Njegoševi dani 4, zbornik radova (ur Bečanović, Tatjana) Nikšić: Filozofski fakultet 386–396 209 Formiranje_jezika_FINAL.indd 209 10. 11. 2022 14:38:07 Badurina, Lada i Pranjković, Ivo, 2009: Hrvatski pravopisni kompleks: Novi Sad i hrvatski pravopis danas U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput 307–318 Badurina, Lada; Pranjković, Ivo i Silić, Josip, ur , 2009: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti Prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokav- štini Zagreb: Disput Baotić, Josip, 2012: Približavanje jeziku ili približavanje jezika Sarajevo: Slavistički komitet Baotić, Josip, 2005: Književnojezična politika 1970–1990 – borba za zajedništvo i ravnopravnost U: Jezik u Bosni i Hercegovini (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo i Oslo: Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije 435–477 Baotić, Josip, 2001: Jezik u procesu integracije i dezintegracije društvene zajednice U: Jezik i demokracija (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 203–212 Barić, Eugenija i drugi, 2003: Hrvatska gramatika Zagreb: Školska knjiga Barić, Branka, 2015: Nova država – nova jezična politika Kroatologija. 5/1 24–44 Barić, Branka, 2011: Razumljivost kao kriterij pri utvrđivanju jezičnoga identiteta Kroatologija. 2/2 1–20 Benoist, Alain de, 2014: Mi i Drugi; Što je to identitet? Vijenac. 526 Dostupno na: https://www matica hr/vijenac/526/sto-je-to-identitet-23182/ (citirano 16 siječnja 2022) Bošković, Radoslav, 1935: O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika Naš jezik. 3 277–282 Bourdieu, Pierre, 1991: Language and symbolic power. Chambridge, Massachusetts: Harvard University Press Brborić, Branislav, 1996: Predistorija i sociolingvistički aspekti U: Srpski jezik na kraju veka (ur Radovanović, Milorad) Beograd: Institut za srpski jezik SANU i Službeni glasnik 17–35 Brborić, Veljko, 2016: Negujmo srpski jezik Politika 23 studeni 2016 Dostupno na: https://www politika rs/scc/clanak/368374/Kultura/Negujmo-sc-cpski-jezik (citirano 11 siječnja 2022) Brozović, Dalibor, 1996: Sociolingvistika prema genetskoj i tipološkoj lingvistici Suvremena lingvistika. 41–42/1–2 87–94 Brozović, Dalibor, 1990: O općoj tipologiji jezičnih politika i o načelima i uvjeto-vanostima jezične politike u jugoslavenskoj zajednici U: Jezična politika i planiranje jezika u Jugoslaviji (ur Vasić, Vera) Novi Sad: Institut za južnoslovenske jezike 7–22 210 Formiranje_jezika_FINAL.indd 210 10. 11. 2022 14:38:07 Brozović, Dalibor, 1970: Standardni jezik Zagreb: Matica hrvatska Brozović, Dalibor, 1965: O problemima varijanata Jezik. 13/2 33–46 Brozović, Dalibor; Ivić, Pavle, 1988: Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski Izvadak iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ 1–5 Bučar Ručman, Aleš, 2014: Migracije in kriminaliteta: Pogled čez meje stereotipov in predskodkov Ljubljana: Založba ZRC SAZU Bugarski, Ranko, 2021: Paradni zakon o ćirilici, Danas 4 listopada 2021 Dostupno na: https://www danas rs/dijalog/licni-stavovi/paradni-za- kon-o-cirilici/ (citirano 5 siječnja 2022) Bugarski, Ranko, 2018a: Govorite li zajednički? Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko, 2018b: Nepotrebno prizivanje haosa Peščanik 14 kolovoza 2018 Dostupno na: https://pescanik net/nepotrebno-prizivanje-haosa/ (citi- rano 5 siječnja 2022) Bugarski, Ranko, 2016: Jezici u potkrovlju Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko, 2013: Jezična politika i jezična stvarnost u Srbiji posle 1990 godine U: Jezik između lingvistike i politike (ur Požgaj Hadži, Vesna) Beograd: Bibioteka XX vek 91–111 Bugarski, Ranko, 2012: Portret jednog jezika Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko, 2010a: Jezik i identitet Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko, 2010b: Multiple language identities in Southeastern Europe (with a focus on Serbo-Croatian) U: Europe-Evropa: Cross-cultural Dialogues between the West, Russia, and Southeastern Europ (ur Könönen, Mija i drugi) J Uppsala: Acta Universitatis Upsaliensis, Studia Multieth nica Upsaliensia 18 34–49 Bugarski, Ranko, 2009: Jezična politika i jezična stvarnost u Srbiji posle 1990 godine U: Med politiko in stvarnostjo: jezikovna situacija v novonastalih državah bivše Jugoslavije (ur Požgaj Hadži, Vesna i drugi) Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete 59–71 Bugarski, Ranko, 2005a: Jezik i kultura. Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko, 2005b: One, two, three, four: It’s Serbo-Croatian that counts U: A Companion in Linguistics: A Festschrift for Anders Ahlqvist on the Occa-sion of his Sixtieth Birthday (ur Smelik, Bermadette i drugi) Nijmegen: Stichting Uitgeverij de Keltische Draak – Münster: Nodus Publikati-onen 310–323 Bugarski, Ranko, 2002: Lica jezika Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko, 1997: Jezik u društvenoj krizi Beograd: Biblioteka XX vek 211 Formiranje_jezika_FINAL.indd 211 10. 11. 2022 14:38:07 Bugarski, Ranko, ²1995: Jezik od rata do mira Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko, 1986: Jezik u društvu Beograd: Biblioteka XX vek Bugarski, Ranko i Hawkesworth, Celia, ur , 2004: Language in the former Yugoslavia land Bloomington: Slavica Bugarski, Ranko i Hawkwaworth, Celia, ur , 1992: Language planning in Yugoslavia Ohio: Slavica, Columbus Czerwiński, Maciej, 2012: Učinci jezične politike na jezičnu zbilju kao nezaobila-zan predmet istraživanja (na primjeru hrvatskoga jezika) Rasprave In- stituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 38/1 37–53 Czerwiński, Maciej, 2009: Jezik – izvor nacionalne i državne homogenizacije: izabrani prilozi U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput, 11–27 Czerwiński, Maciej, 2005: Język – ideologija – narod: Polityka językowa w Chorwacji a język mediów Kraków: Scriptum Cooper, Robert L , 1989: Language Planning and Social Change Cambridge: University Press Chambers, Jack K i Trudgill, Peter, 2004: Dialectology, second edition Cambridge: Cambridge University Press Dostupno na: http://qisar fssr uns ac id/wp-content/uploads/2015/04/Qisar-J K -Chambers-and-Pe- ter-Trudgill-Dialectology-Second-Edition pdf (citirano 16 siječnja 2022) Crystal, David, 2000: Language Death Cambridge: Cambridge University Press Čadež, Tomislav, 2011: Josip Silić: Crnogorsku gramatiku nisam kroatizirao jer su, čudit ćete se, naša i njihova – identične! Jutarnji list 11 rujna 2011 Dostupno na: https://www jutarnji hr/vijesti/josip-silic-crnogorsku-gra- matiku-nisam-kroatizirao-jer-su-cudit-cete-se-nasa-i-njihova-identi- cne-1818645 (citirano 11 siječnja 2022) Čedić, Ibrahim, 2001a: Osnovi gramatike bosanskog jezika Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu Čedić, Ibrahim, 2001b: Bosanskohercegovački standardnojezički izraz – bosanski jezik U: Jezik i demokracija (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 69–77 Čedić, Ibrahim, ur , 1999: Simpozij o bosanskom jeziku: zbornik radova Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu Čolović, Ivan, 2008: Balkan – teror kulture. Beograd: Biblioteka XX vek Čirgić, Adnan, 2010: Povodom standardizacije crnogorskog jezika Matica, časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu. 11/43 7–48 212 Formiranje_jezika_FINAL.indd 212 10. 11. 2022 14:38:07 Ćirić, Sonja, 2017a: Jezik nije mentalni kazamat, intervju s Enverom Kazazom Vreme 1373 27 travnja 2017 Dostupno na: https://www vreme com/ cms/view php?id=1495167 (citirano 11 siječnja 2022) Ćirić, Sonja, 2017b: Čitaj pažljivo Vreme 1372 20 travnja 2017 Dostupno na: https://www vijesti me/zabava/80062/svi-nacionalizmi-u-crnoj-go-ri-su-pod-kontrolom-i-u-sluzbi-vlasti (citirano 11 siječnja 2022) Ćužić, Tomislav, 2015: Pravopisna norma Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada Damjanović, Stjepan, 2014: Hrvatska ćirilična baština u povijesti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji Filologija 62 1–16 Damjanović, Stjepan, 2012: Predstandardna razdoblja hrvatskoga jezika U: Povijest hrvatskoga jezika / Književnost i kultura devedesetih. Zbornik radova 40. seminara Zagrebačke slavističke škole (ur Mićanović, Krešimir) Zagreb: Zagrebačka slavistička škola 11–22 Denk, Denis, 2017: 'Deklaracija ne može utjecati na hrvatski jezik Nepotrebna je' Večernji list 28 ožujka 2017 Citirano na: https://www vecernji hr/ vijesti/zeljko-jozic-deklaracija-ne-moze-utjecati-na-hrvatski-jezik-ne- potrebna-je-1159144 (citirano 11 siječnja 2022) Detrez, Raymond, 2002: Language or nation: what came first? U: Lexical Norm and National Language: Lexicography and Language Policy in South-Slavic Languages after 1989 (ur Lučić, Radovan) München: Verlag Otto Sagner Dragojević, Rade i Svilar, Jelena, 2005: Jezik dominantne ideologije, Razgovor s Dubravkom Škiljanom Zarez. 7/151 22–23 http://www zarez hr/ clanci/razgovor-s-dubravkom-skiljanom (citirano 2 veljače 2022) Dulčić, Mihovil, ur , 1997: Govorimo hrvatski. Jezični savjeti Zagreb: Hrvatski radio i Naprijed Dulović, Vladimir, 2013: Socialist Intercessions: The Earliest Demands for a Separate Montenegrin Language (1967–1972) History and Anthropology. 24 /1 166–182 Džankić, Jelena, 2015: Biti Crnogorac/Crnogorka – rekonstrukcija značenja Politička misao. 52/3 130–158 Edwards, John, 2009: Language and Identity: an intoduction Cambridge: Cambridge University Press Emkic, Eleonora, 2018: Reconciliation and Education in Bosnia and Herzegovina: From Segregation to Sustainable Peace Springer International Publishing Filipović, Jelena, 2018: Moć reči: ogledi iz kritičke sociolingvistike 2 dopunjeno i prošireno izdanje Beograd: Zadužbina Andrejević 213 Formiranje_jezika_FINAL.indd 213 10. 11. 2022 14:38:07 Filipović, Jelena, 2009: Moć reči: ogledi iz kritičke sociolingvistike Beograd: Zaduž- bina Andrejević Fishman, Joshua A , 2006: Do not leave your language alone: The hidden status agen-das within corpus planning in language policy Mahwah: Lawrence Erl-baum Associates Frančić, Anđela, 2010: Hrvatski jezik u 17 i 18 stoljeću U: Povijest hrvatskoga jezika / Književne prakse sedamdesetih. Zbornik radova 38. seminara Zagrebačke slavističke škole (ur Mićanović, Krešimir) Zagreb: Zagrebačka slavistička škola 29–47 Garvin, Paul L , 1993: A conceptual framework for the study of language standardization International journal of the sociology of language 100–101/1 37–54 Glušica, Rajka, 2020: Crnogorski jezik i nacionalizam Beograd: Biblioteka XX vek Glušica, Rajka, 2016a: Jotovani i nejotovani oblici u normi crnogorskoga jezika U: Sarajevski filološki susreti III Zbornik radova, knjiga 1 (ur Palić, Ismail) Sarajevo: Bosansko filološko društvo 18–29 Glušica, Rajka, 2016b: Struka u sudaru sa politikantstvom, naučnim argumentima protivhajke Vijesti, 12 lipnja 2016 Dostupno na: https://www vijesti me/kolumne/124176/struka-u-sudaru-sa-politikantstvom (citirano 11 siječnja 2022) Glušica, Rajka, 2012: Crnogorski jezik u odnosu na bosanski, hrvatski i srpski U: Południowosłowiańskie sąsiedztwo Slawistyka i komparatystyka dzisiaj (ur Zieliński, Bogusław i drugi) Poznan: Uniwersytet im Adama Mic-kiewicza 159–169 Glušica, Rajka, 2011a: O restandardizaciji crnogorskog jezika Studii Slavistici. 8 271–278 Glušica, Rajka, 2011b: Restandardizacija standardnog jezika Riječ (nova serija) 6 7–22 Glušica, Rajka, 2011c: O novousvojenoj gramatici crnogorskog jezika U: Njegoševi dani 3 Međunarodni naučni skup: zbornik radova (ur Bečanovič, Tatjana i drugi) . Nikšić: Univerzitet Crne Gore 317–329 Glušica, Rajka, 2010a: Crnogorski jezik u čeljustima nacionalizma Riječ (nova serija) 4 25–45 Glušica, Rajka, 2010b: O prvom zvaničnom crnogorskom pravopisu U: Njegoševi dani 2. Međunarodni naučni skup: zbornik radova (ur Bečanović, Tatjana) Nikšić: Univerzitet Crne Gore 253–267 Glušica, Rajka, 2009a: Jezičke prilike u Crnoj Gori U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput, 137–146 214 Formiranje_jezika_FINAL.indd 214 10. 11. 2022 14:38:07 Glušica, Rajka, 2009b: Jezička politika u Crnoj Gori Riječ (nova serija) 1 15–31 Golubović, Jelena i Gooskens, Charlotte, 2015: Mutual intelligibility between West and South Russian Linguistics 39 351–373 Golubović, Jelena i Sokolić, Nikolina, 2013: Their language sounds aggressive: a matched guise study with Serbian and Croatian U: Phonetics in Europe. Perception and Production (ur Gooskens, Charlotte i drugi) Frankfurt a M : Peter Lang Edition 35–57 Gorjanc, Vojko, 2013: Slovenačka jezička politika i odnosi društvene moći U: Jezik između lingvistike i politike (ur Požgaj Hadži, Vesna) Beograd: Biblioteka XX vek 13–36 Gorjanc, Vojko, 2004: Politična korektnost in slovarski opisi slovenščine – zgolj modna muha? U: Moderno v slovenskem jeziku, literaturi in kulturi. Zbornik predavanj 40. seminarja slovenskega jezika, literature in kulture (ur Stabej, Marko) Ljubljana: Center za slovenščino kot drugi/tuji jezik pri Oddelku za slovenistiko Filozofske fakultete 153–161 Granić, Jagoda, 2013: Novija hrvatska standardnojezična praksa U: Jezik između lingvistike i politike (ur Požgaj Hadži, Vesna) Beograd: Biblioteka XX vek 67–89 Granić, Jagoda, 2012: Hrvatski jezik kao 24 službeni jezik Europske unije Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu 5 333–335 Granić, Jagoda, 2010: Planiranje statusa i planiranje korpusa bosanskog/bošnjač- kog, hrvatskog i srpskog standarda U: Hrvatski pogledi na odnose između hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga/bošnjačkoga jezika (ur Tošović, Branko i drugi) Graz – Zagreb: Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz 17–33 Greenberg, Robert D , 2005: Jezik i identitet na Balkanu. Raspad srpsko-hrvatskoga Prev Peti-Stantić, Anita Zagreb: Srednja Europa Greenberg, Robert D , 2004: Language and Identity in the Balkans Serbo-Croatian and its Disintegration Oxford i New York: Oxford University Press Guberina, Petar i Krstić, Kruno, 1940: Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika Zagreb: Matica hrvatska Hadžović, Eldin, 2017: Nacionalisti koji govore različitim jezicima se najbolje razumiju Kosovo 2.0 21 travnja 2017 Dostupno na: http://koso-votwopointzero com/sr/nationalists-speak-different-languages-under- stand-best/ (citirano 11 siječnja 2022) Halilović, Senahid, 2014: Jezička stvarnost u Bosni i Hercegovini Socjolingwistyka. 28 121–135 215 Formiranje_jezika_FINAL.indd 215 10. 11. 2022 14:38:08 Halilović, Senahid, 1991: Bosanski jezik Sarajevo: Biblioteka Ključanin Haarmann, Harald, 1990: Language planning in the light of a general theory of language: a methodological framework International Journal of the Sociology of Language. 86/1 103–126 Haugen, Einar, 1983: The Implementation of Corpus Planning: Theory and Pra- ctice U: Progress in languag eplanning: international perspectives (ur Cobarrubias, Juan i drugi) Berlin, New York i Amsterdam: Mouton Publishers 269–289 Haugen, Einar, 1966: Dialect, Language, Nation American Anthropologist. 68 922–935 Huntington, Samuel P , 2007: Tko smo mi? Izazovi nacionalnom identitetu Zagreb: Izvori Hraste, Mate, 1966: O trećoj varijanti hrvatskosrpskog književnog jezika Jezik 13/4 106–113 Hraste, Mate, 1954: O nazivu našega jezika Jezik. 2/3–4 107–110 Hromadžić, Azra, 2017: Samo Bosne nema Beograd: Biblioteka XX vek Iovine, Michaela S , 1984: The “Il yrian Language” and the Language Question among the Southern Slavs in the Seventeenth and Eighteenth Centuries U: Aspects of the Slavic Language Question Volum I: Church Slavonic – South Slavic – West Slavic (ur Picchio, Riccardo i drugi) New Haven: Yale Concilium on International and Area Studes 101–156 Isaković, Alija, 1965: Nervoza u našem književnom jeziku Odjek. 18/22 2 Ivić, Milka, 1997: O Vukovom i vukovskom jeziku Beograd: Biblioteka XX vek Ivić, Milka, 1965: Problem norme u književnom jeziku (Referat na Petom kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu) Jezik. 13/1 1–8 Ivić, Pavle, 1994: Književni jezik kao instrument kulture i produkt istorije naroda U: Istorija srpske kulture (ur Ivić, Pavle) Gornji Milanovac: Dečije novine; Beograd: Udruženje izdavača i knjižara Jugoslavije Dostupno na: https://www rastko rs/isk/isk_04 html#_Toc412458889 (citirano 16 siječnja 2022) Ivić, Pavle, 1986: Srpski narod i njegov jezik Beograd: Srpska književna zadruga Jahić, Dževad, 1991: Jezik bosanskih Muslimana Sarajevo: Biblioteka Ključanin Jahić, Dževad, 1999c: Bošnjački narod i njegov jezik Sarajevo: Biblioteka Linguos Jaroševič, Henrik, 2014: Prilozi istoriji srpskohrvatskog jezika: Jugoslovenski sporovi o statusu SHJ u periodu 1901–1991 Beograd: Alma Prevod dela Hen-ryk Jaroszewicz, 2006: Jugosłowiańskie spory o status języka serbsko- chorwackiego w latach 1901–1991 Wrocław: Wydawnictwo Uniwer- sytetu Wrocławskiego Prev Dušan-Vladislav Pažđerski 216 Formiranje_jezika_FINAL.indd 216 10. 11. 2022 14:38:08 Jonke, Ljudevit, 2015: Rasprave i članci Prired Pranjković, Ivo Zagreb: Matica hrvatska Jonke, Ljudevit, 1965: Problem norme u hrvatskosrpskom književnom jeziku Jezik. 13/1 8–15 Jonke, Ljudevit, 1956: Rječnik suvremenoga književnog jezika Jezik. 4/1 4–9 Jonke, Ljudevit, 1953: Aleksandar Belić: Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika, Beograd 1950 , str 546 Jezik. 1/3 124–127 Joseph, John E , 2006: Language and Politics Edinburgh: Edinburgh University Press Jović, Dejan, 2001: Razlozi za raspada Socijalističke Jugoslavije: kritička analiza postojećih interpretacija Reč. 62/8 91–157 Dostupno na: http://www fabrikaknjiga co rs/rec/62/91 pdf (citirano 16 siječnja 2022) Jurić-Kappel, Jagoda; Stojnić, Mile, prired , 1999: Bosanski jezik postoji Dani 134 10 prosinca 1999 Dostupno na: https://govori tripod com/bosan-ski_razgovori htm (citirano 11 siječnja 2022) Južnič, Stane, 1993: Identiteta Ljubljana: FDV, Knjižna zbirka Teorija in praksa Kalajdžija, Alen, 2016: Počeci službene upotrebe bosanskog jezika Književnik jezik. 27/1–2 33–55 Kapović, Mate, 2015: Povijest hrvatske akcentuacije. Fonetika. Zagreb: Matica hrvatska Dostupno na: https://bib irb hr/datoteka/793569 Kapovic_ Mate_2015_Povijest_hrvatske_akcentuacije _Fonetika_Matica_hrvat- ska_Zagreb pdf (citirano 11 siječnja 2022) Kapović, Mate, 2010: Čiji je jezik? Zagreb: Algoritam Dostupno na: https://bib irb hr/datoteka/503036 Kapovic_Ciji_je_jezik pdf (citirano 11 siječnja 2022) Karadža, Mevlida, 1999: Sociolingvistički aspekti jezične situacije u Bosni i Hercegovini U: Simpozij o bosanskom jeziku, knjiga 10 (ur Čedić, Ibrahim) Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu 31–39 Katičić, Radoslav, 1992: Novi jezikoslovni ogledi Zagreb: Školska knjiga Katičić, Radoslav, 1984: The Making of Standard Serbo-Croat U: Aspects of the Slavic Language Question Volum I: Church Slavonic – South Slavic – West Slavic (ur Picchio, Riccardo i drugi) New Haven: Yale Concilium on International and Area Studes 261–295 Katičić, Radoslav, 1965: Problem norme u književnom jeziku Jezik 13/1 20–23 Katnić-Bakaršić, Marina, 2013: Bosanskohercegovačka sociolingivstička previranja U: Jezik između lingvistike i politike (ur Požgaj Hadži, Vesna) Beograd: Biblioteka XX vek 67–89 217 Formiranje_jezika_FINAL.indd 217 10. 11. 2022 14:38:08 Keranović, Maja; Leskovac, Biljana, 2010: Crnogorski jezik je veštačka kreacija Blic. 6 rujna 2010 Dostupno na: https://www b92 net/kultura/art_durbin php?nav_category=1209&nav_id=456726 (citirano 11 siječnja 2022) Kevro, Edita, 2017: Nazivi jezika u službenim dokumentima za vrijeme austrou-garske vlasti u Bosni i Hercegovini Književni jezik. 28 85–117 Klajn, Ivan, 2014: Daleko je Skandinavija Izlaganje na raspravi povodom 60-go-dišnjice Novosadskog dogovora u Kulturnom centru Novi Sad 10 12 2014 Dostupno na: http://www tacno net/kultura/daleko-je-skandina- vija/ (citirano 16 siječnja 2022) Klajn, Ivan, 2008: Purizam i antipurizam u današnjem srpskom jeziku Južnoslo-venski filolog. 64 153–176 Klajn, Ivan, 2003: Normativna lingvistika u Srbiji danas U: Bosanski-hrvatski-srpski/Bosnisch-Kroatisch-Serbisch (ur Neweklowsky, Gerhard) Wien: Wiener Slawistischer Almanach Sbd 57 123–134 Klikovac, Duška, 2008: Jezik i moć Beograd: Biblioteka XX vek Kloss, Heinz, 1984: Umriß eines Forschungsprogrammes zum Thema “Sprachen- tod” International Journal of the Sociology of Language. 45 65–76 Kloss, Heinz, 1967: ‘Abstand languages’ and ‘Ausbau languages’ Anthropological Linguistics. 9/7 29–41 Kljajić, Sanja, 2018: Latinica: samo među četiri zida DW 4 kolovoza 2018 Dostupno na: https://www dw com/bs/srbija-latinica-samo-me%- C4%91u-%C4%8Detiri-zida/a-44954421 (citirano 16 siječnja 2022) Komatina, Nikola, 2012: Jezik i identitet u Crnoj Gori U: Mi o jeziku, jezik o nama. Zbornik radova sa druge konferencije Društva za primijenjenu lingvistiku (ur Perović, Slavica) Podgorica: Društvo za primijenjenu lingvistiku Crne Gore 161–170 Konjhodžić, Faruk, 1999: Rječnik medicinskih naziva u bosanskom jeziku Sarajevo: ANUBiH i Klinički centar Univerziteta u Sarajevu Kordić, Snježana, 2010: Jezik i nacionalizam Zagreb: Duriex Korunić, Petar, 2003: Nacija i nacionalni identitet Zgodovinski časopis. 57/1–2 163–208 Kovačević, Miloš, 2001: Jedan ili tri jezika? Jezik i demokracija (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 33–44 Kovačević, Miloš, 1997: U odbranu jezika srpskoga – i dalje. Beograd: Trebnik Kovačec, August, 2006: Hrvatski jezik i Europa . Jezik 53/3 87–96 Kovačec, August, 1990 Jezici etničkih skupina u SFRJ U: Jezična politika i planiranje jezika u Jugoslaviji (ur Vasić, Vera) Novi Sad: Institut za južnoslovenske jezike 69–80 218 Formiranje_jezika_FINAL.indd 218 10. 11. 2022 14:38:08 Kovačec, August, 1988: Jezici narodnosti i etničkih skupina u Jugoslaviji . U: Jezici i politike (ur Pupovac, Milorad) Zagreb: Centar CK SKH za idejno-teorijski rad „Vladimir Bakarić“ – Komunist 56–67 Kuna, Branko, 2009: Značenje Deklaracije danas Kolo. 1/2 122–133 Lakić, Igor, 2013: Jezička slika Crne Gore Jezik između lingvistike i politike (ur Požgaj Hadži, Vesna) Beograd: Biblioteka XX vek 133–158 Lakić, Igor, 2007: Crnogorski jezik – traženje identiteta U: Jezik i identiteti/Languages and Identities (ur Granić, Jagoda) Zagreb i Split: Hrvatsko dru- štvo za primijenjenu lingvistiku (HDPL) 329–335 Lakić, Igor i Kostić, Nataša, 2009: Stavovi govornika prema jezičnom standardu u Crnoj Gori U: Jezična politika i jezična stvarnost (ur Granić, Jagoda) Zagreb: HDPL 509–518 Lešaja, Ante, 2012: KNJIGOCID – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih Zagreb: Profil i Srpsko narodno vijeće Lisac, Josip, 2003: Hrvatska dijalektologija 1 Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga Lisac, Josip, 1996: Hrvatski dijalekti i jezična povijest Zagreb: Matica hrvatska Lovrenović, Ivan, 2015: Rat za jezik Sarajvski dnevnik 17 listopada 2015 Dostupno na: http://ivanlovrenovic com/clanci/sarajevski-dnevnik/rat-za- jezik (citirano 16 siječnja 2022) Lovrenović, Ivan, 2012: Promemorija o (hrvatskoj) jezičnoj politici u Bosni i Hercegovini Dostupno na: http://www prometej ba/clanak/kultura/ ivan-lovrenovic-promemorija-o-hrvatskoj-jezicnoj-politici-u-bo- sni-i-hercegovini-611 (citirano 16 siječnja 2022) Lovrenović, Ivan, 2003: Identitet jezika – jezik identiteta Bosna Franciscana. 19 228–236 Lovrenović, Ivan, 2002: Bosanski Hrvati: Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture Zagreb: Durieux Lučić, Radovan, 2009: Novohrvatski: stvarnost ili farsa? U: Jezična politika i jezič- na stvarnost/Language Policy and Language Reality (ur Granić, Jagoda) Zagreb i Split: HDPL 433–444 . Lučić, Radovan, 2007: Uvest ću još koju riječ i ozdravit će dušta tvoja U: Jezik i identiteti/Languages and Identities (ur Granić, Jagoda) Zagreb i Split: HDPL 337–346 Maretić, Tomo, 1924: Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom: dopuna Broz-Ivekovićevu »Rječniku hrvatskoga jezika« Zagreb: JAZU 219 Formiranje_jezika_FINAL.indd 219 10. 11. 2022 14:38:08 Maretić, Tomo, 1899: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Zagreb: L Hartman Marojević, Radmilo, 1991: Ćirilica na raskršću vekova Ogledi o srpskoj etničkoj i kulturnoj samosvesti Gornji Milanovac: Dečje novine Matasović, Ranko, 2001: Uvod u poredbenu lingvistiku Zagreb: Matica hrvatska Mićanović, Krešimir, 2012: Osamnaesto stoljeće u hrvatskoj jezičnoj povijesti: standardološka perspektiva U: Povijest hrvatskoga jezika/Književnost i kultura devedesetih. Zbornik radova 40. seminara Zagrebačke slavističke škole (ur Mićanović, Krešimir) Zagreb: Zagrebačka slavistička škola 97–113 Mićanović, Krešimir, 2006: Hrvatski s naglaskom Zagreb: Disput Mićanović, Krešimir, 2004: Standardni jezik i razgraničenje jezika Fluminensia. 16/1–2 95–104 Mihaljević Djigunović, Jelena, 2002: Strah od stranoga jezika Zagreb: Naklada Ljevak Mihaljević Djigunović, Jelena; Opačić, Nives; Kraš, Tihana, 2005: Čega se više bojimo: materinskoga ili stranog jezika? U: Jezik u društvenoj krizi (ur Stolac, Diana i drugi) Zagreb i Rijeka: HDPL 303–317 Mikeš, Melanija, 1990: Jezici narodnosti U: Jezična politika i planiranje jezika u Jugoslaviji (ur Vasić, Vera ) Novi Sad: Institut za južnoslovenske jezike 63–68 Milanović, Aleksandar, 2004: Kratka istorija srpskog književnog jezika Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Milroy, James, 2001: Language ideologies and the consequences of standardization Journal of Sociolingvistics. 5/4 510–555 Miraščija, Mervan, 2017: Stvaralački otpor: Vodič za pravnu akciju protiv podjele đaka u Jajcu Školegijum 3 Dostupno na: http://www skolegijum ba/static/files/ biblioteka/pdf/591ae6867513d_Jajcepravos pdf (citirano 16 siječnja 2022) Moguš, Milan, 1993: Povijest hrvatskoga književnoga jezika Zagreb: Globus (Biblioteka Posebna izdanja) Mønnesland, Svein, 2013: National Symbols in Multinational States: The Yugoslav Case Oslo: Sypress Forlag Mønnesland, Svein, 2009: Sociolingvistička situacija u Crnoj Gori U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput 125–136 Mønnesland, Svein, 2005: Od zajedničkog standarda do trostandardne situacije U: Jezik u Bosni i Hercegovini (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo i Oslo: Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije 481–524 220 Formiranje_jezika_FINAL.indd 220 10. 11. 2022 14:38:08 Mønnesland, Svein, ur , 2005: Jezik u Bosni i Hercegovini Sarajevo i Oslo: Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije Mønnesland, Svein, 2001: Sociolingvistička situacija deset godina poslije raspada Jugoslavije U: Jezik i demokracija (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 17–24 Mønnesland, Svein, ur , 2001: Jezik i demokracija Sarajevo: Institut za jezik Mrdjen, Snježana, 2003: Narodnost u popisima – promjenljiva i nestalna katergo-rija Stanovništvo. 40/1–4 77–103 Muratagić-Tuna, Hasnija, 2005: Bosanski, hrvatski, srpski aktuelni pravopisi (slič- nosti i razlike) Sarajevo: Bosansko filološko društvo Nakazawa, Takuya, 2015: The Making of ‘Montenegrin Language’: Nationalism, Language Planning, and Language Ideology after the Collapse of Yu- goslavia (1992–2011 Südosteuropäische Hefte 4/1 127–141 Nikčević, P Vojislav, 2004: Jezikoslovne studije Cetinje: CNB Crne Gore Nikčević, P Vojislav, 1993: Piši kao što zboriš: glavna pravila crnogorskoga standardnoga jezika. Podgorica: Crnogorsko društvo nezvisnih književnika Nikolić, Mirjana, 2021: Zveckanje ćirilicom, pod hitno – a ništa konkretno Istinomer 16 rujna 2021 Dostupno na: https://www istinomer rs/analize/ zveckanje-cirilicom-pod-hitno-a-nista-konkretno/ (citirano 16 siječ- nja 2022) Okuka, Miloš, 2009: Srpski jezik danas: sociolingvistički status U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput, 216–233 Okuka, Miloš, 1998: Eine Sprache – viele Erben: Sprachpolitik als Nationalisierungs-instrument in Ex-Jugoslawien Klagenfurt: Wieser Opačić, Nives, 2014: Novi jezični putokazi Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada Opačić, Nives, 2004: Hrvatski novogovor u elektroničkim medijima U: Riječki filološki dani 5. Zbornik radova (ur Lukežić, Irvin) Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci 391–400 Ockzowa, Barbara, 2010: Hrvati i njihov jezik: iz povijesti kodificiranja književnojezične norme Zagreb: Školska knjiga Palić, Ismail, 2018: O Halilovićevu pravopisu: stavi h da bi ga izvadio Stav 166 15 svibnja 2018 Dostupno na: https://stav ba/o-halilovicevu-pravopi- su-stavi-h-da-bi-ga-izvadio/ (citirano 11 siječnja 2022) Palić, Ismail, 2009: Mogućnosti funkcioniranja triju standardnih jezika (bosanskoga, hrvatskoga i srpskoga) u Bosni i Hercegovini U: Jezični 221 Formiranje_jezika_FINAL.indd 221 10. 11. 2022 14:38:08 varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput 111–123 Pančić, Teofil, 2000: Vizantijsko plavo Vreme 519 14 prosinca 2000 Periša, Ante, 2016: Uvod u filozofiju jezika Zadar: Sveučilište u Zadru Pašalić Kreso, Adila, 2008: The war and postwar impact on the educational system of Bosnia and Herzegovina International Review of Education. 54/3–4 353–374 Pavliša, Mija, 2017: 'Pitanje zajedničkog jezika je politički konstrukt iz ’45 i nije nikad zaživio' tportal hr 28 ožujka 2017 Dostupno na: https:// www tportal hr/kultura/clanak/pitanje-zajednickog-jezika-je-politic- ki-konstrukt-iz-45-i-nije-nikad-zazivio-20170328 (citirano 11 sije- čnja 2022) Peti-Stantić, Anita, 2016: Dva desetljeća hrvatske jezične politike: Gdje i kamo? U: Jezična politika između norme i jezičnog liberalizma (ur Kryzan-Sta-nojević, Barbara) Zagreb: Srednja Europa 31–44 Peti-Stantić, Anita, 2009: Restandardizacija (hrvatskoga) standardnog jezika U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput 71–82 Peti-Stantić, Anita, 2008a: Jezik naš i/ili njihov: vježba iz poredbene povijesti juž- noslavenskih standardizacijskih procesa Zagreb: Srednja Europa Peti-Stantić, Anita, ur , 2008b: Identitet jezika jezikom izrečen. Zbornik rasprava s Okruglog stola o knjizi Roberta D. Greenberga Jezik i identitet na Balkanu Zagreb: Srednja Europa Peti-Stantić, Anita i Langston, Keith, 2016: Borderlands and transborder regions of the Croatian language: How far back in history is enough? U: The Palgrave Handbook of Slavic Languages, Identities and Borders (ur Kamu-sella, Tomasz i drugi) London: Palgrave Macmillan 309–329 Peti-Stantić, Anita i Langston, Keith, 2013: Hrvatsko jezično pitanje danas: Identiteti i ideologije Zagreb: Srednja Europa Peti, Mirko, 2006: Razlikovni rječnici U: Hrvatski jezik u XX. stoljeću (ur Samardžija, Marko) Zagreb: Matica hrvatska 507–530 Petrović, Bernardina, 2006: Hrvatska jednojezična leksikografija u 20 stoljeću U: Hrvatski jezik u XX. stoljeću (ur Samardžija, Marko) Zagreb: Matica hrvatska 507–530 Petrović, Jelena, 2009: Jezička politika i ideologija jugoslovenstva u (među)ratnom periodu Monitor ISH: revije za humanistične in družbene vede. 11/1 35–54 222 Formiranje_jezika_FINAL.indd 222 10. 11. 2022 14:38:08 Picchio, Riccardo, 1984: Gudelines for a Comparative Study of the Language Question among the Slavs U: Aspects of the Slavic Language Question Volum I: Church Slavonic – South Slavic – West Slavic (ur Picchio, Riccardo i drugi) New Haven: Yale Concilium on International and Area Studes 1–42 Piper, Predrag, 2016: Srpski jezik kao predmet jezičkog planiranja U: Zbornik Instituta za srpski jezik III: Srpski jezik i aktuelna pitanja jezičnog planiranja (gl ur Tanasić, Sreto) Beograd: Institut za srpski jezik 9–18 Piper, Predrag, 2004: Srpski između velikih i malih jezika Beograd: Beogradska knjiga Pogorelec, Breda, 1983: Uvodno poročilo Slovenščina v javnosti. Posvetovanje o jeziku, Portorož, 14. in 15. maja 1979. Gradivo in sporočila (ur Pogorelec, Breda) Ljubljana: RK SZDL i Slavistično društvo Slovenije 17–24 Požgaj Hadži, Vesna, 2014: Language policy and linguistic reality in former Yugoslavia and its successor states Inter faculty. 5 49–91 Dostupno na: https://journal hass tsukuba ac jp/interfaculty/article/view/87/155 (citirano 16 siječnja 2022) Požgaj Hadži, Vesna, ur , 2013: Jezik između lingvistike i politike Beograd: Biblioteka XX vek Požgaj Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana, 2019: Hrvatski, srpski i bosanski jezik na stranim sveučilištima : nekad i danas, a ubuduće? U: Bosanskohercegovački slavistički kongres II, knjiga 1 (ur Halilović, Senahid) Sarajevo: Slavistički komitet 499–511 Požgaj Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana, 2017: Jezična restandardizacija i politika (na primjeru pravopisnih previranja u Hrvatskoj) U: Njegoševi dani 6 Međunarodni naučni skup: zbornik radova (ur Bečanović Đurišić, Tatjana) Nikšić: Filološki fakultet, Univerzitet Crne Gore 271–286 Požgaj Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana, 2015: (Re)standardizacija v prime- žu nacionalne identitete: primer hrvaškega, srbskega, bosanskega in črnogorskega jezika Slovenščina 2.0. 3/2 67–94 Dostupno na: http:// slovenscina2 0 trojina si/arhiv/2015/2/Slo2 0_2015_2_06 pdf (citirano 16 siječnja 2022) Požgaj Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana, 2013: Jezik in moč v spremenjenih družbenopolitičnih okoliščinah U: Družbena funkcijskost jezika: (vidiki, merila, opredelitve) (ur Žele, Andreja) Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete 335–341 223 Formiranje_jezika_FINAL.indd 223 10. 11. 2022 14:38:08 Požgaj Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana, 2011: Drugi i »drugi«: stavovi prema govornicima različitih jezika u slovenskom društvu U: Jezik u upotrebi/ Language in use (ur Vasić, Vera) Beograd i Novi Sad: Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu i Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu 107–120 Požgaj Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana, 2004: Hrvatski jezik – Srpski jezik Vo-dič za polaganje ispita na visokoj razini Ljubljana: Oddelek za slavisitko Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani Požgaj Hadži, Vesna; Smolić, Marija i Benjak, Mirjana, 2007: Hrvatski izvana Zagreb: Školska knjiga Požgaj Hadži, Vesna; Balažic Bulc, Tatjana i Gorjanc, Vojko, ur , 2009: Med politiko in stvarnostjo: jezikovna situacija v novonastalih državah bivše Jugoslavije Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani Požgaj Hadži, Vesna i Balažic Bulc, Tatjana; Gorjnac, Vojko, 2013: Srpskohrvatski jezik iz slovenske perspektive U: Jezik između lingvistike i politike (ur Požgaj Hadži, Vesna) Beograd: Biblioteka XX vek 37–65 Pranjković, Ivo, 2015: Hrvatska jezičnopolitička situacija u prvoj polovici 20 stoljeća U: Jezične, književne i kulturne politike. Zbornik radova 43. Seminara Zagrebačke slavističke škole (ur Pišković, Tatjana i drugi) Zagreb: Zagrebačka slavistička škola 19–30 Pranjković, Ivo, 2008a: Sučeljavanja Zagreb: Disput Pranjković, Ivo, 2008b: O aktualnome sociolingvističkom i lingvopolitičkom statusu standardnih jezika na novoštokavskoj osnovici U: Razlike između bosanskog/bošnjačkog, hrvatskog i srpskog jezika (ur Tošović, Tošović) Beč i Berlin: LIT Verlag 130–134 Pranjković, Ivo, 2007: Glavne sastavnice hrvatskoga jezičnog identiteta U: Jezik i identiteti/Languages and Identities (ur Granić, Jagoda) Split: HDPL 487–495 Pranjković, Ivo, 2006: Hrvatski jezik od godine 1945 do 2000 U: Hrvatski jezik u XX stoljeću (ur Samardžija, Marko i drugi) Zagreb: Matica hrvatska Pranjković, Ivo, 2003: Vrlo kratka hrvatska jezična povijest Studia slavica sava-riensia. 1–2 (In honorem Caroli Gadanii sexagesimi natalis dedicatur) Szombathely 405–411 Pranjković, Ivo, 2001: The Croatian standard language and the Serbian standard language International Journal of the sociology of Language. 147 31–50 Dostupno na: https://www degruyter com/document/doi/10 1515/ ijsl 2001 004/html (citirano 4 veljače 2022) 224 Formiranje_jezika_FINAL.indd 224 10. 11. 2022 14:38:08 Pranjković, Ivo, 1997: Jezikoslovna sporenja Zagreb: Konzor Pranjković, Ivo, 1992/93: Razlikovni rječnici Filologija. 20/21 375–383 Radovanović, Milorad, 2009: Srpski jezički standard U: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti (ur Badurina, Lada i drugi) Zagreb: Disput 199–213 Radovanović, Milorad, 2004: Planiranje jezika i drugi spisi Sremski Karlovci i Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Radovanović, Milorad, 2001: Standardni jezik, njegove varijante, subvarijante i urbano-regionalne realizacije U: Jezik i demokracija (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 169–178 Radovanović, Milorad, 1997: Spisi iz kontekstualne lingvistike Sremski Karlovci i Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Radovanović, Milorad, ur , 1996a: Srpski jezik Opole: Uniwersytet Opolski, In-stytut Filologii Polskiej Radovanović, Milorad, ur , 1996b: Srpski jezik na kraju veka Beograd: Institut za srpski jezik SANU Raduški, Nada, 2011: Nacionalna pripadnost stanovništva Srbije po popisu 2011 godine Srpska politička misao. 39/1 11–28 Remetić Slobodan, 2001: S jednog jezika na tri: premoć politike nad lingvistikom U: Jezik i demokracija (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 45–54 Samardžija, Marko, 2015: Hrvatska pravopisna kolebanja i jezična politika u drugoj polovici XIX stoljeća U: Jezične, književne i kulturne politike. Zbornik radova 43. seminara Zagrebačke slavističke škole (ur Pišković, Tatjana i drugi) Zagreb: Zagrebačka slavistička škola 9–18 Samardžija, Marko, 2012: Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.). Zagreb: Školska knjiga Samardžija, Marko, 2008: Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada Samardžija, Marko, 2006: Hrvatski jezik od početka XX stoljeća do godine 1945 U: Hrvatski jezik u XX. stoljeću (ur Samardžija, Marko i drugi) Zagreb: Matica hrvatska 9–28 Samardžija, Marko, 2004: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika. Drugo, prošireno izdanje Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada Samardžija, Marko, prired , 2001: Jezikoslovne rasprave i članci Zagreb: Matica hrvatska Samardžija, Marko, 1993: Jezični purizam u NDH Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada 225 Formiranje_jezika_FINAL.indd 225 10. 11. 2022 14:38:08 Samardžija, Marko, 1993/94: Pregršt novosti iz jezične kroatistike Radovi Zavoda za slavensku filologiju. 28/29 127–129 Sekulić, Duško, 2010: Pojam identiteta U: Hrvatski nacionalni identitet u globalizi-rajućem svijetu (ur Budak, Neven i drugi) Zagreb: Pravni fakultet Sveu- čilišta u Zagrebu i Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo 15–47 Sesar, Dubravka i Vidović, Ivana, 2001: Jednoslovlje i jezična kultura ili što je novogovor učinio hrvatskom jeziku? U: Drugi hrvatski slavistički kongres: zbornik radova I. (ur Sesar, Dubravka) Zagreb: HFD i Filozofski fakultet 617–624 Silaški, Nadežda; Tatjana Đurović i Biljana Radić-Bojanić, 2009: Javni diskurs Srbije Beograd: Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu Skerlić, Jovan, 1913: Istočno ili južno narečje Srpski književni glasnik 756–770, 862–873 Skoko, Božo, 2009: Država kao brand Zagreb: Matica hrvatska Smit, Antoni D [Smith, Anthony D ], 2010: Nacinalni identitet Beograd: Biblioteka XX vek Sokolija, Mahir, 2019: Akademik Dževad Jahić: „Ovakve višetomne rječnike zasad nemaju ni srpski ni crnogorski jezik“ SAFF 28 rujna 2019 Dostupno na: https://saff ba/akademik-dzevad-jahic-ovakve-visetomne-rjecnike-zasad-nemaju-ni-srpski-ni-crnogorski-jezik/ (citirano 11 siječnja 2022) Spahić, Sanja, 2010: Jezička situacija u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini Godiš- njak Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. 1 65–79 Stankiewicz, Edward, 1984: Grammars and dictionaries of the Slavic languages from the Middle Ages up to 1850: an annotated bibliography Berlin, New York i Amsterdam: Mouton Publishers Stanojčić, Živojin i Ljubomir Popović, 2014: Gramatika srpskog jezika. Udžbenik za I, II, III i IV razred srednje škole. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Steinacker, Gudrun, 2016: Kontroverse um das erste Wörterbuch der montenegri-nischen Volks- und Literatursprache Südosteuropa Mitteilung 4 74–79 Stevanović, Mihailo, 1954: Opet o nazivu našeg jezika Jezik. 3/4 101–107 http:// hrcak srce hr/index php?show=clanak&id_clanak_jezik=86005 (2 veljače 2022) Stevanović, Mirjana, 2014: Ćirilica vs latinica Danas, 15 prosinca 2014 Dostupno na: http://www danas rs/danasrs/kultura/cirilica_vs_latinica 11 html?news_id=294252 (citirano 16 siječnja 2022) 226 Formiranje_jezika_FINAL.indd 226 10. 11. 2022 14:38:08 Sveske (1984): Jezik i nacionalni odnosi Sveske 2/5-6, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Swimelar, Safia, 2012: Education in Post-War Bosnia: The Nexus of Societal Secu-rity, Identity and Nationalism Ethnopolitics. 12/2 1–22 Šator, Muhamed, 2004: Bosanski/hrvatski/srpski jezik u BiH do 1914 Mostar: Univerzitet „Džemal Bijedić“, Fakultet humanističkih nauka Šator, Edim, 2016: Doprinos Alije Isakovića bosnistici U: Zbornik radova s na-učnog skupa: Hercegovački naučnici/znanstvenici i tradicija istraživanja u Hercegovini (ur Zahirović, Šaban) Mostar: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke 563–573 Šipka, Milan, 2006: Jezik i politika. Sociolingvističke analize Beograd: Beogradska knjiga Šipka, Milan, 2001: Standardni jezik i nacionalni odnosu u Bosni i Hercegovini (1850– 2000) Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu Šipka, Milan, 1984: Jezik i nacionalni odnosi – potrebe, značaj i osnovni pravci istraživanja Sveske 5–6 15–22 Šipka, Milan, 1979: Školski rječnik terminoloških višestrukosti. 1. Jezik i književnost. Sarajevo: Institut za jezik i književnost, Odjeljenje za jezik Šipka, Milan, 1975: Jezički savjetnik Sarajevo: Svjetlost Škarić, Ivo, 2005: Kroatizmi u hrvatskome jeziku ili što to doista propisuje hrvatski ustav Jezik 52/4 121–128 Škiljan, Dubravko, 2008: Unutrašnje i vanjsko priznanje jezika . U: Identitet jezika jezikom izrečen. Zbornik rasprava s Okruglog stola o knjizi Roberta D. Greenberga Jezik i identitet na Balkanu (ur Peti-Stantić, Anita) Zagreb: Srednja Europa 79–87 Škiljan, Dubravko, 2002: Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati Zagreb: Golden marketing Škiljan, Dubravko, 2001: Stara jezična prava i nove manjine U: Jezik i demokracija (ur Mønnesland, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 179–190 Škiljan, Dubravko, 2000: Form Croato-Serbian to Croatian: Croatian linguistic identity Multilingua. 19/1–2 3–20 Škiljan, Dubravko, 1995: Nemoguće je dokazati da su hrvatski i srpski dva razli- čita jezika Arkzin, 24 veljače 1995 Dostupno na: http://www zarez hr/ system/issue/pdf/348/271-272 pdf (citirano 16 siječnja 2022) Škiljan, Dubravko, 1991: Jezik, kulturni identitet i prevođenje U: Prožimanje kultura i jezika. (ur Andrijašević, Marin i drugi) Zagreb: HDPL 151–157 227 Formiranje_jezika_FINAL.indd 227 10. 11. 2022 14:38:09 Škiljan, Dubravko, 1990: Dubinska pitanja jezične politike U: Jezička politika i planiranje jezika u Jugoslaviji (ur Vasić, Vera) Novi Sad: Institut za juž- noslovenske jezike, Filozofski fakultet u Novom Sadu 23–31 Škiljan, Dubravko, 1988: Jezična politika Zagreb: Naprijed Štahan, Matija, 2017: Ivo Žanić: Nekim protagonistima jezične politike živi govornici kao da su smetnja Arteist – prvo slovo kulture 13 lipnja 2017 Dostupno na: https://arteist hr/ivo-zanic-o-jeziku-se-i-dalje-razmislja-me- hanicki-u-kategorijama-ispravno-pogresno/ (citirano 11 siječnja 2022) Tafra, Branka, 2005: Od riječi do rječnika Zagreb: Školska knjiga Tafra, Branka, 1995: Jezikoslovna razdvojba Zagreb: Matica hrvatska Tafra, Branka i Košutar, Petra, 2012: Nova periodizacija povijesti hrvatskoga knji- ževnoga jezika Filologija. 57 185–204 Timofejev, Aleksandar, 2021: Ćirilica – nacionalni identitet Srba; WDR radio, 16 9 2021 Dostupno na: https://www1 wdr de/radio/cosmo/programm/ sendungen/radio-forum/kultur/srbija-cirilica-102 html (citirano 5 si- ječnja 2022) Trask, Robert Lawrence, 2005: Temeljni lingvistični pojmovi Zagreb: Školska knjiga Trkulja, Alina, 2017: Dvije škole pod jednim krovom u Bosni i Hercegovini: (Ne)razumijevanje problema i moguća rješenja Sarajevo: Analitika i Centar za društvena istraživanja Turk, Marija, 1997: Jezični purizam Fluminensia. 8/1–2 63–79 Vajzović, Hanka, 2008: Jezik i nacionalni identiteti Sarajevo: Fakultet političkih nauka Vajzović, Hanka, 2003: Sociolingvistički aspekti alhamijado pismenosti u nas Književni jezik. 21/2 14–26 Vajzović, Hanka, 2001: Savremena jezička situacija u Bosni i Hercegovini – ko-munikativna i simbolička funkcija jezika U: Jezik i demokracija (ur Mønnes land, Svein) Sarajevo: Institut za jezik 79–93 Vasić, Vera, ur , 1990: Jezička politika i planiranje jezika u Jugoslaviji. Novi Sad: Institut za južnoslovenske jezike, Filozofski fakultet u Novom Sadu Veličković, Nenad, 2015: Školokrečina: Nacionalizam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim čitankama Sarajevo: Mass Media i Fond otvoreno društvo Vince, Zlatko, 2002: Putovima hrvatskoga književnog jezika Treće, dopunjeno izdanje Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske Volenec, Veno, 2015: Sociolingvističko istraživanje hrvatskoga pravopisa: društveni stavovi o eksplicitnoj normi Jezikoslovlje. 16/1 69–102 228 Formiranje_jezika_FINAL.indd 228 10. 11. 2022 14:38:09 Voß, Christian, 2017: Komentar: Jedan ili četiri jezika? Dostupno na: https://www dw com/hr/komentar-jedan-ili-%C4%8Detiri-jezika/a-38286153 (citirano 5 siječnja 2022) Vračar, Milena i Ševaljević, Vjenceslava, 2017: Kodifikacija crnogorskog jezika Bo-sniaca. 22 47–52 Vukotić, Vuk, 2018: U Srbiji ima više ćirilice nego latinice Danas, 5 siječnja 2018 Dostupno na: https://www danas rs/dijalog/licni-stavovi/u-srbi- ji-ima-vise-cirilice-nego-latinice/ (citirano 16 siječnja 2022) Žagar, Mateo, 2007: Glagoljica i ćirilica – povijesna hrvatska pisma Dostupno na: https://www hrvatskiplus org/article php?id=1848&naslov=glagoljica-i-cirilica-povijesna-hrvatska-pisma (citirano 16 siječnja 2022) Žanić Ivo, 2007: Hrvatski na uvjetnoj slobodi Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Izvori Anić, Vladimir, 2003: Veliki rječnik hrvatskoga jezika Zagreb: Novi Liber Anić, Vladimir i Silić, Josip, 2001: Pravopis hrvatskoga jezika Zagreb: Novi Liber i Školska knjiga Anić, Vladimir i Silić, Josip, 11986, 21987, 31990: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Zagreb: Sveučilišna naklada Liber i Školska knjiga Babić, Stjepan; Finka, Božidar i Moguš, Milan, 1971: Hrvatski pravopis (1990 pretisak izdanja iz 1971, 21994, 31995, 41996) Zagreb: Školska knjiga Badurina, Lada; Marković, Ivan i Mićanović, Krešo, 12007, 22008: Hrvatski pravopis Zagreb: Matica hrvatska Babukić, Vjekoslav, 1836: Osnova slovnice slavjanske narě čja ilirskoga uredjena Věkoslavom Babukićem U Zagrebu kod Milana Hiršfelda Belić, Aleksandar, 1950: Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika. Beograd: Prosveta Boranić, Dragutin, 91947: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske Brodnjak, Vladimir, 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Zagreb: Školske novine Cipra, Franjo i Klaić, Adolf Bratoljub (uz suradnju članova Hrvatskoga državnog ureda za jezik), 1944: Hrvatski pravopis Zagreb: Izdanje nakladnog odjela hrvatske državne tiskare Pretisak Hrvatski korijenski pravop is, 1992 Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 229 Formiranje_jezika_FINAL.indd 229 10. 11. 2022 14:38:09 Čedić, Ibrahim, ur , 2007: Rječnik bosanskog jezika Knjiga 14 Sarajevo: Institut za jezik Čirgić, Adnan; Silić, Josip i Pranjković, Ivo, 2010: Gramatika crnogorskog jezika Podgorica: Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore European Charter for Regional or Minority Languages. Dostupno na: https://www coe int/en/web/european-charter-regional-or-minority-languages/ text-of-the-charter (citirano 16 siječnja 2022) Halilović, Senahid, 2018: Pravopis bosanskoga jezika Sarajevo: Slavistički komitet BiH Halilović, Senahid, 1996: Pravopis bosanskoga jezika Sarajevo: Preporod Halilović, Senahid; Palić, Ismail i Šehović, Amela, 2010: Rječnik bosanskog jezika Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu Ham, Sanda, 2013: Završeno je 7 kolo natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ Jezik. 60/5 200 Hrvatska enciklopedija Mrežno izdanje Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža Dostupno na: https://www enciklopedija hr/ (citirano 16 siječ- nja 2022) Isaković, Alija, 1992: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Sarajevo: Svjetlost Jahić, Dževad, 2010–2019: Rječnik bosanskog jezika 1–9 Sarajevo: Bošnjačka asocijacija Jahić, Dževad, 1999a: Školski rječnik bosanskog jezika Sarajevo: Biblioteka Linguos Jahić, Dževad, 1999b: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora Sarajevo: Biblioteka Linguos Jezici i nacionalizmi, 2016: Transkirpti konferencija: Podgorica (Crna Gora), Split (Hrvatska), Beograd (Srbija), Sarajevo (Bosna i Hercegovina) u organizaciji udruženja Krokodil Dostupno na: http://www krokodil rs/jezi- ci-i-nacionalizmi/ (citirano 16 siječnja 2022) Jozić, Željko, gl ur , 2013: Hrvatski pravopis, 1 internetsko izdanje Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dostupno na: http://pravopis ihjj hr/ pravopisna-pravila php (citirano 16 siječnja 2022) Klaić, Adolf Bratoljub (uz suradnju članova Hrvatskoga državnog ureda za jezik), 11942, 21942: Koriensko pisanje Zagreb: Hrvatski državni ured za jezik Marković, Angelina, ur , 1998: Slovo o srpskom jeziku Beograd: Fond istine o Srbima Mažuranić, Antun, 1839, 21942: Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike. U Zagrebu: Tiskom dra Ljudevita Gaja 230 Formiranje_jezika_FINAL.indd 230 10. 11. 2022 14:38:09 Nikčević, Vojislav P , 2001: Gramatika crnogorskoga jezika. Podgorica: Dukljanska akademija nauka i umjetnosti Nikčević, Vojislav P , 1997: Pravopis crnogorskoga jezika. Cetinje: Crnogorski PEN centar Perović A , Milenko; Silić, Josip; Vasiljevna, Ljudmila, 2009: Pravopis crnogorskog jezika. Rječnik crnogorskog jezika (pravopisni rječnik) Podgorica: Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore Polemika 2016: Polemika o Rječniku crnogorskog jezika Matica, časpis za druš- tvena pitanja, nauku i kulturu. 17/66 523–792 Dostupno na: http:// www maticacrnogorska me/files/66/16%20rjecnik%20crnogorskog%20 jezika%20-%20polemika pdf (citirano 16 sječnja 2022) Potreba zaštite ćirilice, 1988 Naš jezik 28/1–2 8–10 Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, 1960 Pravopisna komisija, prired Jonke, Ljudevit i Stevanović, Mihailo . Zagreb i Novi Sad: Matica hrvatska i Matica srpska Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika, 1960 Pravopisna komisija, prired Jonke, Ljudevit i Stevanović, Mihailo . Novi Sad i Zagreb: Matica srpska i Matica hrvatska Pravopis hrvatskosrpskoga jezika. Školsko izdanje, 1960 Pravopisna komisija, prired Jonke, Ljudevit i Stevanović, Mihailo . Zagreb i Novi Sad: Matica hrvatska i Matica srpska Pravopis crnogorskog jezika s pravopisnim rječnikom, 2009 Podgorica: Ministarstvo prosvjete i nauke Dostupno na: http://www me/dok/pravopis pdf (citirano 2 veljače 2022) Pravopis crnogorskoga jezika, 2010 Drugo, izmijenjeno izdanje Podgorica: Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore Proleksis enciklopedija, online, Leksikgrafski zavod Miroslav Krleža Dostupno na: https://proleksis lzmk hr/naslovnica/ (citirano 16 siječnja 2022) Promemorija, 1995: Promemorija o hrvatskome jeziku . Jezik. 43/5 164–166 Dostupno na: http://ihjj hr/iz-povijesti/promemorija-o-hrvatskome-jezi- ku-matice-hrvatske/51/ (citirano 16 siječnja 2022) Rečnik srpskoga jezika, 2011 Dopunjeno i popravljeno izdanje Novi Sad: Matica srpska Dostupno na: https://archive org/details/recnik-srpskoga-jezika-2011/mode/2up?view=theater (citirano 11 siječnja 2022) Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika I–II, A–K, 1967 Zagreb i Novi Sad: Matica hrvatska i Matica srpska 231 Formiranje_jezika_FINAL.indd 231 10. 11. 2022 14:38:09 Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika 1–6, 1967–1976 Novi Sad i Zagreb: Matica srpska i Matica hrvatska Selak, Ante, ur , 1992: Taj hrvatski Zagreb: Školske novine Silić, Josip i Pranjković, Ivo, 2007: Gramatka hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta Zagreb: Školska knjiga Silić, Josip i Anić, Vladimir, 2001: Pravopis hrvatskoga jezika Zagreb: Novi Liber i Školska knjiga Silić, Josip i Anić, Vladimir, ¹1986, ²1987, ³1990: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Zagreb: Sveučilišna naklada Liber i Školska knjiga Silić, Josip i Rosandić, Dragutin, 1974: Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga knji- ževnog jezika Zagreb: Školska knjiga Stajalište HAZU, 1995: Hrvatski jezik – poseban slavenski jezik Jezik 43/5 164–166 Strategija razvoja kulture Republike Srbije od 2020 do 2029 Dostupno na: https://www kultura gov rs/extfile/sr/3993/strategija-razvoja-kultu- re-od-2020--do-2029-godine pdf (citirano 16 siječnja 2022) Šimundić, Mate, 1994: Rječnik suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku. Zagreb: Barka Veličković, Nenad, 2012: Sahib: Impresije iz depresije Sarajevo: Mas Media Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog Dostupno na: https://www paragraf rs/propisi/zakon-o-cirilici-upotreba-srpskog-jezika html (citirano 16 sječnja 2022) 232 Formiranje_jezika_FINAL.indd 232 10. 11. 2022 14:38:09 Kazalo slika Slika 1 Karta narječja na srednjojužnoslavenskome području Josip Lisac, 2003: Hrvatska dijalektologija II. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga 164–165 Slika 2 Karta izgovora staroslavenskoga glasa jata na srednjojužnoslavenskome području Dostupno na: https://sh wikipedia org/wiki/Ijekavski_ izgovor (citirano 10 listopada 2022) Slika 3 Bečki književni dogovor (1850) Dostupno na: https://digitalna nsk hr/pb/?object=view&id=15489&tify={%22pages%22:[2],%22view%22: %22scan%22} (citirano 10 listopada 2022) Slika 4 Početak teksta ankete o jugoslavenskome pitanju ( Veda, 1913) Dostupno na: https://www dlib si/stream/URN:NBN:SI:DOC-J8FLQNIS/d8cd88ec-5dd1-4e83-8b37-08ce764fd43e/PDF (citirano 10 listopada 2022) Slika 5 Početak teksta Ankete o južnom ili istočnom narečju u srpsko-hrvatskoj književnosti ( Srpski književni glasnik, 1914) Dostupno na: http://digitalna nb rs/wb/NBS/Periodika/ SD_E74E1D9A175FE5728805716D3DEA6D36/1914/ k001?fullscreen#page/127/mode/1up (citirano 10 listopada 2022) Slika 6 Odluka o objavljivanju odluka i proglasa Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, njegovog Pretsedništva i Nacionalnog komiteta na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku ( Službeni list DFJ, 1945) Dostupno na: https:// www sistory si/11686/39653 (citirano 10 listopada 2022) Slika 7 Odluka o objavljivanju odluka i proglasa Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, njegovog Pretsjedništva i Nacionalnog komiteta na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku ( Službeni list DFJ, 1945) Ivo Pranjković i Marko Samardžija, ur , 2018: Povijest hrvatskoga jezika, 5 knjiga Zagreb: Croatica 59 Slika 8 Novosadski dogovor (1954) Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika sa pravopisnim rečnikom, 1960 Novi Sad i Zagreb: Matica srpska i Matica hrvatska 8–9 Slika 9 Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika (1960) Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika sa pravopisnim rečnikom, 1960 Novi Sad i Zagreb: Matica srpska i Matica hrvatska 233 Formiranje_jezika_FINAL.indd 233 10. 11. 2022 14:38:09 Slika 10 Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960) Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom, 1960 Zagreb i Novi Sad: Matica hrvatska i Matica srpska Slika 11 Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika ( Telegram, 1967) Ivo Pranjković i Marko Samardžija, ur , 2018: Povijest hrvatskoga jezika, 5 knjiga Zagreb: Croatica 72 Slika 12 Objava Predloga za razmišljanje u zagrebačkom izdanju Borbe (1967) Milan Šipka, 2001: Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000) Sarajevo: Institut za jezik 163–164 Slika 13 Odlomak iz dokumenta Potreba zaštite ćirilice ( Naš jezik, 1988) Naš jezik 28/1–2 8–10 Slika 14 Završetak teksta Promemorije o hrvatskome jeziku ( Jezik, 1995) Jezik 43/5 164–166 Slika 15 Politički „podobni“ leksemi u hrvatskome jeziku devedestih godina 20 stoljeća Dostupno na: https://www jutarnji hr/globus/jesmo-li-u-strahu-od-srbizama-zaboravili-na-hrvatski-evo-koje-su-sve-rijeci- izgnane-iz-naseg-jezika-zbog-nakazne-logike-samozvanih-jezicnih- cistaca-7410537 (citirano 10 listopada 2022) Slika 16 Radijska reklama za Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka (1991) Ante Selak, ur , 1992: Taj hrvatski Zagreb: Školske novine 161 Slika 17 Finalisti Natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ 2021 Dostupno na: https://www bug hr/dogadjaji/natjecaj-za-najbolju-novu-rijec-ponovno-obiluje-genijalnim-it-terminima-19083 (citirano 10 listopada 2022) Slika 18 Naslovnica Slova o srpskom jeziku (1998) Dostupno na: https://www korisnaknjiga com/slovo-o-srpskom-jeziku-deklaracija--polovna-knjiga-90028 (citirano 10 listopada 2022) Slika 19 „Ćirilica nije na izdisaju“ Dostupno na: https://www antenam net/ stav/40239-ustedi-pare-pisi-cirilicom (citirano 10 listopada 2022) Slika 20 Pismo kao simbol (ne)tolerancije Dostupno na: https://static dw com/ image/44953590_303 jpg (citirano 10 listopada 2022) Slika 21 Ravnopravnost latinice i ćirilice u praksi ( Oslobođenje, 1984) Arhiv Sarajeva Slika 22 Uvažavanje jezičnih prava u Bosni i Hercegovini Dostupno na: https://ba n1info com/vijesti/a121091-zasto-jedan-jezik-nazivamo-sa- tri-razlicita-imena/ (citirano 10 listopada 2022) 234 Formiranje_jezika_FINAL.indd 234 10. 11. 2022 14:38:09 Slika 23 „Dvije škole pod jednim krovom“ Dostupno na: https://avaz ba/ vijesti/bih/436410/new-york-times-o-fenomenu-dvije-skole-pod- jednim-krovom-u-podijeljenoj-bih-segregacija-opstaje (citirano 10 listopada 2022) Slika 24 Protest protiv segregacije u školama – slika s vjenčanja Dostupno na: https://www slobodnaevropa org/a/travnik-ograda-skola-segregacija/30060624 html (citirano 10 listopada 2022) Slika 25 Novi grafemi u crnogorskome jeziku Dostupno na: https://insajder net/arhiva/vesti/crnogorski-jezik-medunarodno-priznat (citirano 10 listopada 2022) Slika 26 Novi grafemi u udžbenicima crnogorskoga jezika Dostupno na: https://www vesti rs/Novi-Sad/FOTO-Novi-crnogorski-bukvar- sokirao-pojedine-roditelje html (citirano 10 listopada 2022) Slika 27 Nesuglasice oko rječnika crnogorskoga jezika Dostupno na: https:// www politika rs/sr/clanak/357893/Rjecnik-podela-i-pokrada-u- Crnoj-Gori (citirano 10 listopada 2022) Slika 28 Plakati za seriju konferencija Jezici i nacionalizmi Dostupno na: https://www krokodil rs/jezici-i-nacionalizmi/ (citirano 10 listopada 2022) Slika 29 Početak teksta Deklaracije o zajedničkom jeziku (2017) Dostupno na: https://www slobodnaevropa org/a/nve-deklaracija-o-zajednickom-jeziku/28713488 html (citirano 10 listopada 2022) Slika 30 Naslovnica knjige Govorite li zajednički? Ranka Bugarskog (2018) Dostupno na: https://www bibliotekaxxvek com/bugarski-ranko-govorite-li-zajednicki/ (citirano 10 listopada 2022) Slika 31 Početna stranica portala Hrvatski u školi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dostupno na: http://hrvatski hr/ (citirano 10 listopada 2022) Slika 32 Negujmo srpski jezik – akcija za podizanje jezične kulture Dostupno na: https://www pokazivac com/akcija-negujmo-srpski-jezik-u-beogradu/ (citirano 10 listopada 2022) Slika 33 Ostvarivanje jezičnih prava u obrazovanju u Bosni i Hercegovini Dostupno na: https://www slobodnaevropa org/a/jezici_u_bih_kao_ krvotok_politike/3540857 html (citirano 10 listopada 2022) Slika 34 Ostvarivanje jezičnih prava u obrazovanju u Crnoj Gori Dostupno na: https://www portalanalitika me/clanak/uz-pobjedu-testovi-za- polumaturante (citirano 10 listopada 2022) 235 Formiranje_jezika_FINAL.indd 235 10. 11. 2022 14:38:09 Formiranje_jezika_FINAL.indd 236 10. 11. 2022 14:38:09 Kazalo imena A C Adelung, Johann Christoph 27 Cesarec, August 38 Agić, Jasmin 128 Cesarić, Dobriša 38 Ahmetašević, Nidžara 130 Chambers, Jack K 80 Alexander, Ronelle 57 Cipra, Franjo 43 Anderson, Benedict 185 Cooper, Robert L 9 Andrić, Ivo 38 Crystal, David 14 Anić, Vladimir 64, 95, 101–102 Czerwiński, Maciej 99 Antić, Čedomir 40 Arsenijević, Boban 156, 174 Č Babić, Stjepan 52, 68, 97–98, 100–102 Čadež, Tomislav 145 Babukić, Vjekoslav 26 Čedić, Ibrahim 123–124, 127–128 Badurina, Lada 31–33, 52, 77, 80–81, Čirgić, Adnan 141, 145, 148, 180 84, 91, 93–95, 100–102, 166 Čolović, Ivan 106, 156–157 Balažic Bulc, Tatjana 8, 57, 84, 102, 143, 189, 199 Ć Baotić, Josip 64–65, 77, 118, 153, 155 Ćirić, Sonja 161 Barić, Branka 11, 22, 30, 99 Ćužić, Tomislav 100 Bećković, Matija 106 Belić, Aleksandar 39–40, 44, 47 D Benešić, Julije 52 Damjanović, Stjepan 21–22 Boranić, Dragutin 39–40, 47 Daničić, Đuro 25–26, 28, 31–32 Bošković, Radoslav 42 Demeter, Dimitrije 28 Božović, Ratko 113 Denk, Denis 160 Brborić, Branislav 75, 114, 123 Detrez, Raymond 19 Brborić, Veljko 145, 172 Donadini, Ulderiko 38 Brodnjak, Vladimir 93–94, 96 Dragojević, Rade 103 Broz, Ivan 32–33, 39 Dulčić, Mihovil 96 Brozović, Dalibor 30, 56, 58, 68 Dulović, Vladimir 136 Bugarski, Ranko 72, 77, 79, 105–106, Džankić, Jelena 136 108–110, 112, 114, 132–133, 151, 154, 157, 159, 161–163, 166 Đ Đorđić, Petar 54 B Bulić, Halid 128 E Bulić, Refik 128 Edwards, John 14, 75 Emkic, Eleonora 130 237 Formiranje_jezika_FINAL.indd 237 10. 11. 2022 14:38:09 F Jonke, Ljudevit 37, 47, 52, 54, 57, 73 Filipović, Jelena 14, 114–115 Joseph, John E 128 Finka, Božidar 52, 68, 97, 101–102 Jović, Dejan 78 Jozić, Željko 160 G Jurić-Kappel, Jagoda 123 Gaj, Ljudevit 24–28 Garvin, Paul L 12–13, 166 K Glušica, Rajka 77, 137, 139–141, Kalajdžija, Alen 24 143–148, 153, 155, 161 Kapović, Mate 15, 19, 78–80, 82–83, Gorjanc, Vojko 8, 147, 189, 199 153–154, 157 Granić, Jagoda 87–88, 91, 99, 155 Karadža, Mevlida 122 Greenberg, Robert D 14–15, 80 Karadžić, Vuk S 24, 26–28, 30–34, 73, Grimm, Jacob 31, 79, 153 106, 108, 115, 132, 190, 200 Guberina, Petar 41–42 Katičić, Radoslav 22, 56, 68, 81–82, 100 H Katnić-Bakaršić, Marina 135 Haarmann, Harald 9 Kazaz, Enver 157, 161 Hadžić, Jovan 26 Keranović, Maja 145 Hadžović, Eldin 160–161 Kevro, Edita 34 Halilović, Senahid 58, 116, 123–125, Klaić, Adolf Bratoljub 43 127–128, 133, 157 Klajn, Ivan 32, 68, 108–109, 133, 145 Ham, Sanda 98 Klikovac, Duška 108 Haugen, Einar 9, 164–165, 167 Kljajić, Sanja 113 Hawkesworth, Celia 72, 166 Kloss, Heinz 14, 75 Hraste, Mate 51, 54, 57–58 Komatina, Nikola 139 Hromadžić, Azra 125–126 Konjhodžić, Faruk 126 Kopitar, Jernej 26, 28, 31 I Kordić, Snježana 13, 80, 151, 153– Isaković, Alija 57, 124 154, 166 Iveković, Franjo 33 Kostić, Nataša 139 Ivić, Milka 26, 33, 55–56 Kovačec, August 55, 98, 103 Ivić, Pavle 23, 33, 39, 68 Kovačević, Miloš 79, 106, 132, 160 Ivšić, Stjepan 40, 54 Krklec, Gustav 38 Krleža, Miroslav 38, 40, 67–68 J Krstić, Kruno 41–42 Jahić, Dževad 123–124, 126–128, 161 Kukuljević, Ivan 28 Jaroševič, Henrik 42, 44, 56, 61, 68–69 Kuna, Branko 59 Jelušić, Božena 151 238 Formiranje_jezika_FINAL.indd 238 10. 11. 2022 14:38:09 L O Lakić, Igor 8, 135, 139–140, 142, 145 Okuka, Miloš 31, 104, 114 Langston, Keith 11, 13, 81–82, 96, 99 Opačić, Nives 92–93, 95 Leskovac, Biljana 145 Lešaja, Ante 151 P Lovrenović, Ivan 122–123, 125 Pacel, Vinko 28 Lučić, Radovan 95, 97 Palašić, Nikolina 52 Palić, Ismail 115, 120, 122, 126–128, M 130, 134–135 Maretić, Tomo 31–33 Pančić, Teofil 111 Marković, Angelina 107 Pašalić Kreso, Adila 128 Marković, Ivan 102 Pavliša, Mija 160 Marković, Svetozar 56 Pejaković, Stjepan 28 Marojević, Radmilo 106, 109 Perović, Milenko A 143–144, 148 Matasović, Ranko 82 Pešikan, Mitar 68 Mažuranić, Antun 26 Peti, Mirko 58, 96 Mažuranić, Ivan 28 Peti-Stantić, Anita 11, 13, 23, 77, Mićanović, Krešimir 13, 83, 102 80–82, 84, 96, 99 Mihaljević Djigunović, Jelena 92 Petrović Njegoš, Petar I 144 Miklošič, Franc 28 Petrović Njegoš, Petar II 141, 144 Milanović, Aleksandar 11, 22–23, Petrović, Bernardina 31–32 26–27, 33 Petrović, Jelena 35 Milroy, James 15, 167 Picchio, Ricardo 10, 21, 24 Miraščija, Mervan 130 Piper, Predrag 109, 160 Mlakić, Josip 161 Popović, Ljubomir 26 Moguš, Milan 22, 25, 27, 33, 52, 68, Požgaj Hadži, Vesna 8, 57, 79–80, 84, 97, 101–102 101–102, 143, 189, 199 Mønnesland, Svein 8, 31, 39, 43, 73, 77, Pranjković, Ivo 8, 21, 35, 39, 43–44, 80, 122–127, 130, 136, 138, 185 47, 50, 52, 55, 57, 61, 64, 67, Moskovljević, Miloš 54 85–87, 91, 95–97, 99–103, 108, Mrdjen, Snježana 66 132, 145, 166 Mrkalj, Sava 27 Muratagić-Tuna, Hasnija 127 R Rački, Franjo 31 N Radovanović, Milorad 12, 32, 85, 105, Nakazawa, Takuya 136 114 Nikčević, Vojislav P 136, 141, Rakočević, Ksenija 157 143–144 Rašović, Đorđe 56 239 Formiranje_jezika_FINAL.indd 239 10. 11. 2022 14:38:09 Remetić, Slobodan 79, 160 Škorić, Irena 151 Rešetar, Milan 35 Štahan, Matija 165 Ritter Vitezović, Pavao 25 Šušanj, Jelena 180 Rosandić, Dragutin 64 T S Tafra, Branka 31–32, 95 Samardžija, Marko 31–33, 38–40, Timofejev, Aleksandar 113 42–43, 96 Trkulja, Alina 128, 131 Selak, Ante 67–68 Trudgill, Peter 80 Sesar, Dubravka 98 Silaški, Nadežda 108 U Silić, Josip 64, 101–102, 143, 145 Ujević, Augustin Tin 38 Skerlić, Jovan 37–38 Sokolija, Mahir 128 V Sremac, Stevan 80 Vajzović, Hanka 24, 71–72, 151, 153, Stankiewicz, Edward 12 166 Stanojčić, Živojin 26 Vasić, Vera 72, 166 Steinacker, Gudrun 146–147 Veličković, Nenad 121–122, 130, 156 Stevanović, Mihailo 51–52, 54, 56 Velmar-Janković, Vladimir 44 Stevanović, Mirjana 110 Vidmar, Josip 39 Stojnić, Mile 123 Vidović, Ivana 98 Strossmayer, Josip Juraj 31 Vince, Zlatko 25, 28, 68 Svilar, Jelena 103 Visković, Velimir 40 Swimelar, Safia 130 Volenec, Veno 102 Vračar, Milena 140 Š Vukotić, Vuk 112 Šator, Edim 57 Vuletić, Frane 34 Šator, Muhamed 24, 34 Šehović, Amela 128 Ž Ševaljević, Vjenceslava 140 Žagar, Mateo 21 Šimić, Antun Branko 38 Žanić, Ivo 79–80, 165 Šimundić, Mate 96 Šipka, Milan 15, 24, 34–35, 41, 43–44, 58–59, 65–67, 71, 108, 118–119, 132–133 Škarić, Ivo 95 Škiljan, Dubravko 14, 55, 59, 67, 71–72, 77, 79, 82–87, 103, 155 240 Formiranje_jezika_FINAL.indd 240 10. 11. 2022 14:38:09