Leto Godina tani, marec U spomen i za uzor. rzla i duga zima spremala se baš da se oprosti od nas. Prvi vesnici proleća oglašali su se plaho. Sva je priroda čeznula za novim veselim životom, i uskrsnuće se je bližalo; za novi preporod bejaše sve spremno. U tom veselom i svetom raspoloženju odjekne glas po širokoj našoj domovini, glas turoban i strašan javljajući neverovatnu i za mlado jugo-slovensko Sokolstvo poraznu vest, da je prvi starosta jugoslovenskoga Sokolstva brat dr. Ivan Oražen — inrtav. Bilo je to 11. marta pred četiri godine. Mesto žarkoga sunca, koje oživlja sve, rasprostrle se tamne sene nad našom domajom. Jugoslo-vensku sokolsku porodicu snašao je težak udarac, jer je izgubila svoga brižljivoga i dobroga oca, vođu i zaštitnika. Sokolske su se oči zalele suzama, kad smo brata starostu izručili majčici zemlji u krilo. Izgubili smo prvoga i najvećega borca i idealnoga zagovornika jugoslovenskoga ujedinjenja, koji bejaše pun vere u pobedu te ideje, video je on spas i naslućivao silu jugoslovenskoga naroda i jugoslovenskoga Sokolstva. U tom trenutku, kad je tako nenadano došao udarac teška gubitka, nismo si bili svesni onoga što smo izgubili u bratu starosti, ali smo zato kasnije nebrojputa osetili, kako je duboke rane urezala sudbina u mlado jugoslovensko sokolsko telo, kad nam je iz naše sredine istrgala nezaboravnoga vođu. I kad pogledamo natrag na kratko doba, koje je proteklo od onoga kobnoga trenutka do danas, kad se po četvrtiput vraća dan žalosne uspomene — 11. marta — osećamo sve to jače, koliko smo izgubili s njime, koji nam bejaše uzor nepokolebive ljubavi do Jugoslavije i do Slovanstva, oduševljen Soko te propagator napretka i slobode. Ali uz te žalosne uspomene probuduje se u našoj duši vesela i zadovoljna svest, koja nas krepi u našim težnjama i pobuđuje na novi rad, na samosvest i na istrajnost. Ako smo izgubili njega, ostala nam je njegova ideja, njegova tvrda vera u pobedu. Sva ta njegova duševna ostavština prešla je na nas i mora da preide na Te — sokolski naraštaju. Ti, koji si pozvan, da jedamput pre-uzmeš sokolski rad u svoje ruke, moraš znati, da Ti je prvi jugoslovenski sokolski starosta, brat dr. Ivan Oražen ostavio u baštinu duboko svoje uverenje o jugoslovenskom jedinstvu, svoju veliku ljubav do naroda i svoje vruće srce za Sokolstvo, koje treba da je luč istine, ljubavi, napretka i slobode, jugoslovertskomu narodu i njegovoj ujedinjenoj domovini. Zato nam je svima sveta dužnost, da se svake godine meseca marta — po mogućnosti na dan godišnjice smrti br. dr. Oražna — spominjemo njegovih ideja, što nam ih zato ostavi u baštinu, da ih gajimo i širimo. Njegovo ime neka nam bude zvezda voditeljica po stazama kojima je on hodao. Spomen na njega neka podjari naša srca, da se dvostrukim silama latimo rada i da ga dovršimo kako je on želeo i osnovao. Sokolska omladin'o! Neka Ti bude svetao uzor u životu br. starosta. Od najranije mladosti proganjan trpio je mnogo, ali uza sve to podigao se visoko do ideala za kojima je išao sve svoje dane i kojima je ostao veran do smrti. Kremen-značaj, dobrohotna i milostiva srca, koje je olakšalo mnogo zlo, veran Sloven, odlučan Soko i veliki zagovornik napretka i slobode: takav bejaše naš prvi starosta, koji nije nigda klonuo duhom, koji se nije nigda bojao ni najvećih zapreka, što su mu se našle na putu življenja. 1 kad je legao u prerani grob, ostavio nam je za sobom čist i neokaljan život. Ivanko Bendiš — Kotor: Sokolskom naraštaju. Zdravo sokoli, sokoliće mlade, pred varna široki otvara se svijet, prikupljajte snagu, osnažite krila, dalek je dalek još vama lijet. Život je težak, pun svakog trnja, u njemu borbe bit će vam dosta, zdravi i čili probit će se svijetom, od kržljavih i bijednih ni jedan ne osta. Otačbini našoj, potrebna je snaga, potreba je ljudi ko nasušna hljeba, spremite se tijelom, spremite se duhom, jugoslovenska majka silno vas treba. DR. F.: Dr. T. G. Masaryk. (O njegovoj 75 godišnjici.) ne 7. marta god. 1850. rodio se u uboškoj kočijaševoj I kolibici muž, koji je danas prvi predsednik čehoslo- У /чж vaške republike. Otac njegov bejaše Slovak, a majka I /\| Moravka. Prve godine svoga detinstva proživeo je I кнншг u svojem rodnom mestu Hoder.lne, zatim u Mutenicih i napokon u Čekovici. Budući da je bio u školi jedan od najboljih učenika, poslan bi u realku u Hustopeć. Roditelji su želeli da postane učiteljem. Ali radi nestašice sredstava morao je zapustiti školu. Pođe god. 1864. u Beč da izuči bravarski zanat. Od tuda pobeže, radi čega izručiše ga roditelji kovaču u Čečiju, da bi izučio kovački zanat. Budući da je njegov učitelj na realki u Hustopeči bio spoznao njegove velike sposobnosti, pregovorio je roditelje, da mu dozvole nastaviti nauke. Tako postade učiteljski pomoćnik u Čekovicih. Od tada dao se Masaryk posvema na učenje, te je došao na gimnaziju; gimnazijske nauke dovrši u Beču. Radi svoje iskrenosti morao je na gimnaziji pretrpeti mnogu gorku, ali to ga nije odvraćalo od njegova temeljitoga učenja. Dovršivši nauke na srednjim školama, ode Masaryk na sveučilište (univerzitet) u Beč da uči filozofiju. Kao apsolvirani doktor filozofije ode zatim na univerzitet u Lipsko da tamo nastavi svoje študije. Tamo se je upoznao sa mladom Amerikankom Charley Garrigue, koja je kasnije postala njegovom ženom. Godine 1879. postao je docent na bečkom univerzitetu na temelju spisa o samoubojstvima. Kad se god. 1882. otvori češko sveučilište u Pragu postade Masaryk onde profesorom. Još kao docent bečkog univerziteta on je svojim spisima došao na glas. No njegov pravi rad počeo je u Pragu. Čitavo svoje življenje posvetio je on radu za narod i borbi za pravdu, poštenost i bratstvo. Malo iza njegova nastupa na profesorsko mesto u Pragu počeo je ljut boj za pravilnost kraljodvorskoga rukopisa, u kojem je boju Masaryk bio potpunim pobednikom usprkos silnomu otporu i velikom neprijateljstvu u koje je zapao radi toga pitanja. Nastupio je za svoje uverenje i proti celomu rtarodu, netom se uverio, da je pravda na njegovoj strani. Krajem 80. godina stupio je u političko življenje i 90. godina pokloni svome narodu filozofijom utemeljen narodni program. Študije, su to o duhu naroda i o njegovim zadaćama, što se većinom nalazi u knjigama »Češko pitanje«, »Naša sadanja kriza«, »Jan Hus«; »Karlo Havliček« i »Socijalno pitanje«. U tim knjigama podaje on filozofiju maloga naroda. God. 1909. počeo je u Zagrebu poznati veleizdajnički proces, kojim se je htelo uništiti sve borioce za jugoslovenske ideje, na slovanskom jugu. Masaryk i kao Sloven i kao čovek, koji ne može da trpi krivde, izađe na mejdan proti celoj državnoj sili. Putovao je na jug i radio tako ustrajno i tako dugo, da mu se'posrećilo raskriti sve lažne dokumente austrijske vlade, na osnovi kojih su hteli uništiti jugoslovenski narod. U tom večnom boju za pravdu nadođe i svetski rat i Masaryka nalazimo opet u prvim redovima boraca za pravednu stvar svoga naroda. Njegov boj za oslobođenje svoga naroda tako je gorostasno delo, da je njime zadobio poštovanje i ljubav ne samo svojega vlastitoga naroda, nego poštovanje celoga sveta. Njegovo delo bogato se isplatilo, jer je 28. oktobra 1918. češki narod postigao potpunu slobodu i vlastitu državu. Masaryka je štovao njegov narod više no ikoga; iz zahvalnosti za takove usluge domovini izabrao ga za prvoga predsednika Češkoslovaške republike. Kad bude letos, meseca marta, slavio predsednik dr. Masaryk svoj 75. rođendan, spominjat će se velikoga i za Slovanstvo i demokratizam zaslužnoga čoveka sav kulturni svet, a osobito slovenski. A. D. General telovadi. danili že več knjiga duhovitih pomenkov tega darovitega moža, ki se je znal imenitno šaliti. Iz zadnje take zbirke (J. J. Brousson: Ana-tole France en Pantouf les) naj svojim mladim čitateljem prevedem naslednji odlomek. General V... je bil dolgo v kolonijah. Odondod je prinesel mrzlico. Ali iznebil se je te rfadloge z vsakdanjo telovadbo. Kjer mu je popred vse odpovedalo: kinin (izvleček ■ iz lubja kinovega drevesa), vojaški lečniki, sirupi, kroglice, flanelen pas... je telovadba storila čudež. Anatol France se obrne z najmilejšim glasom proti svojemu gostu: »General, mene pa včasih po črevih boli.« »Sami ste krivi! Telovadite, vam pravim.« »No, da. Ampak v mojih letih, krogi, bradlja, drog... Težko si mislim, kako bi napravil veletoč!« »I, glejte si no, saj ni, da bi se morali tako postavljati in se izkazovati! Samo po pameti ravnajte. Vsako jutro četrt ure.« »Četrt ure vsako jutro, kje pa?« »Kar v sobi, ko vstanete.« »V sami srajci?« »Seveda. Zato pač ni treba slavnostne obleke. Samo da so mišice v redu. Ali naj vam pokažem?« »General, sam si vas nisem upal prositi« ... »Najprej po pasje. Pet minut se takole vrtite po stanovanju, in sicer po vseh štirih. Ste razumjeli?« »Nisem si dočista na jasnem« ... »Bom pa še enkrat... Urno tekate; recimo kakor hrt, ki lovi zajca. Nato pa še pet minut posnemate konjička, skačete čez stole, cepetate! Na koncu pa se naredite mrtvega.« »Ta vloga ni težka.« »Težja, nego si mislite, dragi France. Glejte: zleknete se po tleh, kakor ste dolg in širok. Kakor da na hrbtu plavate, kajne?« »Roke razširite.« »Kakor Jezus na križu?« »Kakor Jezus, ako hočete. Take brezbožne primere mi nič kaj ne ugajajo. Ampak vi ste nepoboljšljiv navzlic svojemu bistrcu in ostrcu. Počasi, nalahno privzdignete noge... Nič več klanja in ščipanja v tre- buhu, dragi moj! nič več kolike in madrona. Vaš zdravnik in vse njegovo lekarstvo gresta lahko rakom žvižgat in ribam gost. Ako boste delali tako slednji dan po četrt ure, se pomladite za dvajset let.« »Ej,« se je oglasil France, to se pa že izplača.« »Detinski trebuh boste dobili.« »Oh, recimo vsaj mladeniški!« »No, pa mojega poglejte.« General je zopet vstal. Ponosno si bobna po trebuhu. ■ Niti najmanjše gube! Niti najmanj tolšče! Dvajsetleten trebuh, a jaz imam šestdeset in troje pomladi za sabo! Pri nas vsi zjutraj telovadimo, celo hči Solange. Zato pa, če bi jo vi poznali!...« Brat Leo Štukelj u Finskoj. 4 J <ЈШГ a^° 3e P°znato brat Leo Štukelj, svjetski pobjednik ^na pariškoj Olimpijadi bio je pozvan po finskim p) gimnastičkim društvima, da dođe onamo i da pri- I I sustvuje tamošnjim natjecanjem kao sudac i kao ■■ * majstor gimnastike. Tom prilikom nastupao je i on sam pred mnogobrojnom publikom i pred finskim stručnjacima tjelovježbe. Zamolili su ga, da li ga mogu kvalificirati, što je on rado dozvolio i prema svojoj poznatoj sokolskoj skromnosti zamolio, da ova kvalifikacija bude tajna. I kod prvog svog nastupa u Viborgu 23. novembra pr. g. u razmerju sa najboljim finskim natjecateljima ocjenjen je sa 10 bodova, zadržavši naravno time opet prvo mjesto nad ostalima Fincima. Naročito valja spomenuti, da Viborg imade najbolje vježbače Finske i prvake u lakoj atletici. Od uspjeha u Viborgu bila je takodjer odvisna klasifikacija sokolskoga tjelovježbenoga sistema, kojega je zastupao brat Štukelj u Finskoj. Usprkos toga, što naš šampion nije bio dovoljno treniran i da ga je mučio revmatizam dosegao je tako veliki uspeh. Gledaoci bili su fascinirani njegovim vježbama naročito zato, što mu je nekoliko vježbi upravo vanredno uspjelo. Na veče toga dana bio je banket kot koga mu je izručena u spomen krasna palica sa srebrn'im drškom, monogramom i znakom društva »Reipas.« Športski list u Hel-singforsu donio je dugačak članak i Štukeljevu sliku. Viborški najveći žurnal priopćio je na prvoj strani stvaran i oduševljeni članak, te kritiku o prvom Štukeljevom nastupu, kod kojega je nastupilo iza njega još 16 njihovih najboljih vežbača, nad kojima je on, kako spomenusmo, kraj tajne kvalifikacije, iznio sjajnu pobjedu. Svi listovi naglašuju, da je svaka njegova vježba bila smjela zaokružena cjelina, prekrasna i inteligentna forma, i da se u majstorovom nastupu opaža izvanredan temperament. Isto takove, pače i veće uspjehe postigao je u mjestima Jonsu i Helsingforsu. U Jonsu čitavo je mjesto bilo oblijepljeno velikim plakatima na kojima je uz velika slova bila priopćena i njegova fotografija. Po mestu su nošene reklamne daske s njegovim imenom i slikom. Jons leži sjeverozapadno od Viborga nekih 800 km od Helsingforsa. Nastup je bio u kazalištu, koje bio dupkom puno. Oduševljenje publike ogromno. Publika je osjećala, da je sokolski sistem sasma drugačiji i bolji od njemačkoga, te je Štukelju priredila burne ovacije. Nosila ga je po dvorani i izručili su mu diplomu iz srebra i škatulju sa šest srebrnih žlica. 29. novembra odvezao se Štukelj u Helsingfors, gdje je bio ne manje slavljen. Slijedećega dana bili su mu predstavljeni finski šampioni, koji borave u Helsingforsu, među drugima Steonros i Kohlemainen, Matti, Talla već je bio umro. Na povratku u Viborg Štukelj je na banketu najboljemu finskome vježbaču kao dar Novoga Mjesta poklonio sliku našega slikara Božidara Jakaca, o čemu su tamošnji listovi opširno izvjestili. Po jednu sliku izručio je takodjer najboljem vežbaču u Jonsu i Helsingforsu. Finski časopisi u svojem strukovnom ocjenjivanju sokolskoga sistema tjelovježbi naglašuju, da dosada nijedan Finac nije izvadjao takvih vježbi, a još manje u takovim kombinacijama. Iz Finske otputovao je bio brat Štukelj nakon svršene svoje turneje u Reval i Varšavu, a odavle natrag u svoje rodno mjesto u Jugoslaviju. Vrijedno je spomenuti, da su iz Njemačke u Viborg došla bila i dva Nijemca, učitelja gimnastike, pa su i sami morali priznati, da je Štukeljevo sokolsko vježbantje daleko iznad njemačkoga. Brat Leo Štukelj primio je takodjer poziv od engleske organizacije gimnastičara, da ih posjeti, pa će, kako smo informirani, ako mu bude vrijeme dopuštalo, otputovati u London. Njegovim uspjesima i priznanjima njegovih sposobnosti u stranom svijetu, a naročito u državi, u kojoj je moderna gimnastika na visokom stupnju, mi se izvanredno veselimo, i čestitajuć mu, ponosni smo, što je baš sin Jugoslavije uspio da toliko u stranom svijetu proslavi ne samo sokolski sistem gimnastike, nego i samu sokolsku ideju. Jasno je, kad bi Sokolstvo bilo samo neko tehničko gimnastičko društvo, ono ne bi mioglo da daje takove talente, kao što je to naš brat Štukelj. Upravo sokolska ideja jeste ona, koja sokolskim vježbama daje smisao, ljepotu i vežbača puni oduševljenjem za njegovu vježbu. (Po Sokol. Vjesniku župe zagrebačke.) ЈОВАН УДИЦКИ: У Соколе! У Соколе похрлимо! Бити Соко то je част. Соко лети у висине, где чист ваздух шири власт Нек’ и мис’о наша лети кроз чистоту, к’о кроз рај, где царује задовољство a умире уздисај! У сокола иоглед оштар Оудно чува станак свој; и наш поглед нек je оштар, .јер чувати треба roj. Соко снага крепка кити, поносан je снагом том. У Соколе хајд’.мо, (ipaho! Напред снагом соколском! Полеишо у висине: у чистоту, у свеж крај, да од наше Отаџбине ми створимо правц рај! Sokolski rad povećat će naše redove. (Događaj u Virovitici — po listu »Sokol«.) aše je Sokolsko društvo priredilo mjeseca novembra »Naraštajsko sijelo.« Kao uvijek takva su sijela naj-posećenija, jer na nje dolaze redovito roditelji djece, i ako sami nijesu članovi društva. Oni dolaze za volju dijeteta, a i iz one. roditeljske ljubavi, kojoj godi, kada vide svoga sina ili kćerku, kako ne zaostaju za tolikima onamo, nego vježbaju kao i drugi, ako ne i bolje. Tako je bilo i ovaj puta. Medu gledaocima bio je i otac kćeri, koja je s naraštajem vježbala. Teškom si je ona mukom izmolila u oca dozvolu da ju je nakon osnutka »Hrv. 'Sokola« u Virovitici, pustio da vježba u »Jugoslovenskom Sokolu.« Napominjemo, da mu sinčić nije vježbao ni u kojem Sokolu. A sada dolazi ono, što nama, jugoslovenskim Sokolima daje zadovoljštinu za sve napadaje i klevete, a protivnicima »nepisan odgovor« ria izljeve njihovih »skromnih želja.« Taj je naime otac iza vježbe bio s cijelom priredbom, s izvađanjem vježbi, disciplinom i bratskim susretanjem toliko iznenađen, da je odmah slijedeći dan, bez ikakva nagovaranja bilo s koje strane poslao i sinčića u naš Sokol, da mu i sin postane takvim Sokolićem, a i sam otac zamolio je pristupnicu, da se i on upiše u naše društvo, prema kojemu je bio prije — recimo — ravnodušan, kako su mu mnogi s neznanja i neupućenosti toliko protivi. Otac nije došao na naše sijelo s namjerom da postane našim članom, ta trebalo je toliko nagovaranja da dođe samo da vidi to sijelo. No on je vidio pravi sokolski r a d te se uverio da nije istina što se o nama naklapa. Ne znam, da li ga je tkogod pokušao pripovijedanjem o plemenitom, uzvišenom i lijepom u Sokolstvu da predobije za našu stvar, što više: ja sam uveren, da ga riječima ne bi bio nikada nagovorio da postane našim članom. A ovako? Nije trebalo nego da vidi naš rad — i on je bio naš. JOSIP JERAS: Zgodovina telovadbe. (Dalje.) Slovensko Sokolstvo od začetka (1863.) do ustanovitve Jugoslovenskega Sokolskega Saveza. — Ustanovitev »Južnega Sokola« (1863.) fratski naraščaj! V zgodovini telovadbe prihajam k novemu poglavju, k zgodovini Sokolstva pri Slovencih. To poglavje je za vse jugoslovenske Sokole in za ves naš uedinjeni narod jako važno in zanimivo. Poznati moramo sokolsko delo naših prednikov, ki so pripomogli s svojo nesebičnostjo in požrtvovanjem, da stoji danes jugoslovensko Sokolstvo že na tako lepi in častni stopnji razvoja. Do ustanovitve Jugoslavije smo bili Slovenci pod avstrijsko-ogrsko monarhijo, ki je bila vsem Slovanom sovražna. Vladali so nam dolgo stoletja avstrijski Nemci, ki so nas preganjali in hoteli s silo potujčiti. Posebno hudo je bilo v tem pogledu v drugi polovici 19. stoletja. Tedaj so se prebudili Slovani v Avstro-Ogrski, vstali so iz životarjenja in zbrali so vse svoje moči v odporu proti nasilnemu tujemu gospodarju. Borba je bila težavna, pa končno vendar zmagoslavna. Omenil sem že v poglavju o češkem Sokolstvu, da so Čehi prednjačili v borbi za svoja stara prava. Oni so pokazali gorečo delavnost za vsestransko povzdigo svojega naroda in pri tem delu med narodom so se opirali na svojo slavno preteklost. Češki narod je zagledal pred seboj zopetno vzpostavitev samostojne češke države ... V tem pravcu je pričelo Sokolstvo svojo veliko nalogo: vzgojiti češki narod telesno in duševno za samostojno življenje v lastni, neodvisni državi. Znano nam je že, kako čvrste korenine je poganjala mlada sokolska organizacija v češki zemlji. & Sokolsko seme, ki je vzklilo pri naših bratih Čehih, je kmalu našlo rodovitnih tal tudi na slovanskem jugu. Tudi tu je pognalo kali najprej tam, kjer je bilo najbolj potrebno, na zapadni meji jugoslovenskega življa, pri nas — Slovencih. Kakor pri Čehih, opažamo tudi pri Slovencih od leta 1860. dalje živahno narodno kretanje, ki je imelo svojo podlago v čitalnicah, ki so se rodile najprej v Ljubljani, Mariboru in Trstu ter so se brzo množile po vsej slovenski zemlji. Čitalnice niso bila gola bralna društva, ampak so skrbele tudi za družabnost s svojimi prireditvami ter so krepile narodn'o zavest med Slovenci. Gojile so glasbo in dramatične igre; prirejale so predavanja, deklamacije itd. V čitalnicah so se shajali narodni voditelji, po- svetvajoč se o narodnih in političnih zadevah. Iz ljubljanske čitalnice, ki je bila ena najvažnejših narodnih trdnjav, so vznikla sčasoma druga društva, kakor Matica Slovenska, Dramatično društvo, Glasbena Matica. — In vidite, dragi naraščajniki, tudi naš sokolski pokret v začetni dobi je bil v tesnih odnošajih s čitalniškim gibanjem. Mlajše pokolenje čitalničarjev je dalo prve slovenske Sokole. V oni dobi, posebno v drugi polovici 19. stoletja se je jako oživelo zanimanje za telovadbo, zlasti v zapadni Evropi. Na Francoskem, Nemškem, v Belgiji in drugih državah se je začelo pridno gojiti telovadbo in telovadnih društev je bilo čimdalje več. Znano nam je, da so bli Čehi prvi med slovanskimi narodi, ki so začeli gojiti telovadbo po zgledu drugih velikih narodov in spomnimo se, da so oni ustanovili prvo telovadno društvo 16. febr. 1862., ki so mu dali potem ime Sokol. * Tok občnega zanimanja za telesno vzgojo se je čisto naravno do-taknil tudi naših krajev. Da so Slovence odvrnili od nemških telovadnih društev (Turnverein), so nekateri slovenski rodoljubi sklenili, da pospešijo po zgledu bratov Čehov lastna sokolska telovadna društva in 27. julija 1862. je izšla v Ljubljani okrožnica, ki se glasi: POZIV. Mens sana in corpore sano. (Zdrava duša v zdravem telesu). Vsakteremu bo že znano, kako koristna je telovadba ali gimnastika, kako se s telovadbo krepča telo in duša. Koristno bi bilo tedaj, da bi se gimnastika tudi v Ljubljani bolj udomačila in da bi se napravilo gimnastično ali telovadno društvo. Kdor bi hotel pristopiti' takemu društvu, naj naznani to s svojim podpisom. Vse drugo se bo bolj natanko določClo (namreč: pravila društva, prostor, gimnastična lopa itd.), ko bo dosti podpisov.« Tekom nekaj dni je podpisalo ta poziv 52 gospodov in 5. avgusta so izvolili izmed sebe pripravljalni odbor petih članov (gg. P. Drahsler, J. Globočnik, F. P. Videc, J. Železnikar in dr. Zerovec, pozneje še dr. vitez K. Bleiweis.) Ta odbor je sestavil za novo telovadno društvo pravila in jih je predložil 21. decembra 1862. vladi v potrdilo, na kar je moral čakati skoraj leto dni. V času predno so bila pravila potrjena, je nastal med prijavljenimi telovadci razkol. Nemci in nemčurji, ki so se tudi odzvali na zgoraj omenjeni poziv, so začeli snovati lastno telovadno društvo in' so telovadili v ljubljanski gimnaziji (ki je stala na Vodnikovem trgu, kjer je sedaj trg), Slovenci, okroglo 60 po številu pa so telovadili pod vodstvom telov. učitelja Mandiča na Koširjevem, v ta namen najetem dvorišču. Ločitev v dva tabora je dokazala, da so imeli Slovenci željo po samostojnem narodnostnem udejstvovanju. Dne 25. septembra 1863. je vlada slednjič potrdila pravila in ustanovni občni zbor prvega slovenskega telovadnega društva se je vršil 1. oktobra 1863. v okrašeni telovadni dvorani v Frohlichovi hiši na Dunajski cesti. Morete si predstavljati, dragi naraščajniki, nepopisno veselje tedanjih zavednih slovenskih mož, ko jim je končno uspelo vkljub najrazličnejšim oviram od strani sovražne avstrijske vlade, podati slovenskemu narodu novo društvo, ki si je nadelo nalogo vzgajati »Sokole.« O poteku občnega zbora so prirfesle »Novice«, časnik, ki je izhajal po enkrat na teden v Ljubljani in takorekoč zastopal v tistih časih današnje obširno slovensko časnikarstvo, poročilo, ki ga podam v celoti, ker je to za začetek slovenskega Sokolstva dokument. To poročilo je izšlo v »Novicah« 7. okt. 1863. in se glasi: (Dalje prih.). A. PERIČ, MARIBOR: Proste vaje za žensko deco. (Dalje.) Izvaja se 4krat na besedilo: 1. Pri Sokolu sestre vse smo brez razlike, majhne al’ velike. Tralalalala. II. vaja. 2. Sokolskemu delu in zaslugam samo prednost mi priznamo. Tralalalala. 3. V telovadbi najprej sestrice tekmujmo, hitro napredujmo. Tralalalala. 4. Le kdor telovadi, pot najkrajšo hodi, ki do cilja vodi. Tralalalala. Vsaki kitici sledi refrain: Sokolu zvestoba, traja naj do groba. (Ljubit' hočem samo, samo Sokola.) Živo. f . -1—1 0- f4! 9 j- . џ j) 6 " %J J Џ Pri So-ko-lu -«—J— sestre LfHH vse smo b rez raz • 4-- li-ke, majhne al’ ve * * - li - ke. Tra la la la |ggEi f*7j- y ^_ ;£_ j la. So - ko - lu zve - sto-ba tra - ja naj do groba, lju - bit’ ho-čem sa-mo. ЛЉ a j*' -f’ "I i J 4 k Т—~r—T i— H —fr-g J * * _aT j, 4 J, p 0 j r -1 sa - mo So - ko - la. Lju - bit’ ho-čem sa-mo, sa-mo So-ko - la! 1. 1. Umik z desno nazaj — predročiti dol (radi predklona smerijo lehti navpično dol) dlani vzklopljene, hrbti gor, 2.—4. drža. II. 1. vzravnava in vzklon — izstopna stoja z desno naprej — odročiti, palci gor, 2.—4. drža. III. 1. ‘/s obrata v levo s prenosom teže telesa na levo nogo — lehti drža, 2,—A. drža IV. 1. izstopna stoja z desno v stran, vzpon, (prenos teže telesa na desno) in nizko odnoženje z levo — desno odročiti gor, dlan spredaj, levo odročiti dol, hrbet zgoraj. Telovadki, ki sta in da bi ga čitala tudi srbska in hrvaška mladina, ker se bo s tem seznanila z našim narečjem in z našo najboljšo literaturo. Непгук Sienkiewicz: U pustinji i prašumi. Preveo JuLije Benešić. Izdavač knjižara Z. i V. Vasića, Zagreb, 1924. Cijena 50 Din. Knjižara Z. i V. Vašić v Zagrebu je začela izdajati: »Ilustrovanu omladinsku biblioteku«, ki jo urejuje Veljko Stepanovič, ilustrira pa prof. T. Krizman. V elegantni opremi namerava izdati najboljše prevode znamenitih pisateljev, primerno čtivo za mladino. Za prvo kolo ilustrovane omladinske biblioteke so namenjena sledeča dela: U pustinji