•s a

f

sil


9 «/. f4, l.

EXCELSIOR!

EXCELSIOR!

Nekoliko misli katoličkoga laika,
posvečene hrvatskoj katoličkoj
inteligenciji.

S predgovorom presvijetloga biskupa

Nakladom »Hrv. kat. akademičkog društva ,Domagoja‘
u Zagrebu«.

Štampala Katol. Tiskara u Ljubljani.

1911 .

S dopuštenjem kn.-bisk. ordinarij ata u Ljubljani.
(10. kolovoza 1911, br. 3297.)

Predgovor.

Eto Vam knjige, mladi moji prijatelji, kako sam
je ja sam dugo zamišljao, želeči Vam je što prije po¬
dariti, jer sam bio uvjeren , da takva što živo trebate.
Hvala Bogu! prestigao me u ovom naumu netko drugi,
a to laik, laik žive vjere i žarke ljubavi. Bolje tako!
Jer premda žnadem, da blste i moju riječ spremnim
srcem usvojili, to Vam ne te ipak Vaši protivnici prigo-
voriti, kao da Vam uvijek propovijedaju samo biskupi i
popovi!

Jest, ovu bili ja knjigu zvao propovijedu katoličkoga
laika mladeži, ko j a če naskoro, pretežno kao laici, za-
premoti u javnom životu ugledna mjesta voia, učitelja,
prosvjetitelja narodnih.

Pisac  — sam priznat prijatelj slovenske mladeži  —
vodi Vas eio na polje V-ašeg budučeg rada; prikazujuči
Vam uzvišene zadatke javnog života, uči Vas, kako Vam
se valja pripravljati, da budete ovim zadacima dorasli.

Javni život! Tu treba da osredotočimo svoje sile. Li-
beralizam je javni život oteo Kristu i Crkvi, proglasivši
vjeru privatnom stvarju. Pojedinac može za se vjerovati
i Bogu se moliti, dok država, znanost, umjetnost, zako-
nodavstvo, javna nastava i škola ne priznaju nad sobom

IV

ni Boga ni Krista, niti se pokoravaju ičijem višem za¬
konu! — Prema tom se i čovjek podijelio dvostruko:
na privatno g i javno g lov jeka; pa tomu se čovjeku iska-
lupio dvostruki moral, dala mu se dvostruka savjest :
javna i privatna. Javnom savješču i moralom vlada i
upravlja jedino Hegelova — država-bog; dok si pri¬
vatni moral svaki može prikrojiti po svom ukusu, a
savjest osigurati, kako bolje umije. Tim je tobože spa-
šena — sloboda savjesti, kojom se liberalizam toliko
ponosi!

Lukavosti! kao da javni život ne utječe na privatni,
kao da otrov ireligije i nemorala ne zarazuje po javnim
institucijama pojedinca i obitelj!

Javni život valja opet osvojiti za Krista, koga je
Otac postavio kraljem ne samo pojedincima, nego i na-
rodima i državama  — dakle i javnom životu. Uzalud
se bune narodi i zemaljski kraljevi: Raskinimo veze
Njegove, zbacimo sa sebe j aram Njegov! Jer On ih je
dobio u nasljedstvo, te če buntovnike udariti gvozdenom
palicom, razbit če ih kao lončarski sud. (Ps. 2.)

Treba dakle javni život preobraziti prema načetima
Kristove objave, tako da dobije opet krščansko lice.
Nu kako su javni i privatni život medu sobom neodje-
livo spojeni, te buduči se u javnom životu nužno obra-
zuje život pojedinaca, koji sačinjavaju zajednicu: ne
mogu ove preobrazbe provesti drugi, doli ljudi, koji
su sami prožeti krščanskim načelima, ljudi, kojih se

v

mišljenje i življenje poduciara sa naukom Kristovog
evandelja.

Stoga se i priprava za krščanski rad na polju
javnoga života sastoji poglavito u tom, da se mladi
čovjek sve više utvrduje u krščanskom mišljenju i živ¬
ljenju, sv e dok ne postane štono riječ: »cijeli čovjek«
t. j. Čelik značaj. Svako polutanstvo  — budi u načelu,
budi u životu — cjepka čovjeka: polutan če lutati iz-
medu istine i neistine, izmedu Boga i svijeta, krščanstva
i liberalizma, te če več radi toga biti nesposoban za
svaku radikalnu, preporodnu akciju. Polutanstvo je več
osudeno onim Isusovim riječima:  »Nitko ne može dva
gospodara služiti« (Mat. 6, 24.) I opet: »Ljubi Gospoda
Boga svoga, sv i m srcem svojim i sv o m dušom svojom
i sv o m misli svojom.« (Mat. 22, 37.) Polutanstvo je
loša grada za kuču Božju.

Uzor »cijelog čovjeka«, Čelik značaja prikazuje Vam
pisac u 1susu. I ovo je najsjajnija strana čitave knjige.
Pisac umije iznijeti iz evandelja ona božansko-čovječan-
ska svojstva i kreposti Isusove, koje su ponajvečma kadre,
da oduševe mlado idealno srce za sve dobro i pleme¬
nito. Motrite, mladi prijatelji, ovu sliku Isusovu, što je
nalazite tu izloženu, ugledajte se u nju. Savršenijeg
uzora od Isusova ne pruža Vam zemlja, pa ni samo
nebo. Ovo nije slika junaka, kao što su oni u romanu,
što ih stvar a mašta umjetnikova; to je živa ist inska
slika utjelovljene Riječi Božje.

VI

Nu Isus nije samo uzorom savršenstva: On, nestvo-
reno Svjetlo, jest i život; riječ Njegova nije mrtvo slovo,
fraza, več živi i oživljujuči duh. Isusovo je evandelje, veli
Apostol, sila Božja, na spasenje svakomu, koji vjeruje.
(Rim. 1, 16.) Ova se oživljujuča i preporadajuča sila
Isusova evandelja čovjeku saopčuje po milosti Duha
Svetoga, što ga Isus ljudima šalje od Oca. Odavle do¬
biva krščanstvo, ova teoretski najuzvišenija nauka, ko ja
svu čovječju mudrost nadvisuje, eminentno praktični
značaj.  Pomoču natprirodne se milosti krščanska teo¬
rija ostvaruje u krščanskom životu. Nijedna nauka, niti
filozofska niti vjerska, nije urodila tolikim obiljem naj-
savršenije svetosti i heroičke kreposti kao krščanska.

Isus je svoje evandelje povjerio Crkvi. Crkva ne
samo nepogrješivo tumači Isusovu riječ, pokazujuči čo¬
vjeku put istine, nego ona ga i krijepi milošču Isuso-
vom, da uzmogne prema spoznanoj istini živjeti, te tako
i u sebi i u čovječjoj zajednici ostvarivati namisli Božje
Providnosti.

Ovoj Crkvi treba da se i mladi čovjek posve povjeri,
kao dijete majci, jer nužno treba njezina vodstva i pomoči.
Bez Crkve uzaludno je sve nastajanje, da se uzgoje pot-
puni ljudi, pravi Čelik značajevi. Ogromne su naime za¬
preke, što osuječuju ovo nastojanje; samo je Crkva vršna,
da ih svlada natprirodnim sredstvima, kojima raspolaže.

Ove zapreke izviru ponajviše iz pokvarene čovječje
naravi. Prije svega ističem sanjarstvo i sentimentalnost,

VII

na koju mladič več po naravi naginje. Nista više ne
tupi spoznajne sile, više ne ubija moralne snage volje
kao prebujna mašta i razuzdano čuvstvo. Zato su ro¬
mani i neumjereno belctrističko štivo za viši duševni
život, za osvješčenje i moralnu samoniklost mladog
čovjeka otrov, smrt. Jedino Crkva pruža ovdje izdašniju
pomoč. Dok Crkva u jednu ruku obasjava mladi duh
čistim i neokaljanim zrakoma objavljene nauke, prika-
zujuči mu božansku istinu o Bogu, o svrsi, o neumr-
losti, o vječnosti u svoj ozbiljnosti, te nalažuči mu vjež-
banje kreposti i vršenje krščanskih dužnosti kao uvjet
vremenitoga i vjekovitoga spasa; u drugu ga eto ruku
primjerom Isusovim i sijaset svetaca dražesno i ljupko
sebi privlači, pružajuči hranu njegovoj mašti i čuvstvu,
budeči u njem zanos za idealima. U Isusu i svecima
pokriva se idealnost i realnost, pa tako eto nestaje za
mladoga čovjeka pogibli, da bi prevršio granice zdrave
idealnosti i poezije, te zašao u maglovite sfere sanjar-
stva i sentimentalnosti. Uza sve to, da njeguje poeziju
i čuvstvovanje, što i.,neodoljivo iziskuje mladenačka
narav, on če se ipak, pračen svjetlom neprolaznih istina,
te potaknut svetačkim primjerima na ozbiljni rad sa-
mousavršivanja,  sve više i više vijati prema svrsi mla-
denačkog uzgoja: krščansko j Čelik značajhosti.

Ima i drugih grebena, kojt sprečavaju djelo samo-
usavršivanja, a to su: oholost i neposlušnost, pohlepa
za udobnošču, sebičnost i samoživost, zavist — sve ža-

VIII

losni plodovi istočnog grijeha i ostavština naših pra-
roditelja. Koga je nadvladala samo jedna od ovili mana,
on če ostati njezin rob, te če njoj žrtvovati svoje sile,
a njegov če se idealizam svesti na kult sama sebe, na
promicanje osobne koristi. I proti ovim razaračima idea¬
lizma i Čelik značajnosti imade samo jedno sredstvo,
jedan ustuk: milost Isusova, šlo je čovjeku pruža sveta
Crkva. Samo milost čuvat če ga u prijateljstvu Božjem,
samo milost uspostavit če to prijateljstvo, ako ga je iz-
gubio; samo milost ulijeva mu nove snage, da ustroje
u boju proti ovim  »domačim neprijateljima«, koji ne¬
prestano iz zasjeda vrebaju na nj. Prave krščanske
značajeve može uzgojili samo milost Kristova.

Zato Vam i svojski preporučam, čitajte i opet či-
tajte, pa razmišljajte, što pisac u 4. poglavju ove knjige
tako istinski i lijepo govori o »znamenitosti i praktičnom
značenju sveže s Bogom «. Od ove sveže zavisi sve. Nu
opet: ovu svezu sklapa i podržaje samo posvečujuča
milost. Uz ovu milost i ustrajno sudjelovanje s njom
usvojit čete  sve više i više one divne kreposti, o kojima
taka lijepo pisac raspreda u 5, 6.,  7. i 8. poglavlju, kre¬
posti, a koje udaraju temelje krščanskom čelik-značaju :
srčanost, ljubav k istini i pravednosti, krščanski! mu-
drost i samozataju, ponižnost, čistoču.

Što više budete utvrdeni u ovim krepostima, to če
više nestajati u Vama maglovitog besplodnog sanjar-
stva i sentimentalnosti, to če više stupati u pozadinu

IX

Vaš »ja« i nečastiva mu pratnja, te če Vašom pameču
ovladati trijeznost zdrave logike, Vaše če srce ožariti
plamen šistog idealizma, a volja če se Vaša oduševiti
heroičkom ljubavlju za rad, zavoljet če žrtve za uzvi-
šene ideale vjere i domovine.

Ljubov prema bijednom potištenom radničkom na¬
rodu, kojoj je pisac posvetio 9. poglavlje, ova če ljubav
sama po sebi nadoči kao najdivniji i naj sladi plod
duhom Isusovim preporodene mlade hrvatske inteligen-
cije. Što bismo mogli uzvišenije, što idealnije zaželjeti
na ovoj zemlji nego  — uz kraljevstvo Božje kra¬
lj evstv o krščanskog demokratizma?  Na tuj ne
mogu, a da Vam, mladi prijatelji, i opet ne naglasim,
kako Vam valja zakone krščansko-demokratske akcije
crpsti iz vrela Isusova evaridelja, kako ga tumači
katoliška Crkva,  a ne kako se svida ma kojem mo¬
demom »amateur-krščaninu«, koji se srami biti katolik.
Takav bi se demokratizam naskoro izrodio u demago¬
gi zam, koji se u biti ne razlikuje od revolucijonarnoga
socijalizma. Svete i čtšte požrtvovne ljubavi prema puku
nema bez božanskog načela Isusove objave, ona je od
potonjeg neodjeljiva, kao što je sunčani žar neodjeljiv
od sunčane zrake. Čisto, neokaljano neka se svijeti na
Vašem bar jaku krščansko katoliško načelo!

Ja eto u duhu več gledam i pozdravljam prve zrake
onoga velikoga dana, kada če se skršiti u Hrvatskoj sila
bezbožnog nadriliberalizma, te če krščanski pobožni

X

puk zaposjesti kormilarsko mjesto. Neka Providnost
Božja pospješi onaj dan. Nu i to če opet stajati naj-
večma do Vas, mladi prijatelji, do Vaše veče ili rnanje
ljubavi prema v etikom hrvatskom patniku u seljačkoj
haljini. Caritas nescit tarda molimina. Hočete li pak,
da Vam se srce raspali plamenom najdišče ljubavi
prema milom krščanskom puku, a Vi pristupite k vrelu
presvete Euharistije, ove najidealnije demokratske insti¬
tucije: tuj čete nači prisutna Onoga, koji je u svojoj
neizmjernoj ljubavi ostavio nebo, da »umre za narod svoj
i da rasijanu djecu Božju skupi u jedno«. (Iv. 11, 52.)

Ako me ljubite, primite ovu zlatnu knjigu kao Vaš
»vade mecum«. Nosite je sveder u džepu, da se uz-
mognete u svako vrijeme, u svim prilikama u nje kao
u najvjernijega prijatelja popitati za savjet, a blago
Vama, ako se budete ravnali po njezinoj nauči.

U Krku,  na Božič 1910.

f Dr. Anton Mahnič

b is kup.

Poglavlja.

1. Temelj je našemu radu etična samonaobrazba na
religioznoj podloži.

2. Glavna je smetnja u našemu napretku polovično
krščanstvo i puko teoretsko krščanstvo.

3. Krščanstvo traži čitavoga čovjeka.

4. Važnost i praktično značenje sveže s Bogom.

5. Odlučnost, zauzimanje za istinu i pravednost.

6. Krščanska mudrost i svladavanje samoga sebe.

7. Ključ svim uspjesima je ponižnost.

8. Beati mundi corde, quoniam ipsi Deum videbunt.
9 Ljubav prema narodu.

10. »Ako ne budete takvi kao djeca . . .«

11. Molitva, Sveta Euharistija i život sa Crkvom.





1. Osnov je našem radu etička samonaobrazba
na religioznoj podloži.

U katoličkoj organizaciji, u prosvjetnom, socijalnom
i političnem djelovanju katolika ima o mladina,  oso-
bito akademska,  posebnu zadaču; nije naime zvana
samo zato, da djeluje u duhu i pravcu onih, koji su
kao vode na čelu katoličkim strankama i društvima,
več u prvom redu, da cijelom radu podaje život,
da ga krijepi i osvježuje,  ako bi drugi izvori
presahnuli, U tom obziru iza svečenstva, napose iza
našeg episkopata, gotovo prvo mjesto zapada našoj
inteligentnoj omladini.

Zato je naša akademska omladina prema Bogu,
kojega je djelo u eminentnom smislu riječi naša katolička
organizacija, u istom položaju, kao one sluge u evan-
delju, kojima je Gospodin Isus Krist dao bogate ta¬
lente, da ih ne samo savjesno čuvaju, več i množe.
Medu tim se kapitalom na najodličnijem mjestu nalazi:
religiozna naobrazba, pobožnost i krščan¬
ski moralni život.  Religiozna i etička naobrazba,
moralna jakost, duboko pouzdanje u Boga  kod
katoličke omladine onaj je izvor, iz kojega se razlije-
vaju potoči života po cijeloj katoličkoj organizaciji.

1

R\i  nažalost svijest, da svako katoličko djelo —•
ili kulturno ili socijalno ili makar političko — mora
svojim korjenjem sezati duboko u katoličku po¬
božnost  i iz nje crpsti svoju moč, nije uvijek ni
medu katolicima tako tvrda i duboka, kako bi morala
biti. Ne da se naime tajiti — a tko bi izmedu nas to
tajio, bio bi neiskren prema drugima i sebe bi varao
— da smo mi katolici odviše djeca svojega
doba,  te se besvijesno i nehotice dajemo previse vo¬
diti od tijeka vremena, od moderne kulture i od pre-
vrtljive mode. Radi toga se dogada, da se kojitaj mladi
čovjek svim silama baci na politički, socijalni i znan¬
stveni rad u korist katoličke organizacije, a pri tom
zanemari vjersku i etičku samonaobrazbu,
prepusti, da drugi oživljuju vjerska načela pojedinaca
, u našim strankama i društvima, te uz marljivo djelo-
vanje prema vani  zaboravi na usavršivanje sama
sebe,  na preporodenje vlastitoga duha u Kristu. R  ipak
bez vlastitog pojedinačnog preporoda u Kristu nema
preporoda u Kristu ni za cjelokupnost na prosvjetnom,
gospodarskom i socijalnom polju! Poradi krivog tako
zvanog modernog svjetovnog naziranja misle mnogi
katolici, da če se novi čovjek razviti kao potreban pro¬
dukt opče naobrazbe i kulture, da če samo socijalno
djelo medu masama i uopče velika politička i ekonomska
gibanja stvoriti i uzgajiti nove bolje ljude. Nu ta velika
gibanja i težnje urodit če samo novim prilikama,

3

koje če dobro djelovati na pojedince, ali ni kak o ne
može socijalno i političko  djelovanje, bilo ono
ma kako veliko, nadomjestiti d jela samouz-
goja,  pa tako se moraju pojedinci kao i prije sami
etički uzgajati i usavršivati. To je potreban preduvjet,
bez kojega ni najintenzivnije ljudsko naobrazbeno i
organizatorno djelovanje ne može imati pravog i trajnog
uspjeha. Žalosno je, da katolici na to zaboravljaju!

Vrijeme je zato, da ogledamo sami sebe, kako je
s nama u tom obziru.

2. Glavna je smetnja u našem napretku polovi¬
čno krščanstvo i puko teoretsko krščanstvo.

Gotovo svi bez izuzetka pobolijevamo na tom, što
plovimo previše u tijeku tako zvane moderne kulture,
da se u njem utapamo i mislimo, da ne možemo iz
njega napolje; sami se sebi pričinjamo previše kul¬
turno opterečeni, pa se ne usudujemo izači ispod jarma
dnevnih nazora. Krščanin nije roden ni iz krvi ni iz
mesa, več od Boga, kako je to Isus rekao Nikodemu.
Bog nas svaki dan lako rodi iznova,  pa nam
je zato lako pomoču njegove milosti diči se nad dnevna
mišljenja po riječi apostola Pavla: »Sve mogu u onom,
koji me jača.« Tko pak na to ne pazi, koga ne tare
briga za rodenje iz Boga, tko za to nema ili ništa ili
bar ne dosta smisla, taj če se zadovoljiti s p o 1 o-

l*

4

vičnim krščanstvom, s tom rak-ranom mnogih
modernih katolika, koji su kadri po vanjštini i najtvrdu
organizaciju katoličku iznutra oslabiti.

I zaista, mnogo ih ima i medu nama, koji s obzirom
na krščanstvo udaraju tako zvanim srednjim putom,
dok izvana, u javnosti mnogoputa to revnije rade za
ostvarenje katoličkih načela, što se iznutra u njima
čute manje postojani. U tom se obziru mnogi inteli¬
gentni katolik nista ili malo luči od one mase krščana,
koji misle, da se život i saobračaj u društvu, novčane
spekulacije, obogačivanje, ženidba, politika i tomu slično
nista ne tiče krščanskog religioznog čuvstvai dau te karte
Bog nema prava zaviriti. Nu tek ako se takvim ljudima
kod tih poslova njihova svakidašnjeg života dogodi
kakva nesreča, onda istom stanu vapiti k njemu i
Bog se tada mora zadovoljiti s tim, da ga iz straha
mole, mjesto da vise o njem iz one nepojmljive lju¬
ba  vi  po riječima psalmiste: »Visjela je duša moja o
Tebi, žedao je duh moj za Tobom!«

Moderno čovječanstvo drži samo po sebi razum¬
ljivim, da su Isus, sv. Franjo Asiški, sv. Klement
Marija Hoffbauer živjeli onako, kako su učili, a isto
tako drže samo po sebi razumljivim, ako krščani ne
žive tako kako govore.  Kakva li naopaka nazora!
Ta Isus je živio zato tako, da i mi tako živimo, pa
ako i nije raoguče da budemo potpuno savršeni, ipak
treba da smo, koliko je moguče,  najbolje savršeni,

5

te da za tim uistinu težimo. Pa i moderni katolik govori
ili se bar tako vlada, kao da bi krščanstvo bilo pre¬
visoko, preidealno  i u potpunom opsegu za da¬
našnje doba nemoguče, te ga stoga mnogi ne shvačaju
ozbiljno ne imajuči na umu, da je Isus onima, koji se
hoče nazivati krščanima, zapovjedio,  da se ne
smiju natrag okrenuti,  ako prihvate za plug, s
kojim se rezu u zemlju brazde nebeskog kraljestva.
Krščanstvo je dakle vrlo ozbiljna stvar, pa moramo biti
sami sa sobom potpuno na čistu, a ne da mu se još ugib-
ljemo, kako to na žalost danas običavaju i mnogi krščani.

Kad bi bilo istinito, da krščanstvu u potpunom
opsegu nije moguče udovoljiti, tad bi bilo nerazumljivo,
zašto se takve vjere uopče ne okanimo. Jer krščanstvo
nam nije tek onako dano, ta sam Bog je dao život za nj!
Krščanstvo nije igračka ni šala, ono nije za etiketu, pa
silno mnogo škodi sebi i drugima onaj, koji n. pr. plovi
s katoličanstvom samo radi mode ili radi duha vre¬
mena ili zato, što je moderno brojiti se u katoličku
stranku. Takvi su ljudi slični onorau, koji je došao na
svadbovanje, pa su mu drugi ponudili svatovsko
odi jelo,  a on ga nije htio, jer da je za takvo društvo
dobro i svagdašnje. Kad ga je pak kralj vidio, dao ga
baciti napolje — na zimu i u noč. Krščanstvo je
velika stvar,  koje se nije moguče otresti s ispri-
kom, da je preteško, pa da nam je zato slobodno
krščanstvo objesiti pred vrata naše duše samo kao firmu,

6

a dušu ostaviti da žive tako, kao da je za nebesa
odviše zla, a za pakao odviše dobra. Božje milosrde
je veliko, nu što se takvim dušama ipak uza sve to
lako dogodi, govori nam evandelje u paraboli o ludim
djevicama. I one su ponijele sa sobom svjetiljke, ali
bez ulja, isto tako, kao i oni katolici, koji se zadovo-
ljavaju s katoličkim imenom, s izvanjim djelima i uspje-
sima na polju katoličke organizacije, a nemaju ulja —
katoličkog duha,  koji hrani svjetiljku. I kad je o
ponoči nadošao nebeški zaručnik, tek tad su opazile,
da im svjetiljke gasnu; zaručnik se nije obazro na nji¬
hove prošnje i isprike, več im je rekao: Uistinu, ne
poznam vas!

Zapravo mnijenje, da je krščanski vrlo teško živjeti,
fatalna je zabluda. Kad bi to bila istina, tad ne bi bilo
moguče razumjeti, zašto se Isusova nauka nazivlje ve¬
sela  vijest i zašto su sve bogobojazne duše u Izraelu
na glas o rodenju Mesije uskliktale od veselja,  zašto
se Marija radovala veličajuči Boga, zašto je Elizabeta
tako blagosivljala Majku Božju, zašto je Zaharija za-
pjevao hvalospjev zanosno hvaleči onoga, koji je došao,
da nas oslobodi iz neprijateljskih ruku, e da bi mu
služili u svetosti i pravednosti cio život.
Rko  je dakle moguče služiti Bogu u veselju,  kako
on to zahtijeva, tada takoder ne može biti teško ispu-
rijavati njegove volje. Pa zar nije sam rekao, da je
njegov jaram sladak i da je njegovo breme lako?

Ako promotrimo, koliko so o Bogu i vjeri piše
i kako se vrlo naglašuje katoličanstvo, a kako se pre¬
mnogi upravo boje očitovati pobožnost i omalovažuju
pobožni život; ako pomislimo, kako se drugdje vrlo
naglašuje dosljednost, a kako je malo poznamo u vla-
stitom nutarnjem življenju ; ako razmotrimo, kako mnogi
katolički radnik strastveno mrzi protivnika, koji nije s
nama posve istih misli, a kako malo čestoputa mrzimo
pogrješke svoje; pričinja nam se, kao da bi krščanstvo
bilo medu nama tek nešto 1 it er ar n o. Tako su takoder
farizeji i pismoznanci mnogo promišljali o Spasitelju,

0 njemu pisali i čitali, a kad se pokazala na nebu
zvijezda, vrlo se uskomešaše zajedno s Herodom. Ne
bi li se možda i mnogomu izmedu nas danas jednako
dogodilo, kad li nam n. pr. tko rekao: Čujte, Gospodin
je pred vratima! treba da živemo čisto i pravedno! ?

Ima ih, koji misle, da je dovoljno, ako krščanstvo
samo umom priznaju, pred drugima ga ispovijedaju i ovaj
t. zv. krščanski svjetovni nazor pred protivnicima ispovi¬
jedaju i brane. Nu krščanst-vo nije samo znanje,
krščanstvo nije znanost,  krščanstvo je življe¬
nje po Krist  u, krščanstvo je preporod duše, i tko
hoče uistinu biti krščanin, mora postati novi čovjek,
iznova stvoren po milosti Božjoj. Ta je milost tako
čudotvorna,da slab čovjek postaje odmah velik i močan:

1 gotovo nitko ne zna, kako, zašto i kad, kako je o toj
nadnaravskoj sili rekao Isus u razgovoru s pismoznancem:

8

»Ona je kao vjetar: puše, gdje hoče i ti slušaš njegov
šum, a ne znaš, odakle dolazi i kamo ide; tako je kod
svakoga, koji je preporoden iz duha.« Takav preporod
je potreban, a ne samo pristup u društvo ili samo su-
djelovanje u Stranci: to je katkad vjetar, o kojem svaki
znade, odakle duva i kamo smjera!... Kako je čovjek
lako izvrstan socijalni organizator, spretan žurnalista,
mudar političar u katoličkoj Stranci, a uz to mlaki
krščanin, isto je tako lako učen bogoslov, sjajan po-
lemičar i katolički učenjak, pa ipak slab nasljedovatelj
Gospodinov. Niti za spas vlastite duše, niti za napredak
i sve vete  i veče usavršenje krščanske svijesti medu
svim slojevima nije baš potrebno da upoznamo sve
moguče znanstvene probleme, koji su s krščanskim vjero-
ispovijedanjem u sveži, niti se od nas traži, da o Bogu,
o svim njegovim svojstvima i misterijima što više zna-
demo, da smo pred svijetom na glasu sa svoga b o g o-
znanstva,  več se traži od nas u prvom redu o d a n o s t
Bogu,  pouzdanje u nj, što dublja ljubav i pokornost.
U tom je pogledu svaki od nas dužan, da bude mistik,
što se ima tako razumjeti, da svoje biče što večma
privežemo uz biče Božje, da mu postajemo sve večma
slični. I m it a ti o C h r i s ti je najbolje bogoznan-
stvo,  kako je rekao Toma Kempenac: »Tko je rad
riječi Kristove potpuno i slatko razumjeti, treba da na-
stoji, kako če sav svoj život njemu priličnim učiniti.
Koja ti korist, da se o Trojstvu visoko prepireš, kad

9

nijesi ponižan, te si mu zato i mrzak?« (Nasljeduj
Krista, knjiga I„ glava I.) »Vanitas vanitatum et omnia
vanitas praeter amare Deum et illi soli servire«: uza-
ludno je i isprazno mudrovanje sve osim ljubiti Boga
i njemu jedinom služiti! Pojmovima označujemo
Boga, a zbiljskim se krščanskim životom s njim s j e-
din j ujem o, i ta sveža s Bogom jest ono, što
je jedino potrebno!  Boga i Božjih stvari uopče
ne možemo posvema dokučiti, ali stalno znademo, kakav
ima da bude naš odnošaj prema njemu. Što je Bog u
sebi,  to nam nikad ne može biti potpuno jasno, ali
sasvim nam je jasno to, što je prema nama  i kako
se moramo mi vladati prema njemu. Lijepo je, ako Boga
i intelektualno sve večma spoznajemo, korisno je, kad
znademo krščanstvo kao svjetovni nazor bistrim ra¬
zumom lučiti od drugih, te ga braniti. Nu kako se lako
dogodi, da o Bogu više govorimo, nego po njem ži-
vemo, da svoj život mjesto po njem, ravnamo po drugim
stvarima i da se podajemo duhu vremena, mjesto da
dušu svoju usidrimo u njem. Sv. Augustina nijesu obra-
tile filozofske dedukcije ni govornički dar sv. Ambrozija.
Obratio se, pošto je čuo o životu egipatskih pokornika,
te ga moč njihova primjera ganula. Kad je Isus jednom
disputirao s pismoznancima, te ih oštrinom svoga uma,
znanjem sv. pisma i finom ironijom pobijao, pristupi
k njemu pismoznanac, kojemu se to svidalo, te zapita
Gospodina, koja je zapovijed po njegovu mnijenju naj-

10

veča. Isus mu odgovori: ljubiti Boga i bližnjega. Na to
če mu pismoznanac: pravo kažeš, jer ljubiti je Boga
bolje nego paljenice i krvne žrtve. Gospod mu odvrati:
Ti nijesi daleko  od kraljestva Božjega! Nijesi da-
leko! ali u njem još nijesi, jer si istinu spoznao, nu
ne ravnaš se po njoj. Mnogoga bi od nas, koji se
odlikuje revnošču za katoličku stvar, vrlo zaboljelo,
ako bi mu tko, mjesto da ga pohvali, samo rekao: ti
nijesi daleko od Božjega kraljestva... Da budemo kao
katolici vrijedni višega naslova i boljega priznanja nego
je ovo, moramo se uvjeriti, da prije svega treba da
živem o krščanstvomitosmjesta!  Ne obečavaj
samo, ne zadovolji se samo s tako zvanim »čvrstim« od~
lukama, ne žive krščanstvo tek u mašti, ne piši dnevnika
punih prijekora sama sebe i visokih načrta za budučnost,
nego mirno, bez tragike i šuma, bez eklata začni odmah
krščanski raditi, jer se u kraljevstvu Božjem plača samo
u gotovu. U običnom je životu ružno od čovjeka, ako
svoje dugove odgada ili dopušta, da ih drugi mjesto
njega plate, a u duhovnom životu malo marimo, što
mora Bog na nas čekati do konca i što moraju drugi
moliti za nas. Prijatelji! budimo kavaliri i prema Bogu!
Živjeti životom katoličkim ne da se na tudi račun,
kako su mislile lude djevice, koje su molile mudre,
neka im posude od svog ulja — ne! Katolički mora
svatko sam što večma i intenzivno živjeti te dati Bogu,
koliko najviše može.

11

Polovično krščanstvo ne vrijedi ništa, vrijeda Boga,
a nas ponižuje. Inteligentni katolički mladič neka uvijek
nastoji živjeti u visokim mislima  a prezirati
maljušne stvari i skrbi, što bi ga mogle smetati u vla-
stitom usavršivanju. Največa pak misao jest krščanska
misao.

Istoga je izvora kao ono polovično krščanstvo,
što smo ga opisali i kakvo bi se moglo nači i u revnih
katoličkih strančara, takoder tako zvano nestrančarsko
krščanstvo. Istoga izvora: jer kao što mnogi radnik na
polju krščanske kulture i socijalnih reforma zanemaruje
unutrašnji krščanski život, tako ga mnogi katolici, koji
su sami za sebe često uistinu pobožni i bogoljubivi,
zanemaruju izvana, prema svijetu. Dašto da se često
dogada, te katolik, koji se boji boriti se u javnosti za
oživotvorenje krščanskih načela, ujedno i sam u svorri
srcu ohladni za krščanstvo. Tako je uistinu obično u
životu. Ovaj se boji za prebendu, onaj se ne bi rada
zamjerio svojemu patronu, treči opet kod svake stvari,
ma koliko se tičala njega samoga i Boga, pita najprije,
što če reči javno mnijenje itd. Takvi su ljudi slični
Petru, koji je u vrijeme, dok je Kajfa preslušavao Isusa,
stajao pred vratima i čekao, što če reči zastupnici obla¬
sti i stranke tada na vladi, prije nego se odluči za Krista.
Takvi ljudi nijesu svijesni, kako su veliku odgovornost
sebi sa svojim — rekao bih u tom slučaju — kvije-
tizmom nakopali na glavu pred Bogom i poviješču.

12

Francuski nam pozitivistički povjesničar Hipolit Taine
u svojem velikom djelu »Izvori moderne Francoske«
uvjerljivo opisuje, kako je bio sasvim nepotrebnoj, na-
silnoj i tek od neznatne manjine u Parizu izazvanoj
velikoj revoluciji kriv zapravo majoritet miroljubivoga,
vjernoga i dinastičnoga francuskoga naroda, koji bi
mogao u istom Parizu največom lakočom odmah ugu-
šiti revolucionarni pokret, što su ga njetili slobodo-
mišljenjački agitatori i malobrojna besposlena terori-
stička klika, kad se ne bi bio dao svladati od vlastite
ijenosti i kad ne bi bio pustio, da se dogadaji razvijaju,
kako su se i razvili.

3. Krščanstvo traži čitavoga čovjcka.

Za naša vremena, gdje za Božju misao nikad ne
možemo dosta učiniti, vrlo je neprikladno one vrste
krščanstvo, koje bi se možda dalo pravo označiti riječju
samo-korektno.  Ima naime doista mnogo takvih
katolika, koji Božje i crkvene zapovijedi izvana točno
vrše. Nači čemo n. pr. dama, koje s velikom mar-
ljivošču prireduju soareje i izložbe u dobrotvorne svrhe
te na taj račun — da se poslužimo riječima jednoga
modernoga asketski obrazovanoga mislioca — zahtije-
vaju od Boga tako reči »Sperrsitz« u nebu. Nu ako
promotriš takve katolike izbliže, čini ti se, da u nji¬
hovim srcima ne plamsa onaj plamen ljubavi, što dušu

13

tako prožima, da izgara od ljubavi, nego ona svjetlost,
štono je rada električna struja u žici, koja se nalazi u
žarulji bez zraka — svijetli se, ali ne gori. R  naprotiv
kako bismo baš u današnje vrijeme krvavo trebali
gorljivih  ljudi, koji bi s veseljem i zanosom radili i
molili, i koje bi žarila ljubav, te bi mogli svaki čas reči
s Apostolom: »Tko če nas rastaviti od ljubavi Božje?
Nevolja li ili tuga? ili progonstva? ili glad? ili golo-
tinja? ili strah ili mač? U svem ovom pobjedujemo
radi onoga, koji nas je ljubio. jer znam jamačno, da
ni smrt, ni život, ni andeli, ni poglavarstva, ni sile, ni
sadašnjost, ni budučnost, ni višina, ni dubina, ni druga
kakva stvar ne može nas razdvojiti od ljubavi Božje,
koja je u Kristu Isusu, Gospodu našemu!« Zaista sav
je smisao krščanske vjere u tom, da Boga
ne možemo nikada dosta ljubiti,  nikada dosta
napredovati u kreposti i duševnoj ljepoti, da ne možemo
nikada dosta ljubiti svoga bližnjega te dobrim djelima
sebi krčiti put u vječnost. Krščanstvo je po Pavlovim
riječima kraljevstvo »preobilne,  milosti«. (Rimlj. 5, 20.)
I doista, duša naša treba da uvijek kipi od preobilja
svetosti i dobrote, to više, jer živemo u vremenima,
gdje se drmaju svi osnovi, na kojima stoji čovječje
društvo, te gdjeno knez tame tolikom vlašču i močju
zavodi i smučuje duhove. Ne bi nista škodilo današnjim
katolicima, da imadu nešto od onoga duha, štono su
ga imali mnogi prvi krščani, koji su, videči toliko zla

14

na svijetu, iščekivali skori dolazak Kristov, pa su zato
to kreposnije živjeli, što su se više drugi oko njih va¬
ljali u grijesima, požudi i nepravdi. Tada je pisao sveti
Pavao Solunjanima: »Da ne spavamo kao ostali, nego
da pazimo i da budemo trijezni! Budite veseli i molite
se bez prestanka!« U one dane govorio je i Petar
krščanima: »Ljubazni! Čekajud novo nebo i novu
zemlju starajte se, da vas on nade čiste i prave u
miru. Napredujte  u milosti i u poznanju Gospoda
i Spasitelja našega!« Napreduj! to neka bude naše
geslo! High! higher! Visoko! uvijek više! I ako danas
pozove Bog kojega mladiča u redove katoličkih bojov-
nika, tad jamačno od njega traži, i ako su teške pri¬
like, koje u naše vrijeme okružuju katolike, ono isto,
što je u svoje doba zahtijevao Krist od židovskoga
mladiča, kad je ovaj pristupio k njemu pa mu pripo-
vijedao, kako točno vrši zakon: da živi čisto, ne laže,
štuje roditelje itd. Isus mu je naime odvratio, d a
mora srce svoje posvema otrgnuti od zemlje
i zaboraviti na svaku drugu strast i ljubav osim žarke
ljubavi prema Bogu.

4. Znamenitost i praktično značenje sveže
s Bogom.

Što dakle u prvom redu trebamo? Koja je naša naj-
znamenitija zadača? Kako če mladi katolički inteligent
najbolje pokazati svoje katolištvo? Što nam najčvršče

15

jamči, da če naš rad na krščanskom kulturnom i kr-
ščanskom socijalnom polju biti uspješan? — Sveža s
Bogom!  Postanimo svi Božji saveznici pa nam je
pobjeda stalna, čim ozbiljno  ugovorimo pakt s njim
te ga se vjerno  držimo. Prečudno se čovjeku katkad
čini, kako ljudi uistinu za Boga vrlo malo mare. Svezu
s Bogom — to drže premnogi tek za lijepu riječ, kojom
ne rnožeš n. pr. speči kruha ili stvoriti program za
kakvu stranka. Neka bude zadača katoličkom inte-
ligentu, da opet probudi u ljudskom srcu
smisaozatakoveliku, uzvišenu i značajnu
stvar,  za znamenitost, što je ima usko i čvrsto savez-
ništvo s Bogom za čitav naš život i rad, ma bio još
tako neznatan i svagdašnji! Kad bismo se zaista osje-
čali saveznicima Božjima, koliko bismo lakše postiza-
vali svoje svrhe, toliko bismo manje teškoča imali da
svladamo, kako bi nam sve išlo glade ispod ruku,
koliko bismo manje pogrješaka učinili? Po riječi ne¬
koga modernoga mislioca, duša, koja nije s Bogom u
sveži, nalik je na pristanište, kojemu zatvaraju ulaz
pečine i pijesak. Život u njem zamire, a ulice postaju
puste i prazne. Kad se duša opet povrati k Bogu, tad
je, kao kad se silno more opet razlije po luči: svježi
valovi ponovno zapljuskavaju u nju, grad oživi, lade
donose blago i bogatstvo. Duša, združena s Bogom,
crpe preobilno iz njegova neizmjerna biča. Zar je to
možda štetno za modernog katoličkog inteligenta, koji

16

radi za blagostanje svojega naroda? Tonijesu nikakve
»visoke« ili »pobožne« ili »nepraktične« stvari, »što se
tiču tek pojedinih individualnosti« — ne, prijatelju! to
je stvar znamenita i od pri jeke potrebe  za
sva  k o ga. Sveža je s Bogom od prevelikog p rak-
tičnog značenja,  nije samo za mistički raspoložene
duše, ili za stare žene, nego je potrebna svakomu, a
katoliku kao svakidašnji kruh. R  u čem stoji sveža
s Bogom? Za to ne treba nikakvih učenih knjiga, pa
ni tako zvanog traininga u modemom smislu, nikakvih
posebnih poteškoča i tajnoga znanja, nikakve »teosofije«
— sve nam to kaže katekizam, a učini dobra i vesela
volja uz pomoč preobilne milosti Božje. Ako gledamo
tu stvar s toga stajališta, koliko je modemom čovjeku,
dakle i katoličkom inteligentu, posebno potrebna, rekli
bismo, da se sveža s Bogom ukazuje osobito u tom,
da se Bogu u svakoj stvari djetinjski i
veselo povjerimo,  da stupimo potpunoma i bez
pogadanja u njegovu službu i da se u svako vrijeme
i u svakoj, pa i u najmanjoj stvari, osječamo kao
orude u njegovim rukama.  To neka bude duh
našega programa! U tom je pogledu Lav Nikolajevič
Tolstoj dao dobar primjer, kad je rekao, da smo mi
kao konj, koji je upregnut i juri  dalje, a put i svrhu zna
samo Bog, koji je naš neomedeni Gospodin. I čini nam
se, da se upravo misao o gospodstvu Božjem
izrnedu svih religioznih misli u modemom čovječanstvu

17

najviše zaboravlja, jer dakako zlo djeluje i na mno-
goga katolika. Modernomu čovjeku manjka osje čaj
ovisnosti o Bogui  zato je nutarnji život moder-
noga čovjeka tako sterilan, zato su moderna srca tako
nemirna, i moderne volje tako razbite. Tko se u Boga
potpuno pouzda, kao dijete, što više jače od djeteta,
taj če uvijek nešto korisna raditi, ne če se s brigama
natezati, niti če se mučiti za sitnice i sa sitnicama, taj
če uvijek gospodovati nad svojim čuvstvima, raspolo-
ženjem i strastima — a to je ono, što mora biti dnevni
red za svakoga krščanina. Tko pak Boga nema nikako
u mislima i ne čuti gotovo nikada njegove bližine,
vodstva i gospodstva, taj je igra svojih nagnuča i
svoga »štimunga«, taj žive u vječnim mukama i brigama,
taj se sam muči i sam sebi ogorčava život, a to je
bitna oznaka »modernoga« čovjeka. Današnji ljudi hoče
da sebi pomognu tim, da trainiraju svoju volju, da
proučavaju život tako zvanih heroja čovječanstva i
oduševljavaju se za ideal nesavladivoga čovještva, a
taj je rad sebesvladavanja, nadvladovanja  i samo-
ispunjavanja uzaludan, jer nema alijance s Bogom.
Mo pak upravimo svoju dušu k Bogu, ako smo s
njim po molitvi u neprestanoj sveži i ako oslanjajuči
se večma na njegovu moč, nego na svoju, nastojimo
što više dobra učiniti i zla nagnuča u sebi ukrotiti:
postat če nam s vremenom najteža stvar laka, duša
vesela, duh miran i bit čemo svoje i Božje pobjede

2

18

tako svijesni, kao Isus, kad je rekao: »I vidio sam so-
tonu, kako pada kao strijela s neba!« Ovako zlu stvar
i svijet nadvladati moguče je samo saveznicima Božjim.

Na programu pak Božjega saveznika stoji kao prva
dužnost: učiniti u svem volju Božju.

5. Odlučnost, zauzimanje za istimi i
pravednost.

Jednom dode nekoliko poganskih Grka na velike
svetkovine u Jerusalim. Kad su čuli za Isusa, zamole
kao sasvim na višini kulture stoječi ljudi, ilndriju i
Filipa, da ih Isusu preporuče, ne bi li ih pustio pred
sebe, da bi ga kako interviewali. A  Isus ih je ignorirao
i nije se za njih brinuo, jer je došla ura muke, zna-
menitiji trenutak njegova života. Evandelja nam pripo-
vijedaju, da mu je bilo tada teško i tijesno pri srcu, i
rekao je: Moja je duša u stisci i kako da kažem,
kako da se odlučim? Može biti, Oče, oslobodi me te
ure? Ne! Reči ču: Oče, proslavi svoje ime! Glori-
fica nomen tuum!  — To mora biti i naše geslo, da
se volji Božjoj uvijek bezuvjetno podložimo i da kod
svake stvari postavimo za princip slavu Božjega imena,
slavu njegovu, bilo nam to ugodno ili ne, pa makar se
naše srce svijalo u bolovima.

A  Božju čemo volju ovršiti — ako se opet oba-
zremo na zadače, što izviru za katoličkoga inteligenta

19

iz pogrješaka modernoga vijeka — osobito tako, d a
b u d e m o za katoličku stvar odlučni, n e u -
moljivivijesnici i branitelji istine, usplam-
čeni za pravdom! Jer upravo to je ono, glede čega
vladaju u današnjem svijetu najgore pogrješke.

Modemi svijet — i ovamo treba ubrojiti dosta
dobrih katolika — pomišlja sebi Gospodina našega
Isusa Krista čisto blaga, nježna, koji sve prašta —
kao da nije nikada uskipio u srdžbi, da nije nikada
osudio, da je gledao sve sa stajališta ljubavi i pustio,
neka se stvari razvijaj u, kako hoče. To je liberalni
Krist,  koji se od Isusa Krista, Sina Božjega, razlikuje
kao noč od dana!

Ne znamo, što ta liberalna slika o Kristu večma
znači: ili potpuno iskvareni duh i volju, ili potpunu,
upravo krutu ignoranciju glede svetih evandelja. Več
smo više puta razmišljali, gdje ima taj liberalni Krist
pravi svoj izvor. Poznati Renan opisuje Isusa upravo
tako, kako to godi liberalizmu: un rabbi delicieux —
zove ga slatkim preljubeznim, djetinje ili žensko-nje-
žnim učiteljem. — Nego taj Isus ima svoj izvor još
dalje: u Martinu Luteru, dakle u protestantizmu. Kad
je naime Luter naviještao onaj pogubni nauk, koji je
kao najžešči otrov razorio i otrovao krščanstvo: da
nijesu naime za spasenje dobra djela nikako potrebna -
te volja uopče nije slobodna i Bog vlada nad čovje-
čanstvom kao fatum (De servo arbitrio, Op. Iatina7, sqq.)

2 *

20

— nego da je dovoljna samo vjera: tada je ana~
baptist Toma Miinzer žestoko napao Lutera, pa mu
po pravici očitao, da korumpira s tom naukom krščanski
narod, te medu ostalim kazao o luterancima i ovo, da
»propovijedajuKrista, ko ji je sladak kao
med;  koji je sve za njih pretrpio i sve badava
dava«,  da mogu pod tom izlikom »živjeti nepodoban
život«. (Gledaj: Janssen, Geschichte desdeutschen Volkes,
II. sv., str. 395, 17. i 18. izdanje.) Tu je krivovjerac
Toma Miinzer izvršno pogodio! Medeni Isus, koji sve
zabadava daje, to je ideal liberalnoga doba.

A  Isus uistinu nije bio takav. Svjetska povi-
jest ne poznaj e odlučnijeg, markantnijeg
i muževnijeg karaktera,  negoli je bio naš Spa-
sitelj, pa i naša je dužnost, a osobito dužnost mla-
doga katoličkog inteligenta, da svoj značaj približi nje-
govomu. Odlučnost je osnovni potez značaju našega
Gospodina. Nije nikada oklijevao; odmah, čim je na~
stupio, tako je nastupio, da je svatko znao, što hoče;
uvijek je hodao ravnim putem i istinu je kazivao tako
ostro i odrešito, da se nije ugnuo niti finoj ironiji, niti
žestokom sarkazmu, niti najenergičnijem protestu i naj-
oštrijoj osudi, kada je to trebalo. Za svoje protivnike
Isus nipošto nije bio uvijek un rabbi delicieux, pa i
drukčije je bio u više slučajeva radije tvrd kao muž, nego
nježan kao žena. Kad mu se jednom netko, oduševljen
od njegovih govora, htio pridružiti, tobože slijedit ču

21

te, kamogod podeš, odgovorio mu je kratko i gotovo
resko, da imaju lisice svoje brloge, i ptice svoja gni-
jezda, a sin čovječji ni kamo bi glavu svoju položio.
I kad je mnoštvo, oduševljeno njegovim govorom, pošlo
za njim, obrne se i ofpravi ih veleči: Sto me slijedite ?
ta nijeste sposobni i voljni da sa mnom trpite. Tko hoče
mene slijediti, taj mora i moj križ uzeti na rame i nositi
ga. Da, ostavit mora majku i oca i sestre i braču i
mrziti ih poradi mene, ako je potrebno. Vi ste upravo
onakvi, kakav je bio onaj kralj, koji je išao u boj
proti svom neprijatelju, a nije prije prebrojio svojih
Vojnika, da li može računati na pobjedu. Kad ga je
na poslednjoj večeri Filip zamolio: Pokaži nam Oca!
odgovorio mu je nevoljko: Toliko sam vremena bio s
vama, mučio se s vama pa još i sad me ne poznate i
ne poznate moga nauka. Isus je izgovorio programa-
tične riječi glede odlučnosti i poslanstva, što ga je imao
u tom pogledu: »Zar mislite, da sam došao, da do-
nesem mir na zemlju? Kažem Vam, ne mir nego svadu.
Jer od sada če u svakoj kuči, gdje ih je pet, trojica
biti proti dvojici i dvojica proti trojici; otac proti sinu
i sin protiv oca, majka protiv kčeri i kči protiv matere;
punica protiv snahe i snaha protiv punice!« »Un rabbi
delicieux« u Renanovom smislu ne bi nikako mogao
ovako govoriti, a ni Isus, kako ga sebi pomišlja Lav
Nikolajevič Tolstoj, da je naime učio ne protiviti se zlu
— takvi Isus ne bi nikada izustio onakvih riječi. Kako


22

nekoji! Ta Isus je Krist, onakav, kakvoga pozna Crkva,
tako revnovao za istinu i pravdu, da u svojem oduše-
vljenju gotovo nije mogao dočekati dana, kad če nje¬
gova nauka pobijediti onaj svijet, o kojem je još malo
pred svojom smrču govorio, da ga mrzi: »Donesao
sam oganj na zemlja i kako teško čekam, da se
upali!« Nešto ovakvog ognja, nešto ove — rekao bih
— svete nestrpljivosti treba svakomu modernomu ka-
toličkomu srcu! R  moramo biti i stalni, da če naš
oganj užeči, stalni moramo biti za svoj sigurni uspjeh,
to pak možemo samo tada, ako se u Boga potpuno
pouzdamo. U tom leži tajna pobjede, tajna krščanskoga
heroizma, tajna nadčovještva u katoličkom smislu. Kako
Isus nije bio sanjač, nije govorio niti mase oduševlja-
vao na slijepu sreču, tjeran samo svojim žarkim čuv-
stvima, nije bio fanatik, ili pak demagog i demokratski
sentimentaiist, koji je sam ovisan o masi i njezinim
instinktima, nego je točno poznavao svoju svrhu. —
»Nijesam došao, da rušim, več da usavršim« — i slije-
dio je tu svrhu vručim srcem, a isto tako bistrim razumom,
potpuno na čistu sam sa sobom i sa pogrješkama i
potrebama svoga doba, tako da je mogao reči svojim
protivnicima, a da se nije ni najmanje premišijavao:
Kako mogu slijepci slijepe voditi? — tako moramo i
mi, koliko uopče možemo postati slični Sinu Božjemu,
nastojati, da postanemo potpuni muževi: tople duše,
vedroga razuma, željezne volje.

25

Tko nade blago li  svojem polju i ne pode i ne
proda svega, da uzmogne to blago podiči, taj nije za
nebeško kraljevstvo; tko ne žrtvuje sve u sve dane
svoga života i sve svoje moči, da ojača i oživotvori
krščanska načela u sebi i u svijetu; tko nema smisla
za katoličku muževnost: taj je kao onaj sluga, koji je
bio zadovoljan samo s jednim talentom, umjesto da ga
umnoži i obogati s kapitalom Božjim i sebe i bližnje
svoje.

Ne! Isus nije zlobe, laži i himbe skrštenih ruku
gledao; išao je ravno u hram, da pobija farizeje i
književnike, te bičem istjera one, što su iz mjesta mo¬
litve načinih tržnicu i kuču lihvarsku. Treba da poznamo
moč farizejske stranke, ugled pismoznanaca i narodnih
starješina, ako hočemo da pravo ocijenimo srčanost
Gospodovu, koji im je pred čitavim narodom zagrmio:
»Jao vama, sto proždirete kuče udovičke, a uz to mo¬
lite duge molitve! Carinici če i bludnici prije uči u
kraljevstvo Božje nego vi! Svijet vas drži za velike,
ali Bogu ste ogavni! Licemjeri! Jao vama lude, slijepci
i himbenici. Slični ste pobijeljenim grobovima, koji su
spolja lijepi, a iznutra puni mrtvačkih kosti i truleži!
Zmije! Leglo gujinje! Ta doista — niti ne možete ništa
dobro govoriti, jer ste zli, a čega je srce puno, o tom
i usta zbore 1 Jao vama, što zidate spomenike pro-
rocirna, koje vaši oci poubijaše, jer nijeste ni vi
ništa bolji od njih!« R  gradu, koji ne htje primiti nje-

24

gova nauka, reče: »I ti Kafarnaume, uzdigao si se do
neba, — u pakao s tobom! I tko se bude medu tim
griješnim i razbludnim rodom stidio mene i moga nauka,
toga ču se i ja stidjeti pred svojim očem. Jerusaleme,

0 zemlju če lupiti tobom i sinovima tvojim i ne če
ostaviti u tebi kamena na kamenu.« — »S kim pak
da isporedim ovaj narod? Kao djeca su na trgu, kao
onaj bjesomučnik, iz kojega izade jedan davo a sedam
ih se vrati; kao ljudi u doba sveopčeg potopa živuči
od dana u dan.« — »Ondje pak, gdje vas ne prime i
ne poslušaju vaših riječi, ostavite onu kuču i otresite
sa svojih nogu prah onoga grada. Kažem vam : Sodomi

1 Gomori bit če lakše na sudnjemu danu, nego tako-
vom gradu.« — »R  doči če mnogo pogana s istoka
i zapada i sjesti če u nebeskom kraljevstvu za sto
Abrahama, Izaka i Jakova, a djeca če kraljevstva biti
bačena u tamu najkrajnju, gdje če biti plač i škripanje
zubima.« — »Ja sam donio mač na zemlju! O ti ne-
vjerni i pokvareni rode! Kako dugo još da budem
medu vama? Dokle ču imati strpljivosti s vama?« —
Ne, krive blagosti nije Isus poznavao. »Ti si učitelj u
Izraelu,« rekao je oštro nekom pismoznancu, »pa još
toga ne razumiješ?« — R  Židovima je jednom dobacio:
»Djavao je vaš otac!« Drugom pak zgodom: »Nosite
se ispred mojih očiju! Ne znam, odakle ste; nikad vas
nijesam poznavao!« — Tako če reči onima, štose sma-
traju njegovim učenicima i zovu ga: »Gospodine, Go-

25

spodine!«, a siromasima ne podaju hljeba, ni putniku
krova. O Herodu, koga su se svi zbog okrutnosti i luka-
vosti bojali, reče: »Idite i recite onoj liji-.« Uče¬

nkama govori: »Na vas svijet ne mrzi, a na mene
mrzi, jer otvoreno ističem, da su njegova djela zla!«
»Kad ga je pak najmljena rulja velikog svečenika lu-
kavo noču uhvatila, ostrim je riječima označio svu ne¬
zakonitost i nisku kukavštinu njihova djela. Pismo-
znance, što su kvarili Božji zakon i prtih u ceremo¬
nijama i moralu na ljude breme, što ga ni sami nijesu
nosili, te je pismoznance šibao tolikim sarkazmima,
da svjetovna literatura uopče niti ne pozna u tom po¬
gledu oštrijih riječi.

Mnogo primjera ima sv. pismo za to, kako je naš
Spasitelj umio, da smjesta odgovara nedostiživom du-
hovitošču svakomu, što je koga išlo; kako je svoje
protivnike pogadao sad finom ironijom, sad ljutim sar¬
kazmom; kako je svaku situaciju oštro osvijetlio i za
svaku stvar našao prikladan plastičan naziv. Da nave¬
demo tek najvažnije: »Ne žive čovjek samo o hljebu,
nego o svakoj riječi, što izlazi iz božjih usta«; učeni-
cima — ribarima: »Podite za mnom, učiti ču vas, kako
čete loviti ljude«; narodu o navici, što su Židovi kod
svake zgode i nezgode prisizali: »Ne kuni se ni glavom,
jer ne možeš takvom zakletvom načiniti nijedne vlasi
da bude bijela ili črna«; kad je učio narod, da i ne-
prijatelje ljubi: »Što je to, ako ljubite one, koji vas

26

ljube? Zar je to kakva zasluga? Zar ne čine tako i
carinici? Ili što je osobito, ako pozdravljate svoju
braču? Zar ne rade tako i pogani?« — »Ako molite,
ne brbljajte mnogo kao pogani, koji misle, da če ih
Bog to prije uslišiti, što više riječi potroše.« — »Tko
može da sam produži svoje tijelo za lakat?« — »Kako
vidiš trun u oku svoga brata, a u svom oku ne za-
pažaš ni brvna?« — »Ne bacajte pred krmad bisera,
da ga ne oblate, a zatim se okrenu i još vas proždru!«

. »Po plodovima njihovim poznat čete ih. Raste li zar

ikada na trnju grožde ili na česljuzi smokve?« — Uče¬
niku, koji htjede poči da prije pokopa oca, reče: »Mrtve
neka pokopaju mrtvi.« — Farizejima: »Sto mislite, da
je lakše reči: Opraštaju ti se grijesi ili: ustani i hodi!?«
— Kad su ga opet prekoravali, što jede kod carinika
i s njima se razgovara, odgovori im: »Zdravi ne tre-
baju liječnika, nego bolesni«, pa je tako ujedno pogodio
ironijom pismoznance, koji su se držali zdravima. —
Kad su ga pitali Ivanovi učenici, zašto ne poste nje¬
govi učenici, reče: »Zar mogu postiti svatovi, dok je
ženik s njima?« — »Ne kupuje li se vrabac po novčič?
pa ipak ne pada nijedan od njih na zemlju, ako nije
volja Oca vašega!« — »S kim da isporedim oveljude?
Kao djeca su, što sjede na trgu i prepiru se s onima,
s kojima se igraju: Svirasmo vam, a ne plešaste;

pjevasmo vam žalobne pjesme, a ne plakaste.« Kad
je došao Ivan i nije jeo ni pio, svi su govorili: »Ima

27

davola.« Ja pak jedem i pijem, pa govorite: »Eto izje-
lice i pijanice, druga carinicima i grješnicima!« — Kad
su ga farizeji prekoravali, što su njegovi učenci su-
botom iduči kroz žitno polje trgali klasje i jeli zrnje,
odvrati im: »Što je to, ako su moji učenci jeli klasje
na polju? Ta David je, kad ogladnje on i drugari
njegovi, ušao u hram i uzeo hljebove, štono ih smiju
da jedu samo svečenici.« — Kad su farizeji vikali, da
u ime davolskoga kneza izgoni davole, mirno če im
Isus: »Ako davo progoni davola, ne če ii doči u pro-
tivurečje sam sa sobom, pa kako bi onda moglo op-
stojati njegovo kraljevstvo?« — kojemu i vi takoder pri¬
padate — mogli su lako pomisliti. — »Ne pogani
čovjeka ono, što ulazi u nj kroz usta, več što izlazi
iz njegovih usta.« — »Pustite ih (t. j. farizeje)! Oni su
slijepi vode slijepaca; a kad slijepac slijepca vodi,
obadva če pasti u jamu.« — »Nije dobro, da se uzima
kruh djeci i baca psima.« Kadno ga pismoznanci
zapitaše, je li rastava braka dopuštena, odgovori im:
»Što još ne! Ta rečeno je u sv.”pismu: Oboje bit če
jedno tijelo. Što je dakle Bog tako tijesno svezao, ne
če biti slobodno ljudima, da to razrješuju.« I kad su
mu prigovarali, da je Mojsije i pored toga dopustio
rastavu, reče im: »Da! Ali samo za volju vašoj tvrdo-
glavosti!« — »Lakše če proči kamila kroz ušku igle,
nego bogataš uči u kraljevstvo nebeško.« — Kad ga
htjedoše nadmudriti saduceji tim, što su ga pitali, da

28

se narugaju uskrsnuču, što če biti u nebu sa Ženom,
koja je na svijetu bila sa sedam muževa, kojemu če
naime pripasti poslije uskrsnuča, pobi njihovu neumnu
šalu kako gledom na Ženu tako i zbog istine o uskrs¬
nuču ovim riječima: »Nijeste li čitSli u sv. pismu Božje
riječi: Ja sam Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev!
Bog pak nije Bog mrtvih, nego živih. Stoga živu tako
i Abraham i Izak i Jakov.« — »Gledajte te pismo-
znance i farizeje! Sve što učine, čine samo zato, da
ih ljudi vide: vežu na svoje čelo široke papire, na
odijelu pak imadu široke kite.« — »Jao vama, književ-
nici i farizeji! Licemjeri, što putujete kopnom i morem,
da koga predobijete za svoju vjeru; ako se pak takav
doista obrati, načinite od njega dvaput večega sina
pakla, nego ste sami!« — »Vodi slijepi! Tako ste sli-
jepi, da ocjedujete komarca, a proždirete kamilu!« —
»Izidoste s mačevima i toljagama kao na razbojnika,
da me uhvatite. Svaki dan sam kod vas sjedio u hramu
naučajuči, i nijeste me uhitili. Ali to je vaš čas i moč
tmine.« — »Tko krpa staro odijelo novom zakrpom?
Ta nova bi krpa rastrgala staro odijelo i rupa bi bila
još veča.« — Predstojniku sinagoge, koji se sablaznio
nad tim, što je Isus ozdravio 18 godina bolesnu Ženu
u subotu, jer da bi je lako mogao i drugiput ozdraviti,
reče: »O ti licemjerče! Još i vola ili magarca svatko
odveže u subotu, da ga napoji, a ovo je kči Abraha¬
mova, koju je imao sotona privezanu 18 godina!« —

29

— Kadno ga zapitaše učenici, gdje če se izvršiti po-
sljednje stvari, odgovori im: »Gdje je strvine, i jastre¬
bovi se ondje kupe«. — Kad mu farizeji dosadivahu
pitanjem, od koga mu vlast da uči, otpravi ih tako, te
on njih zapita, od koga je bio Ivan ovlašten da krsti:

— da li od neba ili sam od sebe, ili od ljudi? Buduči
da mu od straha pred narodom nijesu mogli na to od¬
govoriti, još im na veču njihovu sramotu nišaneči na
Izaiju kaza priču o gospodaru vinograda, koji posla
svojim vinogradarima sluge da prime, što su vinogra-
dari priradili, vinogradari pak poubiše redom sve sluge,
a konačno pogine od njihove ruke i sin vinogradarev.

— Samaritanci, koja kaza, da nema muža, reče: »Istina
je, da nemaš muža, jer si ih prije imala pet, a ovaj,
s kojim sada živeš, ni to nije tvoj muž.« — »Tko je
izmedu vas bez grijeha, taj neka prvi baca na nju
kamen.« — Ove nam i druge riječi i priče jasno po-
kazuju, da u Isusa Krista nije bilo ništa od one meke
sentimetalnosti, kakva se nade u mnogih krščana, oso-
bito u žena i dama. Katkad ih je i sam izazivao te
ih svojim duhovitim, često ironijskim pitanjima tako
zatjerao u Stupicu, da se ni maknuti nijesu mogli. I što
priznaše Isusu najljuči njegovi neprijatelji i učenici fa¬
rizeji i Herodovci: »Učitelju, mi svi znamo, da si istinit
i putu Božjemu doista učiš, i ne mariš ni za koga, jer
ne gledaš, tko je tko« — to bi morali reči i o nama
naši protivnici.

30

Ovom prilikom, iza kako smo donekle upoznali
muževnost Gospodina Isusa Krista, treba da našim
mladim ljudima, štono če domala stupiti u javni život,
osobito to na srce metnemo, kako pravi učenik Kristov
mora da mrzi na laž ne samo u privatnom životu, več
da ima ljubiti istinu u svom političkom i
uopče u javnom d jelova  n ju. Poznajemo na sla-
venskom jugu političara, koji postizava sve veče i veče
uspjehe i čiji rad očevidno oploduje Božji blagoslov.
Znamo pak o njem, da ne pozna ni sjene laži u svom
političkom životu. Lažljivci su uvijek na propast svom
narodu. Da navedemo tek trojicu velikih, upravo ženi-
jalnih lažljivaca: Lutera, Napoleona i Tallegranda. Prvi
je prouzročio najžalosniji raskol, što ih pozna crkvena
povijest, do temelja je razrovao Njemačku i postao
krivac svih grozota tridesetgodišnjeg rata, seljačkih
buna i velike socijalno-gospodarske bijede, što je na-
došlapopadu srednjovječnog društvenog sistema; povrh
toga je duševni otac racijonalizmu, slobodnoj misli i
premnogim bunama u Evropi do dana današnjega. Drugi
je upropastio milijune, a čemu se u njega divimo, to
je prije svega neizmjernost njegova egoizma i bezdan
njegove moralne rugobe. Treči pak je onaj, što je kazao,
da njemu služi jezik za to, da sakrije misli. Tako sjajnog
tipa lažljivosti i nevjere, kakav je bio Talleyrand, uopče
valjda ni nema. Kakav je blagoslov donio taj čovjek
u povijesti? Ništa drugo, nego što je korumpirao još

31

i druge. Značajno je i to, što su Tallegranda najviše
prezirali baš oni, koji mu bijahu najbliži. O Bismarcku
pak, koji je mrzio na laž, znademo, da su ga i pro-
tivnici poštivali. Lašca pobija Iažac, a djela pravednika
ostaju takoder u politici! O velikom državniku Georgu
Washingtonu piše Sparks ovo: »Nije poznat nijedan
slučaj, gdje bi ga vodili nečisti motivi ili da bi se možda
za svoje svrhe služio nedostojnim pomagalima.
Ljubav k istini bila je duboko ukorijenjena u njegovom
biču i nista ga nije moglo tako raspaliti, kao što kad
bi ušao u trag kakvu mešetarenju, a ništa nije tako
teško opraštao kao nepoštenje, podmuklost i prevaru.
Bio je on sasvim istinit i iskren, vjeran svojim pri¬
jatelj  im  a, da s vi  m a, neprijatelj svakom licemjerstvu,
preponosan, a da bi se služio spletkama. Nikomu ne bi
ništa obečao, za što nije stalno zna o, da li*
če moči i izvršiti.  Bilo je u njega i velikih strasti,
ali on ih je umio u čas prevale odmah i ukrotiti.« To
je politički program za svakoga od nas i premda ima
vrlo malo točaka, ipak ga je veoriia teško provesti, ne
svežemo li se s Bogom. Čudnovato je, da je Pilat, koji
se dugo otimao da izreče osudu, predao napokon Ži¬
dovima Isusa, toga velikoga neprijatelja svakog licemjerja,
poradi spletke farizejske stranke. Pilat je naime hotio
da oslobodi našega Gospodina medu ostalim i tako, da
je farizejima i književnicima rekao: »Vašega kralja da
osudim? Zar da na križ razapnem onoga, koji veli o

32

sebi, da je onaj, što vam je bio obečan kao vaš kralj?
Ta to če vam ipak biti na sramotu, kad vam se budu
drugi rugali: »Eto, Židovi su imali čovjeka, koji je go-
vorio, da im je kralj i ovoga su im pače Rimljani na
križ razapeli!« Nu iz velike mržnje prema Kristu ne htje-
doše farizeji razumjeti pointe u ironijskom i posprdnom
Pilatovom pitanju, nego su radije zatajili sav svoj židov¬
ski nacijonalni ponos i šovinizam, te zaviknuli: »Štol?
Mi nemarno nikakva kralja! Naš kralj je
rimski  cesar, i ako ovog čovjeka ne osudiš,
nijesi prijatelj c e šaro  v.« To je Pilata zastrašilo.
Nu i ako se pobojao te grožnje, bio je i malo veseo,
što je nehotice postigao malen diplomatski uspjeh, jer
su močni i popularni farizejski šovinisti priznali, da je
omraženi poganski cesar njihov pravi kralj. Posljedica
toga je bila, da je Isusa osudio. Za tako malen politički
uspjeh, pa tako golema nepravda! To se u povijesti
nebrojeno puta dogodilo, a jedamput eto bio je žrtva
toga sam Sin Božji. Neka nas dakle u času napasti
taj najgrozniji primjer u povijesti cčuva od pada, te
nikom ne nanesemo ni najmanje nepravde zbog kakvog
trenutačnog političkoga, spolja važnoga uspjeha.

Nikomu! velimo — ni prijatelju ni neprijatelju, ni
velikašu ni seljaku, ni pojedincu ni Stranci, ni katoliku
ni židovu, ni Hrvatu ni Srbinu! Znaj, da Bog s jednako
strogom pravednošču prati tvoj i privatni i javni život
i da če oboje presudivati s jednakom moralnom mjerom.

33

Ne varaj se glede toga! Pa i politički svoj rad gradit
češ na pijesku, ako ti u njem ne budu zvijezde vo-
dilice istina, pravda i vjernost! Svaki je narod u
svojem političkom životu platio sa svojom
srečomlaž, nepravdu i podmuklost svojih
voda.  Ne dajte se, prijatelji, zavesti od modernih
Nitzscheanaca, od pristaša »herrenmorala«, od oboža-
vatelja natčovječanskih još heroja, jer to je poganstvo,
koje če Bog za stalno kruto kazniti. Napoleon je rekao
o ljudima: »Ljudi su svinje, koje se zlatom tove; zato
ja i sipam zlato pred njih, pa ih vodim kamo hoču.« —
Isus pak kad je spazio prezrenoga Zaheja, rekao
je : »Još danas moram biti kod tebe, jer i ti si sin Abra¬
hamov!« U takovu svjetlu gleda ljude krščanin, zato
je prema svima pravedan i ljude u svojim namjerama
nikada ne zlorabi. Vjernost  je učio Isus, vjernost i
pravednost: prema starijima, domovini, otačkoj vjeri,
državi i prijateljima. Takoder Isusova politika — ako
se smijemo poslužiti tom riječju — bila je jedina prava
politika.

6. Krščanska mudrost i svladavanje samoga sebe.

Nu tko hoče da bude istin, odlučan i zagrijan za
pravicu, taj mora ujedno znati i samoga sebe svlada-
vati, ako hoče da pravo izvršuje Božju volju. Ta moč
svladanja samoga sebe, kročenja, ponižnosti, uvidavnosti,
prave tolerancije i krotkosti  tvori jezgru one

3

54

krščanske mudrosti, koja je prva od svih kreposti zato,
jer svaka druga krepost mora biti od nje prožeta.

Krščanska nas mudrost uči izbirati medu sred-
stvima, koja su nam za dohvat naše svrhe na raspo-
laganje, i to baš ona, koja nas najsigurnije i s obzirom
na prilike najzgodnije dovode do nje. Estote prudentes
sicut serpentes! metnuo je na srce Isus svojim učeni-
cima, a krščanska mudrost i uvidavnost možda je
najrjeda krepost medu nama, pogotovo medu mladeži.
Najviše je i tomu kriv duh moderne želje za reformama,
koji je u svojoj jezgri revolucionaran. Ta samo pogledaj
modernoga daka! Ni malo smisla nema za praktičnost,
karakter njegov ne pozna plemenite umjerenosti, ako
se za što zauzme, postaje odmah fanatik i svaku stvar
hoče da započne u »velikom stilu«. Ponovno moramo
upozoriti na začetnika toga revolucionarizma, Martina
Lutera, koji je pravi prototip reformatorstva, koji ne
poznaje nikakvih granica, pušta strastima slobodni tijek
i mjesto da što sagradi, u jednom časku poruši svc,
što su stolječa napravila. Od Lutera amo začeo se
proces rastrojenja u vjerskom životu civiliziranoga
čovječanstva, proces, koji još danas traje i koji če u
brzo roditi još gore posljedice, nego li su današnje. Pa
nije ni čudo! Martin Luter je sam za način svojega na-
stupa u svom drastičnom jeziku pronašao najbolju pri-
spodobu : kao »oslijepljen konj« hrlio je dalje umišljajuči
sebi, da ga Bog vodi. R  baš u tom slučaju na mjestu

35

je pripomena, da je Bog po riječima svetoga pisma u
nježnom dašku zefira, a ne u sverazornom bjesnilu
vihra. R  kako je radio naš Božanski otkupitelj ? Imao
je pred sobom stalnu i jasnu svrhu i uklanjao sve, što s
njom nije bilo ni u kakvoj sveži, tako da je rekao
bratu, koji ga je prosio za presudu u svojoj raspri sa
bratom poradi baštine: »Čovječe, tko me je postavio za
sudiju ili djelitelja baštine medu vama?« a i izbirao je
za svoju svrhu uvijek i najprimjerenija sredstva. Ujedinio
je muževnu temperamentnost s največom krotkošču,
kadgod je bilo potrebno, odlučnost u pobijanju zle stvari
s ljubeznivošču prema onima, koji su je zastupali. I što
se posebno tiče ljubavi prema neprijateljima,
nikad nije moguče dosta naglasiti, da je ona 1. 'naj¬
bolje uzgojno sredstvo za svakoga čovjeka, 2. da daje
krščaninu neki posebni pečat odličja, koji ga kud i
kamo razlikuje od drugih, i 3. da jamči najbolje za
uspjeh u borbi protiv protivničkih nazora i težnja. K r-
ščanin ljubi istinu, zato se nijednoga čo¬
vjeka ne boji, i jer se ni koga ne boji, to
nikoga i ne mrzi:  eto najbolje etičke formule za
tu visoku krepost!

Obazrimo se tu opet na našega meštra i uzor, na
Gospodina našega! Njegova se mudrost u životu nje-
govu na najrazličnije načine očitovala. Premda je Isus
bio reformator u najizrazitijem značenju riječi, nema
na njem ni najmanje sjene revolucionarstva, nikakvoga

3 *

36

fanatizma, nikakve jednostranosti, nikakve agitatorske
neustrpljivosti, nikakvoga besplodnoga romanticizma,
nikakvoga demagoštva. Rekao je istinu u pravom času,
na pravom mjestu i na pravi način i imao je obzira sa
slabostima i nedostacima drugih, kada se u tom pravcu
dala doseči svrha. »Imao bih vam pripovijedati još
mnogo, ali sada toga ne možete podnesti,« rekao je
učenicima. Nista pretjeranoga nije bilo na našem Go-
spodinu; bio je lijepo obučen, tako evandelista Ivan
izrijekom pripominje, da su vojnici bacali kocke za
njegovo gornje odijelo, a i to je vrlo značajno, kako
je farizeju, koji ga je pozvao k sebi na gozbu, prigo-
vorio, što mu nije ponudio vode, da po običaju opere
ruke. Imao je za svoja putovanja uredeno gospodarstvo,
nije otrgnuo svojih učenika posvema od njihovoga za¬
nimanja, a rado je išao, kad je od toga bilo kakve
koristi, i u goste kako pismoznancima, tako carinicima.
Svakomu je rado učinio veselje i kad je pozvao cari-
nara Mateja, da postane njegov učenik i da ga slijedi,
prije toga se ustavio u njegovoj kuči, gdje su priredili
malu gozbu, nad kojom su se farizeji dakako sablaznili.
Isus je molio, postio i podvrgavao se zakonu, kao i
svi drugi, duge je noči u razmišljanju probdio i išao
u svoje vrijeme čak izvan meda države, da čim bolje
nesmetano moli, živio je život andeoske čistoče, bio je
vesela srca i pokazivao svoje veselje nad naravlju i čo-
vječjim životom u svojim prekrasnim govorima i pri-

37

mjerima, koji su svi prepleteni s prizorima iz dnevnoga
života radničkoga, ratarskoga, vinogradarskoga; ko¬
liko li je puta govorio o trsu, svadbama, janjcima, go¬
spodam i gostima itd. Sve to priča o ljubežljivom i
prilagodljivom mudrom značaju. Osobito treba našoj
inteligentnoj mladeži preporučiti, da u tom pogledu
pokuša povoditi se za Isusom, posebice pak u pijetetu
prema onom, što sad postoji. Gospodin nije tek učio,
da se mora i najmanja točka moralnoga zakona ispu-
njavati, nego nije ni u ceremonijalne ustanove Mojsijeve
dirao ili ih ismijavao ; borio se jedino protiv formalizma
bez duha i istinske pobožnosti, koje su u ustanove
uvodili pismoznanci, zatim protiv šovinizma farizejskoga.
Poznavao je sveto pismo do zadnje riječi, citirao ga
i Židovima nije samo to oštro prigovorio, da su pro-
ganjali proroke, nego i to, da su progonili pismoznance,
kojih su nasljednici bili njegovi najgori neprijatelji! Tako
je sav živio u svetom pismu, da je mudre književnike
upozorivao na mjesta, koja su ih čisto iznenadivala.
Kad je ozdravio gubavoga, poslao ga je prema ustanovi
k velikom svečeniku, da se ritualno očisti; plačao je
takoder porez za hram. Toga duha krvavo treba mno¬
gim mladim ljudima, koji mjesto da dalje grade na
podloži, utvrdenoj od predašnjih generacija, u smjeru
novih potreba, oni negiraju sve što je bilo i svoje mlade
godine troše u zabavljanju, demostriranju, vikanju, te
se kao živina, uprežena u stroj za vršenje žita, ne-

38

prestano vrte u istom krugu radikalnih političkih fraza
i ograničenosti. Zato: ne fanatizam, nego ljubav k
istini, ravnana od krščanske modrosti — ne tjesno-
grudnost, nego širok pogled i velikodušnost!

Budimo razboriti, svladajmo sebe i časovito pre¬
trpimo ma i kakvu krivico, ako je za korist stvari. Za
svagdašnji život preporučili bismo mladim inteligentima
prije svega, da budu osobito glede ljudi, s kojima živu,
razboriti, prijatelje pak treba izbirati još brižnije, nego
li zlato u pijesku. Poznavanje ljudi  je nešto, u
čem se medu nama vrlo griješi, a ipak je to vrlo
potrebno i gotovo bismo rekli, da je to posebna kre¬
post, koja izvire iz krščanske mudrosti. O Isusu govore
evandelja: »Kad je bio u Jerusalimu o praznicima,
mnogi su u nj vjerovali, kad su vidjeli čudesa njegova. A
Isus im sebe nije povjerovao, jer je poznao sve.« Svi su
sveči bili dobri poznavaoci ljudi. Blaženi Henrik Suzo
daje za druženje s ljudima ovaj naputak: Svakoga
prijazno primiti, kratko s njim govoriti, utješena ga
otpustiti, a nipošto se o nj upravo objesiti. Mnogi ima
navadu, svakomu svoje poteškoče izjadati i svakomu
svoje stvari povjeriti; nije čudo, da se zato mnogo
mladih ljudi čuti prevarenima. Čovječja slabost je tako
velika, da je duboko prijateljstvo vrlo rijetko. — Ako
čovjek ima više nego dva prijatelja, več je sumnjivo,
da jedan od njih nije pravi. Dobro kaže pokojni blagi
profesor Hiltg: Ako ti se što nemilo dogodilo, izjadaj

39

se najprije Bogu i išči u njega utjehe, koji če ti je
najprije dati — istom poslije toga podi medu ljude,
da ti mudar prijatelj dade dobar savjet. Mnogi bi i
mnogi katolički inteligent mogao imati veče uspjehe,
kad bi bio razboritiji u izbiranju saradnika i prijatelja.

A što se tiče snošenja krivice, to je za uzgoj i
izgradenje karaktera tako znamenito sredstvo, kao
malo koje drugo. Ako se dogodi krivica mojem prija¬
telju ili neprijatelju i ako se dogodi krivica cijelom
društvu, ljudstvu, narodu: meram svakako stupiti na
obranu svojega bližnjega i ejelokupnosti, a krivicu,
meni nanesenu, lako mogu u osamdeset slučajeva od
stotine mirno i tiho podnesti bez reagiranja, i to če
nerijetko biti samo meni u korist i u korist stvari.
Pravo pogoditi, kada mogu bez štete za stvar krivicu,
meni nanesenu, pretrpjeti bez reakcije, obično nije tako
teško, kako se misli. Na svaki način treba našoj mla¬
dosti i u tom pogledu kud i kamo veča mjera samo-
prijegora, nego li ga je dosad pokazala. Jer svak drži,
da je potrebno na svaku opasktt, na svaku intrigu, na
svaki ogovor, na svaki mig oka i na sve te strjelice,
što ih iz busije nabacuju na čovjeka obično njegovi
takozvani prijatelji, odgovoriti, odatle svi ti protesti,
sporovi i trvenja po našim organizacijama. Budimo
dakle uzvišeni nad malenkostima!

40

7. Ključ je svim uspjesima ponižnost.

Sve te vrline, te visoke etične vrednote moraju
izvirati iz poniznoga srca, iz skromne duše,
koja je najljepša i najbolja slika duha Božjega. Sve
zlo i nevolja, sva razrovanost, inkoherentnost i raz¬
dvojenost modernoga čovječanstva dolazi odatle, što se
novovjeki čovjek odučio biti ponižan, jer mu je postala
ponižnost tuda i jer je naravno zabacuje kao nešto
moralno manje vrijednosti. Ali ponižnost se je kruto
osvetila sadanjem pokoljenju i oni isti, koji su se kao
Prometeji htjeli uzdiči nad bogove, pužu danas po tlima
više nego su negda puzali pogani. Gdje nema ponižnosti,
nema ni mira ni sreče — ta maksima je u povijesti zad¬
njih vijekova utvrdena tako, kao gotovo nikada prije.

Posljedice toga modernoga duha, neprijateljskoga
ponižnosti, osječamo na sebi i mi katolici, premda bi
baš ponižnost morala biti differentia specifica našega
krščanskoga bivstva. I zato treba, da se sjetimo na
one znamenite riječi, koje je govorio največi medu
izraelskim sinovima, Ivan Krstitelj, u pustinji, kad se
pojavio Isus Krist i počeo ozdravljati bolesnike, mrtvace
uskrisavati i siromasima objavljivati evandelje: On
mora rasti, a ja moram pasti!

On mora rasti, a ja moram pasti! Tko bi od nas
mogao tako uskliknuti, kad bi bio u jednakom položaju,
kad bi se uz njega dizali drugi, umniji, sposobniji i

41

vecma potrebni nego on ? Pa ipak nam treba toga duha
ponižnosti, jer nema bez njega nijedno naše djelo prave
i trajne vrijednosti i jer bez ponižnosti lišavamo i sebe
i druge najljepših plodova našega rada. Ponižnost po-
kazuje srce nesebično, a nesebičnost je jedina garancija
za uspjeh našega djelovanja u javnosti. Sebeljublja, toga
mraza svake dobre misli, otrova, koji truje naše naj-
plemenitije namjere, mora se kršcanin najvetma bojati,
jer kršcanin je u osobitom značenju riječi službe n ik
božji;  servus Dei, to je njegovo plemstvo; nu ne
pristoji se, da sluga sam sebe ljubi. Kako bogat, kako
blagoslovljen, kako u istinu realan, uspješan i na daleko
raširen te postati naš krščanski socijalni rad, ako se
hude svaki naš inteligentni mladič smatrao uistinu za
slugu svih, te bude svijestan toga, što znači: najveti
izmedu vas mora postati najmanji, i ako se bude ravnao
po Onom, koji je tako izrijekom govorio: Došao sam
na svijet, da svima služim 1 Nu nažalost mnogi se naši
mladi ljudi izgube baš radi toga, jer se hvalom ubija
u njima duh skromnosti, ponižnosti i tišine. Jedva što
se ovaj ili onaj počeo nečim baviti i pokazivati zani¬
manje za nešto, več ga sa svih strana hvale i uvjera-
vaju, da če jednom postati »vodom naroda« ili barem
jednim izmedu njih, te ga tako več za rana korumpi-
raju. Obzirom na to bi gdjekoji inteligentni nadobudni
mladič lako uskliknuo: Očuvaj me, Bože, od prijatelja,
od neprijatelja obranit ču se več sam!

42

I zaista mnogomu katoličkomu inteligentu u tom
obziru protivnici mnogo više koriste nsgo sumišljenici.
Prijatelji, bojte se hvale!  Zapamtimo svi, kako
je prorok naslikao u duhu muža krščanskog djelovanja:
»Gle mojeg službenika, kojega sam izabrao, mojega
ljubimca, nad kojim se raduje srce moje. Ne če u riku
udariti niti praviti šuma; njegov se glas ne če čuti na
ulicama.« — Bojte se časti! Posvema je istinito, što
kaže neki moderni mislilac krščanskog mišljenja, da Bog
onoga, koga ljubi, obično ne pusta prerano k časti. O,
za kolike bi bilo dobro, kad dodu k njima s ponudom
kakve časti ili kad ih mame, jer da če tobože postati
slavni, da se uzmaknu kao Gospod na goru i da se
sakriju!

Velika je mana premnogih naših mladih ljudi i u
tom, što traže »massenefekata«. Dobra stvar utire sebi
put sporo, polagano, napreduje pak najbolje tako, da
oni, koji je propagiraju, u prvom redu sami sebe
reformiraj  u i usavršuju. Odobravanje masa nam ta-
koder ne smije nikada biti mjerilom za to, jesmo li
što pravo pogodili, nego naš rad mora steči odobra¬
vanje najprije naše savjesti. »Jao vama, ako vam svatko
laska!« kazao je Isus. Tim ne rekosmo nipošto, da čovjek
ne smije iči dalje od reformacije samoga sebe, rekosmo
samo, da mora biti samoreformacija osnov obnovi pri¬
lika i suljudi. Isus nije bio kakav ezoterijski učitelj, mi-
stagog ili što slično, več uzgajitelj puka, obnovitelj

43

društva, osnivač Crkve. Zapovjedio nam je, da budemo
grad na gori, luč, koja se postavlja na visoko mjesto,
da svima svijetli. Krivo je ono krščanstvo, koje se
sakriva, da bi ga drugi hvalili kao ponižno, ili pak u
istinu drži, da treba zatajiti vlastite sposobnosti i ta¬
lente. Ne! ako te je Bog postavio za luč, svi¬
jetli bez straha!  Nu čim više svijetliš, tim moraš
biti ponizniji! Non serviam! bila je deviza Luciferova
i njegovih pristalica. — Serviam! budi naša deviza.

Ni mučeništva ne traži, kako ga traže mnogi tako
zvani vode naroda. Siliti  u mučeništvo, znak je samo-
ljublja; oni, koji su zaista hrabri i pripravni da trpe,
nijesu tako »smioni«.

Naš Gospodin nije traži  o trpljenja, uzeo  ga
je  na  se, kad mu ga je volja Božja naložila i njegova
čovječja narav je drhtala pred mukama, koje su ga
čekale. Možda udarci bičeva nijesu Gospodina tako jako
boljeli kao zlorada vika i besramno ruganje rulje. Dobro
kaže obzirom na to Taine u opisivanju teškog položaja
zastupnika prvoga staleža u francuškoj sabornici u vrijeme
velike revolucije, da se najpametniji i najhrabriji značaj,
koji bi mogao mirno stupiti na stratište, boji, da ga rulja
ne bi vukla po blatu. »Čeka me krst (krvi)« — rekao je
Isus, »i kako tjeskobno mi je u srcu i britko, dok se
to ne ispuni!« Nasuprot se je baš onda apostol Toma
pokazivao silno hrabrim i govorio drugovima: Podimo,
deder, svi skupa s njim u Jerusalim! kasnije pak bio

44

je baš on onaj, koji je bio radi Gospodove smrti naj¬
više satrven i nije vjerovao, da je iz groba ustao, dok
nije položio prste n rane njegove. Čuvajmo se baha¬
tosti i brbljavosti te renomiranja! Bog ljubi samo tihe
radnike.

Tom zgodom treba mlade ljude upozoriti još na
nešto, što je u savezu sa samoljubljem, na najružniju
od svih mana: zavist.  Što je drugo nego zavist gonilo
saduceje i farizeje, velike svečenike i pismoznance, da
su tjerali Krista pred rimskoga suca, jer da tobože za¬
vodi puk, odvodi ga od nas!? Zavist je ružna, vrlo
ružna: mnogom i mnogom, koji je drukčije željeznog
srca, zavist, kojom ga drugi ljudi  progone, izmami u
očima suzu. Ta mana je još štetnija onomu, koji je
gaji, jer nijedna druga mana ne čini čovjeka tako
niškim, malenim i nesrečnim kao ta. Ali ne valja mla-
dom čovjeku svjetovati samo to, da nikomu nista
ne zavida, nego takoder i to, da se, što je više
raoguče, čuva svega, što bi moglo u dru¬
gima pobuditi zavist.  A to nije tako teško, uza
sve to, što su oči zavidnika tako ostre, da vide čak i
ono, čega nema. Budi skroman, radi bez buke, budi
ljubezan sa svima, pa češ si prištedjeti bar polovicu
zavisti, opadanja i sumnjičenja, čemu ne če nitko pot-
punoma izbječi.

45

8. Beati mundo corde, quoniam ipsi Deum
videbunt.

Cijeli niz modernih etičara i pedagoga naglasuje
punim pravom osnovnu znamenitost, što je ima za fizično
i psihično zdravlje mladoga čovjeka suzdržijivost, su-
zdržljivost glede pica, zabavljanja, a osobito glede spol-
noga života. Nikakvo čudo, što su se moderni mislioci
sjetili velikih koristi suzdržljivosti, kad je od drugih
modernih mislilaca, literature i duha vremena poduprta
razuzdanost tako visoko doprla, da je toliko i toliko
mladeži za uvijek otrovano od spolnih bolesti, a oni,
što nijesu tako daleko došli, postadoše tupi, lijeni, apa¬
tični, bez ideala, bez smisla za velike zadače čovje-
čanstva. Dvije su mane, kaže poznati zastupnik »laičkog
morala«, Jules Payot, zasužnjile mladež: sjetilnost i
lijenost. Uzrok je večinom onaj krščanstvu protivni
nazor, koji je teoretički medu nama do zadnjih dana
prevladavao, a praktično traje i dalje: treba se iživ-
jeti! muževnost se pokazuje u tom, da puštamo svojim
strastima slobodu, da se realiziraju, život treba do dna
iskusiti, treba razviti svoje životne potence neomedeno,
i kako li sve ne glase te različne formule, s kojima se
je opravdavala spolna razuzdanost.

U prvom redu bili su fiziologi i liječnici, koji su ne¬
prestano naglasivali, da je erotičnost najznamenitiji pojav
u našem biču, da život uopče večinom sastoji od lju-

46

bavnih strasti i čuvstava. Lijepo veli na račun toga več
spornenuti Pagot: »Sto? Svi čisto duševni i umjetnički
užici, ljubav k prirodi, nastajanja oko olakšanja sud-
bine siroraaha i razbaštinjenih u društvu, očinska ljubav
i ljubav k bližnjemu: sve to nije ništa, i sve to nek
se dade za jedan trenutak spolne omame, koja nam je
zajednička sa životinjama?« Istina! prvi korak k tomu,
da postavimo suzdržljivost, odnosno čistoču u našem
životu opet na mjesto, koje joj pripada, bit če to, da
se naša mladež uvjeri, da erotična čuvstva tvore ili bi
barem morala tvoriti samo malen dio u našem životu
i da ljubav nema nipošto one osnovne znamenitosti za
naše biče, kako smo to pod uplivom modernoga svje-
tovnoga nazora navikli misliti. Drugo je pak to, da
moramo doči do spoznanja, da je protiv sile spolnoga
nagona za čovjeka samo jedno bojno sredstvo: bje-
žati. Ne misliti na te stvari, takvim se mislima smjesta
oteti, baviti se marljivo s drugim poslovima, ne pre¬
dati se nikada lijenosti: to su jedina sredstva protiv
sile po ž ude. Treba uvidjeti, kako je ludo, bedasto i
pogubno ono moderno načeta, da se erotične stvari
upravno ili neupravno pobuduju, na široko opisuju,*
njeguju. Plemeniti Manzoni je napisao: »Ja spadam
k onima, koji kažu, neka se o ljubavi ne govori tako,
da se ta strast duši čitatelja dopadne ....  Ljubav je

* Ovamo spadaju po našem mnijenju i svi drukčije u dobroj
namjeri napisani pokusi »direktnoga spolnoga tumačenja«.

47

potrebna na ovom svijetu, stoga če je uvijek dosta
biti; toga radi nije nipošto korisno nastajati, da se
njeguje, jer ako je njegujemo, ne činimo nista
drugo, nego lito da je zovemo, gdje je ne
treba.  Ima dosta drugih čuvstava, koja su za čudo-
rede potrebna, i za to neka pisci što više oduševlja-
vaju duše: milosrde, ljubav k bližnjemu, krotkost, po-
žrtvovnost. ..« (U Payota.)

Nu sve to nedostaje. Po našem mišljenju treba
osobito jošte pobuditi u mladeži čuvstvo što-
vanja spram braka,  a zatim, što krščanska etika
bez prestanka naglasuje i čega i najplemenitiji moderni
etičari ne poznaju: milosti Božje.

Govorimo najprije o braku! Mnogi se mladiči naime
pred sobom i pred drugima opravdavaju tim, da medu
spolnim opčenjem izvan braka, bez obzira, da li se
ide za časovitim iz same životinjske strasti sklopljenim
vezima, ili pak za kakvim odnošajima dužeg trajanja,
koji su osobito za daka u gradu pogibeljni — gdjekoji,
velimo, tim se opravdava, da rfledu takovim odnoša¬
jima i brakom nema nikakve bivstvene razlike. To po-
kazuje, kako malo i kako zlo današnja mladež poznaje
brak. I stoga je potrebno uz čistoču i potpunu suzdržlji-
vost ujedno pobudivati takoder štovanje prema krščan-
skom bračnom staležu. Ako hvalimo svetu čistoču, ne smi-
jemo zaboraviti hvaliti i uzvisivati svetoga braka. Cesto
se opaža, da drukčije ozbiljni i pravi krščanski muževi,

48

bilo samci, bilo oženjeni ne pokazuju dosta štovanja ni
vlaslitog braka, ni tudega. A  ipak je to prijeko potrebno.
Niti samo riječima nije lijepo a možda u nekim sluča-
jevima čak i griješno omalovaživati, prenisko cijeniti i
po uzoru modernih lakoumnika ismjehivati duševni i
tjelesni savez medu mužem i Ženom, što ga je Isus
Krist tako posvetio, da je njegov apostol uporedio
tajnovito i pretijesno združenje Sina Božjega i njegove
Crkve s bračnim savezom! O svetoj Elizabeti, grofici
turinskoj, znademo, da je svoga muža ljubila tako nježno,
kako ga samo može ljubiti žena, koja mu se je čitava
dušom i tijelom predala u neomedenu vlast. Vatra, koja
gori u srcu krščanskih supruga, jest vatra, koja čisti,
vatra pak, koja pali duše nevjenčanih, jest plamen, što
uništava. Stoga nije pravo, kad mnogi prispodabljaju
bračne odnošaje s nebračnima i o tim stvarima, makar
u šali, nedolično govore. Zašto?

U pravom krščanskom braku diže i vodi prirodnu
sklonost, što je ima muškarac spram žene i obratno,
istinita ljuba  v, čija je svrha ne samo vlastitom
nagonu zadovoljiti, nego takoder roditi i uzgojiti
djecu i to kao dobre krščane, koji če rasti njegovani od
trajne ljubavi roditelja, biti opskrbjeni svim, što treba,
i koji če imati neprestano za primjer pobožnu majku i
kreposnog oca. To je jedno. Drugo je pak, da se muž i
žena, kako je več apostol prekrasno rekao, u braku,
u trajnom medusobnom savezu, jedan kod drugoga

49

š ko la ju i tako usavršuju na duševnom polju. To
znadu, da su do smrti vezani, da imadu velike i teške
dužnosti, a pokvarena narav se opire i stoga počnu
jedan drugomu isticati različite mane! Muž cesto puta
uvidi, da nije žena takva, kako ju je zamišljao, a i
žena nemalo puta dode do te spoznaje. Sad je pak
onaj čas, kad se moraju supruzi sjetiti onih dubokih
riječi svetoga pisma, da mora jedan drugomu breme
nositi! I ako se tako strpe, nauče odmah nešto nova:
da prava ljubav ne ugasne nikakvim razočaranjem!
Muž upozna, kako je žena usprkos toj ili orioj mani
plemenita, savjesna i skrbna, a žena opet, kako je muž
dobar, pa makar se razljutio kod najmanje prigode.
Mcdusobno si opraštaju, vježbaju se u velikodušnosti
i u svladavanju samoga sebe. U životnoj borbi uvidi
muž, da nema nikoga pravoga prijatelja do svoje žene
i obratno; ako su prije jedno u drugoga vidjeli same
mane, sada zamjenično otkrivaju danomice ljepših dub-
ljih ljepota. To je škola krščanskoga braka, što je
moraju proči svaki muž i svaka -žena. I blago njima,
ako je dobro svrše! Takvi su krščanski supruzi iza
toga do konca života kao zaručnik i zaručnica i nji¬
hova ljubav je tako duboka, kao što pjeva zaručnica
u Salamunovoj pjesmi nad pjesmama svom zaručniku:
»Položi me kao pečat na svoje srce, jer kao smrt je
jaka ljubav, kao grob, što ne vrača ništa, što se u nj
položi, jest ljubomorna i svijetli se, te gori kao ognjeni

4

50

stup. Nikoje vode ne če je ugasiti, nikoji jadi; i ni za
koju stvar na svijetu ne mari do li za onoga, koga
ljubi.« I ta ljubav bračnih drugova je tako posvečena,
da je nalik na onu visoku, nepojmljivu i silnu ljubav,
koja veže Isusa s njegovom Crkvom.

To mislim, da je potrebno predočiti svakom in-
teligentnom mladiču. Prije nego ga počimamo učiti i
poticati na čisto življenje, neka mu se ne tumači samo
Ijepota čistoče i suzdržljivosti, nego takoder lje-
pota i uzvišenost krščanskoga braka!  Jedino
tako če biti moguče mladeži jasno i uvjerljivo predočiti,
kako je lud, kako štetan i malovrijedan spolni život
prije braka, dotično izvan braka, nečistoča i nevjernost.
Treba svakom metnuti na srce, kako je neznatno prema
braku ljubakanje s djevojkom, koje danas počinje, a
sutra svršava. Jedino strast, jedino slijepi nagon ih tjera.
Ipak kažu neki: ta nije samo strast, ima i ljubavi!
Kakva ljubav?  reci takvom čovjeku. Slučajno se
s djevojkom upoznaš, možda si zagrijan vinom i zanesen
ili te omame vruči pogledi i zamamljivo ponašanje, pa
si utvaraš, da je to ljubav. Jest ljubav, ali ne takva,
kakva doliči krščaninu. Bivsto ljubavi je v j e čna v j e r-
nost i svijest odgovornosti,  što imaš prema
onomu, koga ljubiš: odgovornosti za njegovu sreču.
Kakvu odgovornost pak preuzimaš, ako počneš bilo s
kojom djevojkom ljubakati? Nikakve! Ako sagriješite,
te se rodi iz tog saveza dijete, odrineš djevojku u sra-

51

motu i nesreču; ili pak, ako ne dode tako daleko,
jednoga je lijepoga dana ostaviš, a što te je briga za to,
što si ponajprije satro djevojčinu dušu, razorio sve
njezine nade i uništio mir njezinoga srca, oteo joj tje-
lesnu i duševnu nevinost, koje joj nitko više ne če
vratiti, a što če je kasnije po svoj prilici učiniti nesreč-
nom u braku! Ako pak djevojku, koju ljubiš, te si s
njom sagriješio, uzmeš uistinu za Ženu, što ti koriste
prijašnji grijesi? Bog če tebe i nju za to kazniti jadima
u braku, možda čete sebi do groba predbacivati, da
ste jedno drugo zaveli. I još na nešto valja u tom
slučaju upozoriti: Ženu, s kojom si več, dok je bila
djevojkom, previše opčio, te je upoznao, uvijek češ
rnanje štovati nego ponosnu djevu, koja postane tvojom
tekar onda, kad je zaista tvojom. Dragi mladiču, po¬
misli ipak, da ne može biti dobro i korisno, ako svoju
buduču Ženu več kao djevojku vježbaš u nečistoči,
razdireš u njoj čuvstvo sramežljivosti, te je vjenčaš
jedino zato, da je sačuvaš od sramote.

Čuj, i ovoga radi je nečistoča luda. Ljubav, što
je medusobno gaje muž i žena, sveta je i danomice
ljepša; ljubav, što ih veže tjelesno i duševno, nije gola
strast, nego krepost. Krepost stoga, jer svojom ljubavlju
stvaraju tijelo djeci, uzgajaju njihovu prema slici i pri¬
lici Božjoj stvorenu dušu, usavršuju sebe u školi vjer-
nosti, strpljivosti, svladavanja samoga sebe i opraštanja,
pa svojim uzornim životom šire oko sebe dobrotu i

4*

52

plemenitost. Nečistoča izvan braka samo je igračka,
ljubav bez vjernosti, ljubav bez strpljivosti, ljubav bez
skrbi, posla i truda, ljubav bez odgovornosti, ljubav,
koja je jedino sama sebi svrhom, koja ne teži za visim,
koja sama sebe uništava, a ostavlja samo pepeo —
kajanja, nezadovoljstva i očajanja. Ljubav bračnih dru-
gova je vedra, svijetla i blaga, a ljubav izvanbračna
divlje dan na dan raste, smučuje pamet, zahtijeva da-
nomice večih žrtava, ispija krv i mozag onima, koji
joj se predadu.

Zar je to pametno? Zar nije bolje, da svoje du¬
ševne i tjelesne sile štediš, da se ne upuštaš u poznan¬
stva i veze, iz kojih gotovo u 80  postotaka ne izide
nista ili pak samo sramota, te se očuvaš čist i lijep
do onoga dana, kad ti bude podala dijeva pred žrtve-
nikom uzdrhtalu desnicu, da je čuvaš i ljubiš, kao što
Krist ljubi svoju Crkvu?

Tada če tekar procvasti u tvom srcu i u srcu tvoje
žene prava ljubav, koja je po riječima nekoga sveča,
kao ulje u čistoj posudi, u čistom srcu. »Čisto srce,«
tako kaže, »nalik je svjetiljci punoj goručeg ulja; kao
što se tu plamen uspinje visoko prema nebu, tako i
čisto srce, koje je odozdo svijetu zatvoreno, odozgo
pak otvoreno milosti Božjoj. Milost Božja ulijeva u čisto
srce dobru volju i dobra djela, što su ulje u svjetiljci:
Krist ulijeva oganj svoje ljubavi u ulje dobrih djela,
da svjetiljka gori na vijeke.« (Denifle: Deutsche Mgstiker.)

53

Takova je i vjerna bračna ljubav. Dok nečista
ijubav gori, dokle godijer ne izgori, a iza nje je smrad
i tmina, kipi čista ljubav danomice više k Bogu i tvori
njemu draga djela. I kad bude naša omladina uvidjela,
kako je uzvišena ta ljubav, tad če joj se tek pravo
ogaditi nečistoča. Premalo se kod nas cijeni svetost
braka, i uopče obiteljski život, to treba otvoreno ka¬
zati! Podimo sad promišljeno na posao, učimo sebe
i druge štovati i pravo razumijevati brak, koji je sa-
kramenat, učimo uzvišeno misliti o onoj ljubavi, koja
je sveta sva, duševna i tjelesna, sveta, jer je takoder
put i sredstvo spasenja, usavršenja naših duša, vječ-
nog blaženstva i prilika onog pretijesnog i vječnog
veza, kojim če jednom u nebeskoj slavi biti vezana
duša naša sa svojim Bogom!

To je jedno, a drugo i to najznamenitije jest milost
Božja.  Grijesi protiv čistoče, neuzdržljivost, zle na¬
vade, prevlada spolnih misli, predstava i nagona, to se
osniva sve na bolesti volje.  Volju treba ozdraviti
i to neka sama sebe ozdravi. Volja mora u tom pro¬
cesu biti boiesnik i liječnik u isti mah. Treba, da tako
kažem, volja, koja ne če, da nauči opet htjeti i htjeti.
To je pak nemoguče, ako sam Bog svojom miiošču
volji u pomoč ne dode! Nema uspješnoga »trainiranja«
volje bez milosti Božje, o tom če se svatko brzo uvje-
riti. Past če mladič i dignuti se, dignuti se i opet pasti,
opet se dignuti i opet pasti i tako dalje neprestano,

54

periodično, gotovo šilom prirodnoga zakona, ako se
bude pouzdavao samo u svoju vlastitu snagu, u suge-
stiju dobrih pedagoških knjiga i u upliv šetnja i gim¬
nastike. Samo pokušaj, prijatelju, vidjet češ, kako češ
daleko doči bez pomoči Božje, bez saveza s Bogom!

Da, savez je s Bogom, ovdje u prvom redu po-
treban, a tada če imati i uzor Isusa Krista, u kojem,
radi koga i po kojem nam je dana sva milost, tvorni
utjecaj na naš moralni život. Isus je bio tako čista srca
i duha, da mu čak njegovi ljuti protivnici nijesu obzirom
na to ni najmanje predbacivali: da je bio nad svaku
takvu sumnju uzvišen, bilo je samo po sebi razum¬
ljivo. Premda je Isus i sa ženama ljubezno opčio (Ivan
evangelista piše: »Isus je ljubio Martu i njenu sestru
i Lazara«), premda su bile mnoge žene cesto oko njega,
dvorile ga i brinule se za to, da mu ništa ne uzmanjka:
ipak ni farizeji, ni njihovi pismoznanci, koji su našli
svaku dlaku u jajetu, nijesu u tom pogledu imali što
da mu predbace. Kako je čista srca bio Spasitelj, svje-
doče takoder njegovi govori. Dok su se naime svi pro-
roci pred njim služili katkada vrlo sjetilnim i bujnim
govorom, te u nj uplitali sve puno primjera iz erotič-
noga života, nema u Isusovim govorima, koji su uza
sve to tako živi i plastični, niti sjene sličnoga. Njegova
'tankočutnost u tom pogledu tumači više dogadaja: kad
je pošao da probudi od mrtvih djevojku, koja je ležala
sama u svojoj sobi, uzeo je sobom njezine roditelje;

55

kčeri Kananejke uopče nije išao, nego ju je iz daleka
ozdravio. A evandelja ni o tom ne govore, da bi se
kod ozdravljanja bolesnih žena njih dotaknuo; dok je
to kod muškaraca obično činio. Kad su Židovi dotje-
rali u sinagoga preda nj bludnicu, da bi kazao, kakva
je kazan ima stiči po zakonu, pripovijeda nam evan-
delista, da se je Isus prignuo k tlu i na podu pisao.
To se mjesto na više načina tumači; mi bismo pak
gotovo pristali na neko sasvim novo tumačenje, da je
Isus to učinio poradi svoje velike nježnosti i tanko¬
čutnosti u moralnom pogledu, da bi pokazao, kako mu
je odvratno i neugodno slušati nabrajanje grijeha ne¬
srečnice sa Strane sjetilnosti sklonih i u spolnom obziru
surovih i divljih Židova. Bio je napokon Isus onaj,
koji je u propovijedi na gori izrekao one riječi, što
moraju krščaninu biti glavni poticaj na čistoču: Blago
onima, koji su čista srca, j e r če oni Boga
gledati!  Obzir prema fizičnom zdravlju, spolna higi-
jena, različiti estetski razlozi i slično: to je sve spo-
redno, to može jedva nekoje srečhije karaktere sačuvati
od toga, da ih ne obori navala sve više razmahane
nemoralnosti, ali čitavih naroda ti motivi nikada nijesu
bili niti če biti močni čudoredno preporodih, kako to
lijepo naglasuje takoder okružnica austrijskoga episko-
pata od 17. studenoga 1910, — samo obzir na Boga
može moralno reformirati kako pojedinca tako i narod.
Čisti  če Boga gledati! Nije čudo! Ta več u ovom

56

životu imadu ljudi čista srca visoke i odlične prednosti
pred drugima. Oni imadu bistriji i jasniji pogled nego
drugi ljudi, prodiru, premda su cesto priprosti i neuki,
dublje u bivstvo stvari, mudrije sude, bolje poznaju
ljude, oštrije prosuduju prilike, znadu se hitrije i pa-
metnije odlučiti, znadu se bolje očuvati vremenitoga i
duševnoga zla, svaki im se pothvat bolje posreči nego
drugima, osobito teške stvari, srečni su i mirni, zado-
•voljni, veseli, osječaju Božju blizinu, u nezgodama nadu
brzo utjehu, ne poznaju zatornih briga ni straha pred
budučnošču, znadu dobro savjetovati, te su svim ljudima
mili. Več u ovom su životu Bogu sličniji nego drugi,
a što če biti onda, kad ga budu gledali licem u lice!
Na to pomislimo, prijatelji, i na ovo, da imadu na polju
kulturnoga, političnoga i socijalnoga podizanja kato-
ličkoga puka najviše uspjeha oni naši vode,
ko ji su čista srca,  naši biskupi, svečenici, naše
bogoljubne žene! Zar da za njima zaostanemo inteli¬
gentni mladiči?

9. Ljubav prema narodu.

Ljubav prema narodu! Po primjeru našega Gospo-
dina Isusa svi su pravednici, svi sveči i blaženi, svi
dobri svečenici i redovnici, te pobožni svjetovnjaci
ljubili narod. Krivo je mišljenje, da je demokratski kr¬
ščanski socijalizam nešto za 19. i 20. vijek osobito i
novo: u svim je vijekovima živio u katoličkoj Crkvi, a

57

osobito u srednjem vijeku, kad je katolička vjera pre-
vladavala i u javnom državnom životu; samo oblik bio
je nešto drukčiji.

Zar da nabrajamo sve one sveče Božje, koji su,
poticali oni bilo iz nižih slojeva ili iz bogatih trgovač-
kih ili plemičkih kuča, ljubili siromašni puk, posječivali
siromahe, osnivali bolnice, nahodišta, sirotišta, skloništa
za zanemarenu mladež, skloništa za raskajane javne
grješnice, azile za zločince, koji su navršili kazan za
djevojke, što se zbog prirodnih mana i preboljelih ve¬
likih bolesti nijesu mogle udati, ustanove, da se sa-
kupljao miraz za siromašne djevojke, škole, bolesnička
potporna društva, zalagaonice, društva za sistematsku
organizaciju milostinje, društva za pomirbu domačih i
javnih sporova, za naobrazbu obrtnika itd.? Zar da
upozorimo na svetoga Franju, toga velikoga ljubitelja
djece, prosjaka i priprostih, ili na članicu trečega reda,
mladu svetu Ružu iz Viterba, koja je u 13. stolječu
branila sloboštine i autonomiju svoga rodnoga grada
protiv njemačkoga čara? Zar da sjetimo na franjevca
blaženoga Bernardina da Feltre, koji je u 15. stolječu
hodao po Italiji, krvareči poradi ljutih i krvavih spo¬
rova medu domačim plemičkim obiteljima, od grada do
grada, propovijedao mir, omekšavao srca mogučnika,
pomirivao medusobno stranke i priredivao navlaš u tu
svrhu procesije djece, kojima je na čelu koracao on,
noseči baš zato izradenu zastavu sa slikom Propetoga,

58

odozdo bile su pako riječi: Pars mea Deus! — Ja pri¬
padam Božjoj Stranci!? Ljubav prema narodu bila je
signatura sviju, koji su Boga ljubili.

Dragi mladi prijatelji! Ne smije se ipak ljubav
prema narodu zamijeniti s romantičkim entuzi-
j a zrnom,  kojega ima danas toliko medu našom mla-
deži. Koliko puta vidaš daka ili gospodina, koji opči
sa seljakom sa smiješkom na licu, pita ga o vremenu, o
sjetvi, o domačim prilikama i neprilikama, oduševljeno
ga podučava o narodnim pravima, te ga uvjerava o
svojoj ljubavi. Više puta se pak iza toga oduševljenja
sakriva nešto sasma drugoga nego ljubav prema na¬
rodu; obično je iza toga samo ljubav spram sa-
moga sebe.  Mladič se čini sam sebi znamenit, odličan
i silno dobar, kad pokazuje takvo zanimanje za Se¬
ljaka i njegove teškoče; počinje ljubiti svoju vlastitu
plemenitost i oduševljenost. Tomu je doduše više ili
manje svaki podvržen, osobito pak onaj, koji ljubavi
prema narodu ne shvača krščanski.

Teško, vrlo teško može krščanski čovjek predstav¬
ljati sebi ljude, koji u Boga ne vjeruju, kako kažu.
Upravo tako eto teško predstavljamo sebi one moderne
socijaliste i demokrate, koji puka ne ljube poradi Boga.
Nu to je pitanje teoretsko, kojega ovdje ne čemo rješa-
'vati. Na svaki način ne može biti otvorenije, dublje i
stalnije ljubavi nego je ona, koja narod ljubi zato, što
je svaki njegov pojedinac, svaki naš bližnji slika i pri-

59

lika Božja, jer svaka duša reprezentira beskonačnu
vrijednost — svi svijetovi u svojoj neizmjernosti, čitav
sunčani sustav, sva nebeška tjelesa, sav kozmos nije
toliko vrijedan, koliko jedna jedina čovječja duša! —
R  to zato, jer smo svi udovi mističnoga tijela Kristova,
jer se vrši u svima tajnoviti razvitak dizanja i usavr-
šivanja Božjega kraljevstva, jer sjaju duše u žaru nad¬
naravne milosti, te su otkupljene krvlju Sina Božjega,
jer trebaju smilovanja i ljubavi, jer su za vječnu slavu
odredene. Stoga moramo jedan drugoga usavršivati,
jedan drugomu dobar primjer davati, te zajedno rasti
u dobroti — ta solidarnost, koja nas sve kao djecu
Božju spaja, osnov je našoj medusobnoj ljubavi i lju¬
bavi pojedinca prema čitavom narodu. Tako zvano
»demokratsko čuvstvo«, težnja za »kulturnim podignučem
naroda«, geslo »rad za narod« i slično — sve ima
pravi smisao jedino onda, ako bazira na onoj ljubavi,
o kojoj kaže apostol, da nikad ne prestaje, jer crpe iz
vječnoga, nepresušenoga vrela.

Ta je krščanska ljubav prema narodu nesebična,
požrtvovna, djelotvorna, dobrotvorna, strpljiva, ustrajna,
mudra, milosrdna, otvorena. To posljednje naglasujemo
stoga, jer ima veoma mnogo neiskrene ljubavi prema
narodu i u pojedinaca i u stranaka. Tko pak ljubav
prema narodu iz egoističnih svrha samo hini, i onaj
u tom obziru sama sebe vara, utvarajuči sebi, da ima
ljubav prema narodu, a doista je nema, silno štetuje

60

sebi i drugima i cijelom društvu, vara i zavodi mase
svojim frazama, podržaje u njima neprestano nezado¬
voljstvo, ulaguje se pučkim strastima, ponižuje ljude
do oruda klikarskih ciljeva. Strašan odgovor če morati
dati takvi ljudi Bogu, a ne če biti ugodno pred nje¬
govim licem, koje svaku laž mrzi, onima, koji su tako
zvane seljačke i radničke programe samo fingirali.

Ljubiti treba djelotvorno.  Mnogo ljudi ljubi puk
samo apstraktno;  ljubimo »narod«, »narodnu veli-,
činu«, »nekadašnju narodnu slavu«, »narodne ideale«,
»naše prede« itd., a veliko je pitanje, ljubimo li poje-
dince narodnje, kakvi jesu i živu i trpe; — drukčije je
naša ljubav samo umišljena, ljubav gole fantazije, ljubav
pojmovna ili pak ljubimo samo zato, da bi drugi ljubili
nas. U nedostižnom romanu velikoga mislioca dubo-
kog krščanskog osječanja, Fedora Mihajloviča Dosto-
jevskoga, »Brača Karamasov« kaže redovnik, starac
Sozima, nekoj dami, koja ga pita, kakva da bude lju¬
bav prema narodu:

»Žao mi je, što ne mogu da vam kažem nista ugodna
i utješna za vas, jer usporedena s apstraktnom, opčom
ljubavlju, djelotvorna je ljubav strašna i teška. Ljubav,
što samo u glavi živi, žudi samo za brzim uspjesima
i časovitom utjehom, pa zahtijeva, da je vidi cio svijet.
Tako daleko tjera, da bi svatko žrtvovao svoj život
uz uvjet, da se stvar ne zavlači dugo, nego da se raz¬
vije brzo — kao na pozornici, a svatko da to vidi i po-

61

hvali. R  djelotvorna ljubav — ona je r ad i ustrajnost,
gotova znanost . . .« Dostojevskijev starac kaže sam,
kakova mora da bude ljubav spram naroda i koji mo¬
tivi treba da je potiču. U tom obziru ne poznaje svje-
tovna literatura ljepših stranica od ovih, koje opisuju
ljubav ruskog monaha spram ubogog ruskog seljaka.
Sozima, dubok poznavalac ruske duše, govori s pri-
prostima priprosto, znade svakomu da se prilagodi i
nastoji da bude sličan apostolu, koji reče sam o sebi :
Postadoh svima sve! R  za to ga narod i ljubi i naziva
ga iščekivanim ljubimcem, spasiteljem i bačuškom. Krasno
opisuje Dostojevski, kako dodoše ruske seljačke žene,
da se poklone starcu i potuže se na svoju nevolju.
Nastasja je prošla tri stotine vrsta, da pohodi s drugim
ženama starca, kad joj je umro trogodišnji sinčič Nikita.
Starac ne može isprva da je utješi. Govori joj: »Gledaj
majko, jednoč je velik svetac gledao u hramu pred
sobom ovakvu Ženu kao što si ti, koja je naricala za
jedincem svojim. Ne znaš li, govorio je svetac, kako
su ovi mališi srečni pred prijestoljem Božjim. Nitko na
nebu nije tako srečati kao ovi mališi! Ti si nam Bože
— tako govore — dao život, a tek što smo počeli da
živemo, pozvao si nas k sebi. I onda tako dugo mole
Boga, dok ga i namole, da ih u andele pretvori. Zato
i ti ne plači, nego se raduj!« R  kada nista ne pomaže,
promijeni se starac. Zamisli se u majčinu žalost i tijek
njenih misli svede na drugu stažu. Sav joj se prilagodi.

62

»Ovako je bilo u starom zavjetu: Rahela je plakala za
djecom svojom i ne može da se utješi, jer ih nema.
Ono je sudbina vaša, majko, na zemlji. Nemoj se utje-
šiti, plači samo! A  tada svaki puta, kada ti oko zasuzi,
sjeti se, da na te gleda sin tvoj, koji je andeo Božji,
raduje se tvojim suzama i Gospodu ih kazuje. I dugo
če još trajati plač materin, a tada če se polako pre¬
tvoriti u tihu sreču, a suze žalosnice pretvorit če se u
suze pouzdanja i očiščenja srca, riješit češ se svojih
grijeha. A  tvojeg ču se sinka spominjati, da bude mir
njegovoj duši. Kako mu je ime bilo?« — »/lleksij, ba-
čuško!« — »Lijepo ime! Zar po illeksiju, Božjem
ugodniku?« — »Da, Božjem, bačuško, po Hleksiju
ugodniku Božjem!« I tako je starac polagano utješi.

Druga žena dolazi k njemu, da vidi, je li doista
bolestan, kako ljudi govore. Šest vrsta daljine je prošla
i došla sa dojenčetom svojim. »Došla sam, da te vidim.
Govorili mi, da boluješ . . . Hodi, hodi, još češ dvade-
set godina živjeti, Bog če te čuvati! Sto nas je malo
može biti, koji molimo za te ?« — »Hvala ti, hvala za
sve, dobra ženo... Draga si mi; je li to djevojčica u
tvom naručju?« — »Djevojčica, radost moja, Lizabeta!«
— »Bog neka vas obje blagoslovi: tebe i čedo tvoje
Lizabetu! Obradovala si moje srce, majko! Zdravo da
ste, dragi moji, zdravo da ste, miljenci moji.«

I sve je blagoslovio i svima se duboko po-
klonio.

63

A  kako uči starac Sozima braču monahe na sa-
mrti ljubavi spram naroda?

Čujmo!

»Ljubite se medusobno, oci, i ljubite puk Božji...
Tako ga ljubite, kano da čete cio svijet iskupiti ljubavlju
svojom, a suzama svojim isprati grijehe svijeta... Ne
budite oholi! Ne uznosite se ni pred siromasima, ili
pred bogatima. Ne mrzite onih, koji vas zatajuju, grde
i ogovaraju. Ne mrzite ateista, krivovjeraca i materija-
lista; ovako molite za njih: Oprosti Gospodine svima,
pa i onima, za koje nitko moliti ne če. A  dodajte: ne
molim toga od ponosa, jer sam manji od sviju vas...
Ljubite narod Božji i ne dajte, da vam ga
tudinci pokradu;  jer ako zaspite iz lijenosti, oho¬
losti ili samoljublja, doči če sa sviju strana i orobit če
čitavo stado. Ne prestajte, učeči narod evandelju .. .
Ne budite škrti ... Ne ljubite zlata, srebra i ne sabi-
rite ga . . . Vjerujte i visoko dignite zastavu . . . Visoko
je dignite!«

A  ovako govori monah Sozima o Seljaku: »Malo
samo, i neznatnoga sjemena treba; ruski svečenik neka
ga sadi u dušu priprostoga seljaka i ono ne če umrijeti;
u njegovoj če duši djelovati cio život, a usred tame i
gnjusobe grijeha njegovih bit če jedna svijetla točka i
jedan svijetao spomen. A  nijesu potrebna dugačka razla¬
ganja. Sve če razumjeti u priprostosti svojoj. Ili, mislite
možda, da priprosti siromah ne če razumjeti svetih knjiga ?

64

Kušajte, čitajte mu priču o lijepoj Esteri i oholoj Vasti,
ili opet čudnovatu zgodu o proroku Joni. Ne zaboravite
isporedaka Gospodinovih, a osobito onih u Lukinu
evandelju, a iz apostolskih djela obračenja Pavlova —
ovo osobito —; a napokon dogadaja iz života svetaca,
život /Ueksija ugodnika Božjega i egipatske majke Ma¬
rije, koja je medu velikima velika, jer je bila radosna
mučenica, jer je Boga gledala i bila posuda Kristova.
I priprostima čete pripovijestima prosvijetliti srce Se¬
ljakovo. Vidjet češ, da je naš seljak dobar i zahvalan;
stostruku če ti hvalu dati ... TkouBoganevje-
ruje, ta j ne vjeruje ni u narod. Samo i j e-
dino narod i njegova buduča duševna sila
moči če u svoje vrijeme da svlada ateiste,
koji se otudiše domačoj zemlji. R  što je riječ Kristova
bez živih primjera? Narodu, koji je bez riječi Božjih,
prijeti smrt, jer duša njegova čezne za riječima Go-
spodinovim i za izvorom ljepote.« Zatim pripovijeda
starac, kako je na svojem putu po čitavoj Rusiji, kada je
s očem Hnfimom sabirao milodare za crkvu, sreo mladiča
seljaka. Razložio mu je, kako je krasno sve stvorenje
i kako su bez zla svi cvijetovi, životinje i nebo. Go-
vorio mu je, da i u stvarima živi Krist. »Pa kako je
moguce — pita mladič — da bi i u stvarima bio Krist?«
»R  kako bi bilo drugačije?« govorio sam mu — »!a
nauk je Božji za sve, za čitavo stvorenje i za svaki
stvor; svaki se listič obrača k riječi, veliča Boga i

65

klikče Kristu u susret. Ne da to znade, nego svako
biče vrši to po svojem tajnom životu.« I pripovijedao
sam mladiču, kako je nekoč došao medvjed velikom
svecu. I smilio se je svecu i on bez straha izišao iz
svoje spilje i dao životinji komad kruha. »Hajde«! —
kazao mu, »hajde; Krist bio s tobom!« I divlja je živo-
tinja otišla mirna i tiha, a da nije nikomu ma što na žao
učinila. A mladič je bio ganut, što je životinja otišla, a
da nije nista nikomu učinila i što je bio Krist s njom. »Ah,«
uskliknuo je, »kako je to sve lijepo, kako je sve, što je
Božje, dobro i čudesno.« R  na to je sjeo i tiho je pro-
mišljavao. Vidio sam, da me je razumio. I zaspao je kraj
mene, a spavao je nedužni laki san. Gospodine, blago¬
slovi mladost 1 I ja sam se onda molio za nj, kada sam
lijegao na počinak. Gospode, pošalji djeci svojoj svjetla
i mira.« Tako je starac cijenio priprostu dušu!

O zadači svečenika s obzirom na narod i opet
govori lijepo Sozima:

»Več su nekada iz monaških redova izašli u Ru-
siju oni, koji su radili za narod,..a zašto ne bi toga i
danas mogli? Da — isto tako pobožni i ponižni ljudi,
koji če šutjeti i postiti, dignut če se i posvetit če se
velikem djelu. Iz naroda če doči spas Rusije! R  ruski
je samostan od vajkada narodan. Ako je narod osamljen,
i mi smo osamljeni. Narod vjeruje kano i mi, a bez-
božne sile, dolazile one ma iz kako dubokih srdaca i
umova, ne če u Rusiji ništa načinih. To zapamtite!

5

66

Narod če se diči proti ateizmu i nadvladat
če ga! Poštujte narod i njegujte njegovo srce. U tišini
ga uzgajajte. To je zadača nas, samostanaca, jer narod
ovaj nosi Boga u srcima svojim . . . Bog če oslobo-
diti Rusiju — jer ako i jest niži narod pokvaren i go¬
tovo nemočan, da se odreče svojih grijeha, ipak znade,
da je grijeh njegov proklet od Boga i da zlo čini, kada
griješi. I tako ima naš narod neokaljenu vjeru u istinu.
Boga priznaje i vapi mu. R  s obrazovanima drugačije.
Oni hoče da svoj život urede pomoču znanosti i da-
kako bez Krista, a prije su vjerovali u nj; več su
objavili, da nema ni zločina ni grijeha. Sa svoga sta-
jališta imadu pravo, jer — ako Boga nema, što je
onda zločin? U Evropi se več diže narod šilom proti
bogatašu, svuda ga napučuju vode, da prolijeva krv i
uče ga, da je njegova srdžba pravedna! Ali neka je
prokleta ona srdžba — jer je nemilosrdna .... O c i
moji i bračo — uščuvajte narodu vjeru!  Ona
nije prazan san. Cio sam si život bio svijestan slavnoga
dostojanstva našega naroda; vidio sam ga i čudio se;
vidio sam ga usprkos pogrješaka i mana našega mužika.
On nije sužanj, ako je i bio dvije stotine godina zarob¬
ljen... Samo vjera učovjekovo duševno dosto¬
janstvo  jest osnov jednakosti, i samo če taj nauk
razumjeti kod nas i taj če nauk osloboditi narod.«

Doista, naroda ne ljubiti, to je znak liberalizma,
ateizma, krajne oholosti, satanskoga sebeljublja. Nijedan

67

se ne smije brojiti medu učenike Kristove, koji ne ljubi
naroda, jer je Krist narod neizmjerno ljubio, ljubio i
siromahe, progonjene i priproste, ponižne i neznatne.
Ljubite narod i sve što je s njim u sveži: njegov ubogi
seljački dom, njive, što ih u znoju lica zasijava, plug,
kojim ore, životinje, koje mu pomažu. Ljubite njegov
trud i nevolju, ljubite njegovu sakritu dobrotu, plač
njegov i radost njegovu! A ono treba još jednom i
prije svega da se istakne: ne dajte, da vam drugi
ukradu naroda!

Neka nam bude dopušteno tom zgodom spomenuti
primjer iz vlastitog iskustva, kako je priprosto seljačko
srce plemenito, zahvalno i čutljivo, ako ga nesebičnom
i nehinjenom ljubavi uzgajaš i oplemenjuješ. U Sloven-
skoj opstoje tako zvani »Orli«. To je organizacija, koja
sabire večinom seljačku omladinu na gombanje a uje-
dno i obrazuje mladiče u katoličkom duhu, prireduje
im predavanja i socijalne tečajeve. Kod toga »Orla«
upoznali smo mladiča-seljaka, koji je imao samo
pučku školu, a kasnije je učio stolariju. Postao je kano
i drugi oko 20. godine »Orel« negdje na Gorenjskem.
Odavle je otišao iza nešto vremena radi zanata na
Dolenjsko, pa je u tom, prije uspavanom kraju, gdje
se šepirila t. zv. mjesna inteligencija, koja po života
prosjedi u gostionama kraj glupih razgovora i neslanih
šala — ustanovio sred velikih, gotovo nesavladivih
teškoča »Orla«. Tko razumije, što znači probuditi na

5 *

68

život mladež tamo, gdje vlada lijenost, apatija, mržnja
na svaki duševni napor, mekoputnost i frivolnost: taj
če znati da ocijeni to djelo. Naš vrli mladič radio je
u tom kraju tako dugo, da je »Orla« učvrstio i poskr-
bio se za to, da če njegovo djelo i dalje živjeti. R  na
to je otišao u njemački Gradac, gdje je medu onim
malobrojnim mladičima ustanovio »Orla«.

Mi toga mladiča poznajemo: skroman je i blag,
neznatan izvana, a kakav oganj gori u njem! Kada
govori, mora, ako i nijesu riječi njegove umjetne, da sva-
koga uvjeri. R  kako takav priprosti čovjek iz puka
duboko poznaje duh krščanskoga morala, kako mu je
to u krv i meso prešlo, bolje nego mnogom i mnogom
inteligentu, koji to sve zove »nepojmljivom askezom« ili
»mržnjom na svijet i idejama protivnim životu«: ■ — go¬
vori jedno pismo što ga je taj mladič pisao iz Graca
svom prijatelju u dolenjski trg, gdje je prije bio. Evo
toga pisma: „Predragi Karlo! Kada sjedim ovako u tom
tudem njemačkom mjestu, a u mojem dosadnom stanu,
često mi se budi uspomena na moj lijepi dolenjski trg,
gdje gombaju moja brača »Orli«. R  kada dobijem tvoje
oduševljeno pismo, čini mi se, da sam i sam u živah-
noj gombaoni. Kako je živo u njoj! Momci, koji prije
nisu imali ni pojma o lijepoj organizaciji, srečni su samo
tada, kada se u gombaoni sakupe. Kako su več po¬
stali okretni! Kao da su preporodeni! R  kako je to
sve došlo? Sječaš li se jošte, kako su nas psovali, kada

69

su neki u strahu i bojazljivosti osnivali »Orla« u za-
puštenom dolenjskom trgu? Oni ljudi, koji noše na
glavi cilindre, a u glavi cesto slamu, koji se rado hva-
lišu svojom »narodnošču«, mislili su zaustaviti napredak
nove, poštene misli. Tada sam bolje no ikada prije
upoznao, daBogblagosivlja djelo naše!  Došao
je naš prvi nastup — a mi smo imali čuvstvo, kano
što ga imade vojskovoda vojske, koja pobjeduje. I onaj
je dan najljepši u našem životu, kada smo pokazali
što znamo. — Na tisuče naroda, oko stotina »Orlova«
u odori, a potišteni i poraženi neprijatelji! To je slika,
što ču je nositi u srcu do groba! — Prijatelju, to se
ne bi dalo dostiči, kad ne bi bilo blagoslova
odozgora!  — Preda mnom leži »Zlata knjiga« (to je
knjižica moralne sadržine, nekakav vademecum, napi¬
san za »Orle«. Op. piščeva). Ne ču ti ovdje ponavljati
pojedinih zlatnih stavaka, sigurno, da si ih več pohranio
u svom srcu. Pišeš mi, da ste izgubili dva druga,
jedan je morao kano i ja po svijetu, a drugi se je pri-
družio protivnicima. Jedan je išao s jasnom svrhom i
svijesnom glavom u svijet. Našao je u tudini pošteno
društvo i srečan je u njemu. Tako mi je nedavno pisao.
Mladi su još obojica i vidjet čemo, tko če od njih dvo¬
jice biti srečniji. R  opet je sto puta bolje, da se še-
prtlje ne miješaju medu »Orle«, koji crpu duševnu hranu
iz »Zlate knjige«. — Pišeš mi o lijepoj uspjeloj pred¬
stavi i o dobrotvorima, što ih imate. Narod je upoznao,

70

da »Orel« nije kano druga društva, što ih za nekoliko
godina osnivaju liberalci pod firmom narodnosti. »Orel«
je trajna organizacija! A  dobra stvar ima uvijek
dosta d o b r o čini  tel  j a. Moliš me, neka se u novi-
nama zahvalim g. Andreju, koji vodi čitavu stvar!
Prijatelju toga ne treba!  Kada sam se opraštao
s vama, išao sam i gospodinu predsjedniku. Govorili
smo koješta. Spomenuo sam, kako je medu protivnicima:
svaki traži samo sebe, svojih koristi i časti! A  on mi
je tada rekao ozbiljne riječi, koje ču upamtiti: »Čast je
čudna stvar, i ako je tko traži, ona bježi ispred njega,
a tko ne traži priznanja i časti, toga čast i sama nade.«
I pokazao mi je gospodin neki psalam u sv. pismu,
gdje veli sveti pjesnik, da čovjekukojiimade
samo jednu svrhu, da svuda i uvijek samo
dobro radi, sve se na dobro obrača i da je
on uvijek vese o. A  zar nijesmo to več nas
dvojica iskusili?  Gledaj, u zadnje te doba protiv-
nici povlače po novinama. Pa što su postigli ? Baš
protivno no što su htjeli!  A  ti veselo fičukaš,
pjevaš, marljivo radiš i djelo tvoje rodi blagoslov. —
O, kako bih ja rado bio s tobom, jedne duše i jednoga
srca i opet bismo radili u »Orlu«. Tu u njemačkom
Gracu vidim toliko mladih ljudi, slovenskih momaka,
koji su več uništili svoju mladost, a uz to i čast slo¬
venskih mladiča. Zaboli me u srcu, kada ih vidim! To
ne smije da bude! Slovenski »Orli« u domovini i drugi

71

pošteni mladiči, morat čete uzgojiti radnike več onda,
kada su još šegrti. Kako dode odgojen momak u tu-
dinu ostat če takav! A  ipak imade i takvih ovdje!
I nema dugo, što smo osnovali u ovdješnjem slov.
katoličkom društvu »Kresu« odsjek »Orla«. Skroman
je početak, ali mi se nadamo, da če Bog blagosloviti
naše djelo! Zato primi uz moj srdačni pozdrav iz nje-
mačkoga Graca i naš krepki orlovski: Zdravo! —
Tvoj Stjepan."

Kako tvrda vjera u dobra stvar, kakva veselost
duha, kako naravna istinitost, kako tvrdo ufanje u vod¬
stvo Božje odsijeva iz ovih redaka. A  sve to radi toga,
jer se je prava ljubav dotakla ove duše i izmamila iz
nje sile, koje bi bile drukčije spavale ili se što više i
izgubile. A  ono sigurno, da ne bi nikoja druga misao
mogla srce mladičevo tako iz temelja preobraziti i nje¬
gove volje bolje ojačati, kao krščanska vjerska i moralna
misao. Ili može li možda mržnja spram bogataša, ili
oduševljenje za neki nepolučivi i tamni kulturni ideal
napretka, ili krilata fraza o slobodi, ili nezasitna želja
za pravdom, kojoj nitko ne zna mede, ili sentimentalna
vjera u čovječje bratstvo — može li da srca trajno
ugrije, da ih uistinu preobrazi, strasti i nagone ublaži,
egoizam potlači — a dostigne stalne uspjehe i načini
čovjeka uistinu boljim, plemenitijim i nesebičnijim ? Od
velike francuske revolucije pa do današnjega dana
nije to pošlo za rukom nijednom državniku i nikojoj

72

socijalističkoj Stranci — naprotiv, ljudi su postali bru-
talniji, egoističniji, osjetljiviji i svaki dan nezadovoljniji.
Kako su obečavali različni socijalni utopiste, kako če
blag postati čovjek po njihovom nauku! K  istina ? Nije
li se zar upravo u naše tako prosvijetljeno doba izrekla
riječ o »plavoj bestiji« i o ropskim instinktima nepo¬
pravljive mase?

Mi čemo drugačije, mladi prijatelji! Dignimo se i
podimo opet naviješčivati veseli a zaboravljeni nauk
o beskonačnom dostojanstvu svake ljudske duše, o nje-
zinom jedinom preporodenju u Bogu i o onoj slobodi
te napretku, koji se osniva na spoznanju, da je narod
tim srečniji, krepčiji i za život sposobniji, čim je bo-
goljubniji i Bogu podobniji te obratno.

10. »Rko  ne budete takvi kao djeca...«

Mnogi se je več u čudu upitao, što zapravo znače
u evandelju one Isusove riječi o djeci, kojoj moramo
slični postati, ako hočemo da jednom ugledamo lice
Božje. Pa buduči da su mnogima te riječi nerazumljive,
za njih se uopče ništa ne brinu, kao da nas se ništa ne
tiču i kao da ih je naš Gospodin govorio samo onako,
da bude govor ljepši ili što više da ih nije ozbiljno ni
mislio ili pak da je to samo zapovijed za najpotpunije
ljude, »mistike« i slične. Istina je, te riječi Isusove nijesu
za svakoga razumljive, koji ne žive  praktično krščan-

73

ski, pa neka je još jednom tako oduševljen »katolik«,
laik ili svečenik, inteligentan ili priprost. Razumjet če
ih pak svatko, koji odano ispunjuje Božju volju, koji
je tijesno združen s Bogom i koji se u nj potpunoma,
bez oklijevanja i s neograničenom sigurnošču pouzdaje,
koji je čista srca i posvuda traži samo slavu Božju i
pobjedu njegova kraljevstva. Tak je čovjek uistinu di-
jete, dijete Božje, dijete veselo i srečno.

Mnogi su si moderni misiioci razbijali glavu s tim
problemom i kušali ga riješiti. Moderan čovjek, koji je
tako kompliciran, nenaravan, skeptičan, »pofinjen«, bolje
rečeno rafiniran, razmažen, ne zna ni na jedan na¬
čin razjasniti dječjeg duha, koji odlikuje krščanina. Več
se je spomeriuti Dostojevski bavio u svojemu »Idiotu«
s tim problemom dosta u krščanskom smislu, ali ipak
ne potpuno dobro, a ovih je dana poznati njemački
pisac Gerhard Hauptmann izdao roman »Emanuel Quint,
ein Narr in Christo«, u kojem usprkos nešto Čudnom
naslovu s mnogo čudoredne ozbiljnosti opisuje ruko-
djelca iz Šlezije, koji u današnje vrijeme navješčuje
evandelje, koji hoče da ustanovi kraljevstvo mira, Iju-
bavi i pravice na zemlji, pa ga oblasti zatvore. Fran-
cuski su se učenjaci latili te stvari nešto priprostije:
rastumačili su to sve skupa kao posebnu vrst ludila i
»la folie de Jesus Christ« postade ondje svagdanja
fraza. Ali dječije pouzdanje, dječija vjera, dječija do¬
brota i dječije težnje za jednom samom svrhom, dje-

74

čija ljubeznost krščanina nije nikakva »folie«, nikakva
ludost, nego čisto normalno stanje svake milošču pro-
žete duše. Nije čudno, da moderno doba za to nema
smisla, ali bar katolici, koji hoče da su dobri, moraju
to znati i nastojati, da si pribave bar nešto toga dje-
čijega, nedužnoga i veseloga duha.

U svom uvodu k legendama o sv. Franji Asiškom
kaže franjevac o. Holtzapfel, da je neki katolički apo¬
logeta jednom rekao, da nam je doduše ton Kristovih
riječi poznat, ali njihov smisao 1 sadržaj mnogo manje.
To je za večinu ljudi posve sigurno. Što se nama čini
u krščanstvu čudnije i neobičnije, mirno idemo mimo
toga naprijed i ništa se ne uznemirujemo, zašto tako
ne živemo ili bar ne kušamo živjeti, kad opet naidemo
na takve evandeoske riječi. Posve je pak drugačije s
katolicima, koji nijesu zadovoljni s polovičnim krščan¬
stvom, posve drugačije s blaženim i svecima, posve
drugačije s mnogim pobožnim dušama, koje još i dan-
danas skrovito i ponižno provode život po Kristu! Pa
zašto ne bi pokušao i katolički dak, akademičar, mladi
intel igenat da teži za tim uzorom krščanskoga života
koji če Bog naplatiti s preobilnim blagoslovom za cijeli
naš rad na polju katoličke organizacije naroda?

Prijedimo u duhu natrag za sedam stotina godina
h ono doba, kad je išao po lijepoj sunčanoj Umbriji
sv. Franjo Asiški i iskorjenjivao pohlepu i preobračao
razdoru i osjetljivosti odani narod. Kako se je taj svetac

75

čutio djetetom Božjim, kako je svakoga čovjeka, svaki
cvjetič i svaku životinjicu ljubio kao stvor Božji, kako
je bio veseo, da je htio što više pjevajuči umrijeti! Svoju
je redovnu braču poslao u svijet zovuči ih »ugodnici
Božji«, da bi opet unijeli u srca čovječja s milozvuč-
nim riječima Božjim veselje, koje sastoji u tom, da
služimo Bogu. Zato je narod sv. Franju neizmjerno
ljubio, ljubi ga još danas, ljubi i njegove sinove, fra-
njevce, koji živu u duhu njegovih pravila.

Da bar nešto djetinskog, veselog duha sv. Franje
razumijemo, predočimo si nekoliko prizora iz njegova
života, kako nam ih opisuje »Fioretti«:

„U zimsko je doba jednom išao sv. Franjo iz Pe¬
rugie k Santa Maria dei Angeli. S njim je bio brat Lav,
a obojici je bilo strašno studeno. Tada je sv. Franji
zovnuo brata Lava, koji je bio komadič puta naprijed,
pa je rekao: »O brate Lave, i ako naša brača pružaju
narodu sjajan izgled svetosti, kreposti i pobudnoga ži¬
vota, ipak zapiši, odnosno zapamti, da se u tom još ne
sastoji potpuno veselje.« Pa kad je brat Lav išao još
komadič puta dalje, opet ga je zovnuo i rekao: »O
brate Lave, i ako kakav naš brat slijepomu podijeli
vid i ozdravi uzete (pohabljence), izgoni davle, gluhima
povrača sluh, čini, da kljasti prohodaju i nijemima daje
govor ili pak što je mnogo više, nekoga koji je več
četiri dana mrtav opet k životu probudi, zapiši ipak,
da se u tom ne sastoji sva blaženost.« Domala je opet

76

zovnuo: »O brate Lave, kada bi koji brat razumio jezike
svih naroda i razumio sve znanosti i knjige, da, kada
bi bio u stanju proricati budučnost i znao citati srca
svih ljudi, ipak zapiši, da u tom još nije potpuno ve¬
selje.« I kada su išli dalje, opet je povikao: »O brate
Lave, jaganjce Božje, kada bi koji brat naš govorio
jezike andela i poznavao tijek zvijezda te moč bilina,
ili kada bi mu bilo poznato sve blago zemlje, ili kada
bi poznavao moči i svojstva ptica i riba u vodi, svih
životinja i ljudi, korijenja i drvlja, kamenja i voda,
ipak zapiši i dobro zapamti, da se u torne ne sastoji sve
blaženstvo.« I za malo vrijeme opet je povikao: »O
brate Lave, kada bi naš brat znao tako krasno propo-
vijedati, da bi sve nevjernike k vjeri priveo, usprkos
tomu znaj, da u torne još nije sve veselje.« Tako su
se razgovarajuči išli dvije milje dalje. Brat Lav, koji se je
svemu tomu vrlo čudio, reče: »Oče moj! molim za ime
Božje, da mi rečeš, u čemu sastoji potpuno blaženstvo?«
Na to mu svetac odgovarajuči reče: »Mo dodemo
posve premočeni od kiše i prezebli od mraza, blatni i
gladni u Santa Maria dei Angeli, te pozvonimo na vra-
tima i vratar dode ljutit van i poviče: Tko ste? i nas
dva mu kažemo: Nas dva smo dva brata; on bi pak
odgovorio: Dakako! dva potepuha, koji se svuda okolo
po svijetu potucaju i prosjacima milostinju oduzimlju!
te nam ne bi otvorio, nego bi nas pustio na kisi i sni-
jegu, da gladni i promrzli cijelu noč na polju stojimo,

77

a nas dva bi to strpljivo podnijeli te u ponižnosti i
ljubavi mislili, da nas vratar uistinu pozna i da mu je
Bog sam rekao, neka nas tako strašno napadne, tada,

0 brate Lave, zapiši, da u tom sastoji potpuna sreča«."

„Kada je dragi sveti Franjo jednom došao u crkvu
nekoga sela u okolici Assisia, počeo ju je odmah u
ponižnosti pometati i čistiti. Brzo se raznese vijest o
njegovu dolasku po cijelom selu, jer su ga ljudi rado
gledali i još radije slušali. Isto tako jedan seljak, koji
je bio posve priprosta srca i razuma, po imenu Gio-
vanni, saznao je za to; bez oklijevanja pode, da vidi
sveča i našao ga je baš, kada je ponižno i pobožno
čistio crkvu. Tada reče Giovanni: »Brate, daj mi metlu

1 pomoči ču ti.« S tim je riječima uzeo Franji metlu iz
ruku i pomeo,- što je još ostalo. Kada su se na to sjeli,
rekao je seljak svecu: »Brate, več sam dugo voljan
Bogu služiti, osobito od kada sam saznao za te i tvoju
braču; ali nijesam znao, kako bih mogao k tebi doči.
Sad pak, kada se je Gospodinu svidjelo, da sam te
našao, učinit ču, štogod zahtijevaš.« Kada je dragi
Franjo vidio njegovo oduševljenje, veselio se je u Go¬
spodinu, osobito jer je tada imao još malo brače. Osim
toga činilo mu se, da če seljak poradi svoje jednostav-
nosti i iskrenosti dobar redovnik biti. Zato mu odgo¬
vori: »Brate, ako hočeš u našoj družbi nasljedovati
naše življenje, moraš se odreči svega svoga imetka, u

78

koliko to bez spoticanja možeš, te ga dati širomasima
po savjetu svetoga evandelja; tako su morala sva moja
brača učiniti, u koliko je bilo moguče.« Kad je seljak
to saznao, odmah se je povratio napolje, gdje je ostavio
svoja dva vola, jednoga ispregao i odveo k svetom
Franji govoreči: »Brate, toliko sam godina služio svome
ocu i svima rodacima; ovaj je vo zato samo mali dio
moje baštine, pa ču se ja samo s njim kao svojom
baštinom zadovoljiti i darovat ču ga siromasima, kako
ti vidiš, da je dobro.« Kad su pak njegovi roditelji i
još nedorasla brača vidjeli, da ih hoče ostaviti, počeli
su svi na glas plakati i tužiti, da je bio dragi sveti
Franjo ganut, jer je bila obitelj vrlo velika i siromašna.
Zato im reče: »Načinite objed za nas sve, da skupa
jedemo i prestanite plakati, jer ču vas razveseliti.«
Odmah su zgotovili objed te su zajedno vrlo dobre
volje jeli. Kad su svršili, reče Franjo: »Taj vaš sin
hoče da se posveti službi Božjoj, pa zato ne smijete
biti žalosni, nego se iskreno veseliti. Ta to vam nije
velika čast samo pred Bogom, nego takoder pred svi-
jetom i za duševnu i za vremenitu korist, jer Bogu
dajete čast po članu vaše obitelji i sva naša brača bit
če vaši sinovi i vaša brača. Pa jer-če kao Božja stvar
služiti svome stvoritelju, čija služba znači kraljevanje,
ne smijem vam ga i ne mogu vratiti. M, da budete
s njim zadovoljni, hoču, da vam prepusti svoga voliča,
jer ste uistinu siromašni, i ako bi ga po evandelju

79

morao drugim siromasima darovati.« Tim rijcčima sve-
toga Franje bili su svi utješeni, te su se veselili, oso-
bito radi vola, kojega su natrag dobili, bili su naime
vrlo siromašni. Pa jer se je svetom Franji sveta jedno-
stavnost tako na sebi i na drugima vrlo svidjela, odmah
ga je preobukao u redovničko odijelo, te ga ponižno
uzeo sa sobom za svoga pratioca. Novica je pak bio
tako priprosta srca, da je mislio, da mora sve naslje-
dovati, štogod je radio sveti otac. Ako je taj htio poči
u crkvu ili kamo drugdje, da se zanese u molitvi, htio
ga je novi brat uvijek vidjeti, da bi mogao nasljedovati
sve njegovo djelovanje i gibanje; ako je sveti Franjo
prignuo koljena ili ruke k nebu dignuo ili uzdahnuo,
uvijek je brat Giovanni isto tako učinio. Kada je sveti
Franjo to opazio, opomenuo ga je vrlo šaljivo, neka
ne čini tih glupih stvari. Ali brat mu odgovori: »Brate,
ja sam obečao sve činiti, štogod ti radiš, pa ti stoga
moram u svemu postati sličan.« Dragi se je sveti Franjo
čudio i bio vrlo veseo, kad je vidio toliku čistoču srca
i jednostavnost. Brat je pak polagano tako napredovao,
da su se sveti Franjo i ostala brača njegovoj savrše-
nosti divili; za kratko je vrijeme umro usred svoga
svetog nastojanja. Još dugo je sveti Franjo u krugu
brače govorio s velikim veseljem i radošču o njegovu
životu, te ga nije pri tom nazivao bratom, fra Giovanni,
nego svetim, san Giovanni."

80

„Jednom je sveti Franjo došao u kraj izmedu Can-
nara i Bevagna. Tu opazi mnogo drveča na putu, na ko-
jima je sjedilo mnoštvo najrazličitijih ptica, kakvih nijesu
još nikada vidjeli u ovim krajevima. A  čučale su takoder
na tlima pod drvečem u velikom broju. Kada je svetac
začudeno gledao na tu množinu, dode na njega Duh
Sveti i on reče svojim pratiocima: »Počekajte tu na
putu na mene, ja idem našim sestrama ptičicama pro-
povijedati.« I išao je u polje k pticama, koje su na tlu
sjedjele. I odmah, kada je začeo govoriti, sve su ptice,
koje su se bile posjedale po drveču, priletjele k njemu
i tako se, kao i one na polju, mirno vladale, premda
je hodao izmedu njih i mnogih se odječom dotaknuo.
Usprkos torne nije se nijedna ganula sa svojega mjesta,
kako je to poslije pripovijedao brat Jakob iz Masse,
svet čovjek, koji je to slušao iz usta brata Massea,
koji je bio taj put medu pratiocima svetog oca. Sveti
je Franjo ovako govorio pticama: »Zaista morate, sestre
ptice, biti zahvalne Gospodu i uvijek i posvuda ga
morate hvaliti poradi slobodnog lijeta, koji imate, radi
dvostruke i trostruke odječe, radi lakih i lijepih krila,
radi stola, za koji vam se skrbi, te se vama ne treba
ni za što brinuti, radi pjevanja, kojim vas je Stvo-
ritelj obdario, radi toga, što vas je toliko i što se
poradi Božjeg blagoslova tako množite, radi potomstva,
kojeg je bio Bog očuvao u ladi Noinoj, zbog elementa
zraka, kojeg vam je dao na upotrebu. Ne sijete, i ne

81

žanjete, a Bog vas svejedno hrani; dao vam je potoka
i izvora, da se napajate, gore, brežuljke i humove, da
se sakrijete, visoko drveče, da se ugnijezdite. I premda
ne znate šivati, niti presti, ipak dade vama i vašim
mladima potrebno odjelo. Veoma vas dakle ljubi Stvo-
ritelj, koji vam je toliko dobrota iskazao. Zato se ču¬
vajte, sestre ptice, da ne biste postale nezahvalne, nego
morate nastojati, da pjevate Bogu hvalu!« Kada su
cule ptice te riječi, otvoriše kljunove, rasprostriješe
krila i glavu prignuše k tlima; tako su svojim znanjem
i pjevanjem pokazale, da su ih riječi svetoga Franje
veoma razveselile. Sveti pak Franjo radosno usklikta
u svojoj duši, kada je to vidio, i zapanjen razgledavao
množinu ptica, Ijepotu njihovih vrsta, njihovu nježnost,
slogu i krotkost. I kada je svršio svoj govor i njih
potaknuo, da hvale Boga, učini preko svih znamenje
križa i još ih jednom vruče pozove, da dragog Boga
hvale. Tada počeše najednom sve ptice, pa i one u
zraku, zajedno pjevati ljubke pjesme, koje se na da-
leko razlijegale.“ — — — — — — — — — — —

„Kada je jednom sveti Franjo bio kod svete Marije
Porciunkule, pride k njemu stara bijedna žena, koja je
imala dva sina u redu, i zaprosila u njega milostinje.
Svetac ode odmah, da zapita brata Petra Catani, koji
je bio tada generalni ministar reda: »Da li imamo štogod,
što bismo našoj majci dali.« Imao je naime običaj majku

6

82

svakoga brata nazivati svojom majkom i majkom sve
brače. Brat mu Petar odgovori: »U cijeloj kuči nema
ničega, čim bi je mogli obdariti, da bi joj bilo pomo-
ženo. Ali u crkvi imamo novi zavjet, iz kojega čitamo;«
jer tajputa jošte nijesu imela brača brevijara. Tada
reče Franjo: »Daj našoj majei zavjet, da ga proda za
svoje potrebe. Ja sam naime uvjeren, da če se to na¬
šemu Gospodinu i blaženoj Djevici bolje dopasti, nego
da iz njega čitamo.« I dali su joj ga. Sto se čita o
blaženom Jobu, to se može zaista reči i o svetom
Franji: »Od materine utrobe bio sam milosrdan i raslo
je milosrde sa mnom«.“ — — — — •—--

„Kada se jednom sveti Franjo vratio iz gore, gdje
se molio, dode mu u susret brat Masseo i, jer je htio
iskušati njegovu ponižnost, reče svecu: »Zašto baš
upravo za tobom? Zašto baš upravo za tobom? Zašto
baš upravo za tobom?« Napokon odgovori sveti Franjo:
»Što veliš, brate Masseo ?« — »Da cio svijet za tobom
leti, da te hoče svi vidjeti i slušati i pokorni ti biti;
a ipak nijesi lijep, nemaš velikog znanja i mudrosti i
nijesi plemenita roda. Otkuda dakle to, da cio svijet
za tobom leti?« Kad je sveti Franjo čuo te besjede,'
postane silno veseo, okrene oči k nebu i ostade neko
vrijeme preobražena duha; kada se opet osvijesti, po-
kleknu i zahvali se iskreno Bogu. Zatim se okrenu k
bratu Masseju i reče' »Hočeš li znati, zašto upravo

83

za mnom? Hočeš li znati, zašto upravo za mnom? Hočeš
li znati i potanko znati, zašto svijet ravno za mnom
leti? To izvire iz prečistog oka Božjega, koji u svakom
kraju vidi dobre i slabe. Zato što najsvetije oko nije
našlo večega griješnika od mene i priprostijega i ne-
vrednijega; i jer Bog za svoje čudesno djelo, koje
namjerava dopuniti, nije našao manje vrednijega, iza-
brao je mene; jer je Bog izabrao lude svijeta, da osra¬
moti mudre, i malene i beskorisne i slabe svijeta pozva,
da postavi u sjenu plemenite, visoke i moguče, da svi
spoznaju, da visost upravo tako kao čednost dolazi
od Boga, a ne od stvora, zato da se pred njegovim
obličjem put i stvor ne ponosi; jer tko se ponosi, neka
se ponosi u Bogu, zato da samo Bogu ostane čast i
slava u vijeke.“ — — - — — — — —

„Neki mladič iz Siene ulovi veliki broj grlica i
odnese ih u košu na prodaju. Sveti pak Franjo, uvijek
mio i dobar, ljubio je osobito nježne životinje i male
ptice i njima bio posebno sklon. Kad je dakle vidio
grlice, reče pun iskrene sučuti mladiču: »Dragi moj,
molim te, daruj mi te grlice, da te nedužne ptice, koje
po riječima svetoga pisma predstavljaju čiste, ponižne
i nabožne duše, ne dodu u ruke nesmiljenih ljudi,
koji če ih zaklati.« I smjesta je mladič kao po Božjem
nadahnuče darovao svecu sve grlice. Tada ih sveti
otac uzme u naručje i govoraše s njima čisto povjer-

6 *

84

ljivo ovako : »Drage sestre grlice, vi priproste, nedužne
i čiste ptice, a zašto ste se dale uhvatiti? Ja ču vas
očuvati od smrti i napraviti gnijezda, da možete leči
i ispunjavati Stvoriteljevu zapovijed, da se množite.«
I ode Franjo i napravi im svima gnijezda. I zaista gr¬
lice nijesu napustile gnijezda, načinjena od svetoga
Franje, več su legle u njima, množile se i bile sa sve-
cem i bračom prijazne. Mladiču pak, koji ih je darovao,
reče sveti otac: »Sine moj, tičeš postati brat u našem
redu i služit češ zahvalno Bogu!« I kako je svetac
rekao, tako se domala i dogodilo." — — — — —

„Osim vatre ljubio je Franjo osobito vodu, jer je
znamenje pokore i kajanja, s kojim se opere nečist duše
i jer se prvo očiščenje duše dogodilo po krstu. Rko
je prao na zdencu ruke, izabirao je zato uvijek takovo
mjesto, da nije s nogama zagazio u vodu. Rko  je stu-
pao stubama, išao je njima s velikim poštovanjem iz
ljubavi do onoga, koji se u svetom pismu zove »skala«.
Brata, koji je imao nasječi drva za vatru, strogo uputi,
da ne smije nikada cijelog debla odsječi, več uvijek
jedan dio pustiti netaknut iz ljubavi prema Onome, koji
nas je na drvetu križa spasao. Isto tako naloži bratu
vrtlaru, da ne smije cijelog vrta sa samim sočivom
zasijati, več ostaviti komadič zemlje za grmove i za
ruže iz ljubavi prema Onome, koji se u Velebnoj Pjesmi
zove »ruža polja i ljiljan dolina«. Brača, koja su s njime

85

živjela, opažala su na njem tako neopisivo veselje nad
stvorovima, da je njegov duh bio u nebesa uznesen,
ako bi ih samo primio ili pogledao. I jer je u stvoro¬
vima nalazio toliko utjehe, spjevao je kratko pred
svoju smrt više pjesama stvorovima Božjim, da bi tako
predobio srca svojih slušalaca za slavu Božju i da bi
ljudi Boga u njegovim stvorovima hvalili. Medu svim
je stvorenjima ljubio Franjo najvruče sunce i vatru.
Imao je navadu reči: »Ako sutra izade slučajno sunce,
morao bi svaki čovjek zahvaliti Bogu, koji ga je u
našu korist stvorio, jer po njem dobivaju naše oči cio
dan svjetlo ; s večera pak, kad se noč približava, morao
bi svatko hvaliti Boga poradi našeg brata vatre. Jer
smo svi tako reči slijepi, kad nam ne bi Bog po toj
dvojici brače podijelio luči. I zato moramo osobito po¬
radi ova dva stvorenja, pa isto radi drugih hvaliti
Stvoritelja!« A to je i sam ispunjavao savjesno do
svoje smrti. Kada ga je boljetica teško mučila, začeo
je pjevati svoje pjesme u zahvalu Gospodu za sve, što
je stvorio, a i brači je svojoj govorio, da pjevaju, da
bi tako promišljajuči Božju ljepotu zaboravio na gor-
činu svojih bolova i bolesti. I jer je sunce, kako je
više puta pomišljavao i govorio, ljepše od svega osta-
loga stvorenja i više od drugih slično Gospodinu, te
se takoder u svetom pismu Bog naziva »sunce pravde«,
zato dade svojim zahvalnim pjesmama ime »Pjesma

86

„Nekoliko dana pred svoju smrt ležao je sveti
Franjo bolestan u palači biskupa u Assisiju. Kod toga
veličaše Boga u zahvalnim pjesmama i kada nije mogao
zbog slabosti sam pjevati, reče svojoj brači, neka pje-
vaju. Medutim su asiški gradani iz straha, da bi im
ugrabili tako dragocjeni zaklad, dali palaču noč i dan
od oboružanoga mnoštva brižno stražiti. Dok je tada
bio svetac u bolima prikovan na postelj u, neki mu
brat reče ovako: »Oče, ti znaš, da te ljudi ovdje visoko
cijene i drže te za sveča; i tako bi lako došli na
misao, da bi ti, ako tvoja tako razglašena svetost nije
prevara, morao poradi svog opasnog stanja radije na
smrt misliti i radije plakati, nego pjevati. Mnogi naime
čuju naše pjevanje, jer je palača tebe radi okolo nao-
kolo opkoljena od vojnika i ti bi se lako mogli na
nas srdnuti. Zato bi — držim — bilo bolje, kad bi se
odavde odstranili i vratih k svetoj Mariji degli Angeli,
jer nije dobro, da ostanemo medu svjetskim ljudima.«
Svetitelj na te riječi brata Ilije — jer taj je to pred-
lagao — odgovori: »Dragi moj brate, ti znaš, da je
več dvije godine, otkada mi je Gospodin u Folignu
otkrio konac mojega života. Ujedno mi je zajamčio,
da su mi otpušteni svi grijesi i da ču polučiti spasenje.
Dan prije nego mi je bilo to otkrito, mislio sam s mno¬
gim suzama na svoju smrt i na svoje grijehe, a sada
se prelijeva moje srce tolikim veseljem, da več ne
mogu ni plakati, nego naprotiv samo se radovati i kli-

87

cati od veselja. Zato pjevam i hoču i dalje pjevati
hvalu Bogu, koji mi je toliko milosti podijelio i obečao
rajsku slavu«.“ — — —' — -— —--

Kako to sve danas zvoni tude, čudno i nemoguče!
Na tom se upravo najbolje spoznaje, kako
se moderni svijet vrlo udaljio od Isusa
Krista.  Koliko bi mnogi dali za to, da mogu biti
tako djetinjski veseli, da mogu tako ljubiti svoje bližnje
i stvorenja Božja, da znadu biti tako strpljivi i po¬
nižni! R  što, kada se boje prignuti se pod jaram
Gospoda, ispunjavati zapovijedi svete Crkve, djetinjski
vjerovati i tvrdo se uzdati u Boga, krotiti svoje strasti
i otvoriti svoje srce njegovoj milosti!

Neka postane sav mladi naraštaj drukčiji! Usvo¬
jimo svatko nešto te djetinje dobrote i čistoče, svak
nešto te svemočne skromnosti! Danas, gdje ječi čovjek
pod težinom modernog velegrada, gdje živčane bolesti
taru ljude, koji brzo žive, koji se svim nasladama po-
davaju i usred meteža modernog života ne dolaze nikad
do mira, nikada do toga, da bi promišljali o sebi sa¬
mima i sebe usavršivali; danas, kad je čovjek postao
sužanj svoje kulture, kada siromaštvo tare nebrojene
slojeve, i kad je mrtvi kapital zasužnjio žive duše:
danas je više no igda na mjestu uzbuditi duh franje-
vački, duh krščanske ljubavi- prema Bogu, narodu i nje¬
govim stvorovima i prema naravi, prema siromasima,

88

djeci, sirotama i grješnicima, prema priprostomu a ipak
tako dubokomu a k Bogu upravljenomu životu. Neka
bi poimence naša katolička akademska omladina postala
glasnica tih ideala!

11. Molitva, Sveta Euharistija i život sa Crkvom.

Moderni svijet samog sebe najbolje tim ozna¬
čuje, što zabacuje molitvu. To nije ni čudno, jer je
molitva združenje s Bogom, a moderni čovjek hoče
da bude autonoman; on misli, da odozgor ne treba
pomoči i drži, da mu ne treba nikakva savjeta, nikakva
drugoga vodiča za život osim »opče kulture«, »duha
vremena«, »rezultata znanosti« i sličnih ideala. No
iskustvo nas uči, da čim manje čovječanstvo moli, tim
je manje srečno. Pa i mnogi katolici daju se od duha
vremena zaslijepiti, da znamenovanje molitve omalo-
važavaju i zato u bilanci katoličkoga pokreta mo¬
litvu meču veoma niško. No u katoličkom prosvjet-
nom, socijalnom i političkom pokretu molitva je b a r e m
toliko vrijedna, koliko sastanci, polemika s protivni-
cima, prikladna taktika udruženja i govori. Kada če
naš rad na katoličkom polju uspijevati i kako če uspi-
jevati, to je več Isus Krist rekao: »Rko  ostanete u
meni i moj nauk u vama, tad molite, za što hočete, i
dat če vam se.« Te riječi nijesu fraza, nemaju na-
mjere autosugestije, t. j. tvrdo vjerujte u uspjeh vaše

89

stvari, a vjera u uspjeh krijepi volju i ta kao čudna
moč više puta uzrokuje, da se to, što želimo i hočemo,
napokon i obistini. — Ne! te riječi su realne, riječi su
Boga samoga i Bog je vjeran svojim obečanjima: on
če nam zaista dati, dok u Njem ostanemo. Katolička
organizacija nije djelo kao svako drugo, več je djelo,
na koje je utisnut pečat Božji. Zato se pak mora to
djelo molitvama hraniti, jačati i popunjavati; a tada če
uspijevati i rasti, kao što rastu mladice, koje crpu svoju
snagu iz čokota.

Isus je Krist mnogo molio, žarko molio, molio u
sinagogi i u samoči, molio sam i s učenicima, molio
dugo i kratko, i ostavio svojim učenicima najljepšu mo-
litvu; molio je s pouzdanjem, jer »što je kod ljudi ne-
moguče, moguče je kod Boga«, molio je na glas i u
duhu i svjetovao je nama, da budemo sa svojim mo¬
litvama tako reči na teret Bogu kao onaj, koji kuca na
vrata susjedova, kuca i kuca, dok ga ne usliši. Mo-
litvom duša najviše obogati, -molitva nam pruža najviše
utjehe, molitva ulijeva u naše srce čudesnu moč i diže
nas nad malenkosti, nad skrbi, što nas more i nad
tegobe svakidašnjih dana, što nas poništuju, othranjuje
nas u tom pogledu u nekoj veseloj bezbrižnosti, kao
što je ljiljan na polju, koji ne zna presti, a ipak je
obučen ljepše, nego je bio Salomon u svem svojem
sjaju; ona nas blaži, oplemenjuje i ostri. Svršavaj sa-
vjesno svoje molitve, ne zaboravi je osobito izjutra,

90

kad ustaneš. U jutro, kad začne nov dan, ne prepusti
se svomu slučajnomu raspoloženju, ne počni s tim, da
se baviš s različitim brigama — svaki ih dan ima
dosta! — več počni time da moliš: da obnoviš
svezu s Bogom!  Molitva je poglavito za mlaaog,
neiskusnog i proti različnim vanjskim uticajima neu-
tvrdenoga čovjeka posebno takoder zato važna, jer mu
daje moč, da bude savjestan i u malome. Job je govorio:
»Strogo sam svojim očima zabranio, da ne gledaju s
pohotom na djevicu«; Isus nas je pak učio, da pazimo
takoder na svoje najtiše misli i najskrovnija čuvstva.
»Iz dna srca dolaze zle misli, koje okaljaju čovjeka i
rode grijehe«. Ta pažnja i savjesnost, vjernost u ispu-
njavanju najmanjih dužnosti, ta korektnost glede svega,
što bi nas lako turilo u duševnu nesigurnost, stvorilo
nas lakoumnima, rastresenima i podrovalo temelje na¬
šemu značaju, moguča je onda samo, ako savjesno i
srdačno molimo, te tako ostanemo u Bogu, otkuda pri-
tječe u našu dušu sva moč, veličina i ljepota. Treba
pak kod toga obzirom na premnoge, koji ne mole za-
ufano i ne znaju moliti, opet i opet naglasiti, da je
Bog onima, koji mole, dao sjajna obečanja: da če moči
krščanski živjeti, da če srečno živjeti, da im njegove
pomoči ne če nikada uzmanjkati. Da i ne spominjemo
riječi našega Gospodina, koje se toga tiču, nalazimo
več kod proroka Izaije i u psalmima prekrasna obe¬
čanja Božja pravednicima, onima, koji mole, pojedin-

91

cima kao i cijelomu narodu: »Ja ču vas voditi cio vaš
život, dok ne osijedite, zaista ču tako učiniti, nosit ču
vas, pomagat ču vas, uzdiči ču vas i riješiti.« — »On
če me uzdržavati u mojoj moči; On če mi podijeliti
mir.« — »Moj narod stanovat če u kučama mira, u
sigurnim tvrčtavama u kraljevskom pokoju.« — »On daje
trudnima moč i dostatno moči slabima. Djeca se utrude
i mladiči padaju; tada oni, koji se uzdaju u Boga i
čekaju na nj, začute novu moč, da se dignu krilima
kao orlovi, da lete i da se ne zadahtaju, da hode i ne
čute slabosti.« — »Osramočeni neka budu, koji te pro-
gone; neka poginu, koji za tobom posežu, i neka se
pogube; ti češ pak biti veseo u svom srcu i radovat
češ se pravednosti u Izraelu.« — »Ne mislite na to,
što je za vama, i ne skrbite za to, što je bilo, jer ja
ču vas posvema obnoviti; rast čete u dobrom i očutjet
čete taj put, da putove u pustinjama gradim i nabu-
javam potoke u osušenoj zemlji.« — »Nasilje i krivica
ne če te doseči; ne če ti se trebati bojati, jer ne ču
nikomu dopustiti, da ti dode blizu. Svako oružje, koje
se nad tobom kuje, skršit ču, i sve češ jezike, koji
če tebe hvatati, osramotiti: tako plačam ja pravednost
sluga Božjih« — »Gospodin če te uvijek voditi i na¬
sitit če tvoju dušu u suši i krijepit če tvoje udove i
bit češ kao od voda natapan vrt i kao studenac, komu
nikada ne uzmanjka vode.« — »Bit češ kao lijepa kruna
u rukama Gospodovim, kako se ženik veseli nevjesti,

92

tako če se Gospod veseliti nad tobom.« — »Ja ču vas
tješiti, kako tješi mati; vaše če se srce veseliti i vaše
tijelo i duša cvjetat če. U tom če se poznati ruka Go¬
spodova na njegovim slugama i njegova srdžba nad
neprijateljima.« •— »Naše djelo ne če biti uzalud i ne
čete radati nezrela voča, jer vi ste sjeme od Boga
blagoslovenih, a tako i potomci vaši. I tako neka bude:
prije nego budete vapili k meni, odgovorit ču vam, a
dok budete još govorili, ja ču vas več uslišati!«

U najeminentnijemu značenju riječi dolazi to od
sakramenata, poglavito pak od sakramenta
Svete Euharistije.  Od kakvoga je značenja Sveta
Euharistija za krščanina, kako je upravo ona središte
krščanskog života, kako je ona duša katoličanstva,
kako je na svaki način potrebita: to je sveta Crkva
•neprestano učila, i uči osobito danas. Mi ovdje svega
toga ne možemo ponavljati, ali nam se čini nužno
našli inteligentnu mladež na to upozoriti: Da sveta
Crkva upravo zadnjih godina tako vruče preporučuje
često primanje Svete Euharistije, da se upravo u naše
doba tako silno navrača vjernike, e se zadube u mi¬
sterij prisutnosti Isusa Krista u sakramentu medu svojim
vjernicima; ako hoče, da se djeca več u ranoj dobi po
tom sakramentu združe s Kristom, svojim najboljim
prijateljem — to čini zato, jer je katolicima upravo u
naše vrijeme to tako potrebno. Na jednoj strani vjer-
nici, čim tjesnije združeni sa svojim Kristom, na drugoj

93

sve više razmahano bezvjerstvo, moralna anarhija, dru¬
štveni razdor, čim dalje veče otudenje od Krista i
njegove Crkve. »Signa temporis«, znaci se vremena
množe, sve se više cijelo čovječanstvo luči u dva ta¬
bora, čini se, da se več čuju korači onih, koji imaju
stvorih zadnje priprave za veliko kraljevstvo protivnika
Isusa Krista. Zato se takoder Crkva, sa svili strana pro-
gonjena i pritješnjena, čim dalje tim bolje pripravlja,
oboružava i usred množine onih, koji otpadaju s jedne
Strane, dobiva na drugoj strani nove sinove i unutra
se konsoliduje. No sva moč svete Crkve, sva moč voju-
juče Crkve na zemlji, sva moč katolika jest Sveta
Euharistija. Jedan od največih bojnih sredstava svete
Crkve za kraljevstvo Božje jest katolička organizacija
i zato je svaki bojovnik na tom polju baš posebno
potreban okrepe i potpore, koju mu može dati samo
Sveta Euharistija.

Medu onim tajnama, koje se dandanas u katolika
premalo naglašuju, u prvom je redu i ta istina, koju
je tako lijepo izrazio sveti Pavao: da smo svi vjer-
nici, oni, koji žive, i oni, koji su se več spasli, ali još
onkraj groba trpe pokoru za svoje grijehe, dakle da
smo svi članovi vojujuče, trpeče i triumfirajuče Crkve
mistično tijelo Kristovo,  da smo svi njegovi
udovi, i da isto onako, kako mi rastemo i napredu¬
jemo u usavršivanju, takoder Krist na tajanstven način
raste kao naša glava i počelo našeg života. To se pak

94

tajanstveno življenje u nama čuva, raste i usavršuje
primanjem Svete Euharistije i na taj se način u kato¬
lika najbolje okrepljuje ono, što u naše doba najviše
trebaju, naime osječanje i život sa Crkvom: sentire
cum Ecclesia! Danas se mnogo govori o »katoličkom«
modernizmu, i to s pravom! To je najopasniji pojav u
povijesti katoličke Crkve. Hereza svih hereza, tako ga
je označio Pijo X. Kratkovidni su oni, koji kažu: Mo-
dernizam je francuskoga ili anglosaskog ili njemačkog
podrijetla, Slavena se to nije primilo. Ta i liberalizem
s obzirom na racionalizam i deizam bio je engleskog
podrijetla, došao je pak u Englesku po njemačkom
luteranstvu, razvio se po tom bujno u Francuskoj, a
napokon nas okužio. U ostalom več je danas takoder
medu nama nemalo modernističkoga duha. A  što je
modernizam? Modernizam je težnja katoličku vjeru,
katoličko crkveno mišljenje, čisti krščanski duh asimi¬
lirati modernomu, s njim ga bitno spojiti, izbrisati te¬
meljne razlike medu konfesijama, nači na podloži evo-
lucionističke hipoteze bivstvene sveže i mostove medu
katolicizmom Crkve i modernim svjetovnim te etičnim
nazorima. Zar več nema nešto toga duha u nas, medu
nama? Svi koji živimo na po krščanski, iz-
r uče ni smo nesigurnosti moder ni stičkog
mišljenja,  jer ako ne čemo s ve svoje duše s kato-
ličkim krščanstvom napojiti i to sa s v im krščanstvom,
mi čemo, što nam jošte krščanskoga nedostaje, nado-

95

mjestiti s modernim mišljenjem svijeta, literature, oko-
line, društvenog milieua.

Ta zar nijesmo više puta samo »estetski krščani«,
to jest: pristajemo uz katolicizam u kojemgod obziru
više zato, jer nam se dopada njegov »idealistički, pro-
timaterijalistički smjer«, njegov »mistički karakter«,
njegova »univerzalna, centralistička, čvrsta organiza¬
cija«, a na praktično izvršivanje katoličkih moralnih
načela polažemo premalo važnosti i što nam u kato-
ličkim vjerskim istinama ne prija, čega naši moderni
moždani ne razumiju, za što smo izgubili smisao, toga
se kao nečega neugodnoga ne čemo da sječamo, to
zašučujemo pred sobom i drugima? Ili nijesmo li više
puta katolički više radi toga, jer smo se kao radnici
na polju krščanskog socijalnog, prosvjetnog i političkoga
rada iz osječaja discipline i solidarnosti u boju s pro-
tivnicima nekako u nj uživjeli pa i mora tako zvani esprit
de corps izvana često nadomještati, što nam kato-
ličko u nutrini manjka? Ruku na srce svi, koliko nas
ima! zar nije u mnogom obziru zaista tako s nama?

*

* *

Prijatelji! Naše doba slično je onomu, kada se staro
proganstvo približavalo svojoj propasti. U nov o m
poganstvu  živimo i kako smo nedavno od neke
vrlo uvažene strane čuli, to je novo poganstvo u jednom
obziru još gore od staroga. Stari su pogani Krista že-

96

Ijeli, dočekali ga i s ljubavlju ga primili, a novi ga otkla-
njaju, njegov nauk i njegove riječi kvare, te kleveču i
po svojim predrasudama iskrivljuju; pod izlikom, da
ga bolje razumiju nego njegova Crkva, sve večma se
od njega udaljuju, iz svih religija sastavljaju novu
»svjetovnu« i spajaju skupa sve zablude, koliko ih se
god na svijetu učilo. To nam pak nalaže dužnost,
da se mi, što se više moderni svijet od Krista i nje¬
gove Crkve luči, tim bolje njoj priklonimo, da se
s »krščanstvom srednjeg puta« ne zadovoljimo, več
težimo za sve to večom savršenošču. Samo u torne je
jamstvo, da če i krščanska socijalna organizacija kato-
ličkoga naroda, kojoj hočemo da budemo vodi, uspije-
vati i roditi bogate plodove. I ni s jednom riječju ne
možemo bolje završiti svoje skromne misli kao s onima,
s kojima je završio apostol naroda u onim tamnim
vremenima poganstva svoje pismo na Efežane:

»Postanimo složni u vjeri i u spoznanju Sina Bož¬
jega, da ne budemo kao djeca, koja se ovamo i onamo
nagiblju, kako zapiri vjetar kakvog novog nauka, več
budimo odani istini u ljubavi i u svakom obziru rastimo
s njime, koji je glava, Krist. Ne hodajmo po putovima,
po kojima hodaju pogani u zaslijepljenosti svojega uma
i koji se bez srama podavaju svojoj pohoti, več se
obnovimo u duhu i mislima i obucimo novog čovjeka,
koji je po Bogu stvoren u pravednosti i svjetosti. Ni-
jedan, koji je nečist i traži sramotan dobitak, ne če

97

biti dionikom kraljevstva Kristova i Božjega. Ne dajmo
se zaslijepiti naucima, koji nemaju podloge, jer nekad
smo bili tarna, a sad smo luč po Gospodu; zato se
pokažimo kao djeca svjetla! Zato je rečeno: Ustaj,
tko spava, ustaj od smrti, da te rasvijetli
Krist!  Pazimo dakle, bračo, da — — — živimo, ne
lakomišljeno, več mudro, jer je vrijeme zlo. Jer nemarno
se boriti s tijelom i krvi, več protiv moči i vlasti tmine,
protiv zlih duhova na svijetu. Zato se odjenimo oklopom
Božjim, da se uzmognemo u zli čas oduprijeti i pobi-
jediti; opašimo svoja leda istinom, obucimo čvrsti oklop
pravde, noge obujmo s odlučnošču za evandelje mira,
a prije svega očuvajmo se štitom vjere i primimo za
mač duha, koji je riječ Božja!« Tako oboružani, dragi
drugovi, borimo se za Božje pravo  i tako čemo
najviše učiniti takoder za svoje pravo — pravo našega
naroda i domovine, za pravo Hrvatske.  To je
najbolji državopravni program, koji postavlja državu
na temelj Božji, temelj krščanski i na tom temelju moči
čemo sreču i slobodu svoje domovine uspješno graditi
tada, kad budemo svi istiniti i pravi borci za pravice
katolištva,- a ponajprije istiniti i pravi katolici mi sami.
To neka bude jezgra našega državopravnoga programa.
Beatus populus, cuius Dominus Deus est!


IvvH- tz&t  ,,V** .M .« 1  >*. •


<f t ^rS-< * jf^v >W ^ i: ■

- ; i?,- I

isMv  "■ -l v v -‘s-^ 'rf T* ■$?■<■'V,X * ; - >•* •

oss**# mkrm