Ogoljavanje identiteta stranca
Udio povijesti, izmedu reformacije i tranzicije, u Jančarevu romanu Galijot
IVANA LATKOVIC, ZVONKO KOVAČ
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Trg maršala Tita 14, 10002 Zagreb, ilatkovi@ffzg.hr
- scn i/1 [2008], 81-95 -
U širokom spektru pojavnih oblika povijesnog žanra, roman Drage Jančara Galijot tematiziranjem lika stranca postavlja tu problema-tiku kao svojevrsni semantičko - idejni čvor ovoga romana te ona kao takva ujedno predstavlja i optimalnu polaznu točku u njegovu interpretacijsko - analitičkom činu.
In a wide spectrum of created forms of historical genre, Jančar's novel Galijot, with its theme of the character of a foreigner, sets this issue as a semantic and conceptual knot of his novel and thus represents an optimal point in his interpretative - analytical act.
Ključne besede: Povijesni roman, D. Jančar, Galjot, lik stranca, o stvarivanj e/ogolj avanj e identiteta
Key Words: Historical novel, D. Jančar, Galjot, character of foreigner, attainment/denudation of identity
1 Ogoljavanje identiteta stranca u Jančarevu romanu Galijot
Još jednu osebujnu varijaciju unutar žanra povijesnog romana, te svojevrsne konstante književno-povijesnog razvoja slovenske književnosti, stvorio je Drago Jančar svojim romanom Galijot (1978). Taj bismo roman unutar paradigme suvremenoga slovenskog povijesnog romana mogli izdvojiti njegovom proble-matikom lika stranca koja kao svojevrsni semantički čvor zauzima središnje mjesto u tematsko-idejnom sklopu romana te kao takva ujedno predstavlja i optimalnu polaznu točku u njegovu interpretacijsko-analitičkom činu.
Doista ne čudi da je problematika stranca zauzela središnje mjesto unutar povijesnog romana jer upravo taj žanr nerijetko svojim narativnim ustrojem, odabirom teme, ali i ciljem te smislom toga odabira podrazumijeva uklju-
— 81 —
Ivana Latkovič, Zvonko Kovač
čivanje Drugog, i to uglavnom uključivanjem likova stranaca u obuhvaceni fikcionalni univerzum. Slovenska pripovjedna tradicija izrazito je bogata likovima stranaca, a posebice pripadnicima susjednih naroda, medu kojima su naročito omiljeni likovi Nijemaca. Oni najčešce u priču unose elemente stranoga, tudega, pogled Drugoga, odnosno čovjeka koji svojim tudinstvom reflektira i kontrastira sustave vrijednosti sredine u kojoj se nalazi, a svoje tudinstvo prepoznaje kao suštinu svoga bivanja, preko nje primjecuje okolinu i na nju se odaziva (Lah 2006: 68). U tradicionalnom povijesnom romanu lik stranca najčešce je viden kroz figuru protivnika, kao neka vrst prijetece sile i vječnog neprijatelja te kao takav podliježe neizbježnim stereotipnim videnji-ma. U romanu Galijot lik stranca udaljava se od takvog modela prikazivanja i njegove stroge manihejske perspektive te mu je dodijeljena drugačija funkcija u skladu s idejnom potkom romana.
U ovome romanu tematski je obuhvaceno razdoblje 17. stoljeca, ali kao i u svim novim povijesnim romanima, u tom fikcionalnom zahvatu u povijest ne postoje nikakve historiografske pretenzije i ambicije, a glavni lik ovoga romana Johan Ot mnogim svojim značajkama jest čovjek svoga vremena, ali istovremeno i nadilazi svoju vremensku i društvenu determiniranost te time kao lik otvara široko konotativno polje značenja i snažno potencira simboličku dimenziju koja čitavom romanu daje univerzalnu i nadhistorijsku poruku. Time se on uvelike razlikuje od onoga tipiziranog lika stranca u tradicionalnom povijesnom romanu, njegove shematizirane prikazbe unutar stroge aksiološke dihotomije na polju postojanja i djelovanje prikazanih aktera.
U postupku tvorbe i realizacije toga drugačijeg koncepta lika stranca, dru-gačijeg u odnosu na tradicionalni povijesni roman, sudjeluju različiti narativni postupci koji u konačnici postižu učinak dezintegracije ključne narativne figure kao glavnog nositelja prikazanih zbivanja, a potom i relativizaciju temeljnoga vrijednosnog sklopa unutar kojega se formira i na kojemu počiva ovaj fikcionalni univerzum. Upravo se iz tog razloga kao polazna točka interpretacije namece pitanje kojim se to narativnim postupcima (de)konstituira ovaj lik, pri čemu je važno uzeti u obzir kako je on u ovome romanu i osnovno načelo integracije u Kayserovom smislu.
Naizgled jednostavna pitanja kao što su tko je uopce Johan Ot, što ga čini strancem i kako se ta njegova stranost konstituira, formira u tijeku radnje ovoga romana, vrlo su zahtjevna jer sve do samog kraja romana čitatelj raspolaže tek s nekoliko konkretnih informacija o tome liku, kao što su njegovo ime, od kuda je stigao, djelomično motivaciju njegova dolaska, njegove idejne stavove i svjetonazorske poglede, ali u vrlo reduciranoj verziji. To su otprilike svi konkretni podaci o liku koje čitatelj do samoga kraja romana posjeduje o njemu, oni ponešto variraju, i to uglavnom samo u prvom dijelu romana.
Unatoč tom kroničnom nedostatku konkretnih informacija vezanih uz lik Johana Ota, čime je uvelike obilježen odnos pripovjedača prema glavnom liku, od prvih stranica romana jasno je kako pred sobom imamo problematičnog po-jedinca koji narušava idejno harmoničan i sinhroniziran kolektiv unutar kojega se Ot našao. U snažnoj polarizaciji na glavni lik i ostale likove, značenjske
- 82 --Slavia Centralis 1/2008
Ogoljavanje identiteta stranca
sastavnice Johana Ota predstavljaju »izrazit odstup od smisaonog reda koji je inherentan ostalim likovima« (Peleš 1982: 53), pri čemu niti jedan drugi lik svojim značenjskim osobitostima, ne daje mogucnost da se stvori procjep u skupnom vrijednosnom redu, dok lik Johana Ota, kao izrazito neuskladen u odnosu na ustaljeni red, neprestano stvara tenziju i tako dinamizira vrijedno-sne osobitosti ostalih likova (Peleš 1982: 53). Upravo to predstavlja temeljnu odredbu Johana Ota jer je njegova funkcionalnost u radnji primarno odredena tim značenjskim procjepom prema ostalim likovima, koji zajedno s fragmentarno odredenom Otovom osobnošcu predstavljaju glavni povod i motivaciju pokretanja fabularnog tijeka, oni stvaraju tenziju, odnosno dogadaj.
U postupku karakterizacije glavnog lika ovoga romana fragmentarnom odredenju njegove osobnosti uvelike doprinosi jedna specifičnost u njegovu prikazivanju. Riječ je o nekoj vrsti vremenske monoperspektive u opisu Johana Ota, koji kao da egzistira samo u trenutku sadašnjosti, i to iz razloga što u romanu nije moguce uočiti vremensko dimenzioniranje koje bi obuhvatilo sve vremenske točke i time legitimiralo zaokruženo postojanje individuuma, njegova identiteta sa svojim logičnim početkom, sredinom, krajem. Nepoznavanje njegove prošlosti jedno je od ključnih motivirajucih faktora u stvaranju tenzije izmedu Johana Ota i okoline u kojoj se našao jer kao čovjek bez prošlosti, on postaje pojedinac nepouzdane sadašnjosti, sadašnjosti bez ovjere i legitimiteta. Povezanost i medusobna uvjetovanost koncepta identiteta i prošlosti, odnosno njezinog pamcenja preduvjet je opstoja pojedinačne egzistencije u vidu njezina legitimirajuceg kontinuiteta. U tom smislu i u kontekstu problematike osobnog identiteta P. Ricoeur ističe važnost vremenske dimenzije sebstva jer je po njemu neisključiva činjenica da ono ima svoju povijest i da jest svoja vlastita povijest, odnosno da se osobni identitet može precizno definirati samo u vremenskoj dimenziji ljudske egzistencije. Upravo te vlastite povijesti Johan Ot kao da nema, njegovu osobnost karakterizira, riječima Paula Connertona (2004: 37), »pustoš osobnog sjecanja«. U samom romanu ta se značajka glavnoga lika zaoštrava na relaciji odnosa njega kao pojedinca i okoline koja ga okružuje - on nema legitimizirajucu prošlost jer nema grupu koja bi omogucila okvire unutar kojih bi njegovo pamcenje bilo lokalizirano i prikupljeno. Ta činjenica još snažnije zaoštrava odnos izmedu mase i pojedinca kao njezinog antipoda što je i idejno žarište ovoga romana. Suprostavljenost osebujnog pojedinca i amorfne, ali isto-mislece mase koja u prenapregnutom emotivnom stanju, izazvanim »moralnom raskrojenošcu i duhovnom dekadencijom« (Glušič, 1995: 103) vremena u kojemu biva, postavlja tog pojedinca kao točku u kojoj se sabire sav njezin negativitet, u doslovnom, ali i simboličnom smislu:
Bil je kriv vsega, kar so mu dokazali in najbrž še marsičesa drugega. Vsakemu teh dobrih in delovnih ljudi je posredno ali neposredno prizadejal kakšno zlo. Temu je pogubil živino, onemu otroka. Ta je zaradi njega bolehal, tega so v snu ostudne spake preganjale. Tega je zadel v oko, onega v črevesje. Glej tistega starca, ki se trese in šepa in pljuva in sika skozi redke in gnile zobe, ko hiti proti vozu in kletki s to zverjo na njem. Ali ni prav njemu odvzel spolne moči, da zdaj ihti noč za nočjo
— 83 —
Ivana Latkovič, Zvonko Kovač
v blazino? In glej tisto spačeno deklico, ki tišči glavo skozi odprtino na robu, renčeč, da bi ga ugriznila. Ali ni prav njej pohabil in posušil roke, pomotil in zmešal misli v glavi? In glej debelo branjevko, ki sopiha in se preriva skozi gnečo, zaripla v obraz, s slino in peno na ustih, s palico v rokah. Kdo ji je v temni noči onečastil hčer? On. (Jančar 2004: 53)
Obilježenost Otova lika fragmentarnom prezentacijom prošlosti i zamuce-nim tragovima osobne povijesti, pripovjedač komentira da je njegova prošlost, o kojoj cemo gomilanjem i preplitanjem podataka sve manje znati, zasigurno živjela u njegovu sjecanju, a zajedno s njom i mnogo žilavih životnih iskusta-va (Jančar 2004: 17). U nedostatku osobne povijesti, njezinih tragova, Otova okolina povod sukobu sa strancem odustaje tražiti u najčešcem legitimacijskom načelu identiteta, u »konfliktnoj reprezentaciji prošlosti« (Gillis 2006: 177), pa nadomjestak tomu pronalazi u »sjecanju navika« (Connerton 2004: 34) stranca, pozitivno vrednujuci pritom samo njegovu prilagodbu običajima i navikama dominantne vecine. Vidljivo je to u slijedecem primjeru:
Nekega dne je začel po starodavnih navadah tukajšnjega ljudstva brkljati okoli hiše. Na semanji dan je odšel v mesto, se z mitničarji prerekal, s trgovci mešetaril in se na koncu obupno nalil z vinom. To je bilo že bolje. Zdaj se je že dalo shajati z njim. Še drugih dobrih navad se je navzel. Bil je v cerkvi. Nekaj govoril o sebi. Nekaj delal. Nekaj ženskam namigoval. V vetrovnem in hladnem dnevu otroka na konja dvignil. Tujo pesem zapel, za smeh. Psa brcnil. Kelih poklonil. Eno svinjo redil, jo zaklal. Pred križem ob cesti gor in dol hodil. Z zvonovi zvonil. Hojo po močvirju in poljih opustil. V hišo nekaj lepe oprave navlekel. Se z gospodo nekaj dogovoril. Pri kovaču po železu tolkel. (Jančar 2004: 17)
U okviru odredujuceg odnosa, odnosa pojedinca i mase, tijekom cijelog romana karakterizacija lika Johana Ota vodena je tek uopcenim oznakama kao što su »pridošlica«, »čudan tudin«, »neobični neznanac«, »putnik samotar«, kojima se uvijek iznova potvrduje pripovjedačev stav, pa i čitateljev dojam kako je riječ o jednom znaku osobnosti neuhvatljiva i nikada u potpunosti odrediva identiteta, a čitav roman svojim narativnim postupcima potencira proces (trajne) odgode identifikacije svoga glavnog lika. Naime, u romanu ne postoji postupna akumulacija značenja o njegovu glavnu liku u smislu podastiranja uvijek novih značenjskih jedinica koje se uobičajeno izvode na dva načina - ili u postupnom razvijanju iz kronološkog pripovijedanja dogadaja ili pak da se vec s postojecim, u samom početku iznešenim portretom lika, odredene njegove akcije i reakcije tumače kao upotpunjenje same početne slike. U ovome romanu takvi narativni postupci nisu prisutni, vec se karakterizacija lika Johana Ota odvija s jedne strane postupkom iskaza glavnog lika i pripovjedača, te se dvije predodžbe nerijetko medusobno relativiziraju i s druge strane, postupkom unu-trašnje kompozicije romana koja počiva na nekoliko postaja glavnog lika koje su primarno odredene društvenom funkcijom koju on na tim postajama vrši. Krajnja posljedica tih dvaju postupaka, odnosno njihove dosljedne provedbe u tijeku radnje jest dekonstruiranje identiteta Drugog, odnosno identiteta stranca.
- 84 --Slavia Centralis 1/2008
Ogoljavanje identiteta stranca
Relevantnost odredenog iskaza u povijesnom romanu vrlo je često usko povezana sa sveprisutnom aksiološkom dimenzijom teksta, odnosno vrijedno-sno usustavljenom dihotomijom prikazane zbilje i njezinih sudionika. Naime, tradicionalni povijesni romani svojim naglašenim didaktičnim imperativom i moralističkom dimenzijom kao svojevrsnim »generativnim kodom romana« (Milanja 1994: 1088), kao i apriorno pozitivnim vrednovanjem prikazanih do-gadaja, jer su u funkciji borbe za »višu« stvar, nerijetko postavljaju kategorije svojeg i tudeg kao radikalno suprotstavljene. Pritom je ta opreka simplificira-nom analogijom izjednačena s drugim isključivim binarizmom i to po principu mi/vi = dobro/loše. Vrhovna instanca koja nudi neku vrst konačne ovjere pozitivnom polu opreke jest sam pripovjedač čiji je govor svojevrstan »prostor direktnog vrednovanja« (Dukic 1998: 14). U skladu s time, V. Jouve navodi kako je za potpuno ocrtavanje smisla odredenog lika potrebno rekonstruirati dva temeljna elementa - aksiološki sustav pripovjedača i vrijednost lika u tome sustavu - jer se tek rekonstrukcijom slike pripovjedača kao psiho-socijalne instance ustanovljuje sistem vrijednosti (Jouve 1999: 497). U ovome romanu glas pripovjedača samo je prividno glas mase suprotstavljene Johanu Otu jer se u njegovim ironijskim komentarima očituje tek prividna naklonjenost »pobješ-njeloj masi«. Ironija u njegovim komentarima uglavnom se odnosi na neke opce vrijednosti vecine čiji bi glas on morao zastupati, a koje sami likovi nimalo ne dovode u pitanje, dok se s jedne strane čitatelju kao svjedoku zbivanja čitavim idejnim sklopom insinuira kako bi morali, ili pak s druge strane poznavanjem konteksta čitateljeva zdravorazumska logika namece upravo suprotne stavove, zaključke ili riješenja. Ponajbolje je to vidljivo u permanentnom isticanju to-božnjih pozitivnih značajki, vrijednosti onih koji stoje nasuprot Johana Ota, u pripovjedačevim konstatacijama kao što su »pravično ljudstvo« (za masu koja u kolektivnom ludilu pomahntilo sudi pojedincima u svojim redovima), »pošten in modri sodnik Lampretič« (za simbol okrutnog i bezumnog sudenja nevinim ili neistomislecim koji podr(a)žava kolektivno ludilo), »iskrena izpoved« (za očito iskrivljenu istinu) itd. Takvih je primjera nemalo u tekstu, ali i brojnih drugih kojima pripovjedač poljuljava svoj legitimitet i vjerodostojnost. Tako primjerice u procesu sudenja Johana Ota, način, odnosno forma u kojoj pripovjedač transponira čitatelju sučeva pitanja: »Ali je pred cerkvijo poštenega starca iz neznanega vzroka potolkel, če ga ni potolkel, zakaj ga je potolči hotel?« (kurziv I. L.) (Jančar 2004: 39). Gotovo cjelokupan niz pitanja koje sudac upucuje Otu formulirana su na ovaj način, njihova sugestivna formulacija vec u samom pitanju uključuje odgovor čime sugovornik postaje sasvim suvišan, a njegova istina sasvim bespotrebna. Uz to, prebacivanjem iz drugog u trece lice, postiže se i učinak neizravnosti, poopcenja, pa sudenje pojedincu, odnosno pojedinačnom nedjelu gubi svoj smisao i time sudjeluje u pripovjedačevoj igri relativizacije (posrednog i neposrednog) iskaza.
Svojim stalnim ironijskim komentarima pripovjedač indirektno zauzima distancirani stav prema sredini u kojoj se Johan Ot našao, kao i njezinim pro-klamiranim vrijednostima i na taj način otvara polje relativizacije iskazanog na način da je poljuljan pozitivni, večinski pol stroge aksiološke dihotomije,
— 85 —
Ivana Latkovič, Zvonko Kovač
pa relativizacija vrijednosnog para mi - dobro znači i relativizaciju drugog pola, odnosno vi - loše. Medu ostalim, time se razgraduje ona tradicionalna figura stranca kao apriorno negativnog lika. Djelomičnu unutartekstualnu mo-tivaciju moguce je još pronaci u nekoj vrsti pripovjedačeva sucutnog milosrda izazvanog brojčanim nesrazmjerom u (ne)nositeljima proklamiranih vrijednosti - naime, jedna od temeljnih opreka romana svoje/tude ima svoj neekvivalnetni par u opreci kolektiv/pojedinac, pa bismo mogli reci kako je lik Johana Ota neka vrst znaka koji stoji umjesto nečega, odnosno on nije »pravi« protivnik, »pravi« na način kako je shvacen u tradicionalnom povijesnom romanu. Naime, vec u nekoliko navrata spomenuta opreka svoje/tude u ovome se romanu ne tiče dvaju sukobljenih kolektiviteta u borbi za ostvarenjem nekih historijskih ideala, vec je ta opreka u romanu prezentirana kroz pitanje odnosa vecinskog -dominantnog - asimilacijskog i manjinskog - inferiornog - transformacijskog. Taj je odnos obilježen trajno uznemirujucom dinamikom kao mjesto opceg, sveprožimajuceg sukoba, tenzije. U tom odnosu perspektiva pripovjedača igra ključnu ulogu na način da prestaje biti vrhovna i za čitatelja orijentacijska instanca vrednovanja, kao što je to slučaj u tradicionalnom povijesnom romanu, i otvara prostor relativizacije koja po principu domino-efekta destruira snažne i isključive binarizme na kojima počiva zbilja prikazana u tradicionalnom povijesnom romanu.
U gore spomenutom i semantički vrlo potenciranom odnosu drugačijeg poje-dinca i neprijateljske okoline nazire se još jedan specifičan čimbenik karakte-rizacije likova u ovome romanu, riječ je o identifikaciji alternacijom, koja je, u skladu s opcom težnjom romana, u funkciji destruiranja snažnih binarizama u odredenju likova i svijeta u kojemu opstoje. Taj je postupak u romanu obostrano usmjeren jer s jedne strane identifikacija glavnoga lika nikada nije postignuta u potpunosti, a s druge pak strane po principu zrcalne slike stoji amorfna masa koja se u svojim individualnim psihofizičkim značajkama ne dade preciznije značenjski odrediti. Nejasna suprotstavljenost vodena je logikom da je jedna strana sve ono što druga nije, a kako su obje obilježene nemogucnošcu jedno-značne ili barem jasne odredbe, identifikacija alternacijom namece se tek kao neka vrst jedinoga čitateljevog, ali labavog orijentira.
Važno je još ovdje spomenuti način kako se sam Johan Ot predstavlja u iskazima o samome sebi, unutarnjim monolozima ili pak u dijalozima s drugim likovima. Otovi neposredni iskazi o samome sebi u romanu nisu česti, a njihov mehanizam djelovanja moguce je vidjeti vec u prvom dijelu romana, kada se Ot pokušava predstaviti svojim tužiteljima u procesu sudenja za neka njegova djela. U tim neposrednim istupima o sebi vidljivo je postupno prilagodavanje Otova iskaza koje je u danoj situaciji diktirano poželjnim tipom informacija o optuženiku, pri čemu Johan Ot prilagodava činjenice iz vlastita života kako bi se zaštitio pred okrutnim sucem i njegovom pompoznom svitom. Mogli bismo reci kako selektivno predstavljanje sebe ima za cilj ugoditi vlasti i njezinoj moci, ponuditi joj legitimaciju za nelegitimno djelovanje na način da se odabiru samo pojedini elementi iz osobnog pamcenja čije ce povezivanje omoguciti stvaranje privida onog identiteta koji ce pod pritiskom 'centara moci' očuvati subjekt
- 86 --Slavia Centralis 1/2008
Ogoljavanje identiteta stranca
onakvim kakav jest. Ovakvo represivno stvaranje poželjnog identiteta podu-prijeto je pretpostavkom konceptualno - idejnog sloja prikazane zbilje o moči kao tvorbenoj snazi subjektivnosti koja znanje svodi tek na privilegirani uvid u Istinu i, dakako, manipulaciju njome. Postupno prilagodavanje iskaza u skladu s pripovjedačevom sveprisutnom ironijom završava »iskrenom ispoviješču«.
Najčešči oblik samoiskazivanja Johana Ota njegovi su unutrašnji monolozi. Nerijetko u njih intervenira pripovjedač svojim ironičnim komentarima, čime se predodžbe medusobno relativiziraju ili čak poništavaju nauštrb čitateljeve želje za konačnom identifikacijom ovoga lika. Često pripovjedač i dodatno mistificira odredeno zbivanje vezano uz Ota zalazeči u Otovo stalno prisutno »bockanje iglica sječanja« i dijeleči zajedno s čitateljem nedoumice vezane uz Ota: »Kaj je v spominu izčimžanega človeka, kaj se kuha v spominu takega blodnika[...]?« (Jančar 2004: 16) Ovi postupci u romanu, kao i još neki drugi imaju učinak stalne odgode identifikacije lika Johana Ota, učestalog raspli-njavanja značenjskih sastavnica i detekcijskih obilježja identiteta ovoga lika.
Nemogučnost potpune identifikacije Johana Ota izazvana je još jednim, več spomenutim postupkom, onim unutrašnje kompozicije koja počiva na nekoliko postaja glavnoga lika koje su primarno odredene društvenom funkcijom koju on na tim postajama vrši. Naime, kada bismo željeli prepričati fabulu ovoga romana vjerojatno najlakši način, u tom nimalo jednostavnom pothvatu, bio bi onaj da pratimo lik Johana Ota kroz pojedine etape obilježene promjenama njegove društvene funkcije. Taj se niz otvara likovim statusom slobodnog čudaka, zatim zatvorenika, pa trgovca, prosjaka i na kraju galijota. U svakoj toj, nazovimo je postaji, on mijenja, kako je to primijetila E. Popovska (2003: 312), svoj identitet, dakle, sa svakom novom socijalnom funkcijom, Ot poprima novi identitet, od kojih niti jedan ne posjeduje unutarnju kompaktnost i homogenost, pa time ni konačan i prepoznatljiv oblik. U svome slijedu oni tvore isprekidan označitelj ovoga lika jer on nije sustav uredenih ekvivalencija koji jamče njego-vu čitljivost čime je, naravno, narušena cjelovitost njegova označenog, odnosno smisao i značenje njegova lika (Hamon 1999: 455). Funkcija tih višestrukih identiteta jest dezidentificiranje lika stranca i njegova položaja, a to preuzima-nje različitih identiteta, odnosno to permanentno stanje »multifrenije« (Gergen prema Gillis 2006: 172) čini lik Johana Ota višestruko referencijalnim likom i to po socijalnoj osnovi, kako je to pojasnio P. Hamon (1999: 436). Naime, etiketiranjem odredenim društvenim funkcijama okolina nastoji prekriti manjak Otova identiteta izazvan nepoznavanjem tudeg, stranog, pa bismo mogli reči kako je riječ o pokušaju upotpunjenja praznina u procesu odredenja njegove osobnosti, a socijalne funkcije pritom djeluju kao referentne točke, odnosno kao mjesta kojima se postiže, bartovski rečeno, »učinak realnog«. Dakle, u nedostatku realne, stvarne slike, ponovo se stvara stereotipno videnje, ali sada na drugačijoj osnovi, u skladu sa socijalnom funkcijom koju lik Ota u datom trenutku vrši. Taj je nadomjestak svojevrsni polog pomoču kojega se Otov lik odaziva na okolinu, odnosno on je baza i polazište na temelju kojega je Otu omogučeno stupanje u odnos s neprijateljskom okolinom na minimalnim uvje-tima komunikacije. Nije nevažno u tom kontekstu primijetiti kako izmedu Ota
— 87 —
Ivana Latkovič, Zvonko Kovač
i drugih likova u romanu postoje tek spacijalne spone (sud, šumski drumovi, galija ...), odnosno kako je grupacija oko glavnog lika vodena prostornom logikom, čime je dodatno narušena dosljednost prikazbe lika i kohezivnost njegovih značenjskih sastavnica, kao i otežan proces njegove identifikacije u čitateljevoj svijesti.
Na temelju spomenutog postupka identifikacije lika na osnovi njegove so-cijalne funkcije, ali i s njom blisko povezanim spacijalnim sponama izmedu pojedinih likova romana, nije naodmet ovdje spomenuti kako se jedini oblik. tek uvjetno rečeno, asimilacije Johana Ota u sredinu u kojoj se u datom trenutku našao, proizlazi upravo iz takvog povezivanja pojedinca i odredene društvene skupine. Naime, u romanu postoje tek dva ili tri pokušaja nadvladanja jaza i uspostavljanja odnosa izmedu Ota kao osebujnog pojedinca i onih drugih koji na ovaj ili onaj način stoje njemu nasuprot. Indikativno je da se taj odnos Johana Ota prema drugima uspostavlja po logici solidarnosti marginalnog položaja. Tako je jedan od njegovih najbliskijih suputnika na toj okrutnoj odisejadi trgovac Adam koji svojim stalnim verbalnim obrušavanjima i raznovrsnim pamfletima ocrnjuje i potkopava status vladajučih, a primarno njihov temeljni simbol u liku cara, odnosno koji kao lik predstavlja moment subverzije prema sveprožimajučoj moči, sustavu i vlasti. S druge pak strane stoje ženski likovi, i to primarno lik Matilde, kčeri okrutnog lokalnog suca te lik Doroteje Kazelj Locatelli, krčmareve supruge, a njihova marginalizacija proizlazi iz onog ste-rotipnog videnja djelovanja žena tek preko moči djelovanja njihove tjelesnosti. Smisao njihova postojanja viden je kroz njihovu putenost, pa i razvratnost koja, doduše, katkad može utjecati i na sam tijek povijesti, kako je to u jednom poglavlju romana i prikazano, ali koje u principu ne mogu biti pravi subjekti velikih zbivanja, več tek objekti njihovih glavnih aktera. I lik Matilde i lik Doroteje svedeni su na, kako kaže i sam Johan Ot, »bedrabedrabedra«, a taj svijet bedara on če vidjeti kao jedino sigurno i ugodno pribježište (Jančar 2004: 120), dok če one kao žene blisko povezane s najužim krugom tamošnje vlasti, svojim nedoličnim ponašanjem osujetiti njezin nedodirljiv autoritet zasnovan na tobožnjem pravednom i moralnom djelovanju. Valja ovdje spomenuti još jedan lik koji se pojavljuje gotovo pred sam kraj romana, lik mladiča na samrti s kojim se po prvi put u svijet romana unosi i filozofija doma. Mladiča bez imena, izoliranog od svih zbog svoje zaraženosti kugom, prihvača Johan Ot pod svoje okrilje solidarnošču odbačenih, obečavajuči mu povratak u spokojnost doma, vukuči ga s paklenog prizorišta ljudskog kraja (Jančar 2004: 232) tamo negdje gdje če umrijeti.
Marginalna pozicija likova s kojima Ot stupa u odnose neka su vrst slike njegova života u malom, od kojih svaki predstavlja jedan način, put od margi-nalizacije sebstva do (samo)realizacije osobnosti, to nije put Simona Galebjeg od zatiranog ka zatiratelju, več put na kojem se gnijezdi i ukorjenjuje sloboda pojedinca (Jančar 2004: 202). Možda se upravo u tim Otovim odnosima s drugima ponajbolje ocrtava njegova, Peleševim riječima, psihemska narativna figura čije značenjske sastavnice izvan toga kronično nedostaju, pa u tom pomaku prema formiranju ontemskog i sociemskog značenjskog sklopa toga
- 88 --Slavia Centralis 1/2008
Ogoljavanje identiteta stranca
lika do izražaja više nego drugdje dolaze njegovi inače zamagljeni atributi osobnosti.
Naposljetku važno je spomenuti kako su narativni postupci u ovome romanu koji pospješuju permanentnu odgodu identifikacije svoga glavnog lika snažno poduprijeti prikazanim konceptom povijesti, odnosno njezinim shvacanjem u romanu. Kako je vec u nekoliko navrata spomenuto, jedna od temeljnih opreka u romanu jest opozicija pojedinac/kolektiv, ali važno je tomu pridodati kako je ona dodatno potencirana slikom snažnih povijesnih zbivanja, kolektivnog ludila, kako se u samom romanu navodi. I iako se opisano povijesno vrijeme dade precizno u stoljece datirati, ono je za ovaj roman gotovo nevažno, ono je tek kulisa pred kojom se odvija vječna drama izmedu drugačijeg pojedinca i razularene mase ponijete povijesnim trenutkom. Ključno je pritom da je povi-jest videna kao stalno ponavljanje istog, što svoju krunsku potvrdu pronalazi u činjenici da se Ot nakon svoje mučne i dugotrajne odisejade vraca na točku s koje je krenuo, ali još prije toga pita se pripovjedač kroz prizmu Otove svijesti: »[...] kaj hoče Johan Ot, od kod se je vzel in kam gre in kaj pravzaprav počne sredi tega neskončno v isto pretakajočega se trenutka?« (Jančar 2004: 118), čime se, medu ostalim, naglašava idejno-konceptualna osnova uprizorene povijesti. Na taj se način otvara široko denotativno polje ovoga romana unutar kojeg se u različitim manifestnim oblicima problematizira psihologija mase, njezina po-nesenost u svim povijesnim vremenima: »Katera neznana in nadstvarna vezava je iz posameznikov sestavila to tisočonogo gosenico, da zdaj utriplje v eni misli in enem dahu, katera misel je slehernega do kraja potopila v to množico, vso vročo, vso potno, vso blagoslovljeno od veličastja zgodovinskega trenutka« (Jančar 2004: 125). Unutar toga, za roman ključnoga odnosa izmedu orkestrirane mase i drugačijeg pojedinca formira se ideja o borbi potonjeg protiv svakojake represije jer »mase ništa ne stvaraju [...] misli, osjeca i stvara samo pojedinac« (Jančar 1996: 17). Time se potvrduje sveprisutna težnja ovoga romana, prisutna i u drugim Jančarevim djelima, kako »možemo razumjeti samo pojedinačnu čovjekovu sudbinu«, odnosno kako samo ona »može biti odgovarajuci ausgangmaterial za kreativno djelo, koje raste u opci simbol« (Jančar 1996: 71). Ta individualizacija povijesnog subjekta, pa i njegovo prerastanje u opci simbol, koji svoju unutartekstualnu realizaciju temelji na stranosti, tudinstvu glavnog lika i njene oprečnosti prema masi, tendencija je koju tradicionalna varijanta povijesnog romana ne poznaje jer je idejo žarište preneseno na kolektivni subjekt, ciljeve i smisao njegova djelovanja.
Cikličnim shvacanjem povijesti, uprizorenjem sukoba drugačijeg pojedinca i kolektiva, problematiziranjem lika stranca i njegova realizacija na drugačijoj konceptualnoj osnovi samo su neki elementi ovoga romana koji su mu omogu-cili pomak od denotacije prema konotaciji, od doslovnog prema metaforičkom značenju, čime je omoguceno stvaranje nadpovijesne poruke ovoga djela, uvijek aktualne i primjenjive, a što istovremeno ovaj roman odmiče od tradicionalne varijante povijesnog romana. U tom smislu i sam je autor u jednom svom eseju rekao sljedece:
— 89 —
Ivana Latkovič, Zvonko Kovač
Johana Ota si je, upam, mogoče predstavljati tudi, ko blodi po ulicah velemesta. A vseeno: ko stopim v pretekli čas, je prostor imaginacije nekako odprt, naenkrat smo v območju bajke, čiste pripovedi, to ni več naš čas, a tudi ne tedanji, to je nov čas, v katerem se se razgiblje prostor izmišljije, v katerem so stvari sveta, na novo ustvarjenega sveta odlepljene od zemeljske in časovno aktualistične teže, v katerem zlahka zadobijo neko lahkotnost in gibljivost. Da, tudi slikovitost, prosto ustvarjanje podob. [...] Je to sploh še umeščenost v zgodovino? Ali ni to vstop v podobe, in če je tako, potem je zgodovina naenkrat tudi sedanjost. Po podobah, skozi oblikovanje, po besedi, intenzivnosti stavka je pisanje naenkrat hkrati sedanjost in preteklost, izmaknjeni čas, drugi čas, nadčasje (Jančar 2002: 22, 23).
Takvo shvačanje povijesti koje je lišeno omedujučih i krutih vremenskih granica, kao i tematiziranje lika stranca, u realizaciji kojeg stoje narativni po-stupci koji relativiziraju i/ili ironiziraju ona ustaljena i stereotipna fikcionalna uprizorenja, nedvojbeno predstavljaju važan argument u videnju Galijota kao još jednog doprinosa paradigmi suvremenoga slovenskog novopovijesnog romana u širokom spektru njegovih pojavnih oblika.
Ovdje su spomenuti samo neki primjeri kojima ovaj roman destruira isključi-ve, monolitne, homogene konstrukcije u promišljanju Drugog, u ovome slučaju stranog i manjinskog, važno je pritom uzeti u obzir kako je u idejnom sloju ovoga romana moguče iščitati razne implicitne modele propitivanja identiteta, njegova konstruiranja i djelovanja, kao i podvrgnutosti raznim režimima moči. To se propitivanje kreče u relacijama problematiziranja identiteta kao danog (Ot kao stranac) i identiteta kao proizvedenog (Otove društvene funkcije). Raskrinkavajuči brojne u tradicionalnom povijesnom romanu neosporne bina-rizme (svoje/tude, pojedinačno/kolektivno, dobro/loše, privatno/javno .), ovaj roman kao da stremi poništavanju raznih konstruiranih kategorija jastva koje onemogučuju ili ograničavaju njegovo djelatno polje, čime otvara uvijek brojna
1	trajno aktualna pitanja ljudske egzistencije.
2	Umjesto zaključka: udio povijesti izmedu reformacije i tranzicije u Galijotu
Sažmemo li ukratko rezultate prethodne pomne analize Ivane Latkovič romana Galijot i neke osnovne spoznaje koje su iz nje proizašle, uočit čemo naglašenu koncentriranost na razvedene znakove osobnosti Johana Ota, kao čovjeka bez prošlosti, nepouzdane sadašnjosti, zapravo bez vremenski ovjerena identiteta. Konstatira se štoviše, da čitav roman svojim narativnim postupcima potencira proces odgode identifikacije svoga glavnog lika, odnosno da pripovijedanje u romanu, kao i kompozicijske postaje s naglaskom na pojedine epizode odnosa glavnoga lika s okolinom, bitno doprinose dekonstrukciji identiteta stranca, odnosno svojevrsne relativizacije drugosti. Ukratko, tradicionalna se figura stranca kao apriorno negativnog lika time razgraduje.
Složimo li se s tim da se binarna opreka svoje/tude u romanu ne tiče dvaju sukobljenih kolektiviteta, več kroz pitanje odnosa dominantno - asimilacijsko
- 90 --Slavca. Centralis 1/2008
Ogoljavanje identiteta stranca
te inferiorno - transformacijsko, potenciranih relativizacijskom funkcijom sub-jekata naracije, ne na kraju i unutarnjim monolozima glavnoga lika, dolazimo do represivnog stvaranja poželjnog identiteta, odnosno kazano u pripovjedače-vu ironijskom kodu, do »iskrene ispovijesti«. Unutarnji razlozi neodredenosti identiteta, prožimanje različitih identiteta, odredeno stanje multifrenije, mno-golikosti duše, odreduju osobnost Ota višestruko referencijalno značenjskom figurom. Ono se, »višestruko referencijalno«, na neki način umnožava i u odnosu s drugim marginalnim tipovima, osobito ženskim likovima, na tegob-nu putu ostvarenja slobode pojedinca, pri čemu ne malu ulogu igra ironijsko poigravanje s pripovjednim perspektivama, odnosno pripovjedačevo videnje povijesti kao stalno ponavljanje istoga. Individualizacija povijesnog subjekta, kao i njegovo prerastanje u opci simbol, važna je osobitost novog povijesnog romana, koji »propituje povijesnu dimenziju ljudskoga postojanja« i nije tek »ilustracija neke povijesne situacije« (Kundera 2002: 37). U svojim ogledima i sam je Drago Jančar, poput Kundere, svjestan otvorenosti prostora imaginacije suvremena romana »s povijesnim okolnostima« koje stvaraju transtemporalnu »znakovitu egzistencijalnu situaciju«, jer je pisanje istodobno i sadašnjost i prošlost, izmaknuto i drugo vrijeme, nadvrijeme. Necemo pogriješiti ako tak-vim razumijemo i čitanje, odnosno tumačenje modernog povijesnog romana, jer nam on omogucava široko »denotativno polje«, iščitavanje, zapravo upisi-vanje, našega osobnog razumijevanja povijesti i stvarnosti, sukoba drugačijeg pojedinca i kolektiva podložna euforiji, kao oblika borbe »protiv svakojake represije«, u prošlosti kao i danas.
Ne na kraju, podsjetimo umjesto zaključka, da je osobni integritet Johana Ota grubo doveden u pitanje, u trenutku presudne, »rastuce egzistencijalne situacije«, naime kada je optužen kao Hans Debelak, na galiju do smrti. Glavni lik, koji ovdje dobiva svoje opce ime - galijot, kao da se iz postreformacijske (da li i postrevolucionarne, socijalističke?) kaotične povijesti, koja tek sporadično prosijava krozvremenskim suznačenjima, ovdje stupa u beskonačan prostor simboličnoga: galija zapravo postaje mjesto usuda i trgovaca i kapetana te siromaha i vlasnika broda, na velikom Zapadnom moru, koje su zvali i More mraka (str. 183-184). Dok su galijoti bili dijelom lade, »njegova pogonska sila«.
Ploveci godinu i jedan dan, galijot podjednako »dužan« i glavnom liku i pripovjedaču, ostaje u svojim snovima, izmedu svoga neba i svoga mora. Njegovo/njihovo svemirsko lutanje sve češce se »prizemljuje« ukazivanjima romarskih putova, blagih obraza domacih ljudi, u potezima misli, uspomena i djelovanja, kao:
Meje med domnevo in razumom.
Meje med sanjami in resnico.
Meje med morjem in nebom, meja obzorja. Vse meje so se trgale. (str. 206)
U zazivu doma, lepovidskim žudnjama za domom, koji nam izmiče, u apokaliptičnim pomorima kuge.
— 91 —
Ivana Latkovič, Zvonko Kovač
Ono što galiot pouzdano zna, sve su ostalo snovi, prividenja, borbe s iluzijama i sa smrti, u kontekstu naše aktualizacije romana (povezivanju vremena reformacije/revolucije i protureformacije/tranzicije, odnosno očitavanju zna-kova triju doba, aktualizirane povijesti, doba nastanka romana i našega doba tumačenja, jeste jedino to da nikada, nikadaneče biti Golobji Johan. Da zatirani nece postati zatiratelj.
Sjetimo se barem početka galijaške priče Galebjega Simona:
Na galejo je prišel v tisti neskončni legiji protestantov, ki je brez konca in kraja sedela na galijaške klopi, med hudodelce in krvave norce. V tisti žalostni legiji upornikov vseh stanov n poklicev, iz vseh evropskih dežel, kjer so misel in dejanje čistega evangelija z naglimi sodišči pokončali. /.../
Bil je prekrščevalec, reformator, strasten privrženec nove zamisli, spreminejvalec ljudi in sveta, upornik zoper oblasti Boga. Bil je voditelj lahkovernega ljudstva, ki se je trumoma zbiralo okrog njega. /.../ Stvar je uspevala, ideja se je širila, goreči privrženci so prisegali nemajhno zvestobo. Vrgli so ga v ječo (Jančar 2004: 199).
I tako dalje, i tako dalje.
Nije bez osnove da tumačenje romana Galijot, koje ga neslučajnim previdom smješta u 16. stoljece, završava u neodlučnosti, prividima pripovjedača/lika, kojega vec spremni kapucini protureformacije/tranzicije odvlače u nepoznato, kao zajednička »kritika zapeljivcev in slepilcev človeka in človeštva« (Zadravec 2005: 87). Nama tek ostaje briga, ako smo se identificirali s glavnim junakom, da se ne zarazimo i da se rastrijeznimo, od snova.
Ili, drugim riječima, jesmo li s postmodernom stigli u sretno doba posthi-storije ili postideologije ili smo opet vec na galiji, gdje »globoko v vsakem galjotu gnezdi in koreni njegova svoboda« - tek trebamo vidjeti. Ono što je autor romana iskusio u zatvoru, naime da je naša unutarnja sloboda dragocje-nija od vanjske, može nas opskrbiti strpljivošcu da izdržimo i naše tranzicijske kušnje, koje se ne pokazuju ništa manje izazovnima od - protureformacijskih.
Za razumijevanje povijesne dimenzije romana, odnosno za odgovor na pitanje kako znakovi povijesti sudjeluju u dosizanju smisla kaotičnom prošlosti inspirirana pripovijedanja, dovoljno se još prisjetiti dva ključna poglavlja romana, dvadeset i prvo s pričom o Galebjem Simonu i završno dvadeset i peto s apokaliptičnim prikazom pomora prouzročena kugom. U oba se poglavlja život Johana Ota, gotovo zrcalnom slikom, ogleda u životima drugih: »galijaška zgodba« Galebjega Simona govori o reformatoru, strastvenom preobrazitelju ljudi i svijeta, koji je medutim morao, da bi preživio, postati simbolom »pro-tureformacijske« represije. Odlučnim otklanjanjem slične sudbine Johan Ot se odlučuje za snove galijota, neizvjesnost, žudnju i tek možebitnu buducu slobodu.
Dramatičan, iako tek u šturim naznakama izveden odnos Johana Ota i Adama u završnim narativnim sekvencama romana, pokazuje da bliski suputnici, gotovo istomišljenici, najuvjerljivije je u tom smislu Adamovo ponavljanje Otova kritičkoga govora s kraja osmoga poglavlja, medu koje kao da je pripovjedač porazmjestio i svoja uvjerenja, stradavaju gotovo istodobno, jedan pod lažnim optužbama, koje ne želi demantirati, a drugi s naivnom sviješcu da je i njegova
- 92 --Slavia Centralis 1/2008
Ogoljavanje identiteta stranca
(naša) smrt samo dio ružnoga sna. S oba lika i s pripovjedačem možemo prema svemu zadržati kritički odnos:
Je rekel, da se poserje na papežnike, na luterane, na štiftarje, na coprnike, na doh-tarje, še posebej pa se poserje na vse tiste nore teološke magistre, ki se kurbajo cele noči in pijejo in potem verske zdrahe delajo (Jančar 2004: 90).
Pokušamo li pak zaključiti iz perspektive Krobata, lika koji predstavlja snalažljiva i spretna trgovca te dijelom možda dobre i hrabre Hrvate, s kojima nikada nije jasno kako ce se danas ili sutra okrenuti, lika kojemu se gubi svaki trag nakon Otova uhicenja, »ki je Adama tolikokrat rešil iz neprijetnih situacij«, a na kojega na kraju pada sumnja doušništva, čini se zaista kao da pojedinačna sudbina može postati upravo gubljenje, ogoljivanje identiteta, bezlična anonimnost, nepostojanje. U tranzicijskim vihorima svekolike »povijesne zbiljnosti«. A da ih je pripovjedač svojedobno znao tragično točno naslutiti, čime se u oči-tavanje znakova povijesti uključuje i doba nastanka romana, pokazuje njegovo fantazmagorijsko-povijesno predvidanje rata i potrebe pripremanja nove vojske:
Francoz že rovari, Ogri se puntajo, Turčin spet svoje oddelke pošilja, tudi s sicer dobrimi in pogumnimi Hrvati ni nikoli jasno, kako se bodo danes ali jutri zasukali. Ne vojske pač ne bo nikoli zmanjkalo. Zato ni razloga, da bi zdaj oni tiste pihalnike in tiste meče v rokah držali in svojim bojevnim sudrugom z njimi pretili. Zato je pametneje skupaj piti, spomine obuditi, se za nove vojske pripravljati (isto: 83-84).
Medutim, mogli bismo, prepuštajuci se »magiji priče«, u tekstu koji »sve svoje elemente odmerava prema priči, ne prema stvarnosti, prema zakonitostima pripovedanja, ne prema zakonitostima života« (Mitrovic 1980: 351), povijesno-romanesknu fresku s Johanom Otom, koji se kao stranac pojavljuje niotkuda i kao odomaceni bivši galijot odlazi ni u što, uostalom kao i drugi likovi, razumjeti i kao priču o uzaludnom zadobivanju identiteta, pri čemu što više dobivamo na identitetu gubimo na dostojanstvu osobe, na čovječnosti, kojoj sile povijesti nikako ne daju da se realizira ili barem izrazi. Pripovijedanjem i tumačenjem, svjedočenjem o tome, i pisci i interpretatori, čitatelji, često samo održavamo svijest o mogucnostima, iluziju o snovima, varljivu nadu, utopijsku vjeru da bi to možda bilo moguce upravo izvan priča, jer nije u njima. Ali, o tome nekom drugom prilikom.
LITERATURA
Paul CONNERTON, 2004: Kako se društva sjecaju. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
Davor DUKIC, 1998: Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
— 93 —
Ivana Latkovič, Zvonko Kovač
John R. GILLIS, 2006: Pamcenje i identitet: povijest jednog odnosa. Brkljačic M. i Prlenda S. (ur): Kultura pamcenja i historija, Zagreb: Golden marketing. 169-195.
Helga GLUŠIČ, 1995: Odmevnost Jančarjevega literarnega dela v svetu. Orožen, Martina (ur.): XXXI. seminar slovenskega jezika, literature in kulture. Zbornik predavanj. Ljubljana. Filozofska fakulteta, Oddelek za slovenistiko, Center za slovenščino kot drugi/tuji jezik. 103-109.
Philippe HAMON, 1999: Za semiološki status lika. Milanja, Cvjetko (ur.): Autor, pripovjedač, lik, Osijek: Svijetla grada. 429-477.
Drago JANČAR, 2004: Galijot. Ljubljana: Delo d. d.
—, 1996: Izbrojen, vagnut, razdijeljen: eseji. Zagreb: Durieux.
—, 2002: Privlačnost praznine. Ljubljana: Študentska založba, Beletrina.
Vincent JOUVE, 1999: Složenost lika - efekta. Milanja, Cvjetko (ur.): Autor, pripovjedač, lik. Osijek: Svijetla grada. 479-573.
Klemen LAH, 2006: Podoba hrvaških literarnih likov v slovenskih zgodovinskih pripovedih. Hladnik, Miran (ur.): Preseganje meje. Ljubljana: Slavistično društvo Slovenije. 67-82.
Milan KUNDERA, 2002: Umjetnost romana, Zagreb: Meandar.
Cvjetko MILANJA, 1994: Hrvatski novopovijesni roman, Kolo 11-12. 1077-1098.
Marija MITROVIC, 1980: Magija priče. Jančar, Drago: Galijot. Beograd: Narodna knjiga.
Gajo PELEŠ, 1982: Iščitavanje značenja. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
Gajo PELEŠ, 1999: Tumačenje romana. Zagreb: Artresor naklada.
Elena POPOVSKA, 2003: Podoba tujca v Jančarjevem romanu Galjot. Hladnik, M. i Kocijan, G. (ur.): Slovenski roman. Mednarodni simpozij Obdobja 21 - Metode in zvrsti. Ljubljana: Center za slovenščino kot drugi/tuji jezik pri Oddelku za slove-nistiko Filozofske fakultete. 311-315.
Paul RICOEUR, 1999: Osobni i narativni identitet. Milanja, Cvjetko (ur.): Autor, pripovjedač, lik. Osijek: Svijetla grada. 19-48.
Franc ZADRAVEC, 2005: Slovenski roman dvajsetega stoletja. Murska Sobota-Ljubljana, Franc-Franc-SAZU-Znanstveni inštitut Filozofske fakultete v Ljubljani.
SUMMARY
In the wide spectrum of the created forms of historical genre (I. Latkovic), Jancar's novel Galijot, with its theme of a character who is a foreigner, sets this issue as a semantic and conceptual knot of his novel and as such also represents an optimal point in his interpretative - analytical act. In the process of formation and realization of a different concept of the character of a foreigner, different with regard
- 94 --Slavia Centralis 1/2008
Ogoljavanje identiteta stranca
to the traditional historical novel, different narrative procedures are explored that ultimately achieve the effect of the disintegration of a narrative figure. By such processes a binary system of values is relativized on which the fictional universe of the traditional historical novel was based. In the process of relativization, the deconstruction of a powerful binary opposition played an important role which was inherent in the traditional varieties of this novel (her / himself, good / evil, collective / individual). These are the basis on which the problem of identity, its formation, and (re)presentation is set.
In addition, with the support of previous interpretations at the end (Z. Kovac) we are trying to actualize historical times in our research. The combination makes for an unbreakable semantic potential: the repercussions of the Reformation and the Counter-Reformation era in which the events of the novel are transferred, the genesis time of the novel, as well as our modern era of socialism, and the transition from the perspective of the person reading the novel and the person experiencing it today.
— 95 —