OD
Edinost in dialog Unity and Dialogue letnik 70, leto 2015, strani 51-64
Pregledni znanstveni članek (1.02) Besedilo prejeto: 6. 1. 2015; sprejeto: 7. 7. 2015 UDK 27.675:274.5
Stanko Jambrek
Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog
Povzetek: Evandeosko krščanstvo je u posljednjih pedeset godina značajno raslo te je početkom dvadesetprvog stolječa okupljalo oko šesto milijuna vjernika. U raspra-vi se daje pregled odnosa evandeoskog krščanstva prema medureligijskom dijalogu te se naznačuju temeljna načela za vodenje dijaloga. Kako su evandeoski krščani u Hrvatskoj, kao i u svijetu, posljednjih pola stolječa bili više usredotočeni na duhovno relevantnu evangelizaciju i osnivanje novih crkava, pitanja ekumenizma, medureligij-skog dijaloga i uključivanja u društvene trendove ostavljali su malobrojnim teolozi-ma i društveno-politički angažiranim vodama koji su nastojali uspostaviti i održati društvenu relevantnost evandeoskog krščanstva. Postojanim zastupanjem biblijskog jedinstva i zajedništva krščana u evandelju Isusa Krista, konzervativno evandeosko krščanstvo prepustilo je potkraj dvadesetoga stolječa sudjelovanje u medureligijskom dijalogu liberalnim evandeoskim krščanima. Do preokreta dolazi na prijelazu iz dvade-setog u dvadesetprvo stolječe kad se više utjecajnih voda konzervativnog evandeoskog krščanstva uključuje u dijalog. U posljednjih nekoliko desetlječa ubrzano se unutar evandeoskoga krščanstva razvijaju teologije religija, a medureligijski dijalog česta je tema teoloških promišljanja i rasprava. Odnosi prema religijama te jasna i nedvosmi-slena načela prema kojima evandeosko krščanstvo može sudjelovati u ekumenskom i medureligijskom dijalogu naznačeni su u temeljnim dokumentima svjetskoga evandeoskog krščanstva, te uključuju autoritet i snagu Biblije, jedinstvenost i središnjost Isusa Krista, snagu Duha Svetoga, biblijsku ekleziologiju, važnost i hitnost evangelizacije i misije, soteriološku usredotočenost i eshatološku perspektivu.
Ključne besede: evandeosko krščanstvo, medureligijski dijalog, ekumenski dijalog, evangelizacija, Isus Krist, načela
Summary: Evangelical Christianity and Inter-Religious Dialogue
Over the past fifty years, Evangelical Christianity has experienced considerable growth, and in the beginning of the twenty-first century consisted of about six hundred thousand of followers. This paper
52	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
gives an overview of the attitude of evangelical Christianity toward inter-religious dialogue, and it indicates the basic principles of maintaining dialogue. Since, over the past half of century, the evangelical Christians in Croatia as well as all over the world have been mainly focused upon the spiritually relevant ecumenisation and establishing new churches, the issues of ecumentisation, inter-religious dialogue and inclusion in societal trends have been left to the few theologians and socially-politically engaged leaders who endeavoured to set up and maintain social relevance of evangelical Christianity. With continuous representation of biblical unity and communal feelings of Christians in the Gospel of Jesus Christ, towards the end of the twentieth century the conservative evangelical Christianity left participation in inter-religious in inter-religious dialogue, to the liberal evangelical Christians. The change took place upon the transition from the twentieth to the twenty-first century when several of influential leaders of the conservative evangelical Christianity entered the dialogue. Over the past few decades, theologies of religions have begun to rapidly develop and the inter-religious dialogue has become a frequent topic of theological thoughts and discussions. Attitudes toward religions as well as clear and unambiguous principles according to which evangelical Christianity may take part in ecumenical and inter-religious dialogue, are indicated in the basic documents of the world evangelical Christianity, including the authority and the power of the Bible, the uniqueness and the central position of Jesus Christ, the power of the Holy Spirit, the Biblical ecclesiology, the significance and the urgency of the evangelisation and the mission, the soteriological focus and eschatological perspective. Keywords: evangelical Christianity, inter-religious dialogue, ecumenical dialogue, ethics, mission
Uvod
Prije nešto više od pedeset godina Wilfred Cantwell Smith (1962, 122123) zapisao je da se krščanstvo suočava s trečim velikim izazovom. Prvi izazov, smatrao je Smith, bio je susret s grčkom filozofijom, drugi izazov je bio susret s dobom racionalizma i znanosti a treči izazov, za koji je smatrao da se u njegovo vrijeme razvija, jest susret s ostalim sv-jetskim religijama. Njegovo se predvidanje ostvaruje danas, kad je svijet u procesu ostvarenja globalne civilizacije u kojoj je religija na istaknu-tom mjestu. U globalnom religijskom supermarketu nalazi se različito upakirano krščanstvo na istoj »polici« s brojnim drugim znanim i manje znanim religijama. Religije su u supermarketu izložene u skladu s marke-tinškim strategijama trgovaca. Etikete na kojima je vrlo malim slovima zapisan sadržaj pojedine religije rijetko tko čita. Zamjetni je trend da su čak i sami pripadnici krščanskih Crkava više zainteresirani za elemente pojedinih drugih religija nego li za nauk Crkve kojoj pripadaju. Krščanstvo se nalazi usred velikih izazova suvremenog društva koje je u konstantnim promjenama, a multireligijski i globalni društveni procesi u brojnim područjima snažno utječu na krščansko življenje. U uvjetima globalizacije, konzumerizma, materijalizma, humanizma, relativizma,
StankoJambrek
Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog
53
pluralizma, multikulturalizma, krščanstvo treba koegzistirati s drugim religijama i svjetonazorima. Kako? Na kojim načelima?
1. Evandeosko krščanstvo - fenomen dvadesetog stolječa
Tijekom povijesti krščanstvo je podijeljeno u nekoliko teološki i brojno značajnijih skupina. Od jedanaestog stolječa krščanstvo je podijeljeno izmedu rimokatoličanstva i pravoslavlja. U šesnaestom stolječu razvija se na Zapadu protestantizam, a u devetnaestom i dvadesetom stolječu snažno se razvija evandeosko krščanstvo.1 Početkom dvadesetprvog stolječa globalno evandeosko krščanstvo čini više od 600 milijuna vjer-nika koji su pored Rimokatoličke Crkve postali najznačajnija i najbroj-nija skupina krščana današnjice.2
Potkraj 20. i početkom 21. stolječa evandeosko krščanstvo u Hrvatskoj snažno naglašava evangelizaciju svih onih koji nisu upoznali Isusa Kri-sta kao osobnog Spasitelja, a kao rezultat toga duhovnog procesa danas u Hrvatskoj djeluje više od 150 lokalnih crkava. Naglašavam samostalne lokalne crkve a ne denominacije stoga što evandeosko krščanstvo uči da lokalna crkva ima puninu crkvenosti, a lokalne crkve se mogu udružiti u denominaciju. Denominacija pak ima ograničeni autoritet, samo onoli-ko koliko na nju prenesu lokalne crkve. Pojedine lokalne crkve u Hrvatskoj udružene su u Savez baptističkih crkava, Evandeosku pentekostnu crkvu, Crkvu Božju, Viječe Kristovih crkava, Kristovu pentekostnu crkvu, Savez crkava »Riječ Života«, u pokret kučnih crkava te u nekoliko samostalnih mjesnih crkava.3 Spomenute zajednice vjernika razlikuju se u manje bitnim teološkim naglascima, vodstvu i djelovanju zajednice, no sve nastoje temeljiti svoj nauk i djelovanje u Svetome pismu i stoga prihvačaju i oživotvoruju jedinstvo krščana u evandelju Isusa Krista.
1	Pridjev evanâeosko dolazi uz naziv krščanstvo kako bi ukazao da spomenuto krščanstvo (ili krščani) svoje propovijedanje temelji na evanâelju (grčki euangelion). Upo-rabom pridjeva evanâeoska u nazivu crkve naglašava se središnja uloga Isusa Krista, milosti, vjere i Svetoga pisma, u vjerovanju i djelovanju crkve. Izraz evanâeoski krščanin obuhvača svakoga krščanina koji svoje vjerovanje i djelovanje temelji na evandelju Isusa Krista.
2	Detaljnije u: World Evangelical Alliance. http://www.worldea.org/whoweare/ introduction (pristupljeno 2. siječnja 2015.). Christianity in its Global Context, 1970— 2020: Society, Religion, and Mission. June 2013.
3	Detaljna povijesno-teološka rasprava o evandeoskom krščanstvu u Hrvatskoj na-lazi se u Jambrek, 2003., a najnoviji podaci u Jambrek, 2014a.
54	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
1.1 Temeljne karakteristike svjetskog evandeoskog krščanstva
U temeljne karakteristike svjetskog evandeoskog krščanstva, koje je u Hrvatskoj večinom okupljeno pod zajedničkim imenom »Crkve reformacijske baštine«, možemo svrstati (Jambrek 2003, 18):
1.	Pozivanje na Sveto pismo kao jedini i krajnji autoritet za krščansko vjerovanje i življenje te vjerovanje i djelovanje crkve. Sveto Pismo je jedini konačni autoritet u pitanjima vjere i čudoreda.
2.	Isticanje da je Božja milost jedino sredstvo spasenja, a spasenje je dar koji se prihvača vjerom. Prava se pak vjera poznaje po dobrim djelima.
3.	Obnavljanje crkve u vjerovanju i djelovanju prema uzoru na crkvu opisanu u Djelima apostolskim.
4.	Crkva je zajednica svetih, odnosno zajedništvo nanovorodenih kršca-na krštenih u odrasloj dobi nakon priznanja grijeha i ispovijedanja osobne vjere u Isusa Krista kao Spasitelja i Gospodina.
5.	Učenje da svaka mjesna crkva ima puninu crkvenosti jer u njoj se naviješta Riječ Božja i prebiva Duh Božji, pa je stoga svaka mjesna crkva samostalna i neovisna.
6.	Naglasak na svecenstvu svih vjernikauz praktično odbacivanje crkvene hijerarhije.
7.	Krščanstvo je ponajprije učeništvo — nasljedovanje Isusa Krista. Naglašava se koncept učeništva koji uključuje evangelizaciju, etiku i socijalno djelovanje.
8.	Agape jubav kao jedina odgovarajuča motivacija krščanskoga življenja.
9.	Naglašavanje duhovnoga jedinstva u Isusu Kristu unatoč denominacij-sko-strukturnim različitostima.
10.	Otvorenost za istinu pod vodstvom Duha Svetoga.
Svjetsko evandeosko krščanstvo obznanilo je privrženost evandelju Isusa Krista snažnim naglaskom autoriteta Biblije u brojnim dokumentima, medu kojima su: Lausannski zavjet (1974), Cikaška izjava o nepogrešivosti Biblije (1978), Cikaška izjava o tumačenju Biblije (1982), Cikaška izjava o primjeni Biblije (1986), Manilski proglas (1989), Evandeje Isusa Krista: Evande-
StankoJambrek
Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog
55
osko proslavljanje (1999), Amsterdamska deklaraaja (2000) i Capetownski iskaz opredanju (2010) .4
Evandeoski krščani u Hrvatskoj, kao i u svijetu, posljednjih pola stolječa bili su više usredotočeni na duhovno relevantnu evangelizaciju i osnivanje novih crkava. Pitanja ekumenizma, medureligijskog dijaloga i uključivanja u društvene trendove ostavljali su malobrojnim teolozima i društveno-politički angažiranim vodama koji su nastojali uspostaviti i održati društvenu relevantnost evandeoskog krščanstva. Evandeos-ko krščanstvo snažno zastupa biblijsko jedinstvo i zajedništvo krščana u evandelju Isusa Krista, jedinstvo onih koje je Bog Otac dao Isusu Kristu, koji su prihvatili njegovu riječ i vrše je (Iv 17,1-26).
2. Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog
Iako je medureligijskih susreta bilo i u ranijim vremenima, snažniji poti-caji na vjerska zbližavanja javljaju se kao posljedica društvenih procesa u drugoj polovici dvadesetoga stolječa. U žrvnju različitih društvenih dija-loških procesa razvijaju se dvije značajne dijaloške skupine: ekumenski dijalog i medureligijski dijalog, koji se, iako odvojeni, često prožimaju i nadopunjuju.
Sredinom dvadesetoga stolječa razvijale su se tri odvojene skupine eku-menskih i medureligijskih procesa koje su, svaka na svojim načelima, pripremale i razvijale ekumenske i medureligijske teologije i prakse 21. stolječa.5 Ekumenizam kao organizirani pokret za postizanje suradnje i jedinstva medu krščanima i crkvama snažnije se javlja izmedu dva svjet-ska rata. Na konferenciji u Amsterdamu 1948. godine oko 350 izasla-nika, koji su predstavljali 147 denominacija iz 44 zemlje, utemeljilo je World Council of Churches (Svjetsko viječe crkava). Svjetskom viječu crkava priključila se večina teološki liberalnih protestantskih i pravoslavnih denominacija, a izvan Viječa ostale su evandeoske denominacije i Rimokatolička crkva. U posljednjih pedeset godina Svjetsko viječe cr-
4	U članku Priloži zajedinstvo u evandelju Isusa Krista (2014b, 256—257) donosim slikoviti prikaz svjetskog evandeoskog krščanstva sa smještajem pojedinih dokumenata unutar njegova spektra.
5	Ekumenske procese spominjem u kontekstu medureligijskih procesa zato jer su te dvije skupine procesa vrlo povezane, a u kontekstu Svjetskoga viječa crkava prva faza ekumenizma je jedinstvo krščana, druga faza jedinstvo religija a treča faza jedinstvo svega čovječanstva.
56
(ID Edinost in dialog 70 (2015)
kava razvijalo je i predvodilo ekumenske procese uvelike ukorijenjene u teološkom liberalizmu, postmodernizmu i univerzalizmu. Stoga je eku-menizam Svjetskog vijeca crkava bliži sinkretizmu nego li biblijskom učenju o jedinstvu kršcana, iako se na njega poziva. Svjetsko vijece crkava pod snažnim utjecajem univerzalizma uz ekumenizam naglašava i predvodi medureligijski dijalog, pri čemu je krajnji cilj ekumenizma i medureligijskog dijaloga ujediniti sve svjetske religije u jednu Svjetsku religiju.
U isto je vrijeme evandeosko krščanstvo nastojalo razvijati procese »kršcanskog jedinstva u evandelju«, ostavljajuci po strani ekumenske i medureligijske procese. Nakon žestoke teološko-kulturološke borbe s liberalnim kršcanstvom potkraj devetnaestoga i u prvoj polovici dva-desetoga stoljeca, obnovljeno evandeosko kršcanstvo ustrajalo je u bi-blijskom nauku i Isusovom Velikom poslanju evangelizacije svijeta (Mt 28,19-20). Tijekom 1960-ih i 1970-ih, u vrijeme kada Svjetsko vijece crkava i Rimokatolička crkva pozivaju na medureligijski dijalog, evandeosko krščanstvo snažno naglašava autoritet i snagu Biblije, evangelizaciju svijeta u snazi Duha Svetoga koja uključuje duhovnu borbu s vlastima i silama zla koje nastoje spriječiti evangelizaciju (LZ, 2.4.10.12.14). Iako su evandeoski teolozi prepoznali da neki kršcani nastoje koristiti medureligijski dijalog kao zamjenu za evangelizaciju,6 skupina evandeoskih teologa, koju su predvodili Leighton Ford, John Stott, Walldon Scott, Vi-nay Samuel i Chris Sugden, razvija evandeoski orijentiran medureligijski dijalog kojim se nastoji ostvariti model misije s obracenjem osobe na krščanstvo prožet respektom i ljubavlju prema svim ljudima, uključu-juci druge religije.7 Njihova nastojanja prepoznali su mnogi evandeoski vode, potvrdena su u ključnim dokumentima evandeoskog kršcanstva, ali ipak evandeoski orijentirani medureligijski dijalog nije tijekom dvade-setoga stoljeca značajnije razvijen. S pravom to primjecuje John W Mo-rehead (2012) kad ističe da istraživanja ukazuju na značajnu religijsku nepismenost medu evandeoskim kršcanima, posebice konzervativnima. Naime, potkraj dvadesetoga stoljeca u medureligijskom dijalogu veci-
6	Primjerice, Carl F. H. Henry (1969, 31) zapisao je: »Konverzacija sve više i više zamjenjuje konverziju kao cilj kršcanskog misionara.« (»Conversation is more and more replacing conversion as a Christian missionary objective«)
7	Detaljnije o ranoj fazi odnosa evandeoskih kršcana prema medureligijskom dijalogu vidi u članku Terryja C. Mucka Evangelicals and Interreligious Dialogue.
StankoJambrek
Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog
57
nom su sudjelovali liberalni evandeoski krščani, takozvano lijevo krilo evandeoskog krščanstva (»evangelical left«). Do preokreta dolazi na pri-jelazu iz dvadesetog u dvadesetprvo stolječe kad se više utjecajnih voda konzervativnog evandeoskog krščanstva uključuje u dijalog.
2.1 Stara paradigma medureligijskog dijaloga
Gina A. Bellofatto u članku Evangelicals and Interfaith Dialogue: A New Paradigm (2014) ističe da meduvjerski dijalog u ovom trenutku doživljava značajni zaokret u kojem sudionici ne predstavljaju samo liberalnu stranu vjerskog spektra, več uključuju i konzervativnu stranu u kojoj su vjernici predani svojoj vjerskoj tradiciji. Taj stupnjevit zaokret od »stare« prema »novoj« paradigmi tek se ukorjenjuje, smatra Bellofatto, i pruža evande-oskim krščanima mogučnost uključenja u područje gdje je susret osoba iz drugih religija primarni cilj. Stara paradigma medureligijskog dijaloga traži najmanji zajednički nazivnik medu partnerima — teološke sadržaje oko kojih se partneri slažu, čak i ako to znači neznatno mijenjanje poje-dinog vjerovanja ili izostavljanja ostalih istina kako bi se postigao kon-senzus. Traženje najmanjeg zajedničkog nazivnika najčešče pruža samo minimum razumijevanja pojedine tradicije. Kako bi se istinski uključilo »druge« i sudjelovalo u dijalogu treba, prema starom modelu, pojedi-načna uvjerenja i kriterije istine zamijeniti relativističkom, univerzalnom vjerom. To je s biblijskog i konzervativnog evandeoskog gledišta bilo neprihvatljivo, stoga su u medureligijskom dijalogu večinom sudjelovali liberalni evandeoski krščani. Liberalno evandeosko krščanstvo za razli-ku od konzervativnoga izvrsno se snalazilo u pluralističkom okruženju i često je cijelim srcem prigrlilo medureligijski dijalog kao sredstvo obo-gačivanja vlastite teološke misli, ističe Bellofatto, te napominje da liberali nisu pružali dobrodošlicu predstavnicima konzervativnoga (ekskluzi-vističkoga) evandeoskog krščanstva za stolom medureligijskog dijaloga. Konzervativni krščani su pak iz svoje perspektive opravdano isticali da su nekrščanski partneri u dijalogu dobivali samo djelomičnu krščansku poruku, koja nije adekvatno predstavljala cjelokupnost biblijske istine. I za druge religije bilo je problematično usredotočenje samo na sličnosti uz ignoriranje razlika.
58	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
2.2 Nova paradigma medureligijskog dijaloga
Nova paradigma medureligijskog dijaloga koja se tek oblikuje ne traži više najmanji zajednički nazivnik medu religijskim tradicijama več nagla-šava i prihvača različitosti. Ovaj zaokret barem prividno napušta relati-vistička nastojanja stare paradigme, napominje Bellofatto, i ohrabruje dijalog u kojem svaka strana uključuje u raspravu sve ono što misli da je za njih obvezujuča istina, bez obzira jesu li te istine univerzalne medu tradicijama. U modelu nove paradigme medureligijskog dijaloga konzervativno evandeosko gledište se vrednuje, a od partnera u dijalogu se ne očekuje da se medusobno slože. Kako je dijalog učenje o drugima i izlaganje stereotipa, prirodno je prihvatljivo da partneri u dijalogu imaju različita gledišta na narav i praksu religije. Ovakav pristup otvara vrata sudionicima koji su bili isključeni iz dijaloga u staroj paradigmi, uključu-juči ekskluziviste, konzervativne evandeoske krščane i ostale prozelitira-juče tradicije, zaključuje Bellofatto.
Nova paradigma medureligijskog dijaloga ne zahtjeva od evandeoskih krščana napuštanje njihovih stajališta vec samo ostvaruje dijalog u njima prijateljskijem ozračju. S jedne strane im omogucuje da razvijaju odnose s pripadnicima drugih religija utemeljenima u povjerenju, ljubavi i suosjecanju a s druge strane zahtijeva od njih da prodube razumijevanje vlastitog vjerskog uvjerenja i utvrde biblijsko-teološka gledišta na različita društvena pitanja.
Kako je nova paradigma medureligijskog dijaloga tek u povojima vrije-me če pokazati koliko je bila uspješna ili neuspješna u ozračju konzer-vativnoga evandeoskog krščanstva koje još uvijek medureligijski dijalog promatra s biblijskog stajališta kao prvi korak u evangelizacijskom procesu ili pak smatra da je »medureligijski dijalog« aktivnost koju obračeni krščani ne bi trebali ni spominjati, a kamoli u njemu sudjelovati.
3. Sedam ključnih načela evandeoskog krščanstva za vodenje dijaloga s drugim religijama
U posljednjih nekoliko desetlječa ubrzano se unutar evandeoskoga krščanstva razvijaju teologije religija te se potiču i održavaju raznorodna okupljanja pripadnika različitih religija. Knjige koje obraduju odnose izmedu evandeoskoga krščanstva i drugih religija vrlo su popularne na
StankoJambrek
Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog
59
Zapadu, a medureligijski dijalog česta je tema teoloških promišljanja i rasprava.
Božja riječ i u njoj utemeljeni i opče prihvačeni dokumenti svjetskog evandeoskog krščanstva — Lausannski zavjet (1974), Manilski proglas (1989) i Capetownski iskaz o predanju (2011) — utvrduju jasna i nedvos-mislena načela prema kojima evandeosko krščanstvo može sudjelovati u ekumenskom i medureligijskom dijalogu. U djelu Toward a Pentecostal Theology of Religions Tony Richie (2013, 544—975) sugerira popis ključnih sadržaja koje jedna pentekostna teologija religija treba sadržavati. Kako su ta načela vrlo slična i u drugim evandeoskim teologijama religija, koristim ih kao predložak za navodenje sedam ključnih načela evandeoskog krščanstva za vodenje dijaloga s drugim religijama (Jambrek 2014b, 258-262).
3.1	Autoritet i snaga Biblije. Evandeoski krščani postojano su predani Bibliji kao nadahnutoj i autoritativnoj riječi Božjoj. Stoga sve doktrine i prakse moraju biti vrednovane, potvrdene i prihvačene na temelju Biblije ili odbačene kao neprihvatljive i krivo učenje. »Poruka Biblije namijenjena je cijelom čovječanstvu. Božja objava u Kristu i u Pismu je nepromjenljiva. Po njoj Duh Sveti govori i danas. Ona rasvjetljuje um Božjih ljudi u svakoj kulturi, kako bi dokučili Božju istinu svojim očima i objavili cijeloj Crkvi svekoliku mudrost Božju.« (LZ 2)
3.2	Jedinstvenost i središnjost Isusa Krista. Konzervativni evandeoski krščani potpuno su i beskompromisno predani apsolutnoj jedinstve-nosti Isusa Krista. Ispovijedaju samo jednog Spasitelja i samo jedno evandelje, te odbacuju, kao protivno Kristu i evandelju, sve pretpostav-ke i razmatranja koja podrazumijevaju da Krist govori kroz sve religije i ideologije. Isus Krist, jedini je Bogočovjek, koji je sebe predao za otkup grešnog čovjeka i jedini je posrednik izmedu Boga i čovjeka, jedini put spasenja. Jedino je on utjelovljeni Sin, Spasitelj, Gospodar i Sudac, i jedino je on, zajedno s Ocem i Duhom, dostojan štovanja, vjere i poslušnosti svih ljudi. Naviještati Krista znači proglašavati ljubav Božju grešnome svijetu i poziv svima da se obrate Spasitelju i Gospodinu u svesrdnom osobnom predanju u pokajanju i vjeri. Isus Krist je uzvišen iznad svakog drugog imena, smatraju evandeoski krščani, i svako ko-ljeno če mu se pokloniti i svaki ga jezik priznati Gospodinom. Stoga, odbacuju i relativizam koji smatra sve religije i duhovnosti jednako vri-
60
(ID Edinost in dialog 70 (2015)
jednim pristupima Bogu, i sinkretizam koji pokušava pomiješati vjeru u Krista s drugim vjerama (usp. LZ, 3; MP, 3).
3.3	Snaga Duha Svetoga. Evandeoski krščani, posebice pentekostalci i karizmatici, naglašavaju vodstvo i snagu Duha Svetoga u življenju i djelovanju krščana. Duh Sveti je misionarski duh koji obnavlja Crkvu u istini i mudrosti, vjeri, svetosti, ljubavi i sili. Za razliku od teologija religija koje večinom pozivaju krščane da proučavaju spise drugih religija kako bi se time obogatile, evandeosko krščanstvo poziva sve »kršcane da mole za prisutnost suverenog Duha Božjeg, kako bi svi njegovi plodovi bili vidljivi u njegovom narodu obogačujuči tako Kristovo Tijelo« (usp. LZ, 14).
3.4	Biblijska ekleziologija. Evandeosko krščanstvo zalaže se za biblij -sku ekleziologiju i njezine modele Crkve nasuprot povijesnim modelima crkve, posebice modela crkve kao institucije. Crkva je zajedništvo s Trojednim Bogom: Bogom Ocem (1 Iv 1,6), Bogom Sinom Isusom Kristom (1 Kor 1,9) i Bogom Duhom Svetim (2 Kor 13,13). Crkva je tijelo Kristovo (živi organizam) kojoj je jedina Glava Isus Krist. »Crkva je prije svega zajednica Božjih ljudi, a ne institucija, i ne smije se pois-tovjetiti ni s jednom odredenom kulturom, društvenim ili političkim sustavom, kao ni ljudskom ideologijom.« (LZ, 6)
3.5	Važnost i hitnost evangelizacije i misije. Crkva Isusa Krista pozvana je i poslana čitavom svijetu prenijeti potpuno evandelje. Crkva je u središtu Božjeg plana i odredena je za širenje evandelja (LZ, 6). »Krajnji cilj bi trebao biti, u najskorije vrijeme i svim raspoloživim sredstvima, da svaka osoba ima mogučnost čuti, razumjeti i prihvatiti evandelje.« (LZ, 9)
Manilski proglas (A, 1) poziva evandeoske krščane da odbace lažna evandelja koja poriču ljudski grijeh, božanski sud, božanskost i utje-lovljenje Isusa Krista, te neophodnost križa i uskrsnuča (liberalno krščanstvo), posebice da odbace poluevandelja, koja umanjuju grijeh i zamjenjuju Božju milost ljudskim samodoprinosom. Proglas poziva evandeoske krščane da se odlučuju u svom naviještanju evandelja pris-ječati se Božjih radikalnih dijagnoza i njegova jednako radikalnog lijeka.
3.6	Soteriološka usredotočenost. Evandeosko krščanstvo naglašava pri-rodu i nužnost krščanskog spasenja. Nasuprot religijskom pluralizmu,
StankoJambrek
Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog
61
koji je često temelj ekumenskog i medureligijskog dijaloga, i koji nastoji redefinirati krščansko spasenje u smislu da bude prihvatljivo religijama, evandeoski krščani se držanjem i vršenjem Riječi Božje iznova obvezuju da če po čitavom svijetu pronositi svjedočanstvo o Isusu Kristu i o cije-lomu njegovu nauku, znajuči da mogu biti svjedoci samo ako sami žive u poslušnosti njegovu nauku (CIOP, I, 4C).
3.7 Eshatološka perspektiva. Evandeosko krščanstvo čvrsto vjeruje da če se Isus Krist osobno i vidljivo vratiti, silno i slavno, kako bi dovršio spasenje i sud. Njegova obečanja su istinita i ostvarit če se te su snažan poticaj evangelizaciji. Lausannski %avjet stoga upozorava na biblijska pro-roštva da če ustati lažni učitelji pod Kristovim imenom i lažni proroci kao preteče Antikrista. Evandeoski krščani su stoga obečali: »Zato od-bacujemo, kao preuzetan san i plod čovjekove oholosti, utopiju o ostva-renju savršenog društva na ovome svijetu. Kao krščani pouzdajemo se da če Bog ostvariti svoje kraljevstvo, i zato žudno iščekujemo taj Dan; nova nebesa i novu zemlju gdje če prebivati pravda i gdje če Bog kraljevati zauvijek. U meduvremenu predajemo se u službu Kristu i ljudima, u radosnoj podložnosti njegovoj vlasti sve do kraja života.« (LZ, 15)
4. Medureligijski dijalog u ključnim dokumentima evandeoskog krščanstva
Medureligijski dijalog se uz LLausannski zavjet i Manilskiproglas spominje i u dokumentu Evandeje Isusa Krista: evandeosko proslavljanje, Capetownskom iskazu o predanju i Amsterdamskoj deklaraciji.
U tvrdnjama i poricanjima dokument Evandeje Isusa Krista: evandeosko proslavljanje naglašava da je Isus Krist jedini put spasenja, jedini posrednik izmedu Boga i čovječanstva (Iv 14,6; 1 Tim 2,5) te poriče da se bilo tko može spasiti bilo kako drugačije nego po Isusu Kristu i Njegovom evandelju. Jer Biblija ne nudi nikakvu nadu u to da iskreni štovatelji koji pripadaju drugim religijama mogu biti spašeni bez osobne vjere u Isusa Krista.
Capetownski iskaz o predanju (CIOP) razraduje odnose evandeoskog krščanstva prema religijama u prvome dijelu naslovljenom Ljubimo Božji svijet (7) i podnaslovom Ljubimo svoje bližnje kao sebe (7D). Ljubav prema bližnjima i neprijateljima, na koju je Isus pozvao sve krščane (Lev 19,34; Mt 5,43-44), zahtijeva od krščana da odgovore svim ljudima iz srca
62	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
evandelja, u poslušnosti Kristovoj zapovijedi, nasljedujuci Kristov pri-mjer. »Ta ljubav prema bližnjima« ističe CIOP, »prigrljuje ljude drugih vjera, a proteže se i na one koji nas mrze, klevecu i progone pa čak i ubi-jaju. Isus nas je učio da na laži odgovaramo istinom, da onima koji nam čine zlo odgovaramo djelima ljubavi, milosrda i opraštanja, da na nasilje i ubojstva protiv njegovih učenika odgovorimo samožrtvovanjem kako bismo privukli ljude i razbili lanac zla.« (CIOP, 22)
U drugom dijelu, tj. u Capetownskompozivu na djelovanje, u prvom poglav-lju naslovljenom Svjedočiti o Kristovoj istini u pluralističkom, globalizi-ranom svijetu dokument prvo naznačuje biblijski nauk da je Isus Krist istina a potom usporeduje istinu s izazovima pluralizma.
»Isus Krist je kozmička istina. Buduci da Isus jest istina, istina u Kristu je (i) osobna i propozicionalna, (ii) univerzalna i kontekstualna, (iii) konačna i sadašnja.« (CIOP, 33)
»Kulturni i religijski pluralizam je činjenica i kršcani su, primjeri-ce u Aziji, s tim živjeli kroz stoljeca. Sve religije tvrde da je njihov put, put istine. Vecina ce nastojati poštivati izazovne tvrdnje drugih vjera i živjeti zajedno s njima. Medutim postmoderni, relativistički pluralizam je drukčiji. Njegova ideologija niječe apsolutnu ili univer-zalnu istinu. Iako tolerira tvrdnje o istini, na njih gleda više kao na kulturološki konstrukt. (Ova pozicija je logički samodokidajuca jer kao jedna apsolutna istina tvrdi da ne postoji jedna apsolutna istina.) Takav pluralizam 'toleranciji' pripisuje vrhovnu vrijednost, no može poprimiti i nasilne forme u zemljama u kojima sekularizam ili agresivni ateizam reguliraju javnu scenu.« (CIOP, 34)
Amsterdamska deklaracija (AD) poziva kršcane da objavljuju evandelje u svijetu koji je sve zahvaceniji pluralizmom. U globalnom selu konku-rentskih vjera i brojnih svjetskih religija važno je da se evangelizacij-ski napori odlikuju vjernošcu radosnoj vijesti o Kristu, i poniznošcu u njezinom objavljivanju. Iako se Božje opce otkrivenje proteže na sve razine Njegovog stvorenja, tragovi istine, ljepote i dobrote se lako mogu pronaci i u brojnim nekršcanskim vjerskim sustavima, ipak, ne može se smatrati bilo koji od njih alternativom evandelju ili drugačijim putem spasenja. Jedini put ka poznavanju Boga u miru, ljubavi i radosti jest pomirbena smrt Isusa Krista, uskrslog Gospodina. Kršcani ovu poruku
StankoJambrek
Evandeosko krščanstvo i medureligijski dijalog	63
trebaju u dijalogu navješčivati pripadnicima drugih religija s ljubavlju i ponižnosti, kloneči se oholosti, agresivnosti i nepoštovanja.
Zaključak
Evandeosko krščanstvo koegzistira s drugim krščanskim crkvama, religijama i svjetonazorima u uvjetima globalizacije, konzumerizma, ma-terijalizma, humanizma, relativizma, pluralizma i multikulturalizma. Toj koegzistenciji doprinose ekumenski i medureligijski dijalog. Kako su evandeoski krščani u Hrvatskoj, kao i u svijetu, posljednjih pola stolječa bili više usredotočeni na duhovno relevantnu evangelizaciju i osniva-nje novih crkava, pitanja ekumenizma, medureligijskog dijaloga i uk-ljučivanja u društvene trendove ostavljali su malobrojnim teolozima i društveno-politički angažiranim vodama koji su nastojali uspostaviti i održati društvenu relevantnost evandeoskog krščanstva. Postojanim zastupanjem biblijskog jedinstva i zajedništva krščana u evandelju Isu-sa Krista, konzervativno evandeosko krščanstvo prepustilo je potkraj dvadesetoga stolječa sudjelovanje u medureligijskom dijalogu liberalnim evandeoskim krščanima. Do preokreta dolazi na prijelazu iz dvadese-tog u dvadesetprvo stolječe kad se više utjecajnih voda konzervativnog evandeoskog krščanstva uključuje u dijalog.
U posljednjih nekoliko desetlječa ubrzano se unutar evandeoskoga krščanstva razvijaju teologije religija, a medureligijski dijalog česta je tema teoloških promišljanja i rasprava. Odnosi prema religijama te jasna i nedvosmislena načela prema kojima evandeosko krščanstvo može sudjelovati u ekumenskom i medureligijskom dijalogu naznačeni su u temeljnim dokumentima svjetskoga evandeoskog krščanstva, medu kojima su: Lausannski %avjet (1974), Manilskiproglas (1989), Evandeje Isusa Krista: evandeosko proslavljanje (1999), Amsterdamska deklaracija (2000) i Ca-petownski iskaz opredanju (2010).
Načela za vodenje ekumenskoga i medureligijskoga dijaloga uključuju autoritet i snagu Biblije, jedinstvenost i središnjost Isusa Krista, snagu Duha Svetoga, biblijsku ekleziologiju, važnost i hitnost evangelizacije i misije, soteriološku usredotočenost i eshatološku perspektivu.
64	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
Reference
Bellofatto, Gina A. 2014. Evangelicals and Interfaith Dialogue: A New Paradigm. Lausanne World Pulse, October/November 2014. Http:// www.lausanneworldpulse.com/1224?pg=all (pridobljeno 2. oktobra 2014).
Capetownski iskaz o predanju: Ispovijest vjere i poziv na djelovanje (CIOP). 2011. Zagreb: Protestantsko evandeosko viječe u RH i Biblijski institut.
Christianity in its Global Context, 1970-2020: Society, Religion, and Mission. 2013. Center for the Study of Global Christianity, Gordon--Conwell Theological Seminary. Http://wwwgordonconwell.com/ netcommunity/CSGCResources/ChristianityinitsGlobalContext. pdf (pridobljeno 2. oktobra 2014).
Henry, C. F. H. 1962. Confronting Other Religions. Christianity Today, August 31.
Jambrek, Stanko. 2003. Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj. Zagreb: Bogoslovni institut.
---. 2014a. Krščansko svjedočanstvo u multireligijskome svijetu u
svjetlu Riječi Božje. Kairos: Evandeoski teološki časopis 8 (2): 217—243.
---. 2014b. Prilozi za jedinstvo u evandelju Isusa Krista. Kairos: Evandeoski teološki časopis 8 (2): 251—263.
Lausannski zavjet. 2008. Kairos: Evandeoski teološki časopis 2 (2): 341— 348.
Manilski proglas. 2008. Kairos: Evandeoski teološki časopis 2 (2): 349-364.
Muck, Terry C. 1993. Evangelicals and Interreligious Dialogue. JETS 36 (4): 517-529.
Richie, Tony. 2013. Toward a Pentecostal Theology of Religions (Kindle Locations 31-32). Kindle Edition.
Smith, W. Cantwell. 1962. The Faith of Other Men. New York: Harper and Row.