ACTA HISTRIAE VII.
primljeno: 1998-03-02	UDK 316.343.32:321(497.5 Dubrovnik)
STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI
Zdenka JANEKOVIČ RÖMER
Univerza v Zagrebu, Filozofska fakulteta, HR-10000 Zagreb, Ivana Lučica 3
IZVLEČEK
Institucije oblasti v Dubrovniški republiki so bile stanovsko definirane do te mere, da je bila Republika izenačena s plemstvom. Kljub razviti in razvejani administraciji pa se institucije niso osamosvojile niti niso do kraja razmejile svojih pristojnosti. Plemiški monopol nad oblastjo in stanovska enotnost sta ostala temelj upravnega sistema do konca Republike.
Prvi zameci buduce gradske aristokracije, dubrovačke vlastele, unutar komu-nalnog ustroja vlasti u 11. i 12. stoljecu, mogu se tražiti u skupini trgovačkih poduzetnika koji su poduzetničkom umješnošcu došli do prvih pozicija u gospodarstvu grada. Formulacija magna vel parva persona u ispravama iz tog razdoblja, označavala je prvenstveno imovinski status iz kojeg su proizlazile i druge razlike. Bogataši su postupno preuzimali vladajuce pozicije u gradu, prije svega članstvo u gradskom vijecu. S obzirom da je imovinsko stanje bilo presudno za odredenje statusa, vrh društva bio je otvoren. Novi bogataši mogli su se uzdici i zadobiti povla-stice, dok su stari pripadnici povlaštenog sloja gubili ugled i položaj zbog siromaštva.1 Uzimajuci u obzir to fluktuiranje na rubovima vlasti, treba reci da je državna služba konačno odredivala krug istaknutih. Od 11. stoljeca nadalje, ističe se sloj sudaca i konzula, političkih prvaka grada. Judices i consules,2 suci iz najstarijih isprava imali su šira ovlaštenja od kasnijih sudaca, jer su zajedno s knezom upravljali gradom, okupljeni u gradskom vijecu. U nekim se dokumentima spominju kao seniores nobiles, što ne označava samo dob nego ugled i položaj (Foretic, 1980, 52-53; Nodilo, 1883, 211, 216; CD II, 271, 294; Novak, 1951, 87). Več u ispravama iz 11.
1	CD II, 127. Nodilo, 1883, 9, 34-35, 222. Razzi, 1595, 41. Čremošnik, 1951, 31, 59, 127, 170. Gelčic, 1879, 13. Gelčic, 1897, 14, 80, 288. Mahnken, 1960, 7-8, 146, 201-202, 385, 409-410; tablice, passim.
2	Naziv consules javlja se u 12. stoljecu. To je ustanova vezana uz komunalno uredenje, porijeklom iz Italije. U dalmatinskim gradovima konzuli su isto što i judices. Rački, 1890, 120. Steindorff, 1984, 153-154, 160, 171, 173. Steindorff, 1987, 147. CD II, 50, 120, 124. U ispravi iz 1198. spominje se deset dubrovačkih konzula, što znači da je postojao sudački kolegij. CD II, 295.
215
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
stoljeca mogu se medu knezovima i sucima raspoznati rodonacelnici nekih vla-steoskih obitelji (Stipišic, Samšalovic, 1967, 64, 80-81), a medu sucima iz 12. stoljeca, kada se ustaljuju prezimena, nalazimo brojne pretke buduce vlastele (CD II, 26, 29, 124, 235, 241, 246, 273, 294, 295). Ista se imena spominju na sudackom položaju tijekom više godina, što znaci da je taj sloj gradana nastojao trajno zadržati vlast i u uvjetima kada je ona bila izborna. Dugotrajnost sudackog mandata pridonijela je politickoj važnosti i društvenom isticanju njihovih rodova. Buduci da su slijedeci naraštaji službenika potjecali iz istih obitelji, može se pretpostaviti da se vec tada javljala težnja za uspostavom nasljedne vlasti. Ta skupina uglednika još nije bila konstituirana kao stalež, iako se krug osobnih veza institucionalizirao kroz komunalna upravna tijela. U to su vrijeme rodovi još uvijek bili znacajan politicki cimbenik, tek je kasnije njihovo politicko znacenje oslabilo u korist cjelokupnog staleža (CD II, 295; Novak, 1951, 87; Rački, 1890, 115, 124; Foretic, 1980, 52. Medini, 1935, 68, 74; Mahnken, 1960, 141, 142, 394, 456; Steindorff, 1984, 164).
Tijekom 12. i 13. stoljeca Dubrovnik je bio politicki ureden kao komuna, zajed-nica pravno jednakih gradana, cives, koja sama sebi donosi zakone. Dalmatinske gradske opcine, ukljucivši i Dubrovnik, nisu dobile suverenitet od pape ili svjetovnih vladara, nego su ga stekle postupnim odumiranjem bizantske vlasti i prijelaskom upravnih kompetencija na autonomna opcinska tijela.3 Iz toga se rodio mit o suve-renitetu koji pripada opcini po volji njezinih gradana i koji zbog toga ima vrhunski autoritet. Dubrovacka je komuna pravno oblikovana tijekom 12. stoljeca, kada se u ispravama spominje djelovanje zbora pucana i užeg vijeca. Sam naziv komuna, communitas Ragusina, prvi se puta spominje 1181. godine,4 a slavenski naziv, opcina grada Dubrovnika, 1215. godine (CD III, 140. Steindorff, 1984, 160). Termin komuna, opcina, alternira se tijekom slijedecih stoljeca s terminom civitas koji oznacuje grad, biskupsko sjedište. Pojam republika pojavljuje se tek tridesetih godina 15. stoljeca, oznacujuci ne samo ojacalu politicku samostalnost grada-države, nego i njegovo novo unutrašnje uredenje, aristokratsku republiku.
Tijekom komunalnog razdoblja, zbor pucana bio je najviše politicko tijelo koje je okupljalo kler i pucane, odnosno sve slobodne muške osobe koje su imale civitet.5 Otvoreno je pitanje tko je i prema kojim kriterijima imao pravo gradanstva, jer do-
3	Nedeljkovic, 1971, 91. Steindorff smatra da su talijanski gradovi duže ostali podložni utjecaju bis-kupske i kraljevske vlasti, dok su dalmatinski gradovi ranije stekli nezavisnost, zbog slabosti bizantske vlasti. Steindorff, 1984, 157. Lane iznosi slicno mišljenje o talijanskim komunama, izuzevši Veneciju. Lane, 1991, 108.
4	CD II, 179. Pridjev communis pojavljuje se u ispravi iz 1168. CD II, 120.
5	Dokle je to zajedništvo stanovništva sezalo svjedoci isprava iz sredine 11. stoljeca u kojoj prior Petar Slabba dodjeljuje neko imanje lokrumskom samostanu, "zajedno sa svima, jednako plemenitima i neplemenitima, kako starcima, mladicima, momcicima, tako i djecacima." ("Ego denique Petrus, praefatus prior, cum omnes pariter nobiles atque ignobiles tam senes, iuvenes, adolescentuli, quam etiampueri...") Stipišic-Šamšalovic, 1967, 80. Nije vjerojatno da su djecacici doista odlucivali, ali je jasno da se tom formulacijom naglašava zajedništvo gradana.
216
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
kumenti ne govore izravno o tome. Cini se ipak da je civitet bio povezan s imovinskim cenzusom i društvenim položajem. Zbor pucana bio je samoupravno tijelo zajednice gradana koje je nosilo tragove tradicije rimske pucke skupštine, contio publica,6 te krščanske opčine. Uže gradsko viječe, koje su cinili nadbiskup, izabrani upravitelj grada i drugi odlicnici, nije bilo konstitutivno tijelo opcine, ali je več tada uvelike utjecalo na odluke. Isprave iz 12. stolječa ukazuju na to da su suci i knez zasjedali i odlucivali neovisno o puckoj skupštini. To upravno tijelo ad hoc nije bilo pravno definirano, pa cak nije imalo niti naziv - dokumenti spominju samo skupinu odlicnika, a naziv consilium javlja se tek u 13. stolječu (Cremošnik, 1931;, CD III, 178). U svakom slučaju, bez obzira na naznake izdvajanja politicki povlaštenog sloja gradana putem viječa, sve dotle dok je zajednicu predstavljao zbor slobodnih gradana i Crkve, može se govoriti o komunalnom uredenju. Ludwig Steindorff smatra da pucka skupština u Dalmaciji nema onakvu težinu kao u Italiji, da nema vlasti, te da njome več manipulira vladajuči sloj. Medutim, njezino postojanje i djelovanje, bez obzira na zametke plemičkog monopola na vlast, daje sliku društvenih odnosa bitno drugacijih od onih koji če se uspostaviti njezinim marginaliziranjem i ukidanjem (Steindorff, 1984, 157). Viječe kneza i sudaca tijekom 13. stolječa prestalo je djelovati kao neka vrsta odbora puckog zbora i afirmiralo se kao upravno tijelo s vlastitim ovlastima. Usporedo s time, njegovi su se clanovi poceli dijeliti od ostalih gradanima nazivajuči se boni homines, meliores, nobiles. Pucka skupština se povremeno sastajala još i u 14. stolječu i isklicavala zakone, ali nije sudjelovala u raspravi i pripremi prijedloga. Politicka rasprava vodila se iskljucivo u plemičkom krugu, te je samo korak nedostajao da oni potpuno preuzmu odlucivanje, trans-formirajuči viječe sudaca i dobrih ljudi u plemičko Veliko viječe (Bogišič, Jirecek, 1904, II, 4, 5, 6, 8; Medini, 1935, 85; Lucič (Lucius), 1979, 481). Več se tada pojam plemstva povezao s clanstvom u viječu, pa se plemiči nazivaju cives de consilio, consiliarii.7
U promjeni znacenja puckog zbora i užeg gradskog viječa odrazila se ne samo preobrazba komune nego i plemstva. Staleško ustrojavanje plemstva mijenjalo je opčinske institucije i prilagodavalo ih novoj društvenoj podjeli, sve dok njihovo prvotno znacenje nije sasvim izblijedilo. Društvena elita, boni homines iz gradskog viječa, ucvrščivala je svoj društveni položaj stvaranjem kruga vodečih rodova. Poje-dinci koji su jednom obnašali opčinske službe nastojali su zadržati pozicije na vlasti i
6	Tako se ponekad i naziva u ¡spravama. Bogišič, Jireček, 1904, I, 1, 3, 23, 29; II, 29; VIII, 58, 60, 63, 71. Javlja se i naziv arengum. Isto, VIII, 20. Rački, 1884, 181. Rački, 1890, 114, 117-118. Foretič, 1980, 122. Lučič, 1980, 219.
7	Gelčič, 1879, 1897, passim. Takav je razvoj svojstven svim dalmatinskim gradovima. Zadarsko viječe 1260. godine prima Spličanina Dujma de Lucaris i njegove zakonite potomke zbog zasluga koje je učinio zadarskoj opčini "in civem, cives et confratres nostros consiliarios". Dujam prima "beneficium civitatis et citadinantie nostrae et consulatus" . Klaič, Petricioli, 1976, 193-194. Raukar, 1977, 53.
217
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
proslijediti ih svojim potomcima (Janekovič Romer, 1992, 185). Več u doba dono-šenja statuta, u drugoj polovici 13. stolječa, veči broj članova činili su oni koji su se istakli u gradskim službama, no to nije bilo pravilo, jer je metoda izbora dopuštala da u članstvo udu i pripadnici novodoseljenih i novoobogačenih obitelji. Članstvo u viječu niti početkom 14. stolječa nije bilo izjednačeno s pojmom plemstva, ali je skupina istaknutih gradskih močnika postupno koncentrirala vlast u svojim rukama. Popisi članova Velikog viječa i službenika vlasti koji se počinju sastavljati od kraja 13. stolječa, znače korak ka utvrdivanju članstva, odnosno plemičkog kruga (Gelčič, 1879, 11; Gelčič, 1897, V, 9, 40, 63, 152; Foretič, 1980, 336). Zatvaranje toga kruga kriterijem pripadnosti viječu, oduzelo je politički autoritet rodovima i podijelilo ga čitavom staležu, čime je iskorijenjen prvotni, poluprivatni karakter vlasti. Osječaj rodbinske svijesti i solidarnosti uskladio se s odanošču i posvečenošču državi.
Sredinom 1332. godine sastavljen je konačni popis viječnika, čime je nasljedno pravo odredenog kruga obitelji na članstvo dobilo svoju zakonsku snagu (Gelčič, 1897, 349). Ta je odluka bila odraz več postoječeg stanja, jer je, sudeči prema popisima članova s početka 14. stolječa, nasljedni kriterij u praksi prevladao več desetak godina ranije. Medutim, prije zatvaranja mjesto u viječu se nije nasljedivalo izravno i bezuvjetno, a vrata viječnice bila su načelno otvorena i novima (Foretič, 1980, 122, 336; Rešetar, 1929, 8). Zatvaranjem viječa uspostavljen je plemički monopol na vlast, kao temeljni kriterij povlaštenog položaja koji je tijekom vremena nadopunjavan drugima, ne gubeči nikada prvenstvo. Odluka dubrovačkog viječa iz svibnja 1332. uopče nije svečana niti posebno naglašena, jer je donosioci nisu smatrali prekretničkom. Ona ne zabranjuje izrijekom primanje novih članova i ne spominje članstvo oca i djeda kao preduvjet ostvarenja nasljednoga prava, za razliku od sličnih odredbi u drugim gradovima. Unatoč tome, učinci staleškog zatvaranja bili su u Dubrovniku dalekosežniji i čvršči nego u ikojem od tih gradova. Dani oko sredine svibnja 1332. pružali su bogatim gradanskim obiteljima posljednju moguč-nost za ulazak na prestižnu listu, jer od tada pa sve do katastrofalnog potresa 1667. godine niti jedna pučanska obitelj nije bila primljena u viječe, odnosno u plemstvo. Članovima viječa mogli su postati samo zakoniti punoljetni sinovi plemiča i plemkinja. Odredbu o zatvaranju viječa podupirala je izuzetno stroga staleška endogamija koja je isključivala ne samo izvanbračne potomke nego i one rodene u braku plemiča i neplemiča.
Zatvaranje dubrovačkog Velikog viječa 1332. godine često se tumačilo kao odraz zatvaranja mletačkog viječa 1297. godine. Mletački utjecaj na staleško oblikovanje dubrovačke vlastele nije prijeporan, no takva ocjena ipak nije potpuna.8 Proces
8 Mletačka serrata u literaturi se tumači na različite načine, kao zatvaranje i definiranje staleža, kao njegovo proširenje ili pak kao duždev pokušaj ograničenja broja članova viječa i uzdizanja vlastite uloge. Lane, 1987, 237. Cracco, 1991, 311. Hocquet, 1976, 402. Ima takoder tumačenja da je svijest o ekskluzivnom pravu na vlast bila posljedica velikih teritorijalnih proširenja. Upravo slučaj Dubrovnika to demantira, ukazujuči na činjenicu da se radi o logici razvoja komunalne elite. Fagiani,
218
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
oblikovanja i zatvaranja plemickog staleža u Dubrovniku bio je sličan mletačkom, ali ne identičan. Mletačka serrata nije u toj mjeri definirala plemstvo kao sto je to bilo u Dubrovniku. Unatoč zatvaranju vijeca, u Veneciji je i kasnije bilo slučajeva da su pučke obitelji primljene u vijece, sto je u Dubrovniku bilo posve isključeno. Buduci da se u Veneciji nije provodila stroga staleska endogamija kao u Dubrovniku, pučani su mogli ulaziti u plemstvo i na mala vrata, ženidbenim vezama. Prema mletačkim povjesničarima, nakon odluke o zatvaranju mletačkog vijeca protekla su dva stoljeca do njezine potpune provedbe, sto znači da je tek u 15. stoljecu članstvo u vijecu bilo izjednačeno s pojmom plemickog statusa. Cak i nakon toga pojedine gradanske obitelji nasle su svoje mjesto u vijecu.9
Prihvacanjem kriterija nasljednosti u odredivanju plemstva, osobna sposobnost, vrlina, zasluga i gospodarski uspon isključeni su kao čimbenici moguce promjene plemickog statusa. Pravna podloga raspodjele moci utemeljena je na "plemenitom rodenju", jer je to kriterij koji najbolje stiti povlastice društvene elite. Krv predaka i vlast postali su temeljnim odrednicama plemickog statusa, a iz toga proizlazi da je mjesto u vijecu bilo neka vrsta realnog nasljednog prava, patrimonijalno dobro po-jedinca.10 Veliko vijece definirano kao zajednica "prvih gradana" zamijenilo je pučku skupstinu i postalo nosiocem suvereniteta. Ono je zastupalo čitavu zajednicu, ali ona vise nije bila u cijelosti predstavljena u njemu, jer nakon zatvaranja civitet nije vise niti formalno bio temelj članstva u vijecu, vec je to bio isključivo plemicki status (Rački, 1890, 114; Lučic, 1991, 72, 74; Medini, 1935, 82; Cracco, 1991, 325). Komunalnu jednakost svih gradana zamijenila je stroga drustvena hijerarhija u kojoj je pojam političkog zajednistva gradana sužen samo na vlasteoski krug. Komuna je postala interesna institucija vladajuceg sloja, sto pokazuje i promjena značenja naziva naziva communitas koji počinje podrazumijevati vlast vlastele kao isključivih predstavnika opcine. Promijenila se i scena političkih zbivanja: nakadasnji pučki zbor i gradsko vijece sastajali su se u katedrali ili na glavnom gradskom trgu, dok se plemicko vijece smjesta u opcinsku palaču koju ce kasnije zamijeniti Knežev dvor, stožerno mjesto plemicke vlasti (Lučic, 1991, 68-69, 73, 75; Foretic, 1980, 16; Voj-novic, 1891, 46). Promjene su se očitovale i u državnom ceremonijalu koji je bio isključivo u rukama vlastele i postao izrazom njihove vlasti i prvenstva pred sugra-
1988, 27-30. Chojnacki, 1973, 47-48, 53.
9	Povjesničari Venecije se slažu da je odredba iz 1297. prema kojoj su pravo na članstvo dobili oni koji su u njemu bili posljednje 4 godine, bila samo prvi korak u zatvaranju staleža. Načelo nasljednosti pobijedilo je 1323. godine, ali niti time mletački plemicki stalež nije do kraja zatvoren, jer su pučani i dalje mogli postati njegovim članovima, pod odredenim uvjetima. Novi članovi primani su u nekoliko navrata tijekom 14. stoljeca, nakon ratova s Genovom. Pravo izvanbračnih sinova na članstvo u vijecu suženo je 1376. godine, ali nije ukinuto. Lane, 1991, 131-135, 296. Lane, 1987, 252-257. Cracco, 1979, 73-76. Chojnacky, 1972, 186-187. Chojnacky, 1973, 53-58. Hocquet, 1976, 401-410. Romano, 1987, 28, 38, 154. Luzzati, 1981, 197-198. Mueller, 1992, 55.
10	U jednoj odredbi vijeca iz 1348. kaže se da svaki punoljetni plemic "može i mora" biti članom vijeca. Gelčic, 1882, 25. Usporedi: Raukar, 1977, 55.
219
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
danima, te sredstvom manipuliranja njima. Sazivi vijeca, državne ceremonije, te crkveni blagdani, prije svega blagdan gradskog patrona svetog Vlaha, svi ti dubro-vački "grandi triumphi" pronosili su glas o "opcini koja gospodari sama za sebe i sama sobom upravlja" i o vlasteli "koja u tom gradu jedina vladaju, kao u Veneciji".11
Nova pozicija dubrovačkog vlasteoskog staleža na dugi je rok pridonijela oču-vanju stabilnog političkog i društvenog poretka. Svoj vlasteli, bez obzira na rod, načelno je bila zajamčena uloga u političkom životu grada, ovisno o osobnim spo-sobnostima, čime je onemogucena koncentracija vlasti u rukama nekih rodova ili pojedinaca. Zamjena načela izbornosti članova Velikog vijeca načelom nasljednog prava, suzila je ovlaštenja kneza koji je u to vrijeme dolazio iz Venecije. On više nije mogao po vlastitom nahodenju birati članove vijeca, odnosno nadzirati izbor služ-benika vlade. Te su nadležnosti prešle u ruke cjelokupnog plemickog staleža, dok je knez zadržao samo predstavničku funkciju. Staleški, kolektivni karakter vlasti poznat u Veneciji, u Dubrovniku se ostvario u još čišcem obliku. Nakon priznanja ugarske krune 1358. godine koje je Dubrovniku donijelo stvarnu autonomiju, institucije vlasti su staleški definirane u toj mjeri da se Republika izjednačuje s vlastelom. Vlastela, čije ime dolazi od vladati, vlast, stvorila su patrimonijalni koncept države, ona je postala njihov dominium, kolektivno vlasništvo kojim su kolektivno vladali.12 Rektor kojeg su nakon prekida mletačke vlasti birali izmedu sebe nije imao nikakvih samostalnih ovlaštenja, jednako kao niti ostali mnogobrojni službenici koji nisu bili ništa drugo doli mandatari Velikog vijeca.13 Veliko je vijece bilo, prema riječima Filipa de Diversisa, "izvor iz koga izlaze veliki i mali potoci ili stablo iz kojega kao grane proizlaze sve ostale gradske ustanove, u njemu nastaju, u njega se izlijevaju i od njega zavise" (Diversis, 1983, III, II, 25). Dok je u Veneciji, prema ocjeni renesansnih političkih mislilaca, ostvarena Aristotelova ideja o savršenoj miješanoj vlasti, monarhijskoj, aristokratskoj i demokratskoj, utjelovljenoj u duždu, Senatu i Velikom vijecu, u Dubrovniku se može govoriti o čistoj aristokraciji.14
Veliko je vijece zatvaranjem postalo vrhovnim nosiocem suvereniteta, osobito nakon prestanka mletačke vlasti. Od tada je bilo izborno tijelo gotovo svih služ-benika, odlučivalo je o vanjskoj politici i obrani grada, državnim prihodima, opskrbi, trgovini, izgradnji zidina i javnih zgrada, sanitarnim i zdravstvenim mjerama,
11	Janekovic Römer, 1996, 68-86. Diversis, 1983, IV, XI, 56. Ref. XXXIV, 233'. PAD, serija VIII, Acta Consilii Maioris, (Cons. Maius) VI, 77'-78. Casola, 1907, 56-62. Tadic, 1939, 184-186.
12	Tadic, 1935, 526, 529. Nedeljkovic, 1984, cc. 212, 326. PAD, serija III, Acta Consilii Rogatorum, (Cons. Rog.) III, 19', 23; XIII, 170; XVII, 165'. Termin dominatio za vladu, javlja se vec 1363. godine. Gelcic, 1895, 268. Isti termini pojavljuju se i u mletackim dokumentima, s time da dominium kasnije postaje imperium. Grubb, 1991, 612.
13	Diversis, 1983, III, II, 26. Resti, 11. Gozze, 1591, 70. Stulli, 1989, 104. Solovjev, 1936, 119, 182. PAD, serija XXXI, Manuali pratici del cancelliere, vol. XII, Liber croceus, ca. 45.
14	Aristotel, 1992, 1266 a 5-30. Lane, 1991, 258-259. Koenigsberger et al., 1989, 105. Tuck, 1990, 50. Montesquieu, 1878, II, 3, 14.
220
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
teritoriju opcine, stanovništvu. Unatoč porasta značenja Senata u 15. stoljecu, Veliko je vijece do kraja Republike zadržalo formalni vrhovni autoritet, zato što je bilo staleško okupljalište vlastele, znak njihovih privilegija i jamstvo kolektivne vlasti. U tijeku 15. stoljeca broj članova je narastao od 300 na oko 550 članova, a nakon toga je počeo nezaustavljivo padati zbog demografskog slabljenja uslijed epidemija i strogih staleških pravila koja su dovodila do izumrca mnogih rodova.15 Od 1440. godine vodio se popis članova Velikoga vijeca, te popis svih službenika. Ta knjiga zvana Ogledalo Velikog vijeca, Specchio del Gran Conseglio, bila je jedan od najvažnijih simbola vlasteoskog prestiža. Upisivanje novih članova Velikoga vijeca odvijalo se prilikom svečanog čina njihova pristupa početkom svake godine (Diversis, 1983, III, X, 33; Solovjev, 1936, 57; Nedeljkovic, 1984, c. 459; Vojnovic, 1891, 46). Mletački Libro d'oro, takoder kolektivni statusni simbol, bio je službeni registar rodenja plemica, za razliku od dubrovačkog Ogledala koje je bilježilo hijerarhiju vlasti (Romano, 1987, 28; Chambers, Pullan, 1992, 244-246; Bogišic, Jireček, 1904, II, 5). U malobrojnoj i staleški zatvorenijoj dubrovačkoj vlasteoskoj zajednici inicijacija u plemicki korpus dogadala se tek ulaskom u vijece, što je još jedna potvrda neraskidive spone izmedu plemstva i vlasti.
U Dubrovačkoj Republici nikada nisu strogo razlučene nadležnosti institucija vlasti, jer je temelj upravnog ustroja bio staleški monopol vlasti, a ne nezavisnost institucija i jasna razdioba ovlasti. To se očituje vec u djelovanju triju vijeca. Zapisnici sa sjednica pojedinih vijeca pokazuju koncentraciju odredenih poslova i pitanja, ali podjela nadležnosti nije normirana niti do kraja Republike. Veliko vijece je na istim sjednicama donosilo državne zakone i odobravalo molbe gradskih gospoda i gospode za uvoz slatke malvazije. Senat je istovremeno djelovao kao vlada, parlament, sud i gradsko vijece, a Malo vijece, zamišljeno prije svega kao tijelo izvršne vlasti, takoder je raspravljalo o državnoj politici, donosilo naredbe i sudilo. Preklapanje djelokruga upravnih tijela i službi ukazuje na tradicionalizam dubrovačkog aparata vlasti koji se do kraja držao svojih srednjovjekovnih temelja. Vlast je nosio stalež, a ne institucije, pa stoga i nije bilo bitno do kraja razlučiti njihove kompetencije.16
Valja napomenuti i to da institucije vlasti Dubrovačke Republike nisu bile profesionalne, jer je za državnu magistraturu bila dovoljna pripadnost plemickom staležu. Od vlastele se zahtijevala pismenost i temeljno obrazovanje, ali nisu morali imati stručnu spremu. Vecina plemica nadoknadivala je formalno školovanje isku-stvom iz vijecnice i postupnim priučavanjem državnim službama, tako da su se pojedinci okušavali u svim odsjecima državnog ustroja. Slikovito o tome govori
15	Rheubottom, 1994, 372-373. Solovjev, 1929, 59-66. Radi usporedbe, splitsko je vijece 1583. brojilo 40-ak članova, a dobni cenzus je bio samo 16 godina. Novak, 1952, 22.
16	PAD, Cons. Rog. I, 78, 96'; II, 38', 43'; III, 16-16'; X, 103'. PAD, Liber croceus, ca. 76. Diversis, 1983, III, IV, 28. Vojnovic, 1893, 208. Stulli, 1989, 106. Foretic, 1980, 123. Lonza, 1997, 64-65, 6971, 76.
221
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
pjesnik i plemič Ilija Crijevic, spominjuci da je njegov pokojni ujak obnašao časti kneza, providnika, prokuratora svetoga Vlaha i rizničara, "u neprekidnom krugu, kao što Sunce i Mjesec svake godine ponavljaju svoju putanju" (Nevenič Grabovac, 1977, 253; Nedeljkovič, 1984, c. 479). Neki su se s vremenom profilirali za pravne, gospodarske, financijske ili vojne službe, za graditeljstvo ili diplomaciju, ali kroz praksu, a ne školovanjem. Dakako, bilo je obrazovane vlastele, prije svega pravnika, no to je bila stvar njihovog osobnog odabira, a ne zahtjeva državne službe.17 Kroničar Seraphino Razzi, dominikanac iz Italije, čak hvali običaj Dubrovčana da ne drže školovane suce, nego ih biraju svake godine izmedu sebe, jer tako štede državni novac (Nedeljkovič, 1984, 42, 259, 355; Razzi, 1595, 123; Luccari, 1605, 168-169).
Neprofesionalnost državnih službi donekle se ublažavala djelovanjem kancelara (Lonza, 1997, 79, 86-87), održavanjem pravničkih tečajeva za mladu vlastelu i školovanjem pojedine vlastele, ali taj problem nikada nije bio sustavno riješen, zbog uvjerenja da plemstvu vlast pripada po rodenju, odnosno da je upravo ona obilježje plemstva. Burkeova teza o razdvajanju privatnog i javnog u administrativnim državama, kakvima smatra gradske republike Veneciju i Firencu, nipošto se ne bi mogla primijeniti na Dubrovnik (Burke, 1989, 224). U životu dubrovačke vlastele državna i staleška politika donosila je pravila igre koja su prožimala i povezivala obje sfere življenja. Politička služba nije bila odvojena od privatnosti vlastelina nego ju je uvelike oblikovala, kao bitan čimbenik plemičkog statusa. Institucije vlasti bile su staleške, što znači da nisu oformile korpus činovnika koji bi bili profesionalno usmjereni ka državi. Za dubrovačku vlastelu državna služba bila je povlastica, ali i teret, neizbježna obveza koja im ostavljala vrlo male mogučnosti izbora. Plemiči koji nisu bili zainteresirani za vrhunsku političku karijeru često su izbjegavali zahtjevne službe ili su zloupotrebljavali položaj na različite načine. "Obliti privatorum publica curate" bio je opčeprihvačeni ideal vlasteoskog ponašanja, ali mu je stvarnost često proturječila.
Toliko isticanu i zahtijevanu jednakost medu plemstvom bilo je vrlo teško oču-vati. Težnje ka oligarhiji, temeljene na rodbinskom, političkom i gospodarskom interesnom povezivanju, stalno su postojale. No, ustroj vlasti i zakoni Republike sustavno su otklanjali svaku mogučnost da institucije vlasti postanu instrumentom pojedinih plemičkih rodova. Cinjenica je da su u 15. stolječu neki rodovi držali največi broj službi, ali prema apsolutnom, a ne razmjernom kriteriju. Po temeljnom pravu jednakosti medu vlastelom, demografski jaki rodovi bili su najbrojniji u viječnici. Brojnost i gospodarska moč nedvojbeno je činila rod društveno jačim, ali pojedincu rodovsko ime nije niti povečavalo niti smanjivalo mogučnosti u natjecanju za državne magistrature. Stoviše, ako je i bilo nerazmjera, on je išao na štetu večih
17 Niti u Veneciji nije se tražilo stručno obrazovanje, vec samo pripadnost plemstvu, te poznavanje zakona i statuta Republike. Queller, 1988, 40.
222
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
obitelji, a ne manjih.18 Brojnost nije postala instrumentom moči pojedinih obitelji, jer svoju brojčanu snagu nisu koristili protiv načela staleške jednakosti. Rušenje načela jednakosti plemstva rastom moči pojedinih obitelji bilo je jedan od največih strahova Republike. Valjalo je misliti na društvenu ravnotežu u odnosu na puk, a isto tako i na složene medunarodne odnose, prije svega na krhku sigurnost i slobodu grada okruženog Turskim Carstvom, a potom i na mletačke aspiracije prema dalmatinskim gradovima. Vlastelinski rodovi povezivali su pojedince i ostvarivali društveni utjecaj. ali ne u toj mjeri da bi se rod moglo smatrati političkom jedinicom. Citav niz mjera osiguravao je ravnomjernu raspodjelu vlasti i onemogučavao priva-tizaciju moči. Obiteljska solidarnost na političkom je planu bila vrlo ograničena. Rodaci nisu smjeli glasovati jedni za druge, medusobno se kandidirati za službe niti djelovati u istim povjerenstvima i službama, osobito kad se radilo o financijama i pravosudu. Suci nisu smjeli suditi u parnicama svojih rodaka, a odvjetnici ih nisu mogli zastupati. Kad se u viječima raspravljalo o krivnji pojedinaca, njihovi su rodaci morali napustiti dvoranu.19 Mehanizmi vlasti potpuno su onemogučavali nasljedivanje moči i položaja.20 Obitelj je bila prvi odredbeni čimbenik patricijskog identiteta, ali ne i politička jedinica. Povezivanje interesa unutar obitelji je postojalo, ali staleško jedinstvo uvijek je imalo prvenstvo, pa je ono bilo temeljno polazište političkog djelovanja pojedinaca.
Uz sprečavanje političkog djelovanja pojedinih obitelji, bitan čimbenik staleške ravnoteže bila je i ravnomjerna raspodjela državnih službi. Tome je služio niz mjera: veliki broj službi, kratkoča mandata, vakancije, ograničenje broja pripadnika pojedinih obitelji u službama i viječima, te glasačke uredbe. Stvoren je sustav koji je osiguravao široku razdiobu državnih časti i ovlasti. Potpuni kontinuitet imalo je samo Veliko viječe, kao vrhovno tijelo vlasti i staleškog identiteta, dok je članstvo u Malom viječu i Senatu, te obnašanje svih službi podlijegalo zakonima o vakanciji.21 Istoj svrsi služila je i zabrana istodobnog vršenja dviju ili više službi, prije svega u ladanjskim, financijskim i sudskim službama.22
18	Rheubottom, 1994, 372-386. Usporedi suprotna mišljenja: Zlatar, 1992, 46-61. Vinaver, 1956, 419421. Krekic, 1990, 246-252. Lucic, 1966, 85.
19	Bogišic, Jirecek, 1904, III, 30; VIII, 19, 48. Nedeljkovic, 1984, cc. 63, 65, 123, 140, 164, 165, 174, 175, 183, 292, 293, 323, 357, 393, 394, 415, 487, 492, 493, 506. PAD, Liber croceus, ca 95-96. Te su se odredbe dosljedno primjenjivale kod izbora službenika. PAD, Cons. Maius I, 46-48; II, 128'; IV, 185'-186, 275-275'; IX, 157; XIII, 242; XVI, 46'. Janekovic Romer, 1994, 143. Janekovic, 1992, 185.
20	PAD, serija XXI, Manuali pratici del cancelliere, vol. I, Indice Magistrature ed officiali nunc Spec-chio del Maggior Consiglio dictum, 1440-1499; vol. II, Indice Magistrature ed officiali nunc Spec-chio del Maggior Consiglio dictum, 1500-1599, (Specchio I, II), passim. Mahnken, 1960, passim.
21	Bogišic, Jirecek, 1904, I, 3. Nedeljkovic, 1984, cc. 32, 83, 99, 228, 304, 390, 400, 484. PAD, Cons. Maius I, 46-48; X, 175; XI, 61, 133-134; 204; XIV, 142-142'; XV, 191, 231', 265'; XVI, 175'.
22	Solovjev, 1936, 51. Nedeljkovic, 1984, cc. 97, 142, 143, 159, 161, 205, 281, 357. PAD, Liber croceus, ca. 120, 155. PAD, Cons. Maius II, 142; XV, 253-253'; XVI, 237'-238'; XVII, 55'-56.
223
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIČ RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
Zakoni i neprekidni nadzor vlasti sprijecili su nastanak oligarhije rodova, ali ne i koncentraciju moči u odredenom krugu službenika. Od 15. stoljeca u provedbi vlasti dominiralo je Viječe umoljenih i službe vezane uz njega. Posebna povjerenstva koja se cesto pojavljuju tijekom 15. stolječa, imala su ovlasti koje su katkada zaobilazile Veliko viječe i Senat, pa se i ona mogu ubrojiti u krug povlaštenih službi (Rheu-bottom, 1990, 160). Porast znacenja senatorskog kruga oznacio je promjenu ustrojstva vlasti u smjeru aristokratizacije. Taj dubrovacki model Montesquieu je komentirao kao primjer idealne aristokratske republike, u kojoj aristokraciju cini Senat, demokraciju korpus plemstva, a puk nije ništa (Montesquieu, 1878, II, 3, 14; Lane, 1991, 304). No, unatoc primjetnom širenju nadležnosti, koncentracija vlasti u Senatu imala je svoje granice, odredene vrhovnim nadleštvom Velikog viječa. Formalna jednakost medu plemstvom nije dokinuta sve do primanja desetak pucanskih obitelji u viječe, nakon velikog potresa u 17. stolječu. Tada je pripadnost starim rodovima doista postala važnim cimbenikom pri izboru u najviše službe, pa se može govoriti o oligarhiji rodova. To se ocitovalo ne samo u upravnim nadleštvima nego i u stvaranju odijeljenih ženidbenih krugova medu vlastelom. U ranijim stolječima nije bilo razlikovanja unutar patricijata na nacin kako su se u Veneciji dijelile case vecchie, case nuove i case ducali (Zlatar, 1992, 33-36; cf. Chojnacki, 1990, 172-176). Sa stagnacijom i slabljenjem države i staleža izazvanim gospodarskim i demografskim promjenama, te konacno elementarnom katastrofom koja je zadesila grad, promijenio se i odnos izmedu staleža i vlasti. Senatorski status i službe pocele su se vezivati uz odredeni krug obitelji. U 18. stolječu senatorske obitelji pokušale su sebi izboriti i formalno prvenstvo unutar staleža, putem potvrda o plemstvu u kojima se naglašavala pripadnost senatorskom redu.23 Tako je pred kraj Republike došlo do paradoksalne situacije da se stari monopol plemstva na vlast pokušao sacuvati rušenjem temeljnih nacela na kojima je stolječima pocivao. No cak ni tada, unatoc novim i razlicitim unutarstaleškim odnosima, nije se potpuno izgubila ideja o jednakosti plemstva, koju su viječnici cak pokušali provesti u život zakonskom odredbom o tome da nema razlika izmedu vlastele.
Odanost dubrovackog stanovništva vlasti je neuobicajena u usporedbi s drugim gradovima na jadranskoj obali i u Italiji. Dubrovacki pucani ocito su smatrali vlast i poredak u svome gradu legitimnima i poželjnima. Prednosti života u bogatom i dobro uredenom gradu, mogučnost poslovanja, tradicija koja je ukljucivala i njih, jednakost pred zakonom i udio u probitku bili su cimbenici društvene sloge. Osi-guranje vrijednosti slobode, mira i blagostanja, bilo je zajednicki cilj društva koji je amortizirao moguče sukobe. Pucani su imali dovoljno privilegija da bi bili odani vlasti. No, kako su komunalne uredbe slabile na racun aristokratskih privilegija plemstva, jaz se pojacavao. Zbog heterogenosti pucanskog sloja to nije urodilo orga-
23 "...patricius originarius ac vir Senatorii ordinis.. verus originarius nobilis senatorii ordinis ex utroque sexupaterno scilicet materno..." Muljačic, 1957-59, 25.
224
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
niziranim djelovanjem, ali je podrivalo društveni sklad utemeljen u ranijim sto-ljecima. Proces ucvršcenja plemickog staleža i izvlašcivanja pucana tekao je sporo, bez radikalnih poteza, pa se i tome može pripisati dio snošljivosti pucana prema vlasti. Uz to, razvoj pravnog sustava i uprave dao je vlasteli u ruke sredstva nadzora i prevencije društvenih sukoba. Prihvacanje prirodnosti staleške podjele otklanjalo je moguci motiv nemira. Odredba o amnestiji iz 1451. daje paternalisticku sliku dubro-vackog društva u kojem segnoria na svaki nacin brine o gradanima koji zauzvrat "vole prirodnim instinktom dobro i cast svojih gospodara, svoje domovine, rodaka i prijatelja" (PAD, Cons. Maius IX, 198). Stvarnost je, naravno, odudarala od ove slike "zlatnog doba", ali u cjelini gledano, postojala je briga s jedne i odanost s druge strane. U Dubrovniku nije nikada došlo do druge faze u razvoju medustaleških odnosa koju karakterizira zahtjev za udjelom u vlasti formuliran u udruženjima pucana (Cracco, 1991, 325). Natjecanje za politicku moc bilo je pucanima nemo-guce, a zakonske su mjere nastojale skresati sve njihove pokušaje da institucije svojih bratovština koriste za manifestaciju društvenog prestiža i tihu borbu za društvenu moc. U kronikama je primjetan i oholi stav o urodenoj i nasljednoj izvrsnosti vlastele, naspram nesposobnosti pucana koja se takoder podrazumijeva. Ideja o tome da privilegirana pozicija rezultira boljim prosudbama potjece od Aristotelove teorije o vlasti prosvijetljene manjine. Ona je ublažena zahtjevom da oni koji vladaju moraju biti obzirni prema puku, jer ce takva vlast biti sigurnija od one temeljene na sili. Dubrovacki kronicar i vlastelin Junije de Resti izrice opce uvjerenje vlastele da su u svojoj Republici ostvarili društvenu slogu i slobodu, pa se utoliko više njihova vlast podrazumijeva (Nodilo, 1883, 5-6, 176-177, 179-180; Diversis, 1983, III, I, 23; Nodilo, 1893, 19; Praga, 1932, 276; cf. Ventura, 1964, 34). Prema opceprihvacenom mišljenju, vlastela su predstavljala jamstvo slobode, zakonitosti i dobrobiti grada, vrijednosti koje su uživali svi stanovnici. U skladu s time, vlada je sprecavala politicko organiziranje pucana i artikulaciju njihova programa, nadziruci djelovanje bratovština i zabranjujuci sve podjele unutar grada, primjerice organiziranje po cetvrtima ili po župama.24 Poduzete mjere nisu mogle sprijeciti pojavu medustaleških napetosti, ali su ih držale pod kontrolom. Ravnoteži je pridonosila i cinjenica da pucanska elita nije težila preobražaju društva, odnosno rušenju vlastele, vec ulasku u vlasteoski stalež. Zbog toga u Dubrovniku nije bilo otvorene borbe pucana za vlast, kakva se odvijala u dalmatinskim gradovima. Društvena stabilnost ocuvana je suptilnom politickom igrom u kojoj su staleške i pojedinacne ambicije morale istovremeno biti zadovoljene i zakocene.
Praktična politika u osvit novoga vijeka uvelike se oslanjala na Cicerona i nje-govu postavku o državi kao najjacoj odrednici života pojedinca. Takva ideja o državi implicira da je najvrednije posvetiti se politickoj djelatnosti i opcem dobru. Sukladno
24 Vojnovic, 1894, 38-39. Istu politiku u tom pitanju vodi i Venecija, nasuprot karakterističnoj firen-tinskoj fragmentaciji grada. Weissman, 1982, 1116. Usporedi takoder: Lucic, 1979, 483.
225
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
zahtjevu humanizma za primjenjenim znanjem, mnogi su humanisti isticali politiku kao najplemenitiju i najvišu znanost koja sadrži sve vještine i utječe na svekoliki život ljudi i zajednica (Cerva, 1975, II, 14, 223; Schiffler, 1992, 11). Te vrijednosti izravno korespondiraju s dubrovačkom državnom, odnosno staleškom ideologijom. Ona se može očitati u kronikama, preambulama zakona, javnim govorima, diplomatskoj korespondenciji i drugim dokumentima, a cjelovitu filozofsku koncepciju politike i vlasti Republike, donosi dubrovački vlastelin i filozof Nikola Gozze u djelu Dello Stato delle Republiche, krajem 16. stolječa.25 Bitna komponenta tog svjetonazora je republikanizam, na koji se nadovezuje domoljublje, poštivanje zakona i etičkih normi, te odgovornost u javnom životu, kao dio humanističkog ideala uzvišene osobnosti. Umjerenost, sklad duha i tijela, urbanost (civilta), bile su poželjne vrline za sve gradane, a nadasve za vlastelu, jer su oni vladali. Život vlastele smatrao se uzorom gradanskog života, jer samo su oni i bili gradani, u onom smislu kako taj pojam definira antička i humanistička politička misao. Čvrsti monopol vlasti zaodjenut je u mit o plemiču "koji voli domovinu koji čuva njezinu dobrobit i ne pušta nikakvu dužnost niti potreban čin za njezino spasenje, a kad je potrebno i krv daje za nju, zbog časti, slave i dobrog glasa i zbog slobode i jedinstva" (Gozze, 1591, 206, 277). Humanistička ideja o plemenitosti kao svojstvu osobe ugradena je u stalešku ideologiju nategnutom tvrdnjom da je osobna plemenitost nasljedna u plemenitim rodovima. Prema tome, spoj vrline i povlaštenog društvenog statusa daje plemstvu pravo i dužnost voditi ostale. Tako je rasprava o plemenitosti završila izvrtanjem Platonove ideje o aristokraciji: ne vladaju oni koji su najbolji nego su najbolji oni koji vladaju. Staleški karakter vlasti dobio je time i ideološku apologiju. Stari ideal komunalnog zajedništva zamijenjen je novom sviješču o hijerarhiji, to jest o plemičima koji su nosioci vrijednosti Republike i zbog toga jedini dostojni vladati njome. Kolektivne institucije vlasti koje su stvorili sprečavale su preokrete i pobune i jamčile trajnost društvenih struktura, na korist čitave zajednice, ali prije svega s ciljem očuvanja njihove vlasti.
25 Nodilo, 1883, 5-6, 176-177, 179-180. Nodilo, 1893, 19. Diversis, 1983, III, I, 23-24; II, 26. Nevenic Grabovac, 1977, 251. Gozze, 1591, 12, 19-22.
226
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALESKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVACKOJ REPUBLICI", 215-232
THE CLASS CONDITIONALLY OF POWER IN THE REPUBLIC OF DUBROVNIK
Zdenka JANEKOVIC RÔMER Faculty of Philosophy, HR-10000 Zagreb, Ivana Lucica 3
SUMMARY
The first beginnings of the future aristocratic monopoly over power in Dubrovnik appeared as early as in the 11th and 12th centuries, when a group of rich and distinguished townsmen began to take over the job positions of lawyers and consuls. The circle of personal ties institutionalized through communal administrative bodies, and thus stipulated the aristocratic class nobiles, which was not yet constituted as a social class. During the 12th and 13th centuries this group gradually reduced the institutions of the commune, and above all the assembly of citizens. The select town council transformed itself into a new constitutive body of political community, the Great Aristocratic Council. Reflected in it is not only the transformation of the commune, but also the transformation of nobility which is organized as a social class, and it changes the communal institutions according to the new social division.
By closing the Council in 1332, a monopoly of nobility over the administration is established. It remained the basic criterion of the privileged position till the end of the Republic. This decision was strictly carried out. Only the legitimate adult sons of noblemen and noblewomen could become members of the Council. The rule of closing the Council was backed by a severe class endogamy, which did not exclude only the illegitimate descendants but also those who were born in marriages between a nobleman and a woman without a noble rank.
After the recognition of the Hungarian crown in 1358, which brought Dubrovnik a true autonomy, the institutions of power are defined by classes to such extent that the Republic is equalled with the nobility. A hereditary concept of the state, which is characterized as dominium, a collective property of the nobility, is set up. Therefore the Great Council remained the highest body of the Republic till its end, in spite of the increase of the importance of the Senate and some municipal councils. The structure of the government and the laws of the Republic made it impossible for the institutions of administration to become an instrument of some aristocratic families. They had a system, which guaranteed a large distribution of state honours and authority, so that the class unity remained a lasting basic starting-point of aristocratic policy.
In the Republic of Dubrovnik the competencies of institutions of power have never been strictly differentiated, as the basis of administration system was the class monopoly of power, and not the independent institutions with a clear sphere of action. The only important thing required for the state municipal councils was the
227
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALESKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVACKOJ REPUBLICI", 215-232
membership of the aristocracy and not professional education. Therefore a group of officials professionally orientated towards the state has never been formed.
The collective system of administration, concluded in the 15th century, showed itself to be extremely lasting. The concealed social agreement contributed to this. With it the citizens accepted the aristocratic monopoly of power and were satisfied with the values of freedom, peace and prosperity provided by this system. The other important factor for the long-lasting of these institutions is the infinite protection of the collective character of authority. Although economic and demographic stagnation in the 17th and 18th centuries brought some changes in the relations between the classes and the government and a division between the nobility, the old idea of equality of nobility lived to see the fall of the Republic in 1808.
IZVORI I BIBLIOGRAFIJA PAD - Povijesni arhiv Dubrovnik Reformationes, serija II, vol. XXXIV.
Acta Consilii Rogatorum, serija III, vol. I, II, III, X, XIII, XVII. Acta Consilii Maioris, serija VIII., vol. I, II, IV, VI, IX, X, XI, XII, XIV, XV, XVI, XVII.
Manuali pratici del cancelliere, serija XXI.l, Leggi e istruzioni. I, Indice Magistrature ed officiali nunc Specchio del Maggior Consiglio dictum, 1440-1499, vol. 2.
sv. II, Indice Magistrature ed officiali nunc Specchio del Maggior Consiglio dictum,
1500-1599. vol. XII, Liber Croceus.
Aristotel (1992): Politika (prev. T. Ladan). Zagreb, Hrvatska sveucilisna naklada. Bogisic, B., Konstantin J. (1904): Liber statutorum Civitatis Ragusii compositus
anno 1272. Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, IX, Zagreb. Burke, P. (1989): Culture and Society in Renaissance Italy 1420-1540. London. Casola, P. (1907): Ragusa nel 1495. L'Epidauritano, lunario raguseo per l'anno
1908. Dubrovnik, 56-62. CD - Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Zagreb 19041915.
Cerva, S. M. (1975): Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque
gesta et scripta recensentur, Hrvatski latinisti VIII, 1-4. Zagreb, JAZU. Chambers, D., Pullan, B. (1992): Venice. A Documetary History 1450-1630. London.
Chojnacki, S. (1972): Crime. Punishment and the Trecento Venetian State. In: Martines, L.: Violence and Civil Disorder in Italian Cities 1200-1500. University of California Berkeley, 184-228.
228
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
Chojnacki, S. (1973): In Search of the Venetian Patriciate: Families and Factions in the Fourteenth Century. In: Hale, J. R.: Renaissance Venice. New Yersey, To-towa, 47-90.
Chojnacki, S. (1990): Marriage Legislation and Patrician Society in Fifteenth-Century Venice. In: Bachrach, B. S., Nicholas, D.: Law, Custom and the Social Fabric in Medieval Europe. Studies in Medieval Culture XXVIII, Medieval Institute Publications, Western Michigan University, Kalamazoo, 163-184
Cracco, G. (1979): Patriziato e oligarchia a Venezia nel Tre-Quattrocento. U: Florence and Venice: Comparisons and Relations, I Quattrocento. Harvard University Center for Italian Renaissance Studies, 5, 71-98.
Cracco, G. (1991): Social Structure and Conflict in the Medieval City. U: City States in clasical Antiquity and Medieval Italy. Stuttgart, 309-329.
Čremošnik, G. (1931): Nekoliko dubrovackih listina iz 12. i 13. stoljeca, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, 43, 25-54.
Čremošnik, G. (1951): Spisi dubrovacke kancelarije I, (1278-1282). Zagreb.
Diversis de Quartigianis, Ph. (1879/80, 1880/81, 1881/82): Situs aedificorum politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusii ad ipsius senatum descriptio (ed. Vitaliano Brunelli). Programma dell'I. R. Ginnasio Superiore in Zara 23, 3-54; 24, 3-48; 25, 3-36.
Diversis, F. (1983): Opis Dubrovnika. Dubrovnik.
Fagiani, F. (1988): Schizzo storico-antropologico di un gruppo dirigente: il patriziato veneziano (secoli XII-XV). Studi Veneziani, n.s. XV, 15-70.
Foretic, V. (1980): Povijest Dubrovnika do 1808. I dio: Od osnutka do 1526. Zagreb, Matica Hrvatska.
Gelcic, J. (1879): Monumenta Ragusina. Libri reformationum. Monumenta spec-tantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. IX, tom I. Zagreb, JAZU.
Gelcic, J. (1882): Monumenta Ragusina. Libri reformationum. Monumenta spec-tantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. XIII, tom II. JAZU, Zagreb.
Gelcic, J. (1895): Monumenta Ragusina. Libri reformationum. Monumenta spec-tantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. XXVII, tom III. JAZU, Zagreb.
Gelcic, J. (1896): Monumenta Ragusina. Libri reformationum. Monumenta spec-tantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. XXVIII, tom IV. JAZU, Zagreb.
Gelcic, J. (1897): Monumenta Ragusina. Libri reformationum. Monumenta spec-tantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. XXIX, tom V. JAZU, Zagreb.
Gozze, Nicolo V. (1591): Dello stato delle republiche secondo la mente di Aristotile con esempi moderni; CCXXII avertimenti Civili dell'istessi, molto curiosi, et utili per coloro, che governano stati; Apologia dell'honor civile. Venetiis.
Grubb, James S. (1991): Diplomacy in the Italian City State. U: City States in Classical Antiquity and Medieval Italy. Stuttgart, 603-617.
229
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
Hocquet, J. C. (1976): Oligarchie e patriciat a Venise. Studi veneziani XVII-XVIII, 401-410.
Janekovic Römer, Z. (1992): Rodbinski odnosi u dalmatinskom društvu XIII. i XIV. stoljeca. Historijski zbornik, 179-194.
Janekovic Römer, Z. (1994): Rod i grad. Dubrovacka obitelj od 13. do 15. stoljeca, HAZU, Dubrovnik.
Janekovic Römer, Z. (1996): Javni rituali u politickom diskursu humanistickog Dubrovnika. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu XXIX, 68-86.
Klaic, N., Petricioli, I. (1976): Prošlost Zadra II. Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar.
Koenigsberger, H., G. Mosse, Bowler, G. M. (1989): Europe in the sixteenth century. London and New York, Longman.
Krekic, B. (1990): Influence politique et pouvoir, conomique ... Dubrovnik (Ra-guse) du XIIIe au XVIe siecle.U: Gerarchie economique e gerarchie sociali secoli XII-XVIII. Prato, Istituto internazionale di storia economica "Francesco Datini", 241-258.
Lane, F. C. (1987): Studies in Venetian Social and Economic History. London.
Lane, F. C. (1991): Storia di Venezia. Torino.
Lonza, N. (1997): Pod plaštem pravde, Kaznenopravni sustav Dubrovacke Republike u XVIII. stoljecu. Dubrovnik, HAZU.
Luccari, J. (1605): Copioso ristretto degli annali di Rausa libri quattro di Giacomo di Pietro Luccari, gentilhuomo Rauseo. Venetiis.
Lucic, I. (1979): Povijesna svjedocanstva o Trogiru, I-II. Split.
Lučic, J. (1966): Vlastela kao zemljovlasnici u okolici Dubrovnika (Astareji). Istoriski glasnik 1, 61-87.
Lucic, J. (1980): Komunalno uredenje dalmatinskih gradova u 11. stoljecu. Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraživackog centra JAZU 10. 209-235.
Lucic, J. (1991): Politicke i kulturne prilike u Dubrovniku na prijelazu 12. u 13. stoljece. U: Dubrovacke teme. Zagreb, 50-79.
Luzzati, M. (1981): Famiglie nobili e famiglie mercantili a Pisa e in Toscana nel basso Medioevo. U: Famiglia e parentela nell'Italia medievale. Bologna, 185-206.
Mahnken, I. (1960): Dubrovacki patricijat u XIV veku. SANU, knj. 340/1,2, Ode-lenje društvenih nauka, knj. 36. Beograd.
Medini, M. (1935): Starine dubrovacke. Dubrovnik.
Montesquieu, C. L. de Secondat (1878): De l'esprit des lois. Paris.
Mueller, R. C. (1992): Espressioni di status sociale a Venezia dopo la "serrata" del maggior consiglio. Studi veneti offerti a Gaetano Cozzi. Il Cardo, 53-61.
Muljačic, Ž. (1957-59): O strankama u starom Dubrovniku. Anali HI JAZU u Dubrovniku VI-VII, 25-40.
230
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIČ RÔMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
Nedeljkovic, B. (1971): Nekolike karakteristike i opaske o dubrovačkom pravu i državi 1358-1460. Spomenica Jorja Tadica. Istorijski časopis XVIII, 87-114.
Nedeljkovic, B. (1984): Liber viridis. Zbornik za istoriju, jezik i književnost III, knjiga XXIII. Beograd, SANU.
Nevenic Grabovac, D. (1977): Ilija Lamprice Crijevic. Posmrtni govor svojem ujaku Juniju Sorkočevicu. Živa antika, XXVII, 1, 231-262.
Nodilo, N. (1883): Annales Ragusini Anonymi, item Nicolai de Ragnina. Monu-menta spectantia historiam Sclavorum Meridionalium 14. Scriptores I. Zagreb, JAZU.
Nodilo, N. (1893): Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484). Monumenta spectantia historiam Sclavorum Meridionalium 25. Zagreb, JAZU.
Novak, G. (1951): Uprava i podjela stanovništva u kasnorimskim i ranoromanskim gradovima Dalmacije. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu I, 81-91.
Novak, G. (1952): Nobiles, populus i cives, komuna i universitas u Splitu 15251797. Rad JAZU, 286, 5-40.
Praga, G. (1932): Indagini e studi sul umanesimo in Dalmazia, Ciriaco de Pizzecoli e Marino Resti. Archivio storico per la Dalmazia, vol. 13, 263-280.
Queller, D. (1988): The Venetian Patriciate. Reality versus Myth. Urbana and Chicago University of Illinois Press.
Rački, F. (1884): Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeca I. Rad JAZU 70, 153190.
Rački, F. (1890): Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeca II. Rad JAZU 99, 73128.
Raukar, T. (1977): Zadar u XV. stoljecu. Ekonomski razvoj i društveni odnosi, Zagreb.
Razzi, S. (1595): La storia di Raugia. Scritta nuovamente in tre libri. Lucca.
Rešetar, M. (1929): Dubrovačko veliko vijece. Dubrovnik 1-2, 1-13.
Rheubottom, D. B. (1994): Genealogical skewing and political support: patrician politics in fifteenth-century Ragusa (Dubrovnik). Continuity and Change 9, 3, 369-390.
Rheubottom, D. B. (1990): Hierarchy of office in fifteenth century Ragusa. Bulletin of the John Rylands University Library of Manchester, 72, 3, 155-167.
Romano, D. (1987): Patricians and Popolani. The Social Foundations of the Venetian Renaissance State. Baltimore - London.
Schiffler, L. (1992): Hrvatski humanizam u europskom obzoru. U: Humanizam bez granica. Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo, 9-33.
Solovjev, A. (1929): Le patriciat de Raguse au XVe siècle, Rešetarov zbornik. Dubrovnik.
231
ACTA HISTRIAE VII.
Zdenka JANEKOVIC RÖMER: "STALEŠKA UVJETOVANOST VLASTI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI", 215-232
Solovjev, A. (1936): Liber omnium reformationum civitatis Ragusii. Zbornik za IJK, III od., knjiga VI. Beograd, SANU, 1-348.
Steindorff, L. (1984): Die dalmatinischen Städte im 12. Jahrhundert. Köln-Wien.
Steindorff, L. (1987): Stari svijet i novo doba. O formiranju komune na istocnoj obali Jadrana. Starohrvatska prosvjeta, III, 16, 141-152.
Stipišic, J., Šamšalovic, M. (1967): Codex diplomaticus I. Zagreb.
Stulli, B. (1989): Povijest Dubrovacke Republike. Dubrovnik-Zagreb.
Tadic, J. (1935): Pisma i uputstva Dubrovacke Republike. Zbornik za istoriju, jezik i književnost III od. knjiga IV. Beograd.
Tadic, J. (1939): Promet putnika u starom Dubrovniku. Dubrovnik.
Tuck, R. (1990): Humanism and Political Thought. In: Goodman, A., Angus, M.: The Impact of Humanism on Western Europe. London and New York, Longman, 43-65.
Ventura, A. (1964): Nobilta e popolo nella societa veneta del '400 e '500. Bari.
Vinaver, V. (1956): Dubrovacka nova ekonomska politika pocetkom XVII veka. Anali Povijesnog zavoda JAZU u Dubrovniku IV-V, 417-453.
Vojnovic, K. (1891): O državnom ustrojstvu republike Dubrovacke. Rad JAZU 103, 24-67.
Vojnovic, K. (1892): Sudbeno ustrojstvo Republike Dubrovacke I (1272-1459). Rad JAZU 108. 99-181.
Vojnovic, K. (1893): Sudbeno ustrojstvo Republike Dubrovacke II (1460-1667). Rad JAZU 114. 159-220.
Vojnovic, K. (1894): Crkva i država u dubrovackoj republici I. Rad JAZU 119. Zagreb, 32-143.
Vojnovic, K. (1895): Crkva i država u dubrovackoj republici II. II dio. Rad JAZU, knjiga CXXI. Zagreb, 1-91.
Weissman, R. F. E. (1982): Ritual Brotherhood in Renaissance Florence. New York-London Academic Press.
Zlatar, Z. (1992): Our Kingdom come. The Counter-Reformation, the Republic of Dubrovnik and the Liberation of the Balkan Slavs. New York, Columbia University Press.
232