ANNALES 10/' 97 izvirno znanstveno delo UDK 325.2(450.34:497.4A5)"14/17" MIGRACIJE SA ISTOČNOJADRANSKE OBALE U VENECIJU (15.-18. st.) Lovorka ČORALIČ Hrvatski institut za povijest, HR-10000 Zagreb, OpatiCka 10 IZVLEČEK V uvodu so na kratko podani dosedanji rezultati zgodovinopisja pri preučevanju problematike migracij z vzhodno jadranske obale v Benetke. Kot glavni arhivski fond za preučevanje navedene problematike 50 izpostavljeni viri ¡z Državnega arhiva v Benetkah. Po posameznih etapah je prikazana pogostnost prekomorskih migracij, katerih intenzivnost jo bila povezana z vojno-političnimi razmerami obravnavanega časa v jugovzhodni Evropi. Poudarjeno je, da je največ priseljencev prihajalo z območja vzhodnojadranske obale, ki je bila tedaj v sestavu Beneške republike (Istra, Dalmacija. Albanija) Prikazano je vsakodnevno življenje in delo izseljencev v njihovih poklicih in mestu bivanja kakor tudi obstoj bratovščine sv. Jurija in Tripuna - vodeče ustanove njihovega združevanja in ohranjanja domovinske identitete. Z navajanjem ohranjenih sledov slovanske toponomastike v Benetkah je dan poudarek številčnosti in pomembnosti slovanskih izseljeniških skupin v Benetkah. Ključne besede: izseljevanje, Slovani, Benetke, beneška Istra, Dalmacija IZVORI I LITERATURA Problematika migracija, prisotnosti, djelovanja i sva-kodrvevnog života iseljenika sa istočnojadranske obale u Venec ij; višeslojno je istraživačko pitanje koje se može promatrati kroz vrijeme dugog povijesnog trajanja Tijekom istraživafkog rada u Veneciji nastojala sam uvidom u raznovrsne arhivske i bibliolečne fondove tamošnjih znanstvenih ustanova {Archivio di Stalo di Venezia, Archivio Ctiria Patriarcale, Archivio di Scuola Dalmata de i is. Giorgio e i rifone, biblioteke Marciana, Querini-Stampalia, Fondazione Giorgio Čini) koristiti cnu vrstu grade koja lazmatranje čini cjelovitijim. Kako bi iserpnija rasčlamba svih aspekata prekojadransklh iseljavanja i života iseijeničkih skupina iziskivala znatno veci opseg, ovdje ( u u najopčenitijim črtama predstaviti temeljne značajke prisustva i djelovanja doseljenika sa istočnojadranske obale u Veneciji od 15. do 18. sto-Ijeca. L' radu je prvenstveno korištena grada iz Držav-noga arhiva u Veneciji (oporuke - Notarile testamenti'), na osnovu koje je rekonstruiran odgovor na temeljna isiraživačka pitanja Pvemda su u historiografijama s obje strane jadranske obale nastale mnoge sinteze i pojedinačni radovi u ko-jima se razmatra politička, upravna, ekonomska i kul-turno-umjetnička povezanost Venecije i istočnog Jadrana tijekom niza stoljeca njihovog usporednog povijesnog razvoja, problem migracija i prisutstva doseljenika istočnojadranske obale u Veneciji rijetko se pronalazi kao zasebno obradena cjelina. Tako primjerice, u hrvat-skoj historiografiji navedena tema nije obradena sintet-ski, iako je u brojnim pojedinačnim radovima koji obra-duju različite aspekte povezanosti izmedu dvije jadranske obale moguče pronači niz vrtjednih podataka o djelovanju iseljenika u Veneciji (Sajic-Žarko; Čolak; Krekič; Lučič; Mitic; štinjic; Zaninovič; Čoralic, 1993a, 1993b, 1993c, 1994a, 1994b, 1995, 1996a, 1996b). U talijanskoj historiografiji brojni se podaci bilježe u sintezama odruštvenoj i kulturno] povijesti Venecije, pri čemu se redovito radi o sažetom prikazivanju prisustva Sfavena u Veneciji u sklopu širih razmatranja nazoč-nosti iseijeničkih skupina iz jugoistočne Europe. (Peroc-Co-Salvadori, 741, 746-7G9, 771-772, 788-791; Fedalto, 1980, 522-523; Fedalto, 1984, 262; Concina) Najviše podataka o piisutnosti doseljenika sa područja mle-tačkog dominija na istočnoj obali Jadrana u Veneciji, 185 ANNALES 10/''17 levari COKAUC:.MICRACIfü JA «TOČNOJAORANSKf OBAU U VENfCIKJ JTS.-18. ST.} 145-192 Si. 1: Doseljenica s otoka Cresa u Verteciji u svojo j karakterističkoj odjeti (Grevcmbroch, 1981). Fig. 1: An immigrant to Venice from the island of Cres in her characteristic clothing. posebice u razdoblju od 15. do 18. st., sadržano je u sintezama i pojedinačnim radovima o bratovštini slovenskih doseljenika sv. Jurja i Tripuna u Veneciji (današnji naziv: Scola Dal mata dei Ss. Giorgio e Trifone).1 Naposljetku. u historiografiji je znatno bolje obraden Lispekt prisutnosti i djelovanja isiaknutih prekojadran-skib umjetnika (Andrija Schiavone, Matej Ponzoni Pon-čun, Federiko Benkovič, Ivan Duknovic, Petar Nakič) i majstora (staklari na Muranu) te gotovo anonimnih knji ževnih stvaralaca (tzv. Schiavoni u književnosti Verte-cijej, koji su dio svoga života i rada proveli obogačujuci lailturnu baštinu grada na lagunama.2 SI. 2: Furlanska doseljcnica u Veneciji (Grevcmbroch, 1981). Fig. 2: A Friuli immigrant in Venice. INTENZITET ISEIJA VANJA KRGZ STOLJECA Prisutnost doseljenika sa istočnoga Jadrana u Veneciji mo2e se s obzirom na intenzitet useljavanja i učestalost spominjanja u izvorima podijeliti na više etapa. U razdoblju do 15. st. useljavanje je neznatno te se u notarskim spisima bilježi tek pokoji doseljenik slaven-skog podrijetla. Početkom 15. st. intenzitet useljavanja stanovnika sa istočnojadranske obale naglo raste, te dostiže vrhunac u drugoj polovici 15. st., a visok intenzitet zadržava i tijekom prve polovice 16. st. Razloge ovako naglorn, za dosetjenike iz ostalih dijelova Europe nezabilježenom useljavanju u Veneciju, potrebno je prvenstveno tražiti u sve složen i jo j političkoj situaciji na Balkanu i hrvatskim zemljama. Sira područja europsko- 1 Böhm; Palluchini-Perocco; Peroeco; Gramigna-Pertssa, 38-39; Lnkovic. Nezaobi lažna literatura za proučavanje prostosti Bratovštine je njena godllnja publikacija Scuola Dalmata del Ss. Giorgio e Trifone (Venezia, 1/1966. - 29/1995). 2 O prisotnosti umjetnika sa istočnojadranske obale u Veneciji postoji niz sinteza i pojedinačnih djela. Vidi najvažnije: Prijatelj, 1952, 1956, 1970; FiskovšC; Zecchin; Zorič. 186 ANNALES I O/'97 Lovorka ČORALIČ: MIGRACIJE SA ISTOČNOJADRANSKt (XiAl f U VENECIJU {15.-I8. ST ). I ftS-1 M ga jugoistoka tada postupno podpadaju pod tuisku vlast. Padom Bosne 1463. godine otvara se put za turški prodor u dubinu Hrvatske i u zalede Dalmacije, te su od druge polovice 15 s; na području mletačkih posjeda u Dalmaciji zapaženi sve opasniji turški prodori. Padom velikog broja vojnih utvrda t gradova u za ledu t: jokom prve polovine 15. st. dalmatinski gradovi postaju nepo sredno ogroženi, a njihov je teritorij sveden na uski obalno-otočki pojas sa otežanim uvjetima za trgovinu i promet sa zaledem. Nastupa polagan proces ekonom-skog opadanja priobalnih gradova, te se brojni žitelji, pritisnuti stalnorn ratnom opasnošču i ekonomskom ugroženošcu, odlučuju uputiti preko Jadrana i u novoj sredini, posebno Veneciji, potražiti bolje uvjete egzi-st.encije Neki od laze privremeno, ohavljajuč ondje razne poduzetničke poslove (brodarstvo, trgovina), naj-češče sij bez obiteiji i obično se kasnijc vračaju u do-movinu Vet'i dic. doseljenika, napose onih skromnijih ekonomskih mogučnosti, trajno ostaje u gradu na lagunam,- Ondje sklapaju nove obiteiji, prondaze sigurno zaposlenje i s vremenom se potpuno ukk paju u životno svakodnevlje nove sredine intenzitet njihova iseljavanja raste usporedo sa sve zaoStrenijom situacijom u zemlji, te če stoga u razdoblju najjačih turških prodora u du binu hrvatskog prostora, useljavanja u Veneciju clostiči svoj vrhunac. Potkraj 16. st. intenzitet useljavanja po-stupno opada, da bi se izraziti pad nastavio tijekom iclučih desetlječa te sve do kraja Mietačke Republike. U tom periodu ratovi postupno jenjavaju, smiruje se opča politička situacija i naiaze nove mogučriosti gospod.tr-skog razvoja. U 18. st stoga opada iseljavanje žitelja nižeg društvenog statusa, dok istodobno raste učestalost piisutstva predstavnika bogatih gradanskih obiteiji ko je svoj ekonomski procvat nalaze upravo u sve razgra-natijem poslovanju s,i gradovima zapadne obale Jadrana, prije svega sa Venecijom {Čoralič, 1993a, 41-42). Jedna od karakteristika demogratskog razvoja iselie-nika sa istočnojadranske obale u Veneciji je njihova re:a' vno brza asimilacija. Činjenica je dr- skupine ise-ljenika, ma koliko bile brojnc i učestaie, več u trečoj tli najdalje četvrtoj generaciji gube svijest o domovinskom podrijetlu i potpuno se venetiziraju. Brzoj asimilaciji doprinosila je srodnost mietačke sredine s njihovim matičnim področjem, velegradsko obilježje grada na lagunama. istovjetno vjersko ozračje (katoličanstvo), kao ; neki drugI - asimilaciji pogodni čimbemci '.poznavanje mletačkog dijalekta, pripadnost istoj državnoj zajednici, izmješanosr s ostalim etntčkim skupinama i dr.). Zanimivo je da se svijest o pripadnosti izrazitije očuvala kod potomaka onih skupina useljenika koje su u Veneciju pristigle u razdoblju najintenzivnijih migracija na zapadnojadransku obalu. Njihova izrazita biojnost -koja ih je isticaia i medu ostalim etničkim useljeničkim skupinama - doprinosila je jačoj medusobnoj po vez a nos*.! iseljenika le ie samim tirne bilo moguce da se sv,est o podrijetlu prenese i očuva u prvim sljedečim generacijama. U kasnije doba, kada iseljenički val opada, homogenost iseljeništva slabi te je proces asimilacije mnogo brž i nego u prethodnom razdoblju. PODRIJETLO ISELJENIKA Pri likom raščambe strukture iseljenika sa istočnojadranske obale prema njihovoj užoj domovinskoj ili regionalno) pripadnosti, potrebno je napomenuti kako za dio njih nije moguče utvrditi pobliže mjesto pod-rijetla. Naime, za nemali broj iseljenika se koriste opče-nita imena, najčesče prema zemijopisnoj odrednici Schiavonia (de Schiavonia, de Sclavonia, Schiavone, Schiavone, Schiavon), koja je upučivala da je njihovo podrijetlo kontinentalni dio istočnojadranske obale. Isto tako, za doseljenike iz Istre, Dalmacije i Bosne koriste se oznake de Dalmazia, Dalmata, Dalmatinus odnosno de Istria, Istriano, Istrianus, te nazivi de Bossina, Bossniaco i slično. Rašlarnba podrijetla doseljenika prema konkretnim onodbnim državnim i regionalnim cjelinama pokazuje da je uvjerijivo največi dio pristigao s područja mletačkih stečevina na istočnojadranskoj obali. Riječ je o prostoru koji se darías največim dijelom nalazi u sastavu Republike Hrvatske, Republike Slovenije i u cnogor-skom priobalju Iz Istre - najsjevemijeg prekojadranskog teritorija u sastavu Serenissime dosel java ukupno 3,2 posto od ukupnog broja istočnojadranskih doseljenika. Najviše ih je iz. Kopra, Pirana i Pule, dok se večina ostalih istarskih gradova spominje u manjem broju primjera (Buzet, Umag, Rovinj, Labin, Momjan, Poreč, Vižinada). Mnogo je vedi broj doseljenika pristigao iz teritorijalno naj prostrani je mietačke stečevme Dalmacije (45 posto) (Čoralič, 1993b, 1996a). Prvenstvo pritom ima Zadar •• glavni grad i vodeče gospodarsko sred i ste pokrajine, ko-jega sa znalno marijim brojern iseljenika sljede ostala veča dalmatinska središta (Split, Šibenik, Trogir, Omiš, Makarska) i otoci (Rab, Pag, Hvar, Brač, Korčula, Vis). Ostali gradovi (i uže regije) spominju se sa tek pokojim pojedinačnim primjerom (Vrana, Novigrad Zadarski, Klis, Kaštela, Omiš, Makarsko primorje, Obrovac, Osor, Poljica, Skradin). Razdioba iseljenika prema gradovima Mietačke Albanije pokazuje slične omjere (ukupno 31,2 posto istočnojadranskih doseljenika). Tako je iz glavnog grada pokrajine - Kotora - zabilježeno najviše iseljenika u ukupnom omjeru svih gradova istočnojadranske obale, Nemali broj iseljenika {ali rnanje u odnosu na Kotor) potječe iz Prčanja, Perasta, Dobrote, Risna, Bara, Budve, Herceg-Novoga te iz autonomne opčine Paštroviči Sa područja neodvisne Dubrovačke Republike tijekom svih stoljeca prisutan je u Veneciji velik broj trajno ili privremeno iseljenih g rad ana (6,6 posto). Najviše ih dolazi iz Dubrovnika, ali je odreden broj useljenika podrijetiom i iz matijih mjesta u sastavu Republike sv. Vlaha (Ston, poluotok Pelješac, 2upa Dubiovačka, Ela-fitski otoci i dr.) (Čoralič, 1994b). 187 ANNALES I O/'97 Lovorka CORALIC: MICRAOtf SA fSTOČNOJAPRANSKi' OSAIS U VENEC«/II5.-I« ST.), 185-192 SI. 3: Crkva S. Niccolo dei Mendicoli u predjelu Dor-soduro. U ovu su se zonu uglavnom doseljavali ribari i pomord, medu njima i brojni sa istočnojadranske obale. Fig. 3: Church of S. Nicold dei Mendicoli in Dorsoduro residental quarter. This district was inhabited mainly by fishermen and seamen, many of which came from the eastern Adriatic coast. Prostorni raspon područja koje objedinjuje m teta tike doseljenike iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije priltčno je velik i zahvaca nekoliko regionalnih cjelina (Slavonija, Zagreb i okolica, Lika i Krbava, Primorje, dio dalma-tinskoga zaleda i današnje Bosne). Najviie ie iseljenika ¡7 primorskih gradova Senja i Rijefce, nedaiekog Mo--druša te iz Zagreba i Požege.3 Naposljetku, s područja onodobnog Bosanskog Kralje vstv a zabilježen je tek manj) broj doseljenika označen prema gradovima iz kojih potječu (1,5 pošlo). Iz-riiekom se nešto više spominje Krupa, dok se )ajce, Kreševo i Sana navode pojedinačno (Čoralič, 1993c>. ZANIMANJA Zanimanja iseljenika sa istočnog Jadrana u Veneciji prvenstveno su bila usmjerenn na djelatnosti koje su tradicionalne u njihovim matičnim krajevima. Brojni iseljenici su nalazili sigurno zaposlenje u Skveravima državnog arsenala, gdje se uvijek osječala potreba za umjeSnim drvodjelskim majstorima, graditelj ima brodova, tesarima, izradivačima jedara, vesala i brodske opreme, te vještim pomorcima - običnim mornarirna, ve-slačima, kormilarima i kapetanima. Neki su pomorci ostajali izvan državne službe, baveči se samostalnom brodarskoni djelatnošču. Posjedovali su manja plovila (brodiče i gondole) s kojima su sudjelovali u prijevozu ljudi i robe uzduž kanala i Lagune. Neki su se priključiva i i samostalnim brodograditeljima, radili u privatnim m. Sl. 4: Pročelje nekadašnje mletačke katedrale S. fietro di Castello. U ulicama pored katedrale bio je naseljen največi dio slavenskih doseljenika u Veneciji. Fig. 4: Facade of the former S. Pietro di Castello cathedral, in the streets along it lived the majority of the Slav immigrants to Venice. škverovima te nakon nekog vremena otvarali vlastlte radionice za popravak s izgradnju brodova. Uz ovu, brojčano veliku skupinu pomoraca, u Veneciji su zivjeli i brojni kapetani, vlasnici i patom brodova, kojima grad na lagunama najčešče nije bio mjestom stalnog borav-ka. Veneciju sa pohodili i brojni trgov ački poduzetrtici fpoglavito Bokelji i Dubrovčani), koji su dovozili i pro-davali poljoprivredno-stočarske proizvode dalmatinskog zaleda i balkanskih zemaija. Oni su č-nili gospodarski najimučniji sloj, a njihove su bogate darovnice slaven-skoj bratovštini u Veneciji svjedočile o postajanju identiteta prekojadranskih iseljeničkin skupina. Posebno su se izdvajali hrvatski brodari i trgovci iz Boke, čije su istaknute pomorske obiteip (Dabinovič, I lorio, Durovič, Ivanovic, Kamenarovič, Lazzari, Lukovič, Marovic, Ra-dimiri, Tripkovic'. Verona, Zbutega i dr.), pokoljenjima održavale učestale trgovačke i kulturne veze izmedu gradova istočne i zapadne jadranske obale. Brojni ise-Ijenici su se bavili raznim obrtima (obučari, krojači, podstrigači, bojadisari sukna, tkalci, prelci, užari, krz-nari, škrinjari, pekari, brijači, kuhari, svječari, oružari i dr.) te sitnotrgovačkim poslovanjem {kramari, vlasnic i rnanjih trgovačkih radnji). Ove su djelatnosti redovito bile brojnije ljudstvom i donosile manje prihode te su tjihovi nosioci pripadali srednjem i nižem društvenem sloju (pučanima). U tu, brojčano najvecu skupinu sta-nov.dstva Venecije, ubrajao se pretežit dio iseljenika sa istočnojadranske obale. 3 S područja Hrvatske j Slavonije potječe 6 pošto oct ukupnog *bira prekojadranskih dosetjénika u Veneciju. 217 ANNALES 10/-97 low»**CORAllt; AdCRAOft SA lSTfXt.NCTAORA.vSKi OBALE U V'fNfOfU (f.S.-iS ST I. 785-7 92 MJESTA STANOVANJA Značajan čimbentk objedinjavanfa iseljenika bilo je mjesto njihova stanovanja. U mleUičkim se izvorima dijelovi grada imenuju predjelom (sestiere) i 2 upom (confinio, contrada). Doseljenici sa istočnog Jadrana naj-češce se spominju kao žitelji istočnog gradskog predjela Castello. Smješten je u z dugačku i za pristajanje brodova najpo.godniju roietačku obafu koja je - po-najviše po hrvatskim iseijenicima - nazvana u ono-dobnirn pisanim izvorima Riva od Hrvatov (Riva degli Schiavoni). U ovom se predjelu nalazi arsenal, tada zasigumo vodeči vojno-pomorski kompleks na Sredozemlju, mjesto zapošljavanja tisuče iseljenika s pre-kojadranskih prostora, a u srcu predjela osnovana je njihova bratovština sv. Jurja i Tripuna. Na osnovu notarskih spisa (oporuke) moguče je približno izračunati postotni udio slavenskih doseljenika u Casteliu. Prema uzorku 21-og obradenog notara (ukupno 5269 oporoka) vidljivo je da slavenski doseljenici čine oko 1/10 sta-novništva (661 oporuka iJi 12,55%). Buduči da oni nisu svoje oporuke pisali češče od drugih stanovnika ovog predjela, vjerojatno je da taj broj odražava i njihovu zastupljenost u ukupnorn stanovništvu. Na žalost, pivi popisi stanovništva predjela Castello potječu tek iz prve poiovine XVI. stol ječa (1540. godine), kada je u njemu živjelo 23611 stanovnika, Sloga se može pretpostavljati da se broj slavenskih doseljenika u Casteliu (poglavito u ž up i s. Pietro di Castello) kretao izmedu dvije i tri tisuče stanovnika (približno 10%). Osim u središnjoj župi, iseljenici se često spominju i kao žitelji ostalih župa predjela Castello (s. Provolo, s. Ciovanni in Bragora, s. Giovanni Novo, s. Maria Formosa, s. Antonin, s. Trinita i dr.), lako ni približno toliko učestalo, iseljenike sa istočnog Jadrana izvori bilježe i u središnjem gradskom predjelu s. Marco. Ovdje je poglavito riječ o dose-ijenicima lcoji su dolazili sa nemletačkih područja {Dubrovačka Republika, Hrvatsko Primorje itd.), a od župa u kojima obitavaju najčešče se navode s. Moise, s. Fantin, s, Salvaiore, s. Vitale, s. Maurizio, s. Luca, s. Giuliano, s, Maria del Zobenigo i dr. Neslo manje od predjela s. Marco prisutni su u strukturi rnjesia stanovanja iseljenika predjeii Cannaregio (poglavito ž upe s. Canciano, s. Sofia, ss. Ermagora e Fortunato, s. Ceremia, s, Marziale i dr.) i Dorsoduro (župe s. Pantalon, ss. Gervasio e Protasio, s. Barnaba, s. Agnesa, s. Gregorio, s. Angelo Ratfaele i dr.), dok su u preostala dva mletačka predjela (s. Polo, s. Croce), Slaveni za-biiježeni znatno rjede. Izvan samog grada, doseljenici sa istočnog Jadrana zabilježerti su i na otocima Lagune. Največi broj obitava na ribarskom otoku Chioggi; dio ih se (neki i vrlo uspješno! zapožljava u staklarskorn obrtu na Muranu, dok su ostali spomenuti kao žitelji otoka Giudecca, Lido, Burano i dr. TRAGOV1 SLAVENSKE TOPONOMAST1KE U VENECIJI Nazočnost iseljenika sa istočnog Jadrana u Mlecima trajno je zabilježena kroz stoljetnu rnemoriju grada, nazivlja ulica, dvorova, prolaza, mostova i drugih javnih gradskih prostora s kojima su u vrijeme njihova nastanka bili m no gosti u ko povezani. Večina takvih ob-jekata smještena je u predjelu Castello. Več na Rivi od Hrvatov (nasuprot hotela Daniel i Excelsior), na kamenoj ploči za privez brodova, nalazi se natpis koji svjedoči kako je taj dio obale namijenjen pristajanju brodara s otoka Hvara i Brača (FINE DI STAZION DEI A B STAN TI DELIA BRAZZA E DI LESiNA) (Zaninovic). U susjednim ulicama i prolazima svoje su proizvode izlagali i prodava!i trgovci, posebno iz Dalmacije i Istre. Po rasi (rassia), grubom suknu koje se uvozilo iz hrvatskega zaleda, nazvana je jedna od tamošnjih manjih ulica. U clubini predjela, poglavito prema stolnoj crkvi s. Pietro di Castello, na laze se ulice i dvorišta koja imenima svje-doče o slavenskom podrijetlu negdašnjeg stanovništva (Calle Schiavona, Calie Schiavoncina, Corte Schiavona). Ovdje se nalazio i dvor koji je ime dobio po bivšem vlasniku, Hvaraninu Petru (Corte Pietro di Lesina). Uz kanal Fondamenta degli Schiavoni i Calle dei Furlani nalazila se crkva sv. Ivana od Hrama (s. Zuane del Tem-pio), poznatija kao crkva sv. Ivana od Furlana (s. Znane dei Furlani), ujedno i prvo sjedište slavenske bratovštine u Mlecima. U predjelu Dorsoduro, nedaieko od crkve Madonna dei Carmint nalazi se Coite i Calle elei Ra-gusei, s po m en na nekada brojnu kolonijo dubrovačkih trgovaca U središnjem predjelu s. Marco, u bližini crkve s. Luca nalazi se Calle delle schiavhe koja je dobila ime po vunenom ogrtaču schiavina, karakterističnom dijelti odječe slavenskih useljenika (Tasslni. 499, 537, 585-587; Vitali, 345-346; Čoralič, 1993a, 74-76). Grb i simbol Bratovštine - sv. Juraj koji ubija zmaja -Cest je reljefni motiv na brojnim kučama uzduž Castella i ujedno znak da su o njima nekada vjerojatno obitavali pripadnici ove udruge. Osim lika sv. Jurja, na zidovtma tamošnjih kuca zabilježen je i reljef s likom sv. jero-nima, ta Is oder jednog od službenih zaštitnika Bratovštine. Naposljetku, od javnih objekata koji su svoje ime stekli po nekom od istaknutijih iseljenika, potrebno je spomenuti i most smješten na središnjem mjestu otoka Murano (liž Fondamenta dei vetra i}, nazvan po svoje-dobno čuvenom staklarskorn majstoru, Spličaninu Jurju Baliarinu (Ponte Balfarin).4 4 O glasovitoj muranskoj staklarskoj obitelji Baiiarin vidi: Zecchin i, 202-205.; Zecchin 1!, 159-167; Zecchin lli, 59-62, 203-204. 358361. 189 ANNALES 10/-97 LOvUrka ČOKAIIČ: MIGRACIJE! SA ISTOČNOjAORANSM OBALE U VtNECliU <15.-1 S. ST|, 185-192 ns imi: knuvici i On mto! caut.7 IVTi.Jt ••»jilif tu^ ou-U.it fvor.iicac.ij. ijiUknciiil.iit-iiiM.srl bMIOliltildVOVitl-ifli. i irtbpnfiwapiKlU i jI CtuilmM čbic pS ci!Olia,'?jpoRo!t' r i C i^n: m j i» « a' r« ifič U' ft;|feiora»,-a:q«elta.' ri?.bt.TOUC.inr'npa; g l&gf benedera atacets: t>? te o;ctiiaw.nK-| i .¡ni SI. 5: Počel na si ranica statuta slavenske bratovštine u Veneciji (1455. god.)(Perocco, 1964). Fig. 5: Page 1 of the statute of the Slav Rrootherhood in Venice (1455). BRATOVŠTINA SLAVENSKIH iSELJENIKA SV. JURJA I TRIPUNA Mletačke bratovštine bile su važan čimbenik okup-Ijanja svekolikog žiteljstva gradskih predjela i župa, ali sredstvo kojim je središnja vlast nadzirala društvena gibanja u gradu te u odredene vidove javnog života ravnopravno uključivala največ i dio stanovništva - pu-čane. Mletačke slj se bratovštine prema svom bogatstvu, ugledu i broju članova dijeiile na Velike (Scuole grandi) i Male (Scuole piccole). Najviše je bilo Malih bratovština, ustrojenih na osnovi istovjetne profesionalne cljelatnosti članova, prema etničkorn podrijetlu (nacionalne bratovštine) te iskljtičivo poradi štovanja sveča zaštitnika (mari-janske bratovštine). Od nacionalnih bratovština izdvajaju se albanska (s. Maurizio), grčka (s. Zorzi dei Greci) te bratovština sla venskih cioseljenika sv. Jurja i Tripuna {Scuola degli Schiavoni, Scuola dei ss. Ciorgio e Trifone, Scuola del nazione illirica, Scuola Dalrnata). Osnovana je 24.111.1451. i službeno priznata odlukom Viječa deseterice 19.V. iste godine. U prvom stoiječu po osnutku je i mala sjedište u crkvi sv. Ivana od Hrama (furlanska crk-va), gdje je imala četiri grobnice za pokop bratima i jedan oltar za služenje misa. Članovi bratovštine mogli su biti svi doseljenici s istočnojadranske obale, a glavnimi su či uli žitelji s? mletačkih stečevina. Brojem članova, zastupljenoScu u vodeč i m tijelima udruge te visi-nom materijalne potpore t darovnicama, izdvajali su se hrvatski doseljenici iz Boke. Njima se pripisuje i potica/ kod mletačkih vlasti koji je doveo do službenog priznanja udruge, a po glavnom kotorskom svecu (sv. Tripun), Bratovština je dobila svoje ime. Bratovština je zarana stekla značajnu podršku i priznanje istaknutih crkvenih uglednika. Več 1464. godine kardinal Bessarion, istak-nuti bizantski humanist i zagovaratelj protuturskih rato-va, podjeljuje Bratovštini indulgencije, koje se odnose na blagdane sv. Jurja, sv. Tripuna, sv jeronima, Presvelog Tijela Kristova ; na prvu nedjelju nakon Uzašašča Blažene Dievice Marije. Godine 1502. zabilježena je cla-rovnica zapovjednika mletačke ratrie mornarice Paola Valaressa, koji Bratovštini poklanja vrijednu 'relikvijo sv. jurja, do tada viasništvo jerttzalemskog patrijarha. Iste je godine novu indulgenciju Lidruzi darovao apostolski legat Angelo Lecnini, biskup Tivolija. Odnosila se na oltar sv. furja, a njome se podjeljivao op ros t vjernicima koji na dan sv. jurja, sv. Tripuna sv. Jeronima, sv. Ivana Krstitelja te svake druge nedjelje u mjesecu pohode spomenuti oltar i iskažu štovanje zaStitniku Bratovštine. U prvoj polovici XVI. stolječa Bratovština je sve češče dolazila u sukobe s predstojnikom crkve sv. Ivana od Hrama Kako je brojnost članova Bratovštine upravo u tiru godi nama dostigla svoj vrhunac, pračen iznimnom gospodarskom moči udruge, odlučerso je da se podigne novo sjedište i crkva. Godine 1551. podignuti su, neposredno uz crkvu sv. Ivana od Hrama i u z kanaj Fon-damenta degli Schiavoni, novo sjedište i crkva. Crkva je sagradena u stilu kasne mletačke renesanse, a tvorac načrta bio je ugledni protomajstor arsenala Giovanni de Zan. Tijekom prve pofovice XVI. stolječa nastaje umjet-nički najvrijedniji ukras Bratovštine - ciklus slika mletač-kog ronesansnog maj štora Vettorea Carpaccia s pri zorima iz života sv. lurja (sv. Jura j ubija zmaja, trijurnf sv. jurja, sv. Juraj pokrštava zitelje libijskog grada Selene), sv. Tripuna (čudo sv. Tripuna), sv. Jeronima (sv. leronim dovodi lava li samostan, smrt sv. Jeronima), sv. Mateja (poziv sv. Mateja) i sv. Augustina (vizija sv. Augustina). Carpacciova djela i da nas se nalaze u Bratovštini, ukra-šavajuči prizemlje njenog sjedišta Najvažm/i kodeks koji se čuva u sjedištu Bratovštine je Statut (Mariegola), koji osim svoje umjetničke vrijednosti (srebreni reljef na koricama, brojne minijature), ima iznimnu važnost za proučavanje prvih početaka i razvoja udruge. Statut je potvrden odlukom Vi ječa desetorice 1455. godine i sa-drži 53 osnovna članka (kapitula) i 12 dodatnih, koji predstavljaju odluke Velikog vijeca donesene od 1456. do 1497 godine. Sadrži pravila o ustrojstvu i osnovnim zadačama Bratovštine, službama i načinu izbora poje- 190 ANNALES 10/-97 I ovwlia ČOSAliČ: MtCRAOlE SA ISTOČNOlADKANStt OBALc U VENECIJUU 5 . ta. ST.1, 185-1K! riinih dužnosnika te opčirn pravima i obvezama članova (Lukovič; Perocco; Palluchini-Perocco). ZAKLJUČAK Zaključujudi ovaj k rata k pregled povijesti iseijavanja i nazočnosti doseijenika podrijetlom sa istočnojadranske obaie u Veneciji tijekom dugog povijesnog razdoblja od 15. do 18. st., mogucie je istaknuti kako je zajednica. iseijenika sa istočnojadranske obale ¡mala važrtu ulogu u svekolikim vidovima mletačkoga svakodnevlja. Pogla-vito je njihova brojnost bila izražena o vrijeme ratnih stradanja jugoistočne Europe, kada velik prosto.'' pot-pada pod viast turskog osvajača. Največi broj iseijenika dolazi s prostora mletačkih stečevina na istočnom Jadranu (Istra, Dalmacija, Albanija), a svoje zaposlenje pro-nalaze poglavito u brojnim pomorskim, obrtničkim i trgovačkim zanimanj ima. Istovremeno je, ratnim neda-čamo usprkos, trajaia i živa razrnjena umjetničkih ideja, te su u grad na lagunama dospjevali i brojni umjetnici, doprinoseči tirne snalnoj kuitumoj povezanosti dviju obala. Svjedočanstvo brojčano velike nazočnosti preko-jadranskih iseijenika u Veneciji su i danas sačuvani toponomastički tragovi te postojanje bratovStine sv. Jurja i Tripuna - vodečeg čirttbenika okupljanja i čuvanja do-movinskog identiteta iseljeničkih skupina. MIGRATIONS FROM THE EASTERN ADRIATIC COAST TO VENICE (15fM 8 Duru. lici». Prilog 2: Iseljenici sa istočnojadranske obale u Veneciji prema pokrajinskom podrijetlu. 191 AMNALES 10/'97 Lovotfca CORA LIC: M (ORACH I: SA ISTOCh'OIAOItANSKE OBALE U VENECIJU (15.-18. ST ). "i65-192 part of the town called Castello, where numerous traces can he found even today (names of the streets, squares, passages). They provide evidence of the once numerous presence of the immigration group from the eastern Adriatic. The brotherhood of St. George and Tripun (founded in 1451), known as Scuola degli Schiavoni, Scuola dei ss. Giorgio e Trifone, Scuola del nazione illirica, Scuola Oalmata etc., was a special institution where the immigrants gathered and expressed their national consciousness, lis peak was reached in the second half of the 15th and 16t!! cent., when the most precious decoration of the institution was created ■ a cycle of pictures painted by a Venetian renaissance master Vettore Carpaccio with presentations from life of saints-protectors of the brotherhood. Bearing in mind the information given on immigration across the Adriatic in the period from the J 5th to 18th cent, it can be concluded that the immigrants from various parts of the eastern Adriatic coast and inland presented one of the strongest and most effective migration groups in Venice. Key words: emigration, Slavs, Venice, Venetian Istria, Dalmatia LITERATURA Bajič-Žarko, N. (1993-1994): Prilog prouča vanju po-morsko-tigovačkih veza Splita i Venecije u 18. stolječu, Adrias. Zbornik Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu, Split, 4-5, 121-145. Böhm, O. (1905): L'église St. Georges des Esclavons à Venise et les peintures de V. Carpaccio. Florence. Concina, E. (1989).: La Venezia nell'età moderna. Venezia. Č.olak, N. (1985, 1993): Hrvatski pomorski regesti (Regest! rnarittimi croati) 1-2. Padova. Čoralič, L. (1991): Doseljenici iz Požege u Veneciji u XV. I XVI. stolječu. Osječki zbornik, Osijek, 21, 87-98. Čoralič, L. (1993a): Prisutnost doseljenika sa istočno-jadranske obale u Veneciji od XIII. do XVIII. stolječa. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Li Zagrebu, Zagreb, 26, 39-78, Čoralič, L. (1993b): Zadrani u Veneciji od XIV do XVII! stolječa. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 35, 63-119. Čoralič, L. (1993c): Priloži poznavanju prisutnosti i dje-lovanja doseljenika iz Bosne u Veneciji od XIV. do XVII stolječa. Historijski zbornik, Zagreb, 46 (1), 31-60. Čoralič, L. (1994a): BratovStina slavenskih doseljenika sv. jurja i Tripuna u Veneciji. Izvori, historiografija i mo gučnosti istraživanja. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 27,43-57. Čoralič, L. (1994b): Dubrovčani u Veneciji od Xill do XVIII stolječa. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 32, 15-57. Čoralič, L. (199S): Hrvati u Chioggi od 15. do 18. stolječa Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 28, 71-83. Čoralič, L. (1996a): Spličani u Veneciji od XIV. do XVIII. stolječa. U: Bozič-Bužančič zbornik. Zbornik radova posvečenih sedamdesetogodišnjici života Danice Božič-Bužančič, Grada i priloži za povijest Dalmacije, Split, 12,109-156. Čoralič, L. (1996b): Zagrepčani u Veneciji u XV. i XVI. stolječu. U: Iz starog i novog Zagreba 7. Zagreb, 19-34. Fedalto, G. (1980): Stranieri a Venezia e a Padova. Storia della cultura Veneta, Vicenza lll/l. Fedaito, G. (1984): Stranieri a Venezia e a Padova 1550-1700. Storia della cultura Veneta, Vicenza IV/2. Fiskovič, C. (1956): Hrvatski umjetmei u Mlecima. Mogučnosti, Split lil, 1, 1-25. Gramigna, S. - Perissa, A. (1981): Scuole di arti, maestri e devozione a Venezia. Venezia Grevenibioch, G. (1981): Gli abiti veneziani di quasi ogni et? ... Venezia. Krekič, B. (1990): Mlečani u Dubrovniku i Oubrovčani u Mlecima kao vlasnici nekretnina u XIV stolječu. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 28. 7-40. Lučič, j. (1991): Pomorsko-trgovačke veze Dubrovnika i Venecije u XIII. stolječu. U: Dubrovačke teme. Zagreb, 41 3-444. Lukovič, N. (1957): Bratovština bokeljskih pomoraca sv. Doida i Tripuna u Mlecima. Godisnjak Pomorskog muzeja u Kotom, Kotor, 6, 33-43. Mitič, I. (1976): Prilog proučavanju odnosa Dubrovnika i Venecije u XVII i XVIII stolječu. Anali Historijskog instituta jAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 13-14, 117-141. Palluchini, R. - Perocco, G. (1961): I feleri di Carpaccio nella Scuola di San Giorgio degli Schiavoni. Venezia. Perocco, G. (1964): Carpaccio nella Scuola di San Giorgio degli Schiavoni. Venezia. Perocco, G. - Salvadori, A. (1976): Civilta di Venezia 2. Vene/ a. Prijatelj, K. (1952): Federiko Benkovic. Zagreb Prijatelj, K. (1956): Andrija Medulič. Split. Prijatelj, K. (1970): Matej Ponzoni-Pončun. Split Šunjič, M. (9161): Priloži za istoriju bosansko-vene-cijanskih odnosa 1420-1463. Historijski zbornik, Zagreb, 14, 119-145. Tassini, C. (1990): Cunosita Veneziane. Venezia Vitali, A. (1992): La moda a Venezia attraverso i secoli. Lessico ragionato. Venezia. Zaninovič, M. (1976>: Zapisi o Hvaru i Veneciji. livarski zbornik, Hvar, 4, 197-202. Ztcchin, L. (1987-1990): Vetrn e vetrai di Murano, i III. Venezia. Zorič, M. (1992): Književni dodiri hrvatsko-talijanski. Spiit. 192