ouo a FORTUNIČ-MILAS SLANO .TIPOGRAFIJA' D. D., ZAGREB FORTUNIČ-MILAS SLANO ISTORIČKE CRTICE TIPOGRAFIJA'' D. D., ZAGREB 60844 A-Cj Uglednom sinu Slanoga g. MILANU MILIČU gen. konzulu kralj. Rumunjske gen. direktoru Ezportnog i importnog d. d. Ovim djelcem želimo da ukratko prikažemo Slanjanima i široj javnosti prošlost dragog i slavnog mjesta Slano. Ovo djelce nije. nikakova naučna radnja nego uglavnom zbirka istoričkih doga- daja sto su zapisani u različitim povijesnim djelima. Ugodna nam je, posebno, dužnost izraziti zahvalu g. prof. Blažu Madjer koji je mnogo potpomagao pri izradivanju i šahiranju grade za ovo djelo. Uskrsa 1935 F-M Naselje u Slanskoj uvali seže veoma daleko u prošlost. Sa velikem vjerojatnošcu možemo tvrdki da je ono postojalo još za vrijeme sam o stalnosti starosjedilačkih Ilira 1 ), dakle svakako par stolječa prije Krista. Za ovo nam svjedoče različiti predmeti iz onoga doba (uresi, novci, a nešto i oružje) na koje se nailazilo mnogo u oitavoj okolici Slanoga. Tako se u Slanomu našlo ilirskih novaca u miesnom predjelu Nerezi 2 ). U bližini ove uvale na mjestu današnjih sela Ošlje i Smokovljani bile su onda dvije ilirske varoši. No za naseljenost Slanske uvale, o sim ovoga što dokazuje napu- čenost uopce ovoga kraja, mnogo nas uvjerava takoder i zanimanje primorskih Ilira. Krepka tijela i duha uvijek spremna da ispolji svoju snagu Iliri su bili poznati nadaleko kao strašni gusari. Nji¬ hove su galije dugo vremena bile strah i trepet za trgovačke lade 1 ) Ovaj veliki narod zapremao je nekoč eitav zapadni dio Balkanskog Polu- otoka. Zajedničke državne organizacije nije imao, več se dijelio na mnoga samostalna plemena. Kraj uz more od rijeke Vojuše (u Albaniji) do Neretve nastavali su Ardiejci. Danas možemo, kako misle mnogi naučenjaci, nači traga ilirskomu narodu kod jednog dijela Ščipetara u Albaniji. 2 ) Pokojni P. Ortolani, nekadašnji nadcestar u Slanomu, imao je ilirskih sre¬ brnih novaca koji su nadeni u Nerezima. Kod nekog trgovačkog putnika vidjeli smo takoder ilirskih novaca kupljenih u Slanomu. 7 močnoga Rima i bogate Grčke. U ovom zanimanju, nema sumnje, da im je naša uvala svojim prikladnim smještajem služila kao bogodano skrovište; osobito su se u Bmjakovu gusarske brzo- plovke rado skrivale. Iliri, dakle, udarile temelje svim kasnijim naseljima u ovoj uvali. U trečem vijefcu p rij e Krasita osnovaše Ardiejci prvu nama poznatu ilirsku državu. Protezala se oz primorje od epirskih meda do Neretve, a u unutarn jost sve do današnjeg Kosova polja. Vladar joj je bio Agron. Ujaddnjeni, i time snažniji, počeše sada Iliri nemilice da progone i pli- jene lade po motu ne ostavl jajuči u miru ni grčkih kolonija kojih je bilo i po našim otocima. Ova njihova razuzdanost dode do vrhunca za vladanja lijepe Teute, žene i nasljednice kralja Agrona. U raskošnom životu i u zabavi sa svojim veliikašima Teuta se nije mirnalo obazirala na grčke i rimske pritožbe da ulkrorti malo svoje obijesne podanike. Kad nije nista pomagalo, pošalje rimski senat kraljici svoja dva poslanika, braču Gaja i Lucija Kuranoija. Teuta ih zlovoljno primi i odgovori na njihove pritožbe, da ce nastojati što može, ali kraljevstvo ilirsko po obi¬ čaju da nema pravo priječiiti pojedince u njihovu djelovanju. Rasrdivši se na ovo odvratd joj jedan od poslanika: »U Rimu je običaj da država štiti pravo i sigurnost pojedinca, i, taiko nam bogova, mi cemo učiniti da se ilirski običaji iz temelja isprave«. Nato oba Ijutiita ostave ilirski dvor te se otisnu morem uatrag u domovinu. Ohola Teuta medutim nije mogla dugo trpjeti ubod njihovih rijeoi a da im se ne osvetli. Stoga pošalje za njima u potjeru svoje Ijiude koji ih (stignu i ubiju. 3 ) Ovo je bio povod neizbježivoig sulkoba i s njime u vezi dolaska Rimljana u naše današnje krajeve. Čim se, nairne, u Rimu saznalo za ovo zlodjelo, odmah su počele priprame za navalni rat protiv Ilira. Nije prošla otada ni puna godina dana kad je konzul C. Flavije dojedrio pred dalmatdnsfcu obalu sa gole- mom moimaricom od dvije stotine lada. Tada je, g. 229 pr. K., započeo prvi čin duga i neopisiva pokolja izmedu dvaju naroda za prestiž na Jadranu. Borilo se puna dva vi jelka; ihtavo ovo vrijeme Rimljani su trebali svu ilirsku zemlju natapati krvlju dok su je mogli nazvati potpamo svo¬ jem. Bezprimjema je bila žilava borbenoist kojom je ilirski narod branio svoj siromašni krš. Ali vojna sila Rima bijaše jača: ponosno pleme Ardie- jaoa, nekoč gosipodara čitavog Jadrana, bilo je zatjerano od osvajatelja u unutrašnjost, gdje je napoisljetku malo po malo izumiralo medu dinar¬ skim klanoima. Poslije prvih bojeva u Dalmaciji Rimljani su počeli podizati svoje gradove, tako izmedu ostalih i Naronu (danas Vid kod Met- kovica). Ovaj je grad bio sjedište norinske oblasti pod koju je 3 ) Ovaj je dogadaj obradio u svojoj drami »Teuta« veliki Ilirac i jedan od osnivatelja Narodnog Kazališta u Zagrebu dr. Dimitrije , ^ ’"'“tcr. 8 pripadao i slanski okoliš. Na jugu od Narone bijaše drugi važni grad ove oblasti Epidaur 4 ) (danas Cavtat) sa kojim ga je spajala kopnena veza. Dugo se vremena naučenjaci nisu slagali, kuda je vodila ova cesta, jer joj se naje nalazilo traga uz more. Neki su je svodili preko Stoca na Bileg u Hercegovina, a odatle u Epidaur niječuči tako opstanak primorske ceste na ovom dijelu. Medutim po kasnijim nalazima rnožemo sigurno tvrditi da je cesta — kao i ona od Salone do Narone — išla baš uz morsku obalu, po torne dakle i preko Slanoga. 0 koristi i važnosti cesta u rimsko doba neče nam trebati mnogo govoriti, ako uočimo, da su bile gotovo još više, nego što su danas željeznice. Stoga naje čudno da su Rimljani uz ceste na zgodnim položajima osnivali vojničke logore. Takav logor bijaše u Slanomu. 5 ) Još se i danas vide njegovi ostaci na brežuljku zvanom »Gradina«: krhotine opeka u gomilama i obrisi kuonih temelja. Pregledan pogled sa brežuljka na čitav kopneni i morski kraj činio je ovo mjesto sigurnim čuvarom kao trgovačkih karavana na onom dijelu ceste tako i rimskih galija u slanskom zaljevu. Osim vojničkog imao je ovaj logor i carinsko značenje, jer je bio na medi carinskoga područja. Radi toga nije pretjerano, ako kažemo, da je mogao brojiti i do tisucu ljudi po- sade, osobito za vrijeme carskog apsolutizma, dok je vojska bila jedini močni stup te vlasti. Vojniči su vršili osim svoje stražarske službe i znatnu kulturnu ulogu: romanizirali su stanovništvo šireči latinski jezik. I ekonomski su podizali zemlju: gradili su i poprav¬ ljali ceste i mostove, gdjegdje obradivali tlo i pekli opeke. Slanski vojnici su pekli opeke; zato nalazimo u položaju »Na Podima« sviikud opeka u medama i gomilama. 6 ) U bližini logora bila je »konoba« (»conoba«), mjesto, gdje bi trgovci predavali različitu robu. Ovdje su takoder bile nastanjene nezakonite žene i djeca logorskih vojnika, jer se ovi nijesu smjeli ženiti dok su bili u službi. Istom kad bi islužili 20—25 godina dobili bi otpust, a za nagradu uz novčani prilog država bi im dala komad zemljišta za osnivanje doma, obično nedaleko logora u kojemu su službovali. Na ovaj način nastala su uz logore naselja. Da je u Slanomu bilo naselje, dokazuju nam nijemi, ali nepobitni svjedoci, a to su sarko- 4 ) Dva su mnijenja o osnutku Epidaura: jedni tvrde da su ga osnovali grčki iseljenici, a drugi to pripisuju Rimljanima. 5 ) Na ovoj cesti, kako se misli, bijahu medu ostalim logori još kod Neuma, pa Stona i jedan manji kod Ošlja. 6 ) Kaže se da su Majkovci sa gradili sve svoje peci sa opekama što su ih sa »Poda« nosili. I Slanjani su se takoder njima koristili. 9 fazi, ostatak jednog ikrščanskog groblja iz V vi jeka poslije Krista. ) Kad bi se ištraživalo slansko zemljište, sigurno bi se našlo još ostataka toga davnog mjesta. Davalo mu se ime Pardua. 7 8 ) Kao nad Ilirijom slično je rimski orao bio raskrilio svoja krila i nad drugim zemljama: gotovo čitav u ono doba poznati svijet bijase u njegovoj vlasti. Moč ratmičkog Rimljanina dosegla je time svoj vrhu- mac, ali na nesreču nosila ije n sebi ujedno i klicu propasti. Razuzdan život, posljedica moči i bogatstva, slabio je sve više rimakog vojnika dok ga naposljetku nije posve onasposobio da se postavi sučelice svježem barbarakom ratnilku. Talko su same umutamje nepriilike prositranog im¬ perija požurivale velike seobe narodnih masa koje su se, potiskivajuči jedna drugu, spnštale sa sjevera zauzimljuči danomice rimske kra-jeve. Dolaze Goti. Unugundi, Marlkoimani, Huni i toliki drugi neb roj eni narodi; pojavljuju -se i Slaveni. Ispunja se orna Gunduličeva: »Sreče kolo uokoli vrteči -se ne prestaje: tiko bje gori sad je doli, a tko doli gori usta je«. Rimljani su bili pobi-jedeni, a na njihovo mjesto došla su poludivljačka plemena i osnovala svoje nove države. Zapadni dio Balkanskog poluotoka zauzeše tokom šesto g sto- lječa slavonska plemena potiskujuči Rimljane, rušeči njihove logore i naseobine. Ovom je zgo-dom i rimsko naselje u Slanomu stradalo. Slaveni u svojoj novoj domovini obrazovaše odmah oblasti (župe) po kojima su se i nazivali. U našem kraju imamo Zahum- ljane, pripadnike oblasti Zahumlje ili Humske Zemlje. Ova se oblast dijelila na devet omanjih župa: Stantatia = Stonska 7 ) Na ovo su groblje, odnosno na ove sarkofage, naišli u maju 1901 brača Baldo i Antun Smrdelj dok su kopali u baštini svoga rodaka Balda Smrdelja kod fratarske erkve. Nadena su četiri sarkofaga i dva obična zidana groba. Na 30 jula iste godine bili su svi grobovi otvoreni i kosti iz njih izvadene i prenesene u dvije skrinjice pod oltar franjevačke erkve. Ovome su činu prisustvovali takoder dubrovački biskup Mar- čelič, naš znameniti arheolog dr. Frano Bulič kao i tadanji načelnik slanski g. Lujo Milič. Dr. Bulič je tom zgodom pročitao natpis na jednom sarkofagu: Dep(ositio) et requies s(an)c(t)i ac venera(ndi) Anastasi pr(es)b(yteri) d(ie) V Id(us) Mart(ias), indictfiones XV, post c(on)s(ulatum) Severini v(iri) c(Iarissimi). Kako vidimo u ovom je sarkofagu bio sahranjen krščanski svečenik. Znači da je onda u Slanome morala biti prilična krščanska opčina. Ovo »sancti ac venerandi«, kako kaže dr. Bulič, ne znači da je pokojnik bio uistinu svetac: ovako se samo običavalo pisati na mnogim grobovima, osobito svečeničkim. O ovom nalazu, i s njime u vezi o rimskoj cesti Narona-Epidaur napisao je don Frane Bulič članak u znanstvenoj reviji »Bullettino di archeologia e storia dalniata [XXIV (1901)]. 8 ) U napred spomenutom članku don Frane dano je ime slanskomu naselju Pardua. Ovo se ime primilo gotovo kao sigurni naziv ovog rimsko g naselja. Medutim pred nedugo vrijeme štampao je g. prof. Antun Majer u »Nastavnom Vjesniku« br. 1/2 g. 1934-5 svoju radnju u ko joj filološki dokazuje da je Pardua naziv za »prelaz« (»prevlaku«) po torne dakle za Ston, kako on misli. Tako ime slanskoga naselja u rimsko doba ostaje još uvijek sporno pitanje. 10 okolica i Rat; Papana = Popovo polje (u ovu je župu spadalo Slano 9 ); tabrsko = Gacko polje; Lucca = obje Strane Neretve; Vellicca = Veljaci uz pritok Trebižat; Gorijniila ali Gorska župa; Dubrana = Dob rane; Debre = kotlina dalbarska; Broena župa. Glavni grad Zahumlja, misli se, da je bio isprva Blagaj, iznad izvora id jeke Burne koja utiče n Nere- tvu, a kasnije Stom, Osim ovili bilo je i drugih varoši 'kao Glumiimik, Mokro, Slano d Ošlje. Za gospodstva Uraniča bijaše znamenit grad Vje- mačac (na nevesinjskom polju). Uz Neretvu su bili: Vratar, Novi, Kra- ševac i veliko trgovačko mljesto i kolonija dulbrovačka Driva, gdje je bilo Spremušte soli. Prvi nam poznati vladar H umske zemlje jest knez Mihajlo Viševic. Iako on svojevoljno upravlja u ovim zelmijama, ipalk je sigurno da je priiznavao suverenost lirvatskoga krallja. Ovu su vrhovnu vlast hrvatskih kraljeva priznavali i nasljeduici Mihajlovi sve do pod konac X vijaka. Stoga je i mogao ■— kako ikaiže Bjelovučič 10 ) — hrvaltski ikrailj Stjepan Miroslav s kraljicam Margaritom oko sredine X vijeka darovati Dubrov- čanima zemlje od Grada do Orašca u Zahunmljiu. Oko g. 990 proglasi se u Skadru dukljanskim kraljem Ivan Vladimir i protegne svoju vlast na sjever do Neretve. U Zahumllju postavi za na- mjesnika svoga strica Dragomira. Mallo je medutim njegova vlast trajala, jer imu 'sve zemlje otme bugarski car Samuel. Bugari su, kako ise čini, vladali isve do 1018 g., jer tada nalazimo Bizantince ikao goapodare svih ovih zemalja. U Zaihulmlju je za ovo vrijeme vladao kao nautjeisnik bizan- tdnakoga čara domači 'knez Ljutovid. Bizantinsko gospodstvo trajalo je nad Zabumljem do oko 1050 g. Tada priključi ovu zemlju svojoj državi Mihajlo, sin Stjepama Vojislava koji se bio odmetnuo od bizantinske vla- eti i osnovao kneževinu Duklju. Poslije Mihajla, ikojega je jiapa Grgur VII počastio kral jevskim naslovom, vladali su Dulkljom: Bodin (1081— 1100) i Juraj (1115). Za vladanja ovih kraljeva nastajali su raški župani da osvojie dulkljamsku državu. Kolikogod se vladari Dokl je branili i stav- Ijali pod zaštitu bizantinsfcu, ipak uspije županu Stevanu Nemanji da protjera slabog vladara Radoslava II i zavlada svim njegovim zemljama. Stevan u Zahumllju postavi za kneza sa sjiedištem u Stonu svoga brata Miroslava. Ovo je bilo oko 1168 god. Poslije smrti Miroslava — kako kaže dubrovački historik Orbini — zemaljiska vlastela protjeraju njegovu udovicu i sina Andrijiu i proglase za vladara kneza Petra. Na ovoga krene Stefan Nemanjič, sin Stevana Nemanje, sa svojim sinom Radosla¬ vom da bi ga pokorio. U borbi ga zaista svlada i prisili na otstup te ga 9 ) Slano je dobilo svoje sadašnje ime od Slavena. O postanku imena imamo u narodu legendu: Vozila se neka bosanska kraljica, koja bijaše vrlo krupna i teška, na tnore. Jahala je na kobili. Kad je došla na Zavalu na Popovu polju, posrnu joj kobila na sve četiri noge te se zavali. Odatle ime sela Zavala. Kad je došla na more, utjera kobilu da se napoji, ali ova ne htjede piti. Nato kraljica sama pokuša vodu pa zakriči: ij, ij, kako je slano! Tako ostade ime mjestu Slano. 10 ) Dr. Z. Bjelovučic: Crvena Hrvatska i Dubrovnik, str. 16. O povijesti Za- humlja služili smo se sa više knjiga, tako osobito sa ovom i još sa knjigom Jireček- Radonič: Povijest Srba. 11 ogramiči na zamilju izmedn Neretve i Cetine. Upravu u Zahumlju dobiju Radoslav d Miroslavov sin Anidrija. Ovaj dobije »tonsko i slanisiko pri¬ morje. God. 1237 odvoji za kratko vrijeme Zahuimlje iz raške vlasti hrvaitslki herceg Koloman. Poslije, oko 1240 g., bio je u ovim zemljama knezom Anidrija. Imao je dva sina Bogdana i Radoslava. Ovoga drugoga nalazimo g. 1254 kako se prizna je kletvendkom ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV kad ovaj zauziml je Bosnu i Zahiumlje. Koncem XIII d početkom XIV vi jek a gospodari u ovim stranama, vjerojatno se čini, bili isu Šubiči, ban Pavao i njegov sin Mladen. Ovaj se zadnji sve do 1318 g. potpisuje: . . . domlinns totius terrae Hlim« (gospodar čitave bumske zemlje). Tada je opet ova oblast u vlasti srpskih vladara. Knez, koji vlada u ime srpskog kralja, zove se Nikola. Godine 1325 Zabumlje Osvaja bosanski ban Stjepan Kotromanič te ga pridružuje svojim bosanskim zemljama da bude sa- stavni dio kasnijeg bosanškog kraljevstva. Slano se spominje kao zahumska varoš. Mnogi zahumski ple¬ miči imali sn ovdje svojih posjeda. Kasnije, za vrijeme kraljevstva, spominje se Hranislav Gjupanovič u Slanome koji upravlja svim ovim krajevima u ime bosanskog kralja. Slano je bilo važno za trgovački promet sa unutrašnjosti, osobito poslije kad je Ston 1333 godine prešao u dubrovačku vlast. Kraljica Jelena »Gruba«, žena Stjepana Dabiše, ukinula je na molbu Republike carinarnice pred Stonom na Maslini i u Slanomu godine 1397 na 13 svibnja. 11 Po ovome se vidi da je preko Slanoga vodio trgovački put, jer inače zašto bi bila carinarnica podignuta. U razdoblju od g. 1348—1367 vladao je u Slanomu župan Sanko. Ovaj je morao Dubrovčanima biti veoma uslužan, jer ga Malo Viječe više puta dariva različitim darovima kao dukatima, tkaninom ili torne sličnim. Tako smo našli da ga Malo Viječe dariva 22 oktobra 1348. Na 5 februara 1358 g. odlučuje isto viječe da mu pošalje dar prigodom vjenčanja njegova sma. ) Godine 1333 dobiju Dubrovčani kupnjom od bosanskog bana Stjepana Kotrcmaniča Ston sa poluotokom Pelješcom. Otada go- spari živo nastoje na svaki način dobiti i slansko primorje tj. zemlje od Orašca do Stona i Imotice 13 ), da tako povežu po kopnu Grad sa novostečenim Ratom. Da bi svoj naum postigli, upotrebe svu svoju diplomatsku vještinu, što im konačno i uspije. Ipak odmah moramo 11 ) Dr. Klaie, Povijest Bosne do propasti kraljevstva str. 208. 12 ) Monumenta Ragusina, Libri reformatoruni. 13 ) Pod »Slansko primorje« mnogi su razumijevali zemlje od današnjeg Petrova Sela (onda Kurila) do Stona. Medutim, sigurno je, da su Dubrovčani mnogo prije imali u posjedu zemlje do Orašca. 12 primijetiti, tla se ošini diplomacije morala Republika ovaj put latiti i mača da zavlada ovim krajem. Slansko primorje ili Nove Zemlje (prema »terrae novae« kako su nazvane u Zelenoj knjiži 14 ) darovao je Dubrovčanima još 1333 godine car Dušan Silni kad je, smatrajuči se gospodarom Zahumlja, od svoje Strane ovima prodao Ston sa Ratom. 10 ) Faktični gospodar Zahumlja bosanski ban, kako znamo, ustupio im je samo Ston i Rat dok o slanskom primorju nije htjeo ni čuti. Nešto stvarnije ugo- varanje o ovim zemljama počelo je za vrijeme boravka ugarsko- hrvatskoga kralja Sigmunda u Dubrovniku god. 1396. Za lijepi prijem i gostoprimstvo u Gradu kralj obeca Dubrovčanima ugoditi u ovom pitanju. 1 zaista, kako tvrdi historik Engel 16 ), Sigmund je održao riječ, jer je slijedece godine naredio svome privrženiku mocnom bosanskom banu Hrvoju da pregovara sa Dubrovčanima. Ilrvoje se medutim n to vrijeme iznevjeri Sigmundu i stupi u tabor njegova protivnika Ladislava Napuljskoga uz kojega je bio i bosanski kralj Ostoja. Tako s ove Strane brzo propade Republici svaka nada. Moralo se sada pokušati izravno obratiti kralju Ostoji. TJ ovome im je sretno poslužila borba koju je Ostoja vodio sa svo¬ jim suparnikom Tvrtkom »Scurus«, nezakonitim sinom kralja Tvrtka I. Ostoja je u ovoj borbi bio posve materijalno isorpen pa mu je novčana ponuda Dubrovčana dolazila kao jedini spas. Osirn ovoga i ban Hrvoje je pomagao Republici, jer mu je majka bila Dubrovčanka iz vlasteoske kuče Luccari. Tako napokon uspije gosparima što su več odavna željeli: kralj im Ostoja u dogovoru sa svojim velikašima potvrdi poveljom g. 1398 okrug Primorje. Sretni što su dobili toliko željenu zemlju, Dubrovčani stvaraju odmah poslije zauzeča na glasovitoj sjednici Velikog Vijeca od 23 maja 1399 prve zakonske odredbe za Primorje. 1 ') Onamo se šalje 11 ) Zelena knjiga (Liber Viridis) sadrži sve senatske odluke u razdoblju od g. 1358—1462. 15 ) Lukavi Dubrovčani kod kupovanja Stona obratili su se bili i na srpskog kralja Dušana koji je još uvijek isticao pravo na Zahumlje, premda je, kako znamo, čitava ova oblast osvojenjem prešla u bosanske ruke. 16 ) Engel: Povijest dubrovačke republike. Preveo i dopunio kanonik Stojanovič. 17 ) Zapisnik ove sjednice počinje: »Od mnogo vremena dobre uspomene car Stefan, Imperator Rasciae, Serviae et Bulgariae«, bijaše podijelio Dubrovniku povla- sticu nad zemljama pram Stonu i Punti kasnije potvrdenu »per Regiam Maiestatem Hungariae«, ali uslijed različitih zapreka nisu mogle te zemlje doči u posjed Dubrov¬ niku. Pošto je ovaj Božjom milosti sad zapremio taj posjed poradi darovštine kralja i velmoža bosanskih »ad bonum statum et augumentum Civitatis et Communis Ra- gusii«.« Dr. K, Vojnovič: Sudb. ustr. dubr. rep., Rad 108 str. 164. O uredenju Primorja mnogo smo se služili ovom radnjom. 13 knez sa jednim pučaninom kao kapetanom da upravlja u ovim zemljama i sudi u kaznenim i civilnim parnicama kao knez stonski i po običajima stonskim. 18 ) Za istrebljivanje patarena, kojih je bilo veoma mnogo u ovim krajevima, osniva se franjevački samo¬ stan u Slanomu. Sva se zemlja oduzimlje bosanskim plemičima te se dijeli po odboru za to naročilo sastavljenom medu dubro- vačku vlastelu; sa zemljom, dakako, dijelili su i kmetove. Kod ove pod jele zemlju u Slanomu dobila je obitelj Gjona Gradiča (Gra¬ di). 19 ) Medu prvim odredbama bila je i jedna kojom se zabranjuje u Primorju gradnja zidanih kuča u kreču. Sve ovakove kuče, uko- liko su postojale, morale su biti srtušene; samo država je mogla graditi kamene kuce u ovom kraju. 20 ) Dalje uredivanje Primorja ometu buduci dogadaji koji, šta više, prisiliše Dubrovčane da ma- čem u ruci brane svoja ugovorom stečena prava u ovoj zemlji. Kad Dubrovčani ne htjedoše, naime, i nadalje da priznaju Ladislava Napuljskoga kraljem, Ostoja im se mislio osvetiti. (Vje- rojatnije se čini, da je Ostoja želio Dubrovčanima nametnuti svoju vrhovnu vlast.) Našao je bio nekoliko zadužene vlastele u Gradu, kojima je obečao kasnije upravu, da mu otvore u utanačenu noč gradska vrata. U Primorju je imao svojih pristaša bosanskih ple¬ miča, kojima su gospari oduzeli zemlje, pa se nadao da če u svojem naumu posve uspjeti. Ali Dubrovčani otkriju 10 marta 1400 g. ovu zavjeru i zavjerenike — njih četvoricu plemiča — odmah smaknu. Primorsku pobunu krvavo uguše u boju kod Dobrstaka u Cepiku- čima. Ovdje pogine vojvoda Novak Novakovič rodom iz Trnovice. Nad grobom mu se diže veliki »štečik«, urešen štitovima i mače- vima. Još se spominju kao vode ovih primorskih nezadovoljnika: Dobroslav, knez Stupe, Milkovič, knez Čepikuča, Radič, knez Tr¬ nove, Vlatkovič i Pavlovič, knezovi Slanoga i Gredelj, knez Maj- kova. Mnogi plemiči tada prebjegnu u Popovo polje odakle su na 18 ) »Comes dictarum terrarum habet meram et liberum arbitrium et plenariam potestatem per dictas terras et villas, regendi, cognoscendi, proeedendi et sententiandi ac condemnandi in omnibus causis civilibus et criminalibus in totum et per totuin sicut comes Stagni in Stagno cum consuetudinibus Stagni«. Liber Viridis c. 96. Ovi »običaji stonski« bile su odredbe koje je Vel. Viječe izdavalo u pitanjima Stona i Rata. Sve su išle za tim da posjednici zemalja u ovim stranama mogu biti samo dubrovački gradani. 19 ) Plemičkoj obitelji Ohmučevič, izgleda, da nijesu oduzeli zemlje več samo kmetove radi dosljednosti. Njihove su zemlje bile u istočnom dijelu Slanoga. 20 ) Od ove odredbe vlada je odustala 1428 kad je bilo dozvoljeno svakom gra- daninu da može graditi u Primorju kuču od kamena. Seljačka je kuča još dugo vremena izgledala kao 1399 god. Dr, Sindik: »Dubrovnik i okolica« str. 44 »Srpski etnografski zbornik« knjiga 23. 14 nagovor Ostojin neprestano rovarili protiv Republike, dok joj na- posljetku Ostoja ne navijesti i rat god. 1403. Izgovor je za to našao, što su Dubrovčani primili neke bosanske emigrante i što su ugnje- tavali Bosance u Primorju sve pod izlikom da istrebljuju pata- renstvo. Njegova vojska pod zapovjedništvom Sandalja, Pavla Ra- denovica i Radiča Sankoviča zaposjedne čitavo Primorje. Bosanci zadržaše ove zemlje sve do god. 1405, kad Hrvoje izviče novoga kralja Tvrtka II. Sada Dubrovčanima pode za rukom na 18 anglista 1405 sklopiti mir po kojemu opet dobiju ovaj okrug u svoju vlast. Zauzevši ponovo Slansko primorje Dubrovčanima je bila naj- veča briga da ga potpuno osiguraju od unutarnjih i vanjskib ne- prijatelja. Tako izmedu ostalog god. 1406 nareduju da svi oni koji se naseliše poslije 18 augusta 1405 moraju ostaviti Primorje te poči u Dubrovnik ili kamo drugamo po volji. Slano, kao najvažnije rnjesto Primorja, postalo je sjedištem knežije koja je obuhvatala primorske zemlje. 21 Za kneza Dubrov¬ čani sagrade dvor na jednom od najljepših položaja u mjestu. U dvoru su bile tamnice, a u avliji kameniti stup (»stup sramote«) za koji bi vezali osudenike te ih šibali. Slanski knez, slično ostalim knezovima, koji su upravljali izvan Grada, bio je biran prvoga ožujka, a prirnio bi službu prvoga maja. Njegova bi služba trajala godinu dana, ali kasnije obično je bila i krača, tako više puta i samo po mjesec dana. Knez je imao pravo izreči malu kaznu kao koji dan zatvora, koju batinu pri stupu sramote ili kakovu globu. Sve druge veče kazne, osobito sjecivo uda i smrtnu kaznu, izricalo bi Veliko ili Malo Viječe. U ovom razdoblju za vladanja republike sv. Vlaha Slano se sve više izdizalo dok nije postalo jedno od najvažnijih mjesta Republike. Stanovnici ove uvale, različiti pomorci i zanatlije, ubra- jali su se u gradanstvo dubrovačko. Koliko je bilo blagostanje i time naseljenost, svjedoče nam mnoge omirine uz obalu, sve ruše¬ vine starih kapetanskih kuča. Ovih omirina i kučiština nalazimo u Osminama, u Mrčevlju, Koceljevičima, pa i na Usječeniku i u Nerezima i okolo Vrela. Svuda je ovuda nekada cvao bujan život. Mnogi slanski velikaši, armaturi i kapetani, imali su u Dubrovniku 21 ) Dubrovačka je republika imala 9 knežija i 2 kapetanije. Knežije su bile: Ston, Lastovo, Janjina, Mljet, Slano, Šipan, Lopud s Koločepom, Dubrovačka župa i Konavle. Kapetanije su bile Trstenica i Cavtat (»Quae ad nobiles viros pertinent extra urbem officia haec sunt: Comes Stagni.Praefectus Sabioncelli seu Tarste- nizzae, Comites: Lagostae, Jagninae Melitae, Jupanae, Insulae Mediae, Slani, Breni, Canalis, Praefectus Epidauri«. Cerva: Prolegomena, c. XV). 15 svoje palače i vile, te su neki zaglavili kod veiikog potresa 1667 godine. Ovaj strašni potres je i u Slanome nanio velike štete. Zakonom od 9 novembra 1423 bile su uspostavljene »vrazde« poradi čestili grabeža. Ovom prilikom je čitava država bila razdi- jeljena na tri okružja: Konavli, Rijeka i Slano. 1 ') Odlukom Velikoga Vijeca od 22 listopada 1492 g. bili su opet uspostavljeni sindici 23 ) koji imaju dužnost — kako izričito stoji izmedu ostalog — pregledati zaljev Slano. Dubrovčani se preplašili Turaka, kad su ovi g. 1483 zauzeli Hercegovinu, pa su Knežev dvor utvrdili mnoga mjesta. Tako u Slanomu urediše na više mjesta busije, kao na Ložnici, Gradine, Osmine i Brnjakovo, odakle bi kidisali na Turke, ako bi ovi napali. U katastru »terrae novae« spominju se u Slanomu ovi loka- liteti: in podpriesicie, sotto la priesicha, podgradie, lonca lucha, 22 ) Svako bi okružje odgovaralo za svu štetu koja bi nastala paležom, otima- činom itd. 23 ) Ovi su sindici prvi put bili birani 1429 sa zadacom da proputuju državom i ispitaju vladanje svih činovnika, dakle, kao neki nadzornici. Bilo radi zloupotrebe, bilo što su vlastela mrzila ovakovu instituciju, sindici su bili g. 1441 ukinuti, da se evo opet uspostave. 16 parte de neriesi, a lemissac, la divica cerqua, in grudda, in scillona grudda, valle dieta Sagon, in nenoena glavica, monte dieto Ossal- nijeh. 24 ) Godine 1536 za više mjeseci bio je slanski knez M. Getaldi; u decembru iste godine bio je Jakov Mar. Luccari. Oko Petrovdana godine 1605 iskrcaju se u Slanomu senjski uskoci te odavle provale u turski kraj na pljaoku. Prodrli su bili čak do Trebinja odakle se vrate s velikim plijenom. Medutim, ovaj svoj izlet skupo su platili, jer su ih m le tačke galije blizu Šipana porazile. Sa dvadesetak mrtvih i četrdesetak ranjenih sklone se u Ston. 25 ) Godine 1653 nalazimo u Slanomu kneza Andriju Pavla Pozza (Pucica) koji 22 studenoga osuduje Gjura Rajkoviča iz Donjih Majkova, jer je o Svi Svetim u Stonu ukrao s oltara BI. Gospe kolarin od bisera i jedan prsten. lOsuda glasi: 25 batina, 15 dana zatvora i isplata troškova. Rajkovič je bio u Stonu sa fra Gjurom Kojičem da doveze vino i neke prage za zvonik sv. Jeronima. U godini 1658 bio je knez u Slanomu kapetan Niko Ohimiče- vic. Ovaj je išao u ime vlade u Makarsku da ublaži i odvrati m 1 etačke hajduke koji su velikoga zuluma počinili po dubrovačkom teritoriju, osobito Ratu, Mljetu, Šipanu (Sugjurgju) i Zatonu. Godine 1661 knez Slanoga izdaje naredbu po nalogu Velikog Viječa, da se svi muškarci i žene, koji se nalaze u službi po Herce¬ govini, vrate za osam dana kuci. Tko se ne odazove pozivu, biče mu otac kažnjen (»pedepsan«) na šest mjeseci javne radnje, a majka javno išibana (»fruštana«). Uzrok je ovako strogoj naredbi, jer se doeulo da se jedan iz Mravinca poturčio. Godine 1665 Donji Majkovi, Grbljava i Banja postadoše jedna kaznačina 26 ) i plačaju jednako desetimi. Čitavu ovu godinu moralo se stražiti danju i nocu, jer su gusari počinjali velike štete. Na 19. lipnja 1667 slanski knez Mato S. Gozze dozvoljava Radi Pavlovoj, trecoretkinji iz Banje, koja je prije bila sluškinja župnika u Liscu, da može graditi na svoje troškove kuču u Banji za dumne. Kuču su gradili Vicko Jošič iz Slanoga, Vukašin Mati- jašev iz Lisca i radnik Nikola Biolič iz Smokvine. Treeoretkinje su stanovale i kod crkve sv. Petra u Banji. 24 ) Dr. Sindik: nav. djelo str. 29. 25 ) Dr Grga Novak: Naše More str. 203. 26 ) kaznačina — selo u kojem se počinilo zločinstvo i koje, u slučaju da se krivac ne pronade, snaša štetu. 17 Ove iste godine knez sakuplja vojvode N. Maršiča iz Čepikuca, Andriju Matijaševiča iz Čepikuca i Iva Nikolina iz Mravinca pa im daje praha da se mogu braniti i boriti protiv hajduka. Godine 1673. Jero Gozze, slanski knez, poslao je Velikome Vijecu u Dubrovnik neku Hercegovku nastanjenu u Čepikučima. Narod je optužuje da je vještica, pa neka joj Viječe sudi. Godine 1690 prima knez u Slanomu naredbu da javi svima vojvodama u Primorju: ako neprijatelj u slučaju navali na koju kaznačinu, da svaki vojvoda odmah skoči sa svojim ljudirna u pomoč. Knez je mogao sam u svako doba pozvati narod pod oružje, ako je vidio neprijatelja u bližini ili doznao da se približuje. U takovom slučaju trebao je odmah izvjestiti Veliko Vijece u Dubrovniku i kneza u Stonu. Slanski knez je davao naloge i udarao neke terete na pojedine kaznačine i ove su morale to izvršavati. Tako nalazimo kako knez Jakov Natali daje naloge i opterecuje kaznačine ovako: 1) Svako godište davace svaka kuča jednog utučenog ovniča knezu uz platu od jedne lire i po; 2) Jedan groš od svake kuče; 3) Bližnje kaznačine davace po naredbi po tri dukata za vožnju. 4) Trnova če davati knezu drva, a on če plačati breme po 2 groša, a magarčiča po 3 groša; 5) Sve barke iz Janške i iz Slanoga prije polaska moraju se javiti knezu; 6) Banja je obvezana služiti kneza ribom; 8) Svaki vojvoda mora sa svojim vojnicuna pratiti kneza kad ga ovaj pozove. To biva kad knez ide slušati sv. misu ili večernjicu u Gospe od Navještenja u Banji; 8) Kručičani i Baničani doči če ga uzeti, kad poruči, da ga povedu u Grad i odonamo dovedli. Knez če ih platiti i osloboditi onaj dan službe. Slanjani moraju kneževu robu povesti u Dubrov¬ nik i povratiti mu je; 9) Svaka kuča mora poslati po jednu osobu na zbor kad knez pozivlje. Ako ne dode, kuča plača globu od 6 perpera. 10) Svaki Grgurčanin, Slanjanin i Banjanin mora doči, kad bude pozvan, da nosi pisma. Knez če ga tada osloboditi straže; 11) Majkovci moraju donijeti za peč: palu, ral je i zublju; 12) Svaki mesar mora knezu dati jezik od vola. 18 Po ovome vidimo da je knez u svojoj knežiji imao dosta veliku moč. No ipak proti njegovoj odiuci moglo se učiniti priziv na Malo ili Veliko Vijece. Godine 1697 na 27 srpnja slanski knez osuduje Nikolu Orlica iz Koceljevica na deset dana tamnice, što nije javio da mu je pu- nica umrla od mešnika (carbonchio). Tada je u Slanomu bio žup¬ nik don Vlabo Viličič. Od gadine 1797 počinju se navlažiti sve više cme oblačilne nad našom drevnam Republikam. Čelsiti razdor izmedu naroda i vlastele pret- kazivao je skore p ram jene. Vihor franeuske revolucije, koji se razma- hifvao čiitavom Evro p o ni;, nalazio je i ovdje svoga odjeka. Došla je i kobna 1806 godina. Austrija, poražena od Napoleona, otstupa ovomu kao uvjet mira i Dalmacijo sa Kotorom. Napoleonove čete zauziimlju ove krajeve, ali do Kotora po kopnu ne mogu doci: priječi im slobodni teritorij Republike sv. Vlaha. Gospari, prestrašeni za svoju islobodu, pošaljiu zapovjedniku francusikih četa svoje poslanike da ga odvrate od marša preko Republike. Na lijepe roolbe poslanici dobiju i lijepe odgovore. Medutim sve se kasnije pokaže izlišnim. Onaj isti Napoleon, koji je izbrisao sa zemljina lica republike Denovu i Vene- ciju, te stare suparnice Dubrovnika, zadao je smrtni udarac i vlasti dubrovačke vlastele. U Slano su prve franeuske čete došle 26 maja 1806 rano uju- tro. Kod njihova dolaska bila je nastala neka gungula u Barbijeri- eima. Neko tvrdi, da su se Slanjani izmedu sebe počupali, oni koji su pristali uz Francuze i njihovi protivnici. I ovdje kao i u Stonu Lauriston, vrhovni general ove okupacije, poduzme sve mjere opreza kako bi svoj dolazak još uvijek pritajio. Uza sve prijetnje i nastojanja, ipak mu ne uspije, jer slanskom knezu pode za rukom poslati glasnika u Grad. U noči od 27 ostavi Lauriston Slano i u njemu malu vojničku posiadu i krene brdskim putevima prema cilju. Ovoga dana došlo je bilo do okršaja medu Slanjanima. Pri¬ staše Francuza odnesoše iz opčine škrinju (blagajnu) te je razbiju u kuci Brseča, ali ne nadoše novaca. Ovom su prilikom poginula dva čovjeka, Tasovčič Andro, harambaša iz Grgurica i Ante Mil¬ kovič iz Slanoga, pravi junačine na djelu i na riječi. Mali okršaji i gungule bile su onda gotovo svakodnevne. Svakako najteži poraz Slano je doživjelo u julu mjesecu od provale Crnogoraca. Ovi su dvadeset i dva dana palili i robili svu dubrovačku okolicu pod zaštitom ruske mornarice. Slano, koje je imalo mnogo bogatih kuča, urešenih skupocjenim pokučstvom. bilo je posve orobljeno i popaljeno. Za ovo nam svjedoče još i da- 79 nas kučištine u Grguričima. U bogatijim kučama znali su Črno¬ gorci spustiti se u gustjerne i prekopati vrtove da nadu novac i dragocjenosti. Manastir franjevački bio je takoder orobljen. Pri¬ čalo se da su dvamaest bracera i trabakula jedva preveli plijen u Gruž. Medu Cmogorcima bilo je mnogo i Bokelja. U kuci Perana Milica ležao je bolestan starac pomorac kad su nahrupili Črnogorci u Slano i plijenili po kucama. Medu ovima je starac prepoznao jednog Bokelja, baš kad mu je ovaj dizao »kvadre« sa zida, pa mu reče: »Nemoj, brate Nikola, tako odirati ili me ne poznaš?« Ovaj mu na to odgovori: »Ej, čovječe, kad je rat, nije niko nikome brat«. Za ovo su vrijeme mnogi Slanjani sklonili se na Šipan. Tamo ih je bilo toliko, da su sa Šipanjcima do tri puta odbili Črnogorce kad su se ovi htjeli na Šipanu iskrcati. Iz Slanoga su Črnogorci mislili u Ston, ali ih dočaka iznad Slanoga (blizu Ložnice) Hadži beg iz Popova polja sa hiljadu Primoraca i Hercegovaca-katolika, te im zapriječi dalji put. U Slanomu je bilo veliko nezadovoljstvo sa Francuzima. Godine 1808, kad je posve bila ukinuta Republika, vršila se pri¬ sega vjernosti čaru Napoleonu. Tom prilikom spominje se u Sla¬ nomu Tomo Tasovčic, rodak onoga što je poginuo pri dolasku Francuza, jer nije htio prisegnuti. Kad su Francuzi administrativno preuredili Republiku, Slano je postalo sjedištem kantona. 27 ) Ovaj su kanton sačinjavale opčine: Slano, Lisac, Imotica i Ston. Brojio je 5357 žitelja, od toga opcina Slano 1675. 28 ) Godine 1813, u danima preokreta i buna, spominje se, da su Englezi porobili neke kuce na obali slanske uvale. To je bilo u maju mjesecu. Godine 1814, kad je Austrija zauzela čitavu Dalmaciju, u Slanom se uspostavila pretura. To je bila sudsko-politička vlast. Ured preture nalazio se u Barbjeričima. Na svome putovanju po Dalmaciji g. 1818 austrijski car Franjo I prenoči dva puta u Slanomu. Za sječanje na ovo postavi se na kuci ploča sa natpisom: 27 ) Provincija, kojoj je bilo sjedište u Dubrovniku, dijelila se na deset kantona i 35 opcina. Kantoni bijahu: Dubrovnik, Cavtat, Mljet, Slano, Pelješac, Lastovo, Kotor, Novi, Budva i Korčula. Citava je provincija brojila 69054 duše. Vidi: Dr. L. Vojnovič- »Pad Dubrovnika« II knjiga str. 122. 28 ) Dr. Kovač: Črtice o statistici i o vojničkim ustanovama u rep. Dubrovačkoj. 20 Prvi Frane prohodec Zarstvo svoje pohodec Srecnje udes ovdi tjo Dva krat da je prinochio MDCCCXVIII Iz burne godine 1848 u Slanomu imamo jedinstveni dokume- nat široke nacionalne svijesti ovoga malog mjesta. U ovoj uvali javlja se prvi revolucionarni glas za stvaranje Velike Jugoslavije. Na 28 juna pomenute godine osvanuo je priljepljen na siamskim kučama »Pozov« 29 ) potpisan od tadanjeg načelnika N. Lizze. Ovo je bila pjesma od trinaest strofa sa po četiri stiha kojom se pozivlje na ustanak za oslobodenje pravoslavne brace ispod Turaka. Pjesma glasi 30 ): 1) Slavnog roda i plemena Mi Slovinci svi U sadašnja ta vremena Složimo se mi; 2) Ter jumačke britke mače Naostrimo svi A gradove i palače Ostavimo mi 3) Na polju se sastavimo U ljubavi svi Ter viječe učinimo Sadruženi mi. 4) Od velike kraljevine Slovinci smo svi Kažu sini Slavonije Najprvi smo mi. 5) Od čestite Kroacije Slovinci su svi A od lijepe Dalmacije Slovinci smo mi. 6) Od hrabrene Bulgarije Slovinci su svi A od Bosne i Serbije Isto kao mi. 7) Kamenit’ Ercegovine Slovinci su svi, Čak od Turske Albanije Črnogorci i mi. 8) Kranjce i Čehe prigrlimo Slovinci su svi A i Poljake zazovimo Er su kao i mi 29 ) Ovaj je plakat štampan u formatu 25X40 u štampariji Martechini-a u Du- brovniku. 30 ) Ova je pjesma bila preštampana u književnom časopisu »Slovinac«, br. 16, strana 326 iz 1881 god. Takoder je o istoj pisalo i beogradsko »Vreme« od 25 oktobra 1929 u članku o ostavštini pok. pjesnika Iva Vojnoviča. 21 9) Brat inski se sastavimo U ljubavi svi; Drugi narod ne vidimo Više neg smo mi. ]0) Na noge se svi skočimo Na viteške noge svi Braču našu slobodimo Ka pod Turkom još stoji. 11) Sramota je nam svakomu Žalosni smo, bračo, svi, Da pod turskim barijakom Pravoslavni brat stoji. 12) Pravoslavni ti riščani Jednako smo brača svi Pravoslavni i krščani Sve smo jedna braca mi. 13) Zato u skupu mi složeni Skočimo se sada svi I bičemo uzmnoženi Nad vas ini narod mi. Radi ove revolucionarne pjesme Slano je bilo ostro kažnjeno. Pretura je bila prenesena u Ston, a načelnik Lizza osuden na smrt. Do izvršenja kazne nije došlo, jer je zauzimanjem nekih liječnika proglašen nenormalnim i tako otpravljen u bolnicu. U bolnici je, posve prirodno, nakon nekog vremena zaista poludio i umro. Na 25 aprila 1875 bio je u Slanomu car Franjo Josip I. To bijaše baš uoči hercegovačkog ustanka. Za bune hercegovačke mnogo se pribjegara sklonilo u slan- skoj okolici; osobito su se bili mnogi smjestili u Grguričima. Otada je i pravoslavno groblje u ovom seocu. 22 Motiv iz Slano ga POMORSTVO Kao i sva naša primorska mjesta u kojima je nekada cvao nešto bujniji život nego danas, tako i Slano zahvaljuje za svoje blagostanje u prošlosti isključivo pomorstvu. Prikladni smještaj uvale, pa veza iste sa zaledem, bilo je uzrokom da se brodarstvo ovdje gajilo od pamtivijelka. Ono je osobito za vrijeme vladanja Republike sv. Vlaha lijepo napredovalo, te se bilo i dovinulo do zamjerne višine. Slano je bilo jedna od najvecih dubrovačkih luka. Iz ovoga je razumljivo, da je i blagostanje slanskih Stanov¬ nika bilo veliko. Dubrovačko brodovlje bilo je najvecim dijelom u službi špa- njolskoga dvora, naročito u XVI stoljecu. U sastavu ovoga bro- dovlja Slano je zauzimalo gotovo prvo mjesto. Tako u svim ekspe¬ dicijama, koje je poduzimala Španjolska, nalazimo slanSke bro- dove. Godine 1532 u osvajanju grada Korunje (Coruna), god. 1535 u boju na gusare pod Tunisom, pa opet 1541 pod Alžirom i Tripolisom, gdje je dubrovafiko brodovlje doživjelo veliki poraz, svuda se bore slanski kapetani i mornari. U španjolskoj službi Slanjanin popeo do visokih časti; tako Petar Ivelje mnogi se Ohmučevič 1 ) bude imenovan od Filipa II admiralom španjolske mornarice. U ovo vrijeme največeg cvata brodarstva slanskog, tj. u XVI vijeku, imamo u Slanomu takoder brodogradilište. Ovo nam posvje- dočuje medu ostalim bilješka iz notarskih spisa u arhivi dubro- vačkoj iz g. 1549: »I calafati di Slano sono: Martin Petrov, Vicenco Petrov, Paško Ivov, Maro Nikov Šipanjac i Miho Damjanov«. Gradnja brodova (»škar«) bila je bez sumnje u Grguričima na potoku. Slano koncem XVI i početkom XVII stoljeca ima, kako otac Anselmo Banduri spominje, trideset i dva broda koja su vecinom u Slanomu bila i sagradena. Medu ovima se isticao svojom veli- činom brod [karaka 2 )] »Sv. Jeronim« od 1000 kara 3 ) nosivosti, a bio je vlasništvo kapetana Ivelje Ohmučevič-Grgurič. Ovo je bio jedan od najvecih brodova dubrovačke mornarice. Dalje se spo- minju: karaka »Sv. Kuzma i Damjan« od 900 kara nosivosti; brodovlasnik Ivelja Ohmučevič-Grgurič karaka »Sv. Antun Padovanski« od 700 kara nosivosti; brodo¬ vlasnik Ivelja Ohmučevic-Grgurič karaka »Sv. Frano« od 700 kara nosivosti; brodovlasnik Ivelja Ohmučevic-Grgurič 1 ) Ohmučeviči bijahu stara bosanska plemička familija. Zvali su se Grgurič po Grguru sinu najstarijeg poznatoga pretka Radivoja Vladisaljeviča; kasnije dobiju ime Ohmučevič po junaku Hrelji koji je vješto skakao. U Slano se doseli ova porodica 1300-tih godina, gdje postane vremenom jedna od najslavnijih kapetanskih obitelji Republike. Vidi se koliko su Ohmučeviči bili močni i po torne, što ih Dubrovčani ubrajaju medu svoju vlastelu. Osim spomenutoga Petra, odlikovali su se mnogi članovi ove familije po čitavoj Evropi bilo kao pomorci bilo u službi na različitim dvoro- vima. Tako se O liro Ohmučevič spominje na dvoru Velikog Vojvode Toskanskoga. Sestra Petra Ohmučeviča Jelena udala se za Petra Komnena, potomka poznate bizan¬ tinske dinastije. Ova se žena spominje u literaturi, jer slaže Štihove na hrvatskom jeziku. Još je znatan Niko Ohmučevič od koga imamo najstariji rukopis Gunduličeva »Osmana«. Poslije smrti posljednjeg muškog člana porodice prelazi feud na ženske Orebič, Sivrič i Puljezi, a kao fidejkomis na Bašiče, Ciceriče, Bizzaro-Puljezi pa danas Puljezi-Haler. Rodoslovlje porodice Ohmučevič-Grgurič nalazi se urezano na bakrorezu, a po- sjedovao ga je pok. don Frane Bulič. To je veliko deblo razgranjeno na oveče grane i grančice po muškoj i po ženskoj loži. Na vrhu stabla lik je BI. Gospe sa sinom u naručju; na desno j strani sv. Jeronim, a na lijevoj strani sv. Kuzma i Damjan. O porodici je pisano mnogo, osobito nam je istaknuti dr. Giov. Battista de Rolatisa, Orsinija, Račkog te radnju prof. Gelčiča »I conti di Tuhel«. 2 ) karake su bile od 600—1000 kara nosivosti galeoni su bili od 500—700 kara nosivosti navi su bili od 500—200 kara nosivosti. 3 ) »karo« je bila mjera u pomorstvu. Imao je 1B-/:s do 19 dubrovačkih stara, a dubrovački star preko 111 litara. Vidi Dr. G. Novak: »Naše More« str. 160. 24 karaka »Sv. Roko« od 800 kara nosivosti; brodovlasnik Ivelja lOhmučevic-Grguric nav »Sv. Rajmondo« od 400 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’01isti-Tasovčic galeon »Sv. Stjepan« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’01isti-Tasovčic galeon »Sv. Domenik« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’Olisti-Tasovčic galeon »Sv. Lovrijenac« od 550 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’01isti-T asovčic galeon »Sv. Rrano« od 650 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’01isti-Tasovčic galeon »Milosrde« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’OIisti-Tasovčic karaka »Sv. Antun Padovanski« od 850 kara nosivosti; brodo¬ vlasnik Giorgi d’01isti-Tasovčic galeon »Sveta Krunica« od 600 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’01isti-Tasovčic karaka »Gospe od Karmena« od 900 kara nosivosti; brodovlasnik Giorgi d’01isti-Tasovčic galeon »Sv. Spasitelj« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Diničic-Tasovčic karaka »Sv. Jakov od Galicije« od 800 kara nosivosti; brodo¬ vlasnik kap. Ivan Pavlovič (Giovanni di Paoli) galeon »Sv. Matija i sv. Frano« od 700 kara nosivosti; brodo¬ vlasnik kap. Marko Ivana Jerinic galeon »Sv. Domeniko« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Jerinic karaka »Gospa od Krunice« od 700 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Jerinic galeon »BI. Gospa od Navještenja« od 600 kara nosivosti; brodo¬ vlasnik kap. Pavle Dešinovic karaka »Sveta Krunica« od 700 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Marko Letjella galeon »Sv. Rajmondo« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Stjepan Burešic galeon »Sv. Antun Padovanski« od 650 kara nosivosti; brodo¬ vlasnik kap. Frano Bakaljauš galeon »Sv. Ana« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Marko Marnara (Mrnara) 25 karaka »Naša Gospe od Loreta« od 700 kara nosivosti; brodo¬ vlasnik kap. Marnara nav »Gospe od Krunice« od 450 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Rado Aligreti galeon »Sv. Ivan« od 600 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Orcissini galeon »Sv. Marta« od 500 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Ma¬ tij aš nav »Andeo« od 400 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Brsečina karaka »Dvanaest apostola« od 700 kara nosivosti; brodovlasnik kap Brsečina galeon »Sv. Frano« od 600 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Bosčina galeon »Sv. Cecilija« od 650 kara nosivosti; brodovlasnik kap. Vodopija. Opadanje slanske mornarice, a ujedno time i materijalnoga stanja stanovništva, opaža se propašcu španjolske moči. Godine 1779 — kako navodi Engel — Slano broji samo šest večih brodova. Potkraj Republike u slanskoj rimokatoličkoj župi (Slano, Dubraviea, Majkovi i Sladenoviči) ima sedam pomorskih kapetana. 26 CRKVE Ako nigdje drugdje, a to su u Slanomu mjesna svetišta od velike važnosti za historiju. Kad ne bismo imali nikakovih drugih podataka o nekadanjim vremenima Slanoga, dosta bi nam o njima kazale same njegove crkve i kapele. Njihov broj i ukras koji ih obilježuje dovoljno nam dočaravaju sliku materijalnog stanja slan- skoga stanovništva u prošlosti. Prvo krščansko svetište u Slanomu sigurno je bilo još u doba rimskog vladanja, najkasnije bar u petom vijeku poslije Krista. Za ovu pretpostavku nemarno vidljivih dokaza, no teško je zami¬ šljati naselje sa krščanskim grobi jem i, več u ono doba, sa krščan¬ skim svečenikom, a bez sagradenog hrama. On je valjda postojao te je i njega, kao sve ostalo, poganska bujica sravnila sa zemljom. Da li je postojala kakova crkva u razmaku daljih devet sto- Jječa, tj. sve do sagradenja franjevačke crkve početkom XV vijeka, nije nam sigurno poznalo. Ima momenata koji nas upučuju da jest. Osim toga što u okolici slanskoj imamo u ovo doba više sagra- denih crkvi i kapela, u Slanomu smo našli — istina, mali, ali ipak važni — spomenik iz ovog vremena. Na medi naprama zvoniku fratarske crkve naden je, naime, prozorni okvir, »divan primjerak starohrvatske ornamentike.« 1 ) Jamačno je on odvajkada u Slanomu, gdje je pripadao jednoj crkvi kojoj se kasnije posve izgubio trag. Do danas sačuvana svetišta u mjestu podignuta su sva za vri- jeme Republike. Najstarije od njih, a i najvažnije, sagradeno je početkom XV vijeka, a to je crkva sv. Jeronima (franjevaoki samo¬ stan). Samostan otaca franjevaca počeo se graditi g. 1399 kad su Dubrovčani zauzeli Nove Zemlje. Sredstva za gradnju bila su i) Dr. Z. Bjelovučid: »Crvena Hrvatska i Dubrovnik« str. 50. Ovaj se spomenik sada nalazi utisnut u prozor zvonika fratarske crkve. 27 namaknuta milodarima gradana i prihodima črkovne zemlje (»ba- stie«) u Liscu i Dolima. 2 ) Samu crkvu podignuli su tek kasnije 1420 g. plemička brača Gradič i posvetili je sv. Jeronimu. Za ovo nam svjedoči latinski natpis na pročelju crkve, a koji glasi u Crkva sv. Jeronima (Pred crkvom rimski sarkojazi) brvatskom prevodu: »Dva vrlinama, svijetla sina, luči domovine, potomci Gradiča, koje je negdašnji plemič Gjono, i sam dika Grada 2 ) Kad je Republika zaposjela Primorje, posvetila je Bogu jednu desetinu baš kao što je kasnije u Konavlima. Ove su se zemlje zvale »bastie«. Primorske su bile u Liscu i Dolima a njihovim se prihodima koristovao slanski župnik i franjevački samostan. Poslije pada Republike išao je sav prihod u korist stolne crkve i crkve sv. Vlaha u Dubrovniku, dok konačno nisu zemlje bile prodane. Primorske, ova u Liscu i u Dolima, bile su prodane za 8342 for. (Vidi Dr. Vojnovič K.: »Državni rizničari dubrovačke republike«, Rad 127 str. 62). 28 sebi jednake porodio: srcem i riječju odlični Mato i hrabri takmac zavisti i ljubitelj pravde Marin, Tebi na čast, o Jeronime sveti, grade ovaj Božji hram. Dostoj se, oče, primiti ovaj maleni dar svetišta i usliši molbe; a ti, slavna četo, kojoj če bogoslužje kroz buduce vjekove povjeriti na duševnu korist ovu crkvu, sječajuci se otaca i potomaka, zahvalne glasove Bogu uzdižite i neka svaki od vas uvijek umnaža pobožne molbe. Hiljadu i četiri stotine godina poslije poroda uzvišene Djevice i k tomu još dvadeset su- sjednih oplioda oca Feba«. Unutrašnjost ove prostrane i lijepe crkve služi nam zapravo kao najbolji dokumenat slanske prošlosti: ona jasno pokazuje tko su i kakovi su bili nekad stanovnici ove krasne uvale. Počevši od klupa pa do umjetničkih slika na oltarima sve u ovoj crkvi govori 0 bogatstvu i ukusu starih Slanjana, osobito o njihovoj velikoj ljubavi koju su gajili prema svojoj crkvi i svome mjestu. Od slika zauzimlje posebno mjesto slika velikog (glavnog) oltara. Ona pret- stavlja u odličnoj kompoziciji poklon triju istočnih kraljeva novo- rodenom Kristu. Izradio ju je dubrovački slikar Nicolaus Ragusinus te se.ubraja medu njegova najbolja djela. Radena je na drvenoj podloži. Za vrijeme perturbacija g. 1806 slika je bila oštečena ostrim oružjem, po svoj prilici bajunetima. Godine 1888 restau- rirali su je onda poznati restauratori, profesor Trenkwald i kustos Bečke Akademije Umjetnosti Gerisch. Rijetkim marom i stručnom spremnosti oni su obnovili sliku, a da joj nisu nimalo povrijedili izvorni karakter. Još je od vrijednosti slika sv. Jeronima koju je izradio Medovič. Ovu su crkvu stari Slanjani odredili za svoje vječno počivalište. Mnogobrojni natpisi na kamenim pločama ka- zuju koje sve slavne obitelji i kakovi muževi ovdje leže. Vide se grobovi Olimučeviča, Ogrišiča i Tasovčiča, pa Mrnara i Petroviča 1 još mnogih drugih koji su svojim djelovanjem proslavili rodno mjestašce po čitavom onda kulturnom svijetu. Ovdje je zakopan gl asovi ti R. P. O. Vlahani (Vlahinic) iz poluotoka Pelješca koji se odrekao biskupske časti ponudene mu od Filipa III u Spa- njolskoj. U crkvi i oko nje, napose u hodniku koji vodi iz svetišta u klaustor, ima mnogo ploča na ko jima su urezani plemicki grbovi. 3 ) Sve dokazuje da je crkva bila veoma omiljena. A to su svojim radom oci franjevci i zaslužili. Njihovim je nastojanjem ovaj samostan 3 ) Šteta je da se nitko ne pobrine i ne smjesti ove historijske spomenike u kakav muzej. Ovako ce se potpuno izlizati i tako vremenom upropastiti. 29 postao za čitavo Primorje ne samo luč vjere, več u istoj rnjeri i luč prosvjete. Svi su slanski muževi prošlosti morali biti zahvalni za svoju učenost ovim fratrima. U vjerskom pogledu o ulozi ovoga manastira moglo bi se mnogo pisati. Kakvu je važnost imao, vidi se otuda što slanski franjevci, sve vrijeme dok je samostan pri- padao bosanskoj redo-državi, do g. 1463, imaju posebnu dozvolu podjeljivanja sv. potvrde u Popovu polju i okolici. U gorljivom vršenju pastirskih dužnosti vidimo samostanske oee i kasnije dok je samostan pripadao dubrovačkoj provinciji. U vlasništvo herce- govačkih fratara prešao je kupnjom otrag kakovih dvadesetak go- dina; njime se služe za ljetovanje. Spomenučemo naposljetku da je u samostanu živio sv. Jakob od Muka i bio njegov starješina: tri kasnija bi skup a takoder su ovdje prebivala: oci Albert Renjič, Domenik Andrijaševič i Benedikt lOrsini. Fra Sisto iz ovoga mana¬ stira otkrio je urotu nekog stonskog trgovca Tannia koji je imao izdati Ston Mehmedu begu Mihajlbegoviču; sve je opet doznao od nekog Klariča na Petrovdan na Zavali g. 1525. Nece biti na odmet, ako pripomenemo da su slanski fratri imali svoj vlastiti ribnjak. Nalazio se na mjestu gdje je danas kuča nasljednika pok. Marka Miliča. Crkva sv. Vlaha (župna crkva) sagradena je g. 1758. Kako natpis nad glavnim vratima kaže, podigao je i posvetio Letunič, slanski župnik, sa svojim sladom (cum suo grege). U njoj su tri oltara: glavni od kamena, a dva pobočna od drva. Popravljana je bila više puta. Zadnji temeljiti popravak je bio g. 1923 za koji je i država votirala lijepu sumu novaca. Župa u Slanomu je utemeljena g. 1407. Na žalost, matične knjige postoje samo od g. 1794; svih starijih knjiga u arhivu nema. Uzrok su paleži, a osobito se ovim misle oni črnogorski. 4 ) U oskudiei starijih podaitaka o slanskoj žuipi izni jeeemo malo o ličnostima siamskih župnika koji su službovali u p osi jedrn je sto i četrdeset godina. O vi m e mislimo postiči dvoje: mladem naraštaju koji toliko o njima sluša iz usta svojih otaca i djedova, dati hronološki prikaz njihovog službovanja i u drragu rulbu — razmmdje se, veoma skromno — odužiti se sjenama tih uzor-sv'ečenika i nacionalnih horaca. Godine 1794 naistupio je župničku službu u Slanomu don Antun Gjivoje, vrlo vrijedan i izobražen svečenik, ali neumoljivo strog. Služ- 4 ) Za ove paleže tvrdi dubrovački historičar kanonik Stojanovič da imaju i drugo porijeklo. Sami župnici, naime, kad su obaznali da Francuzi misle pozivati u vojsku, da su palili matice župne i time htjeli izbječi novačenje Dubrovčana. 30 bovao je n ovom mjestu sve do svoje smrti 20 aprila 1846, dakle pume 52 godine. Okopam je u Domjdim Majkovima. Za vrijeme preture u Sla- nomu bio je dekanom čitavog kotara. Njegovim nastojanjem izgradem je puit što spaja Grguriče s a Banjom. Za don Gjivoja se još govori da je iz straha od gostiju, ikoji isu danomice piunili župni dvor, nagovorio fran- cusike inžinjere te su ovi sveli cestu ma Dionje Majkove poviše Strmice, a ne ma Grbljavu, kako se najprije mislilo. Poslije smrti ostavio je svojom oporukom 100 forinti da se sa njihovim kamatima kupuj u črkovne po- trebštine. Mjeanoj javnoj dob ro t vo m osti ostavio je 400 forinti. Poslije smrti don Gjivoja postao je župnički upravitelj don Pero Gjivovič, kapelan u Majkovima. Ovaj je vodio župu kratko vrijeme, jer več 1847 dolazi novi upravitelj don Ivan Puljizevič koji upravlja do mjeseca studenoga 1850 g. 20 studenoga pomemute 1850 godine dolazi kao upravitelj župe mladi svečenik don Ajntun Izmaeli. Malo vremena poslije hude ime¬ novan župnikom te je kao takav savjesno vršio svoje pastirske dužnosti sve do g. 1889 kada je bio na svojevoljniu molbu umirovljen. Njegov nesebični i naporni rad pribavio mu je bio doživotmu privrženost slanskih Stanovnika. Njegovim nastojanjem, a u mnogome i njegovim novcem, uredila se crkva (matica). Župmičku konobu preuredio je za sakristiju, napravio je oko crkve »pižule«, ishodio je od vlasti gradnju župnioke gustjeme i njegovom brigom uredilo se groblje gdje se sagradila kape¬ lica Gospe od Karmena. U socijalnom pogledu njegovo je djelovanje bilo sjajan primjer čovjeka koji je laretan samo u sreči drugih. Nitko nije bio odbijen ko je u potrebi zakucao na njegova vrata. U vrijeme pošasti u Slamomu don Antun je bio prvi koji je ne plašeči se za vlastiti život, obilazio i brigao se oko bolesniika. Sam car Franjo Josip I, kad je prolazio kroz Slano g. 1875, zadivljen ličnošču ovoga svečenika povišuje mu »ad personam« platu godišnju za 100 for. Ipiak je i dalje on sam oslbudmo živio. Kad je bio imenovan začasnim kanonikom, nije imao cime da kupi križ, več mu ga je kupio i darovao tadanji foisikup don Mato Vodopič. Svi njegovi prihodi nisu nikada bili dovoljni za drugoga, za mnogobrojnu svojtu i siromahe, koji su mu bili uvi jek preči od njega samoga. Kad je bio umirovljen, postao je vitezom reda Franje Josipa I i uz to dobio 500 for. na godinu više nego je u službi pobirao fcougnie (svečeničke pl ate). Breminuo je od erčane kapi na 27 augusta 1890. Da bi mu se bar donekle vidljivo odužili, podigoše mu Slanjani nad grobom spomenik. 13 novembra 1889 naslijedi don Antuna Izmaeli-a na mjestu žup¬ nika don Niko Kurelja, roden na Lastovu 7 siječnja 1850. Njegovim izbo¬ rom usiud se pokazao sklon prema slanskom stanovništvu, jer mu je opet dosudio čovjeka istinskih vrlina, čovjeka koji če dostojno nastaviti put svoga predšasnika. Prva kušnija za njegovo idjelovanje javlja mu se udtmah pri nastupu službe. U Grguričima zavladala je u zimi velika gripa; prije nje se bilo pojavilo nekih 28 slučajeva groznice. Sve su kuče bile pune holesnika tako, da gotovo nije imao ko dati jedan drugomu čašu vode. Evo polja rala za našega mladog dušobrižnika! Očimskom brigom po¬ di sječuje sv e kuče, dijeli aspirine, njeguje i tješi dajuči svima svoj lijepi primjer. Kao tada, don Niko je ostao čkav sivoj život. »Nilkada svoj, več uvijek opči, tudi«, izgleda da je bila parola pod kojom je ovaj čovjek živio. Njegov svečenički kaput bio je uvijek isfcrpan, na njegovu stolu bio je uvijek os k u d an siromaški ruča k. Ako bi mu koja Slanjanka donijela što na dar kao sočiva, slanine ili slično, don Niko ju je uvijek vračao kuči uimiljatim glasom: »Nosi ti to doma, jadna. Ti imaš djecu i veliku kuou. Jia cu se vec sam p roči«. Najbolji dokaz koliko su Sla- njarni ljubili svoga župnika i koliki su guibitak osječali njegovom smrču, bio je njegov pokop. Tešiko bolestan otišao je 4 novembra 1909 u bolnicu u Dubrovnik, gdje je več 11-tog istog mjeseca preminuo. Mrtvo su mu tijelo na 13-toga Slanjani pirevezli u Slano i sahranili ga na mjeanom groblju. Niijedno oko, ni mlado ni staro, ni muško ni žensko, nije ostalo suho dok mu je g. Lujo Milic nad otvorenom rakotm izrekao u ime svih Slanjana zahvalu na njegovom očimskom srcu. O uvom vrijednom pokoj¬ niku pisali su nmogi dalmatinski listovi: Dubrovnik, Crvena Hrvatska. Narodni liit, Sloboda i Pučka Sloboda. 12 novembra 1909 bude imenovan za privremenoga upravitelja župe o. Pavlič Augustin, starješina franjevaflkog samostana. Ovu je dužnost vršio do 1 septembra 1910. Tada dode u Slano novi župnik u osobi don Joža Bogliča, koji se ustoliči 16 istoga mjeseca uz veliko prisuistvovanje naroda. Svesitrano izobražen ovaj svečenik, odan svome pozivu, stupa sta- zom nesebične ljubavi premva povjerenom stadu. Ovu su liubav Slanjani najbolje osjetili dok je za vrijeme pošasti ( »španjolice«) ovaj dobri čo¬ vjek, iaiko sam teško bolestan, neprestano obilazio kuče dijeleči uz sv. otajstvo i svoje korisne savjete. Koliko od danas živučih Slanjana mora zahvaliti svoj život baš ovom svečeniku! Umro je na 23 ožujika 1921 žaljen i oplakivan od svojih dragih Slanjana. Na mjesto don Joža preuze župu do dolaslka novog župnika o. Ivan Petkovič, gvardijan, i to počam od 1 ožujka 1921. Današnji župnik slanski don Ivo Čučukovič nastupio je službu 1 angusta 1922. U ovome svečeniku Slano je opet dohilo jednog vrijed- nog čovjekia. Pun neslomive energije odmah nastoji oko temeljitog po¬ pravka matične erkve. Kasnije se njegova agilnost penje do vrhunca kad se odlučuje na izgradnju orkve BI. Gospe Nuncijate u Banji, što mu i uspijeva n ak on dugog nastojanja. Obzirom na njegovu dob nadati se da če ovaj poduzetni svečenik još dugo koristovati slansikom stanovništvu. Crkva BI. Gospe Nuncijate . 5 ) Ovu je crkvu, kako kaže ptička predaja, počeo graditi glasoviti Lopudanin Miho Pracat (oko 1530 do 20 jula 1607 u Dubrovniku). Da je ova predaja vjerojatna, dokazuje nam okolnost što je Miho Pracat sagradio više crkava u dubrovačkoj okolici i obilno ih pripomagao; osim toga je sigurno da je imao i posjed u Banji. Zato nije nimalo čudno što je htio 5 ) Sve podatke o ovoj crkvi dobili smo od vlč. don Iva Čučukovica, te mu se i ovdje ponovo na ljubaznosti zahvaljujemo. 32 posjed i njegove mnoge brodove kad u oluji potraže u Banji pod Njenim okriljem zaklonište. Bio je pripravio materijal i gradnjn počeo, ali ga u torne zateče smrt. 6 7 ) Potomaka svojih nije imao koji bi započeto i završili; tako ostade nedovršena gradnja sve do naših dana. Po gradevini izgleda da je prije početka gradnje ove crkve postojala mala kapelica, današnja apsida, gdje je oltar. Ova je kapelica imala svoje pročelje i vrata i mali zvonik za jedno zvono. U njome se govorila sv. misa sve do g. 1927. Uz ovu kapelicu počeo je Miho Pracat da gradi vecu crkvu. Za ovo nam može služiti i njegova oporuka koju je učinio 17 aprila 1596: »U ime Jesusovo. Amin. Godina od njegovog spasovnog poroda 1596. Ind. deveta, a dneva 17 aprila u Dubrovniku.Ostavljam po smrti moje žene ili pošto se hude preudala, Vičeneu Ivana Balaka cijelu moju veliku kuču.Ostavljam suviše istome Vičeneu moje imanje u Primorju, u Majkovima i u Banji. Hoču da rečeni nasljednici zapisa o mojim imanjima o Maj- kova i Banje i njihovi nasljednici plačaju svako godište fratrima od Slanoga četiri škuda, a ti se fratri obvezuju da govore jednu misu na sedmicu u mojoj kapeli u Banji i mole se Bogu za moju dušu i mojih preda, a uz to hoču da Vica, moja žena, isplačuje ista četiri škuda za ove mise . . .«') Dalje u oporuci oprašta sve dugove kmetovima Mravinjca, Majkova i Banje, ali dugove za poklone i četvrtine žita i ostalog hoče da se plati. Po ovome testamentu možemo, dakle, uvidjeti da je prije Pracat imao sagradenu kapelu koju je pred smrt htio proširiti. Što se tiče godine kad je ova mala kapelica sagradena, ne zna se stalno. Svakako nije prije rodenja Pracatova, pa valjda nije ni za njegove mladosti, več kasnije kad je ovaj kao pomorac stekao novaca i kupovao imanja, a to če biti bilo oko 1560—96 god. Dakle, gradnju male kapele možemo staviti u drugu polovicu XVI vijeka, a veče (tj. crkve) početkom XVII vijeka. Kapelica je bila popravljana zadnji put temeljito g. 1896. Za tu svrhu darovala je bila Mada Lica 20 forinti, a župnik don Niko graditi baš tu na najljepšem položaju Banje, gdje je izvor hladne sumporne vode, crkvu BI. Gospi Nuncijati. Ona če braniti njegov 6 ) Dokaz da je bio pripravljen materijal nalazimo u torne što je na mjestu bio jedan prag od prozora, zvijezda i njezin kornižun. Ostalo je — a nije ni čudo — u tristo godina razneseno. 7 ) Da li se ova želja glede davanja fratrima 4 škude izvršila i time u vezi da li su fratri govorili sedmično jednu misu, ne znamo ništa. 33 Kurelja dade iz matične blagajne 10 forinti. Sliku na oltaru na- slikao je franjevac o. Bernardo Markovič. Zvono su kupili Banjani. a donio ga je iz Mletaka Kristo Milič iz Slanoga. 8 ) Vrata je dao napraviti g. Lujo Milič, a plemič Saraka Riko darovao je kan- delicu od srebra. Sv. misa se čitala na dan BI. G. Nuncijate kad narod dolazi u večem broju i iz okolice. Godine 1927 povede župnik don Ivo Čučukovič akciju da se sagradi crkva. Iste godine pročita po zadnji put sv. misu u maloj kapelici. Otad počinje nastavak gradnje započete crkve pred tristo godina. Organizirao se odbor u koji su ušli iz svakog zaselka uvale po jedan čovjek. Iz Sladenoviča Ivo Milič (Rade), iz Grguriča Miho Ševelj, iz Slanoga Mato Knežič, a iz Banje Marko Kraljič. O vi su uz veliko nastojanje svoga vode vrlog don Iva vodili punih pet godina svu brigu oko, zaista, teškog posla, dok im konačno uspjeh nije okrunio djelo. Na Blagovijest 25 marta 1933 bio je blagoslov crkve. Ona je sada zavjetna crkva župe Slano. Crkva sv. Roka. Ova se mala crkvica nalazi u zaselku Grgu- riči. Sagradena je kao zavjetna crkva Grguričana poslije velike kuge godine 1650. O sagradenju i posveti govori natpis na kamenoj ploči (vel. 96X48) utisnutoj u zidu poviše ulaznih vrata (»na balaturi«): »Za spomen od milosti koju dopustiše moji stari opčeno svijem svojim kmetovima Grguriča — ja Gjonko sin Mata Gradiča, gospodar po volji Božjoj ove zemlje i ovoga sela, htjeh staviti ovo pismo ovdi u ovu crkvu svetomu Roku i svetomu Vraču namje- njenu. Neka se po njemu hude znati kako rečeni kmeti s voljom rečenih gospodara svojih u vrijeme velike kuge koja se ovdi medu njima bijaše rasplodila na slavu Gospodina Boga ovu crkvu sa- zidaše.« 9 ) 8 ) Ovo je zvono za vrijeme svjetskog rata bilo rekvirirano i tada staviše na kapelicu drugo staro zvono u promjeru 30 cm. Otisnut je na njemu križ i neki kip (valjda sv, Josipa). 9 ) Originalan natpis: SA SPOMENV OD MILOSTI KOJV DOPVSTISCE MOJI STARI OPCHIENO SVIEM SVOIJEM KMETOM GARGVRICHIEM JA GJONKO SIN MATKA GRADICH GOSPODAR POVOLJI BOXJOJ OD OVE SEMGLIE I OD OVOGA SELLA KT1EH STAVIT OVO PISMO OV¬ DI VOVV ZARQW SVETOMV ROKV I SVETO- MV VRACIV NAMIEGNIENV NEKASE POGNIEMV RVDE SNAT KAKO REČENI KMETI SVOGLIOM RECNIEH GOSPODARA SVOIJEH VBRIEME VELIKE KVGHE KOJASE OVDI MEGHIV GNIMI BIESCE RASPLODILLA NAŠLAW GOSPODINA BOGA OVV ZARQVV SASIDASCE 34 U crkvi su tri oltara. Glavni je posvečen osim sv. Roku još i sv. Kati te sv. Kuzmi i Damjanu. Slike ovih svetaca su izraden e na drvenoj podloži u bojama; postoji kip sv. Roka. Desno je oltar sv. Nikole. Izraden je na platnu i dar je kap. Luke Brsečine g. 1710. Lijevo je oltar »Gospe od Krunice«, izraden takoder na platnu god. 1798 u Napulju. Kapela sv. Petra. U zaselku Banji osim crkve BI. Gospe Nun- cijate postoje još i dvije kapele sv. Petra (Sv. Petar Novi — Sv. Petar Stari). Ne zna se točno kad su sagradene. Sv. Petar Novi obnovljen je g. 1885 za službu Božju te mu odatle ime »Novi«. Za francuske okupacije 1806 ova je kapelica, naime, bila pretvo- rena u stražarnicu. Nakon odlaska Francuza neki je Antun Kavali upotrebljavao kao spremište ribarskog alata. To nije bilo po čudi ni Banjanima ni plemiču Luju Bizzaru na čijoj je zemlji kapela bila sazidana. Stoga on i potakne Banjane da je povrate službi Božjoj. Banjani kupe zvono, a on dade naslikati sliku za oltar i napraviti vrata. Zvono je od ljevaonice De Poli u Vittorio Veneta, promjer mu je 32 cm, a nosi sliku BI. Djevice Marije. Kapela Gospe od Karmena na groblju sagradena je nasto- janjem župnika don Izmaelia g. 1884. Gradilo je bratstvo slanske župe. Kvadar i zvono darovale su kčeri savjetnika Parizini koji je u Slanomu službovao kao pretur. Kapelica sv. Uršule nalazi se na brežuljku iznad Koceljeviča. Sada je potpuno zapuštena. Na Vrelu u Grguričima je od davni mala kapelica u čast sv. Roku »koji je ondje kugu zadavio«. 35 ŠKOLA Pučka je prosvjeta u Slanomu, kako smo več naveli na jed- nom mjestu, dugo vremena bila jedino na brizi mjesnim franjev- cima. Njihovo se djelovanje na ovom polju protezalo ne samo na Slano nego i na čitavo Primorje, a trajalo je sve do osnutka državne osnovne škole. Državna osnovna škola u Slanomu osnovana je na 5 aprila 1836. Kao prvi njezin učitelj, za kojega znamo, spominje se Suhor. Za ovim se redaju: fra Gabro, franjevac, don Ante Izmaeli, Antoni Antun, Giorgi Niko, Car Frano, Aleksandri Frano, Fortunič Vlahe (1884—1886), Stjepkovič Valentin (par mjeseci), Svilokos Vicko (1886—87), Gjenero Ivo (1887—90), Bizzaro Jele (1890—91), Lanere Ognjeslava (1891—92), Črnica Marija (1892—93), Gje¬ nero Ivo (1893—1909), Laznibat Petar (1909 do danas). Školska se obuka u početku vršila na talijanskom jeziku. Za učiteljovanja Antoni Antuna počela je nastava na srpskohrvatskom, ali se talijanski učilo takoder sve do g. 1909. Od otvora do 1890 g. bila je škola samo muška; odonda je mješovita. Skolske prostorije bile su od osnutka škole pa sve do 14 aprila 1921 u franjevačkom samostanu. Radi propadanja prostorije na¬ stava je bila spomenutoga dana obustavljena brzojavnom odredbom kotarskog viječa. Ponovo je škola bila otvorena 12 maja u kuči nasljednika pok. Marka Milica. Ovdje je bila smještena do 1 ja- nuara 1932. Sada se nalazi u kuči Antuna Miliča; ovdje učitelj ima stan u naravi. Škola ne posjeduje nikakav arhiv da bismo znali nešto o prvim učiteljima. Podatke o školi najljubeznije nam je pružio g. Laznibat, sadašnji učitelj u Sla¬ nomu, na čemu se i ovdje lijepo zahvaljujemo. 36 STANOVNIŠTVO O naseljima i porijeklu stanovmištva dubrovačke okolice pisao je pred nekoliko godina g. prof. dr. Ilija Sindik, nakon duljeg naučnog istraživamja. Mi cemo se ovdje poslužiti što se tiče naše uvale iz njegove študije koja je štampana u Srpskom etnografskom zborniku, knjiga 23 pod naslovom »Dubrovnik i okolica«. Tip stare kuče u Slanom SLANO Godine 1498 bilo je u Slanomu 93 porodice. Spominju se: Antunovic, Bjelosaljic, Božinovic, Božosaljic, Brajanovič, Brajko- t ič, Dosiovic, Divanovič, fluraševic, Durkovic, Ivanovič, Jakobovič, 37 Kuvelič, Lučič, Milaševič, Miličevič, Miloradovič, Miloševič, Milu¬ tinovič, Mirosaljič, Pavlovič, Pekušič, Petkovič, Petrovič, Pribetič, Pribulinovič, Radanovič, Radivoevič, Radišič, Radmilovič, Radova¬ novič, Radoevič, Radonjič, Radosaljič, Radohnič, Ratkovič, Stani- čič, Stjepanovič, Svrdlovič (Svizdlovich), Utješenovič, Vlahušič, Vukašinovič, Vukosaljič, Vukšič, Živkovič. Godine 1514: Antunovič, Božidorevič, Božikovič, Brajkovič, Damjanovič, Dragičevič, Duraševič, Burdevič, Ivanovič, Jakobušič, Lučič, Markovič, Matkovič, Miličevič, Miloradovič, Miloševič, Milu¬ tinovič, Mirosaljič, Nikolič, Pribetič, Radanovič, Radonjič, Ra¬ dosaljič, Radulinovič, Račič (Radtzich), Stipanič, Tonkovič, Vlat- kovič, Vlahušič, Vukašinovič, Vukosaljič. Godine 1545 u Slanomu je bilo 55 porodica. Godine 1606 u Slanomu je bilo 69 porodica. Kuča za stano¬ vanje bilo je 80. Godine 1642 bilo je 36 kuča za stanovanje; porodica 60. Godine 1672—73 spominju se u Slanomu: Barbierič, Girciel, Kliševič, Ogrišič, Pavišič, Semin, Subovič, Tadovič, Vojvoda, Vukovič. U drugoj polovici XVIII vijeka: Benko, Bernardovič (Brsec), Bianki, Cucuk, Galantovič, Galič, Glunčič, Golušič, Klisura, Kne- žič, Mariaši, Meševica, Milkovič, Paskovič, Radmili, Stjepčevič, Šjabadin, Vukovič. Danas u Slanomu imamo ove porodice: Bagar, Beato, Beatovič, Bjanki, Belemečič, Bujak, Čokljat, Etro, Glumač, Glunčič, Golušič, Hrtica, Jelič, Jemin, Kitarevič, Knežič, Kriste, Lorko, Lujo, Lju- bišič, Milič, Milkovič, Miloševič, Smrdelj, Stražičič, Stjepčevič, Ševelj, Vlahovič. GRGURIČI Godine 1498 imalo je ovo seoce 72 porodice. Spominju se: Antunovič, Boškovič, Božidarevič, Božiškovič, Burdevič, Ivanovič, Milatovič, Miletič, Milovanovič, Milovčič, Radoevič, Radonjič, Ra¬ dosaljič, Vrajanovič, Vukašinovič, Vukičevič, Vukihnič, Vukosaljič. Godine 1583 u Grguričima je bilo 129 porodica. Spominju se: Andrič, Antunovič, Bjelanovič, Boškovič, Butkovič, Duič, Ivanovič, Iveljič, Koceljevič, Lalič, Lučič, Marinovič, Maričevič, Markovič, Matkovič, Milovčič, Mlječanin, Pavlovič, Peričevič, Petrovič, Raj- 38 čevič, Resic, Saracin, Smoljan, Stjepanovič, Suliman, Šiša, Toma- ševič, Vlahotič, Vlatkovič, Vodopia. Godine 1606 je bilo 128 porodica. Spominju se: Barbier, Jerkovič, Matulovič, Šain, Šeremet, Vodopia. Godine 1642 bilo je 119 porodica i 41 kuča za stanovanje. Godine 1672—73 bilo je 34 porodice sa 140 Stanovnika. Spo¬ minju se: Bilanic, Božovic, Dragičevič, Kondenar, Koceljevic, Kut- nak, Lovrečevič, Milič, Mrnarevič, Petričevič, Sabadinovič, Še- stanovic. U drugoj polovici XVIII vijeka: Andriaši, Devetak, Dobrosla- vič, Golušič, Hrtica, Kondenaro, Lobrovič, Milič, Mitrovič, Mrnara, Munič, Perkovič, Perušina, Sibiljan, Smrdelj, Tasovič, Zanevič. Danas imamo u Grguričima ove porodice: Čokljat, Dobrosla- vič, Hrtica, Jerkovič, Kondenar, Kovačevič, Lobrovič, Matič, Milič, Mitrovič, Mrnara, Ševelj, Šiševič, Tomovič. BANJA Godine 1498 u Banji je bilo 40 porodica. Spominju se: Do- brašinovič, Burdevič, Ivanovič, Markovič, Milatovič, Miljkovič, Milobratovič, Radinovič, Radivoevič, Radonjič, Radosaljič, Rat- kovič, Vlatkovič, Vukašinovič, Vukičevič. Godine 1514: Ivanovič, Milatovič, Nikolič, Radičevič, Radi¬ novič, Radonjič, Radosaljič, Ratkovič, Radovanovič. Godine 1545 bilo je 55 porodica. Spominju se: Grgurevič, Ivaniševič, Ivanovič, Jerkovič, Krilič, Markovič, Mihočevič, Niko¬ lič, Pavlovič, Petrovič, Radoevič, Radonjič, Radosaljič, Vukičevič. Godine 1546 u Banji žive 20 porodica. Od gornjih spomenutib iseliše se kroz jednu godinu: Grgurevič (sasvim), Krilič (sasvim), Ivaniševič (sasvim), Ivanovič (1, ostala 3), Pavlovič (1, ostao 1), Petrovič (2, ostala 2), Radonjič (2, ostao 1). Godine 1583 bilo je 30 kuča za stanovanje i 41 porodica. Spominju se: Doljestovič, Gazivoda, Ivanovič-Radonjič, Paštrovič, Radonjič. Godine 1672—73 bilo je 11 porodica sa 52 Stanovnika. Spo¬ minju se: Kovovič, Lobrovič, Maričevič, Papa, Ruskovič, Sibiljan. Krajem XVIII vijeka spominju se u Banji: Bujak, Kovovič, Kraljič, Lobrovič, Lupi, Milkovič, Sibiljan, Sjekavica, Tasovič. Danas imamo u Banji ove porodice: Bujak, Kneževič, Kraljič, Sibiljan, Sjekavica, Supilo, Tepšič.