Pravna znanost. 169
Pravna znanost.
(Govoril na slavnostni skupščini „pravničkoga druStva" v Zagrebu dne 3. marcija t. 1. njega podpredsednik vseuč. prof. dr. Fr. J. Spevec.)
(Dalje.)
Kad bi u istinu bila to zadaca tumačenju, kad bi smi-sao zakona bio jednom za svagda ustanovljen voljom i mišljenjem onih, koji su stvarili zakon, onda bi pravna znanost i pravni život bili odveč sputani, prikovani za ono, što je htio zakonodavac, ma kako drukčije bile potrebe pravnega života; onda bi djelatnost dogmatične pravne znanosti bila u istinu onako neznatna, kako joj to spočitava Menger.
No ona je nauka pogrešna i mnogo kriva onim napada-jima, kojima je cesto izležena pravna znanost. Nije zadača tumačenja, da ustanovi ono što je sestavljač zakona hotio, več ono, što hoče zakon, volja zakona, voluntas legis od-lučuje. Ono, što hoče zakonodavac, to je izdanje zakona, on hoče da stvori zakon; ali kad ga je stvorio i predao svijetu, onda njegove posljedice, utjecaj njegov na život nijesu ovisne od toga, da li je zakonodavac hotio te posledice i taj utjecaj i da li je imao svijest o njima. Zakon je historički čin, po kojem zakonodavac kao representant svojega vremena utječe na pravni život. Taj utjecaj ne biva od danes do sutra, on
170 Pravna znanost.
ima da biva danomice, Icroz godine, na različite još nepoznate odnošaje, na područja, l<oja se sada ne mogu ni pregledati. Kad zakonodavac stvara zakon, on si naravno konstruira una-prijed neke pravne posljedice, predočuje si neke funkcije zakona; isto tako parlamentarne rasprave imaju da služe tomu, da se pretrese zakon s različitih strana, analizira u različitom smjeru, da bi se tako što moguče jasnije prikazale posljedice zakona. Ali sva ta razmatranja i raspravljanja u jednu ruku, s obzirom na smisao zakona, znače juristički toliko, koliko i argumentacije trecih osoba, koje raspravljaju o toni, da li če zakon biti koristan ili ne. U drugu ruku krivo bi bilo misliti, da si sastavljač zakona može predočiti sve moguče posljedice zakona, što ga stvara, obilno ono obilje njegovega sadržaja. Mnogo toga nije onomu, koji je sastavljao zakon, ni lebdilo pred očima, a zadržano je ipak u izreči zakona; mnogi znatni dio jurističke i ekonomske važnosti ostao je sakriven njegovem pogledu, pa primjena zakona pokazuje cesto posve drugu sliku, nego si je u duhu predstavljao onaj, koji je stvarao zakon.
Ne stoji dakle nipošto, da je sadržaj zakona samo ono, što je sastavljač zakona hotio, več naprotiv sadržaj je zakona ono, što kažu riječi zakona u savezu sa svim onim nastojan-jima, što ih je imao zakon, odnosno u savezu s budučim od-nošajima, kojima ima da služi zakon i koje ima da uredjuje te ga prema njima valja tumačiti.
Zakon je po tom samo ono, što je otjelovljeno u riječima zakona; nista nije zakon što se neda izvesti iz zakona samega, makar na to mislio ovaj ili onaj sastavljač zakona; a sve ono je zakon, što slijedi iz zakona, makar sastavljač zakona i nije mislio na to.
No krivo bi opet bilo izvodili odatle, da se svagda strogo i slijepo moramo držati samo slova zakona, postupak, koji se zgodno žigoše imenom »kult slova zakona«. Nema naravno sumnje, da tumačeči zakon moramo početi s njegovim riječima, točno ih proučiti i proniknuti, u njima nalazi tu-mačenje takodjer svoju granicu: česa nema u njima, što im je posve tudje, onoga nema ni u zakonu: riječi zakona štit su protiv samovolje. Ali kakogod je to izvan svake sumnje, tako stoji i to, da bi bilo krivo i opasno, kad bismo jedino na taj
Pravna znanost. 171
način htjeli pronači smisao zakona. Doduše taj je način udo-ban in ne potrebuje nista drugo nego formalno oštroumlje. Zamamljivo je u istinu — kaže Zitelmann — pokazivati svoje oštroumlje u tumačenju riječi, pa tako s pomoču svih vratolomnih umjetnosti dijalektike doči do kojega novog rezultata tumačenja ne brinuči se za to, da li je to zgodno, pače na-dovezati možda na jednu jedinu riječ kakovu posve novu ra-dikalnu teoriju. Što je koji pravnik manje pravnik i manje duhovit to se više hvata on za tumačenje samih riječi. Jer ne samo riječima nego i o riječima dade se dobro prepirati.
Prije svega riječi zakona nijesu vazda posve jasne, ne izražavaju potpuno misli zakona. Što se dublje — kaže dalje Zitelmann — zadubemo u faktične zadače sudovanja i što jače kušamo, da si predočimo zakon, ne u osamljenoj primjeni ovomu ili onomu slučaju, več ukupni njegov utjecaj na život, to više spoznajemo, kako nepotpuna je riječ i najoštroumni-jega mislioca i najrječitijega zakonodavca. Jezik več po sebi. nije prava slika ili potpuni izraz misli, on vazda samo po-budjuje slušaoca, da sam pogadja misao onoga koji govori.
Tako imade i izmedju riječi zakona i izmedju smisla zakona vazda neki prostor, što ga ima da ispuni posebna duševna djelatnost, slobodan sud pravnika.
K tomu dolazi dalje i to, da je slučaj, kojemu valja pri-mijeniti zakon, konkretni slučaj; zakon pak sam nije stvoren za taj jedan slučaj, več opčenito, za to i ne može da govori drukčije, nego u apstraknim pojmovima. A mal ne svi pojmovi — osim matematičkih — samo su više manje nesavršeni po-kusi, da se obuhvati neka množina pojava, koja nije točno ograničena i neda se ograničiti: jedni pojavi idu bez sumnje pod te pojmove, a za druge je to nesigurno. Nije dakle moguče, da se označi pojam tako točno, da bi u svakom poje-dinom slučaju bilo sigurno, može li se primijeniti ili ne. Prema tomu i ovdje treba da pomaže djelovanje misaona pravnika, da se uzmože zakon valjano primijeniti.
Poznata je napokon stvar, da niti najbolji zakon nije ni-kada potpun: život producira neprestano pitanja, za koja ne nalazimo odgovora u zakonu. I ovdje opet slobodna duševna djelatnost pravnika ima da izpunjuje praznine.
172 Pravna znanost.
Tako je dakle riječ zakona vazda samo okvir, i to cesto vrlo nedostatan; u tom okviru ima pravnik da slobodno traži rješenje. Da se taj okvir ispuni kako treba, tomu pomaže pravna znanost.
Nikada ne smije pravnik da zaboravi na tu svoju zadaču. Zaboravi li je, pa se hrani samo tekstovima zakona, i drži li da može izači na kraj jedino obradjivanjem tekstova, onda biva jurisprudencija cjepidlačarenje, mudrijašenje i rabulistika. Dok operira samo s logičnim razlozima, ne nalazi ona ni njezine rješidbe ni kojega odziva u srcu onoga, koji traži pravdu; sve više se otudjuje životu, i zaslužuje one prikore, kojima se cesto kori ovako obradjivana pravna znanost. »Eine Jurisprudenz, vvelche auf das Wesen der Lebensverhiiltnisse kein Gevvicht legt, kommt, wenn sie mit Grundlichkeit und Scharfsinn betrieben wird, nothwendig zu unmoglichen Fallen und Beispielen nach \Veise der Scholastiker des spiiteren Mittelalters.«
Pravnik treba da imade vazda na pameti, da mu je naj-viša svrha, da za sva prijeporna pitanja, što se neprestano pojavljaju, nadje pravedno rješenje; pravedno s obzirom na ostali sadržaj pravnega poretka, kojemu to rješenje pripada i pravedno s obzirom na život. Da bi riješio prvu zadaču, on če, imajuči pred očima pravni poredak u svim njegovim di-jelovima kao cjelinu, nastojati, da pronadje pravne principe, ma da sastavljači zakona i nijesu imali svijesti o njima, pa na osnovu tih principa da riješi pojedino prijeporno pitanje, tako da se ta rješidba harmonički prilagodjuje čitavomu ostalem sadržaju pravnega poretka. To je logički elemenat juri-stičkoga djelovanja.
Rješidba, o kojoj se radi, mora dalje biti pravedna s obzirom na život, za koji je preračunana. Nikada se ne smije jurističko pitanje rješavati, a da se ne pita, da li je rješidba upotrebljiva za zbiljski život.
Sve to naravno ne znači nipošto, da se smije stvarati rješidba svojevoljno prema tomu, što se subjektivno drži za zgodno. Pravnik nema da se sa svojim jurističkim razumom stavlja nad pravo, ali niti ispod prava, več u pravo. Kao što principe, o kojima je bila riječ, ne smije da konstruira svojevoljno, več
Pravna znanost. 173
ima da ih vadi iz samoga pravnoga poretka, tako i zgodnost svoje rješidbe za živoL treba da mjeri o svrhe, koje se —¦ imajuči pred očima pravo u cijelosti — prikazuju kao svrhe samoga zakona.
Iz svega, što rekosmo dosele, slijedi, da je pravo razbo-rito tumačenje zakona, koje traži vim ac potestatem legis, non verba, moguče samo na osnovu opčenite i temeljite jurističke obrazovanosti.
Ta obrazovanost mora biti historička, jer je svaki zakon plod odredjenoga historičkoga razvoja. Cesto puta i sam smisao riječi, kojima se poslužio zakon, dade se ustanoviti tekar ako se znade, koje je misli s tim riječima spajala znanost, što je vladala prije zakona. Zatim principe, što ih vadimo iz zakona, i svrhe, prema kojima hočemo da odredimo njegov do-mašaj, sve to spoznajemo, shvačamo li zakon kao predbježno posljednju točku odredjenoga historičkoga razvoja.
Ona obrazovanost mora dalje da je pravno filozofska; pitanja, o kojima se radi, valja prosudjivati i sa stanovišta pravne filozofije, prema opčenitim onim pojmovima i načelima, što imaju svoju vrijednost za svako pravo.
Napokon mora pravnik da točno poznaje područje čin-jenica, u kojem ima zakon da djejstvuje. Logičnoj tankoči ima se kao jednako važno svojstvo pridružiti i krilata fantazija, koja predvidja moguče kombinacije okolnosti i činjenica i predočuje si, kako če zakon djelovati u njima: samo tako može se u istinu ispitati njegova upotrebljivost.
Na ovaj evo način radi pravna znanost za razumijevanje prava i njegovu primjenu, kod suda a i inače u životu. No za primjenu prava treba osim toga neka vještina, primjena prava, osobito ona kod sudova, posebna je umjetnost. Danes se sve više uvidja i ističe, da praktična jurisprudencija nije samo znanje o pravu, več i nauka o umjetnosti, onako kao što je n. pr. medicina nauka o umjetnosti.
Znanost i umjetnost u opče, ma da su to različite stvari, nalaze se u mnogovrsnom medjusobnom savezu; znanost je predpostavka umjetnosti, ali i umjetnost služi znanosti i podaje joj mnoge impulze.
174 Iz pravosodne prakse. Civilno pravo.
To isto vrijedi i za odnošaj izmedju pravne znanosti i primjene prava. Za primjenu prava treba osobito dvoje: spoz-naja činjenica, a ova se osniva na tvrdnjama i dokazima stra-naka, zatim drugo: poznavanje pravnih norama.
cesto se navodi još treca funkcija kao vez izmedju onih dviju, naime supsumcija spoznatih činjenica pod pravne norme, što vrijede za te činjenice. No pravo uzevši ta treča funkcija nije samostalna za sebe, več je sadržana u prvima: poznaje li pravnik slučaj i znade li pravno pravilo, onda mora takodjer znati, da onaj slučaj ide pod ovo pravilo, inače bit če ili poznavanje slučaja ili znanje pravila nepotpuno.
(Konec priliodnjič.)