KRALJEVINA JUGOSLAVIJA UPRAVA ZA ZAŠTITU KLASA 21 (1). PATENTNI SPIS INDUSTRSSKE SVOJINE IZDAN 1 DECEMBRA 1940 BR. 16361 C. Lorenz Aktiengesellschaft, Berlin - Tempelhof, Nemačka. Postupak za dobijanje površina za klizno spuštanje na zemlju. Prijava od 2 novembra 1938. Važi od 1 maja 1940. Naznačeno pravo prvenstva od 4 novembra 1937 (Nemačka). Poznati su postupci za dobijanje površina za klizno spuštanje na zemlju, kod kojih se od kakve otpremne stanice odašilje koso prema gore kakav snop zrakova oblika buzdovana (u vidu izdužene elipse) i vazdušno vozilo se kreće po površini konstantne jačine polja ka zemlji. Po ovom postupku proizvedene površine za ateriranje imaju nezgodu, da se u većoj visini pružaju i suviše strmo a u blizini zemlje se pružaju sa i suviše blagim nagibom. Vazdušno bi vozilo dakle moralo da započinje ateriranje strmo a da se iznad zemlje ispravi na veoma mali nagib. Usled ovoga se dobija znatna brzina u ateriranju, koja dovodi u opasnost sigurnost spuštanja na zemlju. Da bi se ova nezgoda otklonila, teži se, da se ka zemlji nagnutim površinama za ateriranje, dodeli ravan ili bar približno ravan oblik. Stoga su već predlagani postupci za ateriranje kod kojio se vozilo ne spušta po površini konstantne jačine polja, već sle jačine polja dva različito upravljena odnosno različno uobličena antenska polja međusobno upoređuju. Jedno takvo upoređenje jačine polja može se tako preduzimati, da se antenska polja različite vertikalne karakteristike naizmenično u ritmu komplementarnih znakova, n. pr. ta-čaka i crta odnosno Morzeovih znakova a i n tako naizmenično uključuju, da su znaci jedne vrste svagda aktivni u uključnim pauzama znakova druge vrste. Površina za ateriranje se tada može raspoznati pri u-poređenju slušanjem po poznatom trajnom zvuku, odnosno može se na osnovu reda poznatih postupaska učiniti vidljivom u kakvom pokaznom instrumentu. L’ praktičnoj upotrebi takvih površina za at.riranje je potreban sasvim određeni ugao, pod kojim se njegova površina nalazi prema zemlji. Ako se pretpostavi, da vazdušno vozilo prelazi u ateriranje na ra-stojanju od 3 km od granice aerodroma u visini od 200 m, to ugao površine za ateriranje iznosi približno 3°. Ali se za dobija-nje takve pod malim nagibom penjuće se površine za ateriranje potrebuju dva antenska polja čije su karakteristike uprav-Ijanja tako različite, da se seku pod izves-nim srazmerno oštrim uglom, pošto se samo tada može postići dovoljan podatak o visinskom odstupanju. Ako se pomišlja na to, da se dva antenska polja koja jedno od drugog tako odstupaju obrazuju n. pr. pomoću poznatih uređaja za upravljanje, to bi se moralo upotrebiti veoma oštro usnopljavanje i usled toga bi se došlo do veoma velikih dimenzija ovih upravljajočih antena. U praksi se dakle takve pomoću upravljajočih antena proizvedene površine za ateriranje mogu upotrebiti samo kod veoma kratkih talasnih dužina n. pr. u decimetarskoj talasnoj oblasti, pošto se samo ovde može računati sa upotrebljivim dimenzijama i odgovarajućom oštrinom zrakova. Ovim se pronalaskom pruža novi postupak za dobijanje površina za klizno spuštanje na zemlju na osnovu upoređe-nja jačine magnetnog polja dva antenska diagrama, koji nema napred opisanih nezgoda i omogućuje upotrebu kakvog veo- Din 15.— ma jednostavnog otpremnog sistema. Pri ovome se iskorišćuje poznato dejstvo, koje nastupa tada, kad se kakav antenski sistem postavlja uzdignuto iznad zemlje za višestruki iznos upotrebljene talasne dužine. Pokazuje ,se naime, da kod jednog takvog uređaja usled interference između direktno od antene polazećih i od tla (zemlje) re-flektovanih zrak ova ne postaje upravljajući diagram u obliku buzdovana (u vidu razvučene elipse) kao kod u uvodu opisanog postupka za otpravljanje, već antensko polje koje je složeno iz većeg broja buzdovanastiii oblika (oblika u vidu razvučene elipse). Antenski diagram ima dakle više maksimuma i minimuma, čiji broj:, oblik i pravac zavise od visine, na kojoj je antenski uređaj postavljen iznad tla. Kod izvesne visine hi postaje n. pr. na sl. 1 jako ocrtani antenski diagram sa listovima 1, 2, 3, 4, 5 a pri visini h2 črtasto tačkasto ucrtani antenski diagram sa listovima l’, 2’ 3’. Dakle se pomoću veoma jednostavnih antena, n. pr. pomoću vertikalnih dipolo-va, dobijaju upravljajući diagrami, kod kojih pojedini listovi u odnosu na oblik i broj tako odstupaju jedan od drugoga, da postaje oštri ugao preseka između njih. Za proizvođenje površina za ateriranje na osnovi upoređivanje jačina polja mogu se izabrati povoljni listovi i dovoditi se međusobno do preseka. Uopšte će ovde biti u pitanju najniži listovi diagrama, pošto ovi daju u praksi zahtevami površinu F za ateriranje (si. 1) koja ima mali nagib. Kod postupka po pronalasku postoji jednovremeno više površina preseka između pojedinih listova i usled toga više ravni za ateriranje, od kojih vođa vozila treba da upotrebi pravu, naime uopšte površinu najnižih preseka listova. Ovo ipak nije nikakva nezgoda postupka, pošto se pojedine vodiljne površine kako je u sledečem izloženo, mogu bez daljeg da razlikuju. Otpremni uređaj se prvenstveno tako udešava, da kao što je na sl. 1 pokazano, najniži listovi daju najveću jačinu polja, tako, da se ispravna površina za ateriranje može već po tome uopšte raspoznati. Osim toga se kod letenja ka otpremniku najpre nailazi na najnižu i time i ispravnu površinu. Danas uobičajeni postupci za a-teriranje rade i pomoću tako zvanih pred-signala, koji vođi vazdušnog vozila daju rastojanje od granice aerodroma i pokazuju početak ateriranja. Vođa vazdušnog vozila leti do nailaženja na zračenje prvog predsignala, kod kojeg on prelazi u ateriranje, po barometarskom merilu visine i to na primer u visini oid 200 m. U ovoj visini probija površinu za ateriranje i zrak predsignala, tako, da on odmah nalazi is- pravnu površinu, za klizno spuštanje. Dalje ravni jednake jačine polja su znatno strmije i moglo, bi stoga da se na njih naiđe samo u veoma velikoj visini, što praktično ne dolazi u pitanje. Dalja mogućnost razlikovanja je objašnjena pomoću si. 2. Ovde je jačina polja nanesena u pravouga-oniku koordinatama nad uglom a nagiba. Deblje izvučene krivulje pokazuju listove jednog a crtasto-tačkasto izvučene krivulje pokazuju listove drugog antenskog diagrama. Debelim linijama izvučeni diagram sa listovima 1 do 5 ima na primer znak n (—.) za raspoznavanje a črtasto-tačka-sti diagram sa listovima 1' do 3’ znak a (. —) za raspoznavanje. Dobija se kod u-crtanog primera više vodiljnih ravni 1 do VI. Kod ispravne vodiljne ravni I odstupanje od vodiljne ravni prema dole odgovara isticanju slova n (— .) a odstupanje prema gore odgovara isticanju slova a (. —), kao što je navedeno ispod apscise. Kod druge, smetajuće vodiljne površine II su odnosi ipak upravo obrnuti, jer ovde izvesnom odstupanju prema dole odgovara znak a (. —) za raspoznavanje a odstupanju prema gore znak n (—■.) za raspoznavanje. Pilot dakle utvrđuje odmah po znaku za raspoznavanje koji sleduje njegovim skretanjima kod upravljanja, da li on upotrebljuje ispravnu površinu ili da li on vrši upravljanje pogrešno po kakvoj nepodesnoj površini preseka. Kod upotrebe pokaznih instrumenata za raspoznavanje vodiljnih površina odnosi su slični, pošto bi tada »kazaljka kod krmila za dubinu pokazivala ,,suviše visoko” a kod krmila za visinu „suviše nisko”. Sledeča vodiljna površina III ima istina opet ispravno pokazivanje visine i nizine, no ipak su ove sledeče površine tako visoke, da su praktično bez značaja. Na si. 2 .se dalje vidi, da listovi 4 i 3’ imaju takav oblik, položaj i veličinu, da se ne presecaju. Može se dakle otpremni uređaj tako udesiti, da se dobija samo jedna željena vodiljna ravan, dok su dalji listovi tako dimenzionisani, da ne obrazuju ravni preseka. Na si. 3 i 4 su pokazani uređaji za izvođenje postupka po pronalasku. Kod uređaja prema si. 3 su dve vertikalne antene Vi i Va postavljene na različnoj visini iznad zemlje, naime jedna na visini hi a druga na visini ha. Kod napajanja jedne antene postaje drukčije izvedeni antenski diagram, no kod napajanja druge antene. De-latnost uređaja je takva, da se pomoću preključnika u vod E energije otpremnika S naizmenično preključuje u određenom ritmu od jedne na drugu antenu. Slično se dejstvo može postići i pomo- ću rasporeda prema si. 4 koji je uprošćen u odnosu prema si. 3. Mogu se naime diagrami listova proizvoditi i na taj način, što se kakva dugačka vertikalna žica na-dražuje u više talasnih dužina. Oblik diagrama listova je zavisan od broja talasnih dužina na vertikalnoj žici, t. j. od dužine ove žice. Uređaj je stoga izveden tako, da se antenska žica Di produžuje preko naizmenično uključivog uključnika T za žicu Da. Priključivanje i isključivanje ovog produžnog komada se vrši isto tako u ritmu komplementarnih znakova. Patentni zahtevi: 1. Postupak za dobijanje površina za klizno spuštanje na zemlju, pomoću upore-đivanja jačine magnetnih polja antenskih polja, naznačen time, što se vertikalni diagrami iz više listova dovode do preseka. 2. Postupak po zahtevu 1, naznačen time, što su vertikalni diagrami iz više listova dimenzionisani tako, da se uglavnom dobija samo jedna ravan preseka, dok o-stali listovi imaju takav oblik, položaj i veličinu, da se ne presecaju, pri čem su vertikalni diagrami iz više listova izrađeni na primer tako, da je jedan aktivan u pauzama drugog (na pr. a-n- ili ritam tačka-crta). 3. Uređaj za izvođenje postupka po zahtevu 1 i 2, naznačen time, što se preklju-čuju dva antenska uređaja koji su postavljeni na različitoj visini iznad zemlje za višestruki iznos u odnosu prema talasnoj dužini. 4. Uređaj za izvođenje postupka po zahtevu 1 i 2, naznačen time, što se kakva vertikalna žica nadražuje u više talasnih dužina i periodično se priključuje i isključuje kakav produžni komad. - 5? :: : ' ■; q ?: BS ‘ ' ' ' ■ • Ad pat. b'., 163 51