Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8, str. 49—68 UDK 341.234(436.17—862) Pravila medunarodnog prava o pravnom položaju gradiščanskih Hrvata u Austriji Dr Budislav Vukas lako smo ovom radu dali naslov koji bi trebao jasno ukazati na njegov sadr- žaj, moramo dodati još nekoliko riječi o njegovoj svrsi i domašaju. Svrha mu nije da pruži potpunu sliku o pravnim pravilima kojima je ureden položaj gradiščan- skih Hrvata. U prvom redu, moramo istaknuti da ne raspravljamo o pravnom po- ložaju svih gradiščanskih Hrvata, več samo onih u Republici Austriji; izostavlja- mo raspravu o gradiščanskim Hrvatima u Madarskoj i Ččehoslovačkoj. Daljnje je ograničenje ovog rada u tome što se u njemu raspravlja samo o pravilima medu- narodnog prava o Hrvatima u Gradišču, a ne o pravilima unutrašnjeg austrijskog prava o tim austrijskim gradanima. Konačno, moramo islaknuti i to da u ovom radu nečemo nastojati iscrpno prikazati austrijsku praksu u provodenju njenih medunarodnopravnih obveza prema Hrvatima i eventualnih internih propisa o nji- hovu položaju. Posebno moramo naglasiti da se ograničavamo na prikaz medunarodnog ugo- vornog prava iz kojeg proizlaze austnijske medunarodnopravne obaveze prema našim sunarodnjacima u toj zemlji. Nečemo se upuštati u raspravu o eventualnom po- stojanju običajnih pravila medunarodnog prava ili opčih načela prava o manjina- ma, koja bi bila primjenjiva ii na Gradiščanske Hrvate, iako je postojanje takvog opčeg prava o manjinama moguče braniti s mnogo valjanih argumenata. l. Senžermenski mirovni ugovor Prve norme medunarodnog prava koje se odnose na Hrvate u Austriji su pra- vila o zaštiti manjina iz Senžermenskog mirovnog ugovora, zaključenog s Austri- jom 10. 9. 1919, medu ugovornicama kojega nalazimo i Državu Srba, Hrvata i Slo- venaca. U čl. 62.—69. tog Ugovora sadržana su pravila o zaštiti manjina u Austriji, a da se manjine pri tome ne spominju poimence. Austrija je obvezana da pravila iz tih članaka prihvati kao svoje temeljne zakone, kojima se neče protiviti nijedan njezin zakon, propis, ni službeni postupak (čl. 62). Medutim, u tim člancima ne nalazimo samo odredbe posvečene manjinama, odnosno njihovim pripadnicima, več i pravila o opčoj zaštiti prava čovjeka. Neka su od tih prava dana svim stanovnicima Austrije, a neka samo njezinim držav- ljanima, pa se zato u samom ugovoru odreduju osobe koje imaju pravo na austrij- sko državljanstvo. To su bile osobe koje su na dan stupanja na snagu Mirovnog ugovora imale prebivalište (pertinenza) na austrijskom području, a koje nisu držav- ljani druge države (čl. 64), ali i sve osobe rodene na austrijskom području, koje rodenjem ne stječu drugo državljanstvo (čl. 65). Svi stanovnici Austrije, bez obzira na razlike u porijeklu, narodnosti, jeziku, rasi ili vjeni, trebali su uživati potpunu zaštitu života i osebne slobode. Garantirana im je bila i sloboda vjere i privatno i javno vršenje vjerskih obreda, ukoliko time nisu ugrožavali javni poredak ti dobre običaje (čl. 63). 4 Razprave in gradivo so Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 Austrijski državljani svih rasa, jezika i vjera trebali su biti jednaki pred za- konom i uživati jednaka gradanska i politička prava. Posebno je bilo naglašeno da im razlike u vjeri ne smiju šteti pri prijemu u javne službe ili pri obavljanju raznih zanimanja (st. 1. i 2, čl. 66). Navedena pravila zabranjuju diskriminaciju medu austrijskim državljanima u uživanju pojedinih prava čovjeka, zbog njihove pripadnosti nekoj rasi ili vjeri ili zbog upotrebe nekog jezika. I ta pravila pružala su, dakle, zaštitu austrijskim državljanima koji su pripadali rasnim (narodnim), jezičnim i vjerskim manjinama. Medutim, dalje nailazimo na pravila koja su posebno namijenjena zaštiti prava manjina, iako se one u svima ne spominju. Tako se zabranjuje svako ograničava- nje slobodne upotrebe bilo kojeg jezika u privatnom životu i poslovnim odnosi- ma, u $tampi, u publikacijama i na 'javnim skupovima (st. 3, čl. 66). Austrijskim gradanima koji ne govore službenim, njemačkim jezikom moraju se pružiti odgo- varajuče olakšice da bi mogli na svom jeziku usmeno i pismeno istupati pred su- dovima (st. 4, čl. 66). U gradovima i kotarima u kojima u znatnom broju žive austrijski državljani čiji jezik nije njemački, pružit če se odgovarajuče olakšice da bi se njihovoj djeci u osnovnoj školi osigurala nastava na njihovu jeziku. Austrijska je vlada i u takvim školama smjela uvesti obvezatno učenje njemačkog jezika (st. 1, čl. 68). Konačno, u nekim se odredbama izričito spominju manjine ili njihovi pripad- nici. S austrijskim državljanima, pripadnicima etničkih, vjerskih ili jezičnih ma- njina moralo se postupati na isti način kao i s drugim gradanima te zemlje, svi su oni morali imati iste pravne i stvarne garancije. Posebno je istaknuto pravo pripadnika manjina da »o svom trošku podignu, upravljaju i nadziru dobrotvor- ne, vjerske ili društvene ustanove, škole i druge obrazovne ustanove, s pravom da u njima slobodno upotrebljavaju svoj jezik i da ispovijedaju svoju vjeru« (čl. 67). U gradovima i kotarima u kojima u znatnom broju žive austrijski državljani pri- padnici etničkih, vjerskih ili jezičnih manjina, tim se manjinama mora osigurati pravedno sudjelovanje u korištenju sredstava državnih, gradskih i drugih budžeta namijenjenih obrazovanju, vjeri ili dobrotvornim svrhama (st. 2, čl. 68). U vezi s navedenim odredbama o pravima manjina, SenZermenski ugovor, kao i drugi ugovori Versajskog sistema zaštite manjina, daje odredena prava or- ganima Lige naroda u mijenjanju tih odredaba i u nadzoru nad njihovim izvrša- vanjem od strane obvezane države (čl. 69). U okviru ovog rada ne može se ulaziti u kritički prikaz sistema zaštite ma- njina iz vremena lige naroda, ali s obzirom ma Senžermenski ugovor i zaštitu Hrvata i Slovenaca u Austriji, možemo ustvrditi da je obim zajamčenih prava bio malen, a da ni ona nisu našim manjinama bila u Austriji osigurana (upotreba je- zika u sudstvu, manjinske škole, zabrana diskriminacije). Sistem nadzora Lige naroda nad ispunjavanjem austrijskih obveza pokazao je svoju neefikasnost u slučaju žalbe Slovenaca zbog načina provodenja popisa stanovništva, kad su isti organi protiv čijeg ponašanja je bila uložena žalba, bili ; Bei da daju mišlje- nje o opravdanosti slovenske žalbe.' S obzirom da je 15. 5. 1955. zaključen Državni ugovor o uspostavljanju neza- visne i demokratske Austrije (dalje: Državni ugovor), i da u njemu postoje odred- ' Opčenito o provodenju odredaba Senžermenskog ugovora o manjinama: Memoran- dum on the Rights of the Slovene and Croat Minorities in Austria (1949), str. 5—10. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 si be o opčaj zašliti prava čovjeka (čl. 6. i 8.) i posebna pravila o zaštiti prava slo- venske i hrvatske manjine (čl. 7), postavlja se pitanje valjnosti i primjenjivosti odredaba Senžermenskog ugovora o manjinama. Ne postoji, naime, nikakav instru- ment, nikakva jasna izjava stranaka Senžermenskog ugovora o tome da on bilo u cjelosti, bilo njegove odredbe o manjinama nisu više na snazi. Kako je trebalo odgovoriti na pitanje valjanosti svih predratnih instrumenata o zaštiti manjina, Ekonomsko i socijalno viječe Ujedinjenih naroda zatražilo je od Glavnog tajnika da izradi studiju, u kojoj če proučiti da li su ti predratni instrumenti još ma snazi »barem utoliko što bi oni odredivali medu državama ugovornicama prava i obve- ze, čije bi postojanje bilo nezavisno od njihovog garantiranja od strane Lige naroda.«' Glavni tajnik je studiju izradio? ali Ujedinjeni narodi o tvrdnjana iz te stu- dije o predratnim instrumentima o zaštiti manjina nikad nisu donjeli konačni za- ključak. Pojedinačnom analizom u studiji je utvrdeno da je večina tih instru- menata prestala vrijediti. Za neke ugovore je utvrdeno da bi, u skladu s pravilima medunarodnog prava o ugovorima, i dalje morali biti smatrani dijelom pozitivnog prava. Mudutim, za cijeli sistem zaštite manjina iz vremena Lige naroda redak- tori studije su tvrdili da više nije na snazi, zbog bitno promijenjenih okolnosti prema vremenu u kojem je uspostavljen i u kojem je djelovao. Kako, dakle, nema mjerodavne medunarodne odluke o predratnim ugovornim odredbama o zaštiti manjina, preostaje da se o sudbini čl. 62—69. Senžermenskog ugovora sudi na temelju opčih pravila medunarodnog prava o prestanku ugovora. Moramo, medutim, odmah napomenuti, da raspravu o tom pitanju smatramo važnom ne samo zato što je sa stanovišta medunarodnog prava sudbina tih odre- daba nejasna, več i zato što su ona i danas dio austrijskog ustavnog prava, kao i zato što se razni austrijski izvori (uključujuči predstavnike gradiščanskih Hrvata) često pozivaju na te odredbe. Mnoge okolnosti u vezi sa Senžermenskim ugovorom pružaju osnovu da se zaključi kako su odredbe o zaštiti manjina (neovisno od sudbine drugih dijelova tog Ugovora) prestale vrijediti.! Najznačajnije su izbijanje rata i mestanak Lige naroda, temelja predratnog sistema zaštite manjina Spomenuta studija Glavnog tajnika tvrdi da je u pregovorima o mirovnim ugovorima nakon drugog svjetskog rata stav saveznika bio da su predratni ugovori več tada bili prestali vrijediti, a takav stav su navodno imali i pregovarači o austrijskom Državnom ugovoru u odnosu na Senžermenski mirovni ugovor" Drugačiji je, medutim, stav same Austri- je. U svom izvještaju Odboru za uklanjanje diskriminacije, podnesenom 2. 8. 1973, 7 Vidi: Yearbook of the United Nations 1947—48, str. 582. ? Dokument Ujedinjenih naroda E/CN.4/367. " Zanimljivo je ukazati na Memorandum vlade FNRJ zamjenicima ministara vanjskih poslova o teritorijalnim i drugim klauzulama ugovora s Austrijom (1948), u kojem se traži da Austrija ispuni svoje obveze iz Senžermenskog mirovnog ugovora u vezi s povratom Jugoslaviji predmeta od kulturne vrijednosti, str. 11 i 14. > Iz rasprave o eventualnoj današnjoj valjanosti odredaba Senžermenskog ugovora o manjinama svakako treba izostaviti čl. 69, u kojem se daju neka prava Ligi naroda. Taj je članak, na temelju naknadne nemogučnosti izvršenja, zbog propasti Lige naroda, sva- kako prestao vrijediti. U taj bi se zaključak moglo posumnjati jedino da su Ujedinjeni narodi preuzeli funkcije Lige na temelju predratnih instrumenata o zaštiti manjina, ali oni to nisu željeli učiniti. Vidi: M. Bartoš, Medunarodno javno pravo, I knjiga, Beograd 1954, str. 434. * E/CN.4/367, str. 64 i 67. » Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 medu. medunarodnim ugovorima koji se odnose na pravni položaj manjima u toj zemlji, Austrija navodi i Senžermenski ugovor" Ako bismo i zaključili da odredbe Senžermenskog mirovnog ugovora nisu de- Togirane, postavlja se pitanje njihove primjene na gradiščanske Hrvate, nakon što je zaključen Državni ugovor. Taj je Ugovor, naime, lex posterior u odnosu prema Senžermenskom ugovoru, a s obzirom da izričito ureduje položaj Hrvata i Slo- venaca, on je lex specialis prema Senžermenskom ugovoru, koji se odnosi opče- nito na manjine u Austriji. Medutim, pitanje je, da li samo zato što je Državni ugo- vor kasniji ugovor, i zato što se odnosi izričito na Hrvate, on u potpunosti zamje- njuje ranije ugovorne odredbe. Moglo bi se, naime, braniti i gledište da za pojedina pitanja u vezi s manjinama, koja nisu precizno, izričito rješavana u novom ugo- voru, vrijede i dalje stare ugovorne odredbe. Tako npr. Senžermenski ugovor izričito obvezuje Austriju da u gradovima i kotarima gdje žive pripadnici manjina izdvoji pravedan dio budžetskih sredstva namijenjenih obrazovanju, vjerskim i do- brotvornim svrhama, i da ga dade manjinama (st. 2, čl. 68). S druge strane, ure- denje manjinskih pitanja u oba ugovora se ni prostorno ne poklapa. Senžermen- ski ugovor donosi pravila o položaju svih manjina u cijeloj Austriji, a Državni ugovor ureduje položaj Slovenaca i Hrvata samo u tri austrijske zemlje: Koruškoj, Štajerskoj i Gradišču. Na veliki broj Hrvata u Beču ne bi se mogle primijeniti od- redbe Državnog ugovora, ali bi bona fide izvršenje nekih odredaba Senžermenskog ugovora tražilo odredena prava za pripadnike naših manjina i izvan zemalja u kojima žive ostali naši sunarodnjaci u Austriji. Tako bi npr. po st. 4, čl. 66. Sen žermenskog ugovora Hrvat i u Beču mogao tražiti pravo da pred sudom istupa na hrvatskom jeziku. Konačno, s obzirom da krug ugovornica Senžermenskog i Državnog ugovora nije jednak, moglo bi se, iako bez mnogo opravdanja s obzirom na prirodu odredaba o zaštiti manjina, tvrditi da je Austrija obvezana odredba- ma Senžermenskog ugovora o zaštiti manjina u odnosu prema onim državama koje nisu stranke Državnog ugovora iz 1955. godine. Zaključci o mogučnosti današnje primjene odredaba Senžermenskog ugovora na prawni položaj Hrvata u Austriji i pored postojanja kasnitjeg ugovora, koji izni- čito regulira položaj Hrvata u Austriji, nisu naročito uvjerljivi. Medutim, več je rečeno da je mogučnost zaključka o današnjoj neposrednoj primjenjivosti odre- daba Senžermenskog ugovora na Hrvate u Austriji, samo jedan od razloga što se o odredbama iz tog Ugovora ne usudujemo govorili kao o derogiranom pravu Naime, odredbe o manjinama iz čl. 62—69. Senžermenskog ugovora integralni su dio Saveznog austrijskog ustava koji je danas na snazi! Moramo se podsjetiti na več spomenuti čl. 62. Senžermenskog ugovora, koji je obvezivao Austriju da od- redbe V odsjeka III dijela (tj, čl, 62—69) Senžermenskog ugovora prizna kao svoj »temeljni zakon«. Izvršavajuči tu svoju medunarodnu obvezu, Austrija je taj odsjek Senžermenskog ugovora 1920. godine unijela u svoj Ustav, a taj Ustav, u obliku kako je revidiran 1929, godine, današnji je Ustav Austrije. Pri tome se u Ustavu ne navodi tekst čl. 62—69, Senžermenskog ugovora, nego se Ustav poziva na V odsjek III dijela tog Ugovora, čime Austrija pokazuje da su te odredbe još uvijek njene medunarodne obveze? ; Dokument Ujedinjenih —" Vidi: st. 1, čl, 149, Sav prijevod: Ch. Kessler, Beč | naroda CERD/C/R.50/Add. 6, str. 7—9. eznog austrijskog ustava; The Austrian Federal Constitution, 90, str. 82. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 s3 Uz več spomenuti austrijski službeni stav, da odredbe Senžermenskog ugovora još uvijek ureduju položaj manjina u Austriji, takvo mišljenje nalazimo u različitim drugim austrijskim izvorima. Takav je osobni stav predstavnika Austrije na »Se- minaru Ujedinjenih naroda o unapredenju i zaštiti ljudskih prava nacionalnih, etničkih i drugih manjina« (Ohrid, 1974), Klausa Berchtolda' i najistaknutijeg austnijskog pisca o manjinskim pitanjima, Theodora Veitcra.” Za nas je najzna- čajnije to što se i predstavnici gradiščanskih Hrvata, koji nastoje što bolje do- kumentirati svoje zahtjeve za zaštitu i pomoč manjini, pozivaju na taj predratni Ugovor. Tako I. Miiller piše: »U budučnosti če biti potrebno jače financijalno po- dupiranje naših organizacijev od strani države i zemlje, kako to prepisuje državni ugovor od St. Germaina«." Konačno, na Senžermenski ugovor se pozivaju i poje- dinci, pripadnici manjina u traženju zaštite svojih prava pred nacionalnim i me- dunarodnim institucijama." Iz svega što je rečeno o statusu odredaba Senžermenskog ugovora i njihova odnosa prema Državnom ugovoru iz 1955. možemo zaključiti slijedeče: a) u svim pitanjima zaštite hrvatske manjine u Austriji koja su rješavana Državnim ugo- vorom, moraju se primjenjivati odredbe tog Ugovora, b) u svim pitanjima zaštite Hrvata u Austriji koja nisu rješavana Državnim ugovorom, primjenjuju se od. redbe Senžermenskog ugovora, jer su one u Austriji na snazi kao dio austrijskog Saveznog ustava. 2. Državni ugovor o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije Državni ugovor je zaključen 15. 5. 1955, a stupio je na snagu 27. srpnja iste godine." Uz Austriju i četiri velike sile pobjednice, stranke su mu još sedam drža- va, medu kojima je i Jugoslavija." Pored odredaba o zaštiti manjina, u Ugovoru nalazimo i pravila o opčoj za- štiti prava čovjeka i zabrani diskniminacije. Austrija se obvezuje da poduzme sve potrebne mjere kako bi svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigurala uživa- nje prava čovjeka i osnovnih sloboda. U te slobode moraju biti uključene i slo- bode: izražavanja, štampe i publikacija, vjerskih obreda, političkog uvjerenja javnih skupova. U uživanju tih prava i sloboda ne smije biti razlikovanja s obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeru (st. 1, čl. 6). Za razliku od tih prava, koja se odnose na svaku osobu pod jurisdikcijom Austrije, pravo na jednako i opče pravo glasa, kao i pravo da se bude izabran u javnu službu, pripada samo austrijskim grada- nima. I pri vršenju tih prava ne smije biti diskriminacije (čl. 8). ? United Nations Seminar on the Promotion and Protection of Human Rights of National, Ethnic and other Minorities, Ohrid, Yugoslavia, 25 June — 8 July 1974, Working Paper prepared by Dr. Klaus Berchtold, Head of Department Federal Chancellery Austria, WP/8, str. 4. 10 T, Veiter, Pravni status hrvatske narodne grupe u Austriji — de iure i de facto, Symposion croaticon — Gradiščanski Hrvati, Beč 1974, str. 92, 93. Vidi isti: Das Recht der Volksgruppen und Sprachminderheiten in Osterreich, Wien 1970, str. 512. " I, Müller u Hrvatskim novinama, br. 21, od 24. 5. 1974, 2 Vidi predmet: ISOP against AUSTRIA, Decision of 8th March 1962, Yearbook of the European Convention on Human Rights, 1962, str. 112. » Vidi: Nations Unies, Recueil des Traites, vol. 217, str. 223. 4 Vidi: Treaties in Force, A List of Treaties and Other International Agreements of the United States in Force on January 1, 1971, str. 268. SA Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 St. 2, čl. 6 sadrži obvezu Austrije da ni sadržajem svojih zakona, ni njihovom primjenom ne dovede do diskriminacije medu osobama austrijskog državljan- stva »na temelju njihove rase, spola, jezika ili vjere, bilo s obzirom na njihove osobe, imovinu, posao, poslovni ili financijski interes, pravni položaj, politička ili gradanska prava ili bilo koje drugo pitanje«. Ovako široke garancije prava čovjeka i zabrane diskriminacije eliminiraju potrebu da se u tim pitanjima na položaj Hrvata u Austriji primjenjuju odredbe Senžermenskog ugovora. Pri tome se mora posebno ukazati na generalnu klauzulu st. 1, čl. 6, po kojoj se svim osobama pod jurisdikcijom Austrije, bez ikakve di- skriminacije, osiguravaju prava čovjeka i osnovne slobode. Dalje se u toj odredbi posebno izdvajaju neke osnovne slobode, ali stvarni sadržaj te generalne klauzule moramo tumačiti u skladu s tadašnjim shvačanjima o tim pravima i slobodama Ona su bila izražena u več usvojenoj Opčoj deklaraciji o pravima čovjeka i dru- gim dokumentima Ujedinjenih naroda, organizacije u koju je Austrija, upravo na temelju zaključivanja Državnog ugovora željela uči (str. 7. preambule Državnog ugovora). čl. 7. nosi naslov »Prava slovenske i hrvatske manjine«. Evo njegova sadržaja: »1. Austrijski državljani slovenske i hrvatske mamnjine u Koruškoj, Gradišču i Štajerskoj uživat če ista prava, uz jednake uvjete, kao svi ostali austrijski držav- ljani, uključujuči pravo na vlastite organizacije, sastanke i štampu na vlastitom jeziku. 2. Oni imaju pravo na osnovnu nastavu na slovenskom ili hrvatskom jeziku i razmjerni broj vlastitih srednjih škola; s tim u vezi školski nastawni planovi bit če revidirani i odsjek nadzorništva za nastavu bit če osnovan za slovenske i hrvat- ske škole. 3. U upravnim i sudskim kotarima Koruške, Gradišča i Štajerske, gdje se na- lazi slovensko, hrvatsko ili mješovito pučanstvo, slovenski ili hrvatski jezik bit če prihvačen kao službeni jezik uz njemački. U takvim kotarima bit če topografsko nazivlje i natpisi na slovenskom ili hrvatskom jeziku baš kao i na njemačkom. 4. Austrijski državljani slovenske ili hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišču i Štajerskoj sudjelovat če u kulturnom, upravnom i sudskom ustrojstvu na tim područjima uz jednake uvjete s ostalim austrijskim državljanima. 5. Bit če zabranjena djelatnost organizacija kojima je cilj da liše hrvatsko i slovensko pučanstvo njihova manjinskog značaja ili prava.« U sadržaju čl. 7. moramo razlikovati dvije grupe odredaba: a) St. l. sadrži pravilo koje znači samo primjenjivanje odredaba o pravima čovjeka na austrijske državljane slovenske i hrvatske manjine. Pripadnicima ma- njina garantira se »ista prava, uz jednake uvjete« kao svim ostalim austrijskim državljanima. Iako se ne kaže izričito o kojim se pravima radi, očito je da se radi o »pravima čovjeka i osnovnim slobodama«, čije se osiguranje svim austrij- skim državljanima obečaje u članku što prethodi čl. 7. Samo kao primjer prava koja moraju užvati Slovenci i Hrvati navode se neka prava, koja se često uskra- čuju manjinama: »pravo na vlastite organizacije, sastanke i štampu na vlastitom jeziku«. To ne znači da bi pripadnicima manjina moglo biti uskračeno uživanje drugih prava i sloboda koje spominje čl. 6: slobode izražavanja mišljenja i slo- bode vjeroispovijesti ili slobode političkog uvjerenja. Moramo se, medutim, pod- Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 55 sjetiti, da i čl. 6. navodi neka prava čovjeka samo radi primjera, te stoga zaklju- čujemo da st. 1, čl. 7. zapravo znači priznavanje slovenskoj i hrvatskoj manjini svih prava i sloboda čovjeka iz Opče deklaracije o pravima čovjeka. Ukoliko Austri- ja pristupi Paktovima o pravima čovjeka, i kad oni stupe snagu, prepadnici ma- njina bit če, na osnovi st. 1, čl. 7, izjednačeni sa svim austrijskim državljanima u uživanju svih prava i sloboda iz Paktova. b) Za razliku od prava navedenih pod a), koja bi svim pripadnicima hrvat: ske i slovenske manjine pripadala i da nisu posebno spomenuta u čl. 7, zato što se radi o austrijskim državljanima, st. 2., 3. i 4. donose odredbe o posebnim pra- vima tih dvaju manjina. Do ugovaranja posebne zaštite slovenske i hrvatske manjine došlo je zato što nije bilo udovoljeno jugoslavenskom zahtjevu da se slovenski dijelovi Koruške i Štajerske pripoje Jugoslaviji. Uz taj svoj neopozivi zahtjev, Jugoslavija je pred- lagala dvije moguče solucije za zaštitu gradiščanskih Hrvata od daljnje germani- zacije. Prva je bila davanje hrvatskoj manjini »posebnog statuta koji bi im jamčio nacionalna prava«. Druga je mogučnost bila zamjena pučanstva: preseljavanje gradiščanskih Hrvata u Jugoslaviju, u zamjenu za iseljenje njemaökog stanov- ništva što bi nužno ostalo u novim jugoslavenskim granicama (pripajanjem dije- lova Koruške i Stajerske).” Kako nije udovoljeno našim zahtjevima za pripaja- njem dijela predratnog austrijskog teritorija, za obje manjine je postalo mogude jedino rješenje ugovaranjem posebnih pravila o njihovoj zaštiti u Austriji. Jugoslavenski zahtjevi prema susjednoj državi nisu bili izneseni zbog naše želje za tudim teritorijama, niti radi kažnjavanja Austrije za sudjelovanje njenog stanovništva u nacističkoj armiji na jugoslavenskom tlu, več zbog želje da naši sunarodnjaci, Slovenci i Hrvati, zauvijek prestanu biti izloženi germanizaciji, i udu u zajedničke državne granice s večinom svojih naroda. Naši zahtjevi nisu imali podrške velikih sila, pa je zaštita naših manjina prepuštena Austriji, koju su sa- veznici obvezali odredbama njenog Državnog ugovora. Neshvatljivo je, medutim, kako pored te poznate povijesti čl. 7. i nazivanja zaštičenih manjina »slovenskom i hrvatskom manjinom«, austrijski službeni pred- stavnici ponekad negiraju postojanje nacionalnih manjina u Austriji. Tako je austrijski predstavnik u Odboru za uklanjanje rasne diskriminacije u dva mavrata izjavio da u Austriji nema nacionalnih ili etničkih, odnosno rasnih, več samo vjerskih i jezičnih manjina!" Da bi se umanjilo značenje austrijskih medunarodnih obveza prema manjina- ma, u austrijskom izvještaju Odboru za uklanjanje rasne diskriminacije, od 2. 8. 1973, ističe se da prema zadnjem popisu pučanstva (od 1971. godine) samo 0,69 % ukupnog stanovništva Austrije pripada slovenskoj i hrvatskoj manjini." Pored S Vidi: Memorandum of the Government of the Federal People's Republic of Yugo- slavia on the Slovene Carinthia, the Slovene frontier areas of Styria and the Croats of Burgenland (1947), str. 7, 8. % Vidi: Report of the Committee on the Elimination of Racial Discrimination, Gene- ral Assembly Official Records, Twenty-Ninth Session, Supplement No. 18 (A/9618), str. 35, par. 135, str. 36, par. 137. Za razliku od te izjave, austrijski predstavnik na Seminaru u Ohridu napisao je u svom referatu: »pravno priznate manjine u Austriji su Slovenci i Hrvati«, Berchtold, o.c., str. l. " Dokument CERD/C/R.50/Add. 6, str. 7. 56 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 toga se naglašava da te dvije manjine žive u samo tri od devet austrijskih zema- lja, te da nijedna od njih ne nastanjuje cjelovita, odijeljena područja. Navedeni postotak Hrvata i Slovenaca sumnjivo je malen; medutim, broj pri- padnika manjina nema utjecaja na obveze Austrije na temelju Državnog ugovora. Austrija je preuzela večinu obveza prema Slovencima i Hrvatima u onim zemlja: ma u kojima oni žive, tj. u Koruškoj, Štajerskoj i Gradišču, neke obveze samo u onim upravnim i sudskim kotarima u kojim živi slovensko, hrvatsko ili mješovito pučastvo, a obvezu da zabrani djelatnost organizacija kojima je cilj odnarodivanje pripadnika manjina na području oijele Austrije. Nijedno pravo manjina nije veza no ni uz kakve apsolutne ili relativne brojeve pripadnika manjina, bilo u pojedi- noj zemlji, bilo u pojedinom upravnom ili sudskom kotaru." Do takvog su za- ključka došli i članovi Odbora za uklanjanje rasne diskriminacije prilikom raz: matranja izvještaja Austrije.? U novije vrijeme često se pokreče pitanje posebnog popisa stanovništva, ili samo popisa pripadnika manjina, u vezi s dužnosti Austrije da izvrši svoje obveze na temelju Državnog ugovora. Postoji bojazan da je svrha popisa da se dokaže kako je broj pripadnika manjina vrlo malen, a sumnja se i da bi uvjeti popisiva- nja mogli biti takvi, da se raznovrsnim pnitisoima dovede do iskazivanja nerealno malog broja Austrijanaca kao Hrvata ili Slovenaca. Nije ni potrebno isticati da je provodenje popisa s takvom svrhom d pod 'takvim uvjetima protivno duhu Držav- nog ugovora. Rezultati popisa koji bi iskazali znatno manji broj pripadnika ma- njina no u ranijim popisima ukazivali bi na presiju na austrijske gradane da se ne izjašnjavaju kao pripadnici manjine, ali i na dvadesetgodišnje neizvršavanje austnijskih obveza, koje je dovelo do odnarodivanja dijela Hrvata i Slovenaca. Time bi Austrija potvrdila da je povrijedila svoju dužnost prema manjini — duž- nost zaštite postojanja manjine, kako je naziva Berchtold." Ta temeljna obveza Austrije proistječe iz cjeline čl. 7. Državnog ugovora, a posebno i iz st. 5, čl. 7. Medutim, ma kako popis bio proveden, i ma kakvi bili njegovi rezultati, on ne može utjecati na postojanje austrijskih medunarodnopravnih obveza. Za utvrdi- vanje postojanja naših manjina, kako to točno kaže Veiter," bitan je bio popis sta- novništva od 1951. godine, posljednji popis prije zaključenja Ugovora sa Austrijom. Relevantni su i podaci izneseni u jugoslavenskim zahtjevima saveznicima, na te- melju kojih je ugovorena zaštita manjina u Austriji" Konkretne današnje potrebe Slovenaca i Hrvata u školstvu, upravi, sudstvu, kulturi, sredstvima javnih infor- macija, itd., a u okvirima odredaba Državnog ugovora, mogu se utvrditi i bez posebnih popisa, na isti način kao što se slične potrebe utvrduju kod večinskog naroda. Osim toga, sa svojim potrebama i slovenska i hrvatska manjina i te kako % O tretiranju tog pitanja u pripremama za zaključivanje Državnog ugovora vidi. D. Druškovič, Carinthian Slovenes, Some Aspects of their Situation 18 years after the signing of the Austrian State Treaty (second completed edition), Ljubljana 1973, str. 20. » Dokument A/9618, str. 35, par. 135. 2% Berchtold, o.c., str. 6. 2 Veiter, Pravni status hrvatske narodne grupe u Austriji — de iure i de facto, str. 103. 2 Vidi npr.: Annex No. 6 to the Memorandum of the Government of the Federative People’s Republic of Yugoslavia on Slovene Carinthia, the Slovene frontier ares of Styria and the Croats of Burgenland (1947). Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 9 često upoznaje zemaljske i savezne organe vlasti putenm podnesaka svojih organizacija. Kao što je sa stanovišta medunarodnog prava neumjesno pozivanje na mali broj Hrvata i Slovenaca da bi se opravdalo neizvršavanje obveza prema Držav- nom ugovoru, tako su s istog gledišta neprihvatljive isprike Austrije za neispunjava- nje svojih nedunarodnih obveza koje se oslanjaju na nepostojanju internopravnih pravila za provodenje preuzetih medunarodnih obveza. Obveze Austrije na temelju Državnog ugovora su jasne i bezuvjetne. Nema nikakve recipročne obveze neke druge ugovomice prema Austriji, o izvršavanju koje bi moglo ovisiti ispunjava- nje obveza Austrije. Isto tako u Ugovoru nisu nametnute nikakve dužnosti manji- nama ili njihovim pripadnicima, ispunjavanje kojih bi moglo biti uvjet za izvrša- vamje obveza austrijske države. Shvatljivo je da za provodenje nekih od obveza Austrije nisu dovoljna samo pravila Državnog ugovora, več da je nužno donjeti internopravne akte za njihovu provedbu. Zato je Jugoslavija i predlagala da se u samom Državnom ugovoru navedu zakoni potrebni za provodenje preuzetih austrijskih obveza prema manji- nama, koje bi Austrija morala donjeti u odredenom roku po stupanju Ugovora na snagu." Isto je tako razumljivo da se svi potrebni akti ne mogu donjeti neposred- no makon preuzimanja medunamodnoprawvnih obveza. Sporost zakonodavne procedu- re, materijalni razlozi, potreba da se i manjina i večina adaptira na nove propise i sl., mogu opravdano dovesti do odgadanja donošenja potrebnih akata unutraš- njeg prava, kao i do odredene sporosti u njihovu provodenju, Medutim, sve te isprike i svi obziri prema sporosti u mijenjanju unutrašnjeg prava i navika ljudi postaju potpuno neprihvatljivi u slučaju u kojem je od preuzimanja obveza na temelju medunarodnog ugovora prošlo dvadeset godina! Donošenje zakona o pro- vodenju jedne od obveza Avstrije (st. 3, čl. 7) sedamnaest godina nakon zaključi- vanja Državnog ugovora (1972. godine — o topografskim znacima u Koruškoj) i odustajanje od provodenja tog zakona zbog otpora jedne organizacije koja mora biti zabranjena po samom tom ugovoru (st. 5, čl. 7. i čl. 9.), ne mogu se kvalifi- cirati nego kao kršenja preuzetih medunarodnopravnih obveza Austrije. Da zaključimo: Austrija je po medunarodnom ugovoru obvezana na odredene postupke prema manjinama Slovenca i Hrvata u okviru svog teritorija. Ona je te obveze morala početi izvršavati od časa kad je Državni ugovor stupio na snagu. Kršenje njenih medunarodnopravnih obveza predstavlja samo onemogučavanje manjinama da uživaju ugovorom zajamčena prava. Donošenje unutrašnjih propisa samo je jedan od uvjeta, ispunjavanje kojih može doprinjeti da bi manjine uži- vale garantirana prava (uz osiguravanje financijskih sredstava, osnivanje potreb- nih organa, provodenje propisa, itd.). U nekim pitanjima zaista nema ni potrebe donošenja mi posebnih zakonskih, ni provedbenih propisa, da bi se manjini osigu- rala ugovorena prava (npr. za st. 1, čl. 7). Čak su i austrijski sudovi u nekim sluča- jevima presudili da je Državni ugovor self-executing ugovor, na temelju kojega % Predloženo je donošenje zakona o prilagodivanju upravnih granica kotara nacional- nom sastavu područja u Koruškoj, Gradišču i Štajerskoj, zakona o upotrebi slovenskig i hrvatskog jezika, zakona o slovenskim i hrvatskim školama, zakona o slovenskim i hrvat- skim političkim, kulturnim, ekonomskim i sportskim organizacijama i zakona o sloven- skim i hrvatskim javnim službenicima. Vidi: Memorandum on the Rights of the Slovene and Croat Minorities in Austria (1949), str. 11—18. s8 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 Hrvati i Slovenci neposredno stječu neka prava, tj. mogu se tim pravima koristiti, iako o njima ne postoje austrijski propisi koji provode odredbe Državnog ugovora." U uvodu smo rekli da nije svrha ovog rada da se u njemu analizira provode- nje i kršenje austrijskih medunarodnih obveza prema manjinama. Ipak, najevi- dentnija kršenja odredaba čl. 7. prema Gradiščanskim Hrvatima moramo iznijeti, jer su ona razlog pisanja ovog rada, kao i nekih stavova zauzetih u njemu. St. I, čl. 7. — U spomenici Hrvatskog kulturnog društva Saveznoj austnijskoj vladi ii Zemaljskoj vladi Gradišča, od 1955. godine, ikonstatira se da su i prije zaklju- čivanja Državnog ugovora Hrvati u Gradišču imali pravo na vlastite organizacije, sastanke i štampu na vlastitom jeziku. Brojne aktivnosti naših sunarodnjaka dokaz su da im se ta prava i danas ne uskračuju. St. 2, čl, 7. — Mogučnost školovanja na materinjem jeziku jedan je od najvaž- nijih faktora očuvanja manjine. Austrija krši obveze iz Ugovora i u odnosu na osnovne i odnosu na srednje škole. Naime, nakon što su ukinuti viši razredi osnov- ne škole, dvojezična nastava postoji samo u prva četiri razreda školovanja djece. U daljnjem školovanju samo ponegdje djeca uče nekoliko sati hrvatskog jezika tjedno, ali nema ni govora o nastavi na hrvatskom u gimnazijama, tehničkim ško- lama, ekonomskim akademijama i sl. Medutim, nepovoljno stanje u školovanju hrvatske djece na materinjem jeziku očituje se i u tome što se nastava i u nekim »dvojezičnim« školama vodi na njemačkom jeziku, u prevelikom broju učenika u razredima u kojima je nastava dvojezična, u uvodenju nastave hrvatskog jezika u srednjim školama tek po zahtjevu vrlo velikog broja učenika, u podjeli hrvat: skih šaka ma veči broj srednjih škola, što onemogočava uvodenje nastave hrvat- skog jezika, u odredivanju nepovoljnog vremena nastave hrvatskog kao neoba: veznog predmeta, itd. O ozbiljnosti posljedica neprovodenja st. 2, čl. 7 (posebno s obzirom na srednje škole) najrječitije govori T. Veiter: Opadanje hrvatske narodne grupe u Gradi- šču mora se dobrim dijelom pripisati toj očigledno namjernoj diskriminaciji i ne- izvršavanju Državnog ugovora." St. 3, čl. 7. — Za razliku od Koruške, za koju su Saveznim zakonom od 1959. godine donesena (nezadovoljavajuči) pravila o provodenju obveze iz st. 3. u odnosu na sudstvo, za Štajersku i Gradišče nema zakonskih odredaba o primjeni sloven- skog, odnosno hrvatskog jezika. U austrijskom izvještaju Odboru za uklanjanje rasne diskriminacije napominje se da se u praksi primaju podnesci na hrvatskom jeziku," a Veiter zaključuje da su Hrvati u pogledu upotrebe svog jezika u istom položaju ikao i stranci — mogu se služiti tumačem!" Konstatirajuči da se Savezni zakon od 1959. ne odnosi na Štajersku i Gradišče, kao ni na neke (šest) kotare u Koruškoj, austrijski izvještaj podsječa da se i na ta područja primjenjuje st. 4, čl. 66. Senžermenskog mirovnog ugovora, po kojem se austrijskim gradanima koji ne govore njemački mora osigurati »odgovarajuče olakšice« za korištenje svog jezika u sudu, bilo pismeno, bilo usmeno. Ta je tvrdnja % Vidi: Yearbook of the European Convention on Human Rights, 1962, str. 114. S T. Veiter, Pravni status hrvatske narodne grupe u Austriji — de iure i de facto, Symposion croaticon »Gradiščanski Hrvati«, Sveučilišče Beč, 1973—10—27, str. 10. % CERD/C/R. 50/Add. 6, str. 10. ” Veiter, Pravni status..., Symposion croaticon »Gradi$canski Hrvati«, Sveučilišče Beč, 1973—10—27, str. 10. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 s9 točna, ali, navedena odredba Senžermenskog ugovora daje pripadnicima manjina slabiju zaštitu od one iz st. 3, čl. 7. Državnog ugovora. Državnim ugovorom se, naime, jezici manjina u potpunosti izjednačuju s njemačkim (moraju biti prihva- čeni kao službeni jezik), a mogu se upotrebljavati bez obzira da li se stranka služi njemačkim. Naprotiv, po Senžermenskom ugovoru predvidaju se samo »odgovara- juče olakšice«, i to samo za one pripadnike manjina koji se ne služe njemačkim jezikom. Hrvatski jezik se ne primjenjuje kod upravnih vlasti, tvrdi Veiter, a čak i u potpuno hrvatskim opčinama, gdje se, razumljivo, u opčinskom savjetu govori hrvatski, sve se odluke moraju izdavati na njemačkom." Nema propisa o topografskim nazivima na hrvatskom jeziku, a ni natpisa na putokazima niti na ulazu u potpuno hrvatska mjesta. Hrvatskih naziva nema ni na zemljopisnim kartama. St. 4, čl. 7, — Odredbu ovog stavka čl. 7. nadopunja spomenuta odredba st. 2 čl. 68. Senžermenskog ugovora, koja obvezuje Austriju da manjinama osigura raspo- laganje pravednim dijelom budžetskih sredstava namijenjenih obrazovnim, vjer- skim i dobrotvornm svrhama. I nota Saveznog sekretarijata za vanjske poslove SFRJ, od 29. 10. 1974." i hrvat- ske kulturne organizacije u Gradišču ističu nedovoljnu materijalnu pomoč kultur- nim društvima i ustanovama gradiščanskih Hrvata. Manjinama se onemogučava da dobiju vlastiti televizijski program. Zanimiljiva je konstatacija Veitera, da se financijska pomoč namijenjena ma- njinama dijeli izmedu organizacija nacionalno svjesnih gradiščanskih Hrvata i onih hrvatskih grupa koje se zalažu za asimilaciju, a da se stipendije Saveznog ministarstva za nastavu i umjetnost, namijenjene manjinama, dodjeljuju udruže- njima i grupama čiji je cilj asimilacija i nestanak Hrvata u Austriji.? St. 5, čl. 7. — Več je spomenuto da se zaštita manjina iz ovog stavka odnosi na cijelu Austriju, a ne samo na tri zemlje u kojima žive manjine, i to kako na organizacije sastavljene od pripadnika večinskog naroda, tako i na organizirana nastojanja mekih pripadnika manjina da dovedu do odnarodivanja svojih suna- rodnjaka. Organizacije koje djeluju protiv jedne manjine (Slovenaca), znače nepo- srednu opasnost i prijetnju i očuvanju druge manjine (Hrvata). U vezi s ovom odredbom čl. 7. treba podsjetiti i na čl. 9. Državnog ugovora, koji zabranjuje da na austrijskom području postoje organizacije fašističkog karaktera. 3. Mnogostrani ugovori o zaštiti prava čovjeka Rasprava o medunarodnopravnom položaju manjina u Austriji ne smije se temeljiti isključivo na razmatranju odredaba Senžermenskog mirovnog ugovora i Državnog ugovora. Na pravni položaj manjina odnose se i drugi ugovori koji sadrže posebne odredbe o manjinama, ali i instrumenti o opčoj zaštiti prava čov- jeka i zabrani diskriminacije. lako se ne radi uvijek o ugovorima (npr. Opča de- % [bid, str. 11. % Vidi: Vjesnik SSRNH od 31. 10. 1974. % Veiter, Pravni status..., Symposion croaticon »Gradiščanski Hrvati«, Sveučilišče Beč, 1973—10—27, str. 6 i 11. 60 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 klaracija o pravima čovjeka), njihovo značenje za položaj svake osobe, pa i pri- padnika manjina je vrlo veliko. Zabranu diskriminacije u uživanju prava čovjeka ne smije se shvatiti tako da se na temelju te zabrane svakoj ljudskoj osobi mora jamčiti svako pravo u istom obliku kao i drugim osobama. Takvo tumačenje zabrane diskriminacije za- pravo bi dovodilo do diskriminacije u uživanju pojedinih prava. Zaista se ne bi moglo tvrditi da je postupljeno u skladu sa zabranom diskriminacije, kad bi se sva djeca koja govore različite materinje jezike prisiljavala da pohadaju nastavu na istom jeziku, ili kad bi se ljudima raznih vjeroispovijesti omogučilo da sudje- luju u vjerskim obredima jedne vjere. Prema tome, samo ispunjavanje načela zabrane diskriminacije dovodi do nužnog posebnog tretiranja u nekim pitanjima pripadnika manjina od ostalih gradana. Za vjerske manjine to znači posebno ure- divanje pitanja vjere, a za jezične manjine omogučavanje slobodne upotrebe nji- hova jezika u privatnom i javnom životu, itd. Princip jednakosti ljudi i zabrane diskriminacije u više je navrata rasprav- ljan pred Stalnim sudom medunarodne pravde i pred Medunarodnim sudom, a stavovi tih pravosudnih organa potvrduju gornje zaključke o sadržaju zabrane diskriminacije. Tako je u savjetodavnom mišljenju o manjinskim školam u Alba- niji rečeno: »...stvarna jednakost može zahtijevati raznovrsni postupak da bi se postigao rezultat koji uspostavlja ravnotežu medu raznovrsnim situacijama«," a u sporu o Jugozapadnoj Africi sudac Tanaka je ustvrdio u svom odvojenom miš- ljenju: »Načelo jednakosti pred pravom traži da s onim što je jednako jednako postupamo, a s onim što je različito da se različito postupa.«" U skladu sa svrhom ovog rada prikazat čemo detaljnije one ugovore kojih je stranka i Austrija, pa su zbog toga od interesa za položaj Hrvata u Gradišču. Ipak, spomenuti treba i one ugovore koje Austrija nije prihvatila, jer kod nekih postoji vjerojatnost da če i Austrija uči u krug ugovornica. a) Austrija je stranka Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina geno- cida, od 9. 12. 1948." Kao genocid u Konvenciji se kvalificiraju: ubojstvo ili nano- šenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima jedne narodne, etničke, rasne ili vjerske grupe, namjerno podržavanje takve grupe u životnim uvjetima koji tre- baju dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja; poduzimanje mjera koje su usmjerene na sprečavanje radanja u okviru takvih grupa, prisilno premje- štanje djece jedne grupe u drugu. Da bi navedeni zločini bili smatrani genocidom, potrebno je da su »počinjeni u namjeri potpunog ili djelomičnog uništenja« jedne od navedenih grupa (čl. II). Ova Konvencija štiti, dakle, neka najosnovnija prava pripadnika manjina: pravo na život, slobodu od zlostavljanja, zaštitu obitelji i djece, odnosno garantira manjini kao cjelini zaStitu postojanja. Genocid je po Komvenciji proglašen zločinom po medunarodnom pravu, bez obzira da li je izvršen u vrijeme mira ili u ratu (čl. I), a osobe koje na bilo koji ” Minority Schools in Albania, Advisory Opinion of April 6th, 1935, P.C.I.J., Series A/B, No. 64, str. 19. * South West Africa Cases, Second Phase, Judgment, I.C.J., Reports, 1966, str. 313. » Pristupila je Konvenciji 19. 3. 1958. Stranka Konvencije je i Jugoslavija, Vidi: Mul- tilateral Treaties in respect of which the Secretary-General Performs Depositary Fun- ctions, List of Signatures, Ratifications, Accessions etc. as at 31 December 1973, SULBGISER, D/7, str. 71, Vjesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ, 1950, br. 2, str. 49. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 61 način u njemu sudjeluju mogu biti kažnjene, bile one državnici, javni službenici ili privatne osobe (čl. IV). Osobe okrivljene za djelo genocida bit če sudene pred nadležnim sudovima države na čijem su području djelo počinile (čl. VI). Konven- cija je predvidjela i osnivanje medunarodnih krivičnih sudova, ali do danes oni nisu osnovani. Države su preuzele obvezu da u svoja zakonodavstva unesu odredbe putem kojih se omogučuje provodenje Konvencije, a posebno obvezu da odredi kazne (čl. V). Za sve sporove koji bi medu državama mogli izbiti u vezi s primjenom i tuma- čenjem Konvencije ugovorena je nadležnost Medunarodnog suda. Za razliku od nekih stranaka Konvencije, ni Jugoslavija, ni Austrija nisu dale rezervu na odred- bu o nadležnosti Medunarodnog suda. Prikazali smo Konvenciju o genocidu radi upotpunjavanja slike o pravilima medunarodnog prava koja štite manjine u Austriji, ali treba se nadati da ni njene odredbe, kao ni odredbe Konvencija Medunarodne organizacije rada o diskrimi- naciji u zaposlenju i zvanjima (od 1958.), kao ni one o politici zapošljavanja (od 1964.), neče biti povrijedene u odnosu na Hrvate u njihovoj domovini Gradišču" b) 4. 1l. 1950. zaključena je u Rimu Evropska konvencija o očuvanju prava čovjeka i osnovnih sloboda." Strnke su joj države članice Evropskog viječa, a medu njim i Austrija. U njoj se posebno ne štite manjine, ali se uživanje gradan- skih i političkih prava iz Konvencije jamči svim osobama pod jurisdikcijom stra- naka Konvencije »bez diskriminacije na osnovama kao štu su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, narodno ili socijalno porijeklo, pripad- nost jednoj narodnoj manjini, imovina, rodenje ili drugi status.« Vrijednost ite Konvencije je u relativno efikasnom sistemu nadzora nad pona- šanjem država u pitanjima riješenim Konvencijom. Osnovana je, naime, Evropska komisija za prava čovjeka, pred koju sve države stranke Konvencije mogu izni- jeti prigovore protiv povreda Konvencije od strane neke države ugovornice. Kako Jugoslavija nije stranka Konvencije, zaštita naših manjina u Austriji ovisila bi o intervenciji neke druge ugovornice. Medutim, Konvencija predvida i mogučnost da se Komisiji obrate i svi po- jedinci, grupe pojedinaca i nevladine organizacije, koji bi bili povrijedeni po- stopkom jedne ugovornice. Takva predstavka može biti podnesena samo protiv onih država koje su posebnom deklaracijom pristale na tu djelatnost Komisije (st. 1, čl. 25). Austrija je to pravo dala Komisiji," a ono je od strane pripadnika slovenske manjine več bilo iskorišteno." Evropska komisija nastoji pronači prijateljsku nagodbu stranaka. Ukoliko u tome ne uspije, o sporu konačno odlučuje Odbor ministara Evropskog viječa ili Evropski sud za prava čovjeka. Sud može odlučivati samo u odnosu prema drža- vama koje su prihvatile njegovu nadležnost. Medutim, spor može pred Sud iznjeti samo jedna od interesiranih država ili sama Komisija, a ne pojedinci. Austrija je prihvatila nadležnost Suda. % [ Austrija i Jugoslavija su ratificirale obje Konvencije. Vidi: International Labour Conventions, Chart of Ratifications, 1 January 1975. » Vidi: Nations Unies, Recueil des Traites, vol. 213, str. 221. % Vidi: Council of Europe, European Convention on Human Rights, Collected Texts (Fifth Edition), Strasbourg 1966, Section I. " Vidi: Application No. 808/60; ISOP against AUSTRIA, Decision of 8th March 1962, Yearbook of the European Convention on Human Rights, 1962, str. 108—125. a. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7 . 9) Najznačajniji opči dokument o zaštiti prava čovjeka s gledišta zaštite ma- njina je Medunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, usvojena u Opčoj skupštini Ujedinjenih naroda 21. 12. 1965, a otvorena za potpisi- vanje 6. 3. 1966. U velikom broju stranaka tog ugovora nalaze se i Austrija i Ju- goslavija." U toj se Konvenciji zabranjuje rasna diskriminacija u pogledu velikog broja izričito navedenih prava čovjeka (čl. 5). Pri tome se izraz »rasna diskrimi- nacija« definira široko, tako da Konvencija štiti od diskriminacije i etničke ma- njine. St. ], čl. 1, glasi: »U ovoj Konvenciji izraz »rasna diskriminacija« odnosi se na razlikovamje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi, boji, precima, nacionalnoj pripadnosti ili etničkom porijeklu, koji imaju za svrhu ili rezultat da unište ili da ugroze priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, prava čovjeka i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijal- nom i kulturnom polju ili na svakom drugom polju javnog života.« Sama Konvencija, medutim, predvida da če države, zbog osiguranja napretka i zaštite odredenih rasnih ili etničkih grupa u uživanju prava čovjeka, kad okol- nosti to zahtijevaju, donjeti posebne mjere na socijalnom, ekonomskom, kultur- nom i ostalim poljima, koje se u tom slučaju neče smatrati diskriminacijom pre: ma drugim grupama (st. 4, čl. l. i st. 2, čl. 2.). Države ugovornice su se obvezale da putem zakonskih i svih drugih mjera spriječe provodenje diskriminacije od strane državnih organa ili bilo koga drugo- ga pod njihovom nadležnošču. Isto če tako onemogučavati i svaku ideologiju o superiomosti rasa i rasnoj mržnji. Za zaštitu od djela rasne diskriminacije Konvencija je, osim garancija u inter- nom pravnom poretku država, predvidjela i zaštitu na medunarodnom planu. Me- dunarodni nadzor nad izvršavanjem obveza država iz Konvencije ostvaruje se, u prvom redu, kontrolom izvještaja koje države ugovornice moraju ipodnositi o svo- jim zakonskim, sudskim, upravnim i drugim mjerama, putem kojih se ostvaruju odredbe Konvencije (čl. 9.). Ti se izvještaji podnose za dvogodišnja razdoblja, ili na zahtjev posebnog Odbora što ga sastavljaju države ugovonnice. Taj Odbor razmatra izvještaje, a može tražiti i naknadna obavještenja od podnosioca izvje- štaja. On sam podnosi godišnje izvještaje Opčoj skupštini, a na temelju proučenih izvještaja država i dobivenih obavještenja može davati i preporuke Opčoj skupštini. Odbor ima i nadležnost posredovanja i mirenja u slučaju kad jedna ugo- vornica smatra da druga krši odredbe iKonvencije. Sporove medu državama o tumačenju i primjeni Konvencije može svaka od njih iznjeti pred Medunarodni sud, ukoliko se spor ne riješi putem pregovora ili po postupku što ga predvida sama Konvencija (čl. 22.). Države mogu posebnom izjavom prihvatiti i nadležnost Odbora da prima i raz- matra saopčenja (žalbe) osoba ili grupa osoba o njenim postupcima koji su pro- tivni obvezama po Konvenciji. Rezultat rada Odbora na temelju takvih saopče- nja su njegove eventualne sugestije i preporuke zainteresiranoj državi i pojedincu (čl. 14). U malom broju država koje su prihvatile takvu nadležnost Odbora ne na- laze se ni Austrija, ni Jugoslavija. " Vidi: Multilateral Treaties .. ., str. 78, Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 63 Izvještaj Austrije Odboru za uklanjanje rasne diskriminacije doveo je do vrlo značajnih primjedbi članova Odbora u odnosu na austrijski stav prema manjinama.? Na osudu su naišle austrijske tvrdnje da u Austriji nema etničkih manjina, več samo vjerskih i jezičnih, kao i zakonska ograničenja preuzetih ugovornih obveza o upo lrebi jezika manjina pred sudovima." Pri raspravi o izvještaju Odbora u Opčoj skupštini, Jugoslavija je taj največi medunarodni forum upozorila na kršenja od- redaba Državnog ugovora od strane Austrije, koja ujedno predstavljaju kršenja Konvencije o zabrani diskriminacije. d) Medu ugovorima o opčoj zaštiti prava čovjeka koje Austrija do danas nije ratificirala, najznačajniji su Paktovi o pravima čovjeka, od 16. 12. 1966. I Medu- narodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Medunarodni pakt o gradanskim i političkim pravima zabranjuju svaku diskriminaciju u zaštiti prava čovjeka, pa i diskriminaciju na temelju rase, boje, jezika, vjere i nacional nog porijekla. Medutim, u čl. 27. Pakta o gradanskim i političkim pravima naila- zimo na pravilo posvečeno manjinama: »U državama u kojima postoje etničke, vjerske ili jezične manjine, osobe koje pripadaju tim manjinama ne mogu biti lišene prava da imaju, zajedno s drugim članovima svoje grupe, svoj posebni kulturni život, da očituju i ispovijedaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim jezikom.« Prava manjina formulirana su dosta opčenito i neodredeno, tako da je Potko- misija za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina Komisije za prava čovjeka Ujedinjenih naroda započela s proučavanjem načina ispunjavanja prava manjina prema čl, 27. Pakta. I Pakt o gradanskim i političkim pravima predvida nekoliko oblika nadzora nad izvršavanjem obveza preuzetih od strane ugovornica. One moraju podnositi izvještaje o ivzršavanju preuzetih obveza posebnom Odboru za prava čovjeka. Odbor če o pojedinom izvještaju podnositi izvještaj svim državama strankama. Osim toga, moči če uputiti »opče primjedbe« kako državama ugovomicama, tako i Ekonomskom i socijalnom viječu. Odbor ima i zadaču rješavanja medunarodnih sporova u vezi s izwršavanjem Pakta (posredovanje, mirenje), ali se ona odnosi samo na one države koje poseb- nom deklaracijom pristanu na takvu djelatnost Odbora. Fakultativni protokol uz Medunarodni pakt o gradanskim i političkim pravima daje i pojedincu, čija prava krši jedna ugovomica, pravo da započne postupak pred Odborom za prava čovjeka. Taj postupak rezultira izradom gledišta Odbora, koje on dostavlja pojedincu i državi protiv čijeg se postupka on žalio. Paktovi još nisu stupili na snagu, ali do toga če vrlo brzo doči. Naime, Pakt o gradan- skim i političkim pravima prihvatilo je več 29 država, a Pakt o ekonomskim, so- cijalnim i kulturnim pravima 30 država, a za stupanje svakog Pakta na snagu potrebno je da ga ratificira ili mu pristupi 35 država." Austrija do sada nije ratificirala Paktove, ali izgleda da ima namjeru da to učini. Ona je, naime, 10. 12. 1973., dakle več u toku dosta oštre rasprave s Jugo- slavijom o manjinama potpisala oba Pakta i Fakultativni protokol." ” CERD/C/R.50/Add. 6, od 2. 8. 1973. % Report of the Committee on the Elimination of Racial Discrimination, Gen, Ass, Off. Rec., Twenty-Second Session, Suppl. No. 18 (A/9618), str. 34-36. “ Jugoslavija je ratificirala oba Pakta 29. 1. 1971, Službeni list SFRJ, br. 7/1971. * Multilateral Treaties..., str. 88, 92, 95. s4 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št, 7—$ Manje je vjerojatno da če Austrija pristupiti Konvenciji o zabrani disknimi- nacije u prosvjeti, koja je zaključena 14. 12. 1960, a stupila je na snagu več 22. 5. 1962." Osim zabrane diskriminacije, ta Konvencija obvezuje države da priznaju »pravo članovima narodnih manjina da se bave vlastitim prosvjetnim aktivnostima, uključujuči i održavanje škola, i da mogu, ovisno o prosvjetnoj politici svake države, upotrebljavati i podučavati svoj jezik...« (čl. 5.). Najnoviji je ugovor iz te materije Medunarodna konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina apartheida, od 1973. Austrija još nije ratificirala tu Konven- ciju, ali to je dosad učinilo samo šest država, tako da ona još nije na snazi." 4. Završna napomena Neprovodenje ugovornih obveza u odnosu prema manjinama u Austriji izaziva reakcije ne samo kod pripadnika manjina, nego i u jugoslavenskoj javnosti. Raz- novrsne povrede Državnog ugovora, a posebno manifestacije nekih protusloven- skih organizacija u Koruškoj, dovele su i do razmjene nota izmedu Jugoslavije i Austrije, u kojima Jugoslavija zahtijeva ispunjavanje prava što su ih Slovenci i Hrvati stekli po Državnom ugovoru. U tim se raspravama postavlja pitanje opravdanosti i legitimnosti jugoslaven- skog zanimanja i intervencija u prilog manjinama, a ponekad se tvrdi da se radi o miješanju u unutrašnje poslove susjedne zemlje. Ne osvrčuči se na humane, ali vanpravne osnove interesa naše zemlje, moramo poreči takve zaključke na te- melju samog Državnog ugovora o uspostavljanju Austrije. Položaj Jugoslavije prema Austriji, koja je preuzela obveze prema manjinama dvaju jugoslavenskih naroda, nije položaj nekog ugovorom nevezanog zaštitnika beneficijara tog Ugo- vora — manjina, več Jugoslavija ima status stranke tog Ugovora. Na temelju st. 1, čl. 37. Ugovora, kao članica Ujedinjenih naroda, ratnog saveza država, koja je 8. 5. 1945. bila u ratu s Njemačkom, Jugoslavija je pristupila Ugovoru več 28. ll. 1955.$ Kao sugovornica, Jugoslavija ima pravo tražiti od Austrije izvršavanje svih njezinih obveza na temelju Državnog ugovora. Njezino pravo da traži izvršavanje obveza Austrije prema manjinama samo je pojačano time što se radi o obvezama koje su nametnute Austriji umjesto drugih rješenja koja je predlagala Jugosla- vija: pripajanja dijelova predratne Austrije Jugoslaviji i razmjene stanovništva. U tom nastojanju treba se poslužiti svim prijateljskim i diplomatskim sredstvi- ma, ali ako ona ne bi dala rezultata, pravo je Jugoslavije da ispunjavanje obveza prema manjinama traži i drugim sredstvima mirnog rješavanja sporova. Jedan od načina rješavanja sporova predvida i sam Državni ugovor (čl. 34 i 35). Ugovoreno je da se svaki spor o tumačenju ili izvršenju Ugovora, koji ne bude riješen neposrednim diplomatskim pregovorima, podnosi četvonici šefova mi- sija velikih sila u Beču. Svaki spor koji oni ne riješe u roku od dva mjeseca, uko- liko se stranke u sporu ne sporazume o nekom drugom načinu rješavanja, podnjet če se na zahtjev bilo koje stranke u sporu Komisiji sastavljenoj od po jednog pri- padnika svake stranke i od trečeg člana, kojeg obje stranke spora biraju medu 9 Službeni list SFRJ, Dodatak: Medunarodni ugovori i drugi sporazumi, 1964, br. 4, str. 357. % Vidi: UN Monthly Chronicle, br. 2/1975, str. 29. $ Vidi: Nations Unies, Recueil des Traitčs, vol. 226, str. 382. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 2 s državljanima neke treče zemlje. Ako u roku od mjesec dana stranke ne postignu sporazum o imenovanju trečeg člana, bilo koja od stranaka moči če zatražiti od Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda da izvrši to imenovanje. Odluke Komisije su konačne i obvezuju stranke. Opisujuči medunarodne instrumente na kojima se temelji medunarodnoprav- ni položaj Hrvata u Austriji ukratko smo izložili i oblike medunarodnog nadzora nad izvršavanjem obveza ugovornica. Raznovrsne postupke mirnog rješavanja spo- rova mogu u nekim slučajevima pokrenuti države ugovornice (npr. kod Konven- cije o zabrani rasne diskriminacije), ali ponekad i pojedinci, grupe pojedinaca i nevladine organizacije (npr. kod Evropske konvencije o pravima čovjeka). Uz sve 'te oblike rješavanja sporova pred posebnim organima stvorenim na temelju pojedinih ugovora o zaštiti prava čovjeka, u okviru svojih nadležnosti i o sporo- vima u vezi s manjinama mogli bi rješavati i redovni organi Ujedinjenih naroda: Opča skupština, Viječe sgurnosti i Komisija za prava čovjeka. Nameče se pitanje nadležnosti Medunarodnog suda. S obzirom da je za nje- govu nadležnost potreban sporazum stranaka, moramo zaključiti da Medunarodni sud, bez posebnog sporazuma Jugoslavije i Austrije ne bi mogao rješavati even- tualni spor o manjinskim pitanjima. Jugoslavija, naime, uopče nije dala izjavu o prihvačanju fakultativne klauzule o opčoj nadležnosti Suda (čl. 36. Statuta Suda), a Austrija je prihvatila takvu nedležnost, ali izuzimajuči sporove za koje su se stranke sporazumjele »da ih konačno i obvezujuče riješe primjenom drugih sred- stava mirnog rješavanja sporova«." Kako je takvo rješavanje sporova predvideno u Državnom ugovoru, čak kad bi Jugoslavija i prihvatila fakultativnu klauzulu, spor s Austrijom bi mogla iznijeti pred Medunarodni sud tek ako bi Austrija odu- stala od spomenute rezerve iz svoje deklaracije od 28. 4. 1971. Sažetak Pravila medunarodnog prava o pravnom položaju gradiščanskih Hrvata u Austriji Prve norme medunarodnog prava koje se odnose na Hrvate u Austriji su opda pravila o zaštiti manjina u Mirovnom ugovoru zaključenom s Austrijom (Saint-Germain-en-Laye, 10. 9. 1919). Autor opširno raspravlja o pitanju eventualnog današnjeg važenja tih predrat- nih odredaba o zaštiti manjina, kao i njihove primjenjivosti na pravni polažaj Hrvata u Gradišču. U traženju odgovora na ta pitanja za njega su bitna dva momenta: a) zaklju- čivanje Državnog ugovora o uspostavljanju slobodne i nezavisne Austrije (Beč, 15. 5. 1955.), u kojem su sadržana posebna pravila o zaštiti prava slovenske i hrvatske manjine u Austriji; b) činjenica da su odredbe Senžermenskog mirovnog ugovora i danas dio Ustava Austrije (čl. 149, st. 1. Saveznog austrijskog ustava). Vodeči računa o tome, on zaključuje: a) u svim pitanjima zaštite hrvatske manjine u Austriji koja su rješavana Državnim ugo- vorom iz 1955., moraju se primjenjivati odredbe tog Ugovora; b) u pitanjima zaštite Hrva- ta u Austriji koja nisu rješavana Državnim ugovorom, primjenjuju se odredbe Senžer menskog ugovora, jer su one u Austriji na snazi kao Šim NE Sn Uz odredbe o opčoj zaštiti prava čovjeka i zabrani iskriminacije, jski : ugovor sadrži i posebna pravila o zaštiti slovenske i hrvatske o Ia Ml la večinu obveza iz čl. 7. prema Slovencima i Hrvatima u onim ze jama u m žive, tj. u Koruškoj, Štajerskoj i Gradišču. neke obveze samo u onim URE dome kotarima u kojima živi slovensko, hrvatsko ili mješovito a a jina, na području djelatnost organizacija kojima je cilj odnarodivanje pripadnika manjina, E . 50. % Cour internationale de Justice, Annuaire 1974-1975, No. 29, str 5 Razprave in gradivo 66 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 cijele Austrije. Nijedno pravo manjina nije vezano ni uz kakve apsolutne ili relativne brojeve pripadnika manjina, bilo u pojedinoj zemlji, bilo u pojedinom upravnom ili sud- skom kotaru. (Do takvog su zaključka došli i članovi Odbora za uklanjanje rasne diskri- minacije u Ujedinjenim narodnima prilikom razmatranja izvještaja Austrije). Nije, stoga, jasno, kakav bi cilj, dopustiv prema Državnom ugovoru, mogla Austrija postiči provode- njem posebnog popisa stanovništva, ili samo popisa pripadnika manjina, o čemu se u novije vrijeme mnogo govori. Postoji bojazan da je svrha popisa da se dokaže kako je broj pripadnika manjina vrlo malen, a sumnja se i da bi uvjeti popisivanja mogli biti takvi, da se raznovrsnim pritiscima dovede do iskazivanja nerealno malog broja Austri- janaca kao Hrvata ili Slovenaca. Rezultati popisa koji bi iskazali znatno manji broj pri: padnika manjina no u ranijim popisima, ukazivali bi na presiju na austrijske gradane da se ne izjašnjavaju kao pripadnici manjina, ali i na dvadeselgodišnje neizvršavanje austrijskih obveza, koje je dovelo do odnarodivanja dijela Hrvata i Slovenaca. Time bi Austrija potvrdila da je povrijedila svoju osnovnu dužnost prema manjinama — dužnost zaštite postojanja manjine. Ta temeljna obveza Austrije proistječe iz cjeline čl. 7. Držav- nog ugovora, a posebno i iz st. 5, čl. 7. Medutim, ma kako popis bio proveden, i ma kakvi bili njegovi rezultati, on ne može utjecati na postojanje austrijskih medunarodnopravnih obveza. Za utvrdivanje postojanja naših manjina bitan je bio popis stanovništva iz 1951., posljednji popis prije zaključenja Ugovora s Austrijom. Relevantni su i podaci izneseni u jugoslavenskim zahtjevima savez- nicima, na temelju kojih je ugovorena zaštita manjina u Austriji. Konkretne današnje potrebe Slovenaca i Hrvata u školstvu upravi, sudstvu, kulturi, sredstvima javnih infor- macija, itd., a u okvirima odredaba Državnog ugovora, mogu se utvrditi i bez posebnih popisa, na isti način kao što se slične potrebe utvrduju i kod večinskog naroda. Osim toga, sa svojim potrebama i slovenska i hrvatska manjina i te kako često upoznaju ze- maljske i savezne organe vlasti putem podnesaka svojih organizacija. Sa stanovišta medunarodnog prava, neprihvatljive su isprike Austrije za neispunja- vanje svojih medunarodnih obveza koji se oslanjaju na nepostojanje internopravnih pravila za provodenje preuzetih medunarodnih obveza. Obveze Austrije prema manjina- ma na temelju Državnog ugovora jasne su i bezuvjetne. Ako za provodenje nekih od tih obveza nisu bila dovoljna pravila Državnog ugovora, Austrija je bila dužna da neposred- no po njegovu stupanju na snagu donese internopravne akle za njihovu provedbu. Nedo- nošenje takvih pravila, ukoliko su austrijski organi smatrali da su ona nužna, i samo za sebe predstavlja kršenje Državnog ugovora. Autor, medutim, ukazuje na neka mišljenja austrijskih sudova, da nema ni potrebe za donošenjem posebnih zakonskih ili provedbe- nih propisa, jer je Državni ugovor self-executing ugovor. Pisac raspravu o medunarodnopravnom položaju Hrvata u Austriji proširuje i na ana- lizu nekih ugovora o opčoj zaštiti prava čovjeka i zabrani diskriminacije. Čak i ako ne sadr- že posebnih odredaba o zaštiti manjina, po njegovu mišljenju, takvi su ugovori značajni za njihov pravni položaj. Zabranu diskriminacije u uživanju prava čovjeka on ne shača tako kao da se na temelju te zabrane svakoj ljudskoj osobi mora jamčiti svako pravo u istom obliku kao i drugim osobama. Takvo tumačenje zabrane diskriminacije upravo bi dovodilo do diskriminacije u uživanju pojedinih prava. Samo ispunjavanje načela za- brane diskriminacije dovodi do nužnog posebnog tretiranja u nekim pitanjima pripad- nika manjina od ostalih gradana. Za vjerske manjine to znači posebno uredivanje pita- nja vjere, a za jezične i nacionalne omogučavanje slobodne upotrebe njihova jezika u pri- vatnom i javnom životu, itd. U tom kontekstu posebno se raspravlja o Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, Evropskoj konvenciji o očuvanju prava čovjeka i osnovnih sloboda, Medunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Medunarodnom paktu o gradanskim i političkim pravima. Za zaštitu manjina do sada je u praksi najzna- čajnija bila Konvencija o diskriminaciji, odnosno razmatranje izvještaja država pred Odborom za uklanjanje rasne diskriminacije, Upravo izvještaj Austrije doveo je do vrlo značajnih primjedbi članova Odbora na austrijski stav prema manjinama. Na osudu su naišle austrijske tvrdnje da u Austriji nema etničkih manjina, več samo vjerskih i jezič- nih, kao i njena zakonska ograničenja preuzetih ugovornih obveza o upotrebi jezika ma- njina pred sudovima. Na kraju autor raspravlja i s tezom o neopravdanosti zanimanja i intervencije Jugo- slavije u prilog slovenske i hrvatske manjine u Austriji. Ne osvrčuči se na razumljive Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 67 humane, ali vanpravne osnove interesa Jugoslavije, pisac zaključuje da Jugoslavija ima pravo tražiti od Austrije izvršavanje svih njezinih obveza po Državnom ugovoru, zato što je i ona stranka tog Ugovora (pristupila mu je 28. 11. 1955), Ona to pravo ima naro- čito u odnosu na pravila Državnog ugovora o zaštiti manjina, jer su ona u Ugovor une- sena upravo na insistiranje Jugoslavije. Summary The international law provisions affecting the legal status of the Burgenland Croats in Austria The first norms of international law affecting the Croats in Austria were general pro- visions on the protection of minorities included in the Peace Treaty with Austria (Saint: Germain-en-Laye, September 10, 1919). The author discusses in detail the possible validity of these prewar provisions on the minority protection, and their applicability to the legal status of the Croats in Burgenland. In attempting to find an answer to these questions the author considers the following two elements to be essential: a) the conclu- sion of the State Treaty for the Re-establishment of an Independent and Democratic Austria (Vienna, May 15, 1955) containing special provisions for the protection of the rights of the Slovene and Croat minorities in Austria; b) the fact that the provisions of the St. Germain Peace Treaty are still an integral part of the Austrian Constitution (Article 149, Paragraph 1, of the Federal Austrian Constitution). In consideration of all this the author draws the following conclusions: a) in all matters pertaining to the protection of the Croat minority in Austria which are dealt with by the 1955 State Treaty, the provisions of this Treaty shall apply; b) in the matters affecting the protection of minority rights of the Croats in Austria that are not provided for by the State Treaty, the provisions of the Saint Germain Treaty shall apply because they are in force in Austria as part of the Federal Constitution, Apart from clauses on the general protection of human rights and prohibition of discrimination, the Austrian State Treaty also contains special provisions for the protection of the Slovene and Croat minorities. Under Article 7 Austria has assu med the majority of her obligations towards the Slovenes and Croats in those linder where they live, i. e. in Carinthia, Styria and Burgenland; certain obliga- tions only in those administrative and judicial districts with Slovene, Croat, or mixed populations; and the obligation of banning the activity of organisations whose aim is to denationalize members of the minorities, throughout Austria. Not a single mi- nority right is conditional upon any absolute or relative number of the minorities, either in individual länder, or in individual administrative or judicial districts. (Such was also the conclusion reached by the members of the Committee on the Elimination of Racial Discrimination of the UN during the discussion of the report submitted by Austria.) It is, therefore, not clear what end, permissible under the State Treaty, could Austria achieve by taking a special population census, or only a census of the minority popula- tion about which there has been so much talk lately. There are grounds for fear that the objective of the census is to prove how small is the minority, and also for suspicion that the terms of the census could be such as to show owing to various pressures, an unrealistically small number of Austrian citizens as Slovenes and Croats. The results of the census revealing a considerably smaller number of minority members than that esta- blished by earlier censuses, would point to pressures having been brought to bear on Austrian citizens not to declare themselves members of the minority, and also to the fact that for the past twenty years Austria has not been fulfilling her obligations which has caused a certain number of Slovenes and Croats to change their ethnic adherence. Thus Austria would confirm that she has abandoned her basic duty — the duty to protect the minority's existence. This basic Austrian obligation results from Article 7 of the State Treaty in its entirety and from Paragraph 5, Article 7, in particular. However, no matter how the census is going to be taken, and no matter what its results are going to be, it cannot affect the existence of Austria's international obligations. se 68 Razprave In gradivo, Ljubljana, april 1976, št, 7—8 For the establishment of the existence of the minorities was decisive the census taken in 1951, the last census prior to the conclusion of the State Treaty with Austria. Relevant too are the data set forth in the Yugoslav requests addressed to the Allies, on the basis of which the protection of minorities in Austria was included in the State Treaty. The needs of the Slovenes and Croats in schools, courts, cultural life, mass media, etc., within the provisions of the State Treaty, can be identified even without special censuses in the same way as similar needs of the majority populations are being identified. Moreover, both the Slovene and the Croat minorities have amply and frequentiy acquainted the re- gional and federal authorities about their needs by petitioning them through their organisations. Under the international law one cannot accept the excuses advanced by Austria for her non-fulfilment of her international obligations to the effect that there are no inter- nal legal instruments for the discharge of the assumed international obligations. Austria's obligations towards the minorities under the State Treaty are clear and unconditional. Even if the State Treaty provisions had been insufficient for the fulfilment of some of these obligations, Austria was obligated, immediately after the coming into force of the State Treaty, to pass the appropriate legal acts for their implementation. The fact that such acts were not passed, insofar as the Austrian authorities considered them necessary at all, was in itself a violation of the State Treaty. The author, however, points to some opinions of the Austrian courts that there is no necd for special executing laws and re- gulations since the State Treaty is a self-executing treaty. The author broadens his study on the international legal status of the Croats in Austria by analyzing some conventions on the general protection of human rights and prohibition of discrimination. These conventions, even if they do not provide specifically for minority protection are, in his opinion, still important for the minorities’ legal status. According to the author, the prohibition of discrimination in the enjoyment of human rights shall not be interpreted in such a way as to say that on the strength of this pro- ' hibition every person should be guaranteed every right in the same form as it is guaran- teed to other persons. Such interpretation of the prohibition of discrimination would, in fact, lead to discrimination in the enjoyment of individual rights. The very implemen- tation of the principles arising from the prohibition of discrimination leads necessarily in certain matters to a special treatment of the minority members which differs from the treatment of the rest of citizens. With religious minorities this means special arran- gements to solve their religious problems, whereas with linguistic and ethnic minorities - means such solutions whereby they can freely use their language in private and public ife, etc. In this context the author specifically mentions the Convention on the Prevention and Punishment of the crime of Genocide, the European Convention for the Protection of Hu- man Rights and Fundamental Freedoms, the International Convention on the Elimination of All Forms of Racial Discrimination, and the International Covenant on Civil and Political Rights. Hitherto for the minority protection, in practice, the most important has been Di- scrimination Convention, especially the discussion of countries' reports before the Com- mittee on the Elimination of Racial Discrimination (CERD). It was the Austrian report that prompted members of the Committee to make very important remarks on Austria's attitude toward her minorities. There was condemmation for the Austrian claims that there are no ethnic minorities in Austria, but only religious and linguistic ones, and for Austria's statutory limitations to the assumed treaty obligations concerning the use of the minority languages in courts. Finally the author deals with the allegation that the interest of Yugoslavia in, and her support of, the Slovene and Croat minorities in Austria are unjustifiable. Apart from the understandably humane, though non-legal basis for Yugoslavia's interest, the author concludes by claiming that Yugoslavia has the right to demand from Austria the implementation of all her obligations under the State Treaty because Yugoslavia is a party to this Treaty (she acceded to it on November 28, 1955). She has this right espe- cially on the strength of the provisions of the State Treaty concerning the minority pro- tection, since it was on Yugoslavia’s insistence that they were included in the Treaty.