ANNALES • Ser. hist. sociol. • 13 ■ 2003 • 1 POROČILA IN OCENE/RELAZIONI E RECENSIONI/REPORTS AND REVIEVVS, 183-213 moške "ekonomije odsotnosti". Ni šlo samo za regi­ striranje na tujem preminulih mož, ampak mnogokrat za poizvedovanja po tistih, ki se iz tujine enostavno niso več oglašali, kar ni pomenilo, da so umrli. Problem je bil v tem, ali naj bodo žene priznane za vdove ali pa ne, v drugih besedah, ali naj razpolagajo z imetjem in pre­ vzamejo vlogo ter pravice (a tudi dolžnosti in nemalokrat dolgove) družinskega poglavarja. Lahko je šlo tudi za sestre in brate, otroke ali druge sorodnike oziroma dediče emigrantov. V takih razmerah niso bili redki pri­ meri poligamije pri izseljencih, ki so si privoščili novih soprog kje daleč v tujini. Sicer je med samimi izseljenci veljal zakon s tujko za nespametno dejanje, ker je po­ menil definitivno odtujitev od domače srenje. Posebno problematiko predstavlja vodenje družin­ skega gospodarstva, ki je zaupano ženski, ampak pod strogim nadzorstvom in po navodilih moškega iz emi­ gracije. To je tudi področje hudih sporov, zaradi raz­ ličnih želja, neizpolnjevanja moževih navodil, zgre­ šenih in včasih pogubnih izbir, težav pri vzdrževanju družinske bilance, same delitve in uporabe materialnih dobrin in upravljanja denarnih sredstev, pa tudi delitve dote in imetja med brati, predvsem glede na različne prispevke k družinski ekonomiji in skupnemu imetju. Tovrstni konflikt je zopet povzročal razkol po spolni diskriminanti, namreč med brati, ki so prispevali denar od dela na tujem, in sestrami, katerih delovni prispevek ni bil monetarno izmerljiv. Izredno zanimivo je nenazadnje vprašanje spolnosti, ki ga zgodovinopisje nasploh zanemarja in se redko pojavlja tudi v študijah o izseljevanju, čeprav je tesno povezano bodisi s problematiko družine in njene de­ mografske plodnosti, bodisi z življenjskimi navadami in miselnostjo emigrantov. Dolge odsotnosti od doma in neobremenjenost z (vsaj navidezno) moralnostjo, s kate­ ro je bilo prepojeno domače vaško življenje, so izse­ ljence silile k "nečistemu" zadovoljevanju seksualnega nagona. Glede tega avtor podčrtuje, kako so se izse­ ljenci na tujem z leti specializirali ne samo v poklicu, ampak tudi v spolnem občevanju, zlasti v velikih me­ stih, kjer je cvetela prostitucija. Coitus interruptus je bil zato v izvornih območjih poklicno specializiranega iz­ seljenstva zelo razširjen način za omejevanje rojstev, toliko bolj, ker so specializirani poklici vlagali bistveno več sredstev v izobraževanje otrok in so zato imeli "racionalnejši" odnos do družinske reprodukcije. Nadzo­ rovanje rojstev je torej povezano z ekonomskimi interesi in kulturnim oziroma izobrazbenim nivojem. Drugi način za nadzorovanje družinske demografije je bil po­ vezan z dojenjem. Dojenje je vplivalo tako na daljšanje obdobja ženske neplodnosti kot na večjo odpornost dojenčkov in možnosti njihovega preživetja. Različna tipologija izseljevanja pa je, kot omenjeno, vplivala tudi na sklepanje zakonskih zvez in ustvarjanje družine. Pri izbiri življenjskega partnerja so fantje iskali dekleta, ki so k hiši prinesla več dobrin, dekleta ali tudi vdove pa poklicno specializirane emigrante. V tej težnji so bili pripravljeni sprejemati tudi sokrvne zveze, iskali pa so tudi "prave" družbene zveze, zlasti pripadniki višjih slojev: zidarski mojster je npr. svojega sina ali hčer najraje poročil s hčerjo ali sinom drugega zidar­ skega mojstra. To je veljalo za južnejše predele Ticina, kjer je bilo razširjeno poklicno izseljevanje. V severnih, revnejših hribovskih območjih pa je bilo za dekle ali fanta skoraj nemogoče dobiti partnerja iz južnega Ticina, kot tudi iz sosednjih vasi. Tako se je poročno tržišče najpogosteje omejevalo na domače naselje, kar je pomenilo skoraj vedno zvezo znotraj sorodstvenega kroga ali kroga sosedov in ožjih prijateljev. Družinski agregat je bil tu generacijsko razširjen, v smislu, da se je en moški potomec poročil doma in prevzel hišo (s tem tudi srenjske pravice) ter skrb za starše. To je omogočalo ostalim bratom, da so se sezonsko selili v mesto s celo družino, ki je lahko zaposlila več svojih članov ali se ukvarjala s kako družinsko gospodarsko dejavnostjo (primer čokoladarjev). Na območju specializirane emi­ gracije sta torej pri izbiri partnerja prevladovala poklic in socialni status, na območju preprostih poklicev pa sorodstvene in prijateljske zveze ter interesi. Razlike se kažejo tudi v povprečni starosti poročanja, ki je bila v prvem primeru precej višja, ker so nanjo vplivala leta specializacije v poklicu, in v tipologiji družine, s tem da je bil generacijsko razširjeni agregat manj pogost ali, bolje rečeno, manj viden, ker je imel zaradi višje po­ ročne starosti krajšo ciklično življenjsko dobo. Aleksej Kalc Anton Bozanič - Petar Strčič: MAHNIČ I NJEGOVA STAROSLAVENSKA AKADEMIJA. Krk, Poglavarstvo Grada Krka - Povijesno društvo otoka Krka, 2002, str. 113+[1] Knjižica, rekao bih, dvojce autora dr. Antuna Boza- niča i dr. Petra Strčiča, "Mahnič i njegova Starosla- venska akademija" izašla je u Krku 2002. godine u Maloj knjižnici "Krčkog zbornika" kao 3. knjiga, a u povodu prijenosa posmrtnih ostataka krčkog biskupa dr. Antuna Mahniča iz Zagreba u Krk 23. studenoga 2002. godine. Izlazak knjižice pomoglo je poglavarstvo grada Krka, Povijesno društvo otoka Krka i Naklada Vitagraf d.o.o. iz Rijeke. Uvodno slovo napisao je gradonačelnik grada Krka Dario VasiIič. Mala po obimu i veličini a velika i značajna po svojoj vrijednost ova je knjiga o životu, djelovanju i značaju biskupa Antuna Mahniča (Mahniča), krčkoga biskupa po prvi put ovoga nedvojbeno značajnoga "čuvara" slavenstva (hrvatstva i slovenstva) na pro- storima Hrvatskoga primorja, Julijske Krajine i Istre postavila u povijesno okruženje bremenito dogadajima i 198 ANNALES • Ser. hist. sociol. • 13 • 2003 • 1 POROČILA IN OCENE/RELAZIONI E RECENSIONI/REPORTS AND REVIEVVS, 183-213 procesima nacionalnih integracija. Knjiga je podijeljena na šest poglavlja, od kojih prva dva čitko, kratko i jasno objašnjavaju pol ¡tičko, društveno i gospodarsko okru- ženje same krčke biskupije te nacionalno političke pri­ like u Istri i na kvarnerskim otocima pred sam dolazak biskupa Mahniča na Krk. Prvo poglavlje "Krčka biskupija" čitatelju pružaju osnovne informacije povijesti Biskupije od postanka do današnjih dana ali i predstavlja cijeli niz hrvatskih poznatih javnih djelatnika, rodenih na otoku Krku u okruženju razvijenog kulturnog okruženja čije je sre- dište dakako bila biskupija. "Nacionalno-političke pri­ like u Istri i na Kvarnerskim otocima u doba dolaska dr. A. Mahniča u Krk" drugo je poglavlje podijeljeno na nekoliko podpoglavlja (Uvod, Hrvatski pokret i talija- naško-talijanska struktura, Pokušaj usporavanja povijes- nog procesa i Izbor dr. A. Mahniča). U "drugim dijelu" knjižice treče i četvrto poglavlje opisuju i objašnjavaju djelovanje biskupa Mahniča kao javnog djelatnika, profesora, pisca, izdavača i urednika u Sloveniji a onda i njegove djelatnosti kao krčkog biskupa. Mahnič je bio profesor teologije i odgojitelj mladeži u sjemeništu u Gorici. Tu se isticao kao plodan neo- skolastički i apologetski pisac. Slovenija je u to vrije- me, više nego Hrvatska, bila zahvačena liberalizmom, jer su Slovenci čvršče od Hrvata bili povezani s po- Iitičkim životom Austrije. Vrlo važnu ulogu u suzbijanju liberalizma ¡mala je revija Rimski katolik, koja je izlazila od 1888. do 1896. godine, kada je Mahnič imenovan krčkim biskupom. Punih osam godina Mahnič je uredivao taj časopis i sam napisao večinu članaka. Polazeči od krščanskih i katoličkih načela, Mahnič je podvrgao oštroj kritici tadašnje vodeče slovenske književnike. U podpoglavlju "Osnovni podaci" saznajemo osnov­ ne podatke o Antunu Mahniču (kasnije po dolasku na Krk Mahnič) rodenom 14. rujna 1850. u selu Kobdilju (gorički Kras). Kao krčki biskup Mahnič je od 1896. pa sve do smrti inicijator i organizator cijelog niza kulturnih, društvenih pa i političkih akcija i aktivnosti na samo u svojoj biskupiji več i šire. Njegova je djelatnost značajna za cijeli hrvatski prostor. Promatrajuči život i djelovanje toga velikana novije hrvatske povijesti go­ tovo je nevjerojatno sve ono što je Mahnič ostvario. Po rodenju Slovenac, biskup jedne male i gotovo zaboravljene biskupije, Mahnič je ostavio duboki pečat u kulturnoj i vjerskoj povijesti Hrvatske prvih dvaju desetlječa XX. stolječa, da ga opravdano možemo smatrati jednim od največih likova novije povijesti Crkve u hrvatskom narodu. Podjednako se smatrao i Slovencem i Hrvatom. Posebno Hrvatom kada je iza- bran za Krčkog biskupa kada je, da bi što više približio narodu, sufiks "ič" zamjenio s "ič". Značajno mjesto autori su dali njegovoj aktivnosti oko organizacije i djelovanja Hrvatskog katoličkog po- kreta. Nakon što je postao biskup u Krku 1897. Antun Mahnič započinje veliko gibanje u Crkvi u Hrvata pod nazivom Katolički pokret. Hrvatski katolički pokret na- staje na njegovu osobnu inicijativu i bez utjecaja ostalog biskupskog klera u Hrvatskoj, što je ujedno i karakteristika svih katoličkih pokreta, jer nastaju inicija- tivom odozdo od samih vjernika. Pri torne nije bilo važno jesu li oni klerici ili nisu. Ideja za samo osnivanje pokreta nastala je poticajom toga što je biskup Mahnič bio svjedokom I. Katoličkog kongresa. Svoj obnoviteljski rad započeo je najprije medu mladeži potičuči osnivanje katoličkih društava za mla­ dež. Godine 1905. pokreče časopis "Hrvatska straža" kojim je organizirao i učvrstio Katolički pokret u Hrvatskoj. Odlučujuči trenutak za samoostvarenje Hrvatskog katoličkog pokreta bio je, pokretanje lista "Hrvatska straža" koji je s jedne Strane naišao na veliko odobravanje i oduševljenje, a s druge na neodobravanje od strane liberalne inteligencije, pa čak i od nekih katoličkih svečenika. Jedni i drugi su u "Hrvatskoj straži" vidjeli nešto negativno. Svečenici u uredništvu tadašnjeg "Zagrebačkog katoličkog lista" smatrali su da nova revija nije potrebna, a liberalna inteligencija je držala da biskup Mahnič osnivanjem lista unosi samo nemir, odnosno narušava narodno jedinstvo što če se poslije iskristalizirati kao narodno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Nasuprot torne katolička je omladina s oduševljenjem prihvatila "Hrvatsku stražu." Potice pokretanje časopisa Luč za katoličku mladež. Svojim Katoličkim pokretom kojim je predusreo i samog papu Pija XI., papu Katoličke akcije, Mahnič je snažno pridonio razvoju katoličkog laikata i njegova angažiranja u crkvenom i javnom životu u Hrvatskoj. Peto i šesto poglavlje kao "treči dio" daje nam vrijed- ne podatke o Mahničevoj kulturnoj i vjerskoj djelatnosti te osnivanju (1902.) i radu Staroslavenske akademije u Krku koje je pod drugim imenom i ustrojstvom (odsjek, institut, zavod) nastavljeno i nakon njenog raspuštanja 1927., te konačno vrijednost Mahničeva djelovanja i baštine. Naime, Utjecaj časopisa očito nije bio nezna- tan, jer su austrijske liberalne vlasti zabranile čitanje Rimskog katolika u školama u Sloveniji. Da bi ga udaljile iz Slovenije, vlasti su ga promaknule za biskupa u Krku. O tom, kako je bio posljednji kandidat na listi za krčkog biskupa govori i Petar Strčič. Protivnici rada u moči katoličke Crkve u društvu računali su da če se Mahnič smješten u maloj siromašnoj biskupiji posve izgubiti u anonimnosti. Posebnu je poteškoču pred­ stavljala činjenica što je Mahnič morao najprije naučiti hrvatski, a njegov je položaj bio vrlo delikatan i zbog talijanske manjine u gradu. Premještanjem Mahniča u Krk, vlasti su kanile zadati i smrtni udarac glagoljici, koja je upravo u . krčkoj biskupiji imala svoju dugu povijest, misleči da Mahnič neče imati puno smisla za glagoljicu i da če se prema njoj odnositi negativno. To se nije ostvarilo. Dapače, Mahnič se brzo upoznao s prilikama u Hrvatskoj, uočio je važnost i značenje 199 ANNALES • Ser. hist. sociol. ■ 13 • 2003 • 1 POROČILA IN OCENE/RELAZIONI E RECENSIONI/REPORTS AND REVIEVVS, 183-213 inteligencije u kristijanizaciji tadašnjega društva, a glagoljica je upravo u njemu dobila svoga največeg po- bornika i promicatelja. Antun Mahnič je uočio važnost laičke inteligencije za duhovni preporod naroda. Zato se Mahnič obrača dacima, organizira ih i posvečuje im posebnu pažnju. Obogačen iskustvima u radu sa slovenskim dacima, Mahnič je odmah nakon dolaska u Krk počeo oko sebe okupljati mlade svečenike. Dalekosežna je bila odluka sastanka da se i u Zagrebu osnuje katoličko akademsko društvo. Ono je i osnovano 1907. godine pod imenom Domagoj. Do- magoj če otada postati središte svega hrvatskoga dač- koga pokreta i čitave dačke organizacije. Gdjegod je postojala neka srednja škola, akademski klub Domagoj započinjao je s organiziranjem katoličkoga daštva. Po­ sebna briga akademskog kluba bila je posvečena stvaranju socijalne pravde, što je inače predstavljalo jedno od osnovnih načela Hrvatskoga katoličkoga po­ kreta. Zato Domagoj ni je razvijao svoje djelovanje samo na vjerskom, več i na socijalnom i ekonomskom polju pa čak i političkom. Godine 1911. osnivaju se prva hrvatska katolička omladinska društva, a več g. 1913. osnovan je Hrvatski katolički narodni savez, kao kulturno i prosvjetno središte za hrvatski katolički narod. Začetnik mu je naravno opet bio biskup Mahnič, koji je bio i sastavljač njegovih pravila. Hrvatski katolički narodni savez morao je biti: "...narodna centrala svega našega socijalnog, kultur- nog i prosvjetnog rada." Svaki pokret ili organizacija ako želi biti uspješna mora osigurati načelo jedinstva i trajanja. Mahnič je taj problem riješio osnivanjem Seniorata 30. ožujka 1913. u Ljubljani. Duh Katoličke akcije tjerao ih je da ozbiljno misle i na osnivanje jedne vlastite krščanske političke stranke, koju če nakon Prvoga svjetskoga rata i osnovati. Odmah nakon rata hrvatske pokrajine Istra i Dalma­ cija bile su okupirane od Talijana. Talijanska je vojska 14. listopada 1918. okupirala Krk i to na temelju Lon- donskog sporazuma iz 1915. godine kojim je Italiji, s time da ude u rat na strani saveznika, bilo obečano da če dobiti dijelove hrvatske obale i otoke. Biskup Mahnič protestira protiv okupatorskih postupaka i šalje 3. pro­ sinca 1918. na mirovni kongres u Pariz opširni memo­ randum. U ime progonjenih hrvatskih svečenika i u ime Hrvata Krka koji su črnili 85% cjelokupnog stanovništva Krka, Mahnič podiže svoj glas, ali bez uspjeha. U vrijeme raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja nove države "Kraljevine SHS", hrvatski biskupi održavaju svoj inicijalni susret krajem 1918. godine. Poticaj za okup- Ijanje svih biskupa dolazi od krčkog biskupa Antuna Mahniča koji pismom od 26. rujna 1918. predlaže nadbiskupu zagrebačkom Antunu Baueru da pozove hrvatske i slovenske biskupe u Zagreb. Biskup Mahnič je več u torne svom prvom pismu odmah naznačio čitav niz značajnih tema koje bi trebalo raspraviti buduči da ih nije bilo moguče rješavati u okviru pojedine bisku- pije. Tako je prvi sabor tadašnje Biskupske konferencije države SHS održan 27. studenoga 1918. godine. Hrvatski katolički pokret i njegov odnos prema naciji - prema Srbima, Siovencima i onom što se naziva "na­ rodno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Kako su to zamišljali unutar Hrvatskog katoličkog pokreta, na način kojim su htjeli riješiti ne jugoslavensko pitanje, več položaj hrvatskog naroda, najbolje se vidi iz jednog citata Mahničevog članka iz "Narodne politike" iz 1919. godine koji glasi: "Bog nas je u svojoj mudroj providnosti na čudesni upravo način štono reč zbio u jedno tijelo. Osvanuo nam je velik dan, a na nebu nam se ukaza znak SHS. Narode moj u ovom češ znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci, Božja je volja da ostanete na vijeke neraz- druživo ujedinjeni. Promisao je odredila vas za visoke ciljeve, samo u jedinstvu je vaš spas, vaša budučnost. Gdje je izdajnička ruka koja se usuduje rušiti ovo jedinstvo. Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja. Čvrsto se nadamo da če i blagoslov našega oca pape Benedikta XV. u Vatikanu pridonijeti tomu da se što prije dogradi i za sve vijeke utvrdi naša kuča slavna i mogučna Jugoslavija." Pod izlikom da ga vode u Senj na najbliže hrvatsko kopno, talijanske su ga okupatorske posebnim vojnim čamcem prebacile u Italiju. U Frascattiju (Eremo Ca- maldoli) Mahnič je ostao interniran 11 mjeseci. Bolestan i slomljen Mahnič se 12. veljače 1920. vrača u Krk, onda kada je več postalo jasno da je Krk za Italiju izgubljen. U srpnju iste godine dolazi u Zagreb izmučen teškom bolešču i naporima i nalazi sklonište u nad- biskupskom dvoru kod nadbiskupa Antuna Bauera, gdje je 14. studenoga iste godine i umro u 70. godini života. Knjiga nudi izbor iz literature, bilješke o autorima, sažetke na talijanskom i engleskom jeziku te kazalo osoba i mjesta. Jedini mali prigovor može biti da čitatelju ostavlja za pretpostavku koje je dijelove teksta koji autor potpisao. Znajuči iz biIješki o autorima kako je dr. Antun Bozanič doktorirao s temom o biskupu Antunu Mahniču za pretpostaviti je da je on autor onog dijela teksta (četiri poglavlja) koji govori o samom biskupu dok je akademik Strčič vjerojatno u prva dva poglavlja postavio prostornu i vremensku dimenziju biskupova djelovanja. Knjiga nije samo izvor vrijednih podataka koje svjedoče o jednom vremenu, crkvenoj organizaciji i jednom čovjeku u tom vremenu koji je itekako razumio tadašnje probleme ali isto tako koji nije mogao prevaziči svoja ograničenja kojih je i sam bio svjestan, več je to i jedna lijepa i potrebna gesta kojom se najavljuje veličina i značaj biskupa Mahniča u nacionalnoj povijesti s kraja XIX. i prva dva desetlječa XX. stolječa. Njegovo djelo na ovaj ili onaj način živi još i danas. Darko Dukovski