PAVAO TEKAVČIČ
O SMRTI LATINSKOG JEZIKA I NEKIM S TIM POVEZANIM TEMAMA (OSVRT NA KNJIGU HALTE A LA MORTDES LANGUES CLAUDEA HAGEGEA)
1.	U ovom prilogu namjeravamo prikazati, komentirati a i dopuniti ono što se o tzv. "smrti" latinskog jezika može nači u važnoj i zanimljivoj knjiži pod navedenim naslovom ("Stop umiranju jezikâ"), objavljenoj g. 2000. u Parizu, u izdanju Odile Jacob. Autor, Claude Hagège, poznati je francuski sociolingvist, profesor na visokoj školi Collège de France. Isti nam je autor podario i više drugih jednako zanimljivih djela: La structure des langues ("Struktura jezikâ"; Que sais-je?, 1982), Le Français et les siècles ("Francuski i stolječa", 1987), L'enfant aux deux langues ("Dijete dvaju jezika", 1996), Le Français, histoire d'un combat ("Francuski, povijest jedne borbe", 1996) i druge. U knjiži koja nas ovdje zanima C.H. se bavi iz-umiranjem ili od-umiranjem jezikâ, a to je jedna od prvenstvenih sociolingvističkih tema. U nadahnutom uvodu (str. 9-12) C.H. izlaže tematiku knjige, podijeljene na tri dijela (11 poglavlja): "Jezici i život", "Jezici i smrt" i "Jezici i uskrsnuče", pa završava ovim riječima: 'Braniti naše jezike i njihovu različitost, prije svega od dominacije jednog jedinog, znači više nego braniti naše kulture. To znači braniti naš život".
2.	Knjiga, koja se posvečuje različitim jezicima (hebrejski, arapski, sanskrit, američki jezici itd.), bavi se naravno i latinskim jezikom, i to prilično detaljno, iz dva razloga: prvi je razlog neprijeporna važnost toga jezika (ne samo u Europi), a drugi je razlog što je latinski, kako se to obično kaže, danas mrtav jezik, pa ulazi u tematiku Hagègeove knjige. Postavke i pitanja koja se odnose na latinski mogu se pregledno ovako sažeti:
1)	Je li latinski jezik zaista mrtav ili nije?
2)	Kada se prestalo govoriti latinski?
3)	Opozicija višega (pravilnoga) jezika i nižega postojala je mnogo prije republike;
4)	Nako što je Konstantin [Veliki] legalizirao krščanstvo i time kršcanima dao važnost u Carstvu, masa vjernika govori jezikom koji se stalno razvija, dok napokon vertikalna komunikacija postaje nemoguča;
5)	U životu latinskog jezika C.H. razlikuje tri etape:
a.	od g. 400. do g. 650. : Grgur [Veliki] i Augustin pokazuju otklon od klasične norme, a Grgur Turonski i Izidor Seviljski tuže se na iskvarenost jezika;
b.	od g. 650 do 750. : komunikacija učenih slojeva s narodnom masom postaje sve teža; jedino Markulf piše vulgariziranom jezikom;
c.	poslije g. 750. dolazi do ireverzibilne jezične krize, učeni krug oko Karla Velikoga (Alkuin) [karolinška reforma] izaziva prekid komunikacije.
5
Otprilike u isto vrijeme dolazi do nemogučnosti sporazumijevanjau Iberiji, dok je prekid u Italiji nešto kasniji, otprilike u 10. stolječu.
6)	Romanski jezici ne potječu od klasičnoga nego od vulgarnog latinskoga.
7)	Latinski jezik nije više živ kao govorni jezik, ali nije ni sasvim mrtav, jer je nekoliko stolječa poslije kraja Antike bio jedini moguči pisani jezik učenih krugova, a ostao je do danas u katoličkoj Crkvi.
8)	Francuski jezik potječe od latinskoga, ali danas nije više latinski, kao ni drugi srodni jezici (5 glavnih, 11 ako se pribroje i minorni jezici: katalanski, romanc, sardski i neki dragi).
3.	Polazeči od Hagegeovih postavki, treba prije svega reči da se latinski n i k a d a nije prestalo govoriti, od Antike do danas nema nikakvih granica i supostoječe generacije uvijek su se razumjele i imale osječaj da govore isti jezik. U potvrdu te istine mogu se navesti brojne formulacije. Ernst Gamillscheg kaže da bi se malo zaostreno formulirano moglo reči da se danas u Rimu, Parizu, Madridu, Lisabonu i Bukureštu govori latinski,1 a ta formulacija nije uopče "malo zaoštrena" nego potpuno točna. U istom se smislu izrazio i Jules Vendryes, u radu pod - za nas ovdje značajnim - naslovom La mort des langues: ne smije se kazati da francuski jezik dolazi [spac. P.T.] od latinskog, nego francuski j e s t latinski jezik, tj. oblik što gaje latinski jezik poprimio, tokom stolječa, na tlu današnje Francuske". Neki su lingvisti išli i dublje u prošlost, pretpostavljajuči analogni kontinuitet izmedu italske zajednice ili čak indoeuropske etape'". Na kraju, evo i mišljenje Daga Norberga: do g. 600. može se govoriti o latinskom, od g. 800. dalje o romanskom, dok za medu-period mogu poslužiti oba termina, pod uvjetom da smo svjesni da nikakva oštra granica ne dijeli govorni latinski od najstarijeg romanskogaiv.
Sve su te postavke točne sdijakroničnog stanovišta, dok je sinkronički gledano odgovor naravno sasvim različit, upravo suprotan: francuski, talijanski, španjolski itd. n i s u latinski nego drukčiji jezici.
4.	Problem koji se ne može mimoiči jest jedinstvenost ili diferencijacija govornoga latinskog jezika. Odavna se zna da se danas više ne može operirati više-manje jedinstvenim vulgarnim latinitetom, kako je to činila nekadašnja romanska filologija. Govoreči o tome, njemački romanist Harald Weinrich naziva taj rekonstruirani vulgarni latinitet lingua etymologica, i duhovito dodaje: misliti da se tako zaista govorilo, za to treba vjere [tj. razum nije dovoljan].v Isti lingvist izriče ono što
' "Überspitzt formuliert, könnte man sagen, dass in Paris und Rom, Madrid und Lissabon, sowie in Bucharest lateinisch gesprochen wird", cit. u Günter Reichenkron, Historische Latein-Altromanische GrammatikI, (od sada: HLAG), Wiesbaden 1965, str. 77. " 'Il ne faut pas dire: le français vient du latin, mais: le français, c'est du latin, c'est la forme prise par le latin au cours des âges dans la région qui est aujourd'hui la France" (HLAG, str. 77-78). Tako postupa Emst Kieckers u svojoj Historische Lateinische Grammatik mit Berücksichtigung des
Vulgärlateins und der romanischen Sprachen, München, 1930-31 (cit. po HLAG str. 79), vidi i bilj. 15. ™ 'Tor the intervening period either name will serve, provided that we bear in mind the feet that no firm frontier in time separates spoken Latin from the earliest Romance idiom " (Einar Löfstedt, Late Latin, Oslo 1959, str. 2, cit. u HLAG, str. 85 i 358). v Harald Weinrich, Phonologische Studien zur romanischen Sprachgeschichte (od sada: PSRS), Münster 1969, str. 43.
6
danas nitko ne sumnja, tj. daje i latinski več bio regionalno diferenciran i daje diferenciacija počinjala na vratima Rima.vi Suvremena bi sociolingvistika dodala daje diferencijacije, prije svega vertikalne, bez sumnje bilo i unutar samoga Rima. Švedski lingvist Einar Lofstedt posve je u pravu kad kaže da "čistoga" vulgarnog latiniteta ne može ni biti jer čim netko napiše ili na zidu izgrebe i jednu riječ, on je več pod utjecajem pisane norme.™ Izmedu jezika kultiviranih slojeva i jezika nepismenih masa postoje bezbrojne gradacije.™ Ovdje navedene formulacije tako su jasne da im ne treba ništa dodati.
5. Za poznavanje vulgarnog latinskog važan izvor su i natpisi, koji neki znanstvenici smatraju čak najvažnijim materijalima," ali u svjetlu onoga što je malo prije rečeno jasno je da ni natpisi (pa ni pompejanski graffiti) ne odražavaju živi, spontani govor. Isto se može kazati i za pisce koji nastoje pisati u pučkom duhu: prije svega to je Plaut, a kasnije npr. Petronije, autor Satyricona. Sigurno je da su ti autori birali one jezične črte koje su osječali kao karakteristike pučkog govora njihova doba, no sve su te značajke ipak njihov izbor, dakle ne potpuna slika živog jezika. Kad je več riječ o Petroniju, neka nam bude dopušteno zaustaviti se malo na riječi o kojoj se mnogo diskutiralo, a to je cusuc (LXXVII, 4). Trimalhion, tipični parvenu svojega doba i sredine, hvali se svojim uspjesima na raznim životnim područjima, medu ostalim i svojom raskošnom kučom. Tu čitamo rečenicu Utscitis, cusuc erat, nune templum est. Radi se, dakle, o kontrastu: kuča je prije bila cusuc, sada je hram. Odatle logički slijedi da cusuc mora značiti malu i siromašnu, neuglednu gradevinu. Starijaje filologija držala daje cusuc pogreška pisara umjesto casucula, casucla, casula ili si., pa je i Alfred Ernout u izdanju Satyricona iz 1931. godine ispravio cusuc u casula (str. 78), ali je ipak dopustio da oblik cusuc "forte servandum est". Isti je znanstvenik rekao daje "verbum ex oriente ortum " i uputio na oblik cusuccia na jednom natpisu (loco cit.). Istočnjačko podrijetlo riječi cusuc prihvatio je nakon II. svjetskog rata i Ezio Marmorale (u izdanju Satyricona iz g. 1947) i protumačio cusuc kao riječ kushk perzijskog podrijetla, koja je preko turskoga kiosk prodrla na zapad (odtuda i naš kiosk) u značenju 'vrtni paviljon',x To se slaže s onim što Trimalhion sam o sebi kaže: "Došao sam iz Azije, tako malen kao ovaj sviječnjak" (LXXV, 19); prema tome, on je tu riječ donio u Europu. Drugo je pitanje, dakako, fonetske prirode, tj. kako je ta riječ glasila, kako ju je Petronije čuo i, u uvjetima
PSRS, str. 44, bilj. 3.
™ "even the most uneducated person, as soon as he begins to write, if it be only a letter or few words on a plastered wall, is directly or indirectly influenced by innumerable literary precedings or reminiscences" (Late Latin, str. 2, v. HLAG, str. 76)
viii "there are numberless gradations between the language of cultivated conversation and that of unlettered
populance" (Late Latin, str. 15, cit. u HLAG, loco cit.). " "we believe that inscriptions, with all their shortcomings and limitations, continue to provide a valid source of spoken Latin ", Paul E. Gaeng, Collapse and Reorganization of Latin Nominal Flection as Reflected in Epigraphic Sources, Potomac, Maryland, 1984, str. 7. V. i ove Gaengove ranije radove: An Inquiry into local variation in Vulgar Latin, as reflected in the Vocalism of Christian Inscriptions, Chapel Hill, 1968, i: Inscriptional evidence as a source of spoken Latin, Illinois Classical Studies 7 (1982).
x V. C.Battisti - G.Alessio, Dizionario etimologico italiano (DEI), II, Firenze; A.Prati, Vocabolario
etimologico italiano (VEI), Milano, 1951; IlNuovo Zingarelli, Vocabolario italiano, Bologna, 1992: svi
s.v. chiosco; Vladimir Anic - Ivo Goldstein, Rjecnik stranih rijeci, Zagreb, 2000, s.v. kiosk.
7
latinske grafije, zapisao; tu je, naravno, potrebno poznavanje perzijske i turške historijske gramatike.1" 6. Vrlo su važan izvor za poznavanje vulgarnog latiniteta, a i za problem "smrti" latinskog jezika uopče, i pravopisni priručnici i tzv. glosari. Prvima je namjera ispravljati latinski kao još živ, govoren jezik; drugi, nekoliko stolječa kasniji, prevode klasično-latinske riječi na jezik onih (širokih) slojeva koji klasični latinski više ne razumiju. U prvu kategoriju spada tzv. Appendix Probi, u drugu glosari, od VIII. stolječa dalje. Starija je filologija smještala Appendix Probi u III. ili IV. stolječe, dok se u naše vrijeme drži daje 2-3 stolječa mladi (po mišljenju C.A. Robsona, koje prihvača i jedan največih latinista današnjice finski filolog Veikko Vaananen.1"' Srednje stanovište zauzima antologija Du latin aux langues romanes (Maria Iliescu - Dan Slusanski, Wilhelmsfeld, 1991, str. 103), prema kojoj je palimpsest s početka VIII. st., dok je samo djelo napisano stolječe - dva ranije. Appendix Probi potvrduje niz pojava koje se nastavljaju u romanskim jezicima: sinkopu intertonike speculum non speclum (usp. tal. specchio), prijelaz intervokalnoga /b/ u /v/ (tabes non tavis; usp.faba > tal. fava), prijelaz /ns/ u /s/ (ansa non asa, hiperkorektizam occasio non occansio; usp. tal. mese < mense), prijelaz plurala srednjeg roda u singular ženskog roda (vico castrorum non vico castrae; usp. n.pl.folia > f.sg. tal.foglia, franc.feuille, španj. hoja itd.) i mnoge druge. - Glosari, naprotiv, više ne ispravljaju latinski kao živ jezik, nego prevode, tumače klasično-latinske riječi koje su, nakon karolinške reforme, nepismenim slojevima (tj. velikoj večini) nerazumljive, npr.: binas : duas et duas (usp. tal. a due a due), singulariter : solamente (usp. tal. i španj. solamente, franc, seulement), ceciderunt: caderunt (usp. tal. caddero), vespertiliones ["šišmiši"]: calves sorices (> franc, chauve souris) itd. Glosar iz Reichenaua potječe iz VIII. stolječa; iz X. ili XI. stolječa su na kasnijem španjolskom području Glosari iz San Millân de la Cogolla (Glosas Emilianenses) i iz Silosa (Glosas Silenses), a u Italiji X. stolječa nastaje Glosar iz Monze, što ga C. Tagliavini smatra talijansko-grčkimx,ii (mi bismo radije rekli da je romansko-grčki).xiv - Ima i romansko-germanskih glosara, od kojih je najpoznatiji i najvažniji onaj iz Kassela (cca X. st.), a mogu se navesti i neki drugi, manje poznati ali jednako važni.1™
" Od brojnih drugih primjera približne transkripcije navodimo dva, iz Izidora Seviljskoga (VI-VII st.): on za mačku poznaje izraz onomatopejskoga karaktera musio, što je približna, grafijom uvjetovana, transkripcija nečega što je moralo glasiti [mušo], [muco] ili si., a za stanovnike Italije (Itali) kaže da govore ozie umj. hodie. V. za oba primjera M.Iliescu - D.Slusanski, o.c., str. 16 i 219.
V. C.A.Robson, L'Appendix Probi et la philologie latine, "Le Moyen Age" 69 (1963), str. 37-54; V. Vâânânen, Introduction au latin vulgaire, Paris, 1981, str. 200.
"" V. Carlo Tagliavini, Le Origini delle lingue neolatine, Bologna, 1972, str. 481 i bilj. 19.
xiv Dag Norberg (Manuel pratique de latin médiéval, Paris, 108, str. 40) drži da je u Italiji u X. st. govorni jezik bio još toliko blizu latinskom da se nije smatralo potrebnim prilagoditi ga postkarolinškom pravilnom latinitetu.
™ Evo nekoliko primjera iz Glosara iz Kassela, s našim tumačenjima: caput : haupit 'glava'; digiti :fingra 'prsti'; pecora : skaaf 'ovca'; radi meoparba : skir minanpart "obrij mi bradu'; unde estu : uuannapistdu 'odakle si'. - Od spomenutih manje poznatih glosara navodimo onaj o kojem piše Roberto Gusmani u študiji Unfrasario di conversazione altotedesco - latino d'età medievale ("Plurilinguismo" 2 /1995/, str. 43-54, Udine). U tom priručniku, koji datira iz X. stolječa cca, težište je na germanskoj komponenti, ali ima i nekoliko primjera zanimljivih i za romanistiku: in Francia fui; quid fecisti ibi?; disnavi me ibi (usp. franc, dîner), pa čak i, kako to Gusmani kvalificira, "impertinente domanda" quot vices fotistil 'koliko puta si fiikao?' (str. 46-47).
8
7. Na prethodnim smo stranicama željeli s jedne strane ocrtati ideje i tvrdnje Claudea Hagegea, s druge pak strane prodiskutirati, komentirati i kompletirati njegove misli, u onim točkama koje držimo važnima, a u knjiži francuskoga autora nismo ih našli. U pogledu kontinuiteta posve se slažemo sa svima onima po kojima se i danas govori latinski u obliku romanskih (neolatinskih!) idioma i pomišljamo koliko bi tek bila razlika izmedu poznatoga nam latinskoga jezika od 2000 prije naše ere,xvipa ipak ni tu nema prekida kontinuiteta. Istakli smo i razliku dijakronijskog i sinkronijskog stanovišta, kao i vrijednost izvora tzv. vulgarnog latiniteta i njegovu regionalnu diferencijaciju. Sve su te teme dakako odavna poznate i obradene, ali s vremena na vrijeme treba "podvuči crtu". Da ipak nismo obuhvatili sve, samo se po sebi razumije, tako da nešto valja ostaviti mladima, budučim znanstvenicima kojih - nadamo se - neče nedostajati.
Riassunto
IL LATINO: LA »MORTE« O LA CONTINUITÀ
Partendo dalle pagine dedicate alla "morte " del latino nel volume Halte à la mort des langues di Claude Hagège, l'autore sintetizza dapprima le idee del sociolinguista francese, per passare poi alla discussione, al commenta e aile proposte di completamento. L'autore sottoscrive alla tesi délia continuité, vedendo negli idiomi romanzi la fase attuale del latino. Nel contributo si illustrano anche certi altri temi: la differenziazione regionale del latino, la periodizzazione e il valore delle fonti del latino parlato.
™ Na poznatom Dueraw-natpisu stoji IOVESAT za klasično IURAT. Kako taj natpis potječe iz VI. stolječa prije naše ere (v. E.Pulgram, Italic, Latin, Italian, Heidelberg, 1978, str. 167-169), proizlazi daje promjena od IOVESAT do klas. IURAT u 500 godina mnogo veča nego u 2000 godina od klas. IURAT do npr. tal. giura, pa možemo zamišljati kako je odgovarajuči oblik mogao glasiti 2000 godina prije klasične epohe. Pa ipak se i tu radi, dakako, o kontinuitetu.
9