ETNIČKI IDENTITET HRVATA U ŠVICARSKOJ: SISTEMATIZACIJA I ANALIZA AKTIVNOSTI I DJELOVANJA HRVATSKIH ETNIČKIH DRUŠTAVA
Marina PERIC KASELJ1
COBISS 1.02
IZVOD
Etnički identitet Hrvata u Švicarskoj: sistematizacija i analiza aktivnosti i djelovanja hrvatskih etničkih društava
Važan aspekt u istraživanju migracija predstavlja istraživanje etničkih društava u zemljama imigracije. Etnička društva ne samo što oblikuju aktivnosti i identitet migranata, več utječu i na integraciju migra-nata u primajuča društva. U radu se govori o migraciji Hrvata (Jugoslavena) u Švicarsku i etničkom iden-titetu hrvatskih migranata u Švicarskoj s aspekta društvenog organiziranja (kroz aktivnosti i djelovanje različitih hrvatskih etničkih društava) u razdoblju kada se Hrvatska nalazila u sastavu SFRJ. Nastoji se ukazati na specifični društveni kontekst i socio-kulturne razlike hrvatskih migranata u odnosu na različi-ta razdoblja i uzroke iseljavanja, a time i na drugačije oblike i intenzitet etničkog organiziranja, i utjecaja hrvatskih etničkih društava kako na očuvanje etničkog identiteta tako i na integraciju u imigrantsko švicarsko društvo.
KLJUČE RIJEČI: migracija, hrvatski migranti, društveno organiziranje, Hrvati u Švicarskoj, hrvatska etnička društva, etnički identitet.
ABSTRACT
Ethnic identity of Croats in Switzerland: systematization and analysis of the activities and interactions of Croatian ethnic societies
The exploration of ethnic societies in destination countries is an important aspect in study of migrations. Ethnic societies not only shape the activities and identity of migrants, but also affect the integration of the immigrants into the receiving societies. The paper discusses the migration of Croats (Yugoslavs) to Switzerland, and the ethnic identity of Croatian migrants in Switzerland in terms of social organizing (through the activities and interactions of various Croatian ethnic societies) in the period when Croatia was part of Yugoslavia. The paper is an attempt to point to a specific social context and socio-cultural differences of Croatian migrants in relation to different periods and causes of emigration, and thus to different forms and intensity of ethnic organization and impacts of Croatian immigrant societies on the preservation of their ethnic identity as well as on the integration in Swiss society. KEY WORDS: migrations, Croatian migrants, social organizing, Croats in Switzerland, Croatian ethnic societies, ethnic identity
I Marina Perič Kaselj, dr.sc. Institut za migracije i narodnosti, Trg S. Radiča 3, HR-10000 Zagreb, e-mail: marina. peric@imin.hr.
POVZETEK
Etnična identiteta Hrvatov v Švici: sistematizacija in analiza aktivnosti in delovanja hrvaških etničnih društev
Pomemben vidik v preučevanju migracij je tudi raziskovanje etničnih društev v državah imigracije. Etnična društva ne le oblikujejo dejavnosti in identiteto migrantov, temveč vplivajo tudi na integracijo migrantov v družbo gostiteljico. Prispevek govori o migracijah Hrvatov (Jugoslovanov) v Švico in etnični identiteti hrvaških migrantov v Švici z vidika družbene organizacije (z aktivnostmi in delovanjem različnih hrvaških etničnih društev) v obdobjih, ko je bila Hrvaška v sklopu SFRJ. Poskušali bomo poudariti specifični družbeni kontekst in socio-kulturne razlike pri hrvaških migrantih glede na različna obdobja in vzroke izseljevanja, s tem pa tudi različne oblike in intenziteto etničnega organiziranja ter vplive hrvaških etničnih društev na ohranjanje etnične identitete in integracijo v imigrantsko švicarsko družbo. KLJUČNE BESEDE: migracija, hrvaški migranti, družbena organizacija, Hrvati v Švici, hrvaška etnična društva, etnična identiteta
UVOD: MIGRACIJE HRVATA/JUGOSLAVENA U ŠVICARSKU KAO DIO SUVREMENIH EUROPSKIH MIGRACIJA
Razvijene europske zemlje u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata obilježila je masovna imigraci-ja kao posljedica manjka radne snage, uslijed intenzivnog poslijeratnog industrijskog razvoja. Kako bi riješile problem nedostatka radne snage potraživale su radnike izvan vlastitih granica u drugim manje razvijenim zemljama. U početku su regrutirale radnu snagu iz bivših francuskih, britanskih i nizozemskih kolonija, manje razvijenih europskih industrijskih zemalja (Irska, Finska), mediteranskih zemalja (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), te nešto kasnije (šezdesetih godina 20. st.) iz Jugoslavije, Maroka, Alžira, Tunisa, Turske (Fassmann i Munz 1994: 7).
Polovicom pedesetih godina prošlog stolječa započelo je razdoblje emigracije Jugoslavena (Hrvata) u europske zemlje i to uglavnom u Francusku i SR Njemačku (Baučič 1971-72: 26).
Prva manja grupa hrvatskih političkih migranata pedesetih godina useljava u Švicarsku. Prema pisanju fra. Lucijana Kordiča 1953. godine iz izbjegličkog logora u Trstu došlo je prvo 20 hrvatskih izbjegli-ca u Leysin. Godine 1959. bilo ih je 150 (Nuič, neki od nas- www. hrvati.ch).
Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, a i desetlječima poslije Švicarska je provodila model privremenog zapošljavanja radne snage. Švicarska savezna služba za industriju, umjetnost, zanatstvo i rad (OFIMAT) 1954. godine tražila je od kantona primanje što je moguče manjeg broja stalno naseljenih stranih radnika. lako se radna snaga stalno mijenjala povečavao se broj stranaca s višegodišnjim zapo-slenjem u Švicarskoj. S vremenom se počelo prihvačati načelo po kojem je imigrant mogao smjestiti u Švicarsku i svoju obitelj1.
Sredinom 60-ih godina prošlog stolječa Jugoslavija u čijem se sastavu nalazila i Hrvatska otvorila je svoje granice i bila je jedina socijalistička zemlja koja je organizirano "slala" radnike na privremeni rad u inozemstvo.
Donošenjem zakona o amnestiji 1962. godine Jugoslavija je amnestirala sve ilegalne i političke
1 OFIAM je dopustio dolazak obitelji u isto vrijeme kad se prihvačala i glava obitelji ili u najgorem slučaju poslije kratkog probnog roka kada stranac dolazi na rukovodeče mjesto ili visoko specijaliziranu funkciju koja je od posebne važnosti za ekonomsku ili tehničku djelatnost nekog poduzeča. Za sve druge radnike preduvjet o kojim je ovisila dozvola boravka za obitelj bio je neprekidan boravak u Švicarskoj u trajanju od tri godine. Ako se radilo o kvalificiranim radnicima dolazak obitelji mogao se dozvoliti i prije tri godine.
imigrante i migrante iz Jugoslavije koji su u značajnom broju emigrirali u tijeku i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Godine 1963. donesena je "instrukcija o načinu zapošljavanja u inozemstvu", a u uporabu se uveo termin "radnik na privremenom radu u inozemstvu" (Mesic 1991: 17).
Sredinom i krajem šezdesetih godina prošlog stoljeca intenzivirana je emigracija iz Jugoslavije poglavito nakon privredne reforme koja je trebala omoguciti prijelaz iz poljoprivredne u industrijsku zemlju "od razvoja zasnovanog na korištenju agrarne prenapučenosti u razvoj koji je zasnovan na teh-nološkom napretku" (Mesic 1991: 14). Posljedica reforme bio je višak radne snage. Veliki broj tada nezaposlenih Jugoslavena (Hrvata) odlučio se na emigraciju - privremeni rad u industrijski razvijene zemlje zapadne i sjeverne Europe. Značajna grupa hrvatskih ekonomskih migranata (gastarbajtera) tih godina useljava i u Švicarsku.
U Švicarskoj je šezdesetih godina zabilježen snažni ekonomski rast i velika napetost na tržištu rada. Savezna vlada iz tog razloga donijela je 1963. godine odredbu po kojoj je obustavila izdavanje i obnavljanje novih dozvola boravka i promjene mjesta ako je ukupan broj zaposlenih u poduzecu prešao 2% u odnosu na tri prethodna mjeseca2.
Zapošljavanje jugoslavenskih radnika u Švicarskoj bilo je uglavnom neorganizirano i spontano. lako je zapošljavala veliki broj jugoslavenskih radnika Švicarska nije imala sklopljen medunarodni sporazum o zapošljavanju s Jugoslavijom. Zapošljavanje jugoslavenskih radnika u Švicarskoj odvijalo se bez posredovanja jugoslavenske službe za zapošljavanje3
Jugoslavenski sezonski gradevinski radnici činili su trecinu svih stranih sezonskih radnika (na listama čekanja zainteresiranih radnika bio je veliki broj Jugoslavena). Udruženja gradevinara, poljoprivred-nika, hotelijera i ugostitelja u Švicarskoj zapošljavala su najveci broj jugoslavenskih sezonskih radnika4.
Krajem 60-ih u Švicarsku dolazi treca grupa uglavnom visokoobrazovanih hrvatskih ekonomskih migranata (tehnička inteligencija i liječnici) koji naseljavaju područja industrijski razvijenih kantona: Zurich, Basel, Aargau).
Godine 1964. u Švicarskoj je bilo 1000 Hrvata; 1965. godine 2500; 1967. godine 4000; 1969. godine ukupno 13.000 Hrvata. (Prema izvješcu Ljube Krasica, u Čizmic, Šakic, Sopta, 2005: 275).
U Zapadnoj Europi 1970. godine bilo je dvanaest milijuna imigranata (Castels, Davidson 2000: 55). U Švicarskoj ih je bilo registrirano oko 520.000 (Maillat 1974: 112).
Iste godine u Švicarskoj je uveden sistem "globalnog plafoniranja" i savezna vlast odredila je novi broj stranih radnika za Švicarsku u ukupnom broju od 40.000 i sezonskih na 112.0005. Na taj način sma-njila je broj stalnih a povečala broj sezonskih i pograničnih radnika.
U europskim zemljama 1971. godine bilo je oko 660.000 radnika iz Jugoslavije (Baučic 1971-72: 25). Najviše ih je radilo u SR Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Švicarskoj i Švedskoj.
Prema popisu stanovništva Jugoslavije iz 1971. godine koji je prvi puta obuhvatio i gradane na "privremenom radu u inozemstvu" iz Jugoslavije je na privremenom radu u inozemstvu bilo ukupno
2	Od 1965-67. godine uspostavlja sistem dvostrukog plafoniranja s ciljem smanjenja strane radne snage po po-duzecima. Zabrana se odnosila na povecanje cjelokupnog broja radne snage po poduzecu i uspostavljanje "plafona"stranog osoblja u poduzecu. Poduzeca su morala srezati na 5 % strane radnike (Maillat, 1974).
3	Kod zapošljavanja radnika u gradevinarstvu švicarski poslodavci godinama su koristili usluge nekih jugoslavenskih turističkih agencija (Cerovac 1982).
4	Prijedlozi za zaključenje opceg ugovora o zapošljavanju dostavljeni su Udruženju gradevinara Švicarske 1974. godine, Udruženju poljoprivrednika 1975. godine i udruženju hotelijera i ugostitelja 1975. godine. Opci ugovor sklopljen je s Udruženjem poljoprivrednika 1979. godine, i Udruženjem gradevinara 1982. godine (u kojem piše da se jugoslavenski radnici izjednače s domacim radnicima, preciziraju radna prava kroz švicarsko zakonodav-stvo, osiguranje u slučaju nesrece, uvjeti zapošljavanja, prijevoz i prihvat radnika, zdravstveni pregled na teret švicarskog poslodavca i dr.) (Cerovac 1982).
5	Broj radnika s godišnjim dozvolama od 323.000 koliko ih je bilo 1973. godine smanjen je na 151.000 u 1978. godine što je predstavljalo pad za oko 53% (Maillat 1974: 113).
671.098 osoba, odnosno 224.772 osobe iz Hrvatske ili 33.4 % od ukupnog broja privremeno zaposlenih radnika iz Jugoslavije. Vodeče regije ili emigrantska područja bila su: Dalmatinska Zagora i Medimurje. Prema istom popisu iz Hrvatske su migrirali večinom mladi ljudi izmedu 20-24 godine.
Največi broj stranih radnika u Švicarskoj bio je 1973. godine oko 900 000 (Maillat 1974: 112).
Kako su u razdoblju izmedu 1971.-1975. godine u Švicarskoj stupili na snagu zakoni koji su propisi-vali deficitarne profesije tako je iz Hrvatske tih godina došao značajan broj ekonomskih visokoobrazov-nih migranata- stomatologa i liječnika (Pavičič 1979: 250).
Od ukupnog broja od 34347 Jugoslavena u Švicarskoj krajem 1975. godine bilo je 21.416 ili 83,7 % s godišnjom dozvolom rada dok su ostali bili sezonski radnici. Prema rodnoj strukturi godišnju dozvolu rada imalo je 50 % žena i 45.2 % njih bile su neudane (Baučič 1976: 9).
Emigracija Jugoslavena u europske zemlje nastavlja se i sedamdesetih i osamdesetih godina proš-log stolječa. Sezonski radnici "gastarbajteri" u večem bruju pristižu u Švicarsku i krajem 70-ih i početkom 80-ih godina.
lako je švicarsko društvo provodilo politiku integracije migranata ono je naglašavalo njihovu "pri-vremenost" u skladu s potrebom tržišta rada. Mogli bismo konstatirati kako je provodila model dife-rencijalnog isključenja migranata koji su bili uključeni u pojedina društvena područja (tržište rada), ali im je bio onemogučen pristup u druga područja (npr. politička participacija). Kako bi poboljšala život strancima, posebno sezonskim radnicima socijalni pokret Švicarske predlagao je tzv. "mitenand inici-jativu" koja je značila solidarnost s radnicima, ukidanje statusa sezonskih radnika (automatska obnova godišnje dozvole i automatsko spajanje obitelji)6. Ovakvoj inicijativi suprotstavila se Vlada i ekonomski sektori Švicarske koji su smatrali da bi ona mogla ozbiljno ugroziti stabilnu politiku i dovesti u pitanje zakon o strancima. Savezno Viječe stoga je savjetovalo švicarskoj javnosti da odbaci inicijativu (Riano i Wastl-Walter 2006). Problem se pokušao riješiti referendumom 1981. godine koji je donio poražavajuče rezultate: samo 16 % Švicaraca glasali su potvrdno, a 84 % protiv inicijative (Stublia 1981: 261).
Godinu dana poslije Vlada je donijela posebnu uredbu o ograničenju broju radnika koji su mogli uči u Švicarsku (Swiss Federal Council 1986).
Godine 1982. u Švicarskoj je od 72.000 jugoslavenskih radnika njih 22.000 bilo je s godišnjom dozvolom, stalnom dozvolom preko 13.000 i oko 37.000 sezonskih radnika.
Prema saveznoj statistici Švicarske u 1986. godini živjelo je 109.510 Jugoslavena, a 1991. godine 201.176 (Culap 2008).
Hrvatski migranti u Švicarskoj geografski su bili koncentrirali u kantonima uglavnom njemačkog govornog područja: Zurich, Aargau, St. Gallen, Luzern, Bern i dr. (Prema Culap 2008).
U švicarskim statistikama u skladu s definicijom tadašnje države Jugoslavije bili su registrirali kao Jugoslaveni. Od 1995. godine Hrvati se registriraju kao zasebna nacionalna skupina.
METODOLOŠKO-POJMOVNE NAPOMENE
Etnička društva (što je predmet ovog rada) nastaju kao posljedica okupljanja etničke skupine radi pre-vladavanja socijalne izolacije i učvrščivanja etničkog identiteta, a cilj im je promicati interese etničke skupine. Kad govorimo o etničkom identitetu govorimo o vrsti kolektivnog ili društvenog identiteta pojedinih etničkih skupina.
Veliki je raspon i različitost u definiranju etničke skupine. Weber (1976) etničku skupinu definira kao grupu ljudi koja na osnovu fizičkih sličnosti ili sličnosti u običajima, ima subjektivno vjerovanje u
6 U tekstu inicijative mijenja se članak 69, Saveznog Ustava. Njime se propisuje podjednaki uvjeti za Švicarce i strance po pitanju ljudskih prava i socijalne sigurnosti, obnavljaju se dozvole boravka, pravna zaštita stranaca uz mogučnost obračanja sudovima, sloboda udruživanja i slobodan izbor zapošljavanja stranaca i Švicaraca i dr. (Mitenand 1981).
zajedničko porijeklo. Barth (1969) etničku skupinu definira kao skupinu koja se biološki održava, dijeli iste kulturne vrijednosti, predstavlja isti prostor komunikacije i interakcije, i sastavljena je od članova koji se identificiraju kao različiti od drugih skupina, a druge skupine ih doživljavaju kao različite. Smith (1988) smatra kako etničku skupinu čini populacija koju subjektivno i objektivno veže: zajedničko ime, mit o zajedničkom podrijetlu, elementi zajedničke povijesti, grupna odanost imenu, identitetu, teritoriju. Pojam etničke skupine podrazumijeva kontakt i odnos (Eriksen 2004: 28).
Svijest ili pripadnost pojedinca odredenoj etničkoj skupini odreduje njegov etnički identitet. Svijest o pripadnosti ne stvara se u okolnostima izoliranosti več medusobnim suprotstavljanjem razlika koje pripadnici odredene etničke skupine ističu da bi ustanovili etničke granice. Etnički identitet je i jedna vrsta grupne identifikacije, dijalektički proces unutarnjeg7 i vanjskog8 definiranja ili endogenih i egzoge-nih definicija. Ne postoji univerzalna definicija etničkog identiteta. Etnički identitet često se izjednačava s pojmom etničnost, koja kao fleksibilna kategorija podrazumijeva i terminološki pokriva širok spektar sličnih pojmova etničku skupinu, nacionalnost, društvenu skupinu, zajednicu, interesnu skupinu i sl. (Jakson 1984).
U radu govorimo o etničkom identitetu Hrvata u Švicarskoj s aspekta njihova društvenog organiziranja, kroz osnivanje i aktivnosti unutar hrvatskih etničkih društava, kao jednog od oblika etničkog zajedništva/zajednice.
Zajednicu uglavnom definiramo kao društvenu skupinu u kojoj članovi zajednički žive i imaju zajedničke interese. Zajednice ne moraju nužno biti vezane uz odredeni geografski prostor. One se mogu razviti i na osnovi drugih kriterija kao što je zajednička religijska pripadnost, etnička pripadnost i sl. Po-stoje kako ih imenuje Anderson (1990) i zamišljene zajednice gdje se pripadnost zajednici očituje kroz "zamišljanje" pripadnosti i zajedništva s drugim članovima zajednice s kojima zajedno ne žive, niti imaju neposrednu komunikaciju.
Za proučavanje zajednica kako naglašava Čapo Žmegač potrebna je "analitička shema: jedna obu-hvača objektivne osobine koje se ponekad nazivaju indikatorima, a čija rasprostranjenost omogučuje da se objektivno odrede granice društvene zajednice; druga obuhvača subjektivne crte ili markere, tj. osobine koje društveni sudionici prepoznaju i rabe radi razlikovanja - one opisuju granice zajednica subjektivno" (Čapo Žmegač 1997: 71-72).
Migrantske zajednice kako ih definira Božič (1998: 86) "mogu biti skup različitih institucija od folklornih i nogometnih do lobirajučih grupa, od okupljališta i kafiča do poduzeča". Njihov početak, kaže Božič "u vezi je sa potrebama usluge imigranta ili s potrebom prevladavanja socijalne izolacije, a njihova se etnička granica formira zbog praktičnih razloga kao što su razumijevanje ili obiteljske veze radi lan-čane imigracije" (Božič 1998: 86).
Govoriti o etničkom identitetu Hrvata i njihovim društvenim aktivnostima u razdoblju kada je Hrvatska bila sastavni dio Jugoslavije, a Hrvati Jugoslaveni u skladu s tadašnjom nacionalnom definicijom vrlo je težak i nezahvalan posao. Za to razdoblje raspolažemo s vrlo malo podataka, a znanstvenih istra-živanja nema. Mnogi podaci su nedostupni i nepotpuni te je potrebna detaljna analiza i rad na originalnim izvorima (ukoliko su dostupni) u arhivima hrvatskih društava u Švicarskoj.
Pretpostavljamo kako je to posljedica ondašnjih političkih prilika u Jugoslaviji i prisutnosti ili snage hrvatske političke emigracije, ali i drugih hrvatskih migrantskih skupina koji su naglašavali svoje hrvatsko porijeklo i pripadnost koja je u to vrijeme uslijed forsirane nacionalne unifikacije svih naroda i narodnosti Jugoslavije bila neprihvatljiva i nepoželjna. Iz tog razloga ona su etiketirana kao "neprijateljska" društva, i o njima i njihovim aktivnostima ako se i znalo nije se govorilo ili pisalo.
Jugoslavenske vlasti razlikovale su ekonomske od političkih migranata tzv. neprijateljske ili političke emigracije. Politički emigranti u Švicarskoj koji su pristigli sredinom pedesetih godina prošlog stolječa bili su strogo nadzirani i pod stalnom kontrolom jugoslavenskih diplomatskih krugova, razli-
7	Društvene skupine/kolektiviteti/grupe definiraju sami sebe (naziv, granice, običaje).
8	Identifikacija, definicija od strane drugih (društvena kategorija).
čitih agenata i UDBE. Oni su bili manjina naprama večini hrvatskih ekonomskih migranata tzv. radnika na privremenom radu, "pasošara" i "gastarbajtera" koji su pristizali šezdesetih godina prošlog stolječa poglavito nakon neuspjele privredne reforme u Jugoslaviji, ali i u drugom valu sedamdesetih i osam-desetih godina. Uglavnom su pripadali grupi niskokvalificiranih i nekvalificiranih radnika. Oni su u ma-njem broju bili članovi hrvatskih etničkih društava (uglavnom folklornih i pjevačkih udruženih u Savez jugoslavenskih iseljeničkih društava). Kako su bili "privremeni" radnici s čestim migriranjem u zemlju porijekla prioritet im je bio sačuvati radno mjesto odnosno putovnicu i ne ulaziti u sukob s jugoslaven-skim vlastima i diplomacijom.
Manjak slobodnog vremena i posvečenost poslu koji je često bio težak, a radni uvjeti neadekvatni bila je svakodnevnica "običnih" hrvatskih radnika.
Stoga je večina radnika bila okrenuta i predana poslu, s motivom što veče i bolje zarade, a etničku pripadnost prakticirali su unutar vlastite obitelji ili okupljanjem unutar hrvatske katoličke misije.
Treču grupu činili su ekonomski migranti pristigli krajem šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stolječa, uglavnom kvalificirani i visokoobrazovani (inženjeri, liječnici, sveučilišni profe-sori, farmaceuti i dr.) migranti koji su osnivali društva nacionalnog imena i promicali hrvatsku kulturu odolijevajuči na različite načine pritisku jugoslavenske diplomacije i domovinske vlasti. Njihovo okuplja-nje na nacionalnoj osnovi bilo je potpomognuto dobrim društvenim položajem, solidnim ekonomskim statusom, te pozitivnoj afirmaciji unutar švicarskog društva.
Unatoč naprijed navedenim poteškočama smatramo važnim i bitnim istražiti etničko okupljanje Hrvata u Švicarskoj u razdoblju kad se Hrvatska nalazila u sastavu Jugoslavije, a koji je do sada ostao zanemaren u hrvatskoj znanstvenoj zajednici, te stoga i ovaj skromni prilog predstavlja svojevrsni doprinos.
Ovaj rad koji uključuje sistematizaciju i analizu pojedinih hrvatskih etničkih društava nastao je na osnovu dostupnih materijala (uglavnom pohranjenih u NSK u Zagrebu), doniranih početkom devede-setih godina prošlog stolječa, kao i različitih on-line priloga na društvenoj mreži Hrvati u Švicarskoj. Radi se o knjigama, foto zapisima, i dokumentima koji su bili u vlasništvu pojedinih hrvatskih društava u Švicarskoj (Hrvatska kulturna zajednica) ili u vlasništvu pojedinaca (Nikolič Vinko, Tihomil Rada, Jure Petričevič). Korišten je cjelokupan dostupni materijal. Koliko nam je poznato postoji još jedan dio doniranih dokumenata od strane političkog emigranta Milana Blažekoviča iz Argentine, takoder pohranjeni u NSK, Zagreb, a odnosi se uglavnom na organizacije i aktivnosti hrvatskih političkih emigranata u Eu-ropi i svijetu.
HRVATSKO DRUŠTVO: DRUŠTVENO OKUPLJANJE I AKTIVNOSTI POLITIČKIH EMIGRANATA
Usporedno sa švicarskom neutralnošču več se u 19. stolječu učvrstio i princip prava azila za politič-ke emigrante U Prvom i Drugom svjetskom ratu Švicarska je imala status neutralne države i postala je utočište mnogobrojnim europskim političkim prognanicima medu kojima su bili i Hrvati. Njihova emigracija imala je izrazito političku pozadinu. Nakon sloma NDH početkom svibnja 1945. veči broj ustaša i domobrana bili su ubijeni ili u zatvorima. Veči broj civila, a i prebačenih vojnika uspio se "spasiti" na Zapadu gdje su nakon višegodišnjeg boravka u talijanskim i austrijskim izbjegličkim logorima nastavili migrirati u druge europske ili prekooceanske zemlje. Tijekom dvadesetak poratnih godina legalno i ilegalno su iseljavali.
Prvo migrantsko hrvatsko društvo u Švicarskoj osnovano je 2. srpnja 1960. godine pod nazivom Hrvatsko društvo. Osnovali su ga politički emigranti i hrvatski intelektualci Jure Peteričevič, Tihomil Rada
i Lucijan Kordič.9 U članstvu društva uglavnom su bile emigrantske obitelji. Unutar društva osnovana je i "Knjižnica hrvatskog društva".
Hrvatsko društvo pod vodstvom triju intelektualaca i priznatih stručnjaka u Švicarskoj10 zalagalo se za samostalnu Hrvatsku izdvojenu iz jugoslavenskih državnih okvira. Njihov cilj bio je ujediniti i ojačati hrvatsku političku emigraciju u Švicarskoj i svijetu radi jedinstvenog istupa na svjetsku javnu scenu u cilju borbe za samostalnu Hrvatsku.
U prilog tome osnivana je naklade ZIRAL11 (Zajednica izdanja Ranjeni labud) u rujnu 1970. godine u gradiču Frohnleitenu, Austrija, a pokretači su mu bili hercegovački franjevci koji su u to vrijeme živjeli u iseljeništvu: fra Lucijan Kordič iz Züricha, dr. fra Dionizije Lasič,. fra Bazilije Pandžič iz Rima. Naklada je bila "neovisna od redovničke uprave, kako upravno tako i novčano", a sjedišta su joj bila u Chicagu (kod fra Dionizija), Rimu (kod fra Bazilija) i Zürichu (kod fra Lucijana). Zamišljena je kao izdavačka zajednica raspršenih "hrvatskih intelektualaca u izbjeglištvu" i tiskala je značajan broj njihovih djela12.
lako je" Hrvatsko društvo" po statutu i u skladu s švicarskim zakonodavstvom osnovano kao kulturno društvo ono je ujedno bilo i političko jer način na koji su promovirali hrvatsku kulturu, i vlastiti hrvatski identitet bio je u sukobu s jugoslavenskom kulturom i identitetom i tvrdo mu se suprotstavljao.
Jedna od značajnih političkih akcija čelnika društva Jure Petričeviča i Tihomila Rade bila je tiskanje brošure pod nazivom "Program hrvatske demokratske opozicije (unutrašnje i vanjske) 1968. godine13, a namijenjene "svim Hrvatima u domovini i u inozemstvu, nekomunistima i komunistima (...) jer treba da svima jednako na srcu leži sretnija budučnost hrvatskoga naroda i hrvatske zemlje (Hrvatska demokratska opozicija 1968: 5).
Program su napisali s ciljem kako bi "pripremili" Hrvate na promjenu političke situacije koja ne-minovno slijedi Jugoslaviji.14 U programu zahtijevaju demokratizaciju Hrvatske uvodenjem slobode
9 Tihomil Rada s 27. godina nakon izdržane višegodišnje zatvorske kazne 1955. godine bježi u Švicarsku Na sveu-čilištu u Fribourgu studirao je političke znanosti i gospodarstvo. Postdiplomski studij pohadao je na londonskom School of Economics. Doktorirao je u Fribourgu tezom "Les criteres des investissements et l'experience Yougo-slave d'apres-querre". Fra Lucijan Kordič kao mladi svečenik sa završenim studijem teologije i filozofije iz Hercegovine pred partizanima bježi do Bleiburga. Preplivavši rijeku Savu iz Blaiburga bježi u Italiju. U Rimu završava studij slavistike i romanistike. Ubrzo nakon što je obolio od tuberkoloze odlazi na liječenje u Švicarsku. Od 1954. godine voditelj je hrvatske katoličke misije u Zurichu. Jure Petričevč u Švicaskoj je več 1942. godine doktorirao kao stipendist na visokoj tehničkoj školi u Zürichu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata vratio se u Nezavisnu Dr-žavu Hrvatsku, gdje je radio u Ministarstvu poljoprivrede. U svibnju 1945. godine s brojnim hrvatskim gradanima i intelektualcima odlazi u Austriju, gdje je radio kao poljoprivredni radnik. Godine 1946. pozvan je od svojih profesora i prijatelja u Brugg (Švicarska) gdje se zaposlio u Švicarskom seljačkom savezu (Nuič neki od nas....)
10	Rada je od 1965. do 1993. bio glavni gospodarski stručnjak švicarske Federacije proizvodača satova (Federation Horlogere Suisse), Jure Petričevič bio je na čelnom mjestu Hrvatske Seljačke Stranke Švicarske.
11	Imenom "Ranjeni labud" simbolično se označilo "Hrvatsku, koja je u to vrijeme, u okovima komunističke tiranije, uistinu bila teško ranjena". Narod če, bila je misao vodilja, i u domovini i u iseljeništvu, preživjeti i nadživjeti zlo samo po svojim kulturnim vrijednostima" (http://www.fram.ba/naklada.htm).
12	Godine 1988. fra Lucijan je objavio u izdanju te naklade knjigu "Mučeništvo crkve u Hrvatskoj".
13	Zbog položaja hrvatske političke emigracije namjerno je izostavljeno mjesto izdavanja, a autori su potpisani imenom hrvatska demokratska opozicija.
14	".. trajna politička kriza prijeti temeljima države i komunističkog totalitarnog režima; kriza je zahvatila Komu-nističku Partiju kao nosioca političke totalitarne vlasti i multinacionalne Jugoslavije koja je bazirana na bazi srpske dominacije nad nesrpskim narodima i područjima iz koja radi toga nosi izrazito velikosrpski karakter (nema pomlatka, intelektualci vide zapreku slobodi ljudskog duha, održava se jedva zahvaljujuči UDBI i drugim službama sigurnosti); Jugoslavija je nesposobna zajednica u raspadanju; velikosrpska hegemonija i centralizam pod imenom bratstva i jedinstva pojačali su nacionalnu svijest nesrpskih naroda koji Jugoslaviju smatraju svojim neprijateljem i koriste svaku priliku da se osamostale i izdvoje iz Jugoslavije; Jugoslaviju karakterizira teška ekonomska i socijalna kriza koja godinama traje; birokratizam i centralizam u privredi; ruinirana poljoprivreda; političke investicije i tvornice; neodgovornost prema narodu, monopol partije i povlašteni položaj vladajuče klase; nizak životni standard najširih narodnih slojeva i opadanje proizvodnje; veliki deficit vanjske trgovine i platežne bilance prema inozemstvu ... " (Hrvatska demokratska opozicija 1968: 7-8)
govora, tiska, sastajanja, političkog organiziranja, ukidanjem monopola Saveza komunista, ukidanjem UDBE, raspuštanjem zatvora i logora za političke zatvorenike, dopuštanjem plebiscita o samoodredenju naroda kojim bi se slobodno izjasnilo pučanstvo Hrvatske, BiH, Bačke, Srijema, Sandžaka i Boke Kotorske
0	ujedinjenju u hrvatskoj državi. Potom govore o potrebi integracije Hrvatske u širu europsku zajednicu - jadransko podunavsku15.
Druga značajna akcija društva bila je organizacija dvaju medunarodnih Simpozija 1968. i 1971. godine na kojima su sudjelovali hrvatski intelektualci vecinom politički emigranti diljem svijeta. Kao rezultat simpozija, a u izdanju Hrvatske revije objavljene su knjige pod naslovima Hrvatska danas isutra i Hrvatski razgovori o slobodi. Prvi simpozij (29.-31. kolovoza i 1.9.1968.) bio je održan je u selu Granvilland. Drugi simpozij održan je od 5-9. srpnja 1971. godine u Luzernu, i po opsegu je bio znatno veči od prvoga
1	otvoren za publiku iz domovine i iseljeništva/emigracije.
Obadva simpozija predstavljala su stavove i razmišljanja emigranata o Hrvatskoj i njenom položaju u Jugoslaviji i Europi, o samostalnoj i ujedinjenoj Hrvatskoj i hrvatskom narodu u domovini i emigraciji.
Simpoziji su izazvali različite reakcije hrvatske i svjetske javnosti, jugoslavenskih diplomatskih kru-gova, te doveli do rigorozne kontrole i nadzora nad hrvatskim emigrantima Pojedini sudionici simpozija, kao i oni koji su bili samo u ulozi slušatelja ili su komunicirali sa sudionicima bili su pozvani na brojna saslušanja, a neki su zatvoreni.
Kako je vidljivo kod aktivnosti i društvenog djelovanja emigranata politička i kulturna sfera permanentno su se isprepletale jer predstavljati se švicarskom društvu kao Hrvat i govoriti o Hrvatskoj nije bila samo kulturna promidžba več i politički cilj - ukazati demokratskom društvu na pravo hrvatskog naroda na samoodredenje.
Mnogobrojni su primjeri zalaganja emigranata za Hrvatsku i hrvatski narod na medunarodnoj razi-ni. Navodimo primjere fra Lucijana Kordiča koji je kao član švicarskog P.E.N. kluba i Medunarodnog društvu za ljudska prava (IGFM) upoznavao svjetsku javnosti o zatvaranju Hrvata u Jugoslaviji, prevodio je pisma i prosvjede hrvatskih književnika, publicista, novinara koji su sudjelovali u nacionalnom pokretu, te o položaju svečenika. Drugi primjer je Petirčevič koji je bio izdavač Knjižnice "Sloboda", koju je izda-vao u vlastitoj nakladi "Adria" u Bruggu (Švicarska). U okviru Knjižnice "Sloboda" izdao je u Švicarskoj 14 svezaka na njemačkom i hrvatskom jeziku, a zadnja dva sveska (15. i 16.) izdao je u Zagrebu. Nakladna djelatnost bila je u prvome redu upravljena na probleme Hrvatske i Hrvata kao i pitanja nacionalnih prava naroda u jugoistočnoj Europi. Hrvatski migranti, a posebno hrvatski politički emigranti diljem Europe i svijeta primali su i čitali knjige iz Petričevičeve naklade, a na njemačkom jezičnom području izdanja Knjižnice "Sloboda" informirale su čitatelje i predstavljale Hrvatsku, kao i njezin položaju u Jugoslaviji (Nuič neki od nas- www. hrvati.ch)
Bitne odrednice etničkog identiteta političkih emigranata bile su: hrvatski jezik (pisati, komunicirati i govoriti na/o hrvatskom jeziku), samostalna demokratska Hrvatska naprama socijalističkoj Jugoslaviji, katolička vjera (poistovječivanje hrvatstva s katoličanstvom), mitsko-povijesna pozadina16 (pozivanje na ličnosti iz hrvatske nacionalne povijesti kao osnova identifikacije).
Hrvatsko društvo nije moglo osigurati brojno članstvo niti povuči za sobom brojnu hrvatsku eko-nomsku migraciju koja je u Švicarskoj bila "privremeno" i u strahu od isticanja bilo kakvog oblika nacionalne (hrvatske) pripadnosti. Obojano u "političko nacionalno ruho" društvo je radilo u teškim uvjetima i mukotrpno izgradivalo hrvatsko ime i hrvatsku kulturu u uvjetima kada su jugoslavenske vlasti i i ju-goslavenska diplomacija nadzirale i kontrolirale njihov rad, pa su i aktivnosti društva obavljala u strogoj tajnosti. Društvo je bilo aktivno do 1973. godine, te su nakon 13. godina kontinuiranog rada ustupili svoje mjesto Hrvatskoj Kulturnoj Zajednici.
15	Pionirsku ulogu ujedinjenja imala bi Hrvatska i Slovenija kojima bi se potom priključile ostale samostalne zemlje nekadašnje Republike Jugoslavije s Bugarskom, Rumunjskom, Madarskom, Albanijom, Slovačkom i Češkom.
16	U knjizi "Hrvatski portreti" izdane 1973.godine u autorstvu fra Lucijana Kordiča i Jure Petričeviča predstavljeni su hrvatske nacionalne ikone: Petar Zrinski i Frano Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik, Stjepan Radič i Viktor Vida.
Iako je društvo prestalo s radom pojedini njeni članovi, a poglavito osnivači kao priznati i utjecajni švicarski državljani, cijeli su svoj život u emigraciji posvetili borbi za samostalnu i slobodnu Hrvatsku.
Zbog svog intelektualnog i ne-populističkog pristupa djelovali su u uskom i uglavnom zatvorenom krugu hrvatskih migranata, ali široko okrenuti i društveno angažirani ne samo u švicarskom društvu nego u širem europskom i medunarodnom prostoru.
ODJEK HRVATSKOG PROLJECA U ŠVICARSKOJ: OSNIVANJE OGRANAKA I DRUŠTAVA PRIJATELJA MATICE HRVATSKE
Gospodarska i politička kriza, početak jačanja narodnog pokreta u Hrvatskoj utjecale su na ekonomske migrante koji su iseljavali 60-70-ih godina prošlog stolječa. Dolaskom u Švicarsku, gospodarski razvijenu i demokratsku zemlju prirodno je jačala želja pojedinih hrvatskih migranata o demokratskom društvu i nacionalnom samoodredenju Hrvatske. Reakcije pojedinaca izazvala je i ne mogučnost odredenih društvenih aktivnosti - prihvatljivo je bilo biti članom jugoslavenskih klubova, a ne hrvatskih koji su u večini bili etiketirani kao "ustaški".
Veze s domovinom bile su slabe. S jedne strane u Hrvatskoj su jačali narodni zahtjevi i političke slobode (tri važna nacionalna punkta u Hrvatskoj: katolička crkva, studentski pokreti, intelektualci oku-pljeni u Matici Hrvatskoj), a s druge strane stajala je centralizirana i represivna vlast koja je imala gospo-darsku i vojnu moč.
Emigracija je u to vrijeme bila pod "povečalom", kao d esta bi l i zi raj u či faktor domovinske vlasti. Društveno-kulturno znanstveni doticaj i komunikacijske veze emigracija je ostvarivala jedino s Maticom hrvatskom koja je u to vrijeme bila najvažnija kulturna i znanstvena ustanova gdje se okupljao znača-jan broj intelektualaca, studenata i radnika i koja je odigrala ključnu ulogu u dogadajima vezanim uz politički narodni pokret tzv. "hrvatsko prolječe". Matica hrvatska je preko svoga glasila Hrvatski tjednik informirala iseljene Hrvate o svim tadašnjim aktualnim političkim i kulturnim dogadajima i na taj način odigrala važnu ulogu u podizanju svijesti hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu (Roščič 1992: 9).
Dogadaj koji je prethodio "hrvatskom prolječu"17 bilo je sastavljanje "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" 1967. godine.18
"Hrvatsko prolječe" imalo je odjek i medu hrvatskim migrantima u Europi. Osnovani su ogranci, društava prijatelja ili članova Matice hrvatske (MH) u Frankfurtu, Parizu, Baselu i dr.
Hrvatski migranti19 u Švicarskoj u Baselu 1968. godine osnovali su prvi ogranak Matice hrvatske s 84 člana. Zbog značajnog broja hrvatskih farmaceuta u Baselu i okolici ogranak je prvo djelovao kao hrvatsko farmaceutsko društvo. Podržali su ih hrvatski migranti iz Njemačke i Francuske koji su u Basel dolazili na vjerske obrede, ali i Hrvati iz Hrvatske. Ulogu počasnog predsjednika doživotno je preuzeo dr. Lavoslav Ružička. Uz njega su predsjednici društva bili Dragan Hazler i Žarko Dolinar.
Ogranak MH-Basel imao je i vlastitu knjižnicu i čitaonicu, organizirane tečajeve stranih jezika, a jed-nom tjedno unajmljivao je dvoranu za potrebe održavanja predavanja iz hrvatske kulture, kao i vjerskih i političkih tema. Članovi društva obično su se sastajali iza nedjeljne mise.
Od osnutka Ogranak je suradivao i s uredništvom Hrvatske Revije u Argentini i brojnim hrvatskim
17	Hrvatsko prolječe bio je politički pokret s početka sedamdesetih godina prošlog stolječa, putem kojeg su Hrvati tražili veče nacionalne slobode kao i ravnopravan položaja unutar Jugoslavije.
18	Tražila se jednakost i ravnopravnost slovenskoga, hrvatskog, srpskoga i makedonskog jezika u državnim i upravnim poslovima kao i u Ustavu Jugoslavije.
19	Do tada su bili organizirani u Hrvatsku kulturnu udrugu, u sklopu koje je djelovao i Hrvatski zavičajni klub "Croatia" koji je uglavnom okupljao studente. Sastajali su se u obiteljskim i crkvenim prostorijama nakon mise.
političkim emigrantima diljem Europe i svijeta, te s brojnim hrvatskim intelektualcima i političarima iz hrvatske emigracije.
Sedamdesetih godina Ogranak MH Basel bio je suosnivač Hrvatskog Narodnog Viječa20 i Mjesnog odbora HNV "Nikola Tesla" u Baselu.
Godine 1969. osnivaju se društva prijatelja MH u više švicarskih gradova: Geneve, Karsau, Luzern, Winterhur koji se s vremenom okupljaju ili u baselski Ogranak MH ili Društvo prijatelja MH u Zurich-u.
Večina takvih društava u Švicarskoj, Švedskoj i Njemačkoj osnovali su koordinacijski odbor "Save-za hrvatskih društava u Europi" pod predsjedništvom dr. Stanka Janoviča . Formulirali su i organizacijske pretpostavke za uskladivanje posjeta iz domovine, pomoč središnjici, povezivanje s domovinskim ograncima MH i dr. (Salaj 2002 ).
U Zurichu u veljači 1971. godine osnovan je inicijativni odbor za osnivanje zavičajnog društva pod nazivom Društvo prijatelja Matice hrvatske.
Tom prilikom usvojen je pravilnik društva i definiran je odnos s jugoslavenskim diplomatskim pred-stavništvima: suradnja s jugoslavenskim klubovima, registracija društva u Savez jugoslavenskih društava u Švicarskoj, suradnja s konzulatom uz uvjet da zadrže svoje hrvatsko obilježje i sadržaj. Za predsjednika društva izabran je ing. Miroslav Sedlar (Roščič 1992: 10). U upravnom odboru društva uglavnom su bili inženjeri-tehnička inteligencija. Članom društva mogao je postati "svaki prijatelj" Matice hrvatske bez obzira na državljanstvo, narodnost i religiju" (Pravilnik društva, točka 2. u Čičič 1992: 14).
Iste godine društvo je organiziralo izlet i pozvalo iz Hrvatske prof. Ljudevita Jonkea21 koji je pred 300 slušatelja govorio o značaju hrvatskog jezika (Čičič 1992).
Društvo je odmah zatražilo potporu i suradnju od Matice hrvatske u Zagrebu, ali ona je ostala suz-držana buduči nije smjela suradivati s hrvatskim emigrantima. Zbog dogadaja vezanih uz "hrvatsko pro-lječe" MH je raspuštena, a njezina djelatnost zabranjena.
Nakon zabrane MH vršen je pritisak na Društvo prijatelja MH u Zurichu. Tadašnji konzul SFRJ članovima društva otvoreno je rekao "ime društva morate mijenjati". Godine 1973.22 društvo nastavlja s radom pod imenom Hrvatska kulturnaZajednica, i imenuje predsjednikom ing. Franu Biliča. Glavni odbor je s vremenom osnivao i pododbore: za šport, mladež, javnost, kulturu. Prvi odbor ogranka HKZ izabran je u Bernu 1987. godine, iako je do tada 5-6 godina radila grupa članova HKZ, kao i u Schaffhausenu (Čičič 1992: 15).
Godine 1982.-83. nastupila je lagana stagnacija u aktivnostima društva potaknuta sudskim procesom u Zurichu u kojem je optužen i osuden zbog špijunaže član upravnog odbora HKZ koji je jugoslavenskim diplomatskim krugovima prenosio sve informacije vezane za društvo i njene članove (Čičič 1992: 26).23
20	"U pedesetim i šezdesetim godinama pokušavalo se stvoriti opče hrvatsko narodno predstavništvo u kojem bi se okupile sve organizacije emigranata. To je uspjelo 1974. godine u Torontu kada je nastalo hrvatsko narodno viječe (HNV). Prisustvovale su gotovo sve iseljeničke organizacije, članovi HSS-a i brojni nezavisni intelektualci. Za predsjednika je izabran Ante Došen. Na prvom redovitom Saboru HNV-a 1975. za predsjednika je izabran ha-esesovac dr. Dinko Šuljak. Uoči drugog Sabora kandidirali su se i brojni "prolječari" koji su pobjegli iz Jugoslavije poslije izvanredne sjednice Predsjedništva SKH u Karadordevu ili, kao Bruno Bušič i Franjo Mikulič, nakon što su izdržali zatvorske kazne (Hajdarevič, http://www.povijest.net). U Ustavu HNV-s stoji da je glavni zadatak HNV-a "djelatno pomagati hrvatski narod svim prikladnim sredstvima i načinima borbe u njegovu zahtjevu i nastojanju da ostvari svoju slobodnu i samostalnu Državu Hrvatsku" (Vukušič 2002: 62).
21	Ljudevit Jonke, hrvatski je jezikoslovac i prevoditelj, postao je predsjednik Matice hrvatske 1970. godine, znanstvenik koji je branio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. godine.
22	U nazočnosti jugoslavenskog konzulata odlučivalo se o tri imena HKD Vladimir Nazor, Društvo prijatelja Matice Hrvatske i Hrvatska kulturna Zajednica. Po švicarskim propisima stranci su mogli osnivati svoja društva jedino kao kulturna. Odlučeno je da se društvo preimenuje u Hrvatska Kulturna Zajednica (Roščič 1992: 12).
23	Optuženi je osuden na šest mjeseci zatvora, i pet godina progona iz Švicarske, oboje uvjetno na tri godine.
Počasni članovi društva bili su dr. Žarko Dolinar24, nobelovac Vladimir Prelog25, fra Lucijan Kordič, prof. dr. medicine Marko Turina26 Društvo je našlo svoje pristaše večinom medu tehničkom inteligenci-jom i migrantima srednje stručne naobrazbe.27 Za svoje aktivnosti28 i programe društvo je uz nedostatak vlastitih prostorija unajmljivalo dvoranu.
HKZ usko je suradivala s Hrvatskom Katoličkom Misijom (HKM), poglavito pri zajedničkim radu kod različitih priredbi i manifestacija: Nikolinje, proslave majčinog dana, susret katoličke mladeži pod nazivom Rumeni list u Badenu. (Čičič 1992).
Od 1973.-1978. godine HKZ bila je glavni organizator škole za dopunsku nastavu u Bedenu i djelo-mično u Zurichu koju je materijalno pomagala. Od 1978. godine nadzor nad školom preuzeli su službeni konzulati SFRJ kada je postoječi Statut i Organizacija škole ukinuta. Jugoslavenska diplomatska služba preuzela je plačanje i otpustila sve dotadašnje nastavnike škole.29
Nakon toga HKZ više puta je intervenirala i tražila da se prestane s unitarističkim metodama, mješo-vitim razredima i da se sporna knjiga/udžbenik "Moja domovina SFRJ" povuče iz uporabe.
Olakotna okolnost bila je što je u to vrijeme u funkciji jugoslavenskog konzula došao u Švicarsku Hrvat Dane Mataič koji se zalagao za HKZ, i nastojao je "sačuvati" od etikete "ustaško društvo".
Društvo je permanentno organiziralo različite programe i manifestacije: izložbe slika, zavičajne večeri (slavonska, zagorska, medimurska noč), godišnje balove, predavanja hrvatskih intelektualaca iz domovine, skijaška natjecanja, glazbene nastupe.
Od 1973. godine društvo tiska list pod nazivom Društvene obavijesti, a izdalo je i nekoliko dvojezičnih brošura: o Stjepanu Radiču, banu Jelačiču, o nobelovcu Lavoslavu Ružički, i dr. U društvenim obavijestima sudjelovali su prilozima, člancima poznati hrvatski intelektualci iz domovine i na taj način povezivala se domovinska i iseljena Hrvatska..
Za razliku od HKZ u Zurichu koja je postala največa hrvatska udruga u Švicarskoj s mnogobrojnim članstvom, Ogranak MH u Baselu
24	Bio je prvi svjetski prvak u stolnom tenisu i proglašen najboljim sportašem u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Doktorirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu 1959. Od 1961. radio na Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Baselu. Bio je izvanredni profesor Medicinskog fakulteta (od 1969. do 1985.), te predavač na Stomatološkom fakultetu (od 1978. do 1983.) u Baselu.
25	Nakon doktorata iz kemije iz Praga se vrača u Zagreb i 1934. godine predaje organsku kemiju na Tehničkom fakultetu. Godine 1941. zbog tadašnje političke situacije odlazi u Švicarku gdje predaje i radi na tehničkoj vi-sokoj školi u Zurichu. Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. godine za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereokemije.
26	Svjetski kardiokirurg, koji je prvi u svijetu ugradio umjetno srce izvan grudnog koša te prvi operirao urodenu sr-čanu manu na novorodenčetu. Nakon diplome medicinskog fakulteta 1964. godine odlazi u Zurich buduči nije vidio perspektivu u Jugoslaviji. Odmah po dolasku radi u Sveučilišnoj bolnici u Zurichu. Godine 1985. postaje ravnateljem Klinike za bolesti srca i krvnih žila u Zurichu.
27	Medu mnogim migrantima bio je prisutan strah od učlanjenja. Na poziv u članstvo reagirali su ovim riječima: "Ja imam troje djece, ne smijem se učlaniti u HKZ". "Moj otac je bio na golom otoku. Znam da se ne smijem nigdje učlaniti."( Roščič 1992: 13)
28	Večer u spomen 100 obljetnice Antuna Gustava Matoša, priredba akademskog slikara iz Zagreba Zlatka Kau-zlariča,, predavanje Marka Turine "nemirno srce", akademija u povodu 100 obljetnice rodenja Silvija Strahimira Kranjčeviča u Spreitenbachu, predavanje ing .Stanislava Feriča Starohvatska arhitektura u Dalmaciji, filmovi Zagreb u srcu svijeta i Naše malo misto, akademija prigodom 100 obljetnice rodenja Vladimira Nazora, akademija povodom 50 obljetnice povodom smrti Stjepana Radiča, akademija povodom 150 obljetnice hrvatskog narod-nog preporoda, zavičajne večeri: Zagreba, Istre, Hercegovine, Cetinskog kraja, Zagorja i dr.
29	Uslijedili su javni protesti roditelja. Godine 1979. godine potpisali su peticiju s 263. potpisa koju su uputili Vladi SR Hrvatske, JAZU, Društvu književnika Hrvatske, Matici iseljenika Hrvatske i Vjesniku. Ignorirana je odluka roditelja čija je želja bila pismeno izjašnjavanje o pravu na učenje materinskog (hrvatskog) jezika u školi. Posebno nezadovoljstvo izazvala je školska knjiga "Moja domovina SFRJ" Nakon toga došlo je od nezadovoljstva roditelja, opadanja broja upisanih učenika, financijskog opterečenja zadužene domovine, nemogučnost plačanja nastav-nika (Roščič 1992: 11).
smatran je od Jugoslavije neprijateljskim društvom, te je shodno tomu sveden na tridesetak članova, koji su trajno, radeci za Hrvatsku djelovali protiv svake Jugoslavije i svih njenih nametanja Hrvatima u dijaspori. Vecina od ovih tridesetak članova nisu posjedovali SFRJ putovnice [...] uspostavljena je dobra suradnja s Matičnim druš-tvima u Fribourg-u i Karsau te sa udrugama starije hrvatske dijaspore [...] (Hazler 1998: 149-150).
Godine 1978. knjižnica ogranka MH-Basel postala je Knjižnica i arhiv "Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori" (HAZU-D).
HAZU-D uspostavila je suradnju s baselskim državnim arhivom, Sveučilištem (zavod za statistiku) i Sveučilišnom knjižnicom, te omogucilo hrvatskim intelektualcima iz domovine medunarodnu suradnju s navedenim institucijama U organizaciji društva održani su mnogi hrvatsko-švicarski kulturni simpoziji na kojima su izlagali hrvatski predavači. Medunarodna suradnja uspostavljena je i s brojnim drugim udrugama: Židovskom opcinom, Austrijskim Kulturverein-om, Slovačkim društvom, te s raznim švicarskim, njemačkim, francuskim, španjolskim, madarskim, rumunjskim, armenskim i drugim društveno-kulturnim udrugama (Hazler 1997).
Od ostalih hrvatskih etničkih društava tijekom 1968. i 1969. bilježe se prva formalna osnivanja hrvatskih športskih klubova u Švicarskoj (npr. NK Croatia, Zürich, 1969.), a na samom početku 70-ih godina "Socijalna služba hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj" (Buchs, 1970.), Folklorno društvo "Movis Croatia" (Zürich, 1970), Stolnoteniski klub "Jadran" (Schaffhausen, 1970.) kao jedna od sekcija u Sportclub švicarske tvrtke Georg Fischer, Hrvatska zaklada protiv raka (Basel, 1970.). Godine 1971. u Zurichu je osnovana prva hrvatska folklorna skupina u sklopu HKM Movis Croatia30, 1974 muški zbor u sklopu HKM u Schaffhausen-u 1978. godine prerasta u kulturno-umjetničko društvo "Fala". Osamdesetih godina osniva se zavičajno društvo "Matija Gubec" (1981, Schaffhausen), NK "Dinamo" (1982, Schaffhausen), NK "Hajduk" (1982, Zurich), Hrvatski oktet (1987, Bern), AMAC (1989, Zurich).
ZAKLJUČAK
Hrvatski migranti u Švicarskoj, iako heterogeni i različitih socio-kulturnih, obrazovnih, generacijskih i inih karakteristika imali su tendenciju očuvati hrvatski etnički identitet unatoč tadašnjim političkim prilikama u Jugoslaviji i odnosu jugoslavenske vlade prema hrvatskim migrantima, ali i utjecajima prima-juceg švicarskog društva.
S jedne strane hrvatski etnički identitet stvarao se kao opreka jugoslavenskom identitetu ili for-siranoj jugoslavenskoj nacionalnoj unifikaciji, a s druge strane kao posljedica utjecaja demokratskog švicarskog društva.
Hrvatski migranti nisu predstavljali jedinstvenu zajednicu vec različite zajednice koje su se razlikovale po stilu i metodama društvenog djelovanja, a imali su i različite pozicije i odnos u /prema švicar-skom društvu.
Politički migranti koji su dolazili ilegalno ili legalno pedesetih godina bili su manjina, naprama ekonomskim migrantima koji su od 60-ih godina pa do kraja prošlog stoljeca u više etapa pristizali u Švicarsku. Medu njima veliki broj bio je nekvalificiranih i kvalificiranih radnika, te značajan broj tehničkih inženjera, medicinskih, stomatoloških i farmaceutskih stručnjaka.
Ekonomski migranti tzv. "pasošari" koji su pristizali uglavnom šezdesetih, ali i sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeca i koji su pripadali obrazovnoj grupi nekvalificiranih, polukvalificiranih radnika uglavnom su bili članovi zavičajnih klubova hrvatskih naziva ali kao sekcija Saveza jugoslavenskih klubova ili su sudjelovali u neformalnim okupljanjima sa zemljacima: nedjeljna misa, igranje šaha u
30 1978 mijenja ime u "Vikend" prema tadašnjem hrvatskom obiteljskom listu koji postaje njihov pokrovitelj. Postaje prateci glazbeni sastav poznatim hrvatskim umjetnicima (Darko Domjan, Krunoslav Kico Slabinac, Sandra Kulijer, Vera Svoboda i dr.) diljem Švicarske.
radničkim barakama, sudjelovanje pri manifestacijama i programima u organizaciji hrvatskih društava i dr. Uglavnom nisu bili članovi niti jednog hrvatskog društva. Bili su usmjereni prema društvu porijekla i s vrlo malim stupnjem integracije u švicarsko društvo.
Druga grupa ekonomskih migranta koji pristižu u značajnom broju sedamdesetih i osamdesetih godina: kvalificirani radnici, tehnička inteligencija, medicinski, farmaceutski i stomatološki stručnjaci bila je pokretač, inicijator, osnivač hrvatskih etničkih društava koji su se zalagali za promociju i identitet Hrvatske prikazujuči ga kao poseban i odvojen od jugoslavenskog identiteta. Oni su izabirali različite oblike društvenog djelovanja i aktivnosti od umjerene hrvatske opcije (Hrvatska kulturna zajednica) do zalaganja za radikalnom hrvatskom nacionalnom strategijom (Ogranak matice Hrvatske-Basel).
Na taj način dio ove grupe ekonomskih migranata, a potaknut političkim dogadajima u domovini približio se/bio je blizak političkim migrantima. Večinom su bili dobro integrirani u primajučem društvu ponajviše zahvaljujuči obrazovanju i sposobnosti brže prilagodbe i učenja novih znanja i vještina. Svojim položajem u švicarskom društvu utjecali su na pozitivnu promociju Hrvatske i hrvatskog etničkog identiteta. Rjede su se odlučivali na povratak u domovinu i svoju su budučnost "u mislima" o slobodnoj Hrvatsku izgradivali u Švicarskoj.
Politički migranti večinom intelektualci svoje istomišljenike nalazili su u uskim zatvorenim skupinama sebi sličnih hrvatskih političkih emigranata u drugim europskim i prekooceanskim zemljama. Sedamdesetih godina prošlog stolječa bili su u bliskim odnosima s hrvatskim etničkim društvima iako "prikriveni" i s diskretnim aktivnostima. Unutar švicarskog društva zauzimali su važnije pozicije, a zbog prekida svake komunikacije i pristupa domovini, kao i izbjegličke sudbine bili su okrenuti švicarskom društvu pronalazeči u njemu saveznika i stalnu inspiraciju u borbi za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Prvi su započeli društveno organiziranje na etničkoj osnovi u cilju očuvanja hrvatskog etničkog identiteta i predstavljanja Hrvatske u švicarskim, europskim i medunarodnim krugovima.
Unatoč naprijed navedenim heterogenostima hrvatskih migrantskih zajednica u Švicarskoj i njiho-voj borbi za očuvanjem hrvatskog etničkog identiteta postojao je centar njihova okupljanja Hrvatska katolička misija/e (HKM). Unutar HKM postajali su jedinstvena etnička zajednica s čvrstom sponom etničkog (hrvatskog) i religijskog (hrvatskog katoličkog) identiteta. Ekonomskim radnicima i inteligenciji kao i političkim, starim i novim migrantima hrvatska katolička crkva bila je duhovno, etničko i kulturno sklonište, te bitna odrednica u definiranju njihova identiteta.
LITERATURA
Anderson, Benedict (1990). Nacija: zamišljena zajednica. Razmatranje o porijeklu i širenju nacionalizma. Zagreb: Školska knjiga.
Barth, Fridrich (ur.) (1969). Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Culture Difference.
London: Universitetsforlaget, Geiorge Allen and Unwin. Baučič, Ivo (1971-1972). Socijalno-ekonomske posljedice vanjskih migracija radne snage iz Jugoslavije.
Geografski glasnik 33-4: 25 -59. Baučič, Ivo (1976). Jugoslavenski radnici u Švicarskoj krajem 1975. godine. Migracije 1: 8-9. Božič, Saša (1998). Etničnost migrantskih zajednica: nastajanje novih manjina. Etničnost, nacija, identitet Hrvatska i Europa. (ur. Ružica Čičak Chand i Josip Kumpes). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti i naklada Jesenski i Turk.
Castles, Stephen i Alastair Davidson (2000). Citizenship and Migration. Globalization and the Politics of
Belonging. London: Macmillan Press Ltd. Cerovac, Miloš (1982). U pravcu organizovanog zapošljavanja gradana SFR Jugoslavije u Švajcarskoj. Migracije 5: 249-256.
Čulap, Marija (2008). Hrvati u Švicarskoj. Portal hrvatskog kulturnog viječa, http://webcache.googleuser-content.com/search?q=cache:SYqxvc7ctIIJ:hakave.org/index.php%3Foption%3Dcom_content%2
6id%3D3629+%C4%87ulap+marija%2Bhrvati+u+%C5%A1vicarskoj&cd=3&hl=hr&ct=clnk&gl=hr (12.5.2011)
Čapo Žmegač, Jasna (1997). Objektivni i subjektivni čimbenici identifikacije sa zajednicom, Etnološka tribina 20: 69-82.
Čičic, Zvonimir (1992). HKZ u Švicarskoj u 18. godini svoga postojanja, pregled povijesti nastanka toga društva, njegovi ciljevi, struktura i izgledi za budučnost. Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: 20 obljetnica 1971-1991 (ur.) Tihomir Nuič). Zurich: Hrvatska kulturna zajednica: 13-24. Čizmic, Ivan, Marin Sopta i Vlado Šakic (2005). Iseljena Hrvatska. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo
Pilar, Hrvatska matica iseljenika. Eriksen Hilan, Tomas (2004). Etnicitet i nacionalizam. Beograd: Biblioteka XX vek. Fassmann, Heinz i Reinar Munz (ur.) (1994). European Migration in the Late Twentieth Century. Hants,
England-Vermont, USA: Edward Elgar Publishing Limited. Gotovac, Vladimir (1992). Zapis o akademiji u Badenu Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: 20 obljetnica 1971-1991(ur. Tihomir Nuič). Zurich: Hrvatska kulturna zajednica: 51-52. Grlic, Goran (1992). Uzoritoj, na odlasku. Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: 20 obljetnica 1971-1991.
Zurich: Hrvatska kulturna zajednica: 40-44. Hajdarevic, Miljenko. Hrvatsko narodno viječe, http://www. povijest.net
Hazler, Dragan (1997). Kardinal Ivan Stojkovič : Hrvat iz Dubrovnika i suvremeni Hrvati u Baselu. Hrvatski
iseljeničkizbornik (ur. Vesna Kukavica). Zagreb: Matica iseljenika: 379-394. Hazler, Dragan (1998). O davnim i bližim prilikama u Baselu prije osnutka Ogranka Matice Hrvatske. Budučnost iseljene Hrvatske (ur. Ivan Šakič, Josip Jurčevič, Marin Sopta). Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar": 139-155.
H rvatska demokratska opozicija (1968). Program hrvatske demokratske opozicije: (unutrašnje i vanjske). Jakson, Robert H. (1984). Ethnicity. Social Science Concepts: A Systematic Analysis (ur. Govanni Sartari).
Beverely Hills, London, New Delhy: 205-233. Karabin, Marijan (1999). Neobična knjiga o običnim ljudima : monografija o obiteljima i pojedincima iz
stubičkog kraja koji su živjeli i koji sada žive u Švicarskoj. Gornja Stubica: Vlastita naklada. Maillat, Denis (1974). Ekonomske posljedice zapošljavanja stranih radnika u Švicarskoj. Rasprave o migracijama (ur. Ivo Baučič). Zagreb: Centar za istraživanje migracija Instituta za geografiju Sveučilišta u Zagrebu.
Mesic, Milan (1991). Vanjske migracije i društveni razvitak. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti Sve-učilišta.
Mijovic Kočan, Stjepo (1992). Na izuzetan značaj prve HKZ u inozemstvu. Hrvatska kulturna zajednica
u Švicarskoj:20 obljetnica 1971-1991 (ur. Tihomir Nuič). Zurich: Hrvatska kulturna zajednica: 62-65. Mitenand (1981) Weissbuch - Die Ausländer in der Schweiz, Zurich: Arbeitsgemeinschaft "Mitenand". Nikolic, Vinko (ur.) (1972). Hrvatski razgovori o slobodi. Munchen, Barcelona: Knjižnica hrvatske revije. Nikolic, Vinko (ur.) (1969). Hrvatska danas i sutra. Munchen: Knjižnica hrvatske revije. Nuic, Tihomir (ur.) (1992). Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: 20 obljetnica 1971-1991. Zurich: Hrvatska kulturna zajednica.
Nuic, Tihomir (1992). Okviri za djelovanje Hrvatske Kulturne Zajednice Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: 20obljetnica 1971-1991. (ur. Tihomir Nuič). Zurich: Hrvatska kulturna zajednica: 25-35. Nuic, Tihomir. Neki od nas: Jure Petričevič, Tihomil Rada, fra Lucijan Kordič Razmišljanja: Kako se artikuliralo Hrvatstvo
http://www.hrvati.ch/index.php/NEKI-OD-NAS/jure-petrii.html (14.5.2011) http://www.hrvati.ch/index.php/NEKI-OD-NAS/dr-tihomil-ra.html (14.5.2011) http://www.hrvati.ch/index.php/NEKI-OD-NAS/fra-lucijan-kordi.html(14.5.2011) http://www.hrvati.ch/index.php/RAZMISLJANJA/kako-se-artikuliralo-hrvatstvo.html(14.5.2011) Pavičic, Ivan (1979). Iskustvo migranata-povratnika: život i rad naše inteligencije u Švicarskoj. Migracije 6-9: 204-209.
Popis stanovništva 1971 u SFRJ, Savezni zavod za statistiku SFRJ.
Rada, Tihomil (1997). Dva emigrantska simpozija u Švicarskoj. Hrvatska revija 3-4: 519-525.
Riano, Yvonne i Doris Wastl-Walter (2006). Immigration Policies, State Discourses on
Foreigners and the Politics of Identity in Switzerland, u Environment and Planning: Rethinking Immigration and Citizenship-New Spaces of Migrant Transnationalism and Belonging 38(9): 1693-1713.
Roščic, Stipe (1992). Sječanje o počecima. Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: 20 obljetnica 19711991 (ur. Tihomir Nuič). Zurich: Hrvatska kulturna zajednica: 9-12.
Salaj, Branko (2002). Prolječe i dijaspora. Hrvatska revija 2: 6-22.
Smith, Anthony D. (1988). The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Basil Blackwell.
Stublia, Mira (1981). Poteškoče u provodenju dopunske nastave za jugoslavenske učenike u Švicarskoj. Migracije 6-7: 260-264.
Swiss Federal Council (1986) Verordnung über die Begrenzung der Zahl der Ausländer (BVO) http:// www.admin.ch/ch/d/sr/8/823.21.de.pdf (28.4.2011)
Veselica, Marko (1992). Boravak u Švicarskoj. Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: 20 obljetnica 19711991 (ur. Tihomir Nuič). Zurich: Hrvatska kulturna zajednica: 55-57.
Vukušic, Bože (2002). Trajni rat UDBEprotiv hrvatskog iseljeništva. Zagreb: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva.
Weber, Max (1976). Privreda i društvo. Beograd: Prosveta.
SUMMARY
ETHNIC IDENTITY OF CROATS ANALYSIS OF THE ACTIVITIES SOCIETIES
Marina PERIC KASELJ
The exploration of ethnic societies in destination countries is an important aspect in study of migrations. Ethnic societies not only shape the activities and identity of migrants, but also affect the integration of the immigrants into the receiving societies.
The paper discusses the migration of Croats (Yugoslavs) in Switzerland, and the ethnic identity of Croatian migrants in Switzerland in terms of social organizing (through the activities and interactions of various Croatian ethnic societies) in the period when Croatia was part of Yugoslavia.
Croatian ethnic identity was created as opposed to the Yugoslav identity or forced Yugoslav national unification and on the other hand as a result of the influence of Switzerland's democratic society.
Croatian emigrants were not represented as a cohesive community, but as various communities which differed in style and methods of social actions but also in a variety of positions and relations toward Swiss society.
The first group of migrants, so-called "pasošari" (passport-holders), comprising unskilled workers, were either members of homeland clubs with Croatian names (but as sections of the Union of Yugoslav Clubs), or participated in informal gatherings with their fellow countrymen. They demonstrated a weak stage of integration into the receiving society.
The second group of economic migrants, skilled workers, technicians, medical, pharmaceutical and dental professionals were the initiators and founders of Croatian ethnic associations which advocated for the promotion of Croatian identity and presenting it as distinct and separate from the Yugoslav identity. They rarely decided to return home and most were well integrated in the receiving society.
Political migrants, mostly intellectuals, found their like-minded peers in narrow closed groups of similar political emigrants in other European countries and overseas.
They held important positions within Swiss Society, and due to the cessation of communica-
IN SWITZERLAND: SYSTEMATIZATION AND AND INTERACTIONS OF CROATIAN ETHNIC
tion with and access to the homeland, as well as the "refugee fate" they were facing the Swiss society, they found it an ally and a constant inspiration in the struggle for a free and independent Croatia. Despite the aforementioned heterogeneities of Croatian immigrant groups in Switzerland, there was a centre of their gathering: the Croatian Catholic Mission(s) (HKM) in which they became a unique ethnic group with a strong ethnic bond (Croatian) and religious (Croatian Catholic) identity.