m-luc
GLASILO JUGOSL. KAT. DAC.KE LIGE
^nrtržai • M-p-: Vituovi. - Ivan Merz: Katolička djačka *j£llii&člJ . internacijona!na Unija. - M. Soljačič: Allons! -Branko Štorov: Jesenji dan. - Dj. S ude ta: U jesen siv u. - Anka Šop: Moja ruža. - Mlade Gojkovice. - Janko Kralj: Do nove družbe -Anton Vodnik: Jetniki. - M. Ko pustinje. - Ivo Horvat: Kuda? -Vrana: Mlad. - Dj. Sudeta: Čekanje sna. - Dj. Sudeta: Mi. - M. B.: La vie perdue. - Česa smeš pričakovati od samega sebe? - Alja: Čili in pota protiaikoholne akcije. - Kulturni vjesnik. Slobodna crkra u slobodnoj Evropi. - Izloiba Ivana Meštroviča. - Srebrni spomendan. - Slovenski Jug. - Kritika. - Vrelo. - Slovani in Jrancoska veda. -Organizacija. Za duhovnu obnovu. - Internacijonala. - Ex Oriente. -Socijalno gibanje. - Iz bogoslovskog sekretarijata. - Iz srednjoškolskog sekretarijata. - Iz itnskog sekretarijata. - Djaiki svijet. - Naši p o ko j niči.
God. XXIII.
Br. 2
!z uredništva.
'Uredništvo stavlja na sve saradnike ove zahtjeve:
1.	Slovenska se saradnja šalje na osrednji odbor S. D. Z. Ljubljana, a hrvatska na uredništvo Zore-Luči, Zagreb, Pejačevičev trg 15.
2.	Svi se doprinosi moraju slati samo na jednoj strani arka, pisani čitljivim pismom.
3.	Rukopise ne če uredništvo nikome vračati.
Uredništvo je primilo* sve brojeve „Novi život", koji su do sada izišli.
Uredništvo je primilo „Kulturna načela sokola". Izdao H rv. kat. narodni savez. Cijena za dake 6 K. Naručuje se kc;d „Hrv. kat. nar. Saveza" Kaptol 27. Ovu brošuru najtoplije preporučamo.
Uredništvo je primilo knjigu „Moral i zdravlje" napisao Dr. Orlič, a izdao J. A. K. u Dubrovniku. Naknadno čemo se osvrnuti.
Josip Frankovfč: Tvoje su pjesme formalno nedotjerane. Za volju sroka, često razaraš unutarnju formu (n. pr. 4. kiticu „Zvonika", tjera — vjera. 4. stih je u čuvstvenom protuslovju s prvim). Pjesme u slobodniin stihovima su bolje, ali i u njih često šepa ritam. Ne traži inspiracije u drugim pjesnicima (Nazor: Turris eburnea i t. d.) več pritekaj, kada se sani doživljaj eruptivno i spontano slije u pjesmu. Tvoj pesimizam je izvještačen, i zato nastoj, da ga što prije svladaš. Dar je Tvoj više idilskog karaktern, jer znaš dočarati lijepe ugodaje (motiv jablana uz kuču Zlata!) a i stil Ti katkada odgovara Tennyson-u (Enoch Arden) ili g. Kostelniku (u Tvojoj pjesmi „Njoj" br. III.) Radi formalne nedotjeranosti ne uvrstismo Tvoje pjesme, ali pošalji još koju na ogled, možda če se nači štogod za Zoru-Luč.
D. Dukič. Vi ste još vrlo mlad. Pjesme nisu za „Zoru-Luč". Previše su naivne i stare. Študirajte i upotrijebite svoju energiju ondje, gdje če te najbolje uspjeti.
Nedjelkovič. I Tvoja je pjestna zastarjela. Usto nema inspiracije, ni emocije. Ne znam, da li češ uspjeti. Misli na ekonomiju sila! Pozdrav!
J. Horvat. Vi uspijevate. Samo morate opažati i razmišljati. Nemojte se naprečac povoditi za modernim strujama. To treba da dod« spontano.
L. Vilski. Javite svoje ime, študij i razredi Vi imate žicu. Pjesma: „Ti uzdišeš duboko" glatka je i ima nastroj, ali još nije za tisak. Pošaljite još nešto 1
A. Šop. U ovom broju izlazi jedna pjesma. Vaši radovi potsječaju na Šakovu. Vi imate dara i uspjet čete.
N. Šop. Za ovaj broj stiglo prekasno. Trečoškolac! Živio! Nešto če uči.
Sz uprave.
Pretpiata Zore-Luči iznosi za 1. semestar 18 K za dake, a 24 K za ne dake. Da se omoguči redovito izlaženje našega jedinstvenoga glasila, zaključio je upr. odbor Lige, da su sve organizacije odgovorne za pretplatu glasila. Zato se one moraju pobrinuti, da se pretpiata za I. semestar pošalje iza I. broja, makar morale dati iz svoje blagajne. Drugovi i prijatelji, ne zapuštajie u ova teška vremena Zore-Luči i šaljite odmah pretplatu. Tko ne če ovako slati pretplate, obustavit če mu se list.
Pretpiata za slovenske zemlje šalje se upravi u Ljubljani, Ljudski dom, a za hrvatske zemlje u Zagreb, Pejačevičev trg 15.
GOD. XX/II.	Zagreb, 15. studena 1920.	BROJ 2.
Q LAS ILO JUGOSL. KAT. DAČKE LIGE
M. F.:	\ t'I	•
Vitezovi.
„Pred preplašenim i zamišljenim prijateijlma, a pred podrugljivim pro-tivnicima stoji on blijed, ali miran, napadnut svojim vlastitim oružjem. Iza predsjednika ustade Cortis i počne Iagano govoriti." „. . . . činjenica je, da je jedno moje pismo izišlo na vidjelo."
Mukli se žamor podiže u dvorani.
„Da, poštovana gospodo, — nastavi Cortis, naglasujuči življe, dok su ga prijatelji promatrali blijedeči i drhčuči — „pismo, koje ja ne poričem, da je moje, a ne mislim da se tim ponižujem . . ."
Tako je nastupao pred svojim izbornicima junak Fogazzarov, Daniele Cortis, kad je bilo objelodanjeno jedno njegovo pismo, u kojem je jasno go-vorio o osnutku jedne katoličke stranke u Italiji. Tadanji Talijani, tako ih prikazuje Fogazzaro, nijesu razlikovali katolika od klerikalca. Klerikalizam je bio razvikan kao največi protivnik ujedinjene Italije. Nije zato čudo, da je medu izbornicima nastala ve'ika zabuna, kada je bilo iznešeno spomenuto Cortisovo pismo. Situacija je bila kritična i Cortis je morao upotrebiti svu svoju moralnu snagu, da otvoreno obrani svoje katoličko uvjerenje. Duboko uvjerenje o is-pravnosti njegovih ideja diktiralo mu je takav istup. Okolina je bila puna elektricitete zbog napetosti izmedu dviju protivnih ideja, od kojih je katolička imala vrlo slabu poziciju, jer je javno mišljenje bilo nesklono katolicizmu. Ta je okolnost diktirala Cortisu, da se ili ne pokaže ili da zataji svoj list, ako je htio na izborima proči. Njegov snažni karakter izvodi istinu na javu i čini ga herojem. Dok se on bori, prijatelji drhču isto tako, kao što i danas mnogi od nas uzmiče pred okolinom, pred javnim mišljenjem. To se čini i svijesno i nesvijesno.
Kinematografi oblijepljeni opaskama, da je mladeži ispod 16 godina ulaz zabranjen, najjače pri vlače one iznad 10 godina. Mnogi možda od nas ulazi s opravdanjem, da su to sasvim obične stvari, a ne vidi, da od svoje slabosti čini teoriju, kojom bi htio opravdati tiraniju utisaka. 1 mnoge naše dame baš tamo opravdavaju svoj dekolte higijenskim razlozima ili zato, jer je to moderno, a ne znadu, da su upotrijebile samo drugi način izražavanja onih dama, kojima grad još nije dosta „moderan", jer se u njemu još uvijek nalazi ljudi, koji se skandalizuju nad njihovom nošnjom.
Mladi ljudi prolaze ulicom i zaustavljaju se pred izlozima, u kojima su izložene golotinje. Oni ne bježe pred njima, jer žele pripadati onim ljudima, koji mogu mirno i bez strasti promatrati i največe — svinjarije. To je tiranija izloga,
koji stvaraju dispoziciju za „Čistu umjetnost". Opažamo, da postajemo robovima okoline, da mislimo onako, kako večina misli. Opreke izmedu savjesti i čina protivnih savjesti bivaju sve manje. Mi se prilagodujemo i tražimo način, kako bi razumjeli okolinu i od samoga uživljavanja u okolinu zaboravljamo, da se uvučemo u sebe, da koncetriramo svoj duh i da svoj sud nametnemo okolini.
U vrijeme velikih socijalnih razlika viši slojevi svojim luksusom nameču nižim slojevima svoje potrebe. Različiti bogataši, koji su se preko noči obogatili, ne nose u sebi oplemenjenu dušu. Oni nijesu kulturni, u njih nije razvijen osječaj takta. Kod starih Grka nije bilo pristojno, da se bogati Grk dade nositi u nosiljci u najsiromašnijim dijelovima grada. Bogati parvenu ne zna od objesti što bi radio. Sipa novac na sve strane, a siromahu ne da poštene zarade. Bes-poslica ga nagoni na največe ludorije. Nije moguče, da ovo pretjeravanje ne djeluje na gladna i gola čovjeka, kad mu se dnevno utuvljuje u glavu, da svaki čovjek može i mora svoj raj nači več ovdje na zemlji. Ovo moderno evandelje uči ljude, da su ravnopravni sluga i gospodar tek onda, ako jedan i drugi mogu tratiti dane, zdravlje i novac po različitim zabavištima. Služavka, ako ne dostigne u luksusu svoju gospodu, proklinje svoju zlu kob. Na sva se usta viče na kapitalizam, a dispozicija za kapitalizam leži u svakom radniku, kako to dokazuju mnogi primjeri. Domogne li se slučajno koji radnik blagostanja, postaje dosadanji painik ugnjetavačem svojih jučerašnjih drugova. Grozničavi porast potreba traži zadovoljstvo u izdovoljavanju tih potreba, dakle izvan čovjeka. Katedrale modernoga čovjeka jesu dučani puni svakojake robe (Förster).
Socijalna nepravda, moralna pustoš uništavaju narod, i kaošto su vitezovi srednjega vjeka imali dužnost, da štite slabe i progonjene, tako bi morali od-gojiti rod novih vitezova, koji če živjeti medu lakoumnim drugovima, a znat če ostati vijerni sebi i svojim načelima, Živjeti u okolini, koja slavi nečistoču. a čistoču proglašuje abnormalnom, pa ipak ostati čist, to je doista viteški Vitez biti. Znači živjeti u društvu, gdje se svakomu vjerniku, koji se ne stidi svoga Boga, u ime znanosti i napretka udara , na čelo žig neznanja i prazno-vjerja. Uopče svaki pojedini, koji ostaje vjeran sebi i ne da se od okoline ti-ranizovati, taj je vitez.
Živimo u vrijeme, kada je nestnlo velikih ideala. Samo veliki ideali mogu organizovati karakter čovjeka tako, da se čovjek ne klanja utiscima milieua i ne dopušta, da mu se potrebe narivavaju. Novi vitez ne če tražiti zadovoljstvo izvan sebe, nego u sebi. Čovjeku, koji je u vlasti mamona, novi če vitez su-prostaviti sv. Franju, koji je proveo nutarnje oslobodenje zavisnosti o zlatu.
Današnje socijalno zlo i moralna raspuštenost nalik su socijalnim prilikama Rimljana u vrijeme Kristovo.
Rimsko je društvo hrlilo u propast. To su uvidali tadanji filozofi i svi bistriji ljudi. Apatično su očekivali svoju propast, jer pomoči nijesu znali. Rim je svaki čas očekivao novu pobunu robova. Silna socijalna nepravda. Nekoliko patricija i bogatih Rimljana imalo je velikih latifundija, a velika množina gra-dana bila je gladna, gola i bosa. Nije bilo socijalnih reformatora ni socijalnih zakona.
U malenoj Judeji usaden je križ na Golgoti s natpisom: „Za nas je umro." Onaj, koji je na tom križu umro, oslobodio je čovjeka. Taj novi oslo-bodeni čovjek stvarao je novo društvo, novi svijet, koji se organski razvijao.
Tko želi biti vitez, neka pode s Marijom pod križ i neka s njom ondje zaroni u misterij otkupljenja, ne bi li naučio, kako se čovjek oslobada. Na tom putii pomagat če ga Ona, koja je satrla glavu sotoni, koji je prvi pro-pagirao ideju o tiraniji utisaka. Svake če se godine na dački dan sječati kato-lički učenik i učenlca, da s Tobom, Marijo, valja poči za Kristom na Golgotu, gdje če naučiti, kako se izgraduje karakter.
P	35
Ivan Merz — Wien:
Katolička dačka internacijonalna Unija.*
i.
Poznato Vam je, da su več prije rata iz čisto praktičnih razioga djelo-vale različite internacionalne organizacije i da je iniernacijonalni život opstojao. Rezultat je to posve naravnoga razvoja: željeznica, cestä, brzojavä, zračnikž i drugih prometnih sredstava. Od godine 1900.—1910. obdržavalo se je oko 790 internac. kongresa, na kojima se je stvorilo oko 86 internac. ugovora (prometnih, trgovačkih, pravnih, redarstvenih, znanstvenih, socijalno-političkih, gospodarskih, političkih i ratnih)1. Ovaj internac. život, koji je stvorio te ugovore, stoji na čisto realnoj podloži, i produkat je krvave zbilje. Osim toga pulzirao je internac. život izmedu različitih skupina utopista, a najjača medu-narodna organizacija — izuzimljem našu Crkvu —, što je opstojala prije rata, bez dvojbe je organizovana framasonerija. Ne spada u ovo predavanje, da se njome pozabavim. — Da ovaj internacionalni život nije imao nikakve temeljite etičke podloge, dokazao je svjetski rat.
Internacijonalna svijest nema nikakve snage, ako ona nije u srcima po-jedinaca; najuzornije organizacije ne mogu spriječiti u tom slučaju katastrofalnih krvoproliča.
Nakon rata možemo kon.tatovati, da je internac. svijest silno uznapre-dovala, ali da taj porast nije sasvim zdrava pojava, dokazuju mnogi simptomi ruske i njemačke revolucije. Faktično je čovječanstvo pokročilo u toliko na-prijed, da su mase, koje su bile fanatizovane od nacijonalističkih ideala, uvid-jele, da imade večih vrijednota, za koje se čovjek može oduševiti i žrtvovati, nego li su narodni ideali. Tek sada mogu, a i moraju jugoslavenski nacionalisti razuinjeti, kako može rimski papa — po krvi Talijan — isto toliko ljubiti nas kao i Talijane; oni mogu vidjeti, kako komunisti najrazličitijih naroda bratski rade za svoje ideale, boreči se do krvi sa svojom rodenom bračom. — Empirija historije dokazuje, da oduševljenje za stanovite ideje može biti za pojedinca ili veču skupinu ljudi važniji faktor od biološkog nacijonalizma; jasan su primjer i naši bosanski Muslimani. — Prema tome vidimo, da se nakon rata grupiraju različne skupine po svjetovnom nazoru i stvaraju inter-nanijonalne organizacije. Ako pregledamo izvještaje posljednjih internac. kongresa, to opažamo u glavnom 3 skupine, koje žive u internac. kontaktu, to su: 1. slobodni zidari, 2. socijalističke skupine, i 3. Crkva. Prve dvije skupine, framasoni i socijaliste — dijele se samo po svom socijalnom programu; obe skupine n>ječu egzistenciju Boga. Prema tome su internac. organizacije čovje-čanstva idejno podijeljene u dva velika tabora — tabor krščanski i protivu-krščanski. Razumljivo je, da imade u oba tabora ljudi, koji spadaju u pro-tivni tabor, jer u dušama milijona vječna je fluktuacija, vječno prelaženje iz jednoga tabora u drugi. I dačke skupine, koje su samo dio naroda, organizovale su se več prema svjtio»..om nazoru u internac. organizacijama. U Strassbourgu je osnovan liberalni „Intern, savez studenata", a u Ženevi po-stoji „Internac. komitč socij. studenata"2. Osim ovih dačkih organizacija vrlo živahno djeluju „Liga za savez naroda", „Internac. zavod za odgoj", „Internac.
* Čianak nije mogao udi u 1. broj radi preobilja materijala. Ovo je drug Merz predavao'u Mariboru 3./VII. 1920.
1 Handbuch der Friedensbewegung. A. Fried. I. Teil, Leipzig 1911,
1 Rue de Chandronnier.
ženska liga za slobodu i pravednost"8, „Internac. lantimilitaristički savezß, „Svjetski savezi mladeži" i t. d. Ove organizacije .djeluju velikim dijelom u protivukrščanskom duhu, i to neke su što više postavile sebi za zadaču da unište katol. Crkvu. Veliki dio ovih organizacija — osobitoTpacifističke — vode Židovi, a cilj im je „internacijonalizam". Jedna točka programa „Internac. ženske lige za mir i slobodu" doslovno ovako glasi: „Jedan od glavnih ciljeva Lige jest, da se pomoču internacionalne svijesti svlada nacijonalna svijest". Naše stanovište sprani ovog stavka istači čemo u drugom dijelu ovoga referata.
Večina centrala svih ovih organizacija nalazi se u Švicarskoj i Holandiji; samo je po sebi razumljivo, da su u tim zemljama uspostavljene i internac. katoličke organizacije. U Fribourgu postoji „Internac. katol. ženski savez"4, te „Katol. internac. novinski ured" (K. I. P. A.)B. Prema tome je i katol. daštvo tih zemalja prvo dalo inicijativu, da se uspostavi jedna Kat. Int. Dačka Unija. U prolječu ove godine „Centralni komitej švicarskog dačkog Saveza'4, u ko-jemu su organizovani Taiijani, Nijemci i Francuzi, izdao je proglas na katol. daštvo svijeta, da stupi u dogovor s njima glede osnutka te K. I. D. Unije.
Prije nego li se pozabavimo zadačom ove Unije i njenom strukturam, potrebno je da iznesem naše principijelno stanovište u ovom pitanju. Time prelazim na drugi dio ovoga referata.
II.
Katolicizam ne smijemo nikada identificirati sa internacljona-
llzmom. Internacijonalizam — kako ga sebi zamišljaju pacifisti jest negacija svake narodne kulture. Jasno to dokazuje več jednom prije spomenuti cilj „Internac. ženske lige za mir i slobodu". Za nas je ime internacijonalizam čisto tehnički naziv za onu organizaciju, koja jednakopravne članove različnih naroda prikuplja u jednu jedinstvenu organizaciju (kooperacija!). Idejno je katolicizam universalan, pojam, koji označuje da je on intenzivan i ekstenzivan, t. j. da on obuhvača cijelog čovjeka (njegovu dušu i njegovo tijelo) i drugo: da je 011 universalni nosilac i istine, morala i milosti. Katolicizam, kako i sama riječ Ku&ohxos pokazuje da je za sve (pro omnibus) i odnosi se na cjelinu (per totum). Ime katolički je dakle najširi pojam, koji sebi možemo uopče zamisliti. (Širi od pojma krščanski! [V: Terseglavov referat u „Narodnoj Politici" 25—27. VIII. 1920.]) Zato več vidimo u kolijevci krščanstva, gdje biskup i mučenik Sv. Ignacije od Antiokije (f 107) u svojoj poslanici „ad Smyrnenses" več ovu riječ upotrebljava za Crkvu, a sv. Pa-cijan biskup u Barceloni (G. 360—390) u jednom listu novacijanskom heretiku Sčtnpronianu veli „Christianus mihi nomen, Catholicus vero cognomen". Time je on upravo na klasičan način istaknuo naše stanovište spram ostalih grupa: naša ideologija je za sve što opstoji, i ono što obuhvača, obuhvača u cjelini (per totum). Prema tome u biti katoličkoga univerzalizma, da obuhvača i pro-žimlje sve narode bez razlike. Vrlo zanimivo je promatrati ovu ideju univerzalizma u najstarijim historičkim spomenicima, da se uvjerimo, kako je ona tu od početka svijeta. Več sam izvještaj biblije7 i najnoviji znanstveni dokazi, da ljudski rod potječe od jednoga para ljudi, dokazuju jedinstvenost ljudskog roda. Upravo je veličanstveno čitati u doba sičušnog obožavanja nacijonalnog principa i osnivanja narodnih crkava, grandijozna proročanstva biblije o Mesiji:
3	Internat. Frauenliga für Frieden u. Freiheit, Genf, Boulerand George Faron 19.
1	Internat, kath. Mädchenschulverein, Fribourg, Grande Rue 24.
5	„K. I. P. A." (Dr. Ruegg), Friebourg Bourgillon (Suisse).
«	Vidi „Luč" br. 12-13.
7	Genes I. (te Posl. Rimljanima 5/12; Dj, ap. 17/36 i t. d.)
„Blagosiljat ču one, koji Tebe (Abrahama) budu blagosiljali i proklet ču one, koji Tebe budu preklinjali i u Tebi neka su blagosloveni svi naraštaji zemlje" (I. Mos. 12/5).1 Stari zavjet je upravo riznica takovih izreka, u ko-jima se ističe universalizam Države božje (civitas Dei). U psalmima se i pro-rocima, skoro na svakoj stranici naglašava, da je Mesija za sve narode. Moramo se upravo diviti genijima židovskog naroda, i to onoga naroda, koji je toliko bio prožet nacijonalnim šovinizmom tako, da su i oni bili posve uvjereni o universalizmu mesijina kraljevstva. Ovu misao proroci tako izričito na-glašuju, kada ističu, da če Mesija biti svjetlo pogana.
(Nastavit če se.)
M. Soljačič:
Allons!
O neka besni bura i vatra neka gori
po raskrščima svima, gde ljudska noga stane! Nek sve nas vatra tera, i sve nas žeda mori za snegovima belim! — Kad svetlo nebo pane,
Ko blagoslovi na nas u jednoj zimskoj noči, da znamo kud se ide u sunčeve višine i- put naš da je gladak, a sjaju naše oči, ko zvezde prosinaca! Gle — zemlja če da stine, .
A nitko ne če znati, kad zadnji mraz če pasti i gorda zadnja reč, strahovita i teška. Po drumovima svima bol crveni če cvasti, u olujini muka i strah u buci bleska.
Stög napred, izletnici, planina onih vedrih! Kad zadnji udre oganj i zadnja bura gane hrastove uz šum mora, svih duša naših jedrih, da nade trag u snegu i do njih mrtva pane!
Branko Štorov:
-
Jesenji dan.
Na jesenje je kuče stala noga nevidljivog i utrudenog dana. I teška ruka, puna živih rana, jednoga dana jesenjeg i zloga.
O inaglu su se stisli ljudski stanovi, Ko o sudbinu neznanici ludi. U šumi jesen razara i sudi. U lipe žuti, iskrenuti dlanovi.
1 V: 1. Mos. 26/4 Isaaku: „I Tvoje ču sjeme umnožiti kao zvijezde nebeške | Tvojim potomcima ču dati sve ove zemlje i u Tvotn sjemenu če biti blagosloveni svi n a rod i z em lj e".
V. I. Mos. 28/3. Jacobu, te Numeri 22—24 (Blagoslovi Balaama).
Na možak seda neko jadno znanje i niko^ne zna zašto idu ljudi i zašto mora da umire cveče.
A nebo se je steglo kao grudi u svetske dame kad joj dete kreče u poricano svečeničko zvanje.
D. Sudeta.
U jesen sivu.
i.
Skoro če doči jesen i voče če biti zrelo, kroz duge večernje sate oživet če opet selo,
Oj, jeseni, jeseni.
2.
U vočnjake roda pune poči če devojke mlade, da beru jabuke zrele i pevaju svoje jade.
Oj, jeseni, jeseni.
3.
Na pragove garave, stare majke če naše sesti u nebo sivo če zuret i meku če kudelju presti.
Oj, jeseni, jeseni.
4.
A kada če momci proči setna če pesma ječat sede če bake u kutu prošlih se dana sečat.
Oj, jeseni, jeseni.
5.
I tako u svako veče uz mutne jesenje kiše u san če padati selo, a pesma če jecat sve tiše:
Oj, jeseni, jeseni.
Anka Šop:
Moja ruža.
Jednu ružu imam u svom vrtu malom Crvenu i nježnu ko sijevak sunčani; Cjeliva je rosa u prozorje rano A hladi je lahor, s grudi uzdisani.
Pram sunčanom sjaju naklonila lati Ko pram slici dijete svoje ruke male; U besvijesnoj sreči, a na krunu meku Dv'je su tihe suze odnekle joj pale.
Dv'je su suze pale sa sudbine oka Što unaprijed vidi rasap ruže moje, Svenute joj lati, satrvene hvoje;
Dušom mi se vuče jedna bol duboka: Gdje ču jednoč morat, kada samrt dahne Iz svog kuta gledat gdje mi ruža sahne.
Mlade Gojkovice.
Čudno je vjerovanje u našem narodu, da se nijedna velika gradevina ne može podiči, ako li joj se u te.nelje ne uzide netko živ. • To je s mnogo topline opjevano u narodnoj pjesmi „Zidanje Skadra". U skadarske temelje bude uzidana mlada Gojkovica, krotka nevjesta, žena Gojka Mrnjavčeviča, jedinoga od brače, koji ne krši svoju riječ.
Ovo je- vjerovanje slikovito ruho za jednu filozofski duboku životnu istinu: Svaka ideja, koja hoče da prodre, da oživi, razvit če se samo nad žrtvama najboljih. Krščanstvo je osvojilo Rim i prelilo se daleko preko Rima, tek kada se pijesak u arenama zacrvenio od mučeničke krvi. — Ne čemo da posižemo za dalekim, uzvišenim dogadajima, kad vidimo svakim danom, da se nijedna i neznatna porodica ne može održati, ako li joj nije u temeljima ukopana žena. Iii nije život naših matera velika i dugotrajna žrtva? One su prestale živjeti za sebe, one nemaju više svojih želja, prelile su se u život svoje djece i svoje kuče. I dom se razvija, jer je žena žrtvovala svoj lični napredak i razvitak, zadovoljila se često s najmanjom obrazovanosti i živi samo za druge.'
Ako li je duša u žene doista spremna na žrtve, onda vjerujemo, da če se nači požrtvovnosti i u dušama učenica naših. A trebat če požrtvovnosti, jer gradimo veliki grad, borimo se, da krščanska, katolička ideja prožme sav život.
Stvaraju se organizacije katoličkih učenica. Da svaka pojedina mala organizacija uzmogne živjeti, potrebno je, da se nade netko, tko če biti spre-man, ne da se žrtvuje, več da žrtvuje nešto malo vremena i da poradi u or-nigazaciji, ne bi li se pridigla.
Naše organizacije treba da spreme novi naraštaj žena, koje če aktivno zahvatiti u društveni život, koje če socijalno djelovati.
Od sviju onih učenica, koje su danas zabavljene u sekcijama bilo literarnim, gimnasfičkim ili glazbenim, mi ne očekujemo i ne želimo, da se raz-viju samo dobre stilistkinje, pjevačice ili vješte gombačice, več želimo, da se
razviju žene, u kojih je živ osjecaj socijalne dužnosti. Praktičnim radom moraju pokazati, da su shvatile smisao zapovijesti: Ljubi bližnjega svoga. Nije več sve svršeno, ako tko udijeli prosjaku r.ešto novca. Mnogo su veče naše dužnosti. Čitavim pokoljenjima, što dolaze iza nas, treba predati u baštinu naše ideale. Moramo naučiti prisluškivati, kako otkucava ljudski život, kako živu žene radnice, služavke, prodavačice, domačice, činovnice. U budučnosti če žena morati preuzeti dio brige za siročsd i bijednike i bolesnike. Napokon se u ime pravde moramo mi katolikinje boriti, da žena dobije jednaka prava i u javnom životu, da ne budemo potiskivane i ponižavane jače od samih muških analfabeta.
Velike zadače čekaju katoličku ženu, a ona če im biti dorasla, samo ako stvori jaku organizaciju.
Učenice su vezane uz školu i dom, doba im njihova ne dopušta da javno istupaju, ali se one mogu spremati sa silnim radom organizatornim.
Djevojčica, koja je duša jedne organizacije, ili koia s voljom radi ma u kojoj sekciji, bliže je tome da postane korisni član ljudskoga društva, nego druga djevojčica s najboljom školskom svjedodžbom, koja se nije riješila tjesnogrudnog egoizma.
Radeči u organizaciji trebat če često žrtvovati koje poslijepodne, mnogi put ne poči na potrebnu šetnju; mjesto ugodnog čavrljanja s kolegicama trebat če slušati kakvo ozbiljno predavanje, ili če trebati predavati mladim družicama. Umjesto zabavnog romana uzet če se u ruke teška knjiga. Sve če to biti niz malih savladavanja, no niz dragih žrtava.
Ta ako li je več napredak jedne jedine porodice dosta velik cilj, za koga se žrtvuju tolike i tolike žene, onda je razvoj katoličkoga pokreta medu uče-nicama sigurno toliko idealna i uzvišena svrha, da se mora nači dosta mladih Gojkovica, koje če biti spremne, da se na trudu i prijegoru njihovu uzdignu čvrste kule krščanskih ideala.	"	— M —
Janko Kralj — Ljubljana:
Do nove družbe.
(Svršetak.)
Tisti hip bo napočil ta dan, ko bo vse človeštvo, davno zamrli narodi in rodovi, zrlo večnosti iz obraza v orbaz in bo v njem trepetala samo ena mogočna pretresljiva misel: Ti si tu, naš Bog, in to je dovolj . . . Kdor je okusil Tvoj molk, ne potrebuje nobene besede več. (Paul Claudel.)
Da, kdor pozna silno tragiko, ki leži v na videz preprostem nauku, „da je človek nagnjen h hudemu", ta bo pritrdil, da do te popolne harmonije, do te skladnosti v mišljenju ne bo na zemlji nikdar prišlo. Popolna harmonija med individuom in družbo je ideal, je zvezda, ki sveti v samotni noči popotniku. Po zvezdah pa ne segamo, pač pa se ravnamo po njih. Po idealu ne grabimo, pač pa se mu skušamo približati.
Socialistična družba zahteva, da so posamezniki zvezani v celoto, da so združeni tudi v notranji, duševni organizem. Kje je sila, ki naj veže svobodoljubni, egoistični duh človekov, ki ga navadi na stalne, težke in velike žrtve v korist skupnosti? Mnogo more storiti vzgoja k socialnemu mišljenju, ki so jo pri nas vedno zanemarjali v šoli in izven nje. Mnogo more storiti tudi zakonodaja. Toda tu govorimo o etičnem temelju nove družbe. In tu je tisto mesto, kjer more krščanstvo, izrazita religija socialnega mišljenja, privzgojiti
človeštvu svoja dva temeljna nauka: Zakon ljubezni do bližnjega in nravni zakon o delu. Vedno in vedno moramo poudarjati: V krščanstvu so nagro-madene moralne sile, brez katerih ne bo mogoče združiti človeštva v organizem, v duševno celoto. Individualizem je s svojo filozofijo, s kulturnim nazi-ranjem, z narodnogospodarsko teorijo in prakso razkrojil družbo v atome, da je človek poleg človeka kot „grah v merniku", brez vsake resnične in žive notranje zveze. To notranjo zvezo, ki je predpogoj prave socijalistične družbe, more ustvariti le etika, v prvi vrsti krščanska etika,
V kaki smeri se bo gibalo pa gospodarstvo socialistične družbe? Imamo li kak karakterističen znak novega gospodarstva?
Imamo ga: Znak kapitalizma je anarhija konsuma in produkcije, znak socializma, je organizacija konsuma in produkcije in sicer potom skupnega gospodarstva. Oblike skupnega gospodarstva morejo biti pa čisto različne injgse morajo ravnati po gospodarskih in kulturnih posebnostih dotične dežele. Socialna kontrola nad privatnim gospodarstvom, zadružništvo, konsumno in produktivno, avtonomne indurtrijske federacije pod kontrolo družbe, prisilno skupno gospodarstvo občine in države, — vse to so več ali manj srečni organi skupnega gospodarstva. To skupno gospodarstvo se bo neprestano širilo v vedno novih oblikah bo izpodrivalo kapitalizem, in socializem bo rastel na moči in pridobiva! na opsegu v tistem tempu, ki ga bo zahteval razvoj gospodarstva in socialni položaj delavnih slojev.
Drugi, še očitnejši in morda važnejši znak novega gospodarstva pa je: V sredino gospodarstva stopi delo, ko človeku odmerjajo njegve pravice. Ni več kapital', ki daje osebi pravice, vse svoje pravice črpa vsagdo iz dela. Zavest, da je vsagdo dolžan, si z lastnim, družbi korsnim delom pridobiti si vse, kar rabi za življenje, prodre v mišljenje vseh ljudi in potem v zakonodajo. Posledice so dalekosežne: Polagoma ugasnejo dohodki iz premoženja (brez dela), ugasnejo vse rente, vse vrste obresti, in človeštvo je udruženje delavnih ki delajo za skupnost, ker s tem zadovoljijo tudi svojim privatnim življenjskim potrebam.
To bi bil končni rezultat dolgega, mogoče stoletnega razvoja. Kako pridemo do njega, je teško predpisati. Omejitev dedščin, maksimalna meja zemljiške posesti.(t. j. agrarna reforma!), zakonita omejitev denarnega bogastva, ki ga sme posedovati posameznik — to je prvi in najbližji del te poti. Predvsem pa mora vzporedno s tem prenavljanjem gospodarstva iti socialna vzgoja, sicer so vse zunanje reforme brezuspešne. — Toda najti pot za dosego tega poslednjega cilja, je naloga socialne politik« in ne spada v okvir načelnega razmotrivanja.
Čujem ugovor: „To je godba bodočnosti, kraljestvo dolgočasnosti, propast kulture, smrt umetnosti, poplitvenje vsega duševnega življenja . . ." Ne bom zavračal teh očitkov, ker sem prepričan, da bi bilo odveč. Če vsi ti ugovori držijo, tem slabše! To je samo znak, kako strašen je položaj delavnega ljudstva, če z vsemi silami in z žrtvami hlepi iz sedanje družbe v novo! Kraljestvo dolgočasnosti, kjer bo imel vsak delaven človek zagotovljeno eksistenco je stradajočim paradiž! In če je res življenski predpogoj moderne kulture, da mora zasidrati svoje korenine v temne množice fabriških parijev, potem naj propade! Če je res, da je kultura molohkki zahteva na tisoče življenj, počasno umiranje, grenko bedo, da se ji rode meceni (brez katerih, pravijo, ne more živeti), — potem je prav in spodobno, da zadavimo moloha!
Toda verujmo, temu .ni tako. Socialistično gospodarstvo nam ni samo na sebi že cilj. Ono je v tej dobi samo materielni pogoj, da se najširše plasti ljudstva dvignejo, da se neizrabljene sveže sile včlenijo v organizem. Cilj prave socialistične misli je pa: V postopnem razvoju gospodarsko osvoboditi mno-
žice, jim prekvasiti duše s socialnim mišljenjem in potem ko so osvobojeni od bede in skrbi za najnujše potrebe, obrniti Smernice njihove duševne pozornosti od kruha do idej, od živali do Božanstva, od pesti v dušo, od zunanjosti v notranjost.
Ali ni to pot, ki vodi do dematerializacije, do poduševljenja vie družbe in slednjič tudi do krščanstva?
* * *
Spartacus maršira. Je že med nami. Mračen in nebrzdan, elementaren izbruh od bede razbičanih, od strasti in blodenj in fatamorgan razvnetih duš.
Spartacus — to je geslo in globok simbol. Poglavar sužnjev hoče s sužnji prinesti vsemu svetu svobodo. Z duševno usužnjenimi, k zemlji priklenjenimi ljudmi, z maso, ki so jo napolnili z grobim materializmom, hočejo ustvariti novo družbo.
In ne vedo, da je žrtev prvi predpogoj, da pade kapitalizem in da se organizira nova družba. Žrtev celega naroda, vseh slojev, celih rodov. Ne gre za to, da bo vsak proletarec imel manj dela in več plače; da bo hodil večkrat na koncerte in smel vsakemu dozdevnemu „meščanu" zbiti klobuk z glave. Ore za neskončno več: Ore za organizacijo nove družbe. Nov hram je treba postaviti. Polagoma, kamen na kamen, s kladivom in plugom, s silnimi žrtvami vseh.
In nova družba bo morda, — Masaryk pravi,1 da gotovo! — zahtevala od vseh več dela, več žrtev, več odpovedi, zato da bo mogla dati vsem več pravice in možnosti, da izpolnijo zmisel in cilj svojega življenja.
To je ravno tragična krivda Špartaka in njegovih sužnjev:'Da obljubujejo človeštvu že po sami socializaciji vseh produktivnih sredstev in po uvedbi šesturnega delavnika vse mogoče dobrote sveta takoj. Delavci bodo hodili gledat mesto kilometerskih filmov, Strossmayerjevo galerijo, služkinje bodo mesto detektivskih romanov ginjene pretakale solze nad Ivanom Cankarjem. Vlomilci bodo zamenjali vetrih in dleto z notami prosvetnega društva, in človeštvo vsega sveta bo še isto uro, ko bo ljudski komisar g. X. dekretiral novo družbo, pretvorilo topove v daijnjoglede, opazujoč, kako pometajo monarhi v družbi z industrijskimi kralji nev/jorške ulice.
Smešno bi bilo, če ne bi bilo tako žalostno. Dejgtvo, da je komunizem pri nas našel plodna tla, nam odkriva globoke rane na telesu našega rodu. Mnogi se varajo s tem, da stoje v vrstah tega gibanja samo propale eksistence in zapeljani naivneži. Toda ni vzroka, da bi zatisnili oči pred dejstvi. Najboljši izmed liberalne mladine so zapustili svoj prapor in prešli h komunistom. Množice, ki hrepene iz bede navzgor, iz temne globeli na solnce, hočejo dobro. Ali so mar one krive, če je pot napačna in če ni nikogar tu, ki bi jim pokazal in v borbi dokazal, kje je prava pot?
Tako pa prodira Spartakus. Ko gledamo to gibanje, ki je vzkipelo iz bede, proglašajoč popolno materializacijo družbe in nasilno revolucijo, se še bolj utrdi v nas zavest: Socialistična družba je v prvi vrsti problem vzgöje, potem šele gospodarski problem. Kako hočete ustvariti družbo, če niste pre-ustvarili duš, mišljenja, pojmovanja, če niste dali množici onih moralnih lastnosti, ki so potrebne, da se zna vsak posameznik in če treba, tudi ljudstvo, v celoti žrtvovati? .	,
In tu je tista osrednja tačka, v kateri more krščanstvo zastaviti svoje sile. Na korenino zla, na sebičnost in delomržje je treba nastaviti sekiro. Po svojem nauku, po tradiciji, po svojem poslanstvu je v prvi vrsti krščanstvo poklicano, da zveže s svojimi idejami atome v organizem, napolnjujoč duše z onimi etičnimi principi, ki so življenski pogoj socialistične družbe.
1 V govoru o socializaciji v narodni zbornici,

Vtemzmislu je marksizem v vseh svojih odelkih eden izmed glavnih nasprotnikov prave socialistične družbe.
„Zelo sposobna in času primerna misel! Potem ko bo popolnoma izvedena .socializacija duš", bomo začeli presnavljati gospodarstvo," pokroviteljsko pritrjuje modri izkoriščevalec (v skritih gubicah svoje duše je prepričan, da se bo to zgodilo ad caiendas Graecas). In marsikak globok in plemenit človek sledi tej misli, odklanjajoč korenito preosnovo družabnega reda. Drugi pa v pozi zrelih (prezrelih!) praktikov s pomilovalnim nasmehom odklanjajo „eksperimente", pokrivajoč s to zrelostjo samo lastno konservativnost, ki ima svoj koren v lenobi in ljunezni do ugodnosti.
Ne! Misel, da je treba etično in sploh duševno preporoditi ljudi, če hočemo ustvariti novo družbo, ne sme postati ščit, s katerim bi branili sedanji družabni red. Vzporedno z duševnim preporodom družbe mora iti gospodarski in vzporedno z gospodarsko preosnovo tnora iti preosnova mišljenja. Eno je odvisno od drugega, uspeh gospodarske reforme je odvisen od duševnih kvalitet ljudi, ki so prizadeti.
Ali je to mogoče? V dokaz nam je Krekovo delo. Ko je on s svojimi sodelavci polagal temelje našemu zadružništvu, je bil njegov namen dvojen: Gospodarsko osamosvojiti malega človeka in mu privzgojiti duha vzajemnosti, socijalno mišljenje, zavest skupnosti. Njegov titantski duh je gledal še dalje v bodočnost, imel je še drznejši načrt: Te ljudske gospodarske organizacije, zadruge, naj bi bile celice bodočega gospodarskega organizma, celice socijalističnega gospodarstva. Bile naj bi pa tudi ognjišča socijalistične vzgoje.
Spartacus je na pohodu, — kdo naj se mu postavi na pot? Resno voljo ima, pomagati najbednejšim. Mi smo globoko uverjeni, da jim ne more pomagati, ker hoče postaviti vse življenje na mehanična načela materialoma. Prepričani smo, da more našemu narodu le neizmerno škodovati, če razruši naše gospodarstvo in iztrga iz duše naroda krščanstvo, najmočnejši element, ki bi pri nas mogel ustvariti in okrepiti socijalično mišljenje in tako dali pogoje za novo družbo. — Ker družba je v prvi vrsti duševen organizem, temelječ na duševnih odnosih med ljudmi. In v ta duševni organizem bo morala prodreti misel pravega socijalizma.
Ko pride pomlad v deželo, ne razbije ledene skorje gora in poljan i di-namitom, ampak ogreje zemljo pod bilkami, gredami, travniki, gorami, pokrajinami in celimi deželami. Tudi socijalizem ne bo razbil družbe, — saj je že tako v sebi razdeljena, — ampak zavzel jo bo: človeka za človekom, korak za korakom, ustanovo za ustanovo, v trdi borbi.
" Socialistična družba bo prišla. Vprašanje je, ali bo krščanska, ali ne.
* * *
In na to vprašanje si ravno mlada katoliška generacija mora dati jasen in točen odgovor.
Kam?
Na desno, kjer stoje oni, ki so slepi in gluhi za podzemeljsko bobnenje, ki se nam bliža? Tam bomo z razpravami o pravičnosti (ki veija samo za slučaj ekspropriacije) in pasivnostjo posredno podpirali sedanji družabni red. Ali morda na levo, kjer trpe in se pogrezajo v bedo naši kajžarji, mali kmetje, delavci, koloni, proletarizirani inteligenčni rokodelci, z eno besedo: jedro ljudstva?
Krekov rod bo vedel, kje je njegovo mesto. In bodoči zdravnik, duhovnik, uradnik, pravnik itd. pojde in bo začel zidati novo družbo pri sebi: Z vzgojo socialnega mišljenja, z temeljitim študijem socijalnih problemov, z veliko dejansko ljubeznijo do onih, ki s svojimi rokami in dušami grade svet.
Potem bo krščanska inteligenca v resnici „srce v sredini", tisto veliko, delavno, požrtvovalno srce, ki je idejni motor narodovega življenja.
Veletok socijalizma se je razlil skozi svet, k nam mu je prvi zasekal strugo Krek. Ali bomo čakali, da nas pograbi in nese bogve kam? Ali pa bomo, ramo ob rami, stali sredi valov in naravnali socializem v tisto smer, kjer je krščanstvo? Zdaj velja: plavati ali utoniti! Tistim pa, ki stoje na bregu in v svoji lenobnosti, komotnosti ali naivnosti ne vedo, da so na tehtnici milijoni jugoslovanskih duš, tem je zapisano: Ti nisi ne mrzel ne vroč; o, da bi bil mrzel ali vroč! Toda ker si mlačen in ne mrzel in ne vroč, te izpljunem iz svojih ust. — Tako bo dejalo ljudstvo in storilo bo prav.
Po nacionalnem osvobojenju mora priti našemu ljudstvu doba socialnega osvobojenja. To bo doba napornega, žrtev in otpovedi polnega dela, pri katerem bo moralo sodelovati vse ljudstvo. Naše ljudstvo, ki po ogromni večini nosi v sebi preprosto, veliko in enostavno vero v zmago krščanske misli.
V tem vernem in bednem ljudstvu, ki bo gradilo novo družbo, je tudi naša moč in zmaga.
Anton Vodnik:
Jetniki.
i.
Ko pride večer, so zamišljeni, tihi, kot v sanjah strmč skozi lino v azur — in sami ne vedö, kak težki so vzdihi, ki v bolečini zoreli temnih so ur —
dokler ne zapoje jim v duši kot iz daljave zvonenje presladko domače vasice, ki je zarja večerna meja je zlata . .. Ko se zbudijo — sredi noči so in solzno je lice.
II.
Kadar je lepa noč — kot v srebru je lina: gledajo vanjo in jih prevzame, na obrazih jim bolnih blesti mesečina in blede roke gore kakor lilije same —
da verjeti ne morejo v dneve nekdanje
in se jim zdi, da so nedolžni še kakor v detinstvu,
sklepajo roke in molijo kakor otroci...
Ko mesec ugasne, v tesnobi ječijo sredi tišine brezdanje.
III.
Zasanja kdo včasih med njimi in je otrok: domača vasica, hišica, vrt v vonjavah pomladi, presladke so pale meglice po polju, livadi, večerno zvonenje je zvabilo mesec nad gaje . . .
Otroško zamišljen hodi po vrtu, z očmi kot studenec zre vanj. — Moj bratec umrli — radostno misli in se smehlja, kot mamice pesem tak blizu mu je sinjina neba . . . fetniku oči cveto v sijaju čudežnih sanj — —
In vedno in vedno zasanja kdov svetel grad — v njem sniva začarana, sladka princesa,
doklčr ne odreši vitez ja mlad--—
Sniva . . . leko iz vrtov zadehti mesečina
v mramorne sobe, se rahlo vzbudi kakor cvet
%i dihajo drobne nožice čez tihe sijaje
kot zgublja se veter nalahno med gaje . ..
In trudna in zmedena blodi v omami kot slepa
na valih daljne se godbe zibaje
in lepa, da med zvezde jo vabi daljina . . .
V.
V	divjih rož prostost zašetajo včasih. Med mladimi stari, ki jim v temi kot plamen v pepel izgorela je brada, kakor proroki. Oči so jim daleč preko zapada.
In ko jih jetniki ugledajo mladi, v h-«penečih očeh jim ugasne sinjina . . . Starcem kot da pijani so zraka, otroška je hoja. Naenkrat, da trudni so, se zavedo, zaželč si pokoja.
VI.
Zažele si pokoja, oči zapro in se Vležejo, kakor hoteli bi spati — „omati!" sredi noči se nasmehnejo, tiho umro . . . Zjutraj pazniki tiho jih odneso.
In mlade jetnike groza prevzame.
V	solnce, na zrak, v dobrave 1
In bijejo v zid, da roke krvavč . . . jočejo, kličejo v gluhe daljave mamico drago . . . potem molčč. Srcu odpira se tajna skrivnost. Obrazi so bledi. V očeh le kot zarja je daljna čudežen mir--—
m. s.:
Ko pustinje.
*
Veliki dan oblaka i višina. Sve drhti pred svetlošču, a oblači lete i prete. Gospode, ovo je jedan greh! Mi smo malodušni. Sve nas boli. Bol je svet, a mi mu se uginjemo. Deca smo. Stojimo na raskršču i gledamo zemlju, kako se gubi. Svemir nas muči, jer smo manji od njega. Stiščemo pesnice i plju-camo besvesno i ludo. I nigdje ne nalazimo obesti i smeha duša velikih. Zima je. Ovako se ne može leteti. Kiša pada po nama i mi zebemo. Kao da je beskrvna misao naše jakosti. I sve kao da je umrlo u svetu. 1 mi smo mrtvi ko pustinje. Bože moj, Bože moj!
Svet je lep. Ulice vesele, izlozi nasmejani. Zvcnici lete, a duše padaju. Kako je to teško! A ipak u nama leži svest. I mi smo veči od svemira. A strah nas je. Bolesni smo i nema utehe za nas. Mi smo ko pustinje. Ej, vodo ladnal A da vaskrsnemo, zvezde su ništa prema nama. One do nas ne dopiru, a neiskazan je smeh naše — ljubavi.
Ivo Horvat:
Kuda?
Plavim svodom kližu se oblači bijeli i plinu, ko miso umorna, blijeda i ginu, ko jutrom zvjezdana čeda. Plavim svodom kližu se oblači bijeli. Kuda bijeli oblači? —
Iza vas magle su črne, a miso klone i trne nad grobom procvalog cviječa, što ljetnih večeri sječa i mirisa zvjezdanih noči. — Dah mrtvila čelo ljubi, jer sumoma jesen več kroči. Kuda bijeli oblači?
Vrana:
Mlad.
Mlad.
U bijeloj pratnji lijerova. Tih.
Ko nočnog neba mig. U bijeloj pratnji lijerova. Mlad.
Sto vranaca zatoptalo. Njisak gluh. Sto vila obzor rastrlo, sjajan tih.
Ko nočnog neba mig.
U bijeloj pratnji lijerova. Mlad.
„Ah vječno mlad, ah vječno mlad."
D. Sudeta:
Čekanje sna.
Noč. U sobi tarna. Dvie žute zvezde kroza prozor idu. Na ruke če meni sve sad nebo doči. Tako če u seni cele ove noči, da se u me gnezde
meseci i zvezde oblači, što kruže, devojačke boli i molitve bele. I tad sve če rane opet biti cele, sve če rane moje biti žute ruže.
Tiho, tiho, gore oči usred tame, preplašeno srce, i jeca i dršče. Čutim, kako nešto sve jače i čvršče na ruke mi seda i na grudi same.
I ne mogu ništa. Prikovan ko žrtva smirujem se tako, a dve zvezde plave u svetačkom hodu uskrsnuče slave ljubavi što davno u duši je mrtva.
D. Sudeta:
1.
Smrt je za nas negde daleko, na koncu svega, tek cilju na vrhu. U svetačkom hodu i tihanom srhu krečemo, krečemo u nju daleko.
2.
Mi ne znamo za sebe. Pod oblake plave hteli bi s tajnom i žudnjom u duši, pa strepnjom, koju sveznaja ruši, padamo u zagrljaj večnosti plave . . .
3.
jer ne znamo, ne znamo trpet bez boli i vedre nikad ne žudimo dane i skrušene tako, — več prošle rane nosimo opet, nosimo boli.
4.
Mi večnu nosimo u sebi tajnu, tajnu života u skritom oku i ne znajuč njegovu tajnu duboku krečemo vedri u smrt daleku.
M B	La vie perdue.
(Skica.)
Posv. jednom fraticuskom imenu.
Odveč su bili tužni njegovi zapadi. Za ljetnih popodneva sjedao je on sam s knjigom u ruci, ili je mislio o životu, što je ginuo promašen i neplo-dan. A kad bi se uhvatio mrak, onda bi mu se ušuljala u dušu neka nostalgija, sto ga je trgala, kao bjesni pas milostivu srnu. On je čeznuo za jednim
sjajnim i velikim životom, koji bi se otvorio pred njim, kao svečano ispisana knjiga, a taj život bio je daleko i od nade njegove.
Bio je bolestan. — Sve ga je mučilo, a mladost njegova plakala je pred njim, kao prevareno djevojče u tišini umiručih aleja. Nitko nije razumio njegove boli. Samo ga je jesen katkada žalila, dobra ill plačljiva, kao što je i on bio. On i jesen: brat i sestra.
Onda kad bi duvala prva oktobarska južina, zamislio bi se on nad hri-dinom, ispod tamarisa i sam sobom govorio je trudno i uzbudeno: „Rekoše mi, da ču nači i oca i majku!"
Dok je bio dijete umrla mu majka i baciše ga medu ljude, koji nisu mogli nadomjestiti njezine ljubavi i neiskazano dobra njezina pogleda. Ona se je veselila njegovom dobru, a oni su tražili zlo, ne da ga pridignu, nego da ga ukore i ubiju.
Tako je proživio mnogo godina daleko od onih, koji bi bili kadri shvatiti čovjeka u njemu.
Na sve je to on mnogo puta mislio i porodi se u njemu neodoljiva strast za životom. Njega su posjekli i on se osušio, kao panj u gori. Duša je njegova životarila, a srce bilo je veliko, kao planet.
Teško je bilo zatajiti narav, koja se bunila. On je šutio i trpio. Onda se razbolio, silno razbolio i postao je" sentimentalniji od jeseni. Trebao je topline, a našao je led u grudima sviju, koji su bili pozvani, da ga razumiju.
Onda je sve svršilo — Dan ga je žalostio, a u noči osječao bi svoju dobrotu. Kad bi ona sjela na prozore njegove čelijice, on bi se pitan: jesam Ii ja kriv? Vidio je pred sobom neizoranu stažu i strašio se, ko dijete. „Bože moj, da li sva stvorenja imaju od Tebe namijenjenu jednu misiju?" On je osječao u sebi oganj i zvanje. Putevi njegovi bili su začrtani, a njega postaviše na stažu, gdje se izgubio.
Nije imao snage, da se otrgne. On je ipak volio svoju okolinu i to ga je sprečavalo. U društvu bio je veseo, a u samoči je plakao, plakao.
Jednom su mu -rekli, da je sretan i vječnost njegova, da če biti lijepa, ko Bog. A on je rekao, da se nada.
Onda se je vratio kuči i mislio dugo u noči. Lagao je, da se nada. Za njega se več sve svršavalo. Ideja nije imao, a srce mu je silno krvarilo. Nešto ga je vuklo vani. Zeüo je da učini barem jedno dobro djelo. Neprestano je sanjario o potrebi jednog života, a bio je slab, ko nemoč/Onda bi sjeo umo-ran i podbočio rukama glavu tčšku od misli i od groznice. I ništa ga nije veselilo, jer su dani slavlja njegova bili odmakii. Nije ih nikada ni vidio, a mladost ga je njegova pozdravljala sjetno i umirala je baš onoga časa u ognjici tiho i neopaženo.
Noč je bila, dobra ljetna noč, puna zvijezda, ko misli njegove pune prosanjanih i neizvedivih sanja, Govorio je, da je uvijek bolji u noči i nada-hnutiji, pa je j sada nastojao da se sabere, da 'klekne i da "moli. I molio je onako, kako svaki umorni duh znade da se uzdigne. Pred njega iskočiše svi ideali i svi poleti prigušeni, zatajivani i ubijeni pogledima teškim i hladnim, kao smrt. Sav jedan život pregaranja, koji se bio izdigao na početku njegova shvatanja, iskrisio je sada, gdje je več sve bilo kasno i on se zgražao. Njegova mladost, vitki i liiepi njegov stas, njegove dobrostive, drage i sentimentalne oči prikazaše mu se, kao u portretu slavnoga majstora i bi mu žao sebe i djetinstva svoga. A ono nešto platonsko, od česa je živjela njegova duša, dok god je mogla i neodoljive čežnje dobrih i plavih očiju, i neopisiva sreča za-ručnika, muža i oca?
Sve se to provlačilo kroz onu inače vedru i goruču narav. — A tako je bilo svakog dana, svakog predvečerja i svake noči. —
I on je ginuo, a nitko osim sobice njegove, nije znao šla mu bi. Jednog Uskrsa reče: Ne mogu! Napiše pismo prijatelju i pripovjedi mu sve. — — Nemoj me prezreti! Teško mi je! Kad čuješ, da sam umro, požali me i reci: Vrijedio je barem, koliko jedan drugi! A, ako ti ne bude teško, dodi katkada, znaš, onamo pod čempresove, gdje u jeseni neprestano jugovina plače. Možda češ ipak osjetiti toplinu moje mladosti i ljubavi za sve, što se pregorilo. A, ako ti se svidi, spomeni me i reci mi:
Vječni Mir!
v
Cesa smeš pričakovati od samega sebe?
(Po dr. P. de Mathies: Gott, dein Nächster und du.)
Od samega sebe pričakuj zelo veliko — ne v tem smislu sicer, da se nespametno povzdiguješ nad druge, temveč v jasnem spoznanju, da sta tvoj razum in volja sposobna ustvariti dosti večje dobrine, kot si pa . dosedaj sam od njih pričakoval. Tvoj razum! Moreš li pošteno spričati, da ti je bilo pri vsem tvojem žitju in bitju, delovanju in nehanju vselej samo za resnico? In volja ali je hrepenela vedno le po dobrem, ali si stremel za resnico in jo negoval, kjerkoli si jo spoznal ali vsaj mislil, da si jo našel? Mogoče si samo zato zašel večkrat na dvomljiva strampota, ker se nisi potrudil za spoznanje stvari, ki so bile tudi tebi spoznatne, in si prostovoljno zapustil pota, o katerih si bil pač prepričan, da so prava in si vedel, da je tudi tebi mogoče po njih hoditi.
Spoznanje resnice se vrši stopnjema. Mogoče si se zadovoljil z nizko stopnjo, ko je bilo mogoče se višje pospeti? Tudi volja le polagoma pridobiva nadvlado nad stvarmi. Ali si samemu sebi, svoji pravi krščanski svobodi tam postavljal meje, ko te je vest spodbujala dalje hoteti in dali širši razmah svojemu stremljenju? Kje drugje si pa mogoče drzno prestopal meje, od Boga postavljene in celo prestavljal tiste mejnike, ki nam jih stavita razum in vera! Uspehi in neuspehi v tvojem življenju, — ali niso v tesnem razmerju s tem, kar si „nameraval" in „hotel"? Ali bi pa mogli biti uspehi večji in neuspehi manjši, ako bi pravilneje in trezneje razmišljal ter bila tvoja volja močnejša in vztrajnejša?
Tvoji padci in tvoje zmage te uče važne resnice: Ti moreš in moraš sam sebi več zaupati! Naj že bo misel na preteklost zadovoljiva ali neprijelna, prepričan bodi, da moreš od svojih zmožnosti v bodoče mnogo več pričakovat/. Ti se niti ne zavedaš ne vseh velikih sil in zmožnosti, ki tiče v tebi! To, kar je dobrega v tebi, se more še neizmerno pomnožiti, slabosti pa bodo obsojene na brezpomembnost, kakor hitro doumeš resnico, da so se le zato bohotno razpasle, ker si podcenjeval svojo odporno silo. Misli na odlične zmožnosti svojega značaja in bodi odločen izrabiti vse ugodne možnosti, ki ti jih nudi bodočnost! Neomajno bodi tvoje stremljenje se razviti v to, kar po svoji srčni želji želiš postati in že samo ta volja se bo izkazala kot močan nagib za nova stemljenja. Zvest si bodi, da moreš vse odstraniti, karkoli bi moglo tvoj napredek ovirati. V tistem samem trenutku, ko si prepričan, da kako stvar, ki si jo spoznal za dobro, potrebno in koristno, moreš tudi doseči, si se že za velik korak približal svojemu cilju. Mnogo ih je med nami, ki stalno pričakujejo, da jim drugi dajo spodbudo in priliko za udejstvovanje, pri tem pa pozabljajo, da vse življenje raste in se
širi iz njih samih. Da bi nas svet blagohotno podpiral, za to nima nikakega, ali pa prav malo interesa. Cesto je njegova skrb za nas le navidezna. Vsposobljenje za nadvlado nad svetnimi stvarmi je odlično samo naža lastna naloga. Kdor nima zaupanja v samega sebe, bo skoraj opazil, da je le igrača v rokah drugih ljudi, odvisen od njih samovolje in njihovih strasti. Ako bi pa tega ne spoznal, potem je zanj le ena rešitev še: temeljito, bridko razočaranje skoz celo življenje. Dragi prijatelj, ako se ti nekoč primeri, da prav živo začutiš vso praznino in plitkost ljudi, ki te obdajajo, potem pomisli, ali ni prišel že čas, da si zastaviš vprašanje: Bi li ne bilo bolj pametno, da bi gdaj tudi sam od sebe kaj več pričakoval, ne pa vedno vsega le od drugih, ki so mi zde sami podleži in nespametnimi? In ako se ti je posrečilo pridobiti zopet vero vase, se ti bo vrnila tudi vera v človeštvo. Na splošno se more reči, da so drugi ljudje to, kar ti hočeš postati. Izvor, življenje, življenjski pogon, zmožnosti, usoda, veselje in trpljenje naših dni, končni cilj, ah — vse to ni niti približno tako „osebno" in „individualno", kot marsigdo misli. Človeško življenje bi zadobilo mnogo veselejše lice, ako bi posamezniki samim sebi zaupali več dobrega in ne razmišljali prazno o svojih nezmožnostih ter pričakovali rešitve le od drugod. Toda vendar, pričakujmo le mnogo drug od drugega, toda, šele potem, ko smo se enkrat odločili, zasuti vodnjake polne gnilih voda in se povrniti k izvirku življenja.
Alfa:
Cili in pota protialkoholne akcije.
Boj proti alkoholizmu v naših zemljah ni nov. Na ozemlju Srbije je za desetletja star upliven pokret. Slovenci imamo protialkoholne organizacije in tudi na Hrvatskem je našla protialkoholna misel tal. Uspehi so pa bili v jugoslovanskih pokrajinah tostran Drine v primeri z delom zelo majhni. Sodim, da je temu bilo krivo predvsem dejstvo, da je vodilna inteligenca omalovaževala to akcijo, ker ni mogla doumeti, da je moralna in fizična eksistenca naroda, vse družbe, vse kulture ogrožena od alkoholizma. K temu žalostnemu dejstvu moramo prišteti še slepi otpor bivše vlade proti vsemu, kar je prihajalo od spodaj; protialkoholna akcija, ki je mogla pričakovati uspehov le, če ji je bilo mogoče, vplivati na upravo in zakonodajo, ni našla pri avstrijski birokraciji razumevanja. Priznati je pa treba tudi, da je narodno-politični boj povžil med nami toliko najboljših delavnih sil, da se je mogel le redkokdo izmed onih, ki so razumeli važnost tega vprašanja, posvetiti boju proti alkoholizmu. — Z ustanovitvijo jugoslovanske države je pa stopilo orotialkoholno gibanje v novo fazo razvoja. Nacijonalni boj je oslabel, gibalna sila ljudskih množic je postal socialni boj. S tem je dan nov vidik, raz katerega moramo motriti protialkoholno gibanje. Boj proti alkoholizmu ni sam sebi namen, ni ideja, ločena od vsehadrugih, ampak je važen in sestaven del socalnega vprašanja, tako važen, da bez njega ne moremo pri nas rešiti socialnega vprašanja. To dejstvo nam pa obratno rodi spoznaju, da je mogoče problem alkoholizma rešiti le v isti smeri in sočasno z izpremembo današnjega družabnega reda.
Akcija proti alkoholizmu kot socialnemu problemu bo šla po dvojni bojni črti: 1. Vplivati hoče na zakonodajo; 2. preosnovati hoče v širokih masah pojmovanje o protialkoholnem gibanju in v zvezi g tem tudi prakso.
Prcmotrimo ta dva cilja protialkoholne akcije in potem bomo mogli ugotoviti, kak delež naj nosi dijaštvo pri tem delu.
Nov gospodarski red, kot si ga mi zamišljamo, sloni na družabni organizaciji produkcije in konsuma. Družba ima pravico, organizirati vse panoge gospodarstva. Ima tudi pravico, posegati v organizacijo konsuma. Za družbo ne more biti vseno, kako so razdeljena gospodarska bremena in gospodarske dolžnosti. Družba je pa tudi upravičena in dolžna, skrbeti za to, da se narodno premoženje ne razsipa. Če se pa razsipa v eni izmed panog gospodarstva, potem je družba dolžna, postaviti dotično panogo pod svojo kontrolo, jo urediti in preprečiti nadaljno razsipanje gospodarskih sil in dobrin. To more družba storiti, če organizira konsum. Kako ubija alkoholizem gospodarstvo, kako razsipa s človeškimi silami, naj povedo suhe številke. V Jugoslaviji imamo (1920.) okrog 3500 zdravnikov, 20.000 ijudskošolskih učnih sil in 80.000 gostilničarjev. Tako razsipamo z ljudmi. Z gospodarskimi vrednotami pa takole: Na Kranjskem popijejo na leto 5Va rniljonov litrov žganja, 13 milj. 1. piva in 15 milj. 1. vina. V Ljubljani sami je 252 gostiln (in strašna stanovanjska beda).*
In gdo pretehta in izmeri vso bolest, bedo in nesrečo, ki'jih ravno v socialno nižjih plasteh povzroča alkoholizem ? Ta dejstva nam kličejo z zapo-vedovalno silo: Ves konsum alkohola mora priti pod družabno kontrolo! Družba mora postopno omejiti število gostiln; država naj dobi pravico, da sme socializirati del gostiln in jih spremeniti v državne brezalkoholne gostilne. To mora postati glavni cilj protialkoholne akcije, v kolikor se obrača na zakonodajo.
Toda pomniti moramo: Leges sine moribus vanae! Vsak zakon, ki bo naperjen proti alkoholizmu, bo ničev, če ne bo korenil v nravnem naziranju vsega ljudstva. Naš kmet in delavec, pa tudi inteligenca mora priti do spoznanja, kako strašno etično, fizično, kulturno in gospodarsko škodo povzroča alkoholizem. Zato mora iti protialkoholna propaganda s podvojeno silo dalje. Njen učinek dozdevno ne bo velik, ker je vse lažje preobraziti, kot dušo. Posebno težak bo boj v Sloveniji, kjer vlada še družabni teror alkoholizma in kjer je edino družabno središče od stoletij sem — liter vina. Zlomiti ta teror in ustvariti nova družabna središča, to je važna naloga praktične propagande.
Kdo bo pa sodeloval pri zakonodaji proti alkoholizmu in pri protialko-holni propagandi? Splošno se misli, da samo abstinentje. (Jaz sam nisem abstinent.) Pri rešitvi tega važnega socialnega problema morajo sodelovati vsi, ki jim je na tem, da se socialno vprašanje reši po krščanskih družabnih načelih. Torej naj sodeluje tudi dijaštvo? Neizmerno važno ulogo dijaštva je pred par stoletji lepo naslikal slavni pedagog fan Amos Komensky,** ko pripoveduje:
— Ko je stopil Filip Melanchton v razred, je snel klobuk in pozdravil šolsko mladino: „Bodite pozdravljeni, velespoštovani gospodje, doktorji, dekani sloveči, modri in preudarni gospodje župani, sodniki, uradniki, tajniki, mojstri, profesorji!" Ko so nekateri od navzočih smatrali to za šalo, jim je rekel: „Ne šalim se, ampak gledam nanje, ne na to, kar in kakšni so zdaj, ampak na to, kar bodo; in gotov sem, da bodo iz te trume izšli taki možje, četudi odleti nekaj plev in tresak."
Vsagdo izmed nas se mora zavedati, — pleva pač ne moraš biti, prijatelj, — da bo v bodočnosti postavljen na mesto, kjer bo mogel izvajati močan vpliv na svojo okolico, na cel svoj stan, morda zelo direktno na cel narod. In ta moč ti bo dana, ti bodoči inteligent, v roke kot nož: Mogel boš
* Podatki so iz „Trgovskoga glasnika".
** J. A. Kamensky: Informatorium školy materske.
z njim rezati kruh — ali ne pa sekati rane! Kruh pravice in sreče boš pa rezal svojemu ljudstvu le tedaj, če se boš z vsemi silami boril za to, da se odpravijo socialna zla, ki tarejo danes naše ljudi, in tudi tebe in mene, četudi ne slutiš najglobjih vzrokov. Med socialnimi ranami je alkoholizem ena najtežjih. Tu mora tudi inteligentni naraščaj zastaviti svoje sile. Kje naj začnemo ? Pri nas samih. Kako, — o tem par besed!	^
Iz vsakega človeka izžarevajo nevidni žarki vpliva na okolino. Človek ki hoče sodelovati v boju proti alkoholizmu, mora imeti sebe toliko v oblasti, da zna odtrgati roko od čaše, ko ve, da ima dovolj. Ni potrebno, da bi bil vsagdo popoln abstinent; saj protialkoholna akcija ni samo zadeva abstinentov, ampak splošen socialni problem. Sebe moraš najprej organizirati in moraš misel spraviti v sklad s vojo prakso, — potem organiziraj druge! To misel, da se mora vsak član našega pokreta znati obvladati v tem vprašanju, moramo z neusmiljeno doslednostjo izvesti v našem pokretu. Krokarjev in slabičev ne rabimo.
Druga naša naloga nam vzraste iz spoznanja, da je alkoholizem predvsem socialen problem. V zvezi z socialnim študijem se bomo morali obširneje baviti z njim. Ne toliko teoretično, kot praktično. Ali bi ne bilo umestno, da bi socialni odseki naših akademskih društev izdelali (četudi nepopoln) načrt, kako poglobiti in na nov, učinkovit način izpeljati protialkoholno akcijo? Ne toliko z agitacijo za abstineco kot s sistematičnim izobraževalnim delom v tej smeri. Druga naloga socialnih odsekov, ki pač nimajo samo namenu, teoretično študirati sociologijo, ampak iskati tudi novih poti za uresničenje socialnih načel, — druga njih naloga bi bila začrtati smernice, po katerih naj se v bodoče giblje protialkoholna zakonodaja.
Mnogo se je pisalo o tem zapletenem vprašanju. Nanj ne smemo zreti s stališča popolne abstinence, ampak z vidika ljudi, ki stremijo za harmonično na radostnem delu zasnovano družbo. Protialkoholna akcija je del našega socialnega programa. Če si doumel, da je alkoholizem ena glavnih ovir socialne sreče in edan izmed najsrditejših nasprotnikov krščansko-socialistične družbe, — dobro. Potem pa tudi: Zgrabi ga!
„Slobodna Crkva u slobodnoj Evropi." (Georges Hoy an*) Evropa je izmjenila ne samo svoju dosadašnju fizionomiju premještenjem granica, nego je orkan Velikoga Rata promijenio upravo strukturu čitavoga kulturnega i političkoga života: Ideja je slobode razrušila države, osnovane na filozofiji XV111. vijeka o političkom suverenitetu, izmijenila je društvene odnošaje i stvo-rila novu konstelaciju društva.
U ovoj novoj konstelaciji društve-noj i političkoj nalazimo i Crkvu. Crkva se oslobodila tutora o danajskim darovima, kao što je bila stara Austrija,
oslobodila se tlačitelja: carske Nje-mačke i carske Rusije. Na njihovim su ruševinama niknule mlade slaven-ske države: Jugoslavija, Poljska i Če-hoslovačka, koje mogu sada slobodno da razviju svoju individualnost. Njihova je misija da zbliže Istok sa Za-padom.
Orijentacija katoličke Crkve spram Istoka! Ovo je osnovna misao gore spomenute knjige franeuskoga kultur-noga historika Georgesa Goyan-a. Pisac se, kao lični prtjatelj Leona XIII., duboko uživio u dalekosežne osnove velikoga pape.
Nastupom pape Benedikta XV. nastavlja se realizovanje osnova Leonovih. Ovom knjigoin pisac podržava kontinuitet u ovoj orijentaciji. Papa Leon XIII. je predvidio veliku misiju sla-venske rase za širenje Crkve Kristove i poduzeo veoma mnogo, da zbliži Istok sa Zapadom. Sada je položaj Crkve znatno bolji, jer je nestalo onih sila, koje su se postavljaje kao glavna zapreka.
Nestalo je „katoličke" Austrije, koja je od straha pred Slavenstvom gušila, i šilom i intrigama, svaki osje-čaj zbliženja i umjetno stvarala jaz izmedu katoličkih i pravoslavnih Sla-vena.
Goyan analizira iscrpivo politiku Austrije spram Crkve i spram ostalih naroda. Pod naslovom „Što je Austrija imala da bude, i što je bila", prikazuje misiju Austrije, koja joj je bila odredena Providnošču. Njezina je misija bila, da ujedini u istinsku bratsku ligu različite narode, kako je to oči-tovala i konferencija episkopata 1849. Austrija je bila pozvana, da sprijatelji različite narode, da oslabi sudar eks-panzivnih rasa i naroda, da pacifistič-kom politikom pripremi teren za krščanski život naroda, i da utre putove uniji.
Medutim Austrija je zabacila tu misiju i postala strašilo od države. Njezinu politiku karakterizuju riječi grofa Faaffe-a, da za dobru vladavinu Austrije treba, „da nitko ne bude za-dovoljan". Zato je bila ona osudila sama sebe na smrt.
Goyan prikazuje osobito iscrpivo borbu Jugoslavena za samostalnost. Karakteristično mu je, da su tu borbu vodili upravo katolički svečenici. Po-čevši od Vodnika, preko Strossmayera, pa do Kreka i Korošca podaje tačnu sliku našega narodnoga i vjerskoga pokreta. Upravo su pokretači katolič-kog pokreta bili uvjereni, da je Austrija zapustila svoju misiju, i da je nužno otcijepljenje od nje.
Pisac prikazuje isto tako s najdub-ljom simpatijom stanje i gibanje polj-skoga naroda. Ova je knjiga ujedno
najtačnija informacija stranom svijetu o nama.
Nestalo je carske Rusije i s njome cezaropapizma, koji je gušio svaki pokret za upoznanjem i zbliženjem pravoslavlja s katolicizmom.
I tako je nestalo zapreka političkih. Nova grupacija slavenskih naroda pru-ža nade, da če Slaveni prihvatiti svoju misiju. Pravoslavni Slaveni na Balkanu ne trebaju se više bojati, da s katolicizmom ide i dvoglavi orao. Poljaci mogu da pristupe širokogrudno prema Rusinima, a pravoslavne Ruse ne pri-ječi više carska diktatura.
Rimska stolica ide u susret ovoj orijentaciji spram Istoka. Papa Benedikt XV. je osnovao posebnu Kongre-gaciju za Istočnu Crkvu. Uz reviju „Bessarion" je osnovao posebni institut, na koji poziva pravoslavne svečenike, da se upoznaju s naukom Rimske Crkve.
Putovi izmedu Rima i Istoka su sada slobodni! Georges' Goyan je zadužio ovom knjigom napose nas Jugoslavene, jer nas je prikazao stranom svijetu s puno simpatije upozo-rujuči na veliku misiju, koja nam je Providnošču odredena.
Georges.
Izložba Ivana Meštroviča — rujan-listopad. Nakon što smo toliko toga čuli i čitali o njemu iz stranog svijeta, došao je k nama, ali ne cna-kav, kakav je negda bio. Ne više u-mjetnik -svesile, energije i nadčovje-štva, nego umjetnik svjetske psihe, onakove, kakva je u njemu i u modemom ljudstvu. Negda se je zanosio za nacionalnim problemima, za snagom narodnom, koja skrivena ključa i teži za ekspanzijom, a danas se zanosi za duševnim problemima, služeči če se pri izražavanju biblijom. To su dva smjera, koja je sintetizirao u dva hrama. Prvi obuhvata mlada Meštrovičeva na-ziranja i nastao je pod dlijetom, kojim ravnaše vrela krv i ključanje mlade snage, a drugi nastaje u doba prevla-sti refleksije nad golim osječajima.
Meštrovič je doživio ono, što su mnogi drugi umjetnici doživjeli kod nas>
medu njima i Nazor. S Olimpa, gdje gromovi pucaju i oružje zvekeče, spu-Stio se je u mirnu šumu i glomaznu crkvicu. Krivo bi mislio i prenaglio bi se, tko bi mislio, da je postao kon-vertit. Ne, on je izradio kult modernog čovječanstva bez vjere u nadnaravno. Biblija mu je tek sredstvo, da se izrazi.
S ovog stanovišta treba promatrati Meštrovičevu izložbu, inače je lako pasti u bludnju. (edino če se na ovaj način shvatiti umjetnički momenat.
Tko bi tražio relijefe i statue, pred kojima bi skrušeno izmolio svoju mo-litvu, ne če ih nači, ostat če otvorenih ustiju i sažimat če ramenima. Vidio sam ljudi, koji su se grohotom smijali pred Madonama i velebnim Raspelom ; a bilo je i takovih, koji su se skanda-lizovali. Nije ni čudo, ako se uzme u obzir, da su i engleski kritičari pali u bludnju, zamjenjujuči neizmjeran bol s karikaturom.
Osim izražaja, koji nije svakome pri-stupačan, glavni uzrok nerazumijevanju je čudna tehnika, koja ide za tim, da s malo poteza mnogo poda. U mnogo slučajeva naiazi se neizmjerna bol izražena s tri poteza na licu.
Meštrovič se služi sa starim gotskim i orientalnmi formama, pa mnogi ne zna da nade savez izmedu forme i umjetničke biti.
On ne cijeni potrebitim, da se drži anatomije, pak bi medicinar uzaludno kod njega tražio modele. Tamo češ vidjeti mnoštvo nezgrapnih debelih nogu, dugih vratova i visokih kalvarija. Njegovi prsti su predugi, uda bez mišica, a kose i brade stilizovane. Ne drži se proporcija, niti mu je potrebno dovršiti djelo. Glavno je intuitivni izražaj, a forma je sporedna. Posve u duhu Rodinova ekspresijonizma. To je uzrok, da se mnogi vrati nezadovoljan, mnogi se nasmije, a mnogi se i skan-dalizuje,
Da Meštrovič nije nikakav asketski umjetnik, da mu biblija i razni religi-jozni motivi služe za izražaj posve drugih osječaja i zamisli, nego su to motivi sami, dokazuje pregled njegovih izloženih djela.
„Napastovanje Isusovo" relijef u drvu. Napasnik je u liku asirskog kralja s tijarom i štapom u ruci nadmočan i ohol. Isus je bacio ruke natrag u ner-voznom gestu, ali ne u svemočnom, več u grozničavom. Nema tu ništa božanskoga, sve je maleno i ljudsko, plašljivo i drhtavo. Ne, to nije Isus, to je Meštrovič, to je moderan čovjek u strahu pred napašču. On ne vjeruje, da čc sigurno pobijediti.
„Mandaijena". Fino drvo, figura-tivan relijef, ali ne toliko izrazit kao „Napastovanje". Iza grijeha treba se pokajati i poniziti u spoznaji svoje ni-štetnosti. Ne treba se obazirati na ljude (licumjerni farizeji), oni zamjeraju, ali se ne če nijedan usuditi da baci kamen na glavu grješnikovu.
„Isus i Samaritanka" je relijef u gipsu. Izvor vječne spoznaje. Ova vodi do kreposti, do savršenstva. Zato hlepi za njom. Da je postigneš treba nevi-nosti i čestitosti u mladosti („Mladič" i „Djevojka", drveni relijefi).
.Isus izgoni trgovce". Tu je Isus sličan onome u „Napastovariju". U ruci drži karakterističan bič. Trgovci su se poredali u lijenim kretnjama i odlaze bez zabune. Procesijonalno. Meštrovič tjera ljude bez osječaja, mrske filistre iz hrama svoje umjetnosti. Oni su svi jednaki. Ne izdižu se jedan nad drugim, nemaju značenja. Nijesu energični, ni u zlu ni u dobru. „Non ragionam' di ioro . .
„Djevojka u molitvi" ne moli. To je očajna duša, što uz krik traži Nepoznato.
Veliki misterij „humanitarne ere" to je Materinstvo. Meštrovičeve ga Bogorodice dostojno reprezentiraju. On je pokazao duboko uživanje majke u svome porodu. Njezine nade, želje i duboke uzdisaje, njezinu silnu ljubav, što ne preža ni pred čim, njezinu bol i radost. Ideja meterinstva prati nas gotovo kroz sve ostale radnje. Madone su stari gotski ili orientalni likovi visokih glava, dugih vratova i nespretnih nogu. Glave i lica su vrhunac elegance i ljepote. Takoder i „Djeteš-
ca". Ostalo treba pustiti s vida, jer je obično nesvršeno.
Čovječanstvo prati bol, patnje i progonstva. U boli nalazi ono svoje posvečenje. Njegova je bol silna, ne-izmjerna. Radost je časak zaboravi, a bol neprestano traje. U dušama male djece, prpošne mladosti i odraslih. Svuda se ona ugnijezdi, posvuda gospoduje. Zato joj Meštrovič i posvečuje najviše radnja: „Pietä", „Polaganje u grob", „Ecce homo", „Tužni akordi" i velebno „Raspelo" dostojni su izražaji neizmjerne, silne i neutje-šive boli. Ni tu nema askeze. Ni tu se ne bi vjernik bacio na koljena da moli. Tek očuti jake utiske, koji napunjaju dušu tjeskobom i gleda, dugo gleda, dok mu glava ne klone na prsa. Sve je jednostavno, u malo linija, ali du-boko i silno, što za srce hvata. Bol Madonä, iscrpljeno tijelo, istaknute kosti, ispupčena rebra, mrtvačko blijedo lice mrtvog Krista, sve je nekud blisko i shvatljivo, puno neizmjerne tuge.
Drvo se prelijeva črno i blijedo — carstvo smrti — Sve nuance se mogu tek u njemu izraziti, zato ga Meštrovič najviše i rabi.
Največe djelo o ve izložbe je veliko „Raspelo". U njemu je Meštrovič iz-razio bol svega čovječanstva. Napravljeno je sve, osim ruku, od jednog debla. Naprezanje i muka izražena je s dva puta skrštenim nogama i zgrčenom kožom iznad čavala na rukama. Ruke s velikim skoro složenim prstima hoče da obuhvate čitav svijet, a lice naravne smrtne bljedoče, otvorenih ustiju, karakterističnih, napola otvorenih očiju. Najbolje je uspjeli izražaj boli i dostatan je da Meštroviča ovjekovječi. Ovdje bi čovjek mogao da klekne, divi se i plače, a opet ne da moli. To je glavni žrtve-nik Meštrovičeva hrama, a kojemu su uza nj žrtvenici s božanstvima „Materinstva", „Boli", „Spoznaje" i t. d. Nije to hram krščanske mistike sličan djelima fra Angelica, ali je hram umjet-nosti, koja iznosi modemu pogansku dušu umjetnika i njegovih sumišljenika, potpuno shvačenu i ženijalno pro-niknutu.
On reprezentlra drugi stadij Meštrovičeva rada, u kojemu je napustio kosovski hram, valjda uvidivši, da ga ne če dovršiti. Napokon on pokazuje, da je Meštrovič uvijek na visokom ste-penu sposobnosti, dapače da ide napri-jed dižuči se, ako nije več sada, na prvo mjesto svjetskog Parnasa.
Zagreb, 20. oktobra.
Antun Padovan.
Srebrni spomendan. 27. studena o. g. prošlo je 25 godina, što je Alfred Nobel načinio oporuku, u kojoj osiavlja sav svoj imetak dobrobiti čovječanstva.
Rodio se 21. listopada 1833. u Stockholmu. Več kao 16-godišnji mladič pomagao je ocu oko sastavljanja strjeliva, koje bi bilo jače od puščanog praha. Iza smrti očeve posvetio je veči dio svog života, da odstrani pogibli nitroglicerina i da iskoristi njegovu silnu snagu. Nakon nekoliko nesreča u tvornicama «spije mu g. 1867. pro-nači dinamit. Tvornice dinamita bile su doskora rasijane po čitavoj Evropi. Nobelov se imetak silno umnožio, no on je ostao skroman, te je i dalje radio u laboratoriju ili je putovao nad-zirajuči svoje tvornice. Kada nije radio na izumima, tada je čitao djela pjes-nika i filozofa, te dobro poznavao li-teraturu nordijsku,francusku,njemačku, englesku i rusku..
Neumornim radom htio je nešto prinijeti sreči čovječanstva. Rat je dr-žao za največe zlo, pa je Berti Suttner, koja se u svojim spisima borila protiv oružja, pisao: „Moje če tvornice uči-niti prije ratu kraj, nego li svi mirovni kongresi. Kada če naime dvije armije jedna drugu moči za tili čas uništiti, tada če se svi civilizirani narodi zgroziti i raspustiti svoje čete." Riječi Pasteurove, da „neznanje Ijude dijeli, a znanost ih spaja" učiniše tako du-bok dojam na nj, da je nakanio osta-viti sav svoj imetak onima, koji rade oko svjetskog mira i napretka znanosti. U oporuci nalaže, da se čitav njegov imetak uloži u vrjednosne papire i da se osnuje zaklada, koja če ljudima,
koji su čovječanstvu u prosloj godini učinili največu korist, podjeijivati go-dišnje pet nagrada, te su nagrade za najznatnije iznašašče ili izum u fizici, kemiji, medicini, za najbolje literarno djelo idealnog smjera, i za nastojanje oko svjetskog mira. Nagradu, koja iznosi 130.000 švedskih kruna, dobiva najvredniji bez obzira na narodnost. Dosada su znanstvenim nagradama razmjerno najviše nagradeni Nijemci, a literarnom i mirovnom Francuzi.
Najnoviji dogodaji pokazaše, da Nobel nije poznavao čovječje naravi. Napredak znanosti zaista donosi veliku korist čovječanstvu, morala bi tražiti prije svega moralno jačanje volje, kao n. pr. borbu protiv raširenog zla i iz-rodnje mladeži i naroda. No ipak moramo Nobelovoj zakladi zahvaliti kulturne vrijednosti velikog značenja,
Slavenski Jug*. Polovicom septembra počeo je da izlazi novi književno kritički list „Slavenski Jug" pod redakcijom Branka Jovanoviča. Taj list „imade cilj da širi ideje kulturnoga Preporoda mlade Jugoslavije, da radi u duhu neumrlih Skerliča i Preradoviča vežuči ju uz ono lepo, veliko i snažno što živi u nama samima" (SI. J.: Prva reč 1.) Ajde da! Bože daj!
Dosad su izišla dva broja. Prvi broj je bolji od drugoga, premda tu nema ništa osobita. Čini se, da če se oko ovoga lista sakupljati postariji ljudi. U njemu nema borbenosti. Ra-dovi su bez zanimljivosti, a pjesme starijeg kalupa. Uopče probija neka bljedoča, anemičnost. Sa svoje strane želimo najbolji uspjeh, pogotovo kad pokretači „imadu dosta energije". Ali strah nas je . . .
Kritika** „Kritika", književno-umjetnička revija, zasnovana je na mnogo široj bazi, nego li „Slav. Jug". Tu imade pretenzija i tu se viče. Mladi ljudi, koji preziru sve što je staro i svakoga, koji ih ne razumije. Tim Iju-
* Izlazi u Zagrebu, štamparija „Liberias" d. d., svakog 1. 15. u mjesecu. Cijena 6 K.
** Izlazi u Zagrebu, jedamput injesečno. Cijena pojedinom broju 1 dinar.
dima nitko ne može da ospori volje za novim pogledima, novim životom i novom umjetnošču, ali oni su previše hohštaplerski raspoloženi. Htjeli bi da su aristokrate duha, ali oni to nisu, Gledaju s visoka. Povode se, a ne prodiru u život. Šalju u zapadnu Meku, a naše pustare leže i če kajti. Oni če umrijeti tudi. Doživjet če krah, jer skaču. Grade bez temelja, Ovako se ne može dalje. Njihov polet puzi.
Prvi broj je izišao 10. X. s uvodnikom : Vladimir Vidrič posmatran u mjesecu septembru", iz pera Nikole Poliča. Zanosan panegirik Vidriču, jutrima, večerima, vinu i „barilcima". „Kritika" nije glasnik jedne klike, koja želi samo da viče i da grdi nekoga", a g. Polič kudi čak nekog pretpotop-nog kritičara i bradatog gnjavatora, zlobne duše, koji je mogao da opazi u „bolesnim ružama stida" — „blas-femiju."
„Ekspresionizem" od Dragana Bu-bliča je ozbiljno napisan. Najvrednija stvar u „Kritici". Inače ljudi prate sa-vremene tendencije svjetske književnosti i ljute se na umjetnike, koji se bučno obračaju katolicizmu. A Kuglia ne mogu, kao ni mi, i bune se proti njega.
Krklec je zastupan s j'ednom pje-smom, a A. B. Šimič s dvjema. Knjiga ekscentričnih slika od prvoga pri-morat če nas, da preštudiramo psihologiji! pitekologa, a Šimičeve su pjesme: „Bol nebrojenih večno svežih rana".
Uostalom imat čemo vremena u ovo jedanaest mjeseci, što još „Kritici" ostaje života, po jednom proročanstvu, da se bolje s njom upoznamo.
M. S.
Vrelo1. Zagrebačka orfanatrofska organizacija, osjetivši potrebu poseb-noga glasila, koje če udovoljiti speci-jalno željama srednjoškolskog daštva, izdala je u formi šapirografiranoga manuskripta prvi broj svoga glasila. I ako je ovaj još vrlo neznatan po
List Katoi. srednjoškolskog daštva, „Manuskript, god. 1., Broj 1.; 1920.
svom opsegu, ipak je urednik uspio, da markantno zareže smjer, u kojem de se glasilo razvijati. U svim članci-ma, a osobito u listku, upravo sve gori onim žarom, kojim je gorilo naše daštvo u predratnim godinama. Poenta glasila je u glavnom religiozna i to je upravo ono, što mu jamči solidni razvoj. Iz religije, kao centru i podloži života izrasti če posve organski sve ostalo.
Članci urednika Vrane odlikuju se vrlo izrazitim stilom i poželjno bi bilo, kada bi napisao za informaciju našim najmladim jednu seriju informativnih članaka o razvoju naših glasila, upo-zorivši na najrazličitije članke u stari-jim godištima Luči ili citirajuči ih u izvacima. Informativni članak od S. Podolšaka: Seljaštvo u Jugoslaviji, vrlo oštroumno analizuje sve momente, koji su u seljaka (osobito zagorskoga) uni-štili shvačanje auktoriteta i ulili u nj mržnju spram inteligence. Pisac članka nije istaknuo, da je jedan od glavnih uzroka revolucijonarnog raspoloženja našega seljaštva baš taj, što je naš inteligenat prekinuo s tradicijom naroda zabacivši vjeru, te je tako izgubio onu močnu zajedničku i demokratsku kopču, koja veže seljaka i inteligenta u jednu narodnu cjelinu. Inteligenat, odbacivši svaki auktoritet, podkopao je sam sebi temelje.
Od beletrističkih dijelova bezuvjetno su najjači radovi Vrane. Pjesma „Žetva" svojom simbolikom i kao iz drva izrezanim stilom potsječa na najjačega pjesnika našeg pokreta pokojnog Kuz-mu Petkoviča (pseud. Roman Tieck).1 Ako Vrana smogne toliko energije, da dotjera intenzitet svoga unutarnjeg ka-toličkog života do maximuma, vjero-jatno je, da če nam dati prava remek-djela.
Sudeta (—-) zastupan je. ovdje sa dva smjera i držimo, da je njegov običajni način pjevanja, kada nam daje male genre-slike ili ugodnije iz seos-kog života, mnogo bolji, od onoga u „Pričesti". Ekspresionizmu moramo
i V: Naše kolo, br. 2; Beč 1914.
priznati, da je formalno obogatio umjetnost, ali je on plod jedne deka-dentne generacije, koja izgubivši vezu s Bogom, mora da radi anarhije, koja još vlada u duši, revoltira i vanjske forme. Psihičko raspoloženje ekspresionizma tude je našemu narodu i zato je svako ekspresionističko djelo u nas ili nenarodno (Meštrovič!) ili epigon-sko. Stečevinama ekspresionizma služit čemo se mi samo kod prikazivanja abnormalnih psihičkih stadija. Sudeta bi morao, ako želi, da njegova poezija bude individualnija, proučavati katol. filozofiju2.
Pjesma: Pod hladnim velom, je sta-rijega smjera i mogla bi se poput Preradovičevih uglazbiti. Talenat auk-tora te pjesma je više epski, te bi mogao u historiji našeg naroda ili pokreta nači dovoljno motiva za kakav mali epos.
Bilješka o ženskom pokretu sasvim ispravno tvrdi, da ženski pokret, i ako su učenice učlanjene u Ligi, imade sasvim drugu zadaču od muškog, t. j. da sav rad ženskih organizacija mora da gravitira k Materinstvu. Sav stari rad, ofenzivni i obrambeni, socijalni i politički mora u svojim zadnjim kon-zekvencama biti podreden tom glavnom cilju. Vrlo je karakteristično pismo iz Bosne u kojemu se ističe „Sve, što nas ima, apstinenti smo" ... a o pušenju nema ni govora". Upravo ovo nekoliko riječi su divan dokaz o intu-itivnoj snazi katolicizma: kako mladež prožeta njegovim idejama upravo ge-nijalno shvača, da svaki onaj, koji pije alkohol radi naslade ili koji puši, da se taj djelomice odriče svoje nu-tarnje veličine; koja željeznorn srisgom mora svu materiju da upregne u službu Ideje. Sve naše organizacije — a osobito bogoslovske — neka se ugledaju u ovu bosansku organizaciju; neka bude i vanjskih znakova, po kojemu če svatko prepoznati uvjerenog kato-
2) Preporučujeino mu Scheebena: Mysterien des Christentums (Herder), knjiga, koja s pjesničkim ushičenjeni analizira glavne istine katolicizma.
lika. Mladež, koja toliku pažnju posvečuje odgoju velikih jedinica, stvorit če velika djela ...	I. M.
Slovani in francoska veda.
Profesorji parižkih visokih šol, — Sorbonne, College de France, Ecöle des langues orientales, Ecöle des Hautes Etudes — ki se pečajo slovanskimi jeziki, so ustanovili poseben inštitut za slovanske študije (Institut d' etudes slaves). To je neke vrste akademija, ki ima namen ustvariti v Parizu delovno središče predvsem za vse one znanstvenike, ki se pečajo z študijem slovanskih jezikov. Nadalje si je ta inštitut postavil za nalogo, da seznani francoski znanstveni in literarni svet s slovanskimi zadevami, v kolikor Francozom ni možno črpati iz prvotnih virov.
Delokrog torej presega polje sla-vistike in inštitut naj bi bil centrala ki bi zapadni svet seznanjala z uspehi in razvojem vsega slovanskega kulturnega življenja. To naj bi bilo nadomestilo za dosedanje, posredovalno delo nemških slavistov. U koliko bodo mogli francoski slavisti nadomestiti veliko orianizatorično in ustvarjajočo silo nemških slavistov, ko bodo tvorili most med Slovani in ostalim kulturnim svetom, to bomo šele takrat mogli presoditi, ko bodo govorila dela mesto običajnega pompa. Treba je namreč povdariti, da francoska veda do-sedaj slavistike kot samostojno panogo znanstva ni gojila.
Edino College de France je imel vseučiliščno stolico za slovansko jezikoslovje, ki jo je že dolgo zasedal L. Leger, znan po svojih zgodovinskih, literarno-zgodovinskih in mitoloških delih. Pač pa ima ruska književna zgodovina dobre strokovnjake in interprete v Francozih. Iz drugih ved so posamezni Francozi posegli na polja slovanskih narodov. Tako je od Čehov slavljeni zgodovinar A. Denis napisal o propadu češke samostojnosti veliko delo trajne vrednosti. Tudi primerjalno jezikoslovje se je moralo pač pečati s slovanskimi narečji, tako kot s tatarskimi idiomi. Toda če vse to
fragmentarno in nesistematično delo seštejemo, ne bomo mogli trditi, da se je francoska veda z vidnimi uspehi pečala s problemi slovanskih jezikov in slovanske kulture. Francozi so sami čutili, da so bili najmlajše in sveže siie slovanskih kultur izključili iz svoje vede in si s tem zaplankali sto širokih in globokih obzorij. Plod tega spoznanja je Institut. Je strogo nacijonalen zavod. Člani smejo biti samo Francozi, v upravni svet morejo biti voljeni samo profesorji pariških visokih šol. Širši upravni svet inštituta je sestavljen tako, da sede v njem poznavalci vseh slovanskih narodov. Čehe zastopajo Denis in drugi, srbo-hrvatske razmere poznajo Aug. Gauvain, znani urednik, V. Berard, in G. Millet, profesorja Ecöle des Hautes Etudes. Številno so zastopani poznavalci ruske vede, tudi Poljaki in Bolgari imajo svoje predstavnike.
V delovnem načrtu si je postavil inštitut dvojno nalogo: strogo znanstveno raziskovanje in praktično, informativno in poljudno znanstveno delovanje. V najkrajšem času začne izhajati Revue slave, znanstveno glasilo, ki bo informiralo francosko javnost o slovanskih zadevah v najširšem zmislu besede. Institut pripravlja tudi prevod zgodovine srbskega naroda, živlienskega dela K. Jirečka.
Tako bo na zapadu vzniknilo novo ognjišče slavistike in slovanskih ved v obče, vstali bodo novi strokovnjaki in zgrajen bo nov most med Slovani in zapadom. Ustanovitelje instituta je — po besedah Denisovih — vodilo splošno stremljenje francoske vede, da postane Francija resnično in žareče središče dela in raziskovanja in da si tako zasluži in obdrži današnje simpatije sveta.
S svojimi deli hočejo prispevati h temu, da ne ugasnejo topla čustva prijateljstva posameznih slovanskih narodov in da bo Francija dobro gospodarila z njimi. —
Mi bomo brez radostnega vzburjenja hladno čakali na delo in uspehe in po njih si bomo ustvarili sodbo.
M. F. A.
Za duhovnu obnovu.
K svetim vrhuncima. „Probudi se mirno, odmah češ prepoznati moj glas. Ja sam pjevao uz tvoju koiijevku. Ja sam roden u kraju svjetlosti i ona me je poslala k tebi. Nek te ne zabliješti moi sjaj, kad razklopiš oči; moje su šare slabi otsjev Sunca, na kojem sam se razvio. Lagan sam kao zrak, što ga ti izdišeš spavajuči. Ova zemlja nije moja i ja je se dotičem samo viškom svojih krila; no cviječe me zove, kad me opazi u visu, i kad mu se približim, otvara mi svoje mirisne čaške. Marija, Marija, Marija, probudi se mirno!"
Tako pjeva čudni kolibrič nad neduž-nom djevojkom u „Evi i Mariji', jednoj od „Neobičnih priča" E. Hello-a. Pjesma Milosti, što češče krijepi osjetnim načinom dušu, koja se penje k svetim vrhuncima. Radost, koja zasladuje teškoče puta, o kojoj se ljudskim jezikom može samo tepati, o kojoj ne može imati pravoga pojma van onaj, što ju je osjetio. Hočeš Ii, da je nadeš ? Cilj znaš: savršena ljubav. Treba da samo junački stupaš k njemu.
Put, koji vodi na tu visoku planinu, pri dnu je osobito strm i tu je vrlo lako s njega skliznuti i dopasti teških rana. Njim idti početnici u duhovnom životu. Oni su se oslobodili teškoga grijeha, ali kako su u njih još jake strasti i slabašne kreposti, a milost gori kao nevelik plamečak, to su u večoj opasnosti, da smrtno sagriješe.
Tu se valja rvati s preprekama, valja nadvladati, vezati i pitomiti nagone, požude i strasti, jačati još nejačku ljubav. U tom se poslovanju duša sve više čisti, i s toga se taj dio zove put čiščenja. Tko se na njemu nalazi, mora poglavito nastajati, da se ne samo očuva od teška prestupka, več da što više umanji i pogibao takvih prestu-paka za budučnost. To je prvi i najniži stupanj ljubavi. Nalaziš li se barem na njemu ?
Prevalivši taj put, dospiješ do manje uzbrdice. Sjedneš da se odmoriš. Tu te vrlo lako snade napast: Čemu iči dalje? Dosta sam se popeo. Popustiš li joj, gotov si: ne če dugo potrajati, i ti češ se skotrljati. U duhovnom životu nema stajanja: ako ne ideš napred, ičeš nazad. Ideš li pak marno n a-p rije d, osječaš, da je Iakše. Strasti su pri-lično svladane, borbe nisu tako mučne, nije toliko opasnosti, da padneš, Kreposti se lakše vrše, ljubav je veča, ali ne tolika, da bi svojevoljne male grijehe suzbijala sa lakočom. Ipak se tu u duši sve više razdanjuje, ona
se sve više spoznaje, kakva treba da bude, sve više ljubi taj ideal. Milost sve dublje prodire u srce, o njezinu se svjetlu sve bolje razabire prašina nesavršenosti. Taj se stupanj zove put prosvijetljenja.
Putnik se napokon popinje k samim vrhuncima planine. Lavovi, medvjedi i vukovi strasti posve su savladani i ukročeni, kreposti su jake, lako i radosno vrše sve, što traži njihova kraljica ljubav. Duša se u sve-mu podlaže volji Božjoj, t. j. nada sve točno vrši zapovijedi Božje i crkvene, dužnosti svoga staleža i sve, na što je nuka milost; snosi vedro i veselo svaku nevolju, što je Bog pošalje. Niti je sreča uznosi, niti nesreča poništava. Ni bučnoj radosti, ni prevelikoj žalosti nema mjesta u njoj. Ipak na sam vrhunac savršenosti ne može čovjek za života da piispije, jer mu nije moguče, da bude upravo bez svake nesavršenosti, dok je živ. I dokle velimo za one, koji se nalaze na ovom stepenu, da su sa vrše ni, uzima se ta riječ relativno, koliko znači savršenost zemaljska. Na tom se putu duša združuje s Bogom po savršenoj ljubavi, te se on i zove put združenja. Koji se k tim višinama uzdigoše, oni sit duhovno zreli, stalni, otvrdnuli u dobru.
Eto svetih vrhunaca, eto puta k njima. Budeš li po njem stupao, slušat češ i ti pjesmu Kolibriča, ko i Marija kod Hello-a. koja zbori nebeskoj ptici: „O, mili moj, ti si me čekao na planini. Čula sam šum tvojih krila i došla sam. Ti treba da me naučiš govor cvjetova i da mi pričaš čudesa domovine, koju toliko ljubim." Tu češ shva-čati „Pjesmu nad pjesmama", koju senzua-listi skvrne, tu češ kliktati s Francis Jamme-som: „Ja te ljubim, Duše. Mojom je dušom duša Kantika ..."	— o —
Internacijonala.
Nova orientacija njemačkoga flaštva.
(München koncem Iistopada 1920.) U srpnju ove godine sastalo se sveukupno njemačko daštvo na kongresu u Göttingenu. Na ovom je sastanku izbila na javu nova orientacija, upravo sasvim prekida sa starim tradicijama. Kako je poznato, njemačko je daštvo prije rata bilo upravo jedna kasta, koja je imala svoja posebna privilegija. Svaka povreda časti rješavala se dvobojem. Ta zemlja uzorne birokracije, koja je i medu svoje daštvo uni-jela onaj nedemokratski duh kaste i privilegija tako, da je tek rat i 1 i bolie slom Nje-mačke srušio ovo nesavremeno poimanje
medu daštvom. Na tom je skupnom sastanku daštvo zaključilo, da se odriče svojih privilegija i da drži, da se povredenoj časti ne može oružjem dati zadovoljština. Mačevanje če se unaprijed gojiti samo za odgoj tijela.
Da uopče možete razumjeti, kako je moglo doči do jednoga zajedničkoga sastanka sviju dačkih grupa, moram Vas izvijestiti, da se Nijemci iza sloma osječaju silno po-tištenima i osamljenima u Evropi.
Versaillski ih je mir uvjerio, da ih Evropa želi uništiti. Prirodni nagon za samo-održanjem diktira im kooperacij u i zajedničku saradnju u opčim nacijonalnim stvarima. Ista pojava, koja je i jugoslavensko daštvo za vrijeme rata i prevrata natjerala na zajedničku suradnju. Obustavljen je svaki kulturni boj, a u znak pomirenja i priznanja rada njemačkoga katoličkoga daštva bio je iza-bran predsjednikom toga zborovanja Aubel, katolik.
Agresivnosti njemačkih liberalaca prema katolicima posve je nestalo. To se odrazilo i u rezotuciji, koja je na tom sastanku primljena, a kojom se traži da teološki fakultet ostane i nadalje na univezama pa i onda, ako se provede rastava Crkve i države. Interesantna je motivacija, kojom je popračena ova rezolucija. U njoj se nagla-šava, da bi se ukinučem teološkog fakulteta pogodile ne samo Crkva, nego baš u prvoni redu i univerze, jer univerze imadu da budu rasadišta zajedničke kulture čitavoga naroda. Prema svemu vidi se, da medu njemačkim daštvom prevladava nacijonalna orientacija. Ovaj nacijonalni ton medu njemačkim daštvom isprepleten je jakim naglašavanjem kulturnoga momenta. Katolici daju posebnu boju čitavoj orientaciji, jer je njihova organizacija jedina, koja diže idealizani i polet klonuloga daštva.	— W —
Katolički omladinski pokret u Kanadi-Iza mariborskog tabora stupila je Liga u vezu s mnogim dačkim organizacijama svijeta, pa čemo prema tome od vremena do vremena donositi izvještaje o katoličkim pokretima u stranome svijetu. Katol. pokret u Kanadi datira od god. 1903. Englezi ukinuse te god. konfesionalne francuske škole u provincijama Nouveau Brunswick, Manitoba, Alberta i Saskatchewan. Taj čin je probudio tamošnji francuski narod, koji je polako zaboravljao na svoj jezik i na svoju vjeru. Mladež za-poče narod uacijonalno i religiozno osvješ-čivati i raspiri pokret, koji ima mnogo do-dirnih tačalca s ilirskim pokretom. Osim toga mladež se Stade organizovati po direktivama enciklike Pape Leona XII. i započe snažnim socijalnim radom. Danas iimde u Kanadi več preko 100 franc, katol. organizacija, koje su učlanjene u „Association Catholique de la jeunesse Canadiene — Frangaise". Cilj pve organizacije je raditi za vjeru i za fran-cusko-kanadsku rasu. Sredstva su: pobož-nost, študij i socijalni rad. Njihova pobož-noit ima socijalni karakter: prireduju veli-
čanstvene vjcrske manifestacije, idu korpo-rativno k sv. Pričesti, organizuju egzistencije i t. d. Njihov študij je više praktičan. Stu-diraju socijalne prilike svoje okoline te od vremena do vremena šalju tačne statističke podatke centrali u Montrealu. Ta centrala neke vrsti je statistički sekretariat, člji su podaci često mnogo tačniji od državnih. Uz karitativni rad u organizacijama sv. Vinka šire francusku pjesmu u narodu i drže pučka predavanja. Prema izvještajima iz Kanade vlada upravo neopisivo oduševljenje u redo-vima katoličke mladeži. Znanstvena djela, koja su izdali članovi tih organizacija svje-doče, da iz njihovih redova izlazi duševna elita toga naroda. U zadnje vrijeme započeli su študirati temeljito agrarno pitanje i osni-vati agrikulturne škole. Nastoje, da trgovinu dobiju u svoje rulte, jer kapital danas zaro-bljuje narode; i po ekonomskoj neovisnosti osiguravaju narodi sebi svoju slobodu i svoju trajnost".1
Agronomi i eksportni akademičari, koji reflektiraju na solidnu stručnu naobrazbu i boravak u Kanadi, neka se obrate na ,Association Catholique de la Jeunesse Canadiene — Francaise. Montreal; 90, rue Saint Jacquer.
Ex Oriente.
Ujedinjenje srpske trkve i uspo-stava patrijaršije. Putevima, kojima je pošla ruska pravoslavna crkva poslije pada carističkoga apsolutizma u svojoj vanjskoj reorganizaciji, slijediče i srpska pravoslavna crkva. Ruska je crkva, kako je poznato, još god. 1917. promijenila, ukinučem sv. sinoda, stariju formu crkvene organizacije i uspo-stavila na crkvenom saboru u Moskvi patri-jarliat. Prvim je patrijarhorn izabran Pihon čovjek sveta života, koji je namah velikom odvažnošču izrekao prokletstvo nad boljše-vicima i čije zasluge za probudenje vjerskoga života, osobito u Moskvi, nijesu malene.
Političkim je ujedinjenjem sviju pravoslavnih Srba u jednoj državi postalo akutno pitanje ujedinjenja pravoslavnih crkava, a s time u vezi i pitanje „jedne religij-ske s vesti i crkvenoga jedinstva". „Ko zna inožda je našem narodu i sudeno, da u istoriji najviše i poradi na ujedinjenju katoličke crkve s pravoslavnom zbog brače, koja tim crkvama pripadaju" (Dr. R. Kazi-mirovič, „Srpska Crkva" g. 1920. br. 1-3 19). Nema sumnje, da se je u provodenju ujedinjenja srpske crkve i uspostave patrijaršije vodio račun i o ovom važnom momentu. „Da bi se taj ideal t. j. uspostava religijske svesti i crkveno jedinstvo postigao, nemi-novno je potrebno, da se samo naša pravo-
1 Francois Vesine u knjiži „Notre jeunesse (Traet Nr. 1., Montreal 1919).
slavna crkva u novoj državi potpuno ti n i-f i c i r a" (Dr. Kazimirovič, ibid).
Nakon uspješno vodenih pregovora sa carigradskoni patrijaršijom uz rekompen-zaciju od milijun i po franaka, ustupila je vaseljenska patrijaršija srpskoj crkvi epar-hije u Staroj Srbiji, Bosni i Hercegovini i nakon što je postignuto otcijepljenje dalmatinskih eparhija od bukovinske inetropolije, potpisao je Regent 17. juna o. g. ukaz o ujedinjenju srpske crkve. Pitanje, da li če se nova patrijaršija, koja je imala da stupi na čelo autokefalnoj srpskoj crkvi bili beo-gradska ili karlovačka metropolija, riješeno je u korist posljednje, te je na i2. rujna karlovačka metropolija svečanim načinom proklamovana po' samom Regentu patrijaršijom čitave srpsko-pravoslavne crkve. Prvim je patrijarhom izabran beogradski metrc-polit Dimitrije.
Ujedinjena i po patrijaršiji reprezenti-rana srpska crkva zauzima iza ruske po veličini teritorija prvo mjesto na Istoku. Pored rješavanja pitanja unutarnje organizacije, spretna se srpska crkva i na 8. vaseljenski sabor, koji bi se iinao održati g. 1921. u Carigradu, na kojem bi, prema vijestima iz Beograda, imalo doči do ujedinjtn> anglikanske i pravoslavne crkve.
Krščanski pokret rneflu srpskom ornladinom. Započet je još 1844. u Engle-skoj, unesen g. 1911. u Srbiju pod imenom „Studenska Hriščanska Zajednica*. Društvo hoče da prema izlaganju sv. Pisma kod svojih članova i drugdje proširi carstvo Kri-stovo, a stoji na nekom opče krščanskom stajalištu, te prima u svoje redove članove sviju krščanskih konfesija. Osobito se članovi zagrijavaju za altruizam.
Društvo ima svoje ogranke u Beogradu, Skoplju, Kragujevcu i Tetovu. Ove je godine osnovan i ženski krščanski pokret. Čitava jc ova akcija dosada ostala ograničena na mali broj članova te prirodno nije ni stekla vidnijeg utjecaja na javni život. N. K.
Socijalno gibanje.
Do ostvarenja harmonije klasnih interesa. Njemački socijolog R. Michels postavlja tezu (Probleme der Sozialphilosophie, Leipzig 1911), da je osnovni elemenat svake kooperacije negativan: boj protiv ne-prijatelja. Samo na vulkanskom tlu nezadovoljstva, mržnje, žalosti i boli može nastati solidaritet interesa. Njegov je osnovni princip antagonizam.
Katolička je nizozemska akcija za vri-jeme velikih socijalnih kriza, što potresaju temeljima društvenega reda, pokazala da stoji na višini vremena. Ona je vlastitom inicijativom spasila čitavu Nizozemsku od valova socijalne revolucije, kad je u novembru 1918. onako sjajr.om protuakcijom osu-
jetila Troelstrin pokušaj revolucije. Ona je tada samo spasila stare zaklade, da na njima izgradi pozitivne zahtjeve krščanskoga soli-darizma.
O Uskrsu prošle godine pošlo se dalje, naviješten je osnutak „središnje rimokato-ličke lige profesija" kao i kongres profesija, koji bi imao redigovati tačke kolektivnoga radnoga ugovora. Tako je nizozemska katolička akcija porušila gornju tezu R. Michelsa, koja je razumljiva za sve one, koji ne pri-znavaju krščanske pravde i ljubavi kao faktor, n*. kojemu se može izgradivati gospo-dai ski društveni red. Ova je velika reforma zamišljena na temelju zakona krščanskoga solidarizma, jer je i sam nizozemški episko-pat potvrdio pravila središnjega viječa profesija.
U srpnju 1919. sastao se „kongres profesija" i prihvatio rezoluciie za kolektivni radni ugovor. Zatim se odmah pošlo na realni rad. Punom se parom počela širiti „strukovna viječa", u kojima se uz sudjelo-vanje poslodavaca i radnika ureduju odnosi izmedu rada i kapitala. Da ne budu u rje-šavanju znatnih ekonomskih pitanja oštečeni interesi konsumenata, dodano im je „viječe konsumenata" kao socijalni regulativ. Stru-kovno viječe kao i viječe konsumenata sa-činjavaju vrhovnu socijalno ekonomsku le-gislativu za katoličku Nizozemsku: „središnju rimokatoličku Iigu profesija" U njoj su da-kle na osnovu krščanskoga solidarizma za-stupani svi staleži, pa tako več eto ima Nizozemska zdravu jezgru ekonomskoga parlamenta. Najznatnije je u svemu tomu simpatična činjenica, da se čitava akcija spontano razvija iz svih slojeva katoličke nizozemske manjine, a taj je put najbolji za rješenje velikih socijalnih problema.
Tako eto malena katolička Holandija pokazuje put do ostvarenja harmonije klasnih interesa!	N. K.
Iz bogoslovskog sekretarijata.
1.	Zbor dohovne mladeži „Ferkič" iz Crikvenice otišao je na študij u Innsbruck.
2.	Jednako odoše svi članovi Zbora dominikanske duhovne mladeži „Aquinac" iz Dubrovnika w Rim na tamošnju internacijo-nalnu univerzu „Collegio Angelico". Tu če naši drugovi nastojati, da osnuju svoj Zbor, da talijanskom katoličkom daštvu prikažu početak, razvoj, sadanje stanje, te smjernice našeg pokreta. Pr^ma tome če i pratiti kre-tanje njihovog daštva, te Ligu o svemu oba-vijestiti. Na odlasku pozdravljaju ostale bratske Zborove sa željom da ustraju na utrtom putu, eda naš buduči svečenički na-raštaj bude u svemu za i Izvan sakristije s6 naše zemlje i svjetlost našega naroda. Odbor Lige zaključio je, da „Aquinac" — bud« li moguče u „sadanjim" prilikama — zastupa Ligu kod katoličkoga taljanskog daštva.
3. Zadarski bogoslovi (njih 21) nalaze se sada u Sarajevu i tu osnovaše svoj ,Zbor dalmatinske duh. mladeži." J. M. sekretar.
Iz srednjoškolskog sekretarijata.
Što treba pisati ? Kada se šalju izvje-štaji, valja u njima javljati o životu u organizaciji. To znači javljati misli, kojima se bavite, svoja iskustva bilo dobra bilo zla, svoje uspjehe i neuspjehe. Javljajte sve, što Vas nadahnjiva, što Vam daje poleta. Ne smijete pisati onako s visoka i vrlo opčenito n. pr.: „Praznici su završili i mi čemo uz Božju pomoč opet započeti. Na-damo se najboljein uspjehu, ako ovako nastavimo, kako smo počeli".
Koja je svrha izvještajima? Svrha je, da sekretarijat upozna taktično stanje i dobije pregled, da eventualno ono, što se pokaže uspješnim kod jedne organizacije, preporuči i drugima ili da upozori na ono, što se do-sele pokazalo nevaljalim.
K oživotvorenju službene knjižnice.
Kako je več svojedobno pismeno javljeno svim organizacijama, neka se uvede ove godine u organizaciju službena knjižnica kat. pokreta. O svrsi te knjižnice nije potrebno da ponovno govorimo. Buduči da je daleko vrijeme, kad bi mogli najednom nabaviti sve znatnije katol. knjige, bilo znanstvene, bilo beletristične, uz jevtine cijene, to valja odmah pristupiti barem njezinom djelomič-nom oživotvorenju. Svaka organizacija dakle neka naruči odmah (ako več nema) za svoju knjižnicu: 1. Excelsior (cijena 12Kodnosno 20 K); 2. Kontardo Ferini (4 K); 3. VI. So-lovjev (12 K); 4. Ušeničnik: Principi socijo-logije (10 K); 5. Krek: Slovenci (5 K); 6. „Savremena pitanja" I. serija (20 K); 7. Gr-gec: Krščanstvo, liberalizam i komunizam (2 K) i t. d. Osim tih knjiga knjižnica neka ima i „Zoru-Luč". Daljni popis slijedi.
„Zoru-Luč" prama zaključku predst. sastanka i upr. odbora Lige mora držati svaki naš organizovani srednjoškolac. Na to ponovno upozoravamo one, koji se još ni-jesu pretplatili.
flački dan. Svim je organizacijama poslana uputa i materijal za jedinstvenu pro-slavu kat. dačkog dana. O moralnom i ma-terijalnom uspjehu proslave ima se odmah javiti Sekretarijatu, da se mogne sastaviti generalni pregled proslave u čitavoj domovini.
Dopisivanje. Drago' nam je konstato-vati, da se dosad javilo po više puta preko četiri petine organizacija. Dok se ne jave i ostale, nemoguče je dati podrobni izvje-štaj o radu. Nadamo se, da ne spava ni ona preostala petina.
Prigodom dopisivanja pokazalo se nezgodnim pošiljanje pisarna na pojed ne ljude u sekretarijatu, te odsad neka organizacije
u saobračaju sa Sektetarijatom šalju sve na adresu: Srednj. sekretarijat Jug. kat. dačke Lige - Zagreb, Pejačeviča trg 15 I.
Sekretar B. N.
Iz ženskog sekretarijata.
Molim sve org., da izrade pravila, u kojima se valja obazrijeti na sve potrebe organizacije. Izrade.ia pravila imadu se poslati sekretarijatu u svrhu izgradenja zajedničkih pravila.
Dužnost je svake org., da u ime članarine šalje J. K. D. Ligi godišnje 2 K za svaku organiziranu učenicu. Ne zaboravite na tu dužnost, družice, nego je, kao i sve ostale, savjesno i potpuno izvršite.
Sokol je utjelovljeni liberalizam. Na izjavil nekih družica, da profesori uvelike agi-tiraju za nj i preporučuju im, da se u nj začiane, saopčujemo, neka najradikalnije od-biju te preporuke, a za uzvrat neka što a-gitnije rade u gimnastičkim sekcijama, ako takove imadu, a ako nemaju, neka ih odmah osnuju.
Sve organizacije neka Sto češče dopi-suju sa sekretarijatom, da mu tako uzmognu dati jasan prijegled o množini i kvaliteti svoga rada.
Dački svijet.
Djački ferijalni savez in mi. Katoliški akademiki ljubljanske univerze se te dni pripravljaju na občni zbor podpornega društva jugoslav. akademikov v Ljubljani. Med prvimi vprašanji se nahaja vprašanje Dačkog ferijalnog saveza (Dijaške počitniške zveze). Ker skuša nastopati ta ustanova kot ferijalna organizacija vsega jugoslov. dijaštva, hočetn na kratko pojasniti, kaj je ta savez v istini in kakšno stališče mora kat. dijaštvo napram temu savezu zavzeti.
Danes ni nobena skrivnost, da je Dački ferijalni savez ne samo po imenu, ampak tudi po svojem značaju naslednik ,,Počitniške zveze". Dasiravno si je ta „Počitniška zveza" ogrnila plašč nadstrankarstva, jo je gledalo kat. dijaštvo vendar z nezaupanjem. To nezaupanje je imelo svojo glavno kore-niko v našem naziranju v ferijalnih organizacijah, po katerem morejo biti iste vedno tudi kulturne.
Shod svobodomiselnega dijaštva, ki se je vršil lani v Celju, pa je pokazal počitniško zvezo v oni luči, v kateri smo jo mi vedno gledali.
V resoluciji, v kateri se poje „hosana" sokolstvu, v isti resoluciji in vzporedno s izjavo o sokolstvu, se ogreva svobodomi-sieno dijaštvo za počitniško zvezo, ki je nosila takrat že mamljivejši naslov: ,Dački ferijalni savez." Nam ki vemo, da svobodo-
mislelci na svojem sestanku strogo kulturnega značaja pač niso imeli vzroka ogrevati se za neko nadstrankarsko organizacijo, ki bi slednič mogla kot taka koristiti tudi „klerikalcem", gornje dejstvo, zadostuje, da se s to organizacijo ne bratimo.
Da nas naše mnenje ni varalo, nas je k malu uverilo dejstvo, da se je z izrednim „heroizmom" zavzel za Dački ferijalni savez vodja svobodomiselnega dijaštva pravnik Anže Novak, oseba, ki nam pač ni mogla garantirati, da bo ferijalni savez posloval nadstrankarsko. Pisanje „Študentskega Glasnika,", ki ga je pravnik Novak urejeval in po večini tudi pisal, je jasno pokazalo, da je od prav. Novaka zamišljen ekonomski savez, kojega sekcija je bil tudi ferijalni savez, nadstrankarski le toliko, v koliko se ni branil denarnih prispevkov kat. dijakov.
Vse nadaljno delo prav. Novaka, ko se jt na stroške ljubljanskega podpornega društva vozil po Bosni, Banatu . . . , kjer se menda nahajajo tudi „vseučiliščna" mesta, da organizira F. S. i t. d., vse to delo, ki so ga ljubljanski kat. akademiki opazovali prav od blizu, nas je uverilo, da o kakšni iskrenosti od nasprotne strani ni misliti in da je Dački ferijalni savez le sredstvo za dosego ciljev naših svobodomiselcev.
Zato je ljubljanska kar. akad. omladina napovedala temu savezu boj. Na vseh občnih zborih P. D. J. A. je nastopala proti njega četrti sekciji. Z eno besedo: Kat. Akademiki so videli v ferijalnem savezu organizacijo svobodomiselcev,
Naštel bi lahko še nebroj drugih momentov, ki 6i nam v nadstrankarstvo Dač-kega ferial, saveza še bolj osvetlili. Za nas zadostujejo podani argumenti.
Sedaj je jasno tudi naše stališče napram temu savezu. Mi imamo naše stare preizkušene ferijalne organizacije. Programom teh organizacij bomo sledili, v kakšnekoli kompromise s našimi načelnimi nasprotniki tam, kjer je to apsolutno nepotrebno, se pa ne bomo in se ne smemo spuščati. Prepričan sem, da je v naših vrstah še zadosti idealizma. Materijelne ugodnosti, ki si jih bomo znali tudi mi izvojevati in s katerim nas izvabljajo v svojo organizacijo, v prihodnje ne smejo biti merilo naše načelnosti.
Tjelovježbene sekcije i naša ideologija.* Franc Terseglav1 izrekao je u kat. kasinu u Zagrebu nakon svoga šestgodiš-njega boravka u Rusiji ove riječi: „Ruski lajikat2 vrlo je sklon zapadnoj crkvi i pri-
* Motto : E x u 11 a t i o i u v e n u m, f o r t i t u d o corura (Prov. 20-29).
1	F. Terseglav je slov, kat. publicista i jedsn od utemeljitelja orlovskih organizacija.
Tema predavanja, što ga je u intimnom klubu održao, je: „O ruskom pravoslavlju".
2	Ovaj se u Rusiji više bavi relig. pro-
blemima od sveštenstva.
zrtaje, da je ta crkva više uciniia za proši-renje krščanstva od njihove. Vide, kakovu je veličanstvenu pobjedu ona iznijela nad Ghi-bellinima i racijonalistima, a Leona XIII., i ako ga još slabo poznaju, ipak ga štuju, jer je ovaj htio da krščanstvo prizna sav javni život." Predavač je istakao, da se Rusi u-pravo dive aktivnoj snasi naše Crkve, koja se ne bavi samo kulturom duše poput njihove, več prožimlje sav javni život i to : od karitativnih društava do političkih stranaka.
Usporedivši bit naše Crkve š pravoslav-nom, odmah vidimo, da je po njihovom shvačanju religija samo stvar duše, dok je materija — tijelo — posve inferioran obje-kat, koji treba uništavati. Naše je stanovište sasvim drugo: katolicizam jest, kako i sama grčka riječ xafroAiJtös kaže, universalan; t. j. on nije samo za cijelo čovječanstvo, več on posve (per totum) prožimlje i čovječju dušu i njegovo tijelo. On se prema tomu istom ljubavlju brine za tijelo kao i za dušu. Posve je krivo mišljenje liberalaca, da je krščanstvo negacija života; naprotiv krščanska askera traži, da svoje tjelesne sposobnosti tako razvijemo, da bez velikih poteš-koča tijelo svlada največe otpore.9 Katolička askera upravo imperativno traži od nas, da sistematskim svladavanjem svojih strasti, tijelo tako očeličimo, da duh i volja mogu s njim ravnati posve samostalno. Nažalost su katolici upravo ovoj snazi katoličkog života svračali premalo pažnje: kako li se često vidi. Kako dobri katolici zanemaruju njegu tijela, kako idu zgrbljeni, često i nečisti. Imade ih mnogo, koji se uslijed svoje debljine jedva pomiču smjesta. Da takovi katolici ne koriste katolicizmu, to je posve naravno. Uzaludno je svako pripovijedanje o katol. istinama, a k tomu vanjštinom odbijati svoju okolinu 1 Več prije nego li su bila napisana evandelja i izgraden genijalni kat. filozofski sistem, živio je katolicizam u Isusu Hristu i njegovim učenicima.
Osnutak tjelovježbenih sekcija imade u prvom redu tu misiju, da i tjelo odgojimo. Lijepim i discipliniranim istupom gentleman-skim i viteškim ponašanjem naše če daštvo u javnom životu agitirati za predivnl stil naših ideja.
Upravo mirnoče i stila nema na Balkanu kuda god dodate, vlada nečistoča, korupcija,,
* Meštrovič kao reprezentant čovječanstva, koje je otpalo od Boga — i ako kod njega več vidimo čežnju za velikim spo-znajama — tehničkom virtuoznošču prikazuje u svom relijefu „Hrist kod Marte i Marije", Hrista kao izmučenog ružnog isposnika, — Ovo prikazivanje je karakteristično za krivo shvačanje askeze. Askeza naprotiv stvara lijepa tjelesa, jer harmonički odgoj duše harmonički preporada tijelo. To dokazuju Iijepe pojave svetaca i njihov upliv na li-kovnu umjetnost.
nervoznost i desorijentacija. Naše je daštvo pozvano, da svojim nastupom unese veliki stil u naš javni život. Naše društvene pro-storije moraju biti uzorno Ciste, a naši članovi tačni u izvršivanju obečanja. iz naših organizacija moraju sjati zrake novoga života u naš javni život: one moraju u sebi realizirati buduču krščansku Jugoslaviju.
U uskoj vezi s asketskim značenjem naših tjelovježbenih sekcija je apstinentsko pitanje. Naš apstinentski .pokret se mora bitno razlikovati od liberalnoga pokreta. Ne-katolicima je socijalna misija alfa i omega, dok su za katoličkoga apstinenta nadnaravni motivi primarni: on je apstinent, jer je time apsolutniji gospodar materije i može inten-zivnije zaronili u dušu Isusa Hrista, te može samostalnije promatrati djelovanje Boga u onakrokozmu i čovječanstvu. Radi tili motiva se preporučuje svakom kat. daku apsti-nenca.
Socijalni učinak nastaje posve auto-matski (Mt. 6/33). O pušenju ne bi trebalo ni govoriti: ono je luksus i strast i svaka velika jedinica u katol. pokretu morala bi posve ignorirati tu ludoriju.4 Tko je imao prilike za vrijeme nestašice duhana promatrati, koliko i umjerini pušači trpe, ako ne-maju svoju odredenu količinu duhana, bit če uvjeren, da je pušenje jedno socijalno zlo. Ono snažno ilustrira današnje čovječan-stvo, koje svakoga časa mora imati jedno sredstvo, koje če neprestano narkotično dje-lovati na tijelo.
Svaki katolik se želi što više oteti ispod upliva sugestije mase: on želi, da oko sebe stvara sasvim nove ljude, a zar če to moči postiči, ako je i on rob upravo ove epidemije masa . . . . ?
Katolička oniladina je zvana, da u frulo čovječanstvo unese oduševljenje za veliko
4 Ovaj je članak ponajprije namijenjen srednjoškolcima, jer su oni po naravi apsti-nenti, a večinom ne puše. Vrlo je mala žrtva za njih biti apstinenta i antinikotinista. Ne osudujemo ni najmanje starije članove pokreta, što u tom pogledu zaostaju za našom najmladom generacijom. Ova unosi sasvim nove elemente u pokret, isto onako, kao što je starija generacija svojim javnim istupom protiv liberalizma, stekla za pokret neuinrlih zasluga. Ali i stara generacija, ako želi da bude posve moderna, morala bi prisvojiti nove dobre elemente najmladih boraca. U-pravo u tom se sastoji djelovanje krščanstva, da ono narode postepeno — od generacije do generacije — preporada i stvara ljude, koji če biti uvijek sličniji Isusu Kristu. Jedino sveči su uvijek moderni!
universalno shvačanje života. Geniji, koji hoče da rasvjetljuju svoj vijek, moraju izga-rati.5 jedino omladina, koja u svom svaki-danjeni životu dnevno pridonosi male žrtve
za kaloličku ideju, s Iahkočom če podnijeti intelektualne i materijalne kušnje, koje oče-kuju svakog člana našeg pokreta u javnom životu.
Tjelovježbene sekcije če gojiti taj duh heroizma i prave askeze u našemu daštvu i borit če se ujedno protiv jednostrane športske kuge, koja uslijed svoje jednostra-nosti, razara smisao za plemenito poimanje života.
Mladi borci moraju se ugledati u viteštvo srednjega vijeka ili u svetu Ivanu od Arka (Jeanne d'Arc), koja je unijela viteški duh u svoj narod i položila svoje tijelo na oltar katol. ideje.	I. M.
Naši pokojnici.
•f Domagojac Josip Pogačid. Donia-* goj je inorao i opet da zaplače nad svježim grobom svoga polefnog i agilnog člana, pravnika Josipa Pogačiča. Umro je u svom rodnom mjestu Gorjakovu, okrijepljen vjer-skom utjehom dne 15. rujna o. g. Progo-njen materijalnim poteškočama dobio je klicu sušice, kojoj u danima, kad je najviše snovao, morade podleči. Časna če brača osjetiti veliku prazninu, jer eto izgubismo jedr.og od ponajboljih i kad čuju mnoga če se suza krišoin otrti i mnogi če se uzdah vinut Gospodu.
Njegovoj iscviljenoj rodbini naše duboko saučešče.
Počivao u miru !	Nik.
f A. Jerneje, uč. VI. razr. gor. gimn. u Zagreb.i umro je u lipnju o. g. Mladoga su pokojnika sproveli do groba zagrebački drugovi, te su mu ujedno otpjevali i tužaljku. Zadušnice je otslužio o. Alfirevič. Drugovi su tom priiikom primili sv. Pričest za pokoj duše njegove. R. i p
t Ivica Katalinič. Umro je u naponu mladosti koncem jtila, navukavši na sebe sušicu radi silnih instrukcija. Bio je drug poletan i obljubljen, polazio je VII. razred realke u Sarajevu te je bio neko vrijeme predsjednik tamošnje kongregacije. R. i. p.
f Josip Ebner. Naš mladi drug četvr-toškoiac u Visokom preminuo je u Sarajev-skoj bolnici od upale hrptenjače. Njegovi drugovi obečaju mu harnu spornen. R. i. p-
Nik.
5 Napoleon Vel. je rekao: Geniji su meteori, koji izgaraju rasvijetlivši svoj vijek.
UREDIO : MILAN PETROVIČ.	ODGOVORNI UREDNIK: DUKA JAKOPČIČ
TISAK NARODNE PROSVJETE ZADRUGE S O. J. U POŽEOI.
Otpremnl.komislonalni i lnkaso posao
J8 v «
K Nikoličeva !0 Telefon 13-36
K K
K K K
K K K
Obavlja brzo i solidno dovoz razne robe,putne prtljage i pokretnine svake vrsli na kolodvor i sa kolodvora. Preuzi-ma pakiranje pokučtva preselivanje po gradu.

Pv Prodaja Se as m® it o g ugijena na ^ veliko i na malo. - Cijenjene naloge umoljsva se upraviti na poduzece mr ELSAŠ i LACg-m u ZAGREBU.

Zapf?
I Jsdina katolička knjižara u Zagrebu
Poduprite je. Kupujte sve knjige i na-I ručujte sve pisarske potrepžtine od nje
^ Toplo se preporučuju ove knjige:
Grgec: Jugoslavcnski argrmanti . Brkovič : Povjest *v. Franje I. i II. dio Gunčevič: Zašto se katolički svečenici
ne ftene......
Dr. Wilk: Moderni svetac . O. Hfrapin : Opstoji li Bog ? Marden Sw.: Samopouzdanje vodi k po-bjedi .	.
Volja i uspjeh . Matkovič: Najljepšoj medu ženama . Jakovljevlč: Študije I fotoni . Lasman-Rac: l2bor iz crkvene knjiiev-noati .......
+ Mahnid : Več luči ....
Grivec: Pravoslavlje . Stimmen aus Maria Lach
Stern der Jugend.....
Dr. Förstar : Sexualethik u Pädagogik Politische Ethik Die deutsche Jugend Weltpolitik
Christentum und Klassea-kampf .... Dr, Ude: Lebensreformfrage»
Kuiturschanda Europas. Freiinauerei und Weltkrieg , Gross: Der Soriale Friede . Messner: Katholisismns u. Revolution Hochschulführer.....
5
K 6--
K 30.—
K 6 — K 5 — K 3 —
K 10 — K 10 — K 6'— K 5 —
K IS — K 48 — K 8 — K U — K --50 K 54-K100"— K 20-— K 55,—
K BT—	«
K 22-	# K 12—
K T-	#
K J—	A
K S"—	f K 5-
jfztSaje Dr. Sijspsn ^arHulia.
Knjiga prva. M. Vanino D. I.: FilibertVrau. Cijena K 580, sva naklada rasprodana.
Knjiga druga. Dr. A. S. i Dr.A. Ž.: Kontardo Ferrini. Cijena K 4'60, postom K 5"—.
Knjiga freča. Michel D' Herbi-gny: Vladimir Solovjev. Cijena K 15-—, postom K 16'50, a plača se unaprijed.
Harudžbs prima izdavač Dr. Stj.
Markulin, Zagreb, Kure!6eva 3.
n ra
nmmm fihii
i5 0.1 rA
n g
n n
n
n
g
n n n n
n
Preporuča dosad izašia izdanja:
Dr. Aleksij Ušeničnik: „Prin-. cipi sociologije".... K IO— Mirko Gjurkovečki: „Poli-
tička historija Bosne" . K 4 — Dr.Janez ev.Krek: „Slovenci" K 5'— O. Luis Coloma: „Dječja
knjiga'.......K 15-—
Antonietta Klitsche de la
Grange: „Vestalka" . . K 15-— Stelle-Terseglav: „SvetaRusija" ........K 15—
Narudžbe se šalju na adresu:
Knjižnica ffaredn« P^sVjsfe zadrBff« s o. j. u
n
n n n n n n
s»**«*«*»*«»*»**»*»**.»*****i wwotottmpmpm
PRODAJALNA | kaf. tiskov, društva (H. Mičman) Ljubljana

priporoča zalogo raznih svetih podob, spomine na prvo izpoved in prvo sv. obhajilo, podobice za biro (kolekturo) ter devo-cijonalije kakor tudi razglednice. Istotako po možnosti potrebščine Marijinih družb, jako lične knjižice .DRUŽBENIK MARIJIN" kom. 12 K na izbiro so tudi razni drugi molitveniki, posebno priporočljiv je novi priročni molitvenik (Dr. Pečjak) , Pri Jezusu* z! obr. K 12--, rud. obr. K 7-20 kom.
V zalogi so tudi razne pisarniške in šolske potrebščine.
^ Po možnosti se vsa mara-^ čila najtočnejše izvršujejo.
G o s po darska zveza v Ljubljani
ima vedno na zalogi različno kolonijalno h /ago, p o tj o djelske stroje, umetna gnojila, krmila, žito in mlevske izdelke, les, vino, mesne itdelke lastne vnovčevalnice, vse po najniiih cenah
as
&
i
UJ
i &
S
&
^ Ima tudi svojo m 11 ar n o in svečasno na Viču pri Ljubljani. V slučaju potrebe se blagovolite obrniti nanjo. ^
3K

knjigoveznica
k at o L ti s ko v-



5K
5K

nega društva vLjubljani

prevz ema vsa v to stro-;	ko spadajoča
dela v večjih množinah katera izvršuje, točno po dnevnih cenah.
Zavod za črtanje trgovskih in drugih poslovnih knjig. | £