Edinost in dialog Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59
Izvirni znanstveni članek Original scientific paper (1.01) Besedilo prejeto Received: 21. 10. 2019; Sprejeto Accepted: 4. 11. 2019
UDK UDC: 27-67 27-36:929sv. Frančišek As.
929Zvizdovič A.
DOI: https://doi.org/10.34291/Edinost/74/02/Babic
Mile Babic
Susreti svetoga Franje Asiškoga i fra Andela Zvizdovica sa sultanima
Meetings of St. Francis of Assisi and of Fr. Andeo Zvizdovič with Sultans
Sažetak: Susreti sv. Franje Asiškoga sa sultanom Malikom al-Kamilom 1219. u Egiptu (u gradu Damietti) za vrijeme Pete križarske vojne i fra Andela Zvizdovica sa sultanom Mehmedom II. el-Fatihom (Osvajačem) u Bosni na polju Milodraž 1463. nakon pada Bosanskoga Kraljevstva označuju prijelaz iz paradigme nasilja u paradigmu nenasilja. To je susret dvojice nosilaca onodobne največe svjetske moči s dvojicom franjevaca koji su nosioci največe svjetske nemoči, tj. ljubavi kao samoponiznosti (kenosis). Vojna i svaka druga moč uvečavaju se tako što njezini nosioci stalno pobjeduju svoje neprijatelje. To je logika neprijateljskoga pristupa onima koji se ne podreduju toj moči. Pobjedivanjem moč stalno raste i tako sebe stalno uzvisuje. Moč može rasti samo ako pred sobom ima neprijatelja. Nemoč, tj. ljubav kao samo-poniznost odnosi se prema svima kao prijateljima i tako samu sebe ponizuje. Ona se prema neprijateljima odnosi kao prema prijateljima. Tako ljubav kao samoponiznost može obratiti svaku vojnu i drugu moč, ali ne može obratiti (promijeniti) svetu moč, tj. moč koja samu sebe apsolutizira. Fra Andeo Zvizdovič ostaje vjeran evandeoskoj logici sv. Franje Asiškoga, tj. logici dobrote i samoponiznosti, dakle, ostaje vjeran logičkoj formi (L. Wittgenstein) Evandelja. Iz toga slijedi da su pobjednici i pobijedeni jednako udaljeni od svoje slobode.
Ključne riječi: samoponiženje, samouzvisivanje, logika dobrote, moč dobrote, sveta moč
Abstract: Two meetings: of St Francis of Assisi with sultan Malik al-Kamil in Damietta in Egypt 1219 during the Fifth Crusade, and of Fr. Andeo Zvizdovič with sultan Mehmed II el-Fatih (Conqueror) on the field Milodraž in Bosnia 1463 after the fall of Bosnian Kingdom, mark out the transitionfrom violence paradigm to nonviolence paradigm. It was a meeting of two holders of world power with two friars - holders of world's highest powerlessness, i.e. love as self-humility (kenosis). Military and every other power are amplified by victories of its holders over their enemies. It is a logical approach to those who don't submit to their power. The power is constantly growing and self-exalting by victories. The power needs enemies for it to enhance. Powerlessness, such as self-humility, addresses everyone as a friend, thereby humbling itself. Powerlessness treats enemies as friends. So, love as self-humility can convert each military and any other power, but it can't convert (change) holy power, i.e. the power absolutizing itself. Fr. Andeo Zvizdovič remains faithful to the logic of St Francis of Assisi, i.e. to the logic of goodness and self-humility, consequently he persists in logical
44
MILE BABIC
form (L. Wittgenstein) of Gospel. Hence, the conquerors and the conquered are equally far from their freedom.
Key words: self-humility, self-exalting, logic of goodness, power of goodness, holy power
U ovom radu želim pokazati, prvenstveno na temelju Spisa svetoga Franje, što je pokrenulo sv. Franju na susret sa sultanom Malikom al-Kamilom u Egiptu 1219. za vrijeme Pete križarske vojne i što je pokrenulo fra Andela Zvizdovica na susret sa sultanom Mehmedom II. el-Fatihom (Osvajačem) 1463. u Bosni. Zatim cu upozoriti da je ono poimanje Krista koje je pokrenulo sv. Franju na susret sa sultanom takoder pokrenulo i kustoda bosanske Franjevačke kustodije fra Andela Zvizdovica. Duh bosanskih franjevaca, osobito fra Andela, najbolje se zrcali u djelu fra Matije Divkovica, prvoga pisca u Bosni na narodnom jeziku, točnije rečeno, u Divkovicevoj kristo-logiji. Oba su, dakle, susreta motivirana kristološki i soteriološki. U prvi, dakle, plan stavljam Spise svetoga Franje, ono što je Franjo sam mislio, govorio i činio, a zatim ono što su o njemu rekli franciskanolozi, istraživači i crkveni dokumenti. To zovemo hermeneutičkim pristupom. Temeljno mjerilo kojim mjerimo sv. Franju, kao i sve kršcane, jest Isus Krist, pa je pristup temi utoliko kristološki.
Pritom uzimam u obzir što su o sv. Franji, o njegovu životu i djelu, pisali istaknuti povjesničari srednjega vijeka: Raoul Manselli (2011), Jacques Le Goff (2010) i Chiara Frugoni (2001). Strogo povijesnom metodom oni su pokazali po čemu je sv. Franjo novi čovjek i začetnik novoga svijeta te time i nove paradigme življenja, mišljenja i djelovanja. Nakon toga sažet cu što su o sv. Franji pisali Peter Kammerer, Ekkehart Krippendorff i WolfDieter Narr u zajedničkoj knjizi Franjo Asiški - suvremenik za drukčiju politiku (2008) švicarski franjevac Niklaus Kuster u svojoj knjizi Franjo, buntovnik isvetac (2009) te Richard Rohr u svojoj knjizi Živjeti ljubav. Što je Franjo Asiški učinio drukčije (2015). Ove autore ističem zato što se oni oslanjaju na stroga povijesna istraživanja Franjina života i djelovanja.
Prisutnost i djelotvornost duha sv. Franje medu bosanskim franjevcima najdublje su razumjeli genijalni pisci nobelovac Ivo Andric (1982) i Nikola Šop (1980). Njihovo shvacanje franjevačkoga djelovanja u Bosni u skladu
Uvod
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
45
je sa shvačanjem Matije Divkoviča, čija je kristologija u potpunom skladu s kristologijom Franje Asiškoga.
1 Franjo Asiški kao radikalni reformator krščanstva
Važno je istaknuti da je sv. Franjo živio u razdoblju reformskih pokreta, kad reformu Crkve žele i oni na vrhu crkvene hijerarhije i oni na dnu, jasnije rečeno, i klerici i laici. Veliki reformator bio je papa Grgur VII, koji je preminuo 1085, a sv. Franjo je roden 1182, skoro stotinu godina kasnije. Grgur (papa od 1073) započeo je veliku reformu Crkve kojom je nastojao osloboditi Crkvu od laičke investiture, od toga da svjetovni vladari postav-ljaju i uvode prelate u crkvene službe, od simonije (kupovanja crkvenih službi) i klerogamije (svečeničke ženidbe). To je bio tzv. spor oko investiture, koji je doveo u sukob papu i njemačkoga cara Henrika IV.
Harold J. Berman u svojoj knjizi Pravo i revolucija (1995) dokazao je svoju temeljnu tezu, koja glasi: razračunavanje izmedu carske i papinske vlasti učinila su nemogučom monolitnu vlast, jer su dovela do diferenciranja svjetovne od duhovne vlasti, tako da je za polovicu stvarnosti nadležna svjetovna vlast, a za drugu polovicu duhovna. Za Bermana su sve revolucija koje su slijedile nakon Grgura samo reformulirale teme grgurovske revolucije. Ta je revolucija oduzela sakralni karakter svjetovnoj vlasti; posrijedi je bila desakralizacija (sekularizacija) političke vlasti. Time se Crkve konstituira kao samostojno i savršeno društvo (societasperfecta), koje se po svome cilju (salus animarum - spasenju duša) razlikuje od države koja je takoder savršeno društvo čiji je cilj vremenito dobro. Zahvaljujuči tom razlikovanju krajem 11. stolječa postavljeni su temelji za odvajanje politike od religije i države od Crkve.
Važno je istaknuti da su reformu Crkve i države uglavnom željeli svi: i cr-kvena hijerarhija, i laici, i prosjački redovi (dominikanci i franjevci). Tada se javlja kristocentrična duhovnost, jer se krščanski život sastoji u prak-tičnom nasljedovanju Isusa Krista. Jedna od temeljnih promjena koju uvode prosjački redova jest promjena stava prema smrti, koji smrt shvača kao eshatološku transformaciju (dobivanje punog života, koji nije podlo-žan smrti). Sveti Franjo je radikalan reformator krščanstva jer se on vrača na krščanske izvore (reditus ad fontes), na izvornu formu krščanskoga
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)
46
MILE BABIC
života, a to je vita apostolica et evangelica (na apostolsku i evandeosku formu života Isusa i njegovih učenika). Kratko rečeno, Isusova forma života je mjerodavna za sve krščane.
Sociolog Peter Kammerer, politolog Ekkehart Krippendorff i politički filozof Wolf-Dieter Narr u zajedničkoj knjizi Franjo Asiški - suvremenik za drukčijupolitiku jasno pokazuju da je sv. Franjo izveo religioznu re-voluciju tako što je povratkom mjerodavnoj formi života - a to je forma Isusova života - započeo radikalnu reformu Crkve. U svojoj Oporuci Franjo je rekao: exivi desaeculo (da je izašao iz svijeta nasilja) i da u ovom svijetu nasilja želi uspostaviti novi svijet, svijet mira. On, dakle, nudi alternativu svijetu nasilja: ne bijeg od svijeta, nego alternativu nasilnom svijetu.
Švicarski kapucin Niklaus Kuster u svojoj knjizi Franjo, buntovnik i sve-tac govori da je Franjo bio buntovnik jer je predano slijedio svoje ideale i tako se odmaknuo od tadašnjih ustaljenih konvencija inicirajuči pokret koji če promijeniti svijet. Franjo je istodobno i svetac jer slijedi Isusove stope i otvara se s povjerenjem čovjeku, prirodi i Bogu te traga za dubljim smislom života, koji i pronalazi. U Petoj križarskoj vojni s krščanskim voj-nicima bio je i sv. Franjo. Kad su križari opsjedali egipatski grad Damiettu 1219, Franjo je na vlastitu inicijativu krenuo na razgovor sa sultanom Malikom al-Kamilom, s kojim se sprijateljio. Franji je bilo stalo do mira i njegova miroljubivost očituje se u njegovoj odluci da za vrijeme borbe i bez ičije oružane zaštite i pratnje ode k sultanu na razgovor (»nije se pla-šio priječi neprijateljskoj vojsci«; Manselli 2011, 323), jer su za njega muslimani bili brača.
Slijedeči formu Dekaloga, Kuster iz Franjina susreta sa Sultanom izvodi deset načela za dijalog medu religijama:
1.	Dijalog proizlazi iz molitve, jer svaki uspjeli dijalog nije samo ljudsko djelo, nego i Božji dar. Različita ispovijedanja vjere imaju, dakle, povjerenje u svoju vlastitu molitvu i u molitvu svoga dijaloškoga partnera.
2.	Susret sa sultanom inicira Franjo. Njegova hrabrost i sultanova otvore-nost omogučuju uspjeh susreta na koji su se odvažili.
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
47
3.	Najprije svoju stranu nastoji odvratiti od nasilja. Kad je ismijan i ne-shvačen na svojoj strani, pouzdaje se u veču razumnost protivničke strane. Njegov unutarnji mir i njegova nada u nenasilje nadvladavaju protivničke predrasude i omogučuju dijalog izmedu tobožnjih neprijatelja.
4.	Franjo doživljava da se njegov partner u razgovoru trudi oko istinite vjere i otkriva da je Božja ljubav prisutna i izvan njegove vlastite religijske zajednice. Povjerenje da je njegov partner povezan s Bogom uspostavlja mostove i sklapa prijateljstva iznad vjerskih granica.
5.	Tko hoče i čini dobro drugima, povezuje se s njima po djelima koja su jača od riječi. Franjevci (Minores, Manji) uklapaju se u ljudske poretke drugih kultura, ali sebe razumijevaju kao braču i sestre svakoga stvorenja (1 Pet 2,13) i traže »da služe svakom čovjeku« (Nepotvrdeno pravilo, 16).
6.	Franjo zahtijeva da se njegova brača ponašaju iskreno kao krščani i da to priznaju (Nepotvrdeno pravilo, 16).
7.	Susret i dijalog nalaze drugu osnovu onda kad krščani žive medu mu-slimanima. Franjo ohrabruje svoju braču da žive u istim životnim uvjetima u kojima žive muslimani i da im služe, te da živeči zajedno budu senzibilni za to jesu li i kada su vjerski razgovori dobri.
8.	Franjo razlikuje dva oblika navješčivanja vjere: vlastitim životom i djelo-vanjem te riječima. Prednost daje životu i djelovanju. Tek kad brača upoz-naju drugu kulturu i religiju, i samo onda kad jasno osjete da se to Bogu svida, neka navijeste evandelje.
9.	Franjo ne djeluje kao individualist. Na put sultanu prati ga brat iluminat. Franjevačko pravilo šalje takoder braču po dvojicu ili u malim grupama, kako to več piše u Evandelju, da šire mir i evandelje u svijetu. Njihovo ponašanje u vlastitom okruženju treba osnažiti ono što oni navješčuju.
10.	Franjo je impresioniran svakodnevnom molitvom muslimana i to mu je dalo poticaj za svakodnevni život vlastite religijske zajednice. To za-pravo znači kako je za dijalog potrebno čuti i slušati druge te učiti jedni od drugih.
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)
48
MILE BABIC
Poznati američki franjevac Richard Rohr u svojoj knjizi Eager to Love: The Alternative Way of Francis of Assisi, koja je na njemačkome objavljena pod naslovom Die Liebe lieben. Was Franz von Assisi anders machte (Živjeti ljubav. Što je Franjo Asiški učinio drukčije) piše kako je Franjo - po Tomi Čelanskome - bio svjestan dileme koja se sastojala u sljedečem: ako kaže križarima da ne trebaju ratovati i da če bitku izgubiti, oni če ga smatrati ludim; a ako bude šutio, osječat ce grižnju savjesti. U srednjem vijeku vladali su nepovjerenje, strah i mržnja izmedu islama i krščanstva (možda veči nego danas). Tada se u Europi nije znalo praktički ništa o islamskoj kulturi i religiji. Postojali su samo grozni stereotipi neprijateljstva (Rohr 2015, 158-163).
Križarske su vojne smatrane svetim ratom i uživale su opču potporu. Skoro ih nitko medu krščanima nije osudivao niti shvačao da se radi o masov-noj zloporabi moči i Evandelja. Dotadašnji grijeh simonije prestao je biti grijehom. Tako prestaje biti grijehom i posudivanje novca uz kamatu te nepoštovanje prema subotnjem miru. Franjo je znao da je sv. Bernhard iz Clairvauxa opravdavao križarske ratove, jer je zajedno s više papa poz-vao na kastrofalni Drugi križarski rat. Križari su ratove vodili pod vlas-titom zastavom i s mottom često citiranim: Deus vult (Bog hoče [rat]). Usprkos tome, za Franju ti ratovi nisu bili Božja volja, nego su »protiv volje Gospodina«). Neki istraživački - ističe Rohr - postavljaju pitanje: ne postoji li povezanost izmedu križarskih ratova i shizme izmedu Rima i Carigrada (1054). Istočna je Crkva postala našim otudenim bratom, »neprijateljem«. Neki istraživači tvrde da je sv. Bonaventura u svom životopisu sv. Franje cijelu stvar učinio prihvatljivu Rimu i krščanskim »patriotima«. Sve je to zapravo bilo smatrano pobožnom legendom. Rohr pošteno priznaje da je i on sam nekada tako mislio.
Franjo napušta svoju vlastitu kulturu na svoju vlastitu štetu da bi potražio sultana, da bi se zaputio u svijet drukčijega, drukčijeg čovjeka, koji je u javnosti slovio kao neprijatelj krščanskoga svijeta i krščanske religije. Tri puta je pokušao otiči u Svetu Zemlju, ali je uspio tek u trečem pokuša-ju. Zbog toga je putovao u Egipat kako bi križarskim trupama objasnio da krivo čine sudjelujuči u Petoj križarskoj vojni, na koju su pozvali papa Inocent III. i drugi katolički prvaci. Križarima je govorio da ne idu u bitku i najavio im je poraz. Oni su ga ismijali: »Srca im otvrdnuše i ne htjedoše poslušati.« Franjin stav prema neprijateljima, a time i prema islamu, najbolje
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
49
je izražen u 22. poglavlju Nepotvrdenogapravila u kojem je Franjo pred odlazak u Svetu Zemlju rekao: »Ljubite svoje neprijatelje i činite dobro onima koji vas mrze« (Mt 6,15; Mk 11,26). Gospodin naš Isus Krist, čije stope treba slijediti, nazvao je prijateljem svoga izdajnika i svojevoljno se predao onima koji su ga razapeli. Dakle, prijatelji su naši svi oni, po Franji, koji nam nepravedno nanose patnje i tjeskobe, sramote i nepravde, bolove i mučenja, mučeništvo i smrt: »Te moramo veoma ljubiti jer iz toga što nam nanose imamo život vječni.«
Franjina poniznost, njegovo poštovanje prema drugome, takoder i prema islamu - po Rohru - omogucilo mu je vjerojatno da skoro tri tjedna prove-de sa sultanom, pod čijom se zaštitom mogao vratiti križarima ponijevši sa sobom rog kojim se poziva na islamsku molitvu kao sultanov dar. Očito su poštovanje i uvažavanje izmedu Franje i sultana bili uzajamni. Takvo ponašanje prema sultanu i islamu nije postojalo u cijelom srednjem vijeku. Franjo je veoma mudro razlikovao institucionalno zlo i individuuma koji je trpio to zlo. Suosjecao je s vojnicima kao pojedincima, iako je odbaci-vao rat. Bio je žalostan zbog bitke koja se vodila i smrti vojnika, osobito Španjolaca, zbog njihove »velike nepromišljenosti«.
Svojoj braci u Nepotvrdenompravilu Franjo objašnjava da se na dva načina može ophoditi sa saracenima (muslimanima). Prvi se način sastoji u tome da se braca ne svadaju i ne prepiru, nego da služe radi Boga svakom ljudskom stvorenju i da se zadovolje time da priznaju svoju vlastitu kršcansku vjeru. To bi značilo da navješcuju kršcansku vjeru vlastitim životom. Druge se način sastoji u tome da navijeste Božju riječ ako se to svida Gospodinu. Možda je riječ inšalah Franjo naučio od muslimana. Kod Franje se, kao i kod Isusa, dogodio potpuni obrat svijesti: samo takav novi čovjek može podnijeti društvena zla svoga vremena. Pitanje je može li dualističko (svadalačko) mišljenje našega vremena uopce razumjeti, dopustiti ili podržati takvu radikalnu duhovnost. Rohr misli da se i mi danas nalazimo pred istom dilemom kao nekoc sv. Franjo: ako im kažemo da ne ratuju, smatrat ce nas ludacima; a ako šutimo, grist ce nas savjest. Ovdje je naprosto riječ o savjesti.
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)
50
MILE BABIC
2 Samoponiznost kao ljubav
U ovom poglavlju izložit cu temeljne misli Spisa svetoga Franje na osnovi rada koji sam o njemu objavio (Babic 2019, 79-105) tako što cu dalje razra-diti i produbiti osnovne misli Franjine kristologije. Vizija Franje Asiškoga, koja se temelji na Isusovu Evandelju, naglašava bratstvo i sestrinstvo svih ljudi, ne samo svih ljudi, nego i svih bica, tj. svih Božjih stvorenja u sve-miru. Sva su bica u svemiru braca i sestre po stvorenosti. Samo je jedan Stvoritelj, a sva su ostala bica Božja stvorenja. Ta bitna i neukidiva razlika izmedu Stvoritelja i stvorenja temelj je bratstva medu ljudima te bratstva i sestrinstva svih Božjih stvorenja. Svi oni koji nisu svjesni razlike izmedu Stvoritelja i njegovih stvorenja pretvaraju vlastitu religiju u idolatriju. Svi današnji religiozni fundamentalizmi nisu ništa drugo nego negacija Boga i pretvaranje Boga u običnoga idola, u lažno božanstvo, u božanstvo smrti, koje ljude poziva na uzajamnu mržnju i na ubijanje. Ove godine, 4. veljače, papa Franjo i veliki imam Ahmad al-Taib u Deklaraciji o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život pišu da je vjera u jednoga Boga koji je Stvoritelj, koji je stvorio život i sve ljude, temelj bratstva i sestrinstva svih ljudi. Oni ističu da Bog zabranjuje ubijanje ljudi. Zatim kažu: »To tražimo na temelju naše zajedničke vjere u Boga, koji nije stvorio žene i muškarce da budu ubijeni ni da se medusobno sukobljavaju niti da budu zlostavljani ili ponižavani u njihovim životima i okolnostima. Svemoguci Bog nema potrebe da ga bilo tko brani i ne želi da se Njegovo ime koristi za terorizi-ranje ljudi« (Deklaracija, 6. rujna 2019). Treba reci da papa Franjo govori
0	bratstvu svih ljudi oslanjajuci se pritom na sv. Franju. U svom Govoru održanom na ekumenskom i medureligijskom susretu u Sarajevu 2015. Papa je istaknuo da su svi ljudi braca. O tom bratstvu Papa govori i u apo-stolskoj pobudnici Evangelii gaudium i u enciklici Hvaljen budi.
Svojom vizijom bratstva i sestrinstva svih ljudi i njezinim prakticiranjem Franjo Asiški je ponudio alternativu svijetu mržnje i nasilja u kojem i danas živimo. To je iskazao svojom poznatom rečenicom: Exivi de saeculo (Izašao sam izsvijeta nasilja). Izašao je, dakle, iz svijeta nasilja i počeo stvarati svijet mira. Sv. Franjo - i franjevci koji ga slijede - zastupa spasenje cijeloga svijeta, sveukupnoga Božjega stvorenja. Bog ljubi svoje stvorenje
1	želi ga spasiti u cjelini. Time sv. Franjo odbacuje ontološki i svaki drugi oblik dualizma. Ovaj je svijet stvorio dobri Bog i sve što je stvoreno dobro je i lijepo i izvor je naše radosti. Taj dualizam do danas proizvodi užas
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
51
u svijetu, jer zastupa stav da nema spasenja za cijelu stvarnost, nego samo za odredenu stvarnost i samo za neke ljude. Pitanje zla dualizam je riješio na fundamentalno pogrešan način lociravši zlo u druge. Ako je zlo samo u drugima, onda kad ubiješ druge ti ubijaš zlo i za to ubijanje zla očekuješ nagradu i priznanje. Religiozni fundamentalisti ne vjeruju u Božju sve-moč. Oni ne vjeruju da bi Bog mogao uništiti svijet kad bi htio. Tako oni pretvaraju Boga u svoga slugu, tj. u idola, koji opravdava njihovu mržnju i ubijanje.
Koliko je dualističko mišljenje neistinito najbolje se vidi kad proučavamo što povjesničari kažu o vodi križarske vojske kardinalu Pelagiju, a što kažu
0	sultanu Maliku. Francuski franjevac Gwenole Jeusset navodi u svojoj knjizi Sveti Franjo i sultan kako Oliver Kölnski u svome pismu Maliku iskazuje svoje poštovanje sultanu i tvrdi da je sultan zaslužio ime Kamil (što znači »savršeni«). Na drugoj strani, na temelju dokumenata Jeusset opisuje aroganciju i nepopustljivost papinskoga legata Pelagija (Jeusset 2008, 93-101).
Za sv. Franju Bog je Ljubav. Buduči da je Božja ljubav čista nesebičnost, čista poniznost (»ponizi samog sebe«, Fil 2,7; kenosis), ta se ljubav osobi-to odnosi na isključene ljude, na one koje mi isključujemo i progonimo. Bog ljubi svoje neprijatelje, a mi smo svi Božji neprijatelji time što smo grešnici. I Bog nas, svoje neprijatelje, ljubi bezuvjetno, posve nesebično
1	bezgranično. Takvoga Boga, koji je sama Samoponiznost, otkrio nam je Isus Krist. A Isusa Krista Franjo želi nasljedovati do kraja i bez ikakva pridržaja. Zato Franjo želi biti manji od svih ljudi i podložan svakom ljud-skom stvorenju. On želi gol nasljedovati gologa Krista (nudus nudum Christum sequi). Po istoj evandeoskoj logici Franjo se odnosi prema musli-manima; ne želi s njima nikakvu svadu ni prepirku, nego želi maksimalnu poniznost: podložnost svakom ljudskom stvorenju zbog Boga i radi Boga. Bog tako hoče. Najprije, dakle, traži od brače da svjedoče ljubav, a da zatim priznaju tko su, da priznaju svoj krščanski identitet, to da su krščani. A kada uvide »da se to Gospodinu svida«, Gospodinu koji je sama Ljubav, mogu im navijestiti Božju riječ. Kod Franje nema govora protiv ni logike protiv koja se iscrpljuje u govoru protiv. Franjo djeluje po evandeoskoj logici dobrote, tako što pozitivno govori o onome o čemu heretici govore negativno. U Nepotvrdenompravilu on kaže: »I kada vidimo ili čujemo
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)
52
MILE BABIC
da ljudi govore ili čine zlo ili Boga hule, tada cemo mi dobro govoriti i dobro činiti i Boga ljubiti.«
Franjo je religiozni genij, jer ima izravnu relaciju sa Svevišnjim. U svo-joj Oporuci on kaže da mu nitko nije pokazao što mora činiti. To mu je sam Svevišnji objavio. Svevišnji mu je objavio da more živjeti po Svetom Evandelju. Nije mu to, dakle, rekao ni papa ni Crkva, nego Svevišnji. To je Franjina proročka dimenzija, koja se često previda. Upravo je taj odnos prema Svevišnjemu izvor Franjina mišljenja i djelovanja. Prema Tomi Čelanskome, Franjo je u Damietti govorio križarima da ne idu u bitku, jer mu je to Gospodin rekao: »Gospodin mi je objavo da kršcani, ako toga dana dode do bitke, nece uspjeti« (1995, 470). Gospodin (Dominus) mu je to objavio i Franjo je odvracao križare od bitke te ima najavio poraz, ali oni su ga izrugivali: »Srca im otvrdnuše i ne htjedoše poslušati.« I tu je takoder rečeno da se treba više pokoravati Bogu nego ljudima. Franjo ističe da upamte knezovi ovoga svijeta »da se nije lako boriti protiv Boga, tj. protiv Božje volje«.
U Nepotvrdenom pravilu Franjo nedvosmisleno govori o muslimanima. Braca se mogu ponašati na dva načina. Prvi je način da ne bude nikakve svade ni prepirke, nikakva govora protiv ni logike protiv, nego ljubav kao samoponiznost, kao poniznost koja ne pozna granica: podložnost svakom ljudskom stvorenju zbog Boga, radi Boga, jer tako Bog hoce. Bog je, naime, prisutan u svakom stvorenju i želi spasiti svako stvorenje. Na latinskome ta rečenica glasi: Sed sint subditi omni humanae creaturae propter Deum (»Neka budu podložni svakom ljudskom stvorenju zbog Boga«), jer to Bog hoce (1 Pet 2,13) i priznaju da su kršcani. To je prvi način: ljubav kao maksimalna samoponiznost i priznanje kršcanskoga identiteta, drukčije rečeno, navješcivanje Evandelja vlastitim životom, a ne riječima. To zapravo znači da ljubiš muslimana ne očekujuci uzvracanje, potpuno nesebično, onako kako ljubi Bog koji je sama Ljubav. Drugi način ponašanja sastoji se u tome da muslimanima treba navijestiti Božju riječ ako braca uvide da se to svida Gospodinu. Prema tome, opet je tu istaknuta Franjina proročka dimenzija, koja dolazi odozgo, od Svevišnjega.
Treba imati na umu da Toma Čelanski navodi kako je Franjo svome Pravilu htio dodati riječi »Duh Sveti je generalni ministar Reda«, ali je s tim dodavanjem zakasnio, jer je Pravilo vec bilo potvrdeno. Ovu tvrdnju
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
53
potkrepljuje Nguyen-Van-Khan Norbert u svojoj knjizi Krist u misli sve-toga Franje Asiškogaprema njegovim Spisima i dokazuje da duhovnost sv. Franje polazi od Duha Svetoga - prisutnoga u svijetu, u svim Božjim stvorenjima - pa je po Sinu usmjerena k Ocu (1989, 284). Time je rečeno da je poslušnost Duhu primarna i da se odnosi na sve članove Reda, Crkve i na sve ljude. Duh je apsolutno slobodan i apsolutno nov. Čovjek koji je otvoren i poslušan Duhu Svetome postaje slobodan i nov.
3 Kristologija fra Matije Divkovica
Nakon izložene kristologije sv. Franje potrebno je izložiti kristologiju fra Matije Divkovica, jer se u njoj najbolje zrcali duh bosanskih franjevaca, osobito Andela Zvizdovica.
Utemeljitelj franjevačke - a time i bosanskohercegovačke - književnosti na narodnom jeziku bio je fra Matija Divkovic, autor prvih tiskanih knjiga na narodnom jeziku, koji je iz pastoralnih razloga stvarao zajednički jezik za sve vjernike. Divkovic je pisao bosančicom (bosanskom cirilicom) i u tiskari Petra M. Bertana sam za svoje knjige lijevao slova i osmišljavao grafička rješenja. God. 1611. objavio je djela Nauk krstjanski i Sto čudesa te Besjede i tzv. mali Nauk, koji je do 1738. objavljen dvadesetak puta, i to u dvije varijante, opsežnoj i skracenoj.
Divkovic se rodio 1563. (te je godine zaključen Tridentski sabor), a umro je 1631. U tom su se razdoblju vodili nemilosrdni ratovi medu krščanskim konfesijama: katolicima i protestantima. Tada je vrijedila deviza cuius regio euis religio (»čija regija njegova religija«). I Lutherova Reformacija (1517) i katolička Reformacija (nazvana protureformacijom) po mom sudu su više protureformacije nego reformacije, što znači da su više usmjerene jedna protiv druge, nego što su usmjerene na izvornu, evandeosku formu života, na vita apostolica et evangelica. Vracanjem na mjerodavnu formu života započinje reformacija kršcanstva, što je najjasnije pokazao sv. Franjo Asiški. Divkovic se u svojim djelima vraca apostolskoj i evandeoskojformi života, tj. Isusu Kristu i njegovim učenicima. On ni s kim ne ulazi spor: ni s protestantima, ni s pravoslavcima, ni s muslimanima. Divkovic pozitivno izlaže kršcanski nauk. Njegov je govor odreden pozitivnom evandeoskom logikom, koja izbjegava osudivanje drugih. Ivana Mikulic je usporedila
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)
54
MILE BABIC
Divkovicev katekizam Nauk krstjanski s katekizmom Ivana Grličica Put nebeski i došla do uvida da je Divkovicev govor o vjeri i drugim aspektima ljudske svakidašnjice odreden pozitivnom evandeoskom logikom koja izbjegava osudivanje drugih (2017, 49-71).
Divkovic poziva kršcane da najprije sude samima sebi: »Ne sudite da ne budete sudeni!« (Mt 7,1) On ističe da ima mnogo kršcana, ali je malo dobrih kršcana, jer su mnogi samo po imenu kršcani, ali ne i po djelu; za njega su kršcani oni koji Isusa Krista nasljeduju djelom, jer Divkovic - poput sv. Franje - želi gol nasljedovatigologa Krista (nudus nudum Christum sequi). Vrhunac kršcanskoga humanizma Divkovic nalazi u Matejevu Evandelju (25,40: »Ono što ste učinili jednom od ove moje najmanje brace, meni ste učinili!«), a osobito u Isusovoj ljubavi prema neprijateljima, jer Bog ljubi svoje neprijatelje, tj. grešnike.
U predgovoru Besjedama Divkovic ističe mir kao središnju ideju, jer u tom vremenu kršcani katolici i kršcani protestanti vode nemilosrdne i krvave ratove. On veli da je Isus Krist želio da njegovi učenici šire mir, to je želio i sv. Franjo, a to želi i on, »nedostojan sluga i brat vaš«. Bog je, po Divkovicu, svojim neprijateljima (grešnicima) poslao novoga Adama, Isukrsta, da uspostavi mir izmedu Boga i čovjeka. Kao što Bog ljubi svoje neprijatelje, tako i pravi kršcani, po Divkovicu, trebaju ljubiti svoje neprijatelje. Mir izmedu Boga i čovjeka pretpostavka je mira medu ljudima i mira u čovjeku. Krščanski put jest put samoponiženja, odricanja od svake moci (kenosis), jer je Isus došao gol i bos na ovaj svijet i gol umro na križu (Babic 2014, 391-426).
Na kraju sažimam osnovne misli Divkoviceve kristologije, o kojoj sam vec pisao (Babic 2017, 113-127). Božja se ljubav kod Divkovica očituje kao samoponiznost. Bog je ponizio sebe da bi uzvisio (spasio) čovjeka. Isukrstova se ljubav takoder očituje kao samoponiznost: Isukrst je ponizio sebe i bio ponizan sve do smrti na križu. Bio je gol i ubog na početku svoga života, za vrijeme svoga života i na kraju svoga života. Nasuprot Isukrstu, stari čovjek Adam uzvisivao je sebe i bio je ponižen, jer u Evandelju Isus kaže: Tko se uzvisuje bit ce ponižen, a tko se ponizuje bit ce uzvišen. Ono što se dogada s čovjekom dogada se s cijelim stvorenjem jer je kod Divkovica čovjek zastupnik cijeloga Božjeg stvorenja. Iz ljubavi kao sa-moponiznosti proizlazi bezuvjetna ljubav prema neprijatelju: Bog ljubi
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
55
svoje neprijatelje (grešnike), Isukrst ljubi svoje neprijatelje. Dakle, kršca-nin je onaj koji ljubi svoje neprijatelje. Ljubav je konkretno i praktično djelo, što znači da je kršcanin onaj koji djelom nasljeduje Isusa Krista. Otvorenost Isukrstovu Duhu, tj. Duhu Svetome omogucuje kršcanima da Isukrsta nasljeduju praktično. Duh Isukrstov koji stanuje u kršcanima pokrece ih na djelovanje, tj. na praktično nasljedovanje Isusa Krista.
0	prisutnosti duha sv. Franje medu bosanskim franjevcima, osobito kod fra Andela Zvizdovica, pisali su nobelovac Ivo Andric i Nikola Šop. U svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Razvitak duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vlasti Andric opisuje dokle ide samoponiznost bosanskih franjevaca. On piše da su oni svoj rad obavljali u veoma teškim uvjeti-ma, s iskrenim predanjem i s najvecom požrtvovnošcu. Težili su da koriste narodu i da ga vode ka boljem, što je jedna od njihovih najljepših osobina
1	jedna od njihovih najvecih zasluga. Cilj im je bio da služe spasenju duša. Zbog svoje spremnosti na žrtvu i ustrajnosti u dušobrižništvu, zbog svoga besprijekornog načina života i svoga mocnog utjecaja na vjernike mogu služiti kao svijetli primjer katoličkom duhovništvu i svecenstvu cijelog svijeta. Njihovo samoporicanje graniči s mučeništvom. Prilike su stvorile iz bosanskog franjevca jedan svojevrstan, poseban tip franjevca i svečenika ne samo unutar Franjevačkog reda nego i unutar sveukupnog duhovništva i svecenstva Katoličke Crkve. Taj svoj stav o bosanskim franjevcima Andric je na umjetnički način obradio i razvio u svojim književnim djelima.
Kolika je bila moc ljubavi kao samoponiznosti kod bosanskih franjevaca, pokazuje veliki pisac Nikola Šop (roden u bosanskom gradu Jajcu) u svojoj trodijelnoj poetsko-mističnoj drami pod naslovom Bosanska trilogija. U cijeloj drami Šop prikazuje samoponiznost bosanskog franjevca fra Andela Zvizdovica (u drami nazvan Vrandeo), bosanskih franjevaca, zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševica (u drami nazvan Štipan) i ostalih pripadnika Bosanskog kraljevstva. Bosna je prikazana kao zemlja samoponiznosti. U Bosni je sve maleno, počevši od malenog Isusa pa do malenih bosanskih crkava. Glavna svetkovina u Bosni je svetkovina sv. Ive Krstitelja, koja se slavi 24. lipnja svake godine u blizini Jajca, na kojoj se skupljaju hodočasnici iz cijele Bosne i na kojoj se dogadaju čuda dobrote, zahvaljujuci Božjem Duhu koji je tu prisutan.
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)
56
MILE BABIC
Šop je u drami ocrtao obilježja rimske i turske moči, koje se uvečavaju pobjedivanjem neprijatelja, i obilježja bosanske (franjevačke) nemoči: sa-moponiznost i vjeru u nepobjedivu moč dobrote i ljubavi. Šop ističe da je moč nemočna pred onima koji ne prihvačaju logiku moči, pred onima koji ne žele ubijati nego ljubiti. Moč može komunicirati s nemoči (s dobrotom) samo onda ako prestane biti moč, ako, dakle, prihvati logiku ljubavi. Šop zapravo želi reči da dobrota može obratiti svaku silu i moč, svaku vlast, samo ne može obratiti svetu vlast, tj. onu vlast koja samu sebe obožava, koja je sebe pretvorila u božanstvo, u idola.
Sredinom 18. stolječa, ističe poznati turkolog Vjeran Kursar, bosanski su fra-njevci primili i službeno priznanje svoga posebnoga položaja na simbo-ličan način. God. 1758. gvardijani fojničkoga i kreševskoga samostana, zajedno s Beničem, predali su bosanskom veziru Mehmed-paši Kukavici u Travniku džulus, porez koji se daje novoimenovanom veziru. Tada su fra-njevački predstavnici bili zaogrnuti tzv. binjišima (tur. bini§), počasnom odječom, crvenim ogrtačem od čohe, kojim je bio zaogrnut i fra Andeo Zvizdovič 1463, kad je primio ahdnamu od Mehmeda Osvajača. Ta se ceremonija, prema Beničevoj kronici, ponovila više puta prilikom stupanja u službu novih vezira. Ona je imala političko značenje, jer je uključivala franjevačke predstavnike u osmanski državno-upravni sustav. Iako franjev-ci osmansku državu nisu priznavali kao svoju, ipak su bili kritički lojalni, pa su im osmanske vlasti, 300 godina nakon legendarnoga susreta fra Andela Zvizdoviča i Mehmeda Osvajača, ponovili tu ceremoniju davanja plašta, što znači da su time primili franjevce u osmansku službu (Kursar 2017, 449-475). Bosanski su, dakle, veziri odali priznanje bosanskim fra-njevcima. Iz toga če kasnije veliki pisac i pjesnik Nikola Šop izvesti u svojoj Bosanskoj trilogiji da su bosanski franjevci evandeoskom logikom dobrote mogli obratiti svaku vlasti, pa i osmansku, ali ne i svetu vlast, koja je samu sebe apsolutizirala.
U pričama o svome zavičaju Šop opisuje katakombe u Jajcu i kaže (pa-rafraziram): gdje god postoje silnici, postoje katakombe. On uvjerljivo dokazuje da svaki silnik, kada drugome oduzima slobodu, sam je izgubi u istom trenutku: »Katakombe. Gle, i ovaj mali gradič ih ima. Dakle, u tim zidinama, u tim kamenitim gnijezdima nad vodopadom, živjeli su silnici, dobro utvrdeni; jer gdje god je bilo silnika, tu su i katakombe. Gledajuči prezrivo kroz prozore svojih kula, kroz okna kovana u rešetke, oni su sami
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
57
sebe učinili sužnjima; jer tko oduzme slobodu drugima, i sam je izgubi u istome trenutku. Katakombe su kao rijeka ponornica. Spriječena u svom prirodnom toku po zemlji, ona zapjenjena i ljutita, razbija dno svoga korita, razriva utrobu zemlje, bijesno krči put i najzad nade ušce u beskrajnom moru, koje nema granica, ni gospodara. Katakombe su podrovale krvave temelje silničkih kula.« (Šop 2006, 98-99) Iz navedenoga slijedi da je sloboda za Šopa nedjeljiva jer je nemoguce biti slobodan na tudu štetu: ili smo svi slobodni, ili nije nitko. Jednako su udaljeni od slobode i tlačitelji i potlačeni, pobjednici i pobijedeni.
4 Istovjetnost dviju kristologija: Franjine i Zvizdoviceve
Divkoviceva je kristologija istovjetna s kristologijom Franje Asiškoga. On ima viziju života kakvu ima i sv. Franjo: za obojicu je mjerodavna Isusova forma života (vita apostolica et evangelica, apostolski i evande-oski život Isusa i njegovih učenika). Naime, Divkovic tvrdi da Isukrsta treba nasljedovati srcem (vjerom koja izlazi iz srca) i djelima. On najoštrije kritizira kršcane koji su kršcani samo po imenu, a ne po djelima. Kršcanin je onaj koji ljubi neprijatelja kako ga je Isukrst ljubio i koji čini dobro sva-kome, a to znači i onima koji njemu čine zlo i koji ga progone i proklinju. I Divkovic kao i sv. Franjo shvaca duboki smisao rečenice Nudus nudum Christi sequi: Isukrstova ljubav ima oblik samoponiznosti/kenoze (Fil 2,7). I Franjo i Divkovic ističu poniznost, nasljedovanje Isusa Krista u poniznosti, jer biti manji (minor) je proces samoumanjivanja i samoponiženja. Treba podnositi sve nevolje i nepravde dobrovoljno. Za Divkovica su sva Božja stvorenja dobra i lijepa i Bogu draga; kod njega je riječ o spasenju cjelo-kupnoga Božjeg stvorenja.
Divkovic - kao i Franjo - ostaje vjeran evandeoskoj logici dobrote, koja ne govori ni protiv koga, nego čini dobro svima (i zlima). On navodi Isukrstove riječi: »Ne sudite da ne budete sudeni!« (Mt 7,1) i »Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili sudeni« (1 Kor 11,31). U predgovoru Nauku krstjanskome Divkovic poziva svakoga kršcanina da sudi sam sebi i da se izmjeri glavnim mjerilom koje se zove Isus Krist. On stalno ponavlja da je vrhunac Isusova siromaštva goloca na početku i na kraju Isusova života, što je sv. Franjo praktično nasljedovao. Siromaštvo Divkovic shvaca kao slobodu, jer posjedovanje materijalnih dobara priječi ljubav prema Bogu
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)
58
MILE BABIC
i bližnjemu, a time ponavlja Franjine riječi. Sloboda je, dakle, oslobodenost od egoizma, od samouzvisivanja, od robovanja samome sebi. Iz velike slobode nastaje velika ljubav kao samoponiznost. Za Divkovica je Isukrstov zakon - zakon izvrsne (izvrstite) slobode. Biti vjeran Božjem Duhu - a bit Duha jest slobode - znači biti vjeran Duhu slobode. Taj je Duh je zapravo general Franjevačkoga reda.
I sv. Franjo i fra Matija Divkovic jasno ističu da treba pozitivno misliti, govoriti i djelovati, pozitivno uzvracati na tudu negativnost, a to znači da treba ljubiti svoga neprijatelja. Svevišnji ljubi svoje neprijatelje kao što je i Isus Krist ljubio svoje neprijatelje. Prema onima koji se prema nama odnose najnegativnije trebamo se odnositi najpozitivnije. Prema najvecim neprijateljima trebamo se odnositi kao prema najvecim prijateljima. Samo je tako negativnost moguce pretvoriti u pozitivnost, tj. prijeci iz paradigme nasilja u paradigmu nenasilja.
(j^T) Edinost in dialog 74 (2019) 2: 43-59
SUSRETI SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA I FRA ANDELA ZVIZDOVICA SA SULTANIMA
59
Reference
Andric, Ivo. 1982. Razvitak duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vlasti. Sveske Zadužbine Ivo Andric 1: 124-156.
Babic, Mile. 2014. Divkovic kao reformator. Matija Divkovic i kultura pisane ri-ječi. Sarajevo: Franjevačka teologija & Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene: 391-426.
---. 2017. Divkoviceva kristologija u
Besjedama. Matija Divkovic i kultura pisane riječi II. Sarajevo-Zagreb: Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene & Hrvatska sveučilišna naklada: 113-127.
---. 2019. Nasilje idola. Sarajevo:
University Press.
Berman, Harold J. 1995. Recht und Revolution. Frankfurt am Maim: Suhrkamp.
Čelanski, Toma. 1995. Vita secunda.
Fontes Franciscani. Assisi: Edizioni Porziuncola.
Deklaracija o ljudskom bratstvu za mir u svije-tu i zajednički život, Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 1-4.
Frugoni, Chiara. 2001. Vita di un uomo: Francesco d'Assisi, Torino: Einaudi.
Jeusset, Gwenole. 2008. Sveti Franjo i sultan. Sarajevo: Svjetlo riječi.
Kammerer, Peter, Ekkehart Krippendorff in Narr Wolf-Dieter. 2008. Franz von Assisi - Zeitgenosse für eine andere Politik. Düsseldorf: Patmos.
Kursar, Vjeran. 2017. Živjeti krstjanskipod turskim gospodstvom. Osmansko car-stvo u djelima bosanskih franjevaca 18. stoljeca. Matija Divkovic i kultura pisane riječi II. Sarajevo-Zagreb: Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene & Hrvatska sveučilišna naklada: 449-475.
Kuster, Niklaus. 2009. Franziskus. Rebell und Heiliger. Freiburg-Basel-Wien: Herder.
Le Goff, Jacques. 2010. Sveti Franjo Asiški. Zagreb: Demetra.
Manselli, Raul. 2011. Sveti Franjo Asiški. Sarajevo: Svjetlo riječi.
Mikulic, Ivana. 2017. Divkovic i Grličic: počeci bosanske i slavonske kateki-zamske književnosti. Matija Divkovic i kultura pisane riječi II, SarajevoZagreb: Hrvatska sveučilišna naklada & Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene: 49-71.
Norbert, Nguyên-Van-Khan. 1989. Le Christ dans la pensée de saint François d'Assise d'aprés ses Écrits. Paris: Éditions Franciscaines.
Rohr, Richard. 2015. Die Liebe leben. Was Franz von Assisi anders machte. Freiburg-Basel-Wien: Herder.
Spisi svetoga Franje i svete Klare. 2005. Mostar: FRAM-ZIRAL.
Šop, Nikola. 1980. Bosanska trilogija. Sarajevo: Veselin Masleša.
---. 2006. Proze. Sarajevo: Matica hrvatska - HKD Napredak.
Unity and Dialogue 74 (2019) 2: 43-59 (j^)