Mum6erafc
ffliarindol.
Napisao N. B.
(Preštampano iz „Obzora".)
; ZAGREB
AK DIONIČKE TISKARE 1896.
Nakladom
Knjižare Dioničke tiskare u Zagrebu
(Knjižare Jugoslavenske akademije)
izašlo je:
Alaupović Tugomir (Hrvat-Bošnjak): Nesudjenica. Epska pjesan. Ciena 40 nvč.
Andersenove izabrane priče za mladež. Ukrašene sa mnogo
slika.   Ciena 80 nČ. Apulejeva priča Amor i Psihe, protumačio dr Milivoj Srepel.
Ciena 30 nČ., poštom 35 nč. Babič Ljuba (Gjalski): Maričon.   88 str.   Ciena .'50 nč.
— — U noći. Svagdašnja poviest iz hrvatskoga života, tor. P —. BariŠič Fra Rafael: Pobožnost sv. križnoga puta. 40 novč. Breaztyenszky dr. Sandor pl.: Izraelićani i vršenje patronatskoga
prava. 15 nč., poštom 20 nč. Bujanović Ivan dr.: Eshatologija to jest posljednje stvari po nauku katoličke crkve.   Ciena for. 1.50, uvezano u platnu for. 1.70, s poštarinom 10 nČ. više.
— — Sveti sakramenti po nauku katoličke crkve. I. svezak.
Sakramenti u opče, krst, potvrda i euharistia. 540 str. u 8-ni.
Ciena for. 2.65, uvezano u platnu for  2.85, s poštarinom
15 nč. više. ■ Conscience H.: Škrtac. Preveo Josip Zorić. Ciena 60 nvč. Courcelle-Seneuil J. G.: Razvoj uljudjenoga života. (Conduite
de la vie civilisče.) Preveo Milan Kreši •. Cijena 20 nČ. Dickens Charles.: Pikvikovci.   Roman.   for. 2*—. Divković Mirko: Izbrane ruske narodne pripovijetke. Ciena
80 nč.
Dostojevski M. F.: Zapi sci iz mrtvog doma. Preveo S. Lukič. Ciena for. 1-20.
— — Zločin i kazna. Preveo Ivan Gojtan. Ciena for. 2.—. Dvie uzorne tragedije: Britanik, od Račina;  Tankred, od
Voltaira. for. —-90. Ettinger Josip: Šumsko grmlje i drveće u Hrvatskoj i Slavoniji.
Nagradilo hrvatsko-slavonsko šumarsko družtvo. (Sa 52 slike).
Ciena for. 1-80. Gaboriau Emile: Gospodin Lecoq. Koman. for. 1—. Garšin V.: Iz zapisaka vojnika Ivanova o vojni god. 1877.
for. —-30.
Žumberak i Marindol.
Napisao N. B.
(Preštampano iz Obzora".)
ZAGREB
TISAK DIONIČKE TISKARE
1896.
73S08
UVOD.
Jr"^rije sto godina slučajno je samo pala zlorada rieč: kamo da naš Zumberak spada po državnom pravu? A godine 1828, prigodom obilaženja medja dieleeih kraljevinu Hrvatsku od vojvodine Kranjske, počela je ova vojvodina preko svojih pouzdanika i opet samo slučajno svojatati si pravo na naš Zumberak i Marindol, i time je nastao priepor o državnoj pripadnosti ovih dvaju predjela, koji još i danas traje. Uzrok tomu Čini se, da je poglavito taj, što nije nigdje sustavno opisana prošlost ni Žumberka ni Marindola, pa se na onoj strani drži, da mi i ne znamo, kako se ta stvar imade — i da nismo kadri naše stanovište kako valja zastupati, pošto se ti predjeli do nedavno kroz više stoljeća nalazili što pod jurisdikcijom nutarnje Austrije, što pod vlašću bivšega ratnoga vieća, pak iz te dobe nemamo o tim krajevima niti izprava niti spisa u našoj domovini.
Da se bude znalo i kod nas: što je u stvari; čije li pravo na Zumberak i Marindol da je jače, predajem nazočni historički spis javnosti u nadi: ne bi li to pri-pomoglo, da se pitanje o Zumberku i Marindolu lakše naprvo pomakne i već jednom konačno rieši?
ZAGBEB, mjeseca studenoga 1896.
Pisac.
Zumberak i Marindol.
D anas već svi znamo, da su njekoč bila dva uskočka područja, naime: jedno kranjsko, pod imenom sihelbergski kotar, i drugo hrvatsko, pod imenom, žumberačko (sihel-burgsko) okružje*; da su oba ta područja bila na vojničku ustrojena9; da je kranjski kotar podredjen bio kapetaniji siheibergskoj, koja je imala svoje sjedište na grebenu uskočke gore kod Poganejame u gradu Siehel-bergu blizu hrvatske medje; a hrvatsko - žumberačko okružje da je spadalo pod kapetaniju karlovačku; obe pako kapetanije da su bile podredjene vrhovnoj kapetaniji sihelbergsko-slunjskoj; te da je prigodom definitivnoga preustrojstva hrvatske vojne krajine sihelbergska kapetanija kranjska razpuštena, njeno područje opet vojvodini Kranjskoj utjelovljeno i gradjanskoj upravi podredjeno tada, kadoo su tuj godine 1748 tri nove okružne oblasti ustrojene3; a hrvatsko žumberačko okružje sa Marin-dolom da je ostalo kod hrvatske vojne krajine i priključeno slunjskoj pukovniji kao XI. i XII. satnija.
1 Jenko: IzvjeBće cesarici-kraljici od 6. ožujka 1761, točka
deseta.
2 a) Valvasor: Povjest vojvodine Kranjske, g. 1689.
b) Jenko, pod 1.
c) Vaniček: Spezialgeschichte der. k. k. Militargrenze, Wien 1875.
d) Dimitz: Geschichte Krains, 1874—1876.
e) Dr. Biedermann: Archiv fur Heimatknnde.
3 Memoriale, 26. April 1881.
Toga neće da priznadu jedino oni krugovi, kojima su trn u oku Hrvati i Hrvatska; koji ne će da bude bratske ljubavi i sloge medju Sloveneima i Hrvatima, pa koji zato i siju medju nje mržnju i razdor držeći se one: „divide et impera".
Za izliku pozivlju se ti krugovi na povjest vojvodine Kranjske i na zemljovid Florijančićev.
0 geografičkih i topografičkih odnošajih kao što i o historičkih činjenicah vojvodine Kranjske nalazi se množtvo toga u poznatom djelu: die Ehre des Herzog-thums Krain von Johann Weichard Freiherm von Val-vasor. (Dika vojvodine Kranjske od Ivana Veiharda baruna Valvasora) Ljubljana-Niirnberg 1689 4° I—IV. svezka, drugo nepromienjeno izdanje od I. Krajca, Vinka Novaka i Josipa Pfeifera u Novom mjestu 1877—1879, tiskom i nakladom L Krajca. To djelo se u velike cieni u Kranjskoj, pa se na nj pozivlje i u spomenici, koju je o Žumberku i Marindolu godine 1881 izdala austrijska vlada.
Valvasor se obćenito drži za najizdašnije vrelo, kad se hoće štogodj znati o Uskocima, kojim se imenom označuju oni bjegunci, što no pod imenom „Vlaha" do-bjegošeiz Turske; Slovenci ih obćenito prozvaše „Viskoki".
Djelo Valvasorovo razdieljeno je na petnajst knjiga:
Prva knjiga itd.
„Drugu knjiguu je izpunio pisac obćenitim naslovima, razdjeibom i opisom svih pet dielova vojvodine Kranjske, njezinim medjašima, varošima, gradovima, trgovištima, selima, žiteljstvom, zemljištem, oranicama, livadama, šumama, planinama, vinogradima, riekama, jezerima, vrelima, špiljama, stražištima i vituljačama.
Izpustivši, što ovamo ne spada.
„Jedanajsta knjiga obuhvaća posebni mjestopis, kojim pisac točnije opisuje varoši, gradove (dvorove), samostane itd., nego li je to u drugoj knjizi učinjeno".
„Dvanajsta knjiga je izpunjena mjestima Hrvatske i Primorja".
Dakle druga, jedanajsta i dvanajsta knjiga obuhvaćaju geografički i topografički opis Kranjske i njezinih medja.
Pogledajmo si pobliže te točke:
U II. knjizi na strani 101 veli se: „Kranjska se dieli na pet dielova, i to: gornji dio, dolnji dio, srednji dio, nutrnji dio i histeriski dio".
Od ovih dielova graniče uz Hrvatsku samo dolnji dio i srednji dio, t. j. dolnja i srednja Kranjska, dakle imamo mi posla samo s ova dva diela.
0 medjašima dolnje Kranjske čitamo u II. knjizi na strani 173, zadnja alineja, desna pola „zatim dalje dolje prema Savi do izpod Mokrica uz medje Slovenske krajine, iztočno tri milje uzduž Slovenske krajine".
„Posije oko Mokrica naokolo uzbrdice ovamo izpod Uskočke gore do Preseke, šest milja od medje trećega diela":.
Na strani 173 II. knjige nalazi se i zemljovid doljnje Kranjske pod naslovom „druga petina to jest doljnja Kranjska11, koji pažljivo motren donekle zazornim čini gornji tekst.
Kako naime čitamo u drugoj alineji — vodi Val-vasor medju dolnje Kranjske uz Savu čak do Radeče (Ratschach), pa se kaže u trećoj alineji, „zatim dalje dolje uz Savu do izpod Mokrica duž medje Slovenske krajine, iztočno tri milje uz medju Slovenske Jcrajine". Ove tri milje očevidno su krivo navedene, jer duljina savske medje od Radeče do izpod Mokrica, t. j. do utoka Bregane u Savu punih šest milja iznosi.
Druga se geografička pogrješka opaža u četvrtoj alineji, tuj se naime veli: „po tom oko Mokrica naokolo uzbrdice ovamo izpod Uskočke gore do Preseke, šest milja od medje trećega dielau. — Linija od Mokrica do Pre-
seke nije dugačka šest milja, nego samo tri milje, pak ne ide uz medje trećega diela — naime srednje Kranjske — nego uz medje Slovenije, kako to pridodani zemljovid dolnje Kranjske jasno pokazuje.
Iz teksta treće i četvrte alineje može se kritično usvojiti samo to, da je medja dolnje Kranjske prema Hrvatskoj evo ova: po tom oko Mokrica naokolo uzbrdice ovamo izpod Uskočke gore do Preseke, t. j. medja idjaše jugozapadnim pravcem od Mokrica na sjeverozapadnom naslonu do Preseke".
Na zemljovidu dolnje Kranjske pada u oči, da tuj ne ima potoka Bregane, koji je urisan na obćenito m zemljovidu Kranjske (strana 100—101) izviruć kod Preseke i izlijevajuć se u Savu; da su na iztočnoj strani najskrajnja mjesta Mokrice i Preseka, a pogorje da se naslanja sje-veroiztočnim pravcem na liniju izmedju Mokrica i Preseke, i da se ono već označuje Sclavonijom (Hrvatskom). Taj nacrt odgovara posvema spomenutomu tekstu.
Medje srednje Kranjske prema Hrvatskoj opisane su u II. knjizi na strani 209, gdjeno se nalazi i zemljovid srednje Kranjske pod naslovom: „treća petina, t. j. srednja Kranjska".
U drugoj alineji povučena je od Ljubljane medja, koja dieli srednju Kranjsku od doljnje Kranjske. Iza opisa te medje do Vordla na Krki počima odavle onaj tekst, koji se nas tiče. Dakle počam od Vordla u posljednjem redku „dalje od spomenute rijeke (Krke) kopnom prema Uskočkoj gori iznad Preseke, dvije milje uz medje drugoga diela".
Zatim na prvoj poli u prvoj alineji:
„neposredno odatle istom planinom prema Mokricama, četiri milje uz medje drugoga diela i Slovenske krajine".
„po tom natrag planinom do rijeke Kupe pod Metlikom, od istoka na jug, četiri milje uz hrvatsku medju".
U kratko: po Valvasoru teče medja dolnje i srednje Kranjske prema Hrvatskoj: od utoka potoka Bregane u Savu oko Mokrica naokolo izpod Uskočke gore na sjeverozapadnoj strmini planine do Preseke, i odatle istom planinom dalje prema zapadu i posije jugu do rijeke Kupe pod Metlikom.
Tako označuje Valvasor tu medju i u svojem glavnom opisu zemaljskih medja vojvodine Kranjske, i ona je identična sa medjom, koja još i dan danas obstoji medju istom vojvodinom i kraljevinom Hrvatskom.
U svezku IV., knjizi XV., poglavju IX, na strani 368 i dalje opisuje Valvasor potanko one vojne i četo-vanja Turaka, kojima je zemlja Kranjska osobito počam od godine 1469 pustošena. Za razdoblja od 1469 do 1529 napominje se do šestnajst takovih godina, kad sve Turci u četah do 10000 ljudi tuda haraše. A te godine da su bile: 1469, 1471, 1472, 1473, 1474, 1475, 1480, 1484, 1489, 1492, 1493, 1511, 1522, 1527, 1528 i 1529. Četovanja ta da su polazila svaki put iz Bosne ravnicom karlovačkom, gdje još u ono doba nije bilo tvrdjave, i da su zalazila u dolinu rijeke Kupe, odatle pako prema sjeveru u dolinu kršku; pače da kadšto obidjoše i srednju Kraujsku do Ljubljane, ali da se ponajviše ograničavaše na dolinu kršku, koju bi znali do Save poharati, pa se odanle dolinom savskom opet kući povratiti. Predjel, nalazeći se u opisanom pravcu počam od Metlike i Cer-nomlja preko Novogmjesta i Kostanjevice bijaše pozo-rište onoga haračenja, koje je zadesilo poimence Metliku sedam puta (g. 1408, 1431, 1469, 1511, 1547, 1575 i 1578); CerQomslj, osobito pako njegovu okolicu čestokrat; Novomjesto tečajem godina 1469, 1499, 1547 i 1575; Kostaujevicu 1469 i 1575. Tuj je dakle što izgiuulo, što u robstvo odvedeno množtvo žiteljstva, te je po tom sasma jasno, da je nakon tolikih provala taj predjel opustošen i bez pučanstva bio oko god. 1530, kađuo u to doba
(1532—1533) prebjegli iz Turske Vlasi zatražiše, da se tuj smjeste, u što stališi kranjski i privolise.
Bjeguncima budu u onom kraju, koji bi gore označen pozorište turskih haračenja, odkazaui bregoviti predjeli, a cijelo bregovito područje, na kojem se ti Uskoci nase-liše, bude kašnje prozvano „Uskočka gora".
To isto opisuje Valvasor u svezku IV., knjizi XII., poglavlju X., stavki XXI. na straui 75 ovako : „ Uskočka gora u Kranjskoj proteže se u duljini 4 jake njemačke milje, a 2 takove u širini, i dopire do rijeke Kupe i Briganeu, dakle iznosi površina toga predjela 8 četvornih milja; naslanja se svojim južnim krilom u širini od Metlike do Cernomlja na Kupu; kreće se odtuda sjeverozapadno prema rijeci Krki i Novommjestu; i proteže se odovuda iztočno prema Kostanjevici medju rijekom Krkom i pogorjem do ntoka Brigane u Savu*. Ovo nazivlje Valvasor „Uskočka gora u Kranjskoj"1.
Dalje veli Valvasor u svojem opisivanju: „Ova gora je skroz goletna i pedinasta, ali se ipak nalazi tuj preko devetstotina starih kuća, i povrh toga množtvo novih, koje se obično zovu nove naselbine, nu te kuće nisu tako blizu jedna drugoj, da bi se dale porazdieliti u sela, već su to lih pojedine dosta nadaleko jedna od druge podignute sgrade. U svakoj i najmanjoj od tih uskočkih kuća stanuju tri, četiri do pet oženjenih osoba, a često živi zajedno i po cio rod, tako, da se nađje u pojedinih kucah neobično mnogo odraslih ljudi i djece".
Uzme li se dakle k ono 900 starih kuća — u ime toli mnogo novih samo 100, to ih je prije moralo biti bar 10C0, a računajuć pojedine kuće, kadno se i u najmanjoj kući nalazilo do pet oženjenih osoba i neobično mnogo odraslih ljudi i djece, samo po 10—12 glava, tada se prikazuje ukupni broj Uskoka već onda sa 10 do 12.000 duša.
Prvo pitaoje, koje sliedi, jest: nije li kranjsko uskočko područje imalo svoj ,,Sichelburg?u
Na to odgovara Valvasor na istoj strani svoga djela ovim riečiraa: „Nekako pred sto i kakovih četrdeset godina (1689—140 — 1549, dakle oko 1540—1550, godine) kadno turski Vlasi iz Turske bježahu, eatražiše oni utočište u zemlji Kranjskoj, pak im budu usljed toga za buduće obitavanje odkazana spomenuta mjesta skupa sa pogorjem, uzev ih u zamjenu od drugih gospoštija (kao samostana i zavoda Kostanjevice, pak Pleter ja) i sve to, kao takodjer stari grad Preseka, čije se preostale zidine još vide, bude gradu „Sichelbergu" pridodano, da budu zajedno ovi stari, kako je poznato, iz Turske prebjegli „Vlasiu, koji se po kranjski „Uskoci" nazivlju, za da se oni, kad uztreba, tim lakše i brze na okupu nadju i Turke odbiju". Nadalje piše Valvasor: „Jer je pako tih Vlaha u razno doba toliko iz Turske k nama prebje-gavalo, da ih sve ne bijaše moguće po bregovih i medju ovima smjestiti, budu im kašnje ustupljena stanovita mjesta pri rijeci Kupi med Vinicom i Podbrežjem (Frei-thurn), gdje tada ciela sela napuniše, nu bješe ipak utjelovljeni i podredjeni vrhovnoj kapetaniji Sihelberžkoj".
„Stari grad Preseka", piše Valvasor, „leži sada sasma porušen visoko na planini, pod kojom voda Kup-čina izvire, što no pod Sichelbergom u Briganu utječe. Stari grad Preseka pripada Uskocima, te spada po tom pod gospoštiju i kapetaniju Sichelberg". (Smak III, knjiga XI., strana 454 Valvasorova djela)
Pogledamo li na zemljovide, pridodane Valvasorovu djelu (knjiga II, strana 100 i 101, te strana 209, i knjiga XII. medju stranom 2 i 3) nalazimo na njima mjesto Sichelberg kao skrajnju iztočnu točku vojvodine Kranjske prema Hrvat-koj.
Osim tih zemljovida pruža nam djelo Valvasorovo još jasniji dokaz za to, da je u doba, kad je to djelo pisano, postojao Sichelberg u Kranjskoj.
„Poglavlje XXXIX." obuhvaća naime popis gradova u Srednjoj Kranjskoj, medju kojima se pod brojem 32 navodi i „Sichelberg (Schumberg)u.
U knjizi VIII. na strani 808 navodi se takodjer župa Sichelberg.
U knjizi XI. na strani 529 spominje se grad i go-spoštija Sichelberg u srednjoj Kranjskoj, i upućuje se na poglavlje ono, gdje da se o tom nalazi opis.
Napokon se u knjizi XII., strana 74—XXI. potanje opisuje Sichelberg, koji da se kao grad i gospoštija nalazi u srednjoj Kranjskoj; gospoštija da je bila ustupljena za naselenje Uskoka, a grad za sjedište njihova vrhovnoga kapetana". Tuj se označuje dapače i mjesto, gdje da je stojao grad Sichelberg, naime: „XXI. Sichelberg (Schum-berg) jest vrhovna kapetanija, koja leži u srednjoj Kranjskoj, sried Uskočke gore, na vodi Kupčini, na prilično visoku brdu, kako to spomenuta slika pokazuje1', koja evo sliedi: (Vidi sliku 1.)
Alinea 6. Uskočka gora se proteže 4 jake njemačke milje u duljini i 2 takove u širini, te dopire do rieke Kupe i Brigane. Sred gore leži na prilično visoku brdu, prem su okolišni bregovi još mnogo viši, grad Sichelberg, i to se brdo sa gradom predstavlja iz daleka dosta ubavo, naime skoro kao lastaviČino gniezdo. Izpod njega teče voda Kupčina U poslednjoj alineji istoga članka (strana 77) nazivlje se Sigelberg (Sichelberg) tvrdjavom.
U II. knjizi poglavlju XLVIII na strani 236 čitamo ovaj tekst: „Kupica (Kupčina) izvire u gori Uskočkoj, kroz koju sredinom protječe, i izljeva se u Savu" (pra-vije Kupu).
Po XI. knjizi, strana 383, alineja 1, desna pola „zvao se prije Slovenskom krajinom predjel onaj, koji leži medju riekama Kupom i Krkom".
Valvasor je izdao još i drugo djelo, i to deset godina prije, nego li „diku vojvodine Kranjske". A to djelo
jest njegova „Topograjia ducatus Carnioliae modernae" t. j. slike sviju varoša, trgovišta, samostana i gradova (dvorova), kako sada godine 1679 postoje u vojvodini Kranjskoj, izradio osobitom marljivošću Ivan Veihardt Valvasor. To djelo sadržava 316 slika sa na to spada-jućim alfabetičkim kazalom. Tuj se nalazi pod brojem 238 isti bakrorez, koji je pridodan članku „Sichelberg" u XII. knjizi Valvasorova djela „dika Kranjske" prema odredbi XI. knjige sasma kako treba medju Sibeneggom i Siemčem.
Drugo historičko djelo jest Augusta Dimitza „poviest Kranjske od najstarije dobe pa do godine 1813, 4 svezka, u Ljubljani izašlo 1874—1876 kod Kleinmagera i Bam-berga". Dimitz je tajnik historičkoga družtva za Kranjsku, i njemu su stajala na razpolaganje sva vrela, koja se odnose na historičke činjenice Kranjske.
Tuj čitamo u drugom dielu, strana 137—138 slie-deći tekst: „Dne 7. srpnja 1531 sazvao je kralj Ferdinand sabor kranjski na dan 17. istoga mjeseca", gdje je uz ostale predmete razpravljano i ovo:
„Napokon budu stališi umoljeni, da se izjave, gdje da se nasele i na obranu medja upotriebe turski bjegunci?"
Na strani 138 spominju se učinjene odredbe, medju kojima je i ova:
„Glede turskih bjegunaca predložiše stališi, neka bi se oni naselili u Kostelu, Pollandu, Gerlasavu i Ušenicu; neka bi im se odkazala zemljišta prosta od poreza, daća i služnosti poput slobodnjaka, samo neka podavaju, u koliko bude moguće i ako se oni nebudu ustručavali, desetinu od marve i žitka — i neka im se postavi hrabar junak za kapetana. Oni bi se mogli upotriebiti kao uhode za očuvanje od turskih provala, i za obranu proti Turcima".
„To je bio začetak vojne krajine na našem zemljištu. Godine 1530 odpočelo je doselivanje bjegunaca; do godine 1541 naselilo se jurve 3000 turskih Slavena iz Srbije
i Bosne po gorjaoskom brdu, i u okolici Metlike, Sichel-bercjn i Kostela. Po njima je pogorje dobilo ime Uskočka gora. Malo po malo su im odkazana zemljišta za obra-djivanje uz to, da budu vazda spremni poći u rat. Oni bjehu na vojničku ustrojeni i podredjeni kapetanima, koji dobivaše plaću iz blagajne Vicedoma. Bili su oprošteni od maltarine i carine glede sviju potrebština za živež". To sve, piše Dimitz, crpio je on iz staleških spisa, F. 88-Treće historičko djelo, gdje se piše o Uskocima, jest: Arhiv o domaćoj povjesti. Tuj čitamo članak dr. Biedermanna o povjestooj naselitbi i upravi kranjskih uskoka u XVI. vijeku: „Prvi se Uskoci doseliše u nutrojost Kranjske". (Strana 189.) „Njihove se naselbine protezaše preko Metlike, Crnomlja, Pollanda, Kostela, Lovo, čak do visočina krasa (strana 130—131). Upitani, gdje bi se oni sami najvoljeli naseliti? izjaviše preko svojih u saboru prisutnih izaslanika, da bi se najvoljeli nastaniti u području kraljevske gospostije Sichelberg i u pogorju odatle ovamo prema Metlici i Mehovu; zatim u području kraljevskih kapetanija Kostanjevice i Metlike, pak opatija Pleterje i Kostanjevice, poimence u Kaltenfeldu u t. zv. vojvodini i u obližnjim mjestima". Taj zahtjev, mišljahu stališi, dade se najlakše izpuniti, pošto se radi o vlada-lačkom posjedu, koji ma da i je založen, lahko se može izkupiti. Ovo se osobito lahko izvede glede gospostije Sichelberg, koju drži u zalogu obitelj Kobašić, 8 kojom se je moguće nagoditi, da ju oda ah kralju povrati. Samo je potrebno, da se u gradu Sichelbergu postavi za Uskoke posebna oblast, naime jedan kapetan, koji će tuj suditi i u ime kralja upravljati" (str. 133). Stališi kranjski tvrdiše, da Uskoci ne mogu nigdje tako koristno službu obavljati, kao što na medji pokrajine Kranjske Oni pokazivahu na okolicu Mehova, Metlike, Kostanjevice i obćine samostana Pleterja, a grad Sichelberg, koj je bio ruševan, da bi trebalo popraviti i uskocima ustupiti (strana 145 i 146).
Četvrto historičko vrelo, jesu članci Scliumi-evi u Arkivu o domaćoj povjesti. Schumi piše na 1 i 2. strani svojega članka: „Prinos k povjesti o Metlici i Sichel-burgu". (Arkiv za domaću povjest I. svezak, 4. arak, strana 40 i sliedeće), da su imena „Sichelberg i Sichel-burg identična, i ostaje kod te identičnosti, koje da se držahu već u 9. i 12. vijeku (strana 50). Na strani 102 mienja se ime „Sichelberg u Sicherburg i Sichelburg", Godine 1282 da ga imadoše gospoda Sichenberchi, a godine 1335 ga nalazimo kao gospoštiju Sichelburg u posjedu vojvode iz doma Habsburga. Pri kraju istoga članka čitamo k posljednjem odsjeku pod napisom „Sichelburg'1 ovaj uvod: „JeBt liep komad zemlje na razmedji iztočne strmine uskočkoga pogorja".
Peto historičko vrelo jest: Poviest vojne krajine od Fr% Vaničeka, izdana u Beču god. 1875. Pisac pripo-vieda u prvom svezku svojega djela na strani 26, kako je Nikola Jurišić izveo prvo naseleoje Srba u Hrvatskoj, i navodi diplomu Ferdinanda I. izdanu u Linču dne 5. rujna 1538, — a § 2 na strani 28 glasi u drugoj alineji ovako: „Tri godine prije toga naselenja (15-35) prebjeglo je 600 bosanskih obitelji u Kranjsku, gdje su im stališi kranjski za obitavanje ustupili po Turcima opustošenu gospoštiju Sichelburg zajedno sa planinom Uskočka gora, davši im i zemljišta preuzeta u zamjenu od samostana Kostanjevice i zavoda Pleterja. Jer su oni došli kao bjegunci, nadjenuše njima ime Uskoci, koje se ne samo kod naroda, nego i u službenom obćenju udomaćilo. S početka imadoše oni knezove, koje si sami birahu, i ovisili su od stališa kranjskih. Ali pošto ne-htjedeše svoje knezove slušati dao, im je cesar Karlo V. dne 15. listopada 1540 namjestnika vojvodine Kranjske Birtola Raubera za prvoga kapetana. Time je postao drugi vojnički kotar.
Napokon je dala c. k. austrijska vlada izraditi spomenicu od 26. travnja 1881 o državo-pravnoj pripadnosti žumberačkoga vojničkoga okružja i obcine Marindol, u kojoj sliedeće čitamo:
Poglavlje 1. „Imademo izprava iz srednjega vieka, koje dokazuju, da su vladaoci Kranjske u 13. vieku davali u leno Sichirberg ili Sichelberg (grad i područje). Posije kako je dospjela Kranjska pod vojvode austrijske (1335), nalazi se dokaza i za to, da su jedino nje Sichel-bergovci priznavali za svoje gospodare". Dalje u 16. vijeku po izurarću Sichelbergovaca nalazimo istu gospoštiju opet kao vladalačko založno dobro". „Dne 4. studenoga 1501 svjedoči Krsto Obernburger, da mu je kralj Maksimilijan I. povjerio upravu svojega grada Sichelberga, što no leži u Njegova Veličanstva kneževini Kranjskoj". „Godine 1505 prešla je ta gospoštija istim načinom na Nikolu Semanicha". „Dne 24. studenoga 1526 potvrdio je nadvojvoda Ferdinand, unuk cesara Maksimilijaua, da kao posjednik upravlja gradom Sichel-bergom Ivan Kobatschitz (Kovačić), koji ga je izkupio od nasljednika um rio u a Nikole Semanicha za 490 forinta rejnskih". „Godine 1533 nalazimo udovu Kobatschitz u posjedu iste gospostije, koju je ona jednu godinu kašnje zamienila sa vrhovnim vojskovodjom Štajerske, Koruške i Kranjske, Ivanom Puchlerom za imanje gornja Mo-kranoga u Kranjskoj. Sichelberg je dobio drugo opredjeljenje".
Poglavlje II. „Kad se naime tekom godina 1532 i 1533 radilo o tom, da se u Kranjskoj smjeste prebjegli ovamo Uskoci", veli pisac spomenice: „Nijedan predjel zemlje nije, kako Ferdinand sam u jednom listu pisanu rečenoj posjednici Kobatschitz spominje, u tu svrhu bolje prikladan od gospostije Sichelberg u Kranjskoj. Nakon dugotrajna pogadjanja bude ista godine 1534 za 1100 forinta rejnskih odkupljena".  „Drži se, da je
taj teritorij prigodom turskih provala izrobljen tada pust i neobradjen ležao. To je bludnja. U gradu se stanovalo. Kobatschitzka je tuj godine 1534 slavila pir svoje kćeri. Kmetova bijaše ovelik broj, pošto je Ivan Piichler u Vicedoma Kranjske zamolio novca i hrane, da uzmogne što većom suagom, t. j. dovoljnom vojskom u Sichelberg jašiti i ondašnje podanike, koji će se jamačno protiviti, na to skloniti, da svoj posjed napuste i odanle se izsele". „Jedan dio toga posjeda bude sada Uskocima predan uz oprost poreza kroz 20 godina. Al' im je već sliedeće godine (1535) darivano zemljište sihelberžko u leno pravom nasljedstva". „.Dne 11. svibnja 1540 predlažu kranjski stališi rimskomu kralju Bartola pl. Rau-nacha kao sposobna za kapetana nad Uskocima, koji da bi imao svoje sielo u gradu Sichelbergu, koga bi trebalo izkupiti od Ivana Puchlera". „Kralj daje pristao na tow. „Ali nije još ni godine 1544 bilo dovršeno naselenje gospostije Sichelberg s uskocima. Još i posije godine 1547 stanovahu na tim zemljištima uz tudje doseljenike domaći žitelji i seljaci, podanici gospostije. Jer je pako spomenute godine 1547 trebalo smjestiti opet iznova nadošle uskoke, bude od udove Ivaua Puchlera, koji je medjuto umro, izkupljeno založno dobro Mehovo u Kranjskoj, koje graniči uz Sichelberg, te je od ovoga samo pogorjem odieljeno. U odoosnoj izpravi kralja Ferdi-nauda, izdanoj u Draždjanima 7. ožujka 1547, izražena je želja, neka bi, kad bude mehovski territorij pribavljen, žiteljstvo nalazeće se na zemljištu sihelberžkom svoj posjed Uskocima prepustilo i u zamjenu preuzelo zemljišta mehovska. Nakana bijaše ta, da budu uskoci što više moguće na okupu držani, za da se tako obrana medje pojača.
Poglavlje 111: „Godine 1714 nastojalo se o tom, da se popravi grad Sichelberg, koji je bio znatno oštećen požarom i potresom. Tadanji vrhovni kapetan barun Pas-
2
sare 11 i obratio se toga radi na stališe dolnje Austrije, jer je grad bio komorsko dobro dolnje Austrije, a dolnjo-austrijska komora odputila je taj trošak na Vicedoma Kranjske." „četiri godine kašnje bude sklopljen mir po-žarevački sa portom, koji je za ovu bio cdlučni poraz, dočim je nasuprot njime razmaknuta vlast Austrije daleko u Bosnu. Sad se obratila doljnoaustrijska dvorska komora dopisom od 26. svibnja 1719 na dvorsko ratno vieće, u kojom veli: „Slavnomu cesarskomu dvorskomu ratnomu vijeću se prijazno pripominje : isto je bez dvojbe obaviešćeno, što je doprinesla bivša komorska gospoštija Sichelberg onda, kad se bila moć glavnoga neprijatelja kršćanstva primakla zemljama nutarnje Austrije, te je ova morala čak u Kranjskoj ustrojiti krajinu. Pošto se pako, vječna hvala budi Bogu, stanje stvari znatno promienilo, i neprijateljska vlast tako dalako natrag potisnuta, da se nije lahko bojati neprijateljske provale u spomenutu vojvodinu Kranjsku, i jer je ovaj čas izpražojeuo mjesto vrhovnoga kapetana karlovačkoga, pruža se prilika, da bi se rečena, u Kranjskoj ležeća karaeralna gospoštija opet inkameri-rala, ako bi naime, nemjerodavno budi rečeno, slavno cesarsko dvorsko ratno vieće izvolilo baruna Passarelli-a promaknuti na Čast vrhovnoga kapetana karlovačkoga, itd." „Iz toga nebje ništa, jer je karlovačko mjesto bilo drugoj osobi namienjeuo. Barun Passarelli je ostao u Siehelburgu, a gospoštija pri krajini".
Poglavlje IV: Kako je bio ustrojen generalat karlovački prije godine 1746, dok još nije bila preustrojena hrvatska vojna krajina, opisao je maršal princ Hildburgs-hausen u svojem izvješću od 7. ožujka 1737, prilozi 52. Tuj se pripominje, da je rečenomu generalatu bila pod-redjena i vihovna kapetanija Sichelburg. 0 samoj nekadašnjoj gospoštiji Sichelburg navodi se ondje sliedeće: „Grad na planini sa velikom gospoštijom na Uskočkoj gori, na medji dfelecoj Kranjsku oi Hrvatske. Vrhovnu i
nižu jurisdikciju vrši vlada i komora nutarnje Austrije. U ratno doba dužni su žitelji obavljati vojničku službu, te s toga podpadaju radi vojničkih pogriešaka generalskoj jurisdikciji svi oni, koji obnašaju službu ili dobivaju plaću".
Pisac spomenice navodi: da Moriančićev zemljovid, koji da je po nalogu stališa kranjskih godine 1744 načinjen, zatim zemljovid uutarnje Austrije iz godine 1810, i opet jedan takav zemljovid iz god. 1812 sichelburgsko okružje prikazuju unutar medje Kranjske vojvodine. U okviru te medje da zemljovid Moriančićev prikazuje i Marindul, Marieutal, ili Maria u dolu, koji predjel da je poput većegu sichelburgskoga okružja takodjer napučen bio sa krajišnicima. Osim tega pozivlje se isti pisac na izvješće dolnjokranjskoga okružnoga Ćastnika od 26. ožujka 1755, podano o držanju sichelburgskoga pučanstva, iz kojega sredine se jedan Uskok bio nepovoljno izrazio proti upravitelju gospostije Frauenthurm, pa se veli u tom izvješću: „da se je izrazio Todor Susich. obitavajući u u Marindolu u ovoj pokrajini Kranjskoj inače siehel-burgski vlah, podredjeni kapetanu Erhardu". Odtuda, i jer je Marindol svojim geografičkim položajem odciepljen od ostale vojne krajine, pa što se prvotna pripadnost Marindola k Hrvatskoj nikakvim izpravama ne dokazuje, zaključuje isti ptsac, da Marindol po državnom pravu pripada vojvodini Kranjskoj.
Nadalje hoće protivnici da dokažu pripadnost Sichel-burga k vojvodini Kranjskoj i time: što je kralj Ferdinand kao vojvoda kranjski poveljom od 6. lipnja 1535 Jureju Radivojevichu darovao 1072 plemićkih selišta i jedno malo selište pri Szischitzi, nadalje istoga dana darovao Resanu Šišmanovichu tri selišta u Gaber-u, kašnje Graboru prozvanu, a Pavlu Tscholnitschu (Chiolnichu) sedam selišta u Tumpsdolu i lx/2 selište u Oštercu; zatim što je kralj Ferdinand III. takodjer u svojstvu vojvode
kranjskoga poveljom od 11. rujna 1655 darovao Juri
*
Szilvu feudno dobro Kupčina i potvrdio darovnicu od 15. svibnja 1654, kojom je isti Jure Szily dobio od vrhovnoga kapetana u Sichelburgu i Slunju, grofa Zrinskoga, posjed nalazeći se u vojvodini Kranjskoj imenito u Obers-dorfu (sad Javoru), Gross-Tallu (sad Kupčina) sa vinogradom u Selesnora ; i što su vladari kao vojvode kranjski izdavali lenovnice još i drugim uskocima; a sva ta zemljišta da su se nalazila u području gospostije Sichelburg, i da su darovana Uskocima, koji se sa svojim prijateljima, ženama i djecom doseliše izpod turskoga jarma iz Bosne.
Uz to čitamo takodjer u izvješću pojačanoga upravnoga odbora vojvodine Kranjske od 14. listopada 1881, što no ga je taj odbor o vladinu predlogu br. 27 u pogledu žumberačkoga okružja i obćine Marindol podnio kranjskomu saboru, doslovce još i ovo (strana 5, alineja 8 i 9): „Gospoštija Sichelburg, kako je cielim svojim posjedom popisana u temeljnom urbaru od godine 1623, koji je pohranjen u tuzemnom arkivu, doprinesla je svojim zemljištu ini posjedom k naselbini vojnički ustrojenoj. Tekom vremena i usljed promjene podaničkih odnošaja postali su dielovi toga posjeda privatno vlastničtvo, a drugi die-lovi su bez dvojbe opet izlučeni, te se nazivlju sad državnom imovinom". „Ove državne šume nalaze se na zemljištu gospostije Sichelburg, koje označuju kranjskim tlom ovdje pohranjeni urbarski spisi iz godina 1604 i 1667, tičući se rješitaba o prieporima vodjenim glede pašnjaka med žiteljstvom  sichelburgskim s jedne strane, te go-spoštijama Koštanje vica i Metlika s druge strane, i odnoseći se na darivanje zemalja, na ošastnosti i na višu 8udbenosttt.
Svi ti navodi sbore lih o vojvodini Kranjskoj i njenim odnošajima, imenito crpimo odtuda uvjerenje: da je medja, dieleća Kranjsku od hrvatskoga žumberačkoga okružja i Hrvatske, još dan današnji ona ista, koja je bila i u doba, kad je Valvasor svoju naglašenu povjest
pisao; da su po dolnjoj i srednjoj Kranjskoj, osobito pako na sjevernoj strani Uskočke gore bili naseljeni Uskoci; da su ti Uskoci bili vojnički ustrojeni i podredjeni kapetaniji sicheiberžkoj, koje zapovjednik je imao svoje sielo u gradu i gospoštiji Sichelberg na grebenu Uskočke gore u Kranjskoj; da je ta kapetanija sačinjavala posebno područje vojne krajine, koje Vaniček označuje drugim uskočkim vojničkim kotarom; da je površina gospostije Sichelberg bila veoma prostrana i povećana još dielovi susjednih gospoštija Preseke, Kostanjevice i Pleterja; da su na tom prostoru bili naseljeni Uskoci; i da je ta gospoštija sa cielim uskočkim drugim vojnim kotarom natrag inkamerirana Kranjskoj onom prigodom, kad se definitivno preustrojavala vojna krajina u Hrvatskoj.
Izprave dakle i spisi, o kojima se tuj govori, tiču se izključivo područja vojvodine Kranjske, i ne mogu se podnipošto uporaviti na hrvatsko žumberačko okružje i obćinu Marindol.
Ali pošto nije prošlost hrvatskoga žumberačkoga okružja i obćine Marindol nigdje sustavno opisana, i jer su ovi predjeli kroz više viekova stojali što pod jurisdikcijom nutarnje Austrije, što pod jurisdikcijom negdašnjega dvorskoga ratnoga vieća, pa su odnosne izprave i upravni spisi ponajvećim dielom izvan Hrvatske pohranjeni, drže protivnici Hrvata i Hrvatske, da ovima nije poznata prošlost niti hrvatskoga žumberačkoga okružja niti hrvatske obćine Marindol, pa grieše na račun toga neznanja i hoće njime da se okoriste na uštrb Hrvatske i krune svetoga Stjepana.
Dapače ide se danas u tom pravcu još i dalje: opaziv naime protivnici naši, da se-mi branimo ponajviše njihovim oružjem, t. j. onim istim autorima, izpravama i spisima, kojima oni nastoje nas potući, laćaju se protivnici u najnovije doba druge taktike.
Bečki ministar nutarnjih poslova umoljen naime, da se pridruži mnienju ugarske vlade smjerajućem na to, da se preduzme zajednički očevid na onom mjestu, gdje je navodno stojao kranjski grad Sichelberg, čime bi se znatno razbistrilo stanje stvari, odgovorio je na taj dopis: „da se potraživalo u ljubljanskim arkiviraa, gdje da je bilo stajalište tobožnjega staroga grada Sichelberga, ali da ta potraživanja nisu vodila k pozitivnu resultatu, po-napose, da u kranjskom zemaljskom arkivu niti u starom zemljištniku, kao što niti u starim valovnicama gospoštija Mehovo i Rupertshof neima nikakva traga o nekadašnjem obstanku gospostije Sichelberg, o kojoj da nezna ništa ni povjest Kranjske niti tradicija, „pa stoga da manjka svaka podloga za poduzimanje naumljenoga očevida.4
Kad u očigled tolikih historičkih vrela i dokaza, koje smo naveli, sam ministar, taj vrhovni administrativni poglavar i čuvar zakona i zakonitosti, ipak sve navedene činjenice niječe i u laž tjera ne samo proslavljenoga i po njegovih djelih daleko poznatoga kranjskoga povjest-ničara Valvasora i druge imenovane pisce kranjske povjesti, nego u laž tjera pače i svoje predšastnike u vlasti, koji su dali napisati spomenicu od 26. travnja 1881, tu podlogu protivničkih zahtjeva, onda se ne trebamo čuditi smjelosti i izvraćanju niti onih grabežljivih ruku, koje posižu za hrvatskim dobrom.
Kako je došao ministar do te neočekivane negacije, neka mu razjasne oni organi, kojima bijaše povjereno: da u arkivima protraže tragove nekadašnjemu gradu i gospoštiji Sichelberg u vojvodini Kranjskoj, te koji ne samo ignoruju uredovnu spomenicu c. k. austrijske vlade od 26. travnja 1881 i u očitu opreku se stavljaju sa daleko poznatom povješču vojvodine Kranjske, nego takodjer i svoju vrhovnu administrativnu oblast,   c. k. ministra-
* Dopis c. k. austrijskoga ministra nutrnjih poslova od 10. lipnja 1896. br. 3036/M. I.
predsjednika kao ministra nutarnjih poslova, u bludnju za-vadjaju i podrugivanju izvrgavaju.
Ako i nije možda kranjski zemaljski arkiv podpun i kako treba uredjen, pa ako nije niti stari zemljištnik kraujski sasma pouzdan, težko je ipak i pomisliti, da nebi tuj traga bilo gradu i gospošt ji Sichelberg ili kako ju tečajem posljednjih stotinu godina Dazivlju Sichelburg, o kojoj nam toliko toga pripovieda poviest Kranjske, o kojoj se znade, čija je bila i kad je mienjala razne gospodare, i to, mienjala vladalačkom privolom, a grad opetovano popravljan troškom kranjskoga Vicedoma. Nije li ničemu od svega toga traga niti u kranjskom zemaljskom arkivu niti u starom zemljištniku, onda se i nehotice mora pitati: odhuda povjestničarom i geografom toliki podatci o tom predmetu ? Kuda li su dospjeli temeljni urbar i urbarski spisi gospostije Sichelburg, o kojima je uztvrđio pojačani upravni odbor vojvodine Kranjske u svojem izvješću od 14. listopada 1881, da su pohranjeni u zemaljskom arkivu? Ili su to sve bile možda bajke iz „Tausend und eine Nachl«?!
Nije to prviput, da se s te strane u žumberačkom pitanju pokušalo stranputicom k cilju doći. Već se tekom godina 1831 i 1837 opazilo krivudanje na kranjskoj strani. Njeni izaslanici izjaviše naime usljed naputka dobivenoga od ljubljanske gubernije od 26. veljače 1829 br. 21.347 pred artikularnim povjerenstvom: da je s previšnjega mjesta žumberačko okružje jurve dosudjeno vojvodini Kranjskoj, i da oni pogledom na to odustaju od svoga zahtjeva, na koliko se on tiče toga okružja. Ali, kad je izaslanstvo ugarsko-hrvatsko zaiskalo, da mu se pokaže odnosno previšnje riešenje, onda se izpostavilo, da takvo riešenje s previšnjega mjesta nikada izdano nije, nego da predleži samo jedan dopis dvorskoga ratnoga vijeća toga sadržaja, da ovo dvorsko ratno vijeće neima ništa proti tomu, da žumberačko okružje Kranjskoj pripadne. Taj
dopis je bez ikakve važnosti već poradi toga, Što odlučivanje o pitanjima, kamo da spadne ovaj ili onaj predjel državnoga područja, ne zasjeca u djelokrug dvorskoga ratnoga vieća, u kojem smislu se izjavila i ug. erdelj. dv. kancelarija.
Mi uza sve to uzimamo na znanje spomenutu izjavu c. k. ministra nutarnjih poslova, da naime u kranjskom zemaljskom arkivu niti u starom zemljištniku neima traga gradu i gospoštiji Sichelberg (po novijem nazivu Sichelburg), pa pitamo : s kojim razlogom si onda vojvodina Kranjska svojata pravo na hrvatsko žumberačko okružje?
To svojatanje neima podloge  nigdje u poviesti Kranjske. Svi pisci kranjske poviesti sboreć o Uskocima spominju samo Kranjsku i njezino područje. Jedini dr. Biedermann i Schumi hoće da protegnu svoje navode o kranjskom Sichelbergu na hrvatsko žumberačko okružje. Ali, dok dr. Biedermann ničim ne podkrepljuje svoje nazore, zalazi Schumi ovamo na istočnu stranu Uskočkoga pogorja, veleć „jest liep komad zemlje na razmedji iztočne strmine uskočkoga pogcrja". Ali nam uprav ova izreka dokazuje, da piscu manjka točna geografička podloga. On je čuo zvoniti, ali ne zna u kojoj crkvi zvoni. Jest, liep je komad zemlje, kad se pogleda s Uskočke gore, ali ne na istočnoj strani hrvatskoj, koja je skroz briego-vita, pećinasta i slabo plodna, nego na južnoj kranjskoj strani medju Metlikom, Crnomljen i Kupom. Ovaj prigovor podkriepljuje i ta okolnost: što isti pisac označuje imena Sichelberg i Sichelburg za identična, te kašnje opet mienja ime Sicherberg u Sicherburg i Sichelburg, i po tom, da su identična tri imena, naime: Sicherberg, Sicherburg i Sichelburg? Tako da je bilo od 9. do 14. vieka, dočim Valvasor ta tri imena ne pozna, pače ih niti medju zapuštenim gradovima ne napominje. Odkuda izvodi Schumi identičnost imena Sicherberg, Sicherburg Sichelburg? Toga nam on ne kaže!
Isti pisac nespominje nigdje ime „Sichelberg", prem ga nalazimo na svim starijim zemljovidima Kranjske, i upravo taj propuštaj daje njegovim navodima značaj hoti-mičnosti, tim većma, što on metlički kraj, dakle slovensku krajinu, gdje da se nalazio njegov Sicherberg, Sicherburg i Sicherstein, hode da pretvori u razmedje obiju zemalja na iztočnoj strmini prema žumberačkom okružju, čega se on dosele u nijednoj točki dodirnuo nije. Taj pisac ne dokazuje u samoj priepornoj stvari upravo ništa.
Spominje, istina, i Valvasor u svojoj povjesti „Die Ehre des Herzogthums Krain", svezak IV., knjiga XII., susjedne gradove hrvatske, primorske i turske; pa tuj nalazimo medju hrvatskim pograničnim mjestima na prvom mjestu Karlovac, a na posljednjem mjestu Sichelberg, gdje je pridodana i prije navedena slika s opisom toga grada. Ali se ta slika i opis, kako ćemo dalje vidjeti, nedadu uporaviti na hrvatski grad Zumberak (njemački Sichelburg) već i za to, što Valvasor nigdje ne imenuje kranjski grad „Sichelburg", nego vazda „Sichelberg", i jer je ista slika, kako jur prije pripomenusmo, prikazana deset godina prije u Valvasorovoj „topografiji ducatus Carnioliae modernae" pod br. 238. sasvim kako treba med Siebeneggom i Siemičem, kamo ona i po sadržim XI. knjige toga pisca spada, gdje no se na strani 529 čita ovo: „Grad i gospoštija Sichelberg (u zemaljskom jeziku SumbergJ leži u srednjoj Kranjskoj, U' u Slovenskoj krajini, na uskočkoj gori, čiji opis je vpć pridodan opisu medjaša, gdje se slika (bakrorez) nalazi".
Rieč već izključuje svaku sumnju o tom, da je knjiga XII., u kojoj istu sliku s opisom Sichelberga nalazimo, prije izdana nego li knjiga XI., kamo ta slika s opisom spada, pa da je ona zaiedno s opisom jedino pomutnjom tipografa dospjela u XII. knjigu, čega radi je u XI. knjizi izostala i slika i opis, te zamienjeno jedno i drugo spomenutom uputom na već izašlo izdanje.
2f6
Takovih se tipografičkih pogrješaka nalazi još više u obsežnom djelu Valvasorovu, čemu se za ono doba i pri toj obsežnosti djela nije ni čuditi. Tako nalazimo kod topografičkoga opisa lirskoga u XI. knjizi medju stranama 236 i 237 sliku Ljubljane, a medju člancima 0 Treffenu i Tril/eku u XI. knjizi članak o Trstu, koj niti ne leži na kranjskom tlu. Medju članke o Land-strassu i Laitenburgu morao je doći članak o Laibachu (Ljubljani), nu strana 336 ostala je prazna, te pod napis „Laibach" stavljena bilježka, da taj članak nije joUe gotov, pak je usljed toga taj po Kranjsku najvažniji članak izičao u XI. knjizi kao najposljednji na str. 664.
Kad bi se napokon pod gradom i župom „Sichelberg" imao razumievati hrvatski Sichelburg (Zumberak), onda bi se i članak o župi Sichelberg bio morao uvrstiti u knjigu XII., što ipak nije učinjeno, jer se taj članak nalazi u knjizi VII., strana 808 medju župama Kranjske.
Pronašla se i 102 zemljovida, pa medju ovima lih o Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj njih do 30, koji nam prikazuju Sichelberg u području vojvodine Kranjske*. Dok se u gradu Sichelbergu stanovalo, bio je on poznat samo pod tim imenom. Tek kašnje, kad se on zapustio, porušio i kad ga je nestalo, što se po svih zriakovih moralo dogoditi u razdobju od 1737 do 1760 godine, zamienjuje se taj naziv imenom Sichelburg, koje prvi put nalazimo u Haquettovoj oryktografiji Carnioliae, 4 svezka, u Lipskom 4° kod Breitkopfa 1778. Tomu su djelu pridodani i zemljovidi, koji nam predočuju dva područja, i to: zapadno je Kranjska, a iztočno Hrvatska, pa vidimo na području kranjskom Sichelburg, a na hrvatskom Sichelberg, što je očito pogriešno urisano, kao što je pogriešan već i sam naslov iztoćnoga, dakle hrvatskoga područja „Continuatio Mappae Litho-Hgdro-
5  Protuodgovor   ngarsko-hrvatskoga pododbora iz godine 1886.
graficae nationis Slaviae ad occidentem solem sitae", hrvatsko bo je područje „ad orientem solem situmu, naprotiv kranjsko „ad occidentem solema. Ta pogrješka nije po nas od nikakve važnosti, već po nas leži važnost u tom, što ovdje „Sichelberg i Sichelburg" prvi put uzpo-redo jedan uz drugoga dolaze, te nam ta dva imena dvie razne geografičke tcčke označuju, jednu naime u Kranjskoj i drugu u Hrvatskoj. A važno je to i poradi toga, što je vjerojatno, da je grad Sichelberg morao biti jur od dulje vremena napušten, kad već nitko nije ni mario, da mu se ime pravilno rabi.
Taj se pojav opetuje i u Kindermannovu zemljovidu iz godine 1794. Tuj ne nalazimo niti na I. obće-nitom listu, niti na posebnih 11 listova imena „Sichelberg", nego ime „Sichelburg", pa se od tuda zaključuje, da se potonje ime već u devetdesetim godinama prošloga vieka obćenito rabilo, i da je to ime iz istoga zemljovida takodjer u kašnje zemljovide prešlo, te da ono, na koliko ovi zemljovidi i Hrvatsku obuhvaćaju, naprvo dolazi jedanput u Kranjskoj, i po drugi put u Hrvatskoj.
Ovakovi zemljovidi izmedju pronadjenih jesu:
a. Lipszkyev iz godine............ 1806,
b. Lichtenšternov iz godine.......... 1807.
c. Streitov i Zukeriev iz godine........ 1807,
d. Streitov o Hrvatskoj iz godine.......1815,
e. Miillerov iz godine............ 1822,
/. Schediusev iz godine........... 1833,
g. Pilsakov i M. iz godine.......... 1834.
Još smo naišli i na „geografičko-statistički Post-i Comptoir-Lexikon od Dra. Krste Gottfrieda Daniela Šteina, Lipsko 1825. U IV. svezku, strana 355 nalazimo Sichelberg i Sichelburg posebice navedene, jedno kao gospoštiju u ilirskom okružju Novommjestu, a drugo kao
okružje u hrvatskom vojničkom kotaru karlovačkom, slunjskoj pukovniji".
Svemu tomu suprotstavljaju naši protivnici zemljovid Floriantschichov iz godine 1744, koj da je načinjen po nalogu stališa kranjskih. Ali vidimo i tuj dva Sichel-burga, jedan na sjevernoj  strani  medjašnoga poteza, drugi na južnoj strani. U prvi inah su bili naši protivnici zadovoljni imenom Sichelburg; sada pako, odkako se pojavio naš odpor, označuju oni Sichelburg, nalazeći se na strani Kranjskoj, tipografičkom pogrješkom, koja da je i potlašnje kartografe zavela u bludnju, što se ipak ničim ne dokazuje. Koliko vjerovanja to šeprtljanje zaslužuje, dade se prosuditi iz bilježke Floriantschicheve, koju nalazimo na rubu njegova zemljovida, i koja ovako glasi: „Benevole Lector! Cuius chorograficam Tabulam intueris hunc ego Carnioliae Ducatum decennali iraprobo fatigis, dum ab officii mei innuere valecuisset, integrum pervagatus observationibus geometricis prope tercentenis ex eminentioribus castrorum speculis, sublimiorumque montium jugis lustratum in forma perampla eo consilio exhibeo, ut vel sic locorum situs, respectusque, quem ea ad invicem servant, distinctiori pateret proportione. In designandis provinciae limitibus raro documentis certis, incerta plerumque indigenorum fide nixus, nullius do-minio, jurive quidquam derogatum volo".
On je dakle radio deset godina na tom zemljovidu, i to samo, kad mu drugi poslovi dopuštahu, i risao predjele, kako mu se sa vrška gradova i vrhunca briegova predstavljahu — popevši se na njih do tri stotine. Obzirom na taj postupak težko da je isti zemljovid pot-Ijašnjim kartografom za podlogu služio?
0 tom, kamo da spada žumberačko okružje po državnom pravu, pala je rieč prvi put onom prigodom, kad je oko godine 1760 podmaršal i zapovjedajući general karlovački grof Benvenuto Petazzi dao kmete žumberačkih
vlastelina u vojsku uvrstiti, oprostivši njihove kude od daća, što no ih podavaše vlastelinom. Vlastela se na to potužila i budu podupirana od strane hrvatskih stališa, tadanjega hrvatskoga namjestničtva i ugarskih dvorskih oblasti; ali general Petazzi ne htjede popustiti, uztvrdivši naprosto, da je žumberačko područje i onako prvotno pripadalo vojvodini Kranjskoj? Tekom razprave, koja se o potonjoj okolnosti povela, očitovalo je c. k. dvorsko ratno viede: „da ono o toj stvari ne zna drugo ništa, van što mu se ovdje ondje pismeno dojavi; a jer su u nazočnom slučaju ugarska dvorska kancelarija i karlovački zapovjedajući general, podmaršal grof Pettazzi različita mnienja: stoga da ne može ono (dvorsko ratno viede) samo riešiti tu stvar, ved scieni, da bi dobro bilo o njoj zatražiti mnienje od dvorskoga ratnoga viednika pl. Jenka, koj da ondašnje zemaljske odnošaje dobro pozna iz dobe svoga višegodišnjega boravka u onom kraju sa maršalom knezom Hildburghausenom".6
Tako je cesarica-kraljica i odlučila, a dvorski ratni viednik pl. Jenko, podnio svoj izvještaj, koji medju ostalim doslovce ovako glasi:
„Bečimo: Bevor iiber die bisher angebrachte Ba-nalische Praetensiones, und des Generalen Grafen von Petazzi in Sachen eingeschikte Gegenvorstellungen eine gutachtliche Meinung zu entwerfen, erachte nothig, ein und andere, zur Sach dienlich und lichtgebende Umstaude vorauszusetsen".
„Das Carlstadter Generalat inclusive des Sichel-burger Distriktes besteht ausser Ziveifel aus einem solchen Strich Landes, u/elches vor Alters zu dem Kdnigreiche Croa-tien gehbrig gewesen und unter der Jurisdiction des Bani Croatiae gestandenu.
Izpustiv suvišna:
* Predstavka c. k. dvorskojra ratnoga vieća od 18. veljače 1761 cesarici i kraljici Mariji Thereziii.
„ Wus aber den Sichelburger Bezirk anbelangt, so ist solcher ehedessen jeder Zeit ein Stiik des Landes Krain und niemals zu Croatien gehorig, noch dessen Jurisdiction unterworfen gcwesm. Die craineriche Land-stiinde haben diese gebirgig und steinige Gegend dencn Uskoken, dessen vornehmster Ori das Schloss Sichelburg, zum Sitz des Commandanten eingeraumt".
Deseto: Prije nego li izrazim svoje mnienje o za-htjevih banskih i o predstavkah, što no ih je u tom predmetu general grof Petazsi podastro, držim za potrebno, da napomenem nekoje okolnosti, koje se na ovu stvar odnose, te su ju kadre razjasniti".
„Karlovački generalat zajedno sa žumberačkim okružjem sastoji bez dvojbe iz takva komada zemlje, koj je od vajkada pripadao kraljevini Hrvatskoj i podčinjen bio jurisdikciji bana hrvatskoga".
Izpustiv suvišna:
nŠto se pako tiče kotara sichelburg skoga, taj je kotar odprije vazda bio dio kranjske zemlje, pa nije nikad spadao kraljevini Hrvatskoj niti bio podčinjen jurisdikciji hrvatskoj. Stališi kranjski su taj briegoviti i kameniti predjel, kojega glavnim mjestom bijaše grad Sichelburg, Uskokom z-i sielo zapoviednika ustupili".7
Na taj spis je cesarica-kraljica svoje odobrenje vlastoručno napisala i ovo podpisala. I to je najnepobitniji dokaz, da su bila dva uskočka područja, koja se i po imenu razlikovaše jedno od drugoga, hrvatsko se područje naime zvalo „Sichelburgsko (žumberačko) okružje, a kranjsko se zvalo „Sichelburgski kotaru.
To je bilo prvo svjetlo u onaj tamni dar-mar, koji je sve odnošaje obaju uskočkih predjela tako izvrnuo, da ih nije bilo modi razaznati od one ga časa, kako su ti predjeli pod upravu generalata karlovačkoga dom jeli. I ta
7 Izvješće dvorskoga ratnoga viećnika pl. Jeuka od 6. ožujka 1761.
razlikost u imenima bila je odlučna takodjer kod prova-djanja odkupa onih daća, štono uvojačeni kmetovi prije toga podavahu svojim vlastelam: Sošice, Kupčina, Ošterc i Kostanjevac, jer kad se povela rieč o tom, tko da tu odkupninu plati? — odklonila je tu obvezu ugarsko-er-deljska dvorska kancelarija rekavši: da sichelburgski kotar nepripada kruni ugarskoj,8 a gubernija kranjska opet izplatu odklonila izjavivši : da sichelburgsko okružje nespada na Kranjsku, jer nda Kranjska ne posjeduje ništa u okružju žumberačkom, od čega bi joj Zumber-čani štogod podavati morali, i da nijedno od pet dobara zumberačkih nije zabilježeno u glavnom kranjskom zem-Ijištniku (Hauptgiltenbuch), pa stoga da pokrajina Kranjska ne može ništa doprinesti k upitnom odkupu.9
Suglasno s ovim izjavilo je napokon c. k. dvorsko ratno vieće: da se po izvješću glavnoga zapovjedničtva karlovačkoga dokazalo: „da feudna dobra žumberačka zemlji Kranjskoj ne pripadaju". Konačno bude, pošto su ti kmetovi u zajedničku vojsku uvršteni, i ta odkupnina plaćena iz zajedničke peneznice državnih dugova.10
Ova dugotrajna razprava nam dokazuje i to: da Kranjska ni tada ni prije nesamo nije naglasila svoje pravo na hrvatsko žumberačko okružje, a nekmo li za-htievala, da joj se takvo pravo prizuade.
Takav zahtjev staviše formalno odaslanici kranjski prviputa tek godine 1828, kad no se u kolu pogranično-obhodnoga povjerenstva, izaslanoga zakonskim Člankom XVI. iz godine 1827 povela rieč o medjah kotara novo-mještkoga. Ali već godine 1831, kako jurve uaprvo rekosmo, ođustaše kranjski oiasliiiici od toga zahtjeva, jer da je s previšnjega mjesta okružje žumberačko jurve do-
8 Odpis c. k. dvorskoga ratnoga vieća od 19. travnja 1786.
9 Izvješće c. k. glavnoga vojnoga zapovjedničtva karlovačkoga od 18. ožujka 1785.
10 Odpis dvorskoga ratnoga vicća rd 25. rujna 1786.
sudjeno Kranjskoj, što ipak nije bila istina. Dekret gu-bernije ljubljanske od 26. veljače 1829 br. 21.347, na koji se njeni odaslanici pozivaše, ima taj smisao, da se Čini: da je pravo stališa kranjskih na okružje žumberačko i občinu Marindol osnovano, pri svem tom ipak da ga dotične komisije samo na vidiku drže, a da o njem i nebude razprave, pošto se c. kr. dvorsko ratno vijeće i onako neprotivi tomu, da u buduće cielo žumberačko okružje Kranjskoj pripadne. Dakle se ta osnovanost samo pričinja I! !
Rad artikularne komisije, prekinut kolerom, bude godine 1837 opet nastavljen i trajao je do godine 1846, ali bez uspjeha, pa se, kako nam spomenica od 26. travnja 1881 odkriva, dapače i razpravni spisi izgubili.
Od onda je opet počivalo to pitanje do onoga časa, dok nebi god. 1869 s previšnjega mjesta izrečeno takodjer razvojačenje žumberačkoga okružja i obćine Marindol. 0. k. austrijsko ministarstvo dalo je načiniti spomenicu, kamo da spadaju ti predjeli, unatoč tomu, što je kr. ugarsko ministarstvo scienilo, da je taj predmet pokraj zakona po Njeg. c. i kr. Veličanstvu potvrdjenih bez svake znamenitosti. Izrečeno je naime previšnjim patentom od 7. travnja 1850 i krajiškim temeljnim zakonom od 7. svibnja 1850, da hrvatska krajina i istoimeni provincijal sačinjavaju jedno zemaljsko područje. Tada pripadahu toli žumberačko okružje koli i obćina Marindol hrvatskoj vojnoj krajini, pa su oba ova predjela i nagodbom sklopljenom medju kraljevinom Ugarskom s jedne strane, i kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom s druge strane od god. 1868 ug. zak. 61. XXX. i hrv. zak. 61. I. inartikulirana kao sastojine Hrvatske i krune sv. Stjepana.11
" Ug. zak. ČX XXX. iz g. 1868 — i hrv. zak. čl. I. iz god. 1868.
Kad se god. 1871 razprsvijalo pitanje, koliki da se povodom razvojačenja jednoga diela vojne krajine ustanovi prinos za državne zajedničke potrebe, bude zakonom od 8. lipnja 1871 ustanovljeno, da se onda, kada bnde uredjivana pogranična medja, uvaže kako treba i prava Kranjske na žumberačko okružje i obćinu Marindol.1*
I opet je stvar počivala do god. 1881, dok se nije dogotovila spomenica od 26. travnja 1881, koja izkazuje površinu žumberačkoga okružja sa 4[J milje i broj njegova pučanstva iz najnovije dobe sa 10.000 žitelja, ali prelazi muče preko toga, da je osim ovoga hrvatskoga žumberačkoga okružja, kako smo več naprvo dokazali, jur prije dviesto godina postojao još i drugi uskočki odnosno sihelbergski kotar u Kranjskoj površinom od #□ milja i pučanstvom od 10—12.000 žitelja.
Tu spomenicu je austrijska vlada svojim predlogom priobćila saboru kranjskomu, a ovaj je svoje III. sjednice odputio na pojačani upravni odbor u tu svrhu, da o njoj razpravlja i svoj izvještaj podnese. Odbor, podieljen na većinu i manjinu, iztiče u svojem izvještaju po zaključku većine: da Kranjskoj nije toliko stalo do hrvatskoga žumberačkoga pučanstva, koliko do toga, da ona dobije žumberačke državne šume oko 6.600 jutara, i liepe gorske livade, i da slovenski jezik ima toliko moći u sebi da je kadar za se predobiti i maleni Zumberak ; te stoga predlaže odbor: neka se ostane hod zahtjeva na žumberačko okružje i Marindol, ali da se ne protivi tomu, da se pitanje teritorijalno poravna takovim načinom, koj bi po mogućnosti kadar bio zadovoljiti obe pole monarhije, što da bi se po Kranjsku dalo polučiti time, da se izgradi željeznica kroz dolnju Kranjsku i da se ona priključi na željeznice ugarsko-hrvatske.11
l% Auatr. drž. zak. list 49 iz g. 1871, i ug. zak. čl. IV. iz god. 1872.
18 IzvjeSće upravnoga odbora kranjskoga sabora iz godine 1881.
Taj predlog bude u sjednici kranjskoga sabora od 21. listopada 1881 prihvaćen, ma da se manjina protivila dodatku: „da je za teritorijalno omcdjašcnjc Kranjske dotično austrijske državne pole proti Ugarskoj dotično proti Hrvatskoj od neobhodne važnosti naravni branik Uskočka gora sa strminama žumberačkoga zemljišta.1* Pače znamenitost toga zaključka potencirana je time, što je predsjedničtvo c. k. zemaljske vlade kranjske taj predlog ovako popratilo: „Zumberačlti predjel jest po naravi svojoj gorska tvrdjava u podpunom smislu rieči; ana gospo-duje toli nad cestom vodećom od Ljubljane u Karlovac, koli nad cestom i željeznicom Zidanimost, Zagreb, Karlovac, a tako i nad dolinom savskom i kupskom, nad potonjom do blizu Eiekeu. „Zumberak bi dakle bio, ako je u obće slobodno to reći, strategički vrlo važno okružje".15
Neima dvojbe, da bi se ste važne naravne tvrdje za 24 sata dala prekinuti sveza izmedju Zagreba i Rieke.
Sliedeće godine iza toga zasjedanja kranjskoga sabora imenovane su državne komisije, da urede medje med Kranjskom s jedne strane, te žumberačkim okružjem i obćinom Marindol s druge strane. Iz sredine tih komisija odaslati su godine 1883 ponajprvo pododbori 8 jedne i druge strane, da zajedničkim postupkom neposredno razpravljaju medjašno pitanje.
Pododbori su zajednički obišli predjel marindolski i zapadni dio žumberačkoga okružja do iznad Sošica, pak odavle presjekli to područje i doprli do Kostanjevca u nakani, da odatle nastave očevid preko Kalja, Uskočke gore do Kostanjevice (Landstrass) u Kranjsku, i po tora dalje; ali u Kostaujevcu izjaviše na jednom članovi austrijskoga pododbora, da oni neidu tim^ pravcem u Ko-stanjevicu, nego da se vraćaju u svoja prebivališta i da
14 Zapisnik kranjskoga sabora od 21. listopada 1881.
15 Izvješće pred^jedničtva c. k. zem. vlade kranjske od 11. prosinca 1831  br. 2059/Pr.
će 2. kolovoza 1883 preko Novogmjesta doći u Kosta-njevicu, što su oni doista i učinili. Nasuprot nehtjedoše članovi ugarsko-hrvatskoga pododbora odustati od uglavljenoga putnoga programa, već nastaviše obilaznju preko Kalja i Uskočke gore do Kostanjevice. Da tuj ne trate vrieme badava, zalaziše članovi potonjega pododbora u razne krajeve sjevernoga uskočkoga pogorja, dopriješe do grebena Uskočke gore, imenito do vrela vode Kupčine, i do Pogane jame, gdje im nazočni ljudi pripoviedaše, da je tuj nad Poganom jamom nekoć stojao veliki grad, gospoštija i kapetanija, kojoj da je podlozeno žiteljstvo davalo desetinu i po njenu nalogu obavljalo vojničku službu; voda Kupčina da izvire nedaleko staroga grada Preseke, i drugo istoimeno vrelo opet na mjestu, gdje da je nekoč stajalo selo Kupčina, ta voda da se izljeva u Poganu jamu, i da opet na južnoj hrvatskoj strani pogorja pod imenom Kupčine izvire i u rieku Kupu utječe. Pododbor se u pratnji istih ljudi popeo na viso-činu iznad Pogane jame i tuj našao ne samo hrpe kamenja iz negdašnjih zidina grada, nego još i podzemne tragove zida, kao Što i nadzemni preostatak okrugle zidine, te prostrane tragove nekadašnjih oranica.
Muževi oni, koji su ovo kao poznavaoci okolice pododboru pokazivali i pripoviedali, bili su poimence: Mitar Kekić, pandur obćinskoga ureda u Kalju, Ilija Bastašić iz Drašćivrha kbr. 1, i Franjo Štokar iz Orehovca (Nuss-dorf) kbr. 8, žitelj kranjskoga kotara krškoga. Imenito je Mitar Kekić pripovieđao, da on sve to znade iz usta svoga bivšega mnogogodišnjega gospodara Eftenije Kekića, koji se od Pogane jame jedva pol ure daleko u hrv. žumberačkom pogorju oko godine 1760—1765 rodio i godine 1855 u Vrhovcu umro, dakle preko 90 godina star bio, te po tom mnogo toga u ono doba sam doživio, a dosta toga opet od svoga otca i djeda kao suvremenika tadanjih dogodjaja doznao.
■ *
Ta pripovjedka je suglasna s onim opisom, koga nalazimo u Valvasorovu djelu „Die Ehre des Herzog-thums Krain" o gradu i gospoštiji Sichelberg, i neima dvojbe, da je na tom istom mjestu u istinu stojao kranjski grad i gospoštija toga imena.
Kad su pododbori iz Kostanjevice nastavili svoju obilaznju na sjevernoj strani uskočkoga pogorja, ter obišav Mokrice popeli se kod Bregane na Uskočku goru, ter išav dalje prema zapadu spustili se nad Kaljem u južne hrvatske Klanjce k staromu gradu, sada ruševini Zumberku, koga Kranjci nazivlju Sichelburg, i koj je tada izgledao, pak još i danas faktično izgleda ovako: (Vidi sliku 2.)
Ako nam baš i nije sustavno opisana prošlost hrvatskoga Žumberka nalazi se svakako ovdje ondje podataka, koji izključuju svaku dvojbu o tom, da hrvatsko žumberačko okružje nije nikada pripadalo vojvodini Kranjskoj, nego vazda kraljevini Hrvatskoj.
Uzmimo ponajprvo medju, koja dieli kraljevinu Hrvatsku odnosno njeno žumberačko okružje od vojvodine Kranjske. Ta se medja proteže, kako se državni pododbori zajedničkim očevidom uvjeriše, s iztočne strane od utoka potoka Bregane u Savu mimo Mokrica izpod grebena Uskočke gore sjevernim naslonom na Preseku, zatim dalje prema zapadu izmedju porušenih kapelica sv. Ilije na hrvatskoj strani i sv.  Gere na kranjskoj strani do kraja gorjanskoga brda, pak odatle prema jugu do rieke Kupe pod Metlikom, dakle proteže i danas uprav onuda, kuda je to prije dviesto godina Valvasor označio. A manjka svaki trag tomu, da je ta medja prije naselitbe Uskoka ikada drugim pravcem išla.
Na toj medji ne mienjaju ništa po državnom pravu one neznatne okupacije, kojima je kranjsko žiteljstvo na jugu zašlo u područje hrvatsko, a na sjeveru opet žiteljstvo hrvatsko u područje kranjsko1*.
" Odpis c. kr. drž. minist. u Beču od 6. rujna 1865 br. 4122.
Kako nas tadanji suvremenik Valvasor uči, stojao je nekoč tik iste medje na kranjskoj strani grad i gospoštija Sichelberg. Nasuprot je od te medje dobru jednu milju udaljen naš grad Zumberak (Sichelburg).
Prispodobi li se slika grada Sichelberga, koju nam je ostavio Valvasor u svojoj topografiji i povjesti Kranjske, sa slikom hrvatskoga Zumberka (Sichelburga), koju evo pred sobom vidimo, priznati će svaki nepristran motrioc, da ove dvie slike nepredstavljaju jedan ter isti objekt, već da one predstavljaju dva posebna grada.
Kranjski grad Sichelburg sa gospostijom si, ležao je naime sried Uskočke gore na visoku brdu (969 metara nad površinom mora), izpred njega teče voda Kupčina, koja pod starim gradom Presekom izvire i u Bri-ganu aliter Poganu jamu se izlieva, podzemno izpod grada Sichelberga protječe i na južnoj hrvatskoj strani nad selom Kekići opet van prodire, te nadzemno dalje teče sve do rijeke Kupe, u koju se izljeva. Oko grada Sichelberga razprostiru se prostrana, na tisuće rali brojeća, zemljišta nekadašnje istoimene gospostije, koja su bila još i povećana zemljištima gospoštija Preseka, Kostanjevica (Landstrass) i Pleterje. Na tim zemljištima vide se još i danas zamašni tragovi oranja iz one dobe, kad su tuj Uskoci boravili. Tuj se mogla sakupljati, prehraniti i neprijatelju odupirati takodjer i oveća obran-bena moć, spadavša pod kapetaniju Sichelberg, koje kapetan je tuj i svoje sjedište imao. Taj grad nazivlje Valvasor tvrdjavom, pak je on, kako nam prva slika pokazuje, bio doista i obranbenim zidom opasan i ovaj luknjama za puškaranje providjen. Glavna sgrada bila je visoka jedan kat. Kako je Valvasor u obće mjerio duljinu medja pojedinih dielova Kranjske i udaljenost predmeta od sjevera prema jugu, tako nam i njegova nazočna slika predstavlja sjevernu stranu kranjskoga grada Sichelberga, kojoj i naravni položaj tla sasma odgovara.
Hrvatski grad Sichelburg (Zumberak) leži na južnoj strani Uskočke gore skoro na podnožju uskočkoga pogorja 8 ovi kraj medje, dieleće Kranjsku od Hrvatske, dakle na hrvatskom zemljištu u klanjcima na samotnu brežuljku, 342 metra nad površinom mora, onda za 627 metara niže rečene medje i često spomenutoga si kranjskoga suparca i jednu dobru milju od ovoga daleko. Hrbat našega građa Žumberka je 50 hvati dugačak i 9 hvati širok, a sgrada je, kako joj temeljne zidine svjedoče, imala u duljini 30 hvati i 9 hvati u širini. Tuj nije naći ni toliko plodna zemljišta, da bi se na njem i samo dvie osobe prehraniti mogle. Na to nije mogao nijedan vojskovodja pomisliti, da bi se tuj kakova obran-bena moć sakupljala, držala, napredujućega neprijatelja odbila ili samo u provaljivanju priečila, jer u samom gradu težko da je bilo mjesta i za 20 oružanih ljudi, a obližnji brežuljci su mnogo viši i dominiraju sa svih strana nad gradom, tako, da se vojna posada nebi kadra bila ni bjegom spasiti, niti svojoj glavnoj vojsci dolazak neprijatelja dojaviti, već bi se morala neprijatelju predati ili u zalud izginuti. Uz to vidimo na slici, pa nam se tako i ruševina u naravi predstavlja, da je grad Zumberak (Sichelburg) osim prizemlja bio tri kata visok; pa nam ga tako visoka označuje i 80-godišnji starac, Antun Jurgan, žitelj iz sela Stupe kbr. 10 i župljan župe pod Žumberkom, koji je taj grad svojim očima vidio u njegovoj cielosti, samo mu je izgorjeli krov manjkao. Taj grad, pripovieda Jurgan, da je bio vlastničtvo njekoga grofa, koji da je onamo na radnju doganjao svoje kmete iz odaljene Zakanje. Po tom dakle nije Zumberak bio gospoštija sa podanici, jer inače ne bi njegov vlastnik bio iz daleka onamo svoje kmetove doganjao i ove, pošto ne htjedoše izvan područja svojega bezplatno raditi, plaćao, što da je on faktično činio. Ovo se slaže sa položajem toga grada i njegove okolice, koj nije jmao za sebe
plodovita teritorija uz tadanja feudna dobra Sošice, Ošterc, Kupčina i Kostanjevac. Ovdje nam je još i to nanizati: da naša voda Kupčina izvire na južnoj strani uskočkoga pogorja nad selom Kekići, da ona ne teče iz-pred grada Zumberka (Sichelburga) i ne gubi se u ni-kakovu jamu (špilju) pod tim gradom, nego da ona teče jednu uru daleko postrance nadzemno i da ju od toga grada raztavlja dugačak, širok i ovisok brieg „Prevala".
Ovaj grad svojim oblikom i položajem jest vidljivi i najklasičniji dokaz za to, da on nije identičan sa negdašnjim kranjskim gradom i gospoštijom Sichelberg: i da se na hrvatski Zumberak neđa uporaviti onaj opis, koji nalazimo u Valvasorovoj povjesti „ Die Ehre des Herzogthums Krain", svezak IV., knjiga XII., strana 74. imenito, da on nije bio nikada toli znamenit i stra-tegički toli važan grad, da bi se ga moglo držati za negdašnji kranjski grad i gospoštiju Sichelberg, kakova je ova bila do definitivnoga preustrojstva vojne Krajine u Hrvatskoj. 0 tom stanju stvari modi se je u svako doba, kad nije sniega, na licu mjesta očevidom osvjedočiti.
Uskoci se počeše doseljivati u Kranjsku god. 1532, i doseljivahu se postepeno sve do godine 1547, pače ima traga takvu naseljivanju još i u godini 1597. Prvi doseljenici budu nastanjeni u području gospostije Sichelberg, razprostranjene dodanjem zemljišta susjednih kranjskih gospoštija Preseka, Kostanjevica i Pleterje, pa kad ved tuj nije bilo mjesta nastanjivahu se oni oko Metlike, Podgorja (Freithurna), Vinice, Kostela, Pollanda, Cr-nomlja, Siemča, Lova, Mehova, Osuinika i po drugih mjestih sve do rieke Krke i uzduž ove od Wordla pa do rieke Save. Njihove naselbine obuhvaćaše prostor od 8 □ milja i brojaše ved prije dvie sto godina preko 1000 kuda i 10-1200 stanovnika. Naselbine ove su bile na vojničku ustrojene i podredjene kapetaniji u Sichelbergu,
koja je za sebe sačinjavala poseban kranjski vojnički kotar, podređjeni generalatu karlovačkomu.
Pa kad se po tom odlučila Kranjska na to, da na svojem području naseli Uskoke i ove na vojničku ustroji, onda se nije moguće domisliti razlogu, zašto nebi Kranjska, kad bi per inconcessum hrvatsko žumberačko okružje bilo tada njoj pripadalo, i ovo područje bila u svoje ime i na svoj račun naselila Uskocima i ove takodjer na vojničku ustrojila, što je već i njezin interes silno iziskivao, buduć da bi u takvu slučaju žumberačko okružje s ostalim kranjskim uskočkim vojničkim kotarom bilo sačinjavalo jedan teritorialno sastavljeni kompleks, pa se uz to još i za tim išlo, da to vojničtvo sačinjava jedan zajednički status, i da što više moguće na okupu bude. Isto tako se neda posve nikakav valjan razlog pomisliti, s kojega bi u tim okolnostima bila vojvodina Kranjska svoje područje pozajmila Hrvatskoj u tu svrhu, da ova tuj Uskoke naseli. Takovo pozajmljen je nije nigdje kodificirano, niti se ne može izpravama dokazati. To valja i za Marindol!
Tada, kad su naseljivani Uskoci po kranjskoj go-spoštiji Sichelberg, bio je sjeverni kraj hrvatskoga žumberačkoga okružja jošte pustoš i nenapučen. Ovuda su tek godine 1538 naseljeni Uskoci,17 dočim su po južnom kraju toga okružja jur od prije obitavali prasjedioei Hrvati, po vjeri rimokatolici, spađavši već tada k župi sv. Nikole pod Zumberkom, o kojoj se pripominje u šema-tizmima nadbiskupije zagrebačke, da postoji „ab imme-moriali tempore". Uskoci su „štokavci", a prasjedioei jjčakavci". Žumberačko okružje obuhvaća prostor od 4 □ milje i brojilo je tek u najnovije doba t. j. godine 1881 pučanstva oko 10.000 duša u 73 sela. I ovi su Uskoci bili odmah s početka na vojničku ustrojeni, ali nisu bili podređjeni kranjskoj kapetaniji u Sichel-
17 Izvješće bivše krajiške alunjske pukovnije od 21. kolovoza 1838 br. 6166.
bergu, nego kapetaniji karlovačkoj. Dakle se i po tom razlikovalo žumberačko okružje od kranjskoga sichelberg -skoga kotara. Obe ove kapetanije sa predjelom slunjskim sačinjavale su vrhovnu kapetaniju sichelbergsko-slunjsku.
Da žumberačko okružje nije pripadalo Kranjskoj nego Hrvatskoj, pozivamo se na članak 37 iz god. 1635 Oorporis juriš hungarici. dakle na sam citat pisca spomenice, koj ovako glasi: „per regoi Sclavoniae confiniorum ofriciales et eorum milites, nec non Magnifici Parađeiser uskokos milites in finibus provinciae Oarnioliae habi-tantes;" zatim na drugi citat spomenice, naime čl. 38 corporis juriš hungarici, glaseći ovako: „cum autem ma-nifestum sit, praemissos milites Rudolfi Parađeiser et extra Regnum collocatos esse, et ad confinia Carlosta-diensia ad avertendos hostes impetus frequentissime per partium illarum Regnicolarum dominia excurrere, effre-nataque militari in condescensionibus et rapinis uti licen-tia et nec eorundem capittneum multum revereri".
Taj citat neopravdava ni najmanje stanovište ono, koje naši protivnici u pitanju Ž um beračkom zauzimlju. Ovdje nije govora jedino o uskočkim vojnicima Rudolfa Paradeisera, koji obitavaju izvan područja krune ugarske, nego takodjer naročito i o častnicima i vojnicima slavonske krajine. Pod slavonskim častnicima i vojnicima razu-mievaju se tuj hrvatski krajišnici, ponapose pako vojnici žumberačkoga okružja, ovi tim većma, što je, kako znamo, u ono doba sva današnja Slavonija stenjala pod turskom vlasti i jer se tada pod imenom Sklavonije razumievala ciela kraljevina Hrvatska. Iz toga se dakle neda nipošto izvoditi zaključak, da se tobož pod vojnicima Rudolfa Paradeisera, obitavajučim izvan područja krune ugarske, imadu razumjevati vojnici hrvatskoga žumberačkoga okružja, i to, ovo potonje tim manje, što su Vlasi hrvatskoga žumberačkoga okružja bili jedini vojnici hrvatske krajine, koji su, kako nam svi zemljovidi predočuju, iduć
na obranu karlovačkih pograničnih medja, morali prolaziti kroz područje civilne Hrvatske, te su tuj možda po-počinjali štete, koje su možda bivale povodom pritužba. Rudolf Parađeiser bio je, kako se znade, takodjer vrhovni kapetan sichelbergski i slunjski, i njegovi vojnici iz okružja žumberačkoga bili su i ostali hrvatski krajišnici isto tako, kao što i ostali Sluujani. Protivna tvrdoja nije ničim dokazana.
Nisu protivnici bolje uspjeli proti Hrvatskoj i kruni sv. Stjepana niti citatom Čl. 52 Oorporis juriš hungarici iz god. 1647, koji ovako glasi: „Wallachi Sichelbur-genses (Croatis Sumberk) ad confinia Carnioliae, tam re-giam, quam regni dicam solvant". Ovaj citat veli pravije, da žumberački Vlasi, obitavajući na medji Kranjske (hrvatski Zumberak), moraju plaćati porez kraljevski i državni. Tuj se očevidno razumievaju Uskoci hrvatskoga žumberačkoga okružja, što i tumačeća oznaka „Croatis Sumberk" nedvojbenim čini. Drugi se smisao neda podmetnuti toj zakonskoj ustanovi već i poradi toga, jedno, što kranjski Uskoci ne posjedovahu zemalja na hrvatskom teritoriju, od kojih bi morali bili porez plaćati, drugo, što nisu oni trebali za svoje kućne i obiteljske potrebe u Hrvatsku uvažati ništa, od česa bi se plaćala carina; ono pako, što su oni možda za preradjivanje (Apretur) u Hrvatsku do-donosili ili odavle za svoje potrebe potezali, bilo je i onako prosto od carine pri uvozu kao što i pri izvozu; pa se dakle ustanova zak. 51. 52 iz godine 1647 nije na kranjske Uskoke protezala niti protezati mogla, pošto se ugarsko zakonarstvo u pitanjih oporezovanja ne proteže na zemlje, koje ne pripadaju kruni sv. Stjepana, i pošto bi takodjer suvišno bilo, zakonskoj ustanovi pridodati oznaku „Croatis Sumberk": (hrvatski Zumberak). U ostalom razlikuje ugarsko zakonarstvo kranjske Uskoke od hrvatskih i time, da prve označuje u čl. 37 iz god. 1635 kao takove, koji obitavaju  unutar medja Kranjske (in
finibus provinciae Carnioliae habitsntes), potonje pako u 81. 52 iz godine 1647 kao takove, koji obitavaju na međji Kranjske (ad Oonfinia Carnioliae).
I zak. članci corporis juriš hungarici 40 iz god. 1635, 8L 90 iz god. 1659, čl. 64 iz godine 1681, i čl. 113 iz god. 1715 isključuju svaku dvojbu o tom, da žumberačko okružje pripada kraljevini Hrvatskoj i kruni sv. Stjepana, jer ugarsko zakonarstvo nije dopuštalo, da hrvatski Uskoci na uŠtrb domaćega erara uživaju one pogodnosti, koje su kranjskim i štajerskim Uskocima bile zajamčene. To je i sasma naravno. Znade se bo, da su prije naselenja Uskoka po hrvatskom žumberačkom okružju južni predjeli Žumberka oko Kostanjevca i Ošterca za prvih vjekova pripadali županiji podgorskoj, koja je imala svoje sjelo u Podgori (današnjoj sv. Jani, kotar Jaska), a kašnje županiji zagrebačkoj, pošto su manje plemićke županije polovicom četrnaestoga vieka u Hrvatskoj prestale. Prigodom razvida i razdiobe zemalja grada Podgorskoga (Turanj pri sv. Jani) i uredjivanja posjeda, što ga je po nalogu kralja Bele IV. g 1249 obaviti imao ban Stjepan zajedno sa županom podgorskim Aleksandrom, spominje se žumberački Kostanjevac kod Kupčine.18).
Prigodom zaključka ugarskoga sabora god. 1647 naložio je kralj Ferdinand III., da se ima Zumberak i Metlika spojiti sa zagrebačkom biskupijom, a predaju da imade izvesti povjerenstvo vlaško (Commissio valla-chica), poslujuće god. 1649 u Varaždinu19, dakle oblast hrvatska, što inače nebi moguće bilo, kad se nebi radilo o području hrvatskom. — Godine 1569 potužišese ua saboru hrvatskom plemići Herend ći, vlastela u Mlaki (kod sv. Petra u Miiežnici), da nemogu živiti od Uskoka iz Mrzlogpolja (u današnjem hrv. žumberačkom okružju),
18 Monumenta historica Hungariae od Gust. VVenzla. Di-Plomataria XII, str. 290.
19 Arkiv Kap. Zagr. acta antiqua, fas. 5. br. 28.
jer di ih neprekidno mrzko robe i pljačkaju80. — A iztraživali su 3. lipnja 1632 na zahtjev hrvatskih stališa u Ozlju kraljevski povjerenici Benko Vinković, tada biskup pećuhski i predstavnik kaptola zagrebačkoga i Vuk Frankopan Tržački, general Karlovački, štete što ih počiniše Uskoci po zemljištima knezova Zrinskih. Tuj sudjelovaše takodjer protonotar kraljevine Petar Znika i podžupan zagrebački Petričević.
I sa obližnjim mitničarima su imali Žumberčani svadja i priepora, često dapače i bez svoje krivnje, jer su ih ti kralj, urednici napastovali. God. 1G90 potužili se Uskoci Janku Hrauiloviću, kornetu karlovačke arki-busirske kumpanije na harmičara jastrebarskoga Gala, da ih progoni, strielja, siječe i svakojako sramoti21. Nadalje se potužilo i samo dvorsko ratno vijeće, da se žiteljstvu žumberaćkomu nepravda čini, jer da se često puta, kad ti žitelji po trgovačkom poslu u Kranjsku dodju, nedužni budu plienjeni mjesto krivaca22. Pa se još i god. 1740 tužahu Žumberčani na zakupnike tride-setnica i na malte, što su pobirali karlovački generali grof Stubenberg i grof Benvenuto Pettazi23.
Htjelo se g. 1690 pak g. 1714 i ostatak Žum-berka, uredjeni na gradjansku i podloženi banu, pretvoriti u vojničku krajinu, nu toj promjeni se svojski oduprieše hrvatski stališi, tražeći u više diplomatičkih sgoda povratak Žumberka i zagoravajuć pravedne tegobe crkve zagrebačke sbog oduzetih župa i desetine24, inače
20 Saborski zapisnik za god. 1569. u zem. ark. fol. 47.
21 Acta Confiniaria. U knjižnici Akademije jugosl.
22 Uredovni spis c. k. dvorskoga ratnoga vijeća od 7. li-Btopada 1729.
23 Stari registri krajine hrvatske u arkivu ratnoga ministarstva.
2* Zajednički sab. čl. 13 god. 1554, čl. 41. god. 1559, Čl. 15. g. 1568, čl. 119. g. 1647 i čl. 69. g. 1651.
bi i južni krajevi Žumberka već prije dviesta godina biti predani vojničkoj upravi. Svakako se mora priznati, da su vlastela i plemići u Žumberku vazda izticali i njegovali državni savez Žumberka sa Hrvatskom, očitujući svakom zgodom, da su pravi članovi i pripadnici Hrvatske (incolae et nobiles regni Croatiae), i da spadaju pod jurisdikciju kraljevine16.
Kad je nakon bune ličke g. 1701 prestala u Liki i Krbavi gradjanska uprava, bude iz Beča obećano zastupnikom Hrvatske, da će u zamjenu za te županije pod bansku vlast doći krajevi oko Kapele i Zumberak. Pošto nije to nikad izvedeno, zamoliše stališi hrvatski g. 1733, da se okružje žumberačko te predjeli Zvečaja, Dubovca, SvarČe, koje je držao general Karlovački, zamjene sa kraljevinom za novu tvrd ju Orlovac pri Karlovcu, koja bi imala obsizati preko 2200 jutara zemljišta86. Orlovac nije izgradjen sbog poplava, pa s toga nisu niti zemljišta zamjenjena. Kad je oko god. 1749 valjalo preustrojiti bansku krajinu, te su Hrvati u tu svrhu odstupili veliki komad provincijala, zahtievao je hrvatski sabor na novo, da se Zumberak razvojači, ali tomu ne samo da nije zadovoljeno, nego je dapače vojnički sustav Hildburgshausenovim preustrojstvom zaveden u čitavom Žumberka, i to okružje spojeno sa Petazzievom (slunjskom) pukovnijom. Bilo je tužba i prosvjeda od strane hrvatskoga sabora i županije zagrebačke radi umješavanja i nasilja vlasti, ali sve uzalud do 30. siečnja 1760, kadno na silne tužbe vlastele Čol-nića i Hranilo vica na generala Petazzia sbog raznih nasilja i sbog toga, što je 25 kmetova pomenute vlastele uvrstio u vojničtvo, stiže nalog dvorskoga ratnoga vieća generalu karlovačkomu, neka nedira u vlastelu žumbe-
a6 Erdbeschreibung.
M Acta Confioiaria, u knjižnici akademije jugosl. Saborski zapisnik za g. 1733 u zemalj. arkivu.
račku, k -ja spadaju kraljevini Hrvatskoj, i da nepo-pisuje vojnika izmedju njihovih kmetova. U tom pogledu bje general Petazzi popustio glede Oštrca i Sošica, ali pošto je zagrebački veliki župan Jurčić hotio da uredi županijsku upravu ne samo tuj, već i na dobru Kup-čini i Kostanjevcu, znao je isti general i poslie dvorske oblasti smesti, te je osujetio nastojanje ugarske dvorske kancelarije, koja je zagovarala konačnu spojitbu Žumberka sa kraljevinom.
Hrvatske oblasti se uviek protiviše širenju mili-tarisma po Žumberku, pa tako i onda, kad se godine 1772 namjeravalo vojnoj krajini utjeloviti žumberačko imanje Kostanjevac, uzprotivilo se tomu hrvatsko na-mjeBtničtvo s razloga toga, što bi se time smanjilo hrvatsko porezovno područje, pak je tada dvorsko ratno vijeće i popustilo.
S tim nastojanjem slaže se i previšnje ručno pismo od 2. siečoja 1776 na grofa Kolovrata, kojim se odre-djuje, da se Žumberačko okružje s Ugarskom spoji, do česa jedino poradi toga nije došlo, što bje previšnjim odpisom od 5. rujna 1777 odredjeno, da se ustroji se-verinska županija uz taj uvjet, da se i žumberačko okružje utjelovi vojnoj krajini mjesto onoga zemljišta, koje se u rečenu svrhu izpod vojničke jurisdikcije izluči. Potonje je provedeno, te pod vojnike uzet još i onaj dio Žumberka, koji dotle nije bio na vojničku uredjen.
Ne mogavši kmetovi vršiti podaničke dužnosti uz vojničku s'užbu, a vlastela opet biti bez kmetovskih podavanja, bude kraljevskim odpisima od 27. rujna i 19. studenoga 1779 odredjeno, da se plemićka dobra i posjedi u Žumberku procjene i izkupe.
Ovaj posao povjeri kraljica povjerenstvu, kojemu bijaše na čelu zapovjedajući general karlovački grof Samoilo Gjulaj, a izvjestitelj bivši podžupan varaždinski
1 ug. komorski savjetnik Žiga Komaromv. Povjerenstvo je dovršilo svoju zadaću g. 1780, i ustanovilo odkup-ninu: za imanje Kupčinu pukovniku Jurju Silyu 7992 for. 40 novč. za dobro Sošice Antunu, Ljudevitu i Ivanu Nep. Hraniloviću sa 15.088 for. 50 novč., za dobro Oštre udovi Dori Čolnić 14.390 for. 45 novč., ukupno 37.418 for. 15 novč., dočim je imanje Kostanjevac već prije bilo prodano vojnomu eraru za 12.000 forinti. Antun Hranilović dobio je za svoj dio Sošica kralj, komorsko dobro Modrušpotok, a svi ostali primiše odku-pninu u novcu.
Tom prigodom bijaše nastao priepor, odkuda da se podmiri ta ođkupnina? I sad se pokazala očita kon-fusija, kamo da rečena dobra po državnom pravu spadaju? General grof Benvenuti Petazzi bijaše naime već prije toga po nagovoru kranjskih stališa uztvrdio, da je cijelo žumberačko područje negda pripadalo vojvodini Kranjskoj. Ta izjava se dovodi u savez sa generalovim bratom, grofom Dragutinom Šišmanom Petazziem, tadanjim predstavnikom kaptola ljubljanskoga, koji da je generalovim uplivom nastojao pribaviti Kranjskoj okružje žumberačko. Iz toga se porodilo naprvo spomenuto izvješće dvorskoga ratnoga vijećnika Jenka od 6. ožujka 1761 „da karlovački generalat zajedno sa žumberačkim okružjem sastoji bez dvojbe iz takva komada zemlje, koj je od vajkada pripadao kraljevini Hrvatskoj i po-dredjen bio jurisdikciji bana hrvatskoga; a kotar žum-berački da od prije vazda bio dio kranjske zemlje, pak da nije nikada spadao k Hrvatskoj niti bio podčinjen hrvatskoj jurisdikciji"; po tom dakle bila su dva sihel-burgska (žumberačka) područja, jedno naime hrvatsko i drugo kranjsko. Al' je uz to Jenko u svojem „Votumu" rekao i to: da imanja Ošterc i Sošice u kotaru kranjskom leže; i tuj je on posrnuo. Nalaze se istina, Ošterc, Sušica (Sipica) i Kostaujevica takodjer i u Kranjskoj,
kotaru krčkom, pak je ondje bilo nekoć i mjesto Kupčina : i to je možda zavelo u bludnju i generala Pet-tazzia i ratnoga vijećnika Jenka, koji težko da su poznavali sve potankosti i osebine svakoga kraja, pa či-tavši ta imena ili čuvši jednom za nje, nisu možda ni slutili, da imade jednakih imena još i drugdje.
Za njima se poveo i komorski savjetnik Komaromv, odklonivši platež odkupnine iz sredstava krune ugarske, jer da feud na dobra leže u području, recipiranu nekoć od vojvodine Kranjske; i premda je Komaromv izrično naglasio, da je to samo njegovo individualno mnienje, usvojila si ga je ipak toli ug. dvorska komora koli takodjer i ug. dvorska kancelarija, rekavši, da kotar sihel-burgski potječe od vojvodine Kranjske pa s toga da ugarski erar nije dužan nositi taj teret za imanja Ošterc, Kupčinu i Sošice, koja u istom kotaru leže; a guber-nija Kranjska je opet, kako već naprvo spomenusmo, od svoje strane odklonila izplatu odkupnine za to, što Kranjski žitelji u žumberačkom okružju ništa neposje-duju i jer nijedno od pet žumberačkih dobara u kranjskom glavnom zemljištniku uneseno nije.
Napokon je ipak dokazom odpisa c. k. dvorskoga ratnoga vijeća od 23. prosinca 1785 i 19. travnja 1786, pak i dokazom tuj citiranoga izvješća glavnoga vojnoga zapovjedničtva karlovačkoga prodrlo osvjedočenje, da spomenuta feudna dobra žumberačka vojvodini Kranjskoj ne pripadaju, dakle niti samo žumberačko okružje ne, u kojem se ta dobra nalaziše, te bude, pošto su njihovi kmetovi u zajedničke vojnike pretvoreni, i odkupnina iz zajedničke peneznice izplaćena doli jedinoga Antuna Hranilovića, koji je mjesto novca dobio kr. komorsko dobro Modrušpotok, što opet dokazuje, da je dobro Sošice pripadalo kraljevini Hrvatskoj i kruni sv. Stjepana, jer se inače nebi dalo bilo hrvatsko komorsko dobro u ime odštete za oduzeto kranjsko dobro. I time su u
pogledu državopravne pripadnosti ovih dobara desavoui-rani toli general grof Petazzi i dvorski ratni vijećnik Jenko, koli ug. komorski savjetnik Komaromv, ugarsko-dvorska komora i ug.-dvorska kancelarjja.
Kako vidimo: borahu se svojski stališi hrvatski i oblasti za prava Hrvatske na svoje žumberačko okružje; ali Kranjskoj, posije kako joj je pod civilnu upravu bio povraćen njezin uskočki kotar, nije bila ni deveta briga za udes hrvatskoga žumberačkoga okružja i njegovih feudnih dobara. Kranjska nije smatrala ovo područje Bvojim.
Ovaj nazor podkriepljuje i ta činjenica: što je k procjeni feudnih dobara Sošice, Ošterc i Kupčina bio prizvan varaždinski podžupan i ug. komorski savjetnik Komaromv, ne pako koj odaslanik austrijske dvorske komore, niti uz Koma'romva još jedan odaslanik bud' iste komore bud kranjskih stališa, te što nije tomu postupku prigovoreno bilo niti od strane austrijske dvorske komore niti od strane kranjskih stališa.
Unatoč tomu sciene ipak naši protivnici, da su ođ-kupljena dobra Kupčina, Sousica, Osterz, Grabar itd. spadala k području vojvodine Kranjske, jer da je kralj Ferdinand kao gospodar iste vojvodine lenovnicama od 6. lipnja 1535 darovao'7: Juraju Radivojevichu deset i pol plemićkih selišta i jedno malo selište pri Szischitzi (danas Sošice); Besanu Šišmanovichu tri selišta u „Gaber-ua, kašnje prozvanu „Gabor", a po odkupnom povjerenstvu označenu „Grabar"; i Pavlu Tscholnitsehu (Chiolnichu) sedam selišta; nadalje, da je darovano obitelji Szillv više selišta u Kupohini, te kašnje opet nekomu u Oštercu poldrugo selište, pa bliže prema Raini poldrugo selište, i da po izumrću mužkoga koljena Sziljeva-selišta u Obers-
" Austrijski odgovor, str. 72.
dorfu sad Javor, Grossthal sad Kupčina i Selesno natrag gospoštiji Sichelberg pripasti iinadu.98
Ta sva zemljišta leže u Kranjskoj, te se po tom niti lenovnice ne odnose na hrvatsko žumberačko područje, imenito:
Nije iz one dobe u hrvatskom Žumberku pcznata obitelj Rađivojević, pa ne ima tuj ni danas obitelji toga imena; hrvatske Sošice nisu imale tada niti imadu sada zemljišta toliko, koliko ga je Juraj Rađivojević u leno dobio Nasuprot nas uči službeni „Repertorij krajev na Rranjskem, Beč, 1894, kod Alfreda Holdera", da se u Kranjskoj nalaze tri mjesta imenom Suschicza i to: jedno u sudbenom kotaru Postoj ua, drugo u sudbenom kotaru Zatičina, i treće u sudbenom kotaru Rudolfovo. A tko hoće da zaviri u specijalni zemljovid austro-ugarske mo-narkije, zona 22/XII. i 22/XIII. naći će tuj, da se zapadno od Rudolfova potok Sušica izljeva u rijeku Krkut da se iznad Toplica nalaze mjesta dolnja i gornja Sušica, a nastavi li razgledanje od Kostanjevice tekom Krke do sv. Križa, doći će opet do drugoga potoka Sušice, i naći će uz taj potok med sv. Križem i Šutinom opet selo Sušica, koga se, sva je prilika, u govoru stojeća razprava tiče, pošto đe ono blizu gospostije Sichelberg nalazi.
Mjesto „Gaber" ili „Gabor" nije po imenu slično mjestu „Grabar", koje se nalazi u hrvatskom žumbe-račkom okružju, niti su ta mjesta identična. Pa nije bilo nF potrebno za mjestom „Gaber" posizati u hrvatsko žumberačko okružje, jer ima, kako vidimo u naglašenom „repertorijti krajev na Kranjskem" više mjesta toga imena u Kranjskoj, Tako primjerice dva u sudbenom kotaru Zatičina, zatim po jedno u sudb. kotaru Rudolfovo i Metlika, ovdje zapadno od Siemiča tik Uskočke gore, i to je valjda ono mjesto, gdje je Šišmanovich tri selišta
88 Isti odgovor, str. 75, 76, 77.
dobio, jer čitamo u izvješću pl. Kriegerna, pisanu u Gradcu 31. kolovova 1747 na zapovjedajućega generala vojvodu Saksonskoga o razpravi, koja je vodjena medju Šišmanovići i ćaidi sbog posjeda u Gaber-u, da se ne zna pravo, gdje da leži taj posjed, buduć jedni vele, da se nalazi u Gaberu, Gaboru, Gabercu ili Grabaru, a drugi opet da se nalazi u Bosenthalu, ali da zemljišta u lenov-nieama pobliže označena nisu. Ele bilo kako mu drago, mjesta Gaber, Gabor, Gaberc i Bosenthal se nenalaze u hrvatskom žumberačkom okružju, ali se nalaze toli Gaber koli i Bosenthal u Kranjskoj, i to potonja dva mjesta nedaleko jedno od drugoga u sudbenom kotaru Metlika, iito svakako odvraća zahtjev Kranjske od Hrvatske. U ostalom naglasuje pl. Kriegern u svojem predspomenutom izvješću, da nesmatra darovnicu Ferdinanda I. od 6. lipnja 1535 autentičnom, pošto je cesar Karl V. do god. 1557 istim pokrajinama sam vladao i tek potonje godine Ferdinand I. počeo vladati.as
Kupčina se doduše nalazi u hrvatskom žumberačkom okružju, ali takodjer i u Kranjskoj tik pod građom Sichel-bergom malo postrance prema zapadu, pak i svi zemljovidi nutmje Austrije predočuju to mjesto neposredno pod grebenom Gorjanskoga brda u blizini nekadašnjega grada Sichelberga na potoku Kupčini, pak je bez dvojbe ova Kupčina predmetom kranjske leuovnice.
Gdje da se nalazio Tumpsdol, u kome je darovano Ciolniću sedam selišta, nekažu protivnici; mi samo znamo, da toga imena u hrvatskom žumberačkom okružju neima.
Neporičemo, da je nadvojvoda Karl kao vladar Kranjske potvrdio lenovnicu Ferdinanda I. od 11. srpnja 1572, izdanu obitelji Chiolnich na Ošterc, i da ju je Ferdinand II. dne 23. srpnja 1626 takodjer potvrdio, a dne 28. ožujka 1631 da je isti vladar još jedno selište
" Izvješće izvorno pl. Kriegerna od 31. kolovoza 1747; u arkivu s bornoga zapovjedničtva u Zagrebu.
u Selesnom i jedno selište u Kupčini, sve u okolici Ošterca, toj istoj obitelji izuovice darovao, i da je god. 1652 Ferdinand III. kao vladajući gospodar i vladar Kranjske te lenovnice potvrdio; ali ne dopuštamo, da se to darovanje proteže na Ošterc, leieći u hrvatskom žumberačkom okružju. Protivnici si trebaše prije svega staviti pitanje: ne nalazi li se možda koj Ošterc i u Kranjskoj? Da su oni to učinili i zavirili u zemljovid Kranjske, bili bi našli selo Ošterc tik Kostanjevice sried prostranih šuma, spa-davših na gospoštiju Sichelberg, i jer se tuj u blizini takodjer Kupčina nalazi, očevidno je, da se rečena darivanja na taj Ošterc odnose.
U hrvatskom žumberačkom okružju neima mjesta: Eaine, Obersdorf, Grossthal i Selczno, nasuprot nalazimo u Kranjskoj, kako čitamo u „repertoriju krajev na Kranj-skem", i to:
„Rain" u sudb. kotaru Kočevje; „Raun" u sudb. kotaru Kamnik; „Raune" u sudb. kotarima Litija, i Kamnik; rudina „Reineu pri Oštercu u sudb. kotaru Metlika tik jugozapadne medje žumberačkoga okružja; Oberdorfa imade na broju deset u sudbenim kotarima: Eibnica, Krško, Kostanjevica, Zatičina, Logatce i Trebno; „Dolina" imade brojem 13 u sudbenim kotarima: Ra-teče, Rudolfovo, Trebno i Kamnik; „Gross-Dolina (Grossthal) u sudbenom kotaru Kostanjevica.
Jedno se mjesto „Javor" istina nalazi u hrvatskom žumberačkom okružju, ali mjesta „Javor i Javorje" imade takodjer i u Kranjskoj, naročito „Javor" u sudbenom kotaru Ljubljana; a „Javorjeu u sudbenim kotarima: Veliko Lašće, Egg, Mokranoga, Kranj, Litija i Kamnik.
Može se dakle prije držati, da se ove tobožnje lenovnice odnose na spomenuta kranjska mjesta, nego li da je ikada bilo mjesto Raine u hrvatskom žumberačkom okružju, ili da se je hrvatski Javor ikada zvao Obersdorf, a Kupčina ikada zvala Grossthall, ovo već i zato ne, što
se mjesto hrvatsko Kupčina po potoku istoga imena tako nazivlje.
Ne sliedi nipošto iz sličnosti imena obiteljskih i mjesta, -da su imena ona, koja se nalaze u hrvatskom žumberačkom okružju, istovjetna s onim imenima, što no se napominju u lenovnicama, i da je ta sličnost iole kadra opravdati zahtjeve Kranjske u pogledu hrvatskoga žumberačkoga okružja.
U području gospostije Sichelberg bilo je naime, kako nas povjest uči, 900 starih i veoma mnogo novih kuda, tako zvanih naselbina. Ove su kuće prema običaju morale imati i svoja imena bud obiteljska bud mjestna, iz kojih s vremenom postajahu i formalna mjesta. Kad bi nam došao u ruke takav popis imena, koja su već u svrhu pobiranja desetine morala se popisivati, odmah bi se vidilo, e da li se uz Ošterc i Kupčinu još i Tumpsdo i Selesno nalaziše medju lenovnim mjestima, koja se napominju s protivne stranke. Da je slobodno Zelezno držat za Šelesno, našlo bi se i to u Kranjskoj, u sudbenom kotaru Trebno.
S naše strane je doprinešen dokaz, da imade još i danas obitelji i mjesta jednaka imena u Kranjskoj i u hrvatskom žumberačkom okružju. Toga je valjda bilo i u prošlosti.
Mnoga mjesta, kuće i oiele obitelji postale su žrtvom turskih provala, a veliki broj mjesta i kuća ostao je opet tim povodom izpražnjen, te ih je pozobao zub vremena.
Medju onim mjestima, kućama i obiteljima, kojih je na taj način ponestalo, bilo je po svoj prilici i takovih, čija su imena bila jednaka onima, koja su i u hrvatskom žumberačkom okružju obstojala ili još obstoje.
Ta sama okolnost, što su navedene lenovnice izdane po kraljevima i vladarima kao vojvodama Kranjske, ne-može sama po sebi opravdati protivničku tvrdnju, da je hrvatsko žumberačko okružje pripadalo Kranjskoj u ono
doba, kad se lenovnice izdavanu. Tada je naime spadalo isto okružje pod jurisdikciju nutruje Austrije usljed toga, što je po glasu „spomenice" početkom 20-tih godina XVI. vieka austrijski nadvojvoda Ferdinand bio umoljen od svojega svaka Ljudevita II. kralja ugarskoga, koji je zaglavio u mobačkoj bitci, da preuzme obranu svekolike hrvatske krajine, te su oni junaci, pa bili oni rodom i Hrvati, koji se odlikovaše u ratu braneći interese Kranjske ili nutarnje Austrije, bili za to od vladara kao vojvoda Kranjske nagradjeni lenovnicama ili drugim načinom. Tako se postupalo i u negdašnjoj hrvatskoj vojnoj krajini ga vremena dvorskoga ratnoga vieća i dok je ona podre djena bila jurisdikciji nutrnje Austrije. Dapače, tako se postupalo i u čitavoj Hrvatskoj tečajem 50. i djelomioe 60. godina ovoga vijeka. I tuj dobiše zaslužni vojnici, pa tako i zaslužni muževi svećeničkoga i gradjanskoga staleža austrijsko plemstvo, vitežtvo, barunstvo, grofovstvo i druge nagrade, n. p. Scarpa, Melinčević, Eubido, Ouculić, Pongratz, Neusttidter, Vraniczanv, Eajačić, Ožegović, Jel-lačić, Kulmer i drugi, ali za to nije hrvatska vojna krajina ili drugi koji prediel hrvatski lišen svoje državo-pravne pripadnosti kraljevini Hrvatskoj i kruni sv. Stjepana. Je li možda Eusija postala francuzkom pokrajinom time, što je Napoleon I. imenovao svoga maršala Neya vojvodom od Moskve, a Napoleon HI. svoga maršala Pellissiera vojvodom od Malakova? itd. Nije lje!
Da žumberačko okružje Hrvatskoj i kruni sv. Stjepana pripada, upućujemo čitatelje i na „Compendium geo-graphicum regnorum Slavoniae, Croatiae, Dalmatiae, Gal-liciae et Lodomeriae Magnique Principatus Transilvaniae, Posonii et Gassoviae sumptibus Joan. Micael. Landerer MDCCLXXIX strana 44"; pa tako i na „Illvricum votus et novum Oaroli dy Tresne Domini dy Cange, 1746 strana 192".
Glede Marindola (Marienthal) se upiru protivnici na neku tobožnju ništavu izjavu Todora Sušica, koji da je bio žumberaeki vojnik i živio u MaTifidOhi u Kranjskoj, pak i na to, da se nenalazi nigdje izprava, koje bi dokazivale, da je Marindol iz prva k Hrvatskoj spadao1. Tim frazama suprotstavljamo sliedeće: Todor Sušićj vele protivnici, prebivao, je u Marin-dolu u Kranjskoj. Odtuda se ne da izraurlrovati, u kakovu savezu da to stoji sa hrvatskim Marindolom ? Jer niti je' kenštatovana identičnost te osobe, niti pružen dokaz, da je Sušić po svojem rodnom zavičaju pripadao stavnomu hrvatskomu žumberačkomu podrtfčju, i da nije, ako je u obće služio u vojsci, možda uz novčanu nagradu ili kao plaćeni zamjenik drugoga to činio, a da nije ni bio pripadnik istoga krajiškoga područja.
Nenalaze li protivnici nikakOvih izprava, koje bi dokazivale, da je Marindol izprva pripdđao Hrvatskoj, nedokazuju niti oni izpravama, da je taj priedjel i Kranjskoj ikada pripadao. Hrvatska, odnosno kruna sv. Stjepana ima za sebe svakako množtvo navedenih zemljovida, dakle na svaki način dokaznih izprava, zatim medju, koja od pamtivijeka dieli Hrvatsku od KranjskeV i nikada neprekinuti faktični posjed Matindold, pak i tu okolnost, da se ni tuj poput Žumberka neda pomisliti iole valjan razlog, zašto bi Kranjska bila pozajmila Hrvatskoj obćinu Marindol za naselenje Uskoka, kad je Kranjska i sima neposredno uz Marindol naserjiva'Ii Uskoke? Nasuprot ima Kranjska sve ove činjenice kao što i to pfotr sebi, da se' dokazom Lipszkveva zemljovida- izvan medje hrvatskoga MaHHdola tik polag te medje u vojvodini Kranjskoj nalazilo mjesto Marindul, te mdžđa r)od drugim1 imenom1 joS i danas ondje natezi, naš? Marinđofef bo imadu baš tuj m kranjskoj strani do 33 rali svoga zemljhtta. Osrm toga' se u Kranjskoj preina sjeveru nalazi jofr i drugo nrjeteto Mariathal u sudbenom kotaru Litija.
Zamjeraju nam protivnici, što se pozivljemo na starinske zemljovide u dokaz prava Hrvatske i krune sv. Stjepana na današnje žumberačko okružje, kad imamo točnih zemljovida generalnoga stopa iz najnovije dobe! Čudni li su ljudi ti naši protivnici 1 Njima neka je slobodno pozivati se na povelje iz 13. 14. i 15. vijeka, koje se i ne tiču hrvatskoga područja, pa tako i na zemljovid Floriančićev iz godine 1744, a mi po njihovu sudu da se ne smijemo braniti starinskim izpravama i zemljovidima, kojima se njihove tvrdnje pobijaju. Ta čim se mogu dokazati dogodjaji i teritorijalno stanje stvari, zasjecajuće u starinsko doba, ako ne suvremenim izpravama i zemljovidima one dobe? Tko li će vjerovati inž.niru ili drugomu svjedoku, rodjenu primjerice god. 1834 ili kašnje, da je on svojim očima pratio dogodjaje, koji se sbiše godine 1700 ili prije? Najnoviji zemljovidi generalnoga stopa, na kojima se nenalazi urisan Sichelberg ili Sichelburg u Kranjskoj, da budu po sudu naših protivnika dokazom, da je današnji hrvatski Zumberak (Sichelburg) onaj isti Sichelberg ili Sichelburg, koji se negda nalazio u području Kranjske, prem se tada nalazio i u Kranjskoj grad Sichelberg i posebice u Hrvatskoj grad Sichelburg. Ali neće naši protivnici da isto tako priznadu dokaznu moć i novijim zakonskim ustanovama: krajiškomu temeljnomu zakonu od g. 1850, ugarsko-hrvatskoj nagodbi od god. 1868, i kraljevskomu odpisu na hrvatski sabor od god. 1861, glasom kojih Zumberak kao sastojina tadanje slunjske krajiške pukovnije sačinjava sada jur inartikul rani cjeloviti dio kraljevine Hrvatske i krune sv. Stjepana.
Imadu li se ipak najnoviji zemljovidi generalnoga stopa u obće smatrati jedinim mjerodavnim dokaznim sredstvom, onda se ovim medjusobnim trvenjem oko državopravne pripadnosti hrvatskoga žumberačkoga okružja očito samo prazna slama mlati, jer je na tim zemljovidima isto okružje izkazano unutar sadašnjega državnoga pod-
ručja kraljevine Hrvatske i krune sv. Stjepana, pa se raz-pređanjem pitanja, kamo da to okružje po državnom pravu pripada, samo dragocjeno vrieme uzalud trati, a okružje područjem hrvatskim i krune sv. Stjepana ostaje.
Svidio se našim protivnikom uztvrditi još i to: da žiteljstvo žumberačko gravitira u Kranjsku, ali si oni pod-jedno i protusloviše rekavši: „% mi uvidjamo, da bi utjelovljenje opriečnih narodnih živalja bilo skopčano s ne-podobŠtinama", što ipak da bi se dalo svladati, jer „da ima slovenski jezik toliko snage u sebi, da je kadar za se predobiti i taj maleni kraj Zumberak.10 Gravitirati s jedne strane i rabiti proti gravitatorima u pravcu njihove gravitacije prisilna sredstva s druge strane, to su očito dva opriečna momenta.
Pa se to i dokazalo predstavkama obćina Sošice i Kalje iz godina 1881 i 1896, kao što i predstavkom obćine Marindol iz godine 1881, kojima se one oprieše težnji Kranjske, da budu njoj pripojene i zamoliše, da budu ostavljene pri Hrvatskoj.
Moglo bi se toga još i više navesti u obranu prava Hrvatske i krune sv. Stjepana na sadašnje žumberačko okružje, ali koga neuvjere predidući navodi o jasnoći i nepobitnosti toga prava, tomu ćeš uzalud dokazivati: da nije Linz ono isto, što i Lienz, Laxensburg što i Luxeuburg, Beč što i Bćče, Karlovac što i Karlovci, pa tako oiti Sichelburg ono, što Sichelberg.
Zaglavak.
Ovdje je dokazano:
da su nekoć obstojala dva grada slična imena, jedan naime u Kranjskoj, imenom Sichelberg, a drugi u Hrvatskoj, imenom Sichelburg (Zumberak), da dakle ta dva
30 Stenografičko izvješće o Bj'ednici kranjskoga sabora od 21. listopada 1881.
imena nisu identična, te da se ne smije zamjenice uzeti jeolno za drugo uza sve to, što se Sichelberg od polovice osamnaestoga vieka takodjer Sichelburg nazivlje. Prviji od svih gradova imao je prostranu gospoštiju i bio je sjedište kapetanije; potonji nije imao gospostije, i nije u njem bila smještena kapetanija;
da današnja hrvatska ruševina Sichelburg (Zumberak) nije bila nikada toli znamenit i strategički toli važan grad, da bi se ga moglo držati za negdašnji grad i gospoštiju Sichelberg, kakova je ona bila do definitivnoga preustrojstva vojne krajine;
da je medja dieleča Kranjsku od Hrvatske, još i danas ona ista, kako ju je Valvasor opisao godine 1689, i da manjka svaki historički dokaz o kakovoj potljašnjoj promjeni iste medje;
da je kranjski grad Sichelberg stajao na istočnom kraju, te medje prema Hrvatskoj, a mjesto gdje je on stajao, da je točno označeno u povjesti Valvasorovoj;
da je to mjesto pronadjeno, a tako i tragovi temeljnih zidina toga trada;
da je vojvodina Kranjska imala svoj posebni vojnički kotar, sastavljeni iz uskočkih naselbina na vojničku ustrojenih i pođredjenih kapetaniji, koja je bila smještena u gradu Sichelbergu;
da se opis Sichelberga, što no se nalazi u poviesti Valvasorovoj, ne tiče hrvatskoga grada Sichelburga (Žumberka) i okružja, te da je onaj članak samo po bludnji tipografa medju hrvatske pogranične gradove dospio;
da taj opis ničim ne priliči hrvatskomu gradu Sichelbergu (Žumberku) i da se ne može na nj uporaviti;
da je nekadašnji kranjski vojnički kotar jur u prvoj polovici osamnaestoga vieka gradjanskoj upravi povraćen;
da je hrvatsko žumberačko okružje bez ikakva pre-kinuća vazda bilo držano za područje hrvatsko i krune
sv. Stjepana, pa tako i Marindol, te da je prema tomu i hrvatska vlada uviek s ovim predjelima postupala;
da se po tom i sve izprave, koje se pokušalo s protivne strane na hrvatsko žumberačko okružje uporaviti, izključivo na kranjska mjesta i zemljišta odnose, te da i sve posljedice, koje se temeljem tih izprava po hrvatski grad Zumberak (Sichelburg) i ostala mjesta njegova okružja i Marindol izvode, na pukoj geografičkoj bludni počivaju;
da po tom nisu niti hrvatsko žumberačko okružje ni hrvatski Marindol nikada vojvodini Kranjskoj po državnom pravu pripadali; i
da bi obzirom na sve to valjalo i hrvatsko žumberačko okružje i hrvatski Marindol kod kraljevine Hrvatske i pod krunom sv. Stjepana ostaviti.
Ovakovu riešenju toga pitanja nije na putu zakon od 8. lipnja 1871, drž. zak. list br. 49 niti zak. čl. IV. iz god. 1872, pošto i onako taj zakon stvoren mimo vojne krajine, bez učestvovanja njenih zastupnika; pak je on samo privremene naravi, ter u pogledu prinosbene kvote za potrebe zajedničke već i promienjen; a s druge strane opet izaslani pododbor austrijske državne komisije nije hotio upuštati se u povjereno si razglabanje pitanja, kako da bi se uredili medjašni potezi prema  potrebi lakše uprave, već je on naprosto zahtievao, da se žumberačko okružje na tri diela razkomada tako, da bi sjevero-za-padni dio od Sošica prema Metliki pripao sudb. kotaru metličkomu, sjevero-istočni dio od Sošica prema Mokricama pripao sudb. kotaru kostanjevičkomu u Kranjskoj, te samo južni neplodni i pjeskoviti kraj bez šuma i livada ostao kod Hrvatske, što se ipak na nijednoj ustanovi zakona ne osniva.
Svakako je ne samo poželjno, već i prijeka nužda, da se to pitanje što prije moguće konačno rieši, jer se sbog trajuće neizvjestnosti, kamo da to područje po dr-
žaviiom pravu spada, opaža bolno zapinjanje u svim granama u prave,* kroz a što trpi ne samo duševni, moralni i materijalni razvitak pučanstva, nego i ugled ovostranih vlada.
Trebalo bi, da u prvom redu tu stvar u ruke uzme hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada i hrvatski sabor, kako smo to vidjeli u Kranjskoj; pa će onda stvar tim lakše dalje ići. U tom pitanju nam ostaje nezaboravan grof Ladislav Pejačević, koji je za svoga banovanja kao povjerenik krajiški zapriečio, da nije to pitanje kod zelenoga stola riešeno na uštrb kraljevine Hrvatske i krune sv. Stjepana.
tu. a.
NARODNU IH UNIUERZITETNfl KNJI2NICA
A00000380438A
Goethe W.: Armin i Doroteja, pjesan. Preveo Vladislav Vežić.
40 nČ., poštom 45 nč. Fino izdanje 75 nč., poštom 80 nč. Golvcin knez Dmitrij: Ne ubij! (Odgovor na Kreutzerovu sonatu.)   for. —-25.
Guyot Yves: Okrutništvo socijalističko. Predočio u hrvatskom ruhu Mibin Krešić. Ciena for. —'80.
Hrvatski djaci pred sudom. Stenografski izvještaj o glavnoj razpravi proti hrvatskim sveuČillštnim djacima obđržanoj kod kr. sudbenoga stola u Zagrebu dne 11.—16. studenoga 1895. (Prest ^mpanojz   Obzora .)   Ciena 1 for.
Iveković dr. Francisko: Životi svetaca i svetica božjih. Dijel I.: siečanj, veljača, ožujak. Dijel II.: travanj, svibanj, lipanj. Svaki mjesec po 60 nČ. Svaki dijel for. 1*60.
Kako Vam drago. Komedija u 3 čina. Ciena 40 nvč.
Klaić V.: Kosovo, geografijsko-historijske crtice, for. —-20.
Klaić V.: Hrvat i Hrvatska. I. Ime Hrvat u historiji slavenskih naroda. 40 nč., poštom 45 nČ.
Kosirnik dr. I.: Higijena,   for. —.50, poštom for. —.55.
Kozarac Josip: Mrtvi kapitali. Pripoviest. 50 nČ., poštom 55 nč,
Loti Pierre: Islandski ribari,   for. —.60, poštom for. -.65.
Mara prof. Fr.: Prijegled grčke i rimske literature, for. 1.—, poštom for. 1.05.
Martić Fra Grga: Osvetnici V. Ustanak u Bosni i Hercegovini g. 1876   8. Bojevi srbski i crnogorski, for. —'60.
Martić Fra Grga: Osvetnici VII. Osvojenje Bosne i Hercegovine god. 1879. for. -60
Martić Fra Grga: Put u Dubrovnik for. — 30.
Maury M. F.: Fizikalni zemljopis. Pohrvatio Kazimir J. Ste-ianić. Sa 2 table. 60 nč., poštom 65 nč.
Miletić pl. Stjepan : Grobne pjesme, for. —"40.
Miletić pl. Stjepan : Grof Paližna. Drama. 60 novč.
Miletić pl. Stjepan: Boleslav. Tragedija u 5 Činova. Ciena 50 nč.
Palmotić Gj. Gj.: Pavlimir. Drama. S uvodom I. Milčetića. 60 nč., poštom 65 nč.
PogaČić M,: Slava mladosti, for. 1.80.
Postupnik privremeni gradjanski od 16. rujna 1852. za Ugarsku, Hrvatsku i Slavonju, i arbsku vojvodinu i Tamiški banat.
for. —-80.
Seemann 0.; Mvthologija Grka i Rimljana. Sa 83 slike. for. 1.60.
Tvrdo vezana for. 2.— ■Jundečić Jovan: Brat Marko i sestra Jeka. Istiniti dogodjaj.
30 nČ., pultom 35 nč. Sun.Ic <Mi Jovan : TpKHa icibHTa. L Običaju po^HTe^CKora epua
lljccsu- Joiiiiua Cyn^oMnha II. Opne n .ibvoaB. IIjecMe f Ilepe j     JoBOM (/yii,vvinli.'i. 1 for.
fišić Ferdo: Bitka na krbavskom polju. Ciena 40 nvč. Si'iioa August: Ilijin. l oporuku, for — 60. Srepel dr. M.: O Vrazovoj kritici, for. —'3). Sulek BogoHlav dr.: Hrvatski ustav. for. —60. Teatralna biblioteka. Uredjuje Nikola Audrić. Knjiga I. Br. 1. Kaeiporke, šala u 1 čiuu od Molibra.   Ciena 25 nč.
--Knjiga I. Br. 2. Fedra, tragedija u 5 Činova od Račina.
Ciena 40 nč.
— — Knjii' i I. Br. 3. San ljetne uoči, komedija u pet Činova.
od VViliiama Shakcspeara. Ciena ;lf> od. Tennvson Alfred: Enoh Arden. Preveo Zmaj-Jovan Jovanović. Sa
4 slike. Ciena 60 nč. Sjajno vezana for. 1*20. Theiner. A.: Acta genuina ss. Oeoumenici ConciliiTridentina.
Dva Hvezka. for. 20'—. Tkalčić Ivan Krstitelj: Povjestni spomenici slob. kralj, grada
Zagreba. Svezak I. for. 6*— Tolstoj L. N.: Obiteljska sreća. Preveo S. Lukić. Ciena 60 nČ. Trnski Ivan: Ana Lovićeva.   Ciena 50 nč. Trnski Ivan: Silerova pjesma o zvonu. Treći put ju preveo
Trnski Ivan: Ban Berislavić   Ciena tor. —.80,  tvrdo vezano for. —.45.
Trstenjak Davoriti: Dobar kućanik.   for.   -.50, poštom —.55. Truhelka Jagoda: Naša djeca  Pripovijetka za mlade djevojke.
Ciena: Broširano for.  -.60, tvrdo vezano for. —.75, u platnu
for. 1.—■, sjajilo for. 1.50. Valjavec Matija KraČmanov: Narodne Pripovjesti. Sabrane u
Varaždinu i okolici. (Drugo izdanje.) Ciena tor. 1.— Vitanović Josip: Vježbe u hrvatskom slogu s mnogimi zadat-i
i uputami u izradjivanju pismenih radnja, koje se tiču škola
i doma. Drugo, skroz popravljeno i znatno prošireno izdanje.
Ciena 80 nČ.
Vrbanić dr. Juraj: Što je novac? Kruna ne forinta. Ciena 20 nč. Vuković Marijan: Sbirka zagonetaka   Ciena 50 nč. Zaruke Hrvatske, alegorija-komedija u 1 činu for. —30, tvrdo vez. sa zlatorezom for. —60.
Kitica ruskih pjesama, što ih pjeva Slavjanski sa svojim sbo-rom. Za glasovir uuesio J. Schiozl, Ciena 90 nč.
Koračnica od ruskih pjesama, sto ih pjeva Slavjanski sa svojim sborom. Za glasovir udesno J. Schinzi Ciena 60 nČ.
Gdje si dušo? Pjesmu za pjevanje i glasovir. Udesio dr. J. Flor-šehiitz. Ciena 25 nč.
8kladbc: