original scientific article	UDC 911.375:930(497.5Pula)
received: 2013-07-09
MODELI ARTIKULACIJE URBANOG IDENTITETA U MONOGRAFIJI
PUNA JE PULA MATE BALOTE
Nataša UROŠEVIC
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Preradoviceva 1/1, 52100 Pula, Hrvatska E-mail: nurosev@unipu.hr
IZVLEČEK
Namen članka je raziskati modele socio-kulturne konstrukcije in literarnega prikaza urbane realnosti v avtobiografski kroniki Puna je Pula istrskega znanstvenika, pisatelja in polihistorja Mije Mirkovica/Mate Balote (1898-1963). V Balotini sintezi zgodovine mesta ter tradicionalnih in sodobnih urbanih izkušenj se Pulj prikazuje kot večkulturno mesto na meji med velikima geopolitičnima sistemoma in primeren model konstrukcije kulturnih in nacionalnih identitet v nestabilnem geopolitičnem kontekstu ter v tranzicijskem obdobju med tradicijo in sodobnostjo. Analiza literarno-znanstvenega hibrida na meji med književnostjo in zgodovinopisjem obenem bo poudarila posebnosti kulture in zgodovine prostora s katerim se ukvarja.
Ključne besede: Pulj, monografija, urbana identiteta, Mate Balota
i modelli di articolazione di identitá urbana nella monografia PUNA JE
PULA di mate balota
SINTESI
In questo saggio si esplorano i modelli di costruzione socio-culturale e di rappresentazione letteraria della realta urbana nella cronaca autobiografica Puna je Pula dello scienziato e scrittore Mijo Mirkovic/Mate Balota (18981963). Nella sua sintesi di storia della citta, di esperienza urbana tradizionale e moderna, Pola, come una citta multiculturale sul bordo dei grandi sistemi geopolitici, si rappresenta come un modello adatto di riflessione sulla costruzione delle identita culturali e nazionali in un contesto geopolitico instabile e nel periodo di transizione tra tradizione e modernita. L'analisi dell'ibrido letterario-scientifico al confine di letteratura e storiografia indichera nello stesso tempo le particolarita della cultura e della storia del territorio di cui si occupa.
Parole chiave: Pola, monografía, identita urbana, Mate Balota
UVOD
Književna monografija Puna je Pula, u kojoj Mijo Mirkovic/Mate Balota neobičnom kombinacijom stilo-va obraduje tromilenijsku povijest grada, a posebno is-crpno dokumentira razdoblje naglog razvoja Pule kao glavne austrijske ratne luke, stilski je i kompozicijski vrlo specifičan žanr. Knjigu je autor potpisao umjetnič-kim pseudonimom, što znači da ju je smatrao književnim djelom, za razliku od, primjerice, monografske trilogije o Matiji Vlačicu Iliriku, u kojoj pretežu znanstveni elementi i koju potpisuje kao Mijo Mirkovic.
„Ne smeta ništa što se autor gotovo bezbrižno služi različitim i vrlo raznolikim postupcima i metodama, od reportaže, statističkog nabrajanja, memoarskog oblikovanja i čiste beletristike najboljeg kova, do novinarskog ¡zlaganja...", komentirao je Gustav Krklec (pod pseudonimom Martin Lipnjak) hibridnost žanra u jednoj od prvih kritika ove neobične monografije: „Čemu se onda pitati, kojeg je literarnog roda i karaktera ova proza: na-učnog, publicističkog, pjesničkog? - kad je u njoj profesorska akribija dr. Mije Mirkovica sva prožeta i natoplje-na gustom poetskom emotivnošcu Mate Balote. Čitav je čovjek u njoj, učenjak i pjesnik podjednako, i ne samo to. U njoj je dak, radnik, zatvorenik, novinar i mornar, agitator i borac, doktor ekonomskih nauka i istarski se-ljak..." (Lipnjak, 1954).
Anticipirajuci interese suvremene kulturologije, Mir-kovic/Balota u Punoj Puli urbani identitet artikulira pišu-ci 'povijest odozdo' i kombinirajuci mikropovijest, povijest mentaliteta, povijest svakodnevnog života, usmenu, ali i povijest svog privatnog života (Duda, 2002, 97). Autor detaljno dokumentira procese intenzivne urbanizacije i modernizacije i pretvaranja zapuštene malarič-ne pokrajine s početka 19. stoljeca u europsku metropo-lu, preispisujuci kulturnu povijest istarskog urbaniteta iz perspektive lokalnog življa i ujedno artikulirajuci grad kao prostor akumuliranog kulturnog sjecanja. Takva historiografija u formi intermedijalnog i intertekstual-nog, gotovo postmodernističkog mozaika nosi u sebi i elemente književnog diskursa, autobiografije, komunikacijskih i znanstvenih medija. Nastalo u komunikaciji predmodernizma tradicionalne kulture (u kojoj je odrastao) i modernizma srednjoeuropske civilizacije (u kojoj se kao autor intelektualno razvijao), Balotino je stvaralaštvo ujedno formalno obilježeno i postmo-dernističkim karakteristikama svog okruženja: trajno nestabilna, fluidna i rubna geopolitička situacija, nesi-gurnost u definiranju politika identiteta, karakteristična nestabilnost u kulturi, uvjetovana i posredovana ideolo-gijom i postmoderna pozicija konstantne izmještenosti raseljenog autora uvjetovali su i hibridnost žanra. Na (post)modernistički postupak, osim spomenute multiperspektive i pozicije pripovjedača-autora (zbog čega je cijela monografija autoreferencijalna na individual-nom, autorskom planu kao i na nivou grada i njegovog zaleda), ukazuje i stilska neujednačenost, nekongruen-
tnost dijelova, diskontinuitet naracije i mješavina nara-tivnih tehnika (Lešic, 2008, 422). Očito, ne radi se o čistoj fikciji koju krasi „značenjski višak prikaza" (Biti, 2000), vec se dapače, vjernim izvještavanjem o povije-snoj stvarnosti, preciznim navodenjem izvora i arhivske grade, te iscrpnim dokumentarizmom ova memoaristika i povijesna kronika približava znanstvenoj studiji čiji je cilj dokazati središnju hipotezu: da je Pula u svojoj vi-šemilenijskoj povijesti prosperirala uvijek i samo kad je funkcionirala u sklopu šireg zaleda: zlatne faze razvoja grada bile su rimska i austrougarska vladavina, a autor je pretpostavio da ce do sličnog razvojnog uzleta doci nakon pripojenja Istre matici zemlji. Stoga, uz propiti-vanje modela urbanog razvoja i analizu važnog perioda tranzicije usmene, ruralne, predindustrijske u modernu urbanu, pismenu kulturu, kao i detaljan pregled poli-tičkih odnosa u modernoj povijesti, koji su od Pule u jednom za cijelu Europu važnom periodu napravili cen-tar društvenih zbivanja, monografija pruža i obilje ma-terijala za istraživanje procesa urbanizacije i stvaranja urbanog identiteta lokalnog stanovništva, što su i neki od ciljeva ovoga rada.
Ključni dogadaj, koji je Mirkovica/Balotu i potaknuo da u jesen 1953., „o tridesetpetoj godišnjici 1918." lite-rarizira povijest grada, bilo je šest prevratnih dana narodne vlasti u Puli (od 31. listopada do 5. studenog 1918.), nakon čega je talijanska vojska preuzela vlast. Mirkovica je, kao svjedoka i sudionika tih zbivanja, cijelog života duboko zaokupljalo pitanje neuspjeha prvog pokušaja uspostavljanja narodne vlasti u Istri. Prvi put svoje je ideje pokušao artikulirati u Krležinom „Pečatu" 1939. godine, pod naslovom Kako je to zapravo bilo u Puli 1918. (Balota, 1939). Medutim, pravi povod za pisanje knjige koja je dugo sazrijevala bilo je izbijanje tršcanske krize 1952., a koja je kulminirala u listopadu 1953. Počeo ju je pisati u kolovozu 1952., kao vlastiti umjetnički i stvaralački argument u prilog potvrdi istarske borbe za sjedinjenje. Puna Pula objavljena je 1954. godine, u doba Londonskog memoranduma i konačne realizacije revidiranih odluka Pariške mirovne konferencije.
Posljedica dinamičnog geopolitičkog i kulturno-po-vijesnog konteksta u kojem je djelo nastajalo je i spo-menuta specifična hibridnost žanra, u kojem logično funkcioniraju i novi smisao dobivaju i produkti komunikacijskih medija, poput fotografija, izvještaja i faksi-mila originalnih dokumenta. Osim same grade, Balota je iz komunikacijskog medija, koji je (kao mladi novinar „Hrvatskog lista" u Puli) prvi savladao, preuzeo i karakteristične postupke, čime djelo dobiva književno-doku-mentarni karakter, a aktualna ili povijesna zbivanja au-tentičnost, životnost i neposrednost radnje. Prema Pavlu Pavličicu „komunikacijski su mediji za književnost čest izvor intermedijalnoga materijala...Osobito je to karakteristično za ona razdoblja koja inzistiraju na ulozi književnosti u zbilji i na potrebi da literatura u stvarnosti intervenira...pri čemu citati iz komunikacijskih medija preuzimaju na sebe ulogu izvješca o zbilji" (Pavličic,
1988, 178). Književnost često uspostavlja intermedijal-ni odnos i sa znanstvenim medijima. Bliska povezanost znanstvenog pristupa i povijesnog svjedočenja s jedne, te književnosti s druge strane, ukazuju na kompatibil-nost jednog i drugog načina spoznavanja stvarnosti, ali i na eventualnu nedostatnost svake od njih da samostal-no opišu i objasne živu realnost povijesnih zbivanja. U zavičajnoj memoaristici Balota se koristi književnim sredstvima kako bi tekst približio čitaocu, ali i da bi au-tentičnu povijesnu gradu obogatio novim značenjskim i vrijednosnim dimenzijama.
Takav multidisciplinarni pristup rezultirao je povre-menom stilskom neujednačenošcu i kompozicijskim nez-grapnostima, no istovremeno, originalnost ove esejistič-ko-memoarske proze neke kritičare uvelike podsjeca na kapitalne mediteranske monografije Fernanda Braudela, „koje su neponovljiva kombinacija akumuliranih ogromnih znanja o predmetu (Mediteranu), izrazitog senzibi-liteta što ga autor njeguje prema istome, no i vrhunskog stila kojim se sve to ispisuje stranicama i stranicama. U Braudelovu slučaju opisana je kombinacija producirala književni žanr koji je negdje izmedu putopisa, feljtona, reportaže i intimnog dnevnika..." (Lužina, 1997), a sličan je hibridni oblik i Balotina memoarska proza.
Originalni književno-povijesni kolaž najbliži doku-mentarnoj monografiji istovremeno funkcionira i kao književna panorama povijesti grada, znanstvena analiza gospodarskog razvitka, ali i kao kulturni katalog ar-tikulacije istarskog urbaniteta. Zbog bogatstva podata-ka i širine povijesnog pregleda koje nudi jedinstven je, vrlo popularan i često citirani izvor. Uz dokumentirana svjedočenja o ubrzanoj modernizaciji i urbanizaciji, kozmopolitskom ozračju, bogatom kulturnom životu i gostovanjima poznatih književnika, poput Karla Krausa i Hermanna Bahra, Mirkovic/Balota je prvi iznio i poda-tak o boravku Jamesa Joycea u Puli:
„Brzina razvitka i kvaliteti ljudi učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i medunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj „Polaer Tagblatta" 1905. donosi oglas, u kojem se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola jezika po Berlitzovoj metodi, na njoj se uči engleski, francuski, nje-mački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuce br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše. Na toj je školi neko vrijeme (od studenog 1904. do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce. Tada su mu bile 23 godine, bio je vec oženjen i stanovao je u namještenoj sobi kuce u Medulin-skoj ulici stari br. 7. Imao je placu od 6,6 funti mjesečno, više nego austrijski poručnik1" (Balota, 2005, 99).
KNJIŽEVNA ARTIKULACIJA URBANE ZBILJE
Grad kao kulturno konstruirana stvarnost relativno je kasno ušao u hrvatsku književnost, s obzirom na us-poren proces urbanizacije na našim prostorima (izuzev Dubrovnika kao specifične urbane strukture dugog trajanja). Pula u tom smislu predstavlja posebno zanimljiv model istraživanja urbanog književnog iskustva, jer je, nakon intenzivnog razvoja u drugoj polovini 19. stolje-ca pred Prvi svjetski rat postala drugi po veličini hrvatski grad! (Nemec, 2010, 5). Dinamiku procesa nagle urbanizacije i modernizacije i pretvaranja zapuštene mala-rične pokrajine u europsku metropolu prvi je detaljno dokumentirao upravo Mirkovic/Balota u svojoj monografiji, preispisujuci kulturnu povijest istarskog urbaniteta s aspekta lokalnog življa i ujedno artikulirajuci grad kao prostor akumuliranog kulturnog sjecanja.
Vec u prvom, književno najuspjelijem i često citira-nom poglavlju (Puljski zaliv) s posebno sugestivnim opisima pulskog zaljeva, koji su prve otkrile "pronicave oči umornih moreplovaca iz stare Helade", drevnih Argonauta, autor uvodi prvi od mitova bitnih u konstrukciji kulturnog identiteta grada. Pišuci o povoljnom prirodnom i geostrateškom položaju pulskog zaljeva, koji je dugo bio neiskorišten, Mirkovic/Balota na samom početku teksta iznosi svoju ključnu (znanstvenu) tezu, da su „tre-bale mnogo vece snage i mnogo jači interesi od lokalnih i regionalnih, koji ce ne samo zaštititi grad i zaliv, nego ih i upotrijebiti i razviti:.. Život u puljskom zalivu bujao je samo u velikim okvirima i s velikom pozadinom. Snaga je Pule dolazila i u rimsko i u bizantijsko vrijeme i kasnije od njenog odnosa i funkcija prema istočnoj obali Jadrana i prema pozadini te istočne obale, području Save i Drave, Dunava i Bosne. Ona je bila nešto samo onda, kad je nešto bila u Iliriji. Kad bi puljski zaliv iza-šao iz velikih okvira i skupa s gradom ostao nezašticen, njegov bi grad srljao iz opasnosti u opasnost..." (Balota, 2005, 9-10).
Vracajuci se retrospektivno u daleku prošlost, autor preuzima ulogu kroničara razvojnih uspona i padova, povijesnih diskontinuiteta koji su ostavili traga na urbanom identitetu: „Od pojave rimskih legija u ovome zalivu do razaranja Pule od Anglo-Amerikanaca 1945. Pula je bila u tih dvadeset stoljeca nebrojeno puta osvajana, dariva-na drugima, više objekt nego subjekt, paljena, razarana, pljačkana...Više puta je kuga, još pogubnija od rata i glada, uništavala stanovništvo. Poslije nje (1371, 1527, 1631) sela bi potpuno izumrla, krovovi bi se kuca rušili, obradivanje zemlje prestalo, i na selu i u gradu zavladala bi pustoš, dok ne bi ruke i dovedena stoka novih stanov-nika ponovno preorali ledinu" (Balota, 2005,10-11).
Slijedi iscprna politička analiza odnosa i sukoba interesa raznih vladara, od Ostrogota, Bizantinaca, Franaka,
1 O tome piše Balotin sin Vladimir Mirkovic u feljtonu Mladic James Joyce u Puli, objavljenom u časopisu „Horizont", na temelju svjedočenja daktilografkinje Dragice Globočnik, čija je majka Amalija u jesen 1904, kao tajnica „Berlitzove" škole u Puli, zaprimila mladog Joycea na novo radno mjesto; vidi Černjul (1987, 72-75).
akvilejskog patrijarha, markgrofa Istre, feudalnih gospo-dara grofova austrijsko-njemačkih, Genove, Venecije, Napoleona, do Austro-Ugarske, čija je vladavina ostavila traga u kulturnoj povijesti grada. Autor je posebno kriti-čan prema razdoblju venecijanske vlasti, koja je dovela do potpune urbane degradacije: „Posljednja dva vijeka mletačke vlasti nad Pulom, 17. i 18., bila su najžalosni-ja u povijesti puljskog zaliva i grada. Dok su se na svim stranama Europe i novoga svijeta razvijale proizvodne snage, život u pujskom zalivu bio je na izdisaju... " (Balota, 2005, 13). Književni prikaz umiruceg grada, kojeg je dokrajčila malarija, izrazito je naturalistički.
Nakon povijesnog pregleda, Balota sistematski ra-ščlanjuje kulturno-geografske i geopolitičke karakteristike pulskog zaljeva i okolnih naselja kao elemente urbanog identiteta: razvojni usponi i padovi posljedica su upotrebe i korištenja zaljeva, jer je i sam grad stvoren radi njegove upotrebe. U oba povijesna perioda, kad je puljski zaljev korišten kao luka velikih carstava, ta su carstva bila u naponu razvitka i poslala su u perspektiv-nu koloniju najbolje od svojih proizvodnih mogucnosti, organizacijskih sposobnosti i stvaralačkih snaga: „Pula je postala rimska kolonija, Colonia Julia, onda, kad se Rimsko Carstvo širilo prema istoku, prema Panoniji, i tada su se u njoj nastanili gradani, koji su došli iz Rima s osigu-
ranim visokim dohocima i velikim pravima za sebe. Oni su se nalazili u neprijateljskoj porobljenoj zemlji, izme-du tudih naroda, pokorenih ali ne rezigniranih, koji su neprestano bili spremni na ustanak..."(Balota, 2005,18). Kad je u drugoj polovini 19. stoljeca jedan od najljepših i najupotrebljivijih zaljeva na svijetu ponovo došao u veliki okvir i vršio funkciju organa daleke i velike poza-dine na sjeveru i istoku, veliki urbanistički i znanstveni napredak dao mu je, osim europskog standarda, i koz-mopolitska obilježja. No, i austrijska vlast ima kolonijal-ni karakter, ukazuje Balota, uvodeci u analizu elemente postkolonijalnog diskursa: „Iako u drugom vremenu, u drugom gospodarskom sistemu, pri daleko vecem razvi-tku proizvodnih snaga i pri kapitalističkim proizvodnim odnosima, Austrija je, od 1846. dalje stvarala od Pule koloniju..."(Balota, 2005, 20), koja je ipak, zahvaljujuci jakom gospodarskom zaledu, bila toliko jaka, da je pri-vukla i neke njemačko-austrijske pionire, poput baruna Kupelwiesera, koji je zapušteno i malarično brijunsko otočje pretvorio u elitnu svjetsku destinaciju.
No i ta je mocna kolonija nestala slomom Austrije 1918.: „Tako su nestale kolonije stranaca stvorene u puljskom zalivu u dvije tisuce godina. Od njih, osnova-nih na tudem tlu, bez veze s narodom, sa zemljom, s po-zadinom, ostalo je samo kamenje, spomenici i grobovi,
Sl. 1: Pula - glavna austrijska ratna luka Fig. 1: Pula, main austrian naval port
trulež i smrt. Samo narod, narod naš slovinski, hrvatski narod, koji je nadživio Gote i Bizantiju, Franke i Lan-gobarde, austrijsko-njemačke barune i umiruce anemične gradane mletačke epohe, Austriju i Italiju (talijanska vojna i civilna birokracija i malogradanstvo povezano s njom pobjegli su poslije 1945. kao i austrijski 1918.) uvijek je tu, uvijek u zemlji, nogama duboko zakorije-njen u njoj i organski vezan s njom..."(Balota, 2005, 24).
U ključnim poglavljima Početak i Razvitak je ubr-zan autor rekonsturira kulturno-povijesni kontekst in-tenzivnog urbanističkog razvoja od sredine 19. stoljeca, kada je Pula izabrana za glavnu austrijsku ratnu luku, a sam car Franjo Josip polaže temelje Arsenalu. Zbog strateške važnosti grad se ubrzano urbanizira i naselja-va mornaričkim službenicima i njihovim obiteljima iz cijele Monarhije, da bi nakon nekoliko desetljeca od zapuštenog i malaričnog provincijskog gradica postao dinamični i moderni srednjoeuropski i mediteranski metropolis. Preokret u razvoju označila je odluka danskog admirala Hansa Bircha Dahlerupa, prvog komandanta austrijske mornarice preseljene iz Venecije u Pulu, koji je vizionarski odabrao pulski zaljev za njezino sjedište. Nakon obilaska istočne jadranske obale, koja ga je pod-sjetila na Norvešku po prirodi, izgledu obale, karakteru i običajima stanovnika, „pri povratku u Pulu i dok se u njegovu parnu jahtu Morski galeb tovario ugljen, admiral Dahlerup šetao je po palubi i prvi put mu je 'sinulo, da treba nasuti čitavu sjeveroistočnu uvalu puljske luke i tako dobiti prostor za arsenal, koji može postati najljepši na svijetu po prostranosti i prikladnosti'...Dvije godine kasnije (1853.) Pula je vec postala glavna ratna luka au-strijskog carstva" (Balota, 2005, 41)
U poglavlju Razvitak je ubrzan, koje obiluje arhiv-skom gradom i statističkim podacima, pratimo intenzi-van proces urbanizacije i modernizacije Pule i južne Istre: izgradnju puljskog arsenala (1856.), vodovoda (1859.), kasarni, mornaričke bolnice (1866.), zavoda, mornaričke komande, novih stambenih četvrti. Prve urbanističke projekte i planove za izgradnju mornarič-kih objekata izgradio je Poljak Viktor Domaszewsky, upravitelj gradevinske sekcije mornarice, koji je, nakon studijskog obilaska Petrograda, Lubecka, Amsterdama, Londona, Liverpoola, Plymoutha, Portmoutha, Pariza i Toulona 1850., primijenio najbolja europska iskustva u izgradnji vojnih objekata na Jadranu. Uskoro (1876.) Pula dobiva željezničku prugu Pula-Divača, a time i spoj na čitav europski željeznički sistem. Izmedu 1870. i 1880. sagradeno je preko pet stotina novih zgrada ili u prosjeku pedeset svake godine. Grad je dobio plin i električno svjetlo. Početkom 1904. počeo je voziti i električni tramvaj. Razvija se moderni turizam, a promet putnika je toliko intenzivan da je u kratkom roku sagradeno osam hotela i sedam kavana, u kojima se, osim lokalnih izdanja na tri jezika, čitaju sve europske novi-ne: „U Pulu su dolazile novine iz Beča, Graza, Praga, Zagreba, Ljubljane, Sušaka, Splita, Osijeka, okupiranog Beograda, Krakova, Zuricha, Basela, Berlina, njemačke,
češke, hrvatske, slovenske, poljske." (Balota, 2005, 148-149).
Autor, koji je i sam kao dječak radio na izgradnji utvrde Max na Stoji, podrobno opisuje utvrdivanje grada i luke i stvaranje impresivnog zaštitnog obalnog i kopnenog fortifikacijskog kompleksa: od 6 okruglih tvr-dava, po tri sa svake strane, koje su čuvale ulaz u luku od 1866. do 28 utvrda koje su 1910. u tri prstena branile pristup gradu s kopna i mora. U meduvremenu, od 1849. do 1914. traje utakmica u naoružavanju na moru, u kojoj je sudjelovala i Austrougarska, a car Franjo Josip koristi svaku priliku da dode u Pulu, "da vrši ceremoni-jalne posjete i primanja, prireduje svečane ručkove na jahti, da gleda grad, koji je posebno sjajno iluminiran u njegovu čast, plamene u Divicu (Areni) gdje se radi izazivanja utiska pale čitava brda smole. On prisustvuje porinucu novih ratnih brodova i u Puli izdaje niz carskih zapovijedi" (Balota, 2005, 53).
U poglavljima Arsenalci i Odnosi u gradu dokumentirano je naglo proletariziranje južno-istarskih seljaka, koji preko noci postaju "arsenalci", čineci dugo vremena glavninu radničkog stanovništva industrijskog grada. Vječni putnici izmedu grada i sela, nisu sudjelovali u kolektivnom životu niti jedne zajednice: "prestavši biti čisti seljaci, a ne postavši i čisti radnici, oni su gubili prijašnja svojstva solidarnosti. Bili su jednostavni, disciplinirani, solidni radnici, kojima od rada u arsenalu, rada kod kuce i vožnje tamo i amo nije ni ostajalo vremena i energije, da se drugima bave" (Balota, 2005, 62). Upravljačka hijerarhija u arsenalu zrcalila je i političke odnose: službeni jezik bio je njemački, kao i uprava pojedinih pogona i škole. Kvalificirani stručni radnici, vecinom Hrvati i Talijani, nisu se zbog toga mogli identificirati ni s upravom ni s poduzecem, ali ni složiti medusobno. Medu arsenalcima su se do 1914. formirale tri skupine: njemačka, hrvatska (odnosno slavenska, koju su podupirali Slovenci, Česi i Poljaci) i talijanska, a takvo je grupiranje odgovaralo i političkom grupiranju u gradu. lako je socijalistička ideja sjedinjavala radnike, sve se više zaoštravala nacionalna borba izmedu hrvatske, pretežno seljačke vecine i talijanske, pretežno gradanske manjine, ukazuje autor. Iscrpnom sociokul-turnom analizom Balota opisuje socijalna i nacionalna previranja na naglo urbaniziranom, industrijaliziranom i moderniziranom jugu Istre, što dovodi do dramatičnih promjena kulturnog identiteta. Pišuci o odnosima „dva kulturna kruga" autor specificira identitetske sastavnice ruralnog i urbanog identiteta, hrvatskog sela i talijan-skog grada, koje koegzistiraju u oštroj opreci:
„Hoteci postati gradani, Hrvati iz istarskih sela, koji su dolazili u Pulu, prilagodavali su se gradanima i oponašali su gradane, primali su jela, odijelo, navike i govor koji su tu našli. Sve je to bilo talijansko. Prije Dobrile, u Dobrilino vrijeme i dugo još poslije toga, čitati i pisati značilo je čitati i pisati talijanski. Kad su ljudi prelazili sa sela u grad, ostavljali su na selu iza sebe ne samo be-nevreke i sukneni koret, opanke i klobuk, mijeh, dvojni-
ce i roženice, nego i slavenske crkvene obrede, Kačica i dio slavenske svijesti. U gradu su nalazili talijanski govor, škole i naslage civilizacije. Civilizacija je bila tuda, ali su je oni primali, da ne bi sami izgledali tudi i niži" (Balota 2005:80). U cijelom periodu od 1848. do 1918. talijanska je buržoazija ostala vladajuci element u grad-skoj upravi, bolnici, trgovini, obrtništvu i u intelektualnim zanimanjima, ističe autor. Austrijska vlast podržava-la je, naime, lokalnu vlast užeg talijanskog gradanskog sloja, dok večinsko seljačko stanovništvo, istarski Hrvati i Slovenci, nije imalo nikakve preduvjete za kulturno, književno i političko djelovanje. Pitanje nacije i nacionalizma u paralelnim procesima nacionalnog preporoda pokrenulo je pravu političku borbu u rubnoj pokrajini, te politiziralo usmenu, dotad apolitičnu ruralnu kulturu istarskog sela, čime je ujedno započela borba „naroda bez povijesti" za očuvanje opstojnosti kulturnog identiteta, protiv kulturno-političke akulturacije i njene kraj-nje posljedice - asimilacije (Bertoša, 1985, 25). Ti su sporovi išli na ruku austrijskoj nacionalnoj politici koja je s jedne strane favorizirala germanizaciju, a s druge plašila iredentizmom i panslavizmom, dajuci koncesije sad jednima, sad drugima, prema poslovici „podijeli pa vladaj", i s uspjehom upravljala situacijom u Istri sve do kraja svoje vladavine (Darovec, 1997, 74).
Ubrzani razvoj grada i intenzivne migracije te nagle sociokulturne promjene dovele su do porasta socijalne bijede i kriminala: „S naglim razvitkom, sa stanovniš-tvom, koje svake godine dolazi novo izvana, heteroge-na nacionalno i socijalno, s kolonijalnim i kolonizator-skim karakterom, Pula je imala mnogo bijede, mnoštvo paupera, raširenu prostituciju, legalnu i nelegalnu i mnogo kriminala...U gradu su se dogadale provale, prevare, pokušaji samoubojstva i ubojstva...Poneki pusto-lov iz arsenala, kako bilježi policijska kronika, glumio bi zaljubljenost u djevicu placene ljubavi iz jedne od 4 ili 5 javnih kuca, kad je djevica imala novaca, i obecavao joj brak, dok ne bi ona povjerovala i predala mu uložnu knjižicu...Prevarene matere ostavljale su sitnu novoro-denu djecu pred vratima oca. Raspuštena djeca gadala su kamenjem prolaznike i prozore. U samoj su se grad-skoj opcini dešavale pronevjere, u koje su bile upletene desetine ljudi..." (Balota, 2005, 82).
Posebno se detaljno analiziraju politički odnosi i neravnopravna ekonomska snaga, koja je dovodila i do supremacije na kulturnom i političkom planu: „U prvo vrijeme uspona Pule Hrvati se nisu mogli mjeriti ekonomski ni s Talijanima, ni s Nijemcima. Ekonomska zaostalost stvarala je zaostalost u pismenosti i političkoj svijesti. U vrijeme, kad su se talijanski gradanski liberali borili u porečkom saboru protiv austrijskog centralizma i njemačke hegemonije i za ujedinjenje s Italijom, naši su svecenici i kanonici nastojali pritisnuti Talijane u kut, lomatajuci po zraku papirnatim adresama vjernosti dinastiji. U to je vrijeme Pula postajala radnički grad, radnici Hrvati osjecali su se iskorišcivani od organa baš toga carskog doma, lojalnost dinastiji za njih nije mo-
gla biti ozbiljna životna stvar" (Balota, 2005, 93-94). Agresivna germanizacija doprinijela je stvaranju provin-cijske solidarnosti Hrvata i Talijana Pule, fronte Istrana protiv došljaka. Ta je solidarnost bila uperena protiv prodiranja militarizma u javni život i društvene odnose, protiv germanizacije i protiv jačanja austrijsko-nje-mačke kolonije. Talijani su taj istarski provincijalizam koristili prvo u borbi protiv Nijemaca, a kasnije u borbi i protiv samih Hrvata, nazivajuci barbarima sve protiv kojih su se borili, pojašnjava autor: „Ponižavajuci izraz za Nijemca bio je 'njoki', za Hrvate i Slovence 'šcavi'. Blaži, opet ponižavajuci izraz za Hrvate bio je 'cici'" (Balota, 2005, 83).
U informativnom presjeku preporodnih zbivanja, koja su ojačala ekonomske, kulturne i političke pozicije istarskih Hrvata, ističe se kulturni rad biskupa Stro-ssmayera i Dobrile, Matka Laginje i Josipa Krmpotica koji 1898. dolazi u Pulu kao poslovoda prve hrvatske tiskare, čime su stvoreni uvjeti da "Naša sloga", koja je izlazila u Trstu od 1870. prijede u Pulu (Balota, 2005, 95). Balota dokumentira i osnivanje Pazinske gimnazije (1899.), Cirilometodske družbe u Puli (1893.), Istarske posujilnice (1891.) i Narodnog doma (1908.). Družbin projekt otvaranja narodnih hrvatskih škola, širenje čita-onica i knjižnica dali su veliki poticaj prosvjeti i jačanju nacionalne svijesti, a s razvojem kulturne i ekonomske snage hrvatskog gradanstva rastao je i politički utjecaj. I grad i njegovo zalede radili su za arsenal i mornaricu, tako da se i pored znatnog uvoza iz cijelog carstva za potrebe snabdijevanja glavne ratne luke razvijala i lokalna ekonomija i uslužne djelatnosti.
Poglavlja Ratni dani i u U mornaričkoj kasarni analiziraju zbivanja u grada tijekom Prvog svjetskog rata, koji ga zahvaca upravo na vrhuncu razvoja, kad s gotovo 100.000 stanovnika predstavlja carstvo u malom. Kul-minacija narativnog toka obilježena je uvodenjem au-tobiografskog diskursa i obrtanjem pripovjedačke perspektive, što nam omogucava da, paralelno s pregledom medunarodne političke situacije, početak rata pratimo iz direktnog svjedočenja mladog mornara i novinara. Dokumentarističkim izvještavanjem o dramatičnim zbi-vanjima, autor nas uvodi u kulminaciju ratne drame, poraz i rasap mocne europske imperije i degradaciju njezine glavne ratne luke.
Poglavlje Šišanska ulica br. 24 dokumentira razvoj modernog novinstva u Istri: na adresi tiskare Josipa Krmpotica od 1915. do 1918. tiskan je „Hrvatski list" i dnevne novine na talijanskom i njemačkom jeziku, a mladi Mirkovic izučio novinarski zanat: „Novo u tome pisanju bila je neposrednost i stvaranje sigurne veze s čitačem u Puli i na brodovima, iznošenje njihovih briga, strahovanja, misli i pregnuca, novo je bilo otvoreno po-niranje u život mase, seljaka i radnika, obradivanje motiva njihova svakidašnjeg života i patnje, hrane, bolesti, umiranja, škole, zdravlja, klasnih odnosa na selu, koji su se tada jako zaoštravali i postali vidljivi i jasni..." (Balota, 2005, 165). Kraj rata stvara i nove odnose snaga, a
pulski mornari utemeljuju narodnu upravu i objavljuju "jugoslavensku rezoluciju" (Balota, 2005, 271). Zapisi dokumentiraju originalne programske točke o stvaranju nove socijalističke jugoslavenske države radnika i selja-ka. Poglavlje Raskid registrira kratkotrajno preuzimanje vlasti od strane Narodnog vijeca, a uzroke propasti prve narodne uprave Balota nalazi u neorganiziranosti, nemoči i nepovezanosti akcija novog vodstva. Šest dana trajala je hrvatska i jugoslavenska vojna i civilna vlast u Puli, od 31. listopada iza ponoči do 5. studenog poslije-podne. Talijanska vojska, koja je u Pulu stigla u ime po-bjedničke koalicije slijedom odredbi tajnog Londonskog ugovora iz 1915., dočekana je kao okupacijska. Poglavlje Iza toga slika grad pod novom talijanskom vlašcu, a autor registrira progone svih istaknutih intelektualaca i narodnjaka. Opsežnu monografiju zatvara poglavlje Divizije, koje retrospektivno donosi pregled narodne borbe u Istri.
IDEOLOŠKA PROIZVODNJA ZNAČENJA
Za razliku od tradicionalnih pristupa književnim djelima, orijentiranih na pozitivistički pristup samom umjetniku ili na mimezu, suvremene teorije usmjere-ne su na istraživanje društvene i ideološke proizvodnje značenja. Pritom se kao ključna namecu pitanja ideološke vrijednosti i interesa koji oblikuju svaki prikaz, načina na koje pripovjedni tekstovi strukturiraju shvacanje subjekta, nas samih, pa time i „drugih", kako artikuliraju identitet: u fokusu interesa su pitanja ideologije, politike, etike, etniciteta, klase... Kroz Lyotardove „velike pripovijesti", ideološke naracije, kulture „pričaju sebi o sebi", uvijek u suodnosu s Drugim i drugačijim. Tako se posreduje specifična slika svijeta i gradi identitet. Pola-zeci od pretpostavke da pripovijest ima središnju ulogu
u prikazu i tvorbi identiteta, književna i kulturna teorija krenula je od strukturalističkog pitanja „što čini priču" prema poststrukturalističkom problemu „što priča čini", tj. na koji način konstruira, promovira, održava i reproducira odredenu sliku svijeta, identitete i ideologije. Su-vremeni postkolonijalni i postmarksistički kritički pristu-pi redefinirali su u tom smislu naratološka promišljanja, razotkrivajuci moč priče kao ideološkog formanta naše svijesti o svijetu i kreatora kulturnog identiteta (Lešic, 2008, 251).
Postmoderna teorija pripovijedanja pitanje kon-stativa/priče/istine zamjenjuje pitanjem performativa/ diskurza/učinka, čime politika i etika postaju ključne za performativni obrat teorije pripovijedanja (Peternai, 2005, 114 i Biti, 2002). Naglasak se premješta s pitanja vjerodostojnosti i istinitosti na pitanje političko-etičkih učinaka koje pripovjedni tekst proizvodi. Zanima nas, dakle, što odredeno pisanje čini, tekst kao akcija, njegove strategije i taktike, recepcija i učinkovitost pripovije-danja (Burke, 2006, 101).
Postmoderni relativizam osporio je apsolutizam univerzalnih vrijednosti, ukazujuci da postoje tek lokalne i kontingentne istine koje nastaju kroz kulturne sustave kao odgovor na potrebu za dominacijom, opstankom i samopotvrdom odredenih kolektiviteta. Nakon što je strukturalistička naratologija uvela kategoriju pripo-vjednog teksta, kao temeljnog načina na koji ljudi ra-zumijevaju sebe i svijet oko sebe, svi su književni oblici postali jednakovrijedan predmet književno-znanstvenog proučavanja. U sklopu tog proširenog pojma književnosti, koji uz roman u teorijska razmatranja uključuje i ispovjedne, eruditsko-intelektualne, enciklopedijske i hibridne oblike proze analizirat cemo i Balotinu monografiju. Naratologija, naime, uvriježen pojam umjetnič-ke proze (fiction) zamjenjuje neutralnijim i obuhvatni-

Sl. 1: Pula - Arena Fig. 1: Pula, Amphitheatre
jim pojmom pripovjednog teksta (narrative) koji briše granicu izmedu mita i romana, usmenih i pismenih oblika, znanstvenog i književnog pripovijedanja (Barthes, u Biti, 1992, 47-78). Zahvaljujuci demokratskom prošire-nju dotadašnjeg područja književnosti, pripovjedni tekst dao je i tzv. "narodima bez povijesti" mogucnost sa-moreprezentacije, pohranjujuci iskustvo onih koji dotad nisu imali pristupa "višim" žanrovima.
Naratologija je otvorila i pitanje povijesnog diskur-sa, odnosno odnosa povijesnog i fikcionalnog pripovijedanja, pri čemu se i historiografija počinje promatrati kao retorička praksa, koju se čita kao autoreferencijalnu strukturu o etičko-političkom diskursu povjesničara. Na-kon brisanja modalnih i žanrovskih granica medu teksto-vima, pitanje literarne dimenzije historiografskih teksto-va (i obratno) postalo je uobičajena praksa. Istražuje se zbog čega su pojedini fikcionalni ili nefikcionalni žanrovi ideologičniji, odnosno efikasniji u artikulaciji, stvaranju i posredovanju identiteta, nacionalnog mita ili socijalne ideje. U tom smislu analizirat cemo i dosad nedovoljno istražene aspekte Mirkoviceva/Balotina stvaralaštva.
MODEL POSTKOLONIJALNOG PREISPISIVANJA POVIJESTI
Balotinu monografiju možemo čitati kao model velike kulturne naracije, i to naracije hrvatskog nacionalnog identiteta, koji se gradi u opreci s konkurentnim ideološkim (nacionalnim) narativima, a ujedno funkcionira i kao model postkolonijalnog preispisivanja povijesti. U prethodnoj analizi uočili smo da Balota identitet istar-skog hrvatskog puka gradi u opreci s kulturnim pričama stranih zavojevača i gradana, pri čemu je daleko najkritičniji prema razdoblju mletačke vlasti koje je bilo „najžalosnije u povijesti puljskog zaliva i grada": „Samo narod, stari naš slovinski, hrvatski narod, koji je nadživio Gote i Bizantiju, Franke i Langobarde, austrij-sko-njemačke barune i umiruce anemične gradane mletačke epohe, Austriju i Italiju (talijanska vojna i civilna birokracija i malogradanstvo povezano s njom pobje-gli su poslije 1945. kao i austrijski 1918.), uvijek su tu, uvijek na zemlji, nogama duboko zakorijenjen u njoj i organski vezan s njom...narod koji hiljadu godina nije tu uzmakao ni pred kime ni pedlja. Samo se njegova pokoljenja neprekidno tu redaju, pravilno, prirodno i zakonito" (Balota, 2005, 24). Vec na prvi pogled uoč-ljiva je nacionalna i ideološka mitologizacija, odnosno narativna konstrukcija i interpretacija istarske povijesti, koja je donekle razumljiva s obzirom na postkolonijalni kontekst u kojem je nastala. To je narativ koji „oprirodu-je" i esencijalizira pravo na teritorij kolektiva, koji je „odstranio nejednakost izmedu naroda i klasa i uklonio kolonizatorske odnose, te stvorio prvi put u dvije tisu-ce godina jedinstvo izmedu Pule i Istre, izmedu grada i sela, bratstvo i jedinstvo naroda" (Balota, 2005, 24). U tekstu se jasno iščitava ideološka homogenizacijska funkcija, koja književnosti daje ulogu sredstva za ispisi-
vanje kolektivnog identiteta u društvenu stvarnost.
Novi se kulturni identitet pritom gradi u konfrontaciji s kulturom dotadašnjih kolonizatora, pa je i cijela multikulturna povijest grada i regije prikazana kao kontinuirani konflikt sela i grada, lokalnog stanovništva i stranih osvajača: autor tako „tjesnogrudnim gradanima, sebičnim lihvarima, sitnim cjepidlačarima, ulizicima i intrigantima" koji su „dva tisučlječa živjeli u iluziji da su i dalje kolonizatori u tudoj zemlji i medu tudim narodima i da im je jedini zadatak da drže u podlož-nosti narod oko grada i u pokrajini koji ih je hranio" suprotstavlja „mudre hrvatske župane svuda tuda oko Pule, u svakom selu, zaseoku i štanciji ...koji su radili zemlju, čuvali stoku, sadili masline i loze, sjekli šumu, palili vapno i lovili ribu i čekali strpljivo...da nestane i samih takvih ukletih gradana" (Balota, 2005, 18-19). Kompleksan odnos sela i grada uvjetovan je ideološkim stereotipnim obrascima i negativnim projekcijama prvih generacija istarskih intelektualaca koji, zahvače-ni burnim političkim promjenama, raskidaju tradicionalne veze s ruralnom sredinom i kroz emancipatorski društveni angažman potaknut preporodnim zbivanjima i intenzivne kontakte s europskom civilizacijom grade vlastiti nacionalni i kulturni identitet, propitujuči urbane modele suživota i preispisujuči kulturnu povijesti grada i njegovog zaleda. Pritom se kao ključni oponent, uz ekonomski razvijeniju i jaču njemačko-austrijsku kolo-niju predstavlja „gospodarski slabije no politički zrelije, te kulturno i politički naprednije talijansko gradanstvo", koje je „u vijeku razvitka nacionalizma isticalo suvremenu nacionalnu ideju narodnog ujedinjenja... nasu-prot monarhističko-carsko-kraljevske fikcije vjernosti habsburškom domu" (Balota, 2005, 93). Analizom po-vijesnih modela suživota multikulturne pulske kolonije, kroz ideološki definirane opreke gradi se i novi urbani identitet istarskog puka. Selekcijom dogadaja i radnji iz historijskog niza povijest se pretvara u pripovijest, kako bi se čitatelju komunicirao pristupačan narativni slijed, kojim če ovjeravati kolektivni (konkretno nacionalni ili sociokulturni) aspekt vlastitog identiteta. Narativnim strukturiranjem pri/povijesti i njenim protezanjem kroz više društvenih sistema i povijesnih epoha, povezuje se porijeklo i budučnost narodnooslobodilačkog pokreta, dok se, s druge strane, iscrpnim dokumentiranjem iz arhivske grade, koje nadopunjuje osobno svjedočanstvo, ističe nefikcionalnost, objektivnost i vjerodostojnost pripovijedanja. Ključan nacionalnointegracijski aspekt ove proze odredio je izbor pojedinih dogadaja kao relevantnih za tok povijesne radnje, tako da i sam postupak selekcije uključuje ideološku perspektivu.
Autor ipak nije nacionalno isključiv, več naprotiv, vrlo istančano ukazuje na kulturne posebnosti i razlike, posebno u dijelovima u kojima književnim sredstvima oslikava ozračje multikulturalne tolerancije u austrijskoj mornarici: „Na takvim ratnim brodovima, na kojima bi iznenadno čas zatitrala sitna erotična lirska talijanska melodija, čas zaorila teška i snažna hrvatska epika Dal-
macije i Istre, gdje su se Talijani osjecali duhovitijima a Hrvati jačima, gdje su oficiri sjedili zavaljeni u počivalj-kama na krmi, s fesom na glavi, sa svilenim grimiznim papučama na nogama, s čibukom u zubima, vedri sre-dozemnomorci, koji su glumili orijentalce... "(Balota, 2005, 31). Solidarni u mornaričkoj svakodnevici („čitali smo iste novine, brinuli iste ili slične brige, jednako reagirali, mrzili i oduševljavali se"), slobodno vrijeme mor-nari glavne carske luke koristili su za čitanje novinskih vijesti i diskusiju o mogucnostima i načinima stvaranja vlastitih nacionalnih država i njihovom ustrojstvu: „Ju-goslaveni o svojoj, Česi o svojoj, Poljaci o svojoj"... O nacionalnom ujedinjenju ljeta 1917. u Puli su, uz njih, raspravljali i Ukrajinci i Rumunji, te najopreznije, Talijani: Austro-ugarska se tako upravo u ratnoj mornarici cijepala na sastavne dijelove (Balota, 2005, 149-150). Multietnička simbioza u gradu ogleda se i u pregledu kulturnih dogadanja, organiziranih za pripadnike mornarice svih narodnosti: književne i glazbene večeri, dobro posjecena kazališna gostovanja njemačkih, au-strijskih i čeških skupina, hrvatske opere, kino-predsta-ve i pokladni plesovi koji su okupljali najraznovrsnije skupine, civilne i vojne i davali oduška „discipliniranoj inventivnosti Nijemaca i vojničkim formalizmom uko-čenoj fantaziji južnjaka s Jadrana" (Balota, 2005, 104).
Najveci dio monografije Balota je posvetio najdina-mičnijoj fazi razvoja moderne Pule, koja se od sredine 19. stoljeca, kada je grad izabran za glavnu austrijsku
ratnu luku, poklapa s pokretom nacionalne emancipacije istarskih Hrvata. Paralelno tako pratimo naglu ur-banizaciju Pule i uspjehe narodnog preporoda, razvoj multikulturne europske metropole i proces politizacije istarskog puka, panoramu europskih političkih zbivanja i nacionalne odnose Talijana i Hrvata: „Kao gradani, Talijani su se osjecali superiorniji prema Hrvatima... Bili su živi, brzi i pokretni. Ali bili su i više prilagodljivi, elastični, okretni...Kao seljaci, Hrvati su bili fizički jači, izdržljiviji... U borbi s prirodnim elementima, sa zemljom i stokom oni su bili tvrdi, uporni, prodorni. Bi-striji od gradana, oni su lako naučili talijanski...Uvijek smo dozvoljavali, da Talijani budu tvrdoglavi i ne samo da ne uče, nego i da ne podnose naš jezik, da uvijek igraju ulogu kolonizatora, a mi ulogu podvrgnutih" (Balota, 2005, 64-65). U analizi medunacionalnih odnosa Balota kontinuirano koristi postkolonijalni diskurs, u ko-jem je povremeno zamjetno i stereotipiziranje, uvijek u funkciji definiranja razlike i konstrukcije identiteta. Iako je puno prostora posveceno nacionalnom pitanju, pristup nije jednodimenzionalan: Balota se bavi i razvojem radničkog i socijalističkog pokreta i revolucionarnim previranjima u proletariziranom industrijskom gradu, naznakama „promjena koje su imale donijeti kraj izrabljivanju, nacionalnom i društvenom" (Balota, 2005, 75). Saznajemo tako da je 1918. Pula bila „naj-jača radnička konglomeracija u jugoslavenskim zemljama", nosioci revolucionarnog pokreta u Puli bili su mor-
Sl. 1: Mijo Mirkovic kao mladi novinar "Hrvatskog lista" u Puli 1918. Fig. 1: Mijo Mirkovi c as a joung journalist in Pula in 1918.
nari ratne mornarice i arsenalski radnici (Balota, 2005, 336), no nacionalna razjedinjenost onemogucavala je zajedničku revolucionarnu akciju, iako je neprijatelj bio uglavnom poznat: bili su to „imperijalisti Nijemci i Madari ili imperijalisti Talijani" (Balota, 2005, 211-216).
Radi se o velikom narativu nacionalnog i klasnog oslobodenja, u kojem se diskurzivnim i narativnim strategijama reprezentira i konstruira južnoslavenska i socijalistička ideologija temeljena na antifašizmu. Mir-kovic/Balota svoju emancipatorsku naraciju ispisuje u postrevolucionarnom razdoblju, rekonstruirajuci ključna razdoblja borbe za nacionalno i društveno oslobo-denje, kao i razloge ranijih neuspjeha. Njegova pripo-vijest o oslobodenju i priključenju Istre matici zemlji ipak prešucuje jedan dio povijesti: poslijeratni talijanski egzodus, koji smatra logičnom povijesnom posljedicom („talijanska vojna i civilna birokracija i malogradanstvo povezano s njom pobjegli su poslije 1945. kao i austrij-ski 1918."; Balota, 2005, 24). To je djelomično i razumljivo, jer je i njegova monografija, kao i glavnina ju-goslavenske historiografije i publicistike iz tog vremena bila u službi diplomatske borbe za nove zapadne granice i u funkciji dokazivanja legitimiteta jugoslavenskih teritorijalnih zahtjeva.
U tzv. „zonama kontakta", socijalnim prostorima u kojemu se kulture susrecu i medusobno sukobljavaju, u kontekstu asimetričnih odnosa moci, identitet se gradi kroz pripovijesti. U okviru postmodernih teorija diskur-sa i nacija je „naracija" - priča o kolektivnom identitetu. Prema naratološkoj teoriji, kako ukazuje Vladimir Biti (Biti, 2002, 7-29), u trenutku kad je spoznajna koncepcija jezika ustupila mjesto komunikacijskoj, odnosno premještanjem naglaska s konstativne na performativnu koncepciju pripovjednog teksta, pripovjedni tekst se po-čeo promatrati kroz socijalnu profiliranost, a identitet kojemu pripovijest teži više nije toliko spoznajni koliko društveno definiran.
Drugim riječima, u okvirima komunikacijskog modela, naglasak je prvenstveno na društvenoj angažiranosti i ideološkim učincima književnosti na procese re-definiranja i preispisivanja kulturnog identiteta. S druge strane, ako se „pri/povijest razumije kao krunska strategija nacionalne i kulturne identifikacije, nacionalni se identitet pokazuje ambivalentnim liminalnim hibridnim konstruktom koji počiva na isključenjima" (Bhabha, u Biti, 2002, 157). I veliki se nacionalni narativi grade simboličkim (ili stvarnim) isključenjem drugačijih Drugih, pri čemu interpretacije povijesti s dvije strane granice konkuriraju kao konfliktni narativi. U tom konktestu, i spomenutu kulturološku opreku selo-grad, koja se u hrvatskoj kulturnoj povijesti konstruirala kao nacionalna opreka talijansko urbano-slavensko ruralno možemo čitati kao ideologem u funkciji konstrukcije nacionalnih granica, koji recentna istraživanja dekonstruiraju, uka-zujuci da se radi o stereotipu konstruiranom u funkciji nacionalne konfrontacije od preporodnog razdoblja naovamo (Dota, 2010, 63).
IZMEDU KNJIŽEVNOSTI I POVIJESTI
Približavanje književnosti i povijesti u Mirkovicevoj/ Balotinoj historiografskoj fikciji možemo čitati i kao upi-sivanje autobiografskog diskursa u nacionalno-integra-cijsku historiografsku naraciju. U tom smislu, korisno je ukazati na antropologijsko-etnologijski obrat unutar historiografije, koji je, uvodenjem koncepta mikropo-vijesti, usmene povijesti i „pisanja povijesti odozdo" pogodovao razvoju novih modela lokalne povijesti koji u svom fokusu imaju kulturu, povijesne diskontuitete i osobna svjedočanstva, te hermeneutičku interpretaciju (Biti, 2000, 64-81). Autorefleksivni manevar mikropovi-jesti dokumentacijsku aparaturu tradicionalne historio-grafije nadopunjuje rekonstrukcijom perspektive sudi-onika povijesnog zbivanja, pružajuci otpor tehnikama ideologijskog zaposjedanja. Ukazuje se na nemoguc-nost razlučivanja subjektivnih od objektivnih povijesnih prikaza, znanstveno provjerljivih i ideologijski pristra-nih izvještaja. Pripovjedni tekst promatra se kao kombinacija umjetnički domišljene forme prezentacije kakva prošlog djelovanja i iskaznog čina, koji obuhvaca isto-vremeno informaciju, selektivnost znanstvenog interesa i objašnjenje interpretativne hipoteze (Biti, 2000). U tom kontekstu promatramo i Balotin stvaralački postupak.
Prethodna analiza pokazala je da, upravo zbog pri-marnosti društveno-političke motivacije i ideološko-komunikacijske funkcije, autor kombinira pripovjedne strategije imanentne historiografskom i književnom dis-kursu. Na taj način, povijesna kronika postaje biografija grada, kulturološka studija i dokumentarno-informa-tivna autobiografija. Autobiografski se subjekt oblikuje pod utjecajem nacionalne političke i kulturne zbilje, pa se tako i njegov individualni identitet ostvaruje prvenstveno kroz kulturnu naraciju, priču o kolektivnom identitetu. I analiza naratoloških osobina teksta (na te-matskoj i razini izraza, narativnih strategija, pozicije pripovjedača), ukazuje da je ova autobiografska proza tematski usmjerena dokumentarističkom i realističkom prikazivanju dogadaja vezanih za društveni i nacionalni angažman autora. Naratološke karakteristike ukazuju na modele tradicionalnog oblikovanja narativnog testa u kojem se prati kronologija zbivanja, a deskripcija povi-jesnih dogadanja ima primat u naraciji, dok se pozicija pripovjedača mijenja, ovisno o vremenskoj udaljenosti i povijesnom kontekstu, odnosno projekciji političkog, povijesnog i sociokulturnog trenutka (Sablic Tomic, 2008).
U prijelomnim razdobljima, poput onog koje Mir-kovic/Balota obraduje u svojoj autobiografskoj monografiji, refleks nacionalno-emancipatorske funkcije i socijalnog angažmana obilježio je sve fikcionalne i ne-fikcionalne žanrove, pri čemu javna uloga angažiranog intelektualca, kulturološki kontekst i okolnosti recepcije uvjetuju i narativne strategije i naratološke osobine ko-rištenih žanrova. Na razini izraza, radi se o polidiskur-zivnoj naraciji, u kojoj se izmjenjuju historiografski,
esejistički, poetski i dokumentarni diskurs. Presudnost povijesnih okolnosti definira i prevladavanje konteksta i usmjerenost na vanjska zbivanja, nauštrb unutarnje doživljajnosti autobiografskog subjekta, koja je uvijek u funkciji 'višeg' idejnog, odnosno ideološkog cilja. I strukturu kronike zadao je kulturno-povijesni i politički kontekst: uvodna poglavlja, koja nas uvode u ključne trenutke stvaranja moderne Pule i Istre kontekstualno su odredena i predstavljaju svojevrstan kulturno-povijesni i kulturno-geografski okvir, pripovijedajuci o specifično-stima povijesti i prostora ovog rubnog područja.
U tom smislu možemo reci da Balotina monografija donekle zaista prati model Braudelovih mediteranskih monografija iz pluralne poli-perspektive društveno-hu-manističkih znanosti, nudeci nova interdisciplinarna videnja i čitanja kulturnog identiteta grada i šire regije. Odnos osobne perspektive i svjedočenja prema doku-mentiranoj povijesti, nacionalnoj, klasnoj i socijalnoj problematici, ideološkim i ekonomskim uvjetima, ukazuje da se radi o književnosti kao dijelu šireg sociokul-turnog sustava.
ZAKLJUČAK
Analiza Balotine monografije o razvoju Pule ukazala je na moguce moduse iščitavanja narativnih reprezenta-cija urbane zbilje i artikulacije grada kao kulturno konstruirane stvarnosti i prostora kulturnog sjecanja (Low, 2006, 7). U Balotinoj sintezi tradicionalnog i modernog
urbanog iskustva Pula se, kao multikulturni grad na gra-nici velikih imperija, reprezentira kao zahvalan model promišljanja konstrukcije kulturnih i nacionalnih identiteta u nestabilnom geopolitičkom kontekstu i u tranzicij-skom razdoblju izmedu tradicije i modernosti. Paralelno s procesima zamišljanja nacije pratili smo stvaranje modernog urbanog subjekta, koji se u (post)kolonijalnom diskursu gradi u tradicionalnoj opreci selo-grad (narod-gradani, lokalno stanovništvo-kolonizatori), pri čemu smo lokalno autorsko pismo analizirali kao autorefe-rencijalnu strukturu i svjedočenje o etičko-političkom diskursu u procesu društvene i ideološke proizvodnje značenja, odnosno formiranja osobnog i kolektivnog identiteta. Autobiografska dokumentarna kronika koja prati ključne nacionalno-integracijske procese tako se pretvara u pri/povijest o stvaranju nacije, u krunsku strategiju nacionalne i kulturne identifikacije, pri čemu se nacionalni i kulturni identitet pokazuje narativom: ambivalentnim liminalnim hibridnim konstruktom koji počiva na isključenjima. Preispisivanjem kulturne povi-jesti istarskog urbaniteta s aspekta lokalnog življa, autorski subjekt ujedno rekonstruira vlastitu, kao i povijest i identitet svoje zajednice u odnosu i opreci, odnosno u razlici prema Drugom. Sociokulturna konstrukcija grada rezultat je upisivanja autorovih individualnih sjecanja i doživljenih iskustava u urbano tkivo, odnosno spajanja autobiografske grade, povijesnih dokumenata i osobnih iskustava s gradskim prostorom, njegovom poviješcu, tradicijom i kulturom.
models of articulation of urban identity in the mijo mirkovic/mate
balota's monograph puna je pula
Natasa UROSEVIC
Juraj Dobrila University of Pula, Preradoviceva 1/1, 52100 Pula, Croatia e-mail: nurosev@unipu.hr
SUMMARY
The paper will explore the models of socio-cultural construction and literary representation of urban reality in the autobiographical chronicle Puna je Pula (Pula is Full) written by Istrian scientist, writer and polyhistor Mijo Mirkovic/Mate Balota (1898-1963). In Balota's synthesis of history, traditional and modern urban experience, Pula, as a multicultural city on the edge of major geopolitical systems, represents a model for reflection of construction of cultural and national identity in the instable geopolitical context and in the transitional period between tradition and modernity. Analysis of the specific literary-scientific hybrid on the border between literature and historiography indicated the specific features of culture and history of the area of concern. We indicated that the characteristic identitarian and geopolitical instability in the culture of the border zone, conditioned and mediated by ideology, resulted in almost postmodernist mix of discourses, genres and narratives. In terms of contemporary literary and cultural theory, we have analyzed processes of social and ideological production of meaning and the formation of personal and collective identities. We have shown how autobiographical documentary chronicle that tracks key national-integration processes turns into the narrative about the creation of the nation, as the key strategy of national and cultural identification.
Keywords: Pula, monograph, urban identitety, Mate Balota
LITERATURA
Balota, M. (1939): Kako je to zapravo bilo u Puli 1918, Zagreb, Pečat , br. 4/1939.
Balota, M. (2005): Puna je Pula, Pula, AmforaPress.
Bertoša, M. (1985): Etos i etnos zavičaja, Pula-Rije-ka, Čakavski sabor.
Biti, V. (ur.) (1992): Suvremena teorija pripovijeda-nja, Zagreb, Globus.
Biti, V. (2000): Strano tijelo pripovijesti, Zagreb, HSN.
Biti, V. (ur.) (2002): Politika i etika pripovijedanja, Zagreb, HSN.
Burke, P. (2006): Što je kulturalna povijest, Zagreb, Antibarbarus.
Černjul, A. (1987): Brionsko-pulski spomenar, Pula, Istarska naklada.
Darovec, D. (1997): Pregled istarske povijesti, Pula, CASH.
Dota, F. (2010): Zaraceno porace, Konfliktni i konku-rentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana iz Istre, Zagreb, Srednja Europa.
Duda, D. (2002): Kulturalni studiji, ishodišta i problemi, Zagreb, AGM.
Lešic, Z. (2008): Teorija književnosti, Beograd, Službeni glasnik.
Lipnjak, M. (1954): Književna pisma iz provinci-je: Pjesnička monografija, Zagreb, Narodni list, 15. 10.1954.
Low, S. M. (ur.) (2006.): Promišljanje grada, Študije iz nove urbane antropologije, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.
Lužina, J. (1997): Jugoistočni kutak Europe, Puna je Pula, Pula, Glas Istre, 24. 8.1997.
Nemec, K. (2010): Citanje grada, Urbano iskustvo u hrvatskoj književnosti, Zagreb, Naklada Ljevak.
Makovic, Z., Medaric, M., Oraic, D. Pavličic, P. (ur.) (1988): Zbornik Intertekstualnost i intermedijalnost, Zagreb, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta.
Peternai, K. (2005): Učinci književnosti, Zagreb, Disput.
Sablic Tomic, H. (2008): Hrvatska autobio-grafska proza, Zagreb, Naklada Ljevak.