»Si na Malti? Ono, što najtei . pogadja u dušu talijanski narod, koji znade, da je jezik najdragocjenije imanje naroda, jedno dobro, koje je nedotahnjivo*. »1L RESTO DEL CARLINO« (Bologna) m tm »Nije dovoljan jedan zakonski dekret da se uništi svijest, duša, kultura, vjera jednog naroda. Po neki put može baš takav dekret da užge moralne energije naroda ...« »IL RESTO DEL CARLINO« (Bologna) GLASIL© SAVEZA JUG© S L© VENSKIH EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE »1STKA« izlazi svakog tjedna u petak. — Uredništvo i uprava nalaze se u Zagrebu, Masarykova ulica 28. II. — Broj čekovnog računa 36.789. Pretplata: Za cijelu godinu 50 Din; za pol godine 25 Din; za inozemstvo dvostruko; za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi se računaju po cjeniku. MALTA I JULIJSKA KRAJINA Ono što je Velika Britanija kanila ono je i provela. Na Malti je u osnovnim školama ukinut talijanski nastavni jezik i uveden je malteški. Predlog Lorda Stricklanda i komisije, koja je bila poslana iz Londona na Maltu, da tamo ispita prilike, primljen je t pretvoren u zakon. Fašistička Italija nije se nadala, da će Velika Britanija provesti ono, čime je prijetila, ali, etó, Englezi kao da se nisu nimalo preplašili Mussolinija. Razumije se, kad je ta odredba donesena, u Italiji je nastala uzbuna u onim krugovima, koji su blizu režimu i kojima je stalo, da se fašizam afirmira na Malti, jer je Malta važna ne samo kao otok, nego više od toga kao strategijska točka na Sredozemnom moru. Talijani sanjaju da će kad tad doći u posjed Malte, pa bi onda nesmetano dirigirali svoju politiku prema Africi, Francuskoj, Španjolskoj i ćak prema Engleskoj, u koliko je ona interesVrana na Sredozemnom moru. Zbog ukidanja talijanskog jezika u malteškim osnovnim školama došlo je zato do interpelacije i u samom rimskom parlamentu. Neki vatreni poslanici postavili su interpelaciju ministru vanjskih poslova Grandiju, da im kaže, što je talijanska vlada poduzela kod britanske vlade, da bi se taj zakon povukao. Povodom te interpelacije došlo je u rimskom parlamentu do interesantnih izjava, koje najbolje karakierišu fašistički mentalitet i koje ne treba mnogo analizirati, da se dokaže, kako fašizam mjeri dvostrukom mje-ivm: drugačije se fašisti izražavaju, kad je riječ o Jugoslavenima u Julijskoj Krajini, a drugačije kad je riječ o Malti. Ministar Grandi na interpelaciju, koja mu je postavljena odgovorio je onako kako je mogao. On je rekao, da talijanska vlada oficijelno nije mogla kod britanske vlade intervenirati, jer jè to unutarnje pitanje Velike Britanije. To je on rekao kao ministar vanjskih poslova, ali odmah zatim nadodaje, da fašistička vlada dijeli sasvim živo osjećanje talijanskoga naroda s braćom na Malti i bol naroda povodom mjera britanske vlade, protiv talijanskog jezika. Njegove riječi bile su popraćene burnim aplauzom i freneličkim, povicima čitavog parlamenta i ta manifestacija za »nesretnu braću« na 'Malti trajala je nekoliko minuta. Ove Gran-dijeve riječi su karakteristične. Poslije Grandija govorio je u parlamentu poslanik Ercole, koji je održao vatreni govor, u kojem je rekao, da smatra potrebnim, da se iz talijanskog fašističkog parlamenta digne glas, koji će tumačiti osjećaj i duševno stanje talijanskog naroda povodom britanskih mjera protiv talijanskog jezika na Malti. Talijanski narod osjeća najintimnije, duboko u duši bol zbog toga. On zatim govori o velikoj tradiciji talijanske kulture na Malti vrlo opširno. Ercole kaže, da je Velika Britanija tim svojim činom onemogućila djeci Talijana na Malti, da nauče svoj slavni jezik, da im je oduzela jedino sredstvo, koje bi im omogućilo, da postan udionici k ti Iturnog i civ i lizovanog svijeta i da ih je degradirala na stepen afričkih crnaca... Time je Velika Britanija pomutila vlastitom krivnjom dobre odnose s Italijom... Ali uza sve to, Ercole drži, da jedan zakon ne može iz duše naroda izbrisati tragove, koje su stoljeća upisala, pa će Talijani ostati Talijani usprkos sili... Kad već uporedjujemo (ove uporedbe nameću se same od sebe) citirat ćemo par mjesta iz fašističke štampe, koja je povodom interpelacije u rimskom parlamentu zanosno pisala o »braći u britanskom ropstvu«. »II Resto del Carlino«, koji izlazi u Bologni donio je na uvodnom mjestu članak pod naslovom »Viva Malta!«, pa kaže, na primjer, ovo: »Što se, dakle dogadja na Malti? Ono, što najteže pogadja u dušu talijanski narod, koji znade, da je jezik najdragoci-jen i je imanje n a r o d a, j e d n o dobro, koje je nedotaknjivo.« »Misli se, pa čak, nažalost, i govori se, da će pučanstvo na Malti, po uvadjanju zakona o ukidanju talijanskog jezika u školama, u manje nego jednoj generaciji žabo- __Mà ira no nviorniPMO. štdViŠe Malti „PICCOLO" NAS VRIJEDJA ne može nikada ravitì talijanski. Mi to ne vjerujemo, štaviše mi to kategorički isključujemo.^ Jezik se jednom narodu uzeti.« , . »Ali, kad bi to i bilo, recimo, moguće mi se pitamo: Koja bi korist od toga bila, čijem, bi interesu to bilo?« »Istina je sasvim drugačija. Istina je, da danas na Malti, baš uslijed prijetnja iz Londona, talijanski osjećaj raste. Nasilne mjere čine, da se nacionalna svijest Talijana na Malti inten-siv no probija i manife štuje, s Trst, maja 1932. — Da je fašistička štampa gruba kad je riječ o našem narodu u Julijskoj Krajini to smo znali, ali da je ovako glupo bezobrazna, kao što ie to pred par dana dokazao tršćanski »11 Piccolo«, to nismo znali U rubrici »Asterischi«, koja bi imala biti tobože najduhovitija rubrika u »Piccolu«, donesena je kratka notica pod naslovom »La lingua dei canti religiosi« (Jezik religijoznih pjesama). U toj notici kaže se doslovno ovo: »Dopisnik milanskog »Corriere della sera«, Arnaldo Fraccaroli, koji se sada nalazi u centrumu Afrike, poslao ie svom listu jedan dopis, u kojem javlja, da je prisustvovao nedjeljnoj misi u Tabori (Tangani-ka). Misi su prisustvovali bijeli ljudi, koji živu u koloniji te jedna masa crnaca, koje su misijonari pokrstili, a bilo je i indijana-ca iz portugalske kolonije Goane. Fraccaroli priča, kako je jedna koludrica svirala na harmonij, a vjernici su pjevali crkvene pjesme na latinskom jeziku pod vodstvom bradatog francuskog misijonara. Taj dopis Arnalda Fraccarolija u milanskom »Corriere della sera«, — kaže »Piccolo« — potakao je na razmišljanje sigurno mnoge talijanske čitatelje, a naročito Talijane u Julijskoj Krajini, koji su bezsumnje spon- tano uporedili prilike u Africi s prilikama u našem kraju, od pređgradja Trsta do granice, gdje se crkvene pjesme još uvijek pjevaju na misama i blagoslovima na slavenskim jezicima, dok se u čitavom svijetu pjevaju latinski, te taj univerzalni jezik stvara bratstvo rimske crkve medju vjernicima sviju rasa i jezika.« Mi ne bismo trebali ni riječi da kažemo. Bilo bi i bez toga jasno koliko je »Piccolo« bezobrazan i nekulturan, kad se usu-djuje uporediti naš narod s crncima u Tan-ganiki, kad se osudjuje nama osporiti pravo, da u crkvi pjevamo na našem jeziku zato jer ni crnci ne pjevaju nego latinski, zaboravivši, da imamo ne samo pravo na pjesmu u našem jeziku nego čak na čitavi crkveni obred u našem jeziku, da je naša kulturna tradicija bazirana na staroslavenskom i glagolici, na kojoj je napisana čitava jedna velika crkvena literatura, koja se ne mora stiditi latinske. Da, ali zar se isplati magarca prati? Ne potrati li se uzalud vrijeme, voda i sapun? U borbi, koja fašizam vodi protiv našeg jezika u crkvi, u kampanji, koju fašistička štampa protiv nas vodi, nije do sada bilo izrečeno glupljih i bezobraznijih redaka od ovih u »Piccolu«. MITTERBURG—PISINO—PAZIN NACIONALNI KARAKTER JEDNOG NAŠEG GRADA Mitterburg—Pisino, vikao je pre rata geti«, što bi bez sumnje najbolje odgovaralo kondukter, kada je vlak ulazio u pazinsku stanicu. Ponekad se zabunio i uz Mitter-bur—Pisino, viknuo i Pazin. Eto još jednog dokaza, koliko je bivša Austrija bila naklonjena jugoslovenima u Istri i kako je protežirala i podupirala talijanstvo odnosno ta-Ijanaštvo. Naravski, za vreme rata. vikao K-i dalje kondukter Mitterburg—Pisino, a posle okupacije ostao je samo Pisino. »Pisino citta italianissima«, trubilo se na sve strane. Ali tko pozna Pazin-grad još od ranije, taj znade vrlo dobro, koliko je Pazin »italianissimo«. Kad smo već na stanici, spustimo se dole u grad, pa prošetajmo se malo, samo kroz glavnu ulicu, pa da vidimo, tko i što sačinjava »italianissimizam« Pazina. Tek što smo prošli glasoviti »giardino pubblico«, u kojem je 1916 otkriven spomenik kao uspomena na godišnjicu pobede kod Visa, a koji je 1918 porušen od onih istih, koji su ga i podigli, opazićemo s leve strane veletrgovinu Runco (Runko). Ko je taj Runko, alia§ Runco, zna vrlo dobro svaki naš čo-vek. a narčoito naš seljak iz srednje Istre. Svakome je poznato, da Runki nisu ni Toskane! a još manje Sicilijanci. Runko je naše gore otpali list. Malo ispod njega nailazimo na firmu Ivančič, a do njega je Godina. Tik uz zgradu negdašnjeg Narodnog Doma, talijanstvo Pazina dokazuje trgovinu Andrijanič — Andrianich, danas Andriani. Prolazimo kroz Via Ettore Uicich (Ujčič). Pošto im Uicich kao ime jedne od glavnih ulica nije bilo dovoljno talijansko, odrezali su ch i neko vreme ostade Uici. No ni Uici nije dovoljno mirisalo po limunima, i od Ujčiča osvanu odjednom Ughetti. Možda bi bolje bilo da su Ugheti-jevu ulicu pretvorili u Via »Spigati« ili Via »Špa- talijanstvu. No, neka si oni sami razbijaju glave, kako će definitivno prozvati Ujčičeva ulicu, za nas je dovoljno da znamo, ko je bio taj Ujčič, odakle je i šta mu je ćaća. Ujčič ostaće uvek Ujčič. U toj ulici, čije nam ime pokazuje gde smo, videćemo natpise: Ghersettich, nekad Grzetič, a danas Ghersetti, malo niže je Lukšić, Luxich a od juče je Luxi. Idući niže prema Buraju videćemo Mateičića (Ma-tteicich-Mattei) pa Goloba, naravski sada je Colombo, tko ga ne bi znao. Taj Colombo, je od silnog oduševljenja 1918 odmah po Okupaciji svog »calzolaia, pretvorio u »osteria« i napokon siromah poludeo. Kasnije se otreznio, a li mu djavo još uvekneda mira, jer i dandanas nekome preti i viče i oko sebe imade same — iće bez ić. To je uostalom ćaća onog mladog i »nadobudnog« Kolombina, koji se nedavno tako gadno zavadio sa pazinskim podeštatom šior Ka-mušom. KamuŠ, i to je ptica »ribolovna« isto tako kao i Mrak, Milotić, Ivić, Ferenčić, Vičič, e compagnia bella. Svi su ovi bili pre 1919 »austriachissimi« a danas su papskiji od samog pape. Na sva su usta vikali: »0 Italia o morte«, a jadnici ni u snu se nisu nadali, kako će im se želja ispuniti. Tražili su ili jedno ili drugo, a dobili su oboje: »Italia e morte«. Kad sam već tu, da navedem jedan slučaj, kojem sam bio svedokom: Veća grupa dece vraćala se jedne godine za vreme rata sa izleta okićena raznim poljskim ovećem, a medju kojim su se isticale »margarite«. Nekoji od gore imenovanih napali su decu, iščupali im iz ruku cveće i »margarite« bacili pod noge, govoreći, da se takvo cveće ne sme nositi, jer je to »talijansko«, Po talijanskoj kraljici Margariti. To su oni isti, koji danas pričaju o nekakvom talijan- stvu Pazina. Inače znamo vrlo dobro, ko je s oduševljenjem pozdravljao pobedu austrijskog oružja i ko je vešao crnožute zastave kad je Gorica pala opet u austrijske ruke. O brižna »patria« kad se dičiš takovim junacima i sinovima! Nego bilo bi zanimivo znati, šta ti Colombi i Andrijaniči misle o svom talijanstvo, kako im je pri duši, kad se sećaju svog porekla, svog imena. Zna se, da je Andrijanič iz Bakra, a onaj famozni Miloš da potiče iz Slavonije. Svaki fakin u Pazinu zna, da je šjor Cibura ili Ciborra iz Cibari kraj Pazina, a da je Gržetić, Mečar, Mican i još neko, tek jedan puškomet od Pazina. Zar su i ovo »nomi italianissimi«: Sloković, Gru-biša, Maljavac? (to je onaj koji je toliko zla naneo našem narodu. Inače je bio desna ruka podeštata Kamuša, a rodom je iz Bolju-na). A šta pak mislite ko je Princ, onaj ispod zvonikom vlasnik »Casse rurale«? Nije vam to nikakav princ iz Kalabrije, već gu-likoža svog naroda, poznati lihvar. A odakle vuku lozu razni Nagliči, Defari, Slavi-čići, Barišići, Štepčići, Grgurini, Ladavci i sva sila njih? Da se bolje razumemo, to su imena samo onih, koji su se od uvijek isticali kao zakleti neprijatelji »šćava«, do 1918 kao crnožuti austrijanci, a dalje kao »italianissimi«- Eto, ovi i njima slični predstavljaju danas talijanstvo Pazina, talijanstvo Istre, a prije nego što su došli u grad nisu znali ni beknuti talijanski. U grad su došli, da zasluže koji »šoldo«, i kad su se malo pomogli, otvorili su svoje radnje i zanate i po zadnjoj modi »-ić« pretvorili u »ch«, naučil; kako se kaže n. pr.: »andemo in potok far se jeno malo okupat« i postali tako previ pravcati napulitanci. Nije tako samo u Pazinu, već po svim gradovima Istre. Isticati se Talijanom bilo je nešto »finije«, a biti jugoslovenom značilo je nešto »ordinario«, »šćavo«. Tako u gradovima, dok su naša sela ostala netaknuta, nezaražena, čista i nepatvorena. Selo naše je od uvek onakovo, kakovo je i dandanas. Kad ga Austrija nije mogla skršiti ni. od našeg naroda načiniti »njoke«, još će manje Italija da od njih načini »pijemonteze« ili »kalabreze«. Švi ovakovi pazinski »ići« i »viči«, danas naravski bez «-ić«, došli su u Pazin sa sela, kao puki siromasi, ne poznavajući ni riječi talijanski, a danas se bajagi osvećuju našem narodu, zaboravljajući šta im je otac i brat, koji još danas žive negde u Zarečju, Gračišću ili Kršanu. Danas je on »čitadin«, Talijan, a brat mu je »kontadin« i »šćavo«, »maledetto šćavo, kule karte indrijo«. Istini za volju treba napomenuti, da ima i u Pazinu i po koje pravo pravcato talijansko ime, kao n. pr. Buttolo, Gasparini i dr. ali valja znati i to, da ovi nisu starosedioci, a niti su im očevi znali za Istru a još manje za Pazin. Došli su, bože moj, trbuhom za kruhom i tako zalutali u Pazin i kad su videli, da se tu živi mnogo bolje i da se jede beli hlebac, ostali su. Ta i u Zagrebu i Beogradu imade doseljenih Talijana još od pre rata, pa zato nikome ne pada na pamet da trubi o talijanstvu Beograda ili Zagreba. I Nobile je bio na Ssvernome Polu, pa je severni Pol i dandanas ono, što je bio i prije. A kako se pako zove okolina Pa-zinska: Brestovica, Dubravica, Valiči, Ka-mušov-Breg, Velanov-Breg, Dražej, Brežani, Zarečje, Cerovlje, Novaki, Grdoselo, Gračišće, Pićan, Lindar, Žminj, Beram, Tr-viž, Ježenj, Tinjan itd. Zar i to govori o talijanstvu Pazina? Barba Lujo, sve više. Nalazimo se pred jednim narodnim pokretom širokih razmjera, a taj je pokret najbolji dokaz, kako je pogrešna politika Velike Britanije. To je doista nesretna politik a.« »Nije dovoljan jedan zakonski dekret da se uništi svijest, duša, kultura, vjera jednog naroda. Po neki put može baš jedan takav dekret, da užge moralne energije naroda, koje su izgledale do tada kao zaspale.« Iz gornjih pasusa možete da izbrišete svagdje riječ Malta i Velika Britanija i za-^ mijenite ih sa Julijska, Krajina i Italija. AH to se je sigurno pred Vašim duševnim očima dogadjalo već onda dok ste gornje citate čitali... Kad smo već na uporedbama da završimo s još par značajnih uporedaba, koje upućujemo na adresu fašističkog parlamenta: Malta je otok, na kojem živi mješovito stanovništvo, a autohtoni su Maltežani, koji nisu Talijani, jer govore jezik, koji je mje-šanica od starog feničanskog jezika i arapskog, a tek po neka riječ je romanskog porijekla. U Julijskoj Krajini žive, naprotiv, već najmanje 13 vjekova Jugoslaveni. O d ‘ stanovnika na Malti ima samo 32.000 doseljenih Talijana. U Julijskoj Krajini ima naprotiv 600.000 Jugoslavena, a manjinu tvore Talijani, koji su doseljeni pod Venecijom. Na Malti je ukinut talijanski jezik i time je pogodjeno 32.000 Talijana, dok je većini stanovništvo malteškog porijekla to samo u korist. U Julijskoj Krajini je naprotiv narodna većina ostala bez osnovnih škola u svojem jeziku. Na Malti je uza sve to ostao talijanski jezik u srednjim i višim školama. U Julijskoj Krajini nema u srednjim i višim školama našeg jezika nikako. Na Malti se na sudovima može i dalje da rabi talijanski jezik. U Julijskoj Krajini nema na sudovima ni traga našem jeziku. Napisi, prezimena itd. na Malti nisu ugrožena i mogu biti slobodno talijanska. U Julijskoj Krajini znamo kako je. Političke slobode imaju malteški Talijani koliko god žele i već mjesec dana oni na protestnim skupštinama kliču Italiji i viču na Veliku Britaniju, jer im je ukinula jezik u osnovnim školama. Oni imaju nadalje svoje organizacije, pa čak i fašističku organizaciju, koju Englezi ne progone. U Julijskoj Krajini nema nikakve političke slobode. Specijalni tribunal osudjuje na teške kazne od 30 godina zatvora, ako se ustanovi, da je neko upisan u kakvu tajnu nefašistič- ku organizaciju, pa makar i nepolitičkog karaktera. Na Malti Talijani štampaju nekoliko fašističkih listova. U Julijskoj Krajini fašistički je režim uništio i zabranio svu našu štampu. U crkvama malteški Talijani imaju punu slobodu, šta više svećenstvo je na Malti fašističko i provodi fašističku propagandu kroz crkvu. U Julijskoj Krajini fašističko svećenstvo uništava naše narodne tekovine i progoni naš jezik iz crkve. I tako bi se dalje moglo u beskonačnost uporedjivati, ali već je i ovo dovoljno. Na koncu da napomenemo samo još ovo: Pred nekoliko mjeseci fašistički je režim u srednjim školama u Julijskoj Krajini, u kojima se je predavao par sati kros tjedan naš jezik kao predmet, ukinuo naš jezik i uveo mjesto toga engleski... Ni to nije pomoglo. Tom mjerom se fašizam nije mogao dodvoriti Velikoj Britaniji. Bit će da je ispravno ono, što kaže organ talijanskih socijalista emigranata »Avanti!«, koji izlazi u Ziirichu, u svom broju od 14 maja: »Zašto je fašizam nemoćan u polemici s Englezima? Zato, jer u Tirolu, Julijskoj Krajini, Dodekanezu, Libiji provodi protiv Nijemaca, Jugoslavena, Grka i Araba besramnu politiku«. ■ _________ Vi još niste poslali pretplatu ? Učinite to odmah ! POSTOJNA U FAŠISTIČKOJ ŠTAMPI. Trst, maja 1932. — Postojna slavi stogodišnjicu od prvog otvaranja podzemne špilje, koja svojom krasotom slovi po čitavom svijetu. Ta proslava, kao i proslava Opatije, dobiva fašistički karakter i ne učestvuju u njoj oni, koli bi morali. Ovih dana čitalo se je u svim fašističkim listovima zanosne članke o Postojni. U tim člancima bilo je rečeno mnogo fašističkih laži i gluposti, koje ne treba pobijati, nego je dovoljno samo par tih bisera fašističkih citirati, da se vidi sva fašistička mudrost U »Giornale d/ Italia« mogli- smo čitati, da je Postojna »najtalijanskije« mjesto na tršćanskom Krasu. Ona tvori vrata, koja Italiji otvaraju put u centralnu i istočnu Evropu. Tuda su prošli rimski orlovi na osvajanje podunavskih krajeva u prošlosti, a kasnije su venecijanski lavovi branili Postojnu cd turske najezde i pet puta su odbili ti »junački lavove« Turke. Za vrijeme svjetskog rata Postojna je bila generalni štab generala Borojevića. Ali »velika pobjeda talijanske vojske raspršila je austrijsku armadu« i Italija je dobila »svetu granicu«, koja je doprla do Postojne. Postojna je novembru 1918, kaže »Giornale d’ Italia«, vidjela herojsku talijansku vojsku, koja joj je donijela — oslobodjenje... Nekoliko je tih junačkih vojnika uspelo se na brdo Sovič i tamo razvilo na hiljađugo-dišnjim kraškim hridima slavnu talijansku zastavu. SOVJETSKA INDUSTRIJSKA ŠPIJUNAŽA U TRŽIČU. Trst, maja 1932. — Poznato je, da iz-medju Sovjetske Rusije i fašističke Italije vladaju dobri odnosi, naročito u trgovačkom pogledu. Cesto se čita u novinama, kako u Italiju dolaze neke sovjetske komisije sad u ovom, sad u onom poslu. Poznata belgijska tvrtka »Solway« ima u Tržiču (Monfalkonu) svoje tvornice sode. Pred neko vrijeme došao je u tu tvornicu neki Rudolf Kochner, prestojnik odsjeka za raspodjelu kemijskih industrija u Sovjetskoj Rusiji, da prouči industrijsko poduzeće »Solway«. Nastanio se je kod svoje kćeri, koja je udata za radnika u tvornici »Solway« Talijana Quinta d’ Ospina. Malo iza dolaska Rudolfa Kochnera došao je iz Rusije u Tržič i njegov sin Adolf. I sin je počeo da radi u tvornici »Solway«. Kochner je u tom medjuvremenu kupio malu kuću i govorio je, da se stalno kani nastaniti u Tržiču. Ali jednog dana Kochner je naglo prodao kuću i otputovao ie sa sinom u Rusiju. Sobom je uzeo mnogo dokumenata i crteža najnovijih tehničkih novosti uvedenih u tvornici »Solway* za izradu sode. Tvrtka je prijavila stvar sudu i protiv oca i sina Kochnera te protiv d’ Ospina vršila se je pred nekoliko dana rasprava. Stari Kochner osudjen je u kon-tumaciji na 2 godine zatvora, a Adolf i d’ Ospino svaki na jednu. IZREDNA JAVNA DELA V JULIJSKI KRAJINI. Vojaške ceste, vojašnice za obmejno milico, finančno stražo In orožnike. Trst, maja 1932. Za izredna javna dela v vseh pokrajinah je določil ministerski svet vsoto 750 milijonov. Od teh odpade na Julijsko Krajino 25 milijonov, ki se poraz-'dele tako-le: Goriška pokrajina dobi 4,371.000 lir in sicer se popravi most čez Sočo na Logu, pri Idriji se uredi pot Marof - Ledine -jugoslovenska granica, pri Kobaridu, v Brdih, pri Gorici in Komnu se popravijo predvsem bivše vojaške ceste, v Furlaniji so določene številne poprave cest, regulacije hudournikov in obrambna rečna dela tudi ob Vipavi se izvrše potrebne obrežne o-brambe, na Tolminskem in Bovškem se zgradijo vojašnice za obmejno milico. Tolmin dobi vojašnico za finančne stražnike; tržaška pokrajina dobi 9,351.000 lir in sicer se izvrše ob raznih krajih pri Soči ureditve cest in obramba dela ob reki in v Gradežu, v Trstu se dopolni zgrada ob svetilniku zmage, v spodnjem delu tržaškega mesta se napravi kanalizacija, za finančno stražo se prirede poslopja v Trstu, Postojni in Hrenovicah, na justični palači v Trstu se dokončajo zadnja dela; istrska pokrajina dobi 6,161.000 lir in sicer se zgradi v Puli vellka vojašnica za orožnike in popravi se poslopje finančne straže, določene so številne cestne poprave in ureditve pri Herpeljah, Kozini. Materiji, Marezigah, Kanfanaru, Poreču, v Boljunu se zgradi šolsko poslopje, izvrše se razne nujne potrebe na Cresu in Lošinju Malem; reška pokrajina dobi 4,195.000 _ lir in sicer,. se urede in zgrade ceste pri Klani in Veprincu, v reškem pristanišču se zgradi nov svetilnik, za finančno stražo se popravijo na več krajih sedanja bivališča; zadrska pokrajina dobi 1,518.000 lir in sicer se porabi večja vsota za dovršitev občinske palače v Zadru, izvedejo se pristaniška in druga dela v Zadru, v Lastovem se uredi glavni trg in popravijo ceste. Tako je določeno, gotovo pa seveda ni, da se bo vse to točno izvršilo. GODIŠNJICA KRVAVOG DOGODJAJAU MAREZIGAMA. Trst, maja 1932. — 15. o. m. navršilo se je jedanaest godina od mareziganskih dogpdjaja. Bio je to strašan dan i ostat će vječno kao krvavi datum u historiji Istre. Fašisti su 15 maja 1921 navalili na selo s namjerom, da izvrše pokolj. Narod je blo ustao na obranu i došlo je do pravog boja. Tom prilikom pala su tri fašista. Ovih dana spominje fašistička štampa^ prijetećim riječima mareziganski đogodjaj i na.glasuje.da koparski fašisti obnavljaju svoj. zavjet, spremni na svaku borbu .. TRISTOGODIŠNJICA CRKVE SE ŠIMUNA U ZADRU Zadar, 9 maja 1932. Od 14 do 24 maja proslaviti će se u Zadru 300 godišnjica crkve Sv. Šimuna. Kako se saznaje Talijani hoće da ovu crkvenu svečanost što jače iskoriste u svoje nacionalno propagandističke svrhe. U tu je svrhu biskup Monzani zatražio, da bi se diplomatskim putem poradilo kod jugoslavenske vlade, da se za svečane dane dozvoli jugoslavenskom okolnom pučanstvu pristup u Zadar bez pasoša i pogranične karte, kako su to već 1 talijanske vlasti učinile, dopustivši sa svoje strane potpuno slobodan dolazak. Kako je poznato u crkvi sv. Šimuna nalazi se u srebrnoj zlatom obloženoj škrinji, tijelo njegovo i on je smatran više zaštitnikom okolišnih sela, nego samoga Zadra... To je išlo tako daleko, da je i od samih Ta lijanaša »autonomaša« zadarskih, gornja crkva smatrana hrvatskom. Pobožnost prema sv. Šimunu i vjera u njegova čudotvorna djela bila je ogromna, nije onda čudo da su svake godine u već odredjene dane, okolna sela dolazila skoro u potpunom broju, da se pokloni zaštitniku sv. Šimunu. Sa ovom crkvenom svečanošću bilo je obično spojeno i narodno slavlje, jer bi naš svijet dolazio sa svojim zastavama, pjevajući narodne pjesme, koje su bile pune vjerske pobožnosti, ali i u pravom smislu narodne. Tako jedna pjesmica: »Smrt i pokop sv. Šimuna prije 1900 godina« počim-Ije ovako: »Veseli se Zadre, na primorju I Hrvate, svemu po Zagorju; Veseli se Bosna, zemljo slavna A raduj se i Srbijo ravna«. Druga pjesma: »Kako je tilo svetoga Šimuna bilo preneseno iz Venecije u Zadar, 1243. godine«, počimlje ovako: »Na hiljadu i dvije stotine četrdeset i treće godine, Udri Mlečić na zadarske mire (zidine). Da ih strgne od hrvatske vire«. »Autonomašima« i ostalim izrodima parale oči hrvatske zastave, a uši narodne pjesme, pa se je često dešavalo, da je došlo do tučnjave, pri kojima bi autono-maši redovito izvukli kraći kraj. Ovako je to bivalo sve do talijanske okupacije Zadra i okolice, kada su talijanske okupacione vlasti zabranile nošenje zastava i pjevanje narodnih pjesama. Naš narod povrijedjen u svojim narodnim i vjerskim osjećajima, odustao je od dalnjeg otvaranja rake sv. Šimuna, čime su naročito zadarski trgovci, bili pogodjen, pa se je kroz ovo nekoliko godina, na sve moguće načine pokušavalo da se naš svijet jugoslavenskog državljanstva privuče, ali bez uspjeha. Zašto sada hoće crkvene talijanske^vlasti u sporazumu sa civilnim, da privuku što više našega svijeta jasno je, pa nije potrebno o tome govoriti, već jedino moralo bi se tražiti, da naš svijet može doći na gornju svečanost kao i prije: pod svojim narodnim zastavama, pjevajući narodne pjesme. KAKO PROPADA TRST Trst, maja 1932. — Ovih dana objavljeni su podaci o prometu tršćanske luke u mjesecu aprilu i kroz prva četiri mjeseca ove godine zajedno. Ako se nove cifre uporede s onima u prošloj godini vidi se sasvim jasno, kako tršćanski promet naglo propada. U aprilu 1932 prama aprilu 1931 promet je bio ovakav u kvintalima: Prispjelo u luku: 1932 1931 željeznicom 413.071 592.132 morem 1.651.502 1.428.504 Ukupno Izišlo iz luke: 2.064.573 2.020.636 željeznicom 805.537 793.797 morem 420.695 494.788 Ukupno 1.226.232 1.288.585 Promet: željeznicom 1.218.608 1.385.929 morem 2.072.197 1.923.292 Ukupni promet: 3.290.805 3.309.221 U prva četiri mjeseca ove godine prama prva četiri mjeseca prošle godine pro- met je bio ovakav: Prispjelo u luku: 1932 1931 željeznicom 1.758.417 2.557.130 morem 5.757.350 5.488.409 Ukupno: Izišlo iz luke: 7.515.767 8.045.539 željeznicom 3.040.894 3.602.177 morem 1.694.743 2.004.020 Ukupno Promet: 4.735.637 5.606.197 željeznicom 4.799.311 6.159.307 morem 7.452.093 7.492.429 Ukupni promet: 12.251.404 13.651.736 Već se iz ovih gornjih brojeva jasno vidi, da Trst propada, a pogotovo bi se to opazilo, kad se sadašnji brojevi uporede s onima iz predratnih godina. Onda se vidi, da je promet Trsta pao za 50 posto. Godi ne 1913 promet je Trsta mjesečno iznosio oko 6 milijuna kvintala, a sada u mjesecu aprilu vidimo, da ie iznosio samo 3 milijuna i 290 hiljada. POLICIJSKE MJERE I TURISTIČKI PROMET JULIJSKE KRAJINE. Trst, maja 1932. — Poznato, je, da su mnogi stranci u posljednje vrijeme izbjegavali Italiju samo zato, jer su ih policijske vlasti na svakom koraku pretraživale, tražile legitimacije i ispitivale ih. Zato su mnogi stranci radje dolazili u Dalmaciju, nego u talijanske krajeve. Da bi se opet privuklo strance, ministarstvo unutarnjih poslova rasposlalo je ovih dana ponovno okružnice svim pograničnim vlastima i konzulatima u inostranstvu, u kojima ie rečeno, da se od sada unapred na parobrodarskim linijama, koje idu iz gornjeg Jadrana neće više tražiti putnice, nego samo kod ulaska u državu. Do sada su naime svi putnici, pa i ako nisu došli iz inostran-stva, a pogotovo oni iz inostranstva, morali, kad su putovali na parobrodima tih linija, pokazivati policijskim vlastima nekoliko puta legitimaciju. UMBERTO CAGNI I »ZAUZEĆE« PULE U FAŠISTIČKOM SENATU. Pula, maja 1932. U »Istri« je bilo već dovoljno govora o pokojnom admiralu Cagniju i njegovom herojskom zauzeću Pule. Ali da se još bolje prozre fašistički mentalitet spomenut ćemo, da je pred nekoliko dana u fašističkom senatu odana počast Cagniju, pa je tom prilikom predsjednik senata Federzoni govorio o njemu i rekao, da je njegovo ime radi herojstva »obavljeno legendom«. Federzoni je kazao, da je Cagni posljednjih dana oktobra 1918 bio pozvan u Veneciju od admirala Thaon de Revela. Thaon de Revel je naime prema Federzonijevim riječima bio stvorio odluku da osvoji iz vlastite Inicijative luke na istočnom Jadranu, koje su Italiji imale pripasti Londonskim paktom. On je Cagniju povjerio zauzeće Pule. Cagni je. kaže Federzoni, pokazao tom prilikom još je-damput svoju veliku spremu 1 junaštvo, jer 3e najodlučnije izveo plan Thaon đe Reve-la. On je, navodno, riskirao mnogo, jer je navalio na Pulu, u kojoj je bilo 40.000 ljudi, koji su držali u svojim rukama tvrdja-ve toga grada i koji su stajali iza topova na jakim austrijskim ratnim brodovima. Cagni je sa dvije hiljade vojnika mornara okružio do zubi naoružanu Pulu i tih je dvije hiljade mornara bilo dovoljno, da se omogući ulaz talijanskoj mornarici u puljska luku. Talijanska mornarica je probila jake barikade pred puljskom lukom. Tako ie Cagni spriječio da Italija izgubi ono, što joj je bilo od saveznika prije stupanja u rat obećana. Tako je, eto, Federzoni prikazao Cagni-ja i okupicaju Pule. One, koji nisu čitali, upozoravamo na naš članak u 16. broju našeg lista, gdje ie zauzeće Pule ispravno prikazano. VOJVOTKINJA D’ AOSTA U OKOLICI SEŽANE. Trst, maja 1932. — Vojvotkinja d* Aosta, kao predsjednica udruženja »Italia Redenta«, koje uzdržava dječje vrtove za asimilaciju naše djece u Julijsko! Krajini, posjetila je ovih dana Sežanu, a iz Sežane otišla ie u pratnji fašističkog sekretara Graziolija i jedne čitave čete milicionera u Šturje, gdje postoji jedan dječji vrt Italie Redente. Priredjena je svečanost, na kojoj je moralo učestvovati čitavo pučanstvo sela, a siromašna i gladna djeca recitirala su pred Vojvodkinjom fašističke pjesmice. OBČINSKI SOSVETI Gorica, maja 1932. Imenovani so občinske sosvete: v Črničah: Ivan Volčič, Fran Kukanj, Karl Kanduš, Alojzij Pirjevec, Mario De Maiti in Peter Spagnolo; v Komnu: Avgust Kofol, Anton Della Schiava, Ivan Forčić, Josip Zivic, Gustav Šapla in Anton Cossi; v Šempasu: Remigio Federicis, Julij Savelli, Vinko Košuta, Anton Kosovel, Vinko Štrukelj in Josip Pelicon: v Štanjelu na Krasu: dr Edmund Fabiani, Ivan Švagelj, Štefan Pipan, Vinko Furlan, Herman Ukmar in Josip Toccofondi; v Šmartnem v Brdih: Fran Obljubek Anton Peršolja, Hilarij Četrtič, Josip Trpin, Anton Koršič .in Fran Lenardič; v Dobrovem v Brdih: Celestin Zamar, Bazilij Klavora, Alojz Klinec, Anton Ma-korič, Hilarij Četrtič in Ivan Ferligoj; v Mirnu pri Gorici: Andrej Pipan, Ivan Cotič, Ivan Tomšič, Viktor Vidoni, Bruno Bozzini in Josip Kagoj. Sosvete so dobile v zadnjem času tudi italijanske občine Capriva, Fara in Gra. diška. Člani sosvetov navedenih občin so bili pozvani na sedež pokrajinske uprave y Gorici, kjer jih je zaprisegel prefekt Tiengo In jim naročil, da naj zvesto izvršujejo vse naloge, katere daje zakon sosvetom in naj vedno sodelujejo z občinskim načelniki. TALIJANI SU POD AUSTRIJOM IMALI SVOJE ŠKOLE I NISU MORALI POLAZI-TI NJEMAČKE. Trst, maja 2932. — U čitanci za Talijanske osnovne škole, za 4 razred, govori se o Cesaru Battistiju i kaže se, da Cesare Battisti nije imao mira, jer je vidio, da Talijani u Trentino, Trstu i Istri moraju silom polaziti njemačke škole. Tršćanski »II Popolo di Trieste« osvrće se na taj pasus, čudi se uglednom talijanskom pjesniku Novam, koji je tu čitanku sastavio, kako je mogao nešto slična napisati, i nazivlje ga direktno ignorantom, jer nezna, da Talijani Istri, Trstu, Trentinu i ostalim krajevima, koji su bili pod Austrijom, nisu nikada bili prisiljeni da poiaze u njemačke škole nego su oduvijek imali svoje talijanske škole. A ako su neki Talijani i polazili osnovnu ili srednju njemačku školu, kaže Popolo, to su bili bastardi i činili su to iz vlastite volje, Jer im se je to svidjalo. Eto, dakle, i Talijani sami potvrdjuju ono, što mi uvijek tvrdimo, da naime oni nisu nikada bili od Austrije naročito progonjeni, nego čak favorizirani. Dok su se Hrvati i Slovenci borili ne samo za srednje nego i za osnovne škole. Talijani su uvijek imali svoje nacionalne škole, pa čak i univerzu su osnivali u Trstu. Medjutim, dok je Austrija, država, koja je najgore postupala s njemačkim narodima u svojim granicama, davala Talijanima sve škole u njihovom jeziku, Italija ne daje danas Jugoslavenima ni izdaleka ono, što je Talijanima davala Austrija. UMETNOST FAŠISTIČNIH ŽUPANOV. Idrija, maja 1932. Zanimivo je. da idrijska občina prodaja vse hiše, ki rabijo za stanovanja mestnim ubožnim družinam. S tem gotovo namerava zamašiti svoje dolgove, kar pa bo le kaplja v morje, če pomislimo, da se prodaja občinska hiša s pet stanovanji in nekaj hektarjev zemlje za 8000 lir. Kupca pa niti za to vsoto ni, ker ubož-ni stanovalci, ki so v njih, izjavljajo, da se ne maknejo iz stanovanja. Bivši slovenski župani so namreč hiše kupili prav z namenom, da bi v njih nastanili revne ljudi. Tudi staro klavnico, poslopje konjederca in veliko stanovanjsko hišo v Rižah. namerava občina prodati. Kam pahniti ubožne družine — občini ni mar, ker sedanja uprava le grabi in odira; za razne ceremonije in druge stvari pa brezmiselno razmetava. Štedenje v praksi in sicer na celi črti, občutijo največ davkoplačevalci in reveži, ker čut za socijalno skrbstvo mestnih ubožcev — je umrl. V soboto, 30. aprila je bil v dvorani hotela Didič pevski in godbeni koncert, ki ga je priredil »Dopolavoro«. Bilo je vse v italijanščini, čeprav so bili pevci in igralci godbe večinom Slovenci. To je bila skušnja za tekmovalni nastop v Gorici, na katerem so 8 maja nastopili vsi zbori iz večjih mest Benečije. Koncert je bil preložen od 17. aprila na 8. maja. Predvečer prvega majnika v Idriji je bil brez vsakega incidenta. Močne orožniške patrulje pa so bile stalno na straži. FINANCIJALNE POTEŽKOČE OBČIN JULIJSKI KRAJINI. Trst, maja 1932. Občine lezejo v dol gove. Sedanje občinske uprave s številnim uradništvom so drage in fašistične organi zacije zahtevajo vedno več denarja iz ob činskih blagajn. Pokrajinske uprave dovO' Ijujejo občinam posojilo, vsled česar občin slce davščine strahovito ^naraščajo. V zad nji seji goriške pokrajinske uprave ie bilo dovoljeno Kanalu posojilo 68 tisoč lir, Idriji pa 770 tisoč. V Idriji je vzdrževal pod prejšnjim režimom osnovne šole rudniški erar. Italijani pa so vrgli vse šolsko breme na rame občine. Št. Vid na Vipavskem najame posojila 150 tisoč lir. DELO SAMO ZA FAŠISTE. Trst, maja 1932. Neki delavec pri podjetju »Cave Romane« v Nabrežini je bil zapisan med avangardisti. Dne 24. aprila bi moral priti v uniformi k paradi. Ker ie izostal, je do-bilo podjetje drugi dan ukaz. da ga odslovi z dela. Isto podjetje je tudi uradno izpraševalo vse delavce, kakšnega političnega mišljenja so. Nabrežinskemu organistu je isto' podjetje po več tednih brezposelnosti zopet obljubilo, da ga sprejme na delo. Politični tajnik Foggia, ki je obenem gospodar pri delavskem sindikatu, pa ie od strani sindikata odrekel dovoljenje z motivacijo, da dotični ni vpisan v fašistično stranko. VELIKI POŽAR U RIJEČKOM PUNTO-FRANKU Rijeka, maja 1932. Pred nekoliko dana opazili su radnici u skladištu broj 18, da se u tom skladištu pojavio požar. Strahovitom brzinom zahvatio je plamen veliku količinu bala jute, koja, kako je poznato, naglo gori i pretstavlja naročito Iako upaljivi materijal. Smjesta su radnici obavijestili vatrogasce. i dok su ovi za par časaka stigli, pokušali su sami radnici s ručnim štrcaljkama i hidrantima da pogase požar. Vatrogasci su pristupili gašenj qu s dvije automobilske štrcaljke. Tek nakon dva sata uspjelo im je da požar lokalizuiu i sukcesivno sasma uguše. U skladištu bilo ie uskladišteno šest stotina bala jute, od kojih je većina izgorila tako, da šteta iznosi oko pola milijuna dinara. Policija je povela izvide da se ustanovi kako je došlo do požara, ali su do sada uzroci nepoznati. ISTARSKI SELJAK PLAĆA PREVISE ZA SINDIKALNU FAŠISTIČKU ORGANIZACIJU. Pula, maja 1932. — U puljskom dnevniku »Corriere Istriano« piše Gregorio Devescovi članak, u kojem tumači, da se istarskom seljaku čini nepravda time, što se od njega utjeruju kao članarina za poljodjelski sindikat već nekoliko godina svote, koje ■on ne bi po pravu morao plaćati. Svote, koje seljak mora da plaća sindikatu nerazmjerno su visoke prama dohotcima, koje on ima od svoje zemlje. To djeluje loše u seljačkim masama Istre. I onako je, kaže Devescovi, stanje očajno, a ovi tereti samo pogoršavaju to stanje. A što je najgore, po njegovom mišljenju, sindikalna organizacija dolazi h slabo svjetlo baš ondje, gdje ni trebalo faktički propagirati fašistički sindi-kalizam. '. v; r - PRAVA UTJEHA ZA ŽIVČANO BOLESNE jest m-iie upravo izašlo razjašnjenje! U istom se objašnjavaju mno-gogođ šnja iskustva o razlozima, postanku i liječenju živčanih bolesti. Ov:» evanđelje zdravlja šaljemo svakome POSVE BADAVA, pismeno zatraži od donje tko ga adrese. Hiljade zahvalnica dokazuju ne-nadmašeno jedini uspjeh neumornog savjesnog istraživanja za dobrobit patničkog čovječanstva. Tko pripada VELIKOJ CEH ŽIVČANO BOLESNIH, tko trpi od rastresenosti, tjeskobe, oslabi jenja pamćenja, nervoze, glavobolje, -besanice, želučanih smetnja, prevelike osjetljivosti, bolova u zglobovima, općenite ili djelomične tjelesne slaboće ili od drugih bezbrojnih pojava, MORA DA ZATRAŽI MOJU KNJIŽICU UTJEHE! Tko Ju pažljivo prožita, doći će đo utješijivog uvjerenja, da postoji jednostavan put đo zdravlja i životne radostil Ne čekajte, i pišite još danas! Sabirno mjesto pošte: ERNST PASTERNACK, Berlin SO /i.,- - LATINSKE FUNKCIJE ZA PRVU SVETU PRIČEST NA OPĆINI. Trst, maja 1932. — Pred nekoliko dana obavljena je na Općini prva sveta pričest tamošnje školske djece. >11 Piccolo« s veseljem konstatuje, da je ove godine po prvi put funkcija prve svete pričesti obavljena u tom mjestu sasvim latinski. Kako odredbe školske vlasti kažu, vjerski odgoj Balilla i Malih. Talijanka povjeren je isključivo kapelanima, koji su dodijeljeni ba-lilskoj organizacji. A sva školska djeca silom su upisana u tu organizaciju. Tako je na Općini djecu spremao za pričest i pri-čestio balilski kapelan Lorente. »Piccolo« kaže, da su tako slovenska djeca na Općinama »imala sreću, da se nauče molitve na slatkom talijanskom jeziku, koji tako vole...« MESO U TRSTU OPET POSKUPILO ZA 40 CENTEZIMA. Trst, maja 1932. — U posljednje vrijeme uza sve to što je narod pao u najveće siromaštvo, hrana u Trstu stalno poskupljuje. Tako je ovih dana meso u Trstu opet poskupilo i to za čitavih 40 centezima po kilu. TALIJANSKE KNJIGE ZA DRUGORODNU DJECU U ISTRI. Pazin, maja 1932. — U čitavoj Italiji, pa tako i u Pazinu slavi se ovog mjeseca takozvani »Blagdan knjige«. U Pazinu se tim povodom pravi velika propaganda u svrhu sakupljanja talijanskih knjiga, koje će se dijeliti našoj djeci i omladini u slavenskim selima, da bi i u ta sela što prije prodro talijanski jezik i duh. BIVŠI AUSTRIJSKI VOJNICI NA SOCI KAO — CIVILI I PRIJATELJI FAŠISTA. Trst, maja 1932. Ovih dana došla je u naše krajeve, koji su u vrijeme prošlog rata bili poprište najvećih bojeva, jedna grupa od 200 bivših austrijskih vojnika, koji su se na toj fronti borili protiv Italije. Fašističke vlasti spremile su im svećan i srdačan doček i odredjen je program, prema kojemu će Austrijanci posjetiti razna bojišta i ratna groblja, pa će tako u Redi-pulji položiti lovor vijenac na grob Vojvode od Aosta, koji je vodio u borbi protiv Austrije Treću Armiju. Austrijance vodi jedan general, koji ih je vodio i u ratu protiv Italije... ŠTEVILNA MOC FAŠISTIČNE STRANKE. Trst, maja 1932. Tajništvo italijanske fašistične stranke je objavilo uradno statistiko svojega članstva po stanju letošnjega 1. maja. Po teh podatkih so štele moške or-ganižacije omenjenega dne 675.854 vpisanih članov, 82.983 več ko leto prej. Zenske or ganižacije so štele 123.036 članic, 28.818 več. Mladih članic je bilo 34.308 ali 10.147 več mladih članov je bilo 324.312 ali 134.413 več; akademikov pa je bilo 55.056 ali 30.341 več. Skupno število svih v stranki in njenih organizacijah (brez sindikalnih) vpisanih članov in članic znaša tedaj 1,212.566, torej 286.702 več ko 1. maja 1931., dočim ima Italija sedaj preko 42 milijonov prebivalcev. VEČERNI TEČAJI ZA »DRUGORODNE« Trst, maja 1932. V Desklah pri Anhovem je obiskovalo večerni tečaj za italijanščino 45 oseb, v Srednjem pri Ročinju 21 in v Avčah pri Kanalu 24. Fašistično poroči io trdi, da so uspehi teh večernih tečajev sijajni in da se Slovenci zelo lahko in hitro nauče italijanščine. VENECIJA TUCE TRST. Trst, maja 1932. Politika fašističkog režima, koja ide za tim, da se Trst stavi u posljednju liniju j da se unapredi Genova i Venecija, izgleda da uspjeva. Ne samo, da je Genova zarobila čitavo trščansko brodarstvo, nego se sada nastavlja borba, da se uništi i ono malo, što je Trstu ostalo. Pred par dana čitali smo u tršćanskom »Ii Popolo di Trieste« dugački članak, u kojem se iznose teške tužbe na račun Venecije, koja je uzela monopol na promet s Indijom i podržava veze s Kalkutom i ostalim lukama u Bengalskem zaljevu starim nemogućim parobrodima, koji izgube na tom putu 30, 40 i 50 dana, a koje »Popolo« nazivlje »carrette« i »puževi«. »Lloyd Triestino« ima naprotiv u raspremi brze brodove, koji bi taj promet mogli da izvrše neuporedivo brže i savršenije, ali je Lloyd nemoćan, jer takve su nepovredive odredbe. »Popolo« kaže, da se je uredje-nje prometa jadranskih luka izvršilo sasvim i isključivo na korist jedne luke, to jest Venecije, a na štetu Trsta. Najprije se je radi putnika uredilo tako, da parobrodi pristaju u Veneciji, a kasnije je i roba počela tamo da se iskrcava i ukrcava na veliku štetu Trsta i njegove trgovine. Doduše pomoglo je Veneciji i to, što je tršćanski Lloyd bio prisiljen da unajmi svoje četiri velike moderne motorne ladje genoveškim društvima »Navigazione Generale Italiana« >Lloyd Sabaudo«, jer je došao u finansij-ske poteškoće, ali još bi uvijek mogao da konkuriše Veneciji svojim ladjama, koje su u raspremi u Genovi i u tršćanskom arsenalu. Samo, razumije se, trebalo bi da režim prisili Veneciju na to, da se odreče linija s Indijom, što se sigurno neće dogoditi, jet bi to bilo vraćanje s puta, kojim se je pošlo. BIJEDA TRSTA I OKOLICE U CIFRAMA. Trst, maja 1932. — Prema nekim člancima, koji su izišli u fašističkoj štampi i u kojima se veliča fašistička potporna akcija za vrijeme prošle zime najbolje se vidi, kako je velika bijeda zavladala u Trstu i okolici. Potporu je tražilo u Trstu samo 16 hiljada besposlenih ljudi. U okolici Trsta je bijeda takodjer velika, jer je iz tršćanske pokrajine tražilo potporu daljnjih 8 hiljada ljudi, od toga je otpadalo na Nabrežinu, nekad bogati kraj, 3810 ljudi, znači gotovo čitava Nabrežina s okolicom, na Dolinu 749, na Postojnu 507, Grado 1965, Milje 688, Tržič 2770 ljudi itd. Prema podacima u fašističkoj štampi, fašističke vlasti podijelile su kroz čitavu zimu milijun i 300.000 iira. Ako se točno računa, to jest, ako se ta svota podijeli na 22.000 ljudi, vidimo, da je svaki bijednik, koji se je prijavio za potporu kroz čitavu zimu dobio 59 lira. A o tome se, pišu u fašističkoj štampi članci preko čitavih stranica .... Hi MUSSOLINI PRAMA VATIKANU KAKO SE MUSSOLINI PRIBLIŽIO CRKVI I PAPI JUGOSLAVENSKA TRGOVAČKA MORNARICA SE RAZVIJA, NA ŠTETU TRSTA I RIJEKE. Trst, maja 1932. — U tršćanskom »II Piccolo« mogli smo ovih dana čitati članak, koji je počimao ovako; »Jugoslavenska trgovačka mornarica razvija se začu-djujućom brzinom.« U članku se kaže da je kroz 1931 godinu jugoslavenska trgovačka mornarica dobavila mnogo novih brodova i dosegla pola milijuna tona. Država mnogo pomaže mornaricu jakim subvencijama. Jugoslavija mnogo polaže na usavršavanje luka i mnoge su gradnje u toku. Na Sušaku se grade novi magazini, a sasvim je jasno, da će ti magazini još više ojačati konkurencu Sušaka prama Rijeci i Trstu. IMENA, KOJA SE MORAJU MIJENJATI I ODLIKOVANA NEPROMIJENJENA IMENA. Rijeka, maja 1932. — »Vedetta d’ Itrlia« donosi spisak prezimena, koja se po prefektovom dekretu moraju promijeniti na talijanski oblik. Medju tim imenima čitamo i ova; Justić u Giusti, Mikulić u Migotti, Kalan u Kalani itd. U istom broju »Vedette« čitamo, da su odlikovana slijedeća gospoda: prof. Lionello Lenaz (Lenac), dr. Vasco Lucidi (Lucidi) i Angelo Fanizza (Panica). Prvi je dobio naslov »Grande ufficiale della corona d’ Italia«, a druga dvojica »Commendatore«, za velike nacionalne, fašističke zasluge. Pred par dana bio je imenovan »Commendatorom« i sekretar riječke fašističke federacije Gherbaz (Grbac). Interesantno je, da svi ovi najistaknutiji riječki fašisti, koji dobivaju odlikovanja za zasluge imaju ovako izrazito naša prezimena i nose ih na istaknutim položajima, bez namjere, da ih mijenjaju. Ko bi mogao da udje u tajnu ovog njihovog postupka? OSUDA ZBOG PRELAZA PREKO GRANICE BEZ PUTNICE. Rijeka, maja 1932. — Pred nekoliko dana bio je na Rijeci osudien na 3 mjeseca zatvora i 2000 lira globe Anton Pamić, 50 godina star, rodom iz Žminja, jer je prešao granicu bez putnice. NA OSUDA ZBOG ZAKAŠNJENJA STAVNJU. Rijeka, maja 1932. — Ove godine bilo je naročito mnogo mladih ljudi osudje-no, zato, jer su dezertirali ili zato, jer se nisu na vrijeme prijavili na stavnju. Naročito je mnogo takvih slučajeva bilo u Goričkoj i Istri. Ovih dana osudjen je na Rijeci Josip Bošković iz Labina, jer se nije-, prijavio na stavnju u odredjenom roku. J Osudjen je na 2 mjeseca zatvora. Mussolini je jednom, govoreći o programu fašizma, rekao: »Dozvoljavamo si luksuz, da u sebi sumiramo i izmirimo sve antiteze i da predjemo preko svih antiteza. Mi si dozvoljavamo, da budemo u isto vreme aristokratski i demokratski, konzervativni i progresivni, reakcionarni i revolucionarni, legalitarni i ile-galitarni, prema potrebama vremena i ambijenta, jednom rečju, želimo da budemo historija, u kojoj smo prisiljeni da živimo i koju gradimo«. I doista, mnogo je toga ispremešano u fašizmu. Fašistički je sistem prepora-djajući i konzervativan u isto vreme, u njemu ima u isto vreme republikanske discipline i antidemokratskog duha, podizanjem »oltara domovine« i raznim drugim manifestacijama fašizam imituje francusku revoluciju u pitoresknom i mistici, dok u isto vreme proklamuje, da hiljađusedamstoosamdesetdevetu gazi i prelazi preko nje s indgnacijom. Sav taj nesklad i dvoličnost i sve te kontradikcije fašističkog sistema proizlaze iz ličnosti Mussolinijeve. Fašizam je, kako kaže Mussolini, »fenomeno italianissimo«, ali više nego fenomen specifično talijanski, elementaran, samorodan, fašizam je zapravo odraz Mussolinijeve multiforme i dinamičke ličnosti. Fašizam je zapravo »mussolinizam«, pa je ključ, koji nam otvara tajnu fašizma u samom Mussoliniju. A znamo, da Mussolini nežna za principe: on ne radi u ime jedne fiksirane ideje ili političke dogme. On tako nije nikada radio. On je bez konkretnog programa poveo i fašističku revoluciju. Napoleon je rekao, da je revolucija ideja, koja je našla bajonete, dok je fašistička revolucija bila u znaku bajoneta, koje traže ideju. Kasnije se fašizam počeo ocrtavati kao kompleks od više dogmi i sistema, koje Mussolini afirmira ili negira. primenjuje ili zabacuje, da ih nekom drugom zgodom opet izvuče i pri-meni, — u direktnom dodiru s vremenom i prilikama. Mussolini kao gotovo niko od velikih savremenih političara oseća veliku i duboku tajnu vremena. Njegova je moć u snalaženju. Mussolini je uveren osim toga, da ljudi ideje i prilike nemaju druge vrednosti, nego kao praktični elementi za uspeh akcije, kao ventil za dinamiku, kao skala uspona. To su osnovne linije Mussolinijeve ličnosti i momenti, koji determinišu i rasvetljavaju sve čudne Mussolinijeve gestove u prošlosti i sadašnjosti, sve pu-teve, prekretnice i skokove fašizma. I tipičan slučaj Mussolinijevog predratnog socijalizma, njegovo traženje neutralnosti za Italiju u ime socijalističke solidarnosti, te nagli preokret u strasnog intervencionistu, koji odlazi na ratište i biva ranjen, tumače nam gornji momenti. U svojoj autobiografiji, koja je pred dvije godine izišla u Francuskoj i Engleskoj, Mussolini se dotiče i svojih verskih oseća ja govoreći o smrti svoje majke. On opisuje bol, koju mu je nanijela vest o smrti majke, pa kaže: »Niti moja duboka religiozna verovanja nisu mogla da ublaže grozan udarac«. Po tome bi izgledalo, da je Mussolini u svojoj mladosti, oko dvadesete godine, kad mu je majka umrla, bio religiozan i da je verovao. Ali ima dokaza, da je pre majčine smrti, u ono vreme, kad mu je majka umrla i posle bio areligiozan i da je tu areligioznost, čak i ateizam, bezbo-štvo, javno i oštro manifestovao. U ono vreme on je bio u švicarskoj i Austriji kao vojni begunac, te se je pred masama kao mlad agitator za socijalizam producirao ne samo kao antiklerikalac, nego čak i kao vrlo radikalan ateista, bezbožnik. Iz nešto je kasnijeg vremena njegova brošura »čovek i božanstvo« (»L’uomo e la divinità«), u kojoj kategorički tvrdi: »Boga nema, religija je apsurd u nauci, nemoral u praksi, bolest ljudi«. U Italiji, kad je bio amnestiran i kad se vratio iz inozemstva kao izgradjen socijalista i kad počinje da igra neku ulogu u vodstvu talijanskog socijalizma, on nastavlja antiklerikalnu borbu jednakim besom. On se zapravo nikada do rata nije prestajao proglašavati antiklerikal-cem i ateistom, i to toliko radikalnim, koliko od njega socijalističko uverenje nije tražilo. Nastaju tako njegove brošure o Husu, bezbroj antiklerikalnih članaka, a vrlo je značajan u tom smislu i njegov pamfletski optužujući roman »Kardinalova Ijubovca«. Dok je bio socijalista on je bio ne samo antiklerikalac, nego i a n t i f rara a s u n. Jednom se je prilikom dosta jasno izjavio i protiv klerikalizma i protiv masonerije: »Antiklerikalni rad masonerije nema ništa zajedničkog s antiklerikalizmom socijalista, koji je nešto sasvim drugo. Naš je antiklerikalizam klasni. Mi ne pobijamo popa u koliko jest ili nije prestavnih jednog postojećeg ili nepostojećeg tela (filozofi raspravljaju o tome već četrdeset godina i nisu se o tome sporazumeli) već pobijamo popa, u koliko je on orudje kapitalističkog pritiska, u koliko je pop orudje agraraca i industrijalaca«. To bi bila prva, osnovna faza u Mussolinijevem odnosu prama religiji i crkvi, po kojoj se ne bi, logičnim i konze-kventnim razvojem moglo očekivati, da će Mussolini kasnije na tako čudan način pristupiti crkvi i priznati ne samo instituciju crkve, nego i učiniti za crkvu u Italiji nešto što se dugo niko nije usudio učiniti. Diskvalificiran u socijalizmu, angažiran od Antante, da bi kroz »II Popolo d’Italia«, poveo kampanju, koja vodi Italiju u rat protiv Austrije, on preko Corridonijevog sindikalizma, Corradinijevog nacionalizma, D’Annun-zijevog imperijalizma, s tragovima Sore-la, Hegela i Nitschea u sebi, — stvara fašizam i dolazi naglo na vlast. Njegov odnos prama crkvi ispočetka je zbunjen i neodredjen s tragovima predratnih njegovih tendenca i bilo je nekoliko etapa pre nego li je otvoreno i javno počeo da se ulaguje crkvi. To se vidi iz prvog programa fašističkog pokreta, koji je u formi volanta štampan marta 1919. u Milanu s potpisom »Fasci italiani di combatimento comitato centrale di Milano«. Taj program vrlo kratak, prikazuje fašistički pokret kao neki »patriotski boljševizam« i interesantno bi bilo uporediti njegov sadržaj s onime, što je fašizam doista proveo u osam godina, otkako je na vlasti. (Uopće bilo bi interesantno imati čitavu zbirku fašističkih programa, da se vidi kako je doista u fašističkom fenomenu bajoneta pirandelovski tražila ideju). Pojedini postulati tog prvog programa odnose se na politički, socijalni, vojnički i financijalni problem. Tek u financijskom problemu spominje se usput i crkva i to ovako: »Sekvestrirat će se sva dobra religioznim kongregacijama i abolirati svi prihodi biskupskih kurija, koji tvore ogromnu pasivu za naciju i privilegij za jednu manjinu«. Malo je to tekstualno, ali značenje je ovog postulata i previše jasno za gledanje Mussolinijevo na crkvu u godini 1919., kad se spremao na zauzimanje Italije. Nešto kasnije, kad mu je jasnija situacija i kad počinje realnije da gleda na prilike, zapaža u katoličkoj crkvi jednu veliku zapreku bude li se otvoreno postavio protiv nje, jednu veliku pomoć bude li joj znao prići taktički, a pogotovo je počeo da računa već onda na veliku moralnu potporu, koju bi mogao od crkve da iskoristi, bude li znao s njom da se slaže kad dodje na vlast. Nije ni čudo, da je u jedan novi, povjerljivi program fašističke stranke, koja se je spremala na zauzimanje vlasti, godine 1920. stavio ovaj postulat: »Utilizacija katoličke crkve kao elementa talijanskog ekspanzionizma«. To je bio zapravo početak njegovog približavanja Vatikanu. U javnost je bilo majstorski lansirano, da će fašizam u svoj program, to jest svojim pokretom zahvaliti čak i dio političkog programa talijanske pučke stranke. Godine 1921. Mussolini još nije bio na vlasti, ali nije bio ni daleko od vlasti. S vizijom skore budućnosti i potaknut nekim dogodjajima (Francuska uspostavlja odnošaj s Vatikanom, pišu se članci i knjige o rimskom pitanju itd.) — zanesen čarom jedne velike solucije, koju bi mogao baš on da donese, a koja bi solucija mogla biti od neprocenjive koristi talijanskoj ekspanzonističkoj < politici, unutarnjem zauzimanju masa itd. — on izazivlje 21. juna 1921. u parlamentu jednim svojim govorom o crkvi i rimskom pitanju veliku senzaciju. Govorio je: »Svi mi, koji smo se od svoje 15 do 25 godine napajali Carducci]evim štivom, mrzili smo staru krvavu vatikansku vučicu, o kojoj je Carducci govorio, čini ml se, u odi »A Ferrara«; čuli smo ANTE TRANFIĆ Bakačeva ul. 8 ZAGREB vDorište ravno SPECIJALNA TRGOVINA svježih morskih riba, slanih sardela u bačvama i limenim kutijama, bakalara suhog i močenog, vero Ragno i Hamerfest prima, veliki izbor maslinovog ulja, dalmatinskog pršuta, crnih maslina, paškog sira, pravog dalmatinskog međa, vinskog octa i t d. Cijeli dan otvoreno. Dostava u kuću. Brz. naslov: Tranfić- Zagreb, Bakačeva 8. Interurbani telefon broj 65-69 govoriti o »crnom tajanstvenom Papi«,. ì-j kojemu je nasuprot stajao »pjesnik, prorok istinske uzvišenosti i budućnosti«; slušali smo priče o Tiberki s crnim pramenovima, koja je pokazivala hodočasnicima idućima prama Sv. Petru ostatke ruševina bez imena. Ali sve to, što se dok ostaje na polju literture čini sjajno, izgleda da nama fašistima ljudima bez predrasuda, ponešto nesavre-meno. Naglašujem, da su latinska i imperijalna tradicija Rima danas zastupane u katolicizmu. Kako je govorio Mommsen pred 25 ili 30 godina, da ne možeš biti u Rimu bez univerzalne ideje, tako mislim i tvrdim i ja, da je jedina univerzalna ideja, koja danas postoji u Rimu, ona ideja, koja plamti iz Vatikana. Veoma me uznemiruje, kad vidim, da se ustanovljuju narodne crkve, jer mislim, da time otpadaju milijuni i milijuni ljudi, koji se više ne obaziru na Rim. To je uzrok, radi kojega smatram, da bi morala svetovna i laična Italija, ako se Vatikan odreče svojih svetovnih sanja, — dati Vatikanu materijalne pomoći i polakšice za škole, crkve, bolnice i drugo, što ima na raspolaganje svetovna država. Jer razvoj katolicizma po svetu i dejstvo, da četiri stotine ljudi iz svega sveta gleda na Rim na ponos je i korist takodjer i na Talijana«. Nikad ni prije ni poslije nije se Mussolini izrazio o crkvi i o svojem gledanju na nju tako otvoreno i jasno. Koliko je ovo drugačije od njegovog predratnog UVerenja, pa i od onog uverenja, koje ga je nukalo, da u prvi fašistički program unese onu stavku o sekvestriranju crkvenih dobara. Razumije se, nije to u kontradikciji, nego se sasvim poklapa sa kasnijim programom, u kojem se govori o utilizaciji katoličke crkve u ekspanzionističke svrhe. U ovom Mussolinijevom govoru uza sve te prikrivene, a ipak jasne ciljeve, prvi je korak do Luteranskog sporazuma. Kad je 1922 Mussolini stupio na vlast, on počinje da se i djelima približava crkvi i sa nekoliko izrazitih gestova pokazao je odmah u početku, da mu je stalo do dobrih odnošaja s crkvom. On uzimlje, naprimer, za svoje suradnike dva ministra i pet podsekretara iz pučke stranke, koja je u ono vreme bila isključiva nositeljica katoličkih načela u talijanskoj politici. Ta stranka je bila, razumije se, prejaka za stalnu saveznicu, pa je zato Mussolini sve više odalečuje od sebe i ustaje protiv nje, ali samo onda, kad je opazio, da na njezino mesto može da dodje Katolička akcija, koja je bez otezanja priznala novo stanje i koja je bila Papi draža od Pučke stranke. Pučka stranka je ostala aktivna u Italiji još nekoliko godina, ali u oštroj opoziciji prama fašizmu, pa je zato na izborima 1924 doživela skoro potpun slom, a kasnije je Mussolini likvidirao zakonom o protufašističkim strankama, ne samo stranku, nego i katoličke radničke organizacije, zadruge itd. u vezi s strankom Don Sturza. Tvrdi se, a to ističe i bivši talijanski ministar vanjskih poslova Carlo Sforza u svojoj knjizi »Zidari moderne Evrope«, da je Vatikan pomagao Mussoliniju likvidirati Don Sturza i pučku stranku i da to Mussolini ne bi bio na onaj način proveo, kad to ne bi bilo drago Vatikanu. Papa Pio XI neprijateljski je raspoložen prema svim sloboštinama i nastoji, da i u Italiji iskorijeni demokratske struje katoličkih partija da se te zamijene krutom okosnicom nasljedjenih svećeničkih sistema. To je jedan značajan momenat za upoznavanje odnošaja izmed ju Vatikana i Mussolinija. Zajednička mržnja često je jača nego li zajednička ljubav. Kako je Vatikan gledao na Pučku stranku i kako je po uništenju te stranke, koja nije bila po volji ni njemu ni Mussoliniju čuvao katoličku akciju od utecaja bivše po-polarske stranke vi©ssi!kar Trgovina kave i čaja Vlastita elektropržiona 1 elektromlin za mlevenje Zagreb. Ilica broj 65. Telefon 7657 :rc;- PEDESETGOD1ŠNJIGA KUPALIŠTA OPATIJE bit će proslavljena ovog ljeta, ali bez onib boji sta najviše doppine!! njenom napretku i slavi Proslavit će je ovog ljeta, dakako — bez nas. Otsutni bit će oni, koji su u svakom pogledu vanredno mnogo pridonijeli, te se ono inače skromno istarsko seoce u kratko vrijeme diglo do lječilišta svjetskoga glasa. U Valvazorovoj knjizi »Die Ehre des Herzogtums Krain« napisanoj prije kojih 250 godina, stoji zabilježeno: »Sv. Jakov (Opatija) to je manastir ili opatija augu-stinskih fratara iz Rijeke i crkva ie posvećena Sv. Jakovu. Zove se zato i Opatija. Manastir je malena zgrada, pa živi u njemu jedan jedini svećenik, koji nosi naziv »opat Sv. Jakova*... Iako je tle kamenito, to ima ipak svakojakog voća i dobrog groždja. Dohoci Opatije su neznatni, jer pripada njoj samo četvrti dio desetina okolišnih vinograda. Na dan Sv. Jakova slavi se u Opatiji crkvena svečanost. Tom zgodom dolazi u Opatiju i kastavski kapetan sa dva suca i dvanaest vojnika. Tim vojnicima je opat dužan da dade četvrti dio jednog vola, dvanaest hljebova i bačvinu dobra vina. A kad ljudi hoće poslije da zaigraju, kapetan je prvi. koji otvara ples«. Taj ples mora da je bio vraški živahan, kad je već 25 jula 1574, dan Sv. Jakova, došlo izmed ju Riječana i Kastavaca do tako žestoke svadje, da su Riječani uveli svoj godišnji sajam u pregradju Rijeke i to upravo u isti dan Sv. Jakova, samo da bi svoje gradjane odbili od opatijske svečanosti. Inače i u prošlosti pa ovamo sve do najnovijih vremena život je u malom, lovorom obavitom mjestancu tekao tiho, bez znatnijih trzavica ni potresa. Kad je tridesetih .godina sagradjena cesta, što vodi iz Rijeke kroz Volosko i Lovran u Pazin, stali su Riječani i opet da je posjećuju. Položaj je privlačio, »trmun-tana«, oštar vjetar, što u bližnjem Volo-skom često mahnita, zadržava se na sjevernoj opatijskoj medji, dok bura kao da započinje tek izvan njezine južne granice. To je valjda i ponukalo jednog odličnog riječkog gradjanina, da je na najljepšoj tački Opatije već g. 1844 sagradio vilu »Angiolinu«, koja se sačuvala do dana današnjega. Šezdesetih godina odmarala se u toj vili carica Marija Ana, žena slaboumnega cara Ferdinanda. Godine 1873 prešla je vila s okolišnim parkom u vlast grofa Viktora Horinskoga. U to vrijeme otvoren je i ogranak Južne željeznice Sv. Petar-Rijeka, predu-zeće sasvim pasivno. Da tu prugu oživi, tadašnji ie generalni direktor Južne železnice, dr. Šiler kupio u Opatiji Horinski-jev posjed i odlučio, da onaj jedini kilometar opatijske obale podigne na svjetsko lječilište. . , „ Odnosni je ugovor izmedju grofa Ho-rinskoga i Južne železnice potpisan 18 jula 1882, dakle prije pedeset godina. Iste godine udareni su i temelji »Hotel Kvarneru«, koji je dovršen iduće godine 1883. Te godine počeli su stizati prvi gosti. Do kraja ljeta 1884 posjetilo ih je Opatiju 1412. Iz godine u godinu taj je broj rastao rapidno. U prvo vrijeme dolazila Je. gotovo sve sama plavokrvna elita: grofovi, baruni, i razni drugi »edleri«. A što je najglav- nije — čas jedan čas drugi član carske kuće. Prvi je stigao starina, nadvojvoda Albreht, a malo za njim, u proljeću god. 1885, Kronprinc Rudolf i nadvojvotkinja Štefanija »comparables a une constellation d’heureux augure...« kako piše u prospektu lječilišta. U decembru 1885, otvoren je i drugi veliki hotel »Štefanija« (današnji »Regina«), a malo zatim još neke zgrade: »depanden-ce« itd. Pored njih sagradili su svoje vile poznati aristokrati: Harahi, Keglevići, Ka-rolji, Palfi, Keselštati, Rajeri, Ransoneti, Ziči i drugi. To su bili zlatni opatijski dani. I još blistavije noći pune svirke, pjene šampanjca, pomamne igre, trača, koji je nerijetko dopirao i do ulice, i tako smo već davno i mi manji smrtnici znali, što se kuha u loncu princa X ili grofa Y. Tako smo već i izrana saznali, da je onaj elegantni četveropreg, što je gotovo svaki dan nosio na Rijeku ili put Mošćenica lijepu gdju. K. poklon nadvojvode Rudolfa, nanjušili smo da blatni nadvojvoda Ludvik Salvator, koji je Hrvate nazvao trogloditima, ima na svojoj jahti nekakvo čudo od babe i čitavo jato nezakonite djece, zatim da je carev brat, Ludvik Viktor, zbog neke grdne prljavštine poslan za kaznu u Tirol, otkud će; — kad se »stvar« malo zabašuri — u Opatiju na »daljnji popravak«. I zaista, poslije nekoliko nedjelja stigao bi nadvojvoda u Opatiju u pratnji dviju ocvalih gospođjica, uvijek jednako odjevenih. Katkada bi se carev gnjev skupio i nad glavom nadvojvotkinje Štefanije, pa je i ona morala u zatočje, redovno u Opatiju. Obično je dolazila sa dva krasna »Kolly«, koji su je svuda pratili. Meni je, kao da je još sada vidim, kako ide putelj-cima uz obalu ili pod slavolucima lovorja povlačeći svuda sa sobom neku svoju dosadu... Došla je i carica Jelisaveta, ali ne za dugo. Grofovi su natucali, da ^carica ne voli Opatije zbog snahe, koja —- čini se — da se je ipak u Opatiji prijatnije snalazila nego li u Hofburgu. I kralj Milan boravio je češće međju nama. Jednom se zgodom zadržavala u Opatiji i kraljica Natalija. Najviše prašine uzvitlao je god. 1894 dolazak njemačkog carskog para. Pred Opatijom bila je usidrena njemačka škol- ska ladja »Moltke«, pa je za vrijeme boravka Vilima i njegove porodice u Opatiji stigao u pohod Franjo Josip. Ostao je samo do večera. Tako se nije dulje zadržao ni deset godina zatim, kad se- po drugi put spustio u Opatiju, da pozdravi kralja Os-kara, tadašnjeg kralja Švedske i Norveške. Očevidno mu nije prijao boravak medju »svojim« Hrvatima. Od svih okrunjenih glava najčešće je dolazio u Opatiju pok. rumunjski kralj Karol s kraljicom, Karmen Silvom. Taj kraljevski par češće je dolazio u susret Društvu za poljepšavanje Opatije s izdašnim prilozima. Ima čitav jedan niz ubavih serpentina, koje (valjda) još danas nose ime: »Promenada kralja Karola«. Medju najod-ličnijim gostima zabilježeno je i ime našeg pok. Kralja Osloboditelja. On je u Opatiji boravio dok je još bio knez. I roditelji naše Kraljice boravili su na našem moru. Da stanemo nabrajati imena drugih odličnih gostiju: svih onih Marija-Terezija, Marija-Jozefa, Karla-Ludovika, Leopolda Salvatora i tako redom — nikada kraja. I diplomacija je donekle pridonijela, te se ime naše Opatije pročulo po čitavom svijetu. Tako su 13 maja 1901 imali u Opatiji politički sastanak: kraljevi Karol ru- munjski i Juraj grčki. Tri godine poslije, sastao se u Opatiji talijanski ministar inostranih dela Titoni sa svojim austrijskim kolegom grofom Goluhovskim. U aprilu 1914, tik pred rat, opet jedan sastanak: Bechtold sa markizom de San Giuliano. Te godine dosegla je i frekvenca lječilišta svoj vrhunac (oko 50.000 gostiju). Kako su na taj silan napredak gledali domaći ljudi, rodjeni sinovi onoga kraja? Mahom su razabrali situaciju, i velike koristi, što bi mogle u dio da padnu ne samo strancima, već i njima samima. Sa cijenama zemljišta nisu, naročito u prvo vrijeme, htjeli da prevrše, a s dobivenim novcem udesili su i dotjerali svoje stanove tako, da su i oni već u ono prvo vrijeme imali od industrije stranaca izvjesne koristi. Poslije su na svojim zemljištima sagradili moderne kuće koje su iznajmljivali za pensione i hotele. No j južna željeznica đovukla je sa sobom čitavu vojsku svojih namještenika, pa obrtnika, trgovaca, zgoljnih Nijemaca, koji su na naš domaći svijet gledali kao na čeljad sasvim inferiornu i nevrijednu. I već se u onim prvim godinama ocrtao onaj poznati trokut, sa svojim vršcima: Opatija —Pula i Trst, To je ujedno imao da bude klin, koji bi se imao da zabije u nacionalno tijelo svih južnih Slavena. Malobrojni Talijani u Voloskom ponudili su već bili Nijemcima svoju pomoć i ovi je prihvatili. Naši uočili opasnost: smjesta se okupiše i već godine 1888 sagradiše narodni dom »Zoru«, koju je u augustu iste godine pom. kapetan, Ivan Fiamin. otvorio s Prerado-vićevim stihom »Zora puca — biće dana!..« Ta_ je zgrada, u kojoj je bila smještena čitaonica, dvorana za razne priredbe i kavana, primala pod svoj krov, sve naše, ne samo domaće, već i goste iz svih slavenskih krajeva. I još kakve goste! Sva najsjajnija imena zagrebačka, beogradska, i praška sticala su se u »Zori«, i mi smo mogli da vidimo, kako za jednim stolom sjedi Smičiklas uz Sandića, Jagić uz Celakovskoga, Folnegović uz Eima, Ha-rambašić uz Aškerca i sve tako redom. I svi su ti ljudi unosili u kuću sagradjenu žuljevima naših pomorskih kapetana i mornara jednu divnu notu: hrvatsku i sveslavensku, koja se sve više širila i sve polako silazila u svačija srca. Iz te kuće izišle su i falange, koje su već god. 1894 zauzele na juriš općinu vo-losko-opatijsku. I nju su do tada držali protunarodni elemenati, podržavani c. k. činovnicima i šakom pangermanskih došljaka. Tom našom pobjedom otpočinje sve nagliji uspon ne samo općine već u prvom redu i lječilišta Opatije. Južna železnica bila je već ostvarila svoju svrhu, blagodareći Opatiji osobni je promet na pruzi Beč—Rijeka bio tako porastao, da se je to poduzeće moglo baviti i mišlju, kome da ustupi brigu nad upravom svoga posjeda u Opatiji? Tako su već god. 1898 oba velika hotela s dependansa-ma i ostalim zgradama i parkom prešla u mke Medjunarodnog društva vagona za spavanje. Što će sada naši na općini? U se i u svoje kljuse! Od države nije Opatija primala nikakve novčane pomoći. Raznih Ludvik-Salvatora i Marija-Antoaneta davala je koliko hoće, ali novaca ni za jednu cestu ni za jednu stazu. Svemu je dakle morala da doskoči općina. Općinski zastupnici bili su svijesni svoje odgovornosti i treba reći da su već od prvoga maha uložili sve sile, da svoj teški zadatak što časnije izvrše. Kao ljudi mora i svijeta uvidjeli su, da lječilište, koje je tek na putu, da se dovine svjetske slave, iziskuje mnogo pameti, još više pažnje i inicijative. Osim svojim iskustvom koristili su se i tuđjim. Tako se i desilo, da su već izrana u općinsko zastupstvo povukli liječnika, dra. Julija Glaksa, bivšeg univerzitetskog profesora. Taj čovjek nastanio se u Opatiji još god. 1885, u zavolio onaj naš kraj kao svoj rodjeni. Zavolio ie i naš hrvatski živali što mu nikada nisu htjeli da oproste Pripovijest „Istre” Zastava na vjetru Jože Jeram (Nastavak 19.) ~ U prošlom broju: Narod u crkvi sluša misu i propovijed. Župnikove riječi pobu-djuju na razmišljanje o nasilju. Misa je jos trajala, kad je pred crkvom zašumio motor. To se je iz varoši vratio Štefan. Stan Mislej izišao je iz crkve. Izišlo je još nekoliko ljudi. Štefan je javljao, da se pra-ma selu uputilo 15 »crnih«, da su mladi, da imaju batine. Mislej je bacio parolu: »U selo ih ne smijemo pustiti!« — Možda ne će biti zla, — izusti jedan od prisutnih. — Ne će biti zla? — reče Mislej. — Mlatit ćete, ti podivljali momci, kuću će ti nad glavom zapaliti za zabavu. Podivljalih se moramo bojati! Ti govoriš glupo! — No pa kaži ti nešto pametna! Mislej je na to rekao: ^ — Idem kući, uzet ću neko oru'dje sobom, uputit ću se u Stisku, pa ću im drvljem i granama spriječiti put. Ko dodje, doći će krvav u selo. Ako hoće još neko samnom, može da dodje. Ako neko hoće da se vrati u crkvu bit će i to dobro, da se ljudi koji su u crkvi umire. Na te riječi ljudi su se pred crkvom razdijelili. Od starijih stupilo ih je nekoliko natrag u crkvu i na kor. Ostali su otišli za kovačem, koji je uzeo sjekiru i veliku toljagu i odjurio kao lud iz sela ... Župnik je iz nervoznosti, koja ga je obuzela, naglo odmisio. Kad je po svršenoj misi donio zvonar kadionicu za blagoslov, zapitao ga je tiho župnik: _ Šta je? __ Crni dolaze, šapnuo je zvonar i značajno pogledao. — Ljudi su im išli u susret. Župnik je zadrhtao. Zatim je kleknuo i počeo moliti, drhtavim, povišenim glasom, kao da pjeva psalme: — Molimo Očenaš, da bi se Bog osvrnuo na nas i odvratio od nas šibu, koja nam prijeti: Oče naš, koji jesi na nebesima... Ta molitva djelovala je uzbudjujuće na narod. Svi su razumjeli odmah onako, kako je bilo potrebno, da se razumije. Stoputa iskušeno čustvo diglo se je u plamenu iz njih. Kad su odgovarali na molitvu opažalo se je to iz glasova. Župnik se je i nehotice okrenuo. Sve je bilo elektrizirano. Molitva, koja je za trenutak stala, razvila se je najednom u krik, u pjesmu, u vapaj Bogu, da bi oslobodio selo more, koja mu prijeti. U to vrijeme već je kovač s nekoliko mladića bio u tjesnacu, tamo, gdje je cesta ulazila medju dva brijega i bila slična žlijebu. Na obje strane raslo je grmlje i drveće. Te brijegove bilo je teško opkoliti. Zgrabili su suho, od oluje polomljeno stablo i prevalili ga na cestu, da je svojim granama sasvim zatvaralo cestu. Na stablo ovako povaljeno nabacali su još drugog granja, koje je bilo baš ozelenilo. Put je bio dobro zatvoren. Ni bicikl, ni kola, ni automobil ne bi mogao da prodje. Pješak bi se nekako mogao da provuče preko granja, kad ga niko u tome ne bi sprečavao. Ciril je dotrčao i javio: — Već sam ih vidio. Iza njih se diže velika prašina. Za četvrt sata bit će ovdje. — Zakasnili su, — smijao se je kovač. — Možda i ne sanjaju, da će za četvrt sata majku svoju zvati. — Cirile, ti se odstrani, tebe ne smiju vidjeti. — Gdje su drugi, tamo ću i ja biti. — Pravo je, ali danas ću ja biti ovdje mjeslo tebe, — reče mu kovač, koji je bio sav nekako radostan od pomisli na ono što se sprema. Pustite me, da ih dočekam sam. Ako bude potrebno, onda mi priskočite u pomoć. Vidjet ćete, kakva će to biti zabava. Cestom prama Stožicama je u podnevnom suncu jurilo na biciklima šestnaest mladih ljudi. Cesta je bila od onoga mjesta, gdje se je dijelila od glavne ceste, loša, teška, puna kamenja i jama i za bicikliste naporna. Bilo je to trinaest naraštajaca — avangardista, koji su se dobrovoljno javili za tu eks- pediciju, a medju njima bila su i trojica starijih fašista, dok su drugi ostali na svečanosti u varoši. Od naraštajaca nije imao niko više od šestnaest godina. Bila su to još prava djeca. Nekoji su imali i po četrnaest godina. Bili su crno odjeveni, zanesenih obraza i očiju. Bila su to većinom djeca talijanskih činovnika i trgovaca iz varoši. Jedino dvojica bila su sinovi slovenskih renegata. Zločinska omladina zatrovana od javnog i školskog odgoja. Pokvarena od okoline, koja je veličala zločin i krv, koju je prolivao brat nad sestrom, sin nad ocem. Država je sve, država je bog, država je moloh, koji s pravom zahtjeva na tisuće žrtava. Omladina je tom molohu služila svom zanosnom dušom, a i radi čežnje za avanturama, kojima se je mogla da ponosi, kao što su pred tisuću godina ponosili rimski vojnici, kad su se iz ratova i poslije klanja po svijetu vraćali u domovinu. Toj omladini je talijanska kultura sa devet pečata zapečaćena knjiga, osjećaj čovječnosti im je nepoznat, o vrednotama čovječje slobode i čovječjeg prava im se uopće ne sanja. Slijepi robovi svoje mladosti, svojeg uzgoja. Tako je toga dana ta omladina digla ruke, skočila na bicikle i sad leti cestom po jakom suncu, medju cvatućim trešnjama, s kojih pjevaju ptice, — u tudje selo, da se —-x osveti... Što će u selu? Pa kaznit će oni selo, odgovarali su sami sebi u duši. Što im je učinilo selo? Zastavu je rastrgalo i pogazilo. Ali zar su kuće rastrgale zastavu? Stabla? Žene, djeca? Na to nema odgovora. Njihov je mozak prazan. Ako je čovjek rastrgao platno, koje je po svojim bojama znak države, da li oni znadu, ko je to učinio? Ako znadu, zašto nisu došli oružnici, da vežu zločinca i da odvedu pred sud, da se možda tamo brani za svoj čin? Ako ne znaju ko je otrgnuo zastavu, zar nije zlo, kad se radi jednoga tuče one, koji su nedužni? Naraštajci ne odgovaraju na ta pitanja, koja se sama postavljaju. Oni na koncu i ne mislé’ na sve to. Lete na svojim biciklima, kroz zelena polja, uz stabla u cvatu, s kojih ptice pjevaju u sunčanom danu, a pred očima im je samo avantura, herojska slava, koja obuzimlje čitavu njihovu mladu fantaziju... (Nastavit će se.) njegovi zemljaci, naročito oni zaraženi ljutim pangermanstvom. Unatoč tome dr. Glaks ostao je nepokolebivo uz nas i svojom saradnjom pridonio nemalo procvatu našeg lječilišta. Na čelu Iječilišnog povjerenstva stajao je neki austrijski pukovnik Gvido Šahter, ljut protivnik svega, što je odisalo Slavenstvom. Naši nisu mirovali dok ga nisu makli, i na njegovo mjesto postavili dr. Glaksa, koji se tek sada našao u svom pravom elementu. Otada su naši i u tome vijeću imali odlučnu riječ i moše se kazati, da se u Opatiji nije izvršilo njedno djelo bez intenzivne saradnje naših ljudi. a da i ne napomentmo bezbroj raznih preduze-ća ostvarenih posvemašnjom našom inicijativom. Paralelno s tim nastojanjem kretao se i naš rad na kulturnom i nacionalnom polju. Od nametnute, neznatne utrakvističke osnovne škole, izlučila se hrvatska, koja je progresivno rasla i u nekoliko se godina proširila na osam razreda. Otvorena je i hrvatska komunalna gimnazija i obraćena je najveća pažnja odgoju omladine, naročito radničke, koja je u narodnim ustanovama i društvima odgajana u našem duhu. Sve je to išlo postepeno, kao već unaprijed odredjenim evolutivnim putem, bez buke ni demagoškog nadmetanja, a s puno takta, koji je uostalom bio kao utjelovljen u našem vodji i načelniku, dru. Andriji Štangeru. Iznajprije kao općinski zastupnik, a od god. 1S94 kao načelnik, taj je čovjek više nego li pola svoga vijeka posvetio napretku i slavi Opatije. Do koji mjesec to će njegovo djelo proslaviti svoju pedesetgo-dišnjicu, ali — kako je već rečeno — bez njega i njegovih najboljih saradnika. Svejedno: ljudi se i prilike mijenjaju, dok veliki spomeni i velike nade ostaju. Viktor Car Emin. Ljubidrag Garčina: ' (Nastavak 1), Misxn® mgesii »PEN KLUB« UPUĆUJE APEL ZA ZAŠTITU UTAMNIČENIH. »Pen klub« to je svjetska organizacija književnika. U svim skoro državama postoji ta organizacija. Svake godine svi Pen klubovi drže jedan zajednički kongres. Ove godine je taj kongres održan u Budimpešti za Duhove. Sa tog kongresa, a na temelju odluke prošlogodišnjeg kongresa Pen klubova u Haagu, obavljen je ovaj poziv vladama svih država: »Mi, potpisani članovi, odnosno počasni članovi nepolitičkog i svjetskog društva pisaca, prozvanog P. E. N„ koje zastupa oko 400 pisaca iz 35 zemalja uz puno poštovanje skrećemo pozornost sviju vlada da razmisle o tome: Od vremena na vrijeme uzbudjuje se i potresa svijest svijeta otkrićima, da se — u ovoj ili onoj zemlji — loše postupa sa osobama, koje su zatvorene zbog političkog ili vjerskog uvjerenja. Neka nam je dopušteno primjetiti, da su vlade u takvim slučajevima naročito obvezane pripaziti, da se ne vrijeđjaju zakoni čovječnosti u postupanju s takvim zatvorenicima. Napose podsjećamo vlade, neka ne zaborave da ništa ne izaziva neprijateljstvo cijelog svijeta prema nekoj državi tako kao glas o lošem postupku s ljudima pritvorenim iz političkih ili vjerskih razloga, i da danas takvo zlo postupanje _ prije ili kasnije — mora doći u javnost.« Ovaj su poziv potpisali predstavnici Pen klubova iz Sjedinjenih država sjeverne Amerike, Australije, Belgije, Velike Britanije, Kanade, Indije, Francuske, Finske, Estonije, Njemačke, Holandije, Madjarske, Italije, Islandije Norveške, Palestine. Poljske, Škotske, Švedske i Jugoslavije. Iz Jugoslavije su potpisali ovi članovi Pen-klu-ba: Ivan Meštrović, Vladimir Nazor iz Zagreba; Oton Župančič i Finžgar iz Ljubljane, Izidora Sekulič i Bogdan Popovič iz Beograda. Za Italiju je potpisao Benedetto Crocce. Za Francusku su potpisali Romain Rolland, Jules Romains, Andre Maurois, Georges Duhamel, Paul Valéry i drugi. Za Englesku su potpisali Chesterton Frey, Galsworthy, Bernard Shaw, Wells i drugi. Za Škotsku, koja je posebno popisala: Cu-ninham Graham i Margaret Sackille, za Švedsku Selma Lagerlof. Za Sjedinjene Države potpisali su Gertrude Aterton. Alfred Dashien, Gothard Lich, Eduarđ Arligton i drugi. Za Indiju je potpisao Rabindranat Tagore. na katero je pripel košček jugoslovanske zastave. Morda je hotel s tem uničiti tudi šlovenskega odvetnika. Uradnica je bila takoj po prejemu pisma aretirana in le s težavo jo je odvetnik rešil iz ječe. Rustia ie med tržaškimi rojaki znan za zelo inteligentnega in spretnega človeka in prav zato je toliko časa vohunil, ne da bi mu bila oblastva stopila na prste. Rustia in Lidicki sta delala v zvezi z vohunsko centralo na Dunaju. Rustia se ie menda nekaj časa mudil tudi v Mariboru. Praška policija poizveduje še nadalje in upa, da bo iztaknila tudi njegove pomagače«. SIROTTI NADŠKOF GORIŠKI? Ljubljanski »Slovenec« piše: Iz Gorice nam je potnik prinesel vest, da bo sedanji apostolski upravitelj goriške nadškofije SU rotti (nekdaj Sirotič) v kratkem imenovan za goriškega nadškofa. Po vsem tem, kar ie vsej javnosti onstran in tostran meje znano o delovanju g. Sirottiia v dijaškem semenišču v Kopru iti zdaj v Gorici, o delovanju, ki ga ni mogoče spraviti v sklad s katoliškimi načeli in je torej bilo v škodo ne samo našega naroda, temveč tudi v škodo katoliške Cerkve, ne moremo verjeti tej vesti. Upamo, da se bo Bog usmilil našega vernega ljudstva pod Italijo in odvrnil od njega ta udarec. To bi bil udarec tudi katoliški cerkvi v Jugoslaviji! Lučice, luk egipatski krumpir ivake vrsti za sjeme i -jelo famerik anaa bijeli Šneflok. srpanjski biser, novi ialijanski) te ostalo voće i povrće nudja uz veoma povoljne aijene: mmK® blum ZAGREB — KAPTOL br. 28. Telefon 83-67 JEDNA ŠPIJUNSKA AFERA, KOJA I NAS INTERESUJE. U posljednjem broju našeg lista donijeli smo vijest o velikoj špijunskoj aferi, koja je otkrivena u Pragu, gdje su uhapšeni neki Zadranin Lidicki 1 tršćanin Josip Rustja, koji su bili u službi talijanskog poslanstva u Pragu i špijunirali vojničke stvari na štetu Če-hoslovačke. Rustja se ie bavio i špijunažom protiv antifašista, a denuncirao je i naše ljude u Julijskoj Krajini, pa su se na osnovu njegovih dostava organizovali nekoji procesi protiv Jugoslovena u Italiji. Ljubljanski »Slovenec« od 17. 0. m. piše povodom te afere ovo: »Uroš Lidicki je pristojen v Zader, njegov oče je bil Ceh. Pri zasliševanju v Pragi je bil Lidicki bolj zgovoren kakor Rustja. Sled za svojim nečednim delom je skušaj zbrisati s tem, da je trdil, da ie v zvezi z atentatom na albanskega kralja Žoga na Dunaju, češ, da sta pri njem stanovala atentatorja. Praška policija ne verjame tej izpovedi 1 Josip Rustja je nevaren človek in že za časa njegovega bivanja v Julijski Krajini je bil na slabem glasu in Primorci so se ga izogibali. Nekaj časa ie bil uradnik v neki odvetniški pisarni v Trsta, pozneje v Postojni. Bil je tudi agent neke zavarovalne družbe na Reki in je to družbo pošteno opeharil. Družba ga je tožila in za njim je bila izdana tiralica. Medtem je Rustja zbežal v inozemstvo. Njegovi znanci v Trstu so postali silno pozorni, ko so videli, da Rustia svobodno prihaja v Trst in na to zopet potuje v Jugoslavijo in naprej, ne da bi ga orožniki bili aretirali, čeprav je bila izdana za njim tiralica. Rustja je torej prihajal v Trst in nato odhajal v inozemstvo pač kot vohun. Tudi svojim primorskim rojakom je nastavljal nevarne zanke. Tako se je hotel maščevati nad neko uradnico v odvetniški pisarni, v kateri je bil prej tudi sam nameščen, s tem, da ji je iz Jugoslavije poslal pismo, KRAPINSKE TOPLICE Termalno ljekovito kupalište usred divnog Zagorja. Preporuča se za mnogobrojni posjet kupalištu! zakupnik restauracije, bivši restaurater i ka-vanar »Narodnog Doma« u Puli Grga Basletić, GRANICA PREKO SRCA Ko je bila naša mala junakinja? Koga je imala?. U kakvim je prilikama živjela? Potrebito je sve to da se znade, da bi se moglo potpuno da shvati ova tužna po-vjest. Bila je sirota, ma da. je imala oca živa. Ostavši bez majke, zapala je u kandže žene, koju njezin otac dovede na majčino joj mjesto. Još nije bila počela ni da polazi školu, kad je izgubila majku. Nje se je sjećala tek kao kroz san. Zna dobro kad je je jednom vodila u šetnju, drugom zgodom, kad joj je pričala nešto o vilama, pa, opet jedne večeri pred spavanje kad je njom molila Boga, pa, pa... Iskrsale bi učesto u njenoj svijesti sve takve male sitne uspomene, bez obrisa i boja, nejasne mutne, ali koje se njoj, naprotiv, pričinjahu nekim izrazitim, reljefnim, opće važnim, velikim zgodama. I tako složene u njenoj duši jedna do druge poput sitnih umetaka u mozaiku, dočaravahu joj imaginaciju o nekoj uzvišenoj dobi, kad je živjela poput andjela u raju. A sad pored nesmiljene maćehe i okrut nog oca život joj se je pričinjao paklom. Rane uspomene ponijete u duši njoj su kri-jesile poput svjetlih žižaka u mraku. Svakodnevno je obraćala svoje misli k tim svijetlim trenucima. Sve one davne uspomene poprimahu čar dubokih uklesanih Ie gendi. Lik njene majke zaodijevao se nekim božanskim krinom. Zar je pisano da sve ■ maćehe moraju biti zle svojoj pastorčadi, a očevi pored druge žene da zamrze svoju prvu djecu? Bile su ratne godine. Bijeda. Oskudica je doduše vladala, ali opet ne u tolikoj mjeri, da bi se moralo skapavati od glajdi. Ružica je gladovala. Čestito nije imala što ni da obuče ni obuje. Prošao bi ponekad i cijeli dan a da se ne bi ni založila. Njena školska drugarica Slavica bila joj je prisna prijateljica. Ružica se Slavici nije nikad tužila na svoje, sve je odbacivala na teške ratne prilike. Dok joj jednog dana sasvim ne dotuži... Spočitnula joj maćeha j onaj zalogaj hljeba, koji bi joj od vremena na vrijeme dobacila, i još kazala, da je dovoljno jaja i lijepa, pa da može sada sebi da privredi potrebita sredstva za život.. Ispričala je sve to Slavici gušeći se u suzama i jecaju. Slavica je bila zgranuta. Pa ju zagrli i sama proplače. Obujmiše se čvrsto obje djevojke kao u času neke sveopće opasnosti, od koje su im obojici ugroženi životi. Sve što je od Ružice čula Slavica, dostavila je svojima. I Slavičini plemeniti roditelji zauzeše se za sirotnu djevojku. Obukoše je i odjenuše kao i svoje dijete. S njom su dijelili j posljednji zalogaj. Bile su teške ratne godine. Nekako potkraj 1917. godine izgubila Je i oca. Pade na ratištu. I ono malo podrške što je imala u ocu, tad joj je nestade. Morala je prestati da polazi školu. I u tom času pobrinuše se za nju njeni zaštićenicl. Njihovim posredstvom dobila je namješte-nje kao kontoaristica u pisarni jednog njihovog prijatelja, advokata. Ali ni pored sve ljubaznosti pažnje, koju su joj iskazivali njeni dobročinitelji, ona, u izvjesnim časovima, — koji nisu bili rijetki, — nije mogla da se osjeti potpuno sretnom. Izgledalo joj je, da je prosjak!-nja, koja je upućena na tudju milost.,. Ona je priželjkivala neku višu sreću. Njenih nepotpunih 15 godina, koliko je tada imala, snovalo je 0 životu pored ljubljenog čovjeka. Čeznula je za ljubavi, za životom u dvoje, za dragim komu bi poklonila svoju mladost, dušu, srce, sebe-svu. Nikad se nije povjerila svojoj prijateljici... Mnogo se odvažnosti hoće dok mlado djevojče po prvi put otkrije svoju dušu svojoj vršnjakinji. Ružica, znala je izvjesno, imala je više nego jednog obožavaoca. Godilo je to njenoj tek razvijenoj ženskoj sujeti. I bila bi se ne tek jedamput nagnula preko ograde svojih procjetalih želja, da ju od toga, u presudnom času, nije uvijek odvraćao je- h) ‘ v.-;v.h.. , / v , vi,: • \AyvV ' REZE® VERAMO za veletrgovina papirom i Ijepenkom LA VOSLA V STEINER, ZAGREB dan unutarnji glas: ne smiješ. A htjelo se je mnogo samoodricanja i snage, da se ta djevojka, bez podrške i savjeta, odhrva unutarnjim čarobnim glasovima i nemirnoj mladalačkoj radoznalosti, da ne nasjedne okolini, koja ju je mamila i putila baš obratno. U njoj je buktila želja za životom, svijetom, ljubavi. Progonila ju ie i nije joj dala mira. Ali održala se uvijek na visini. Svaki dan njenog mladog života otkrivao joj je nove vizije, uvijek ljepše i zamamnije. Njena tek raspupala mladost očekivala je nešto neizvjesno, žudjela je za nečim što se može tek da nasluti. Čitavim njenim bićem gospodarila je neka nesavladiva unutrašnja želja, koja ju je gonila, da se baci u privlačni vrtlog ljubavne avan-tire. Njenu dušu sapinjala je nemirna radoznalost da dokućj sve privlačive glasove, koji su se budili u njenom srcu. On! On! Vitez njena srca, gdje je? Zašto joj ne dodje? Sva čista, nevina, nedirnuta posvetiše mu se svim žarom svoje mlade duše. Biće njegova, samo njegova za uvijek. Za uvijek... Njene želje izvajaše u njenoj duši čak i njegov lik. Njegova slika formirala se u njenoj duši poput granitnog spomenika. I onakav kakvog je ona umaštala, vjerovala je, da će se pred njom pojaviti. Samo 0-nakav. Ovaploćena njena želja. I došao je ... Ugledala ga... Pojavio se jedne večeri, kad je gonjena nekom nesavladivom silom, došla na obalu pred parobrod, koji je stizavao sa kvarneske rivijere. Čisto se je zbunila, kad ga je ugledala. Bio je on, — sav, po svemu, onakav kakvog je isprelo njeno srce. Brat po rodu, junak po vojsci; Zoran vitez. Osrednjeg rasta, lijepo razvijen, crnomanjasta lica, crne valovite kose, blaga pogleda. Bila je zbunjena i sretna u isto vrijeme, kao da bi ugledala nekog poznatog poslije duga rastanka. Ne skidaše pogleda s njega. Ali on je nije gledao. Jeli ju uopće i zapazio?, Gotovo očajna došla je te večeri kući. Bacila se na divan. Bila bi ridala. Obliše je suze. Toliko je bila neznatna u njegovim očima, da nije ni zaustavio svog pogleda na nju. Opazio ju je, ne vara se.,, U njegovim očima ona ie morala biti samo dijete... I tek što je to pomislila, ustade i pristupi k ogledalu. Usna joj se ispuče. Oči usitne. Ruke joj podju u Sir kao da bi nekoga htjela da zagrli. j Dijete! Dijete! Kopkala loj ta riječ po mozgu. Pa se je gledala. Osmatrala se u5 olgedalu, I pitala se je: da li sam zaista:' dijete?, Izraz zadovoljstva ocrta joj se na licu. Neodredjeni smješak preleti joj preko usana. J Dijete?, Ne, ja već nisam dijete.u pod odjecima slatkog ludila krvi došaptavaoi joj neki unutrašnji mahniti glas, rr ” A! suiradaii susrela se je s njim. I npov znala. Kratak je bio njihov sastanak. Ali značajan, »Do vid jenja sutra!« doviknula' mu je pri rastanku. Noć puna slatkih čež-uji minula je. I svanuo je dan. I cijelog tog dana njena nemirna usta šaptala su;1 večeras, večeras! * ; '% >,< .Večeras««» J* % h /%, ? Ranije je izišla Iz ureda, žurnim kora- j cima ušla je u sobu i presvukla se. Sva. ' Obukla je najbolje rublje, čipkasto i svo mirišljivo od čistoće i bjeline, —. najljepšu haljinu, laganu, svilenu, koja joj se je prU pila sva uz tijelo. A kad je časovnik sa gradske kule počeo da izbija sedam sati. Ružica dohvati tašku, zgrabi kvaku na vratima i laka kao srna preletje hodnikom, (Nastavit 'će se). : Mali oglasnik „ISTRA" wm "V/O « p u o,i X.tJèAt» a\v;i '»■JUobSÌs.»^ TVORNICU PLETENE ROBE n Zagreba sa mo-dernim strojevima dobro uvedenu. — Kapacitet po kg1, materijala. — Prodajem «a cca 600.000.— dinara primam uložnice Prve hrv. Štedionice. Pobliže agencija »Argus«, Zagreb« Petrinjska 2. GRADILIŠTE U TUŠKANCU za vilu 390 čet. hv. prodajem za 260.000.— dinara »Argus«, Zagreb, Petrinjska lil. 2. (1212-180)._________________________________ JEDNOKATNICU NOVOGRADNJU u Petrovoj ulici sa 4 stana po 1 sobu sa komfortom, dvorišnom započetom zgradom, dohodak godišnje 600.000 dinara, prodajem za dinara 600.000.— djelomično primam uložnice Prve hrv, štedionice, »Argus« agencija, Zagreb, Petrinjska ul. 2. (2020-189). KUĆU NOVOGRADNJU i ul. lokalom, 2 stana po 2 sobe, 1 stan od 5 soba sa potp. konfortom, veranda, veliki specijalni vinski podrumi, u dvorištu zgrada sa pekarnom i 2 stana po 2 sobe sa nusprostorijama — u kući je elektrika, vodovod i kanalizacija, oko 500 čet. hv. zemljišta, joS jedno gradilište, vrt i voćnjak — prodajem za cca Din 1,600.000.— Dinara, primam uložnice Prve hrv. štedionice, teret oko 700.000.— dinara. »Argus«, agencija, Zagreb, Petrinjska ul. br. 2 (1290-208). VELIKU STANBENU KUĆU u neposrednom središtu sa vel. ul. zgradom — više dvorištnih zgrada. — Kolni ulaz — veliko dvorište. — Kuća je prosta od poreza, nosi godišnje oko 400.000.— dinara. Prodajem za cca 3,300.000.—, primam 1,500.000.— điuara uložnice Prve hrv. štedionice, »Argus«, Zagreb, Petrinjska ul. br. 2. (28-17). Vlasnik i izdavač: Konzorcij »Istra«, Masarykova ul. 28/n. — Urednik: Ive Mihovilović, Jukićeva ul. 36. — Za uredništvo odgovara: Dr. Fran Brnčić, I advokat, Samostanska 6. — Tisak: Stečajnina Jugoslovanske štampe d. d., Zagreb, Masarykova 28a. — Za tiskaru odgovara: Ruđoll Polanović, Zagreb, Hica 131, J