20wluc
GLASILO JUGOSL. KAT\ DAČKE LIGE
^iitirŽft t • Osmrtnica f dr a Mahniča - M. S.: f Dru M ah niču kJ&UI &&J m . Andrej Krizman, Ljubljana: Omnia renovare in Christo et primum nos ipsos - Anton Vodnik: Jz gajev ljubezni. - Roza Venny: Ti. - Dj. Sudeta: Pesma Mariji. - Ivan Merz, Wien: Katolička djačka internacijonalna Unija. - Jože M.: Pismo iz vile San Pastore. - Branko Štorov. Kolerik. - Debeljak Tine, Ljubljana: Na polefnom sprehodu. - Debeljak Tine, Ljubljana : Serenada. - Dj. Sudeta: Blagoslov duše. - Mihajlo Firak: Prvo i glavno. - Milan Petrovič: Kulturni radnik. - Jože Piber, Ljubljana: Pred zlatnini tabernakljem. - Lotyš, Ljubljana: Bolečina. - M. Soljačič: Robovi. - J. Š., Paris: La Reforme sociale. - Mihajlo Firak: Zapisci. - V Hin gaj. M. S.: Najmla-djima. ■ A. Šop: On. - N. Šop.: Goro moja. - N. Šop: Sjedio sam tude. - Josip Vrana: Uze. - Vilko: Ja čeznem. - Ivo Horvat: Grad. - Nadan: Mi kujemo. - Kulturni vjesnik. - Listak. -Za duhovnu obnovu. - Internacijonala. - Socijalno gibanje. - Ex Oriente. - Djački svijet. - Iz srednjoškolskog sekretarijata. - Vijesti.
XXIII.
Iz uredništva.
Dragan Tadcon. Vi imate ukusa, ali ste još premlad. Dobro je što čitate moderne pjesnike, ali budite oprezni. „Lulanje" je bolje, nego li „Soka-kom", no svejedno ovog puta nišam mogao ništa uvrstiti.
Vilko. 1 vi imate dara, samo se izgradujte. Fali Vam ritam, a kad što i inspiracija.
Nadan. Pjesme su za Vašu dob dobre. Učite i promatrajte. Pazite na ritam !
Lj. V. Vi imate prilično duge pjesme. Još se dotjeravajte i izgradujte, pa če biti dobro, jer talenta imate. Javite pravo ime!
Jelena. Vi možda i osječate, ali faii sugestija, pa Vaše stvari nikako ne djeluju. Pošaljite još nešto.
N. Šop. Spravljam dugo pismo. Zdravo.
Iz uprave.
Radi dužih božičnih praznika izdajemo ovog puta dvobroj.
Cijenjene pretplatnike molimo najuljudnije, da nas dobrohotno ispri-čaju, Što im list dolazi s tolikim zakašnjenjem i u ovakovoni obliku. Uprava i uredništvo čine sa svoje strane sve moguče, da list redovito izade, ali na žalost ne uspijevaju, jer glavni uzročnici — očajne tiskarske i prometne prilike — leže izvan njihovoga dohvata. Dakako, kad bismo mogli razpolagati s debelim rezervnim fondovima, onda bi mogli birati i mjesto tiska i opremu lista, ali kad smo upučeni samo na dačku pretplatu i ono malo milostinje dobrih ljudi, prisiljeni smo tražiti najjevtinije uslove za izdavanje lista. Radi toga smo morali prenijeti expedit lista u Požegu, dok su uredništvo i uprava u Zagrebu. Jasno je, da kraj današnje hitiine poŠte lako nastaju smetnje uz ovakvu podjelu rada, pogotovo u prvi čas. Ipak kraj svih poteškoča uspjelo nam je urediti stvar tako, da funkcijonira automatski, te če list moči doskora svakoga zadovoljiti.
Dužnike molimo ponovno, da izvrše svoju dužnost, jer čemo inače upotrebiti za njih neugodna sredstva. Tisakl je opet poskupio za 20°/0 i to odmah s drugim brojem, te smo prisiljeni u interesu izlaženja lista i urednih pretplatnika upotrebiti najenergičnije mjere proti svim dužnicima, koji duguju bilo na staroj bilo na novoj pretplati. Ovo je po-sljednji memento.
Za fond su Zore-Luči darovali: Don S. Fabris, vjerouč., Dubrovnik 6 K, K. Schwerer, vjerouč., Ruma 12 K, M. Halauš, kap., Samobor 50 K, „Akvinac" Dubrovnik 20 K, Don A. Maffioli, Dubrovnik 6 K, N. Slavujevič, Zagreb, 14 K, Š. Šatovac, duhovnik, Osijek 26 K, Don A. Kalebič, župnik, Dugopolje 52 K, A. Malasovič 16 K. Učenice više djevojačke škole Požega 400 K, Hercegovački srednjoškolci, Zagreb 100 K.
Svima darovateljima iskrena hvala! Ugledali se i drugi!
Tko još nije primio več naručenih brojeva, neka nam to dobrohotno javi, da mu se uzmognu odmah po drugi put poslati.
lzašli su brojevi, osim nekoliko desetaka, raspačani. Tko se kani pred-platiti, neka se požuri, da ne ostane bez kompletnoga godišta, kao mnogi lani.
GOD. XXIII. Zagreb, 31. prosinca 1920.	BROJ 3-4.
GLASILO JUGOSL. KAT. BACKE LIGE
PRVOBORAC dobro vojevanih bojeva GOSPODNJIH, VELIKI SVEČENIK, VOD I OTAC jugoslavenskoga katoličkoga daštva,
DR ANTUN MAHNIČ,
BISKUP KRČKI,
predao je nakon mukotrpnoga i blagoslovnim radom ispunjenoga života dne 14. prosinca 1920. u V/2 sati veliku dušu u ruke GOSPODARA Vasione, da primi obilnu plaču za djela svoja.
Zemni su ostanci ljubljenoga pokojnika sahranjeni na vječni počinak u subotu, 18. o. mj., iza svečane službe Božje u prvostolnoj crkvi u 9 sati prije podne, na Mirogoju.
Žalobni je spornen održan u nedjelju, 19. o. mj., u velikoj dvorani Hrv. Konservatorija u 11 sati prije podne.
Zadušnice su odslužene u ponedjeljak, 20. o. mj., u crkvi oo. Isusovaca u 7 sati ujutro.
APOSTOLA, EVANDELISTU I UČITELJA katoličke i narodne ideje oplakuje:
U ZAGREBU, 14. prosinca 1920.
JUGOSLAVENSKA-KATOLIČKA DAČKA LIGA.
„Znam kome povjerovah i siguran sam, jer je močan Hrist, da čuva zalog moj za onaj dan".	Tim. II. 1, 12.

f Dru Mahniču.
14. prosinca oglasilo je zvono zagrebačke katedrale drhtavo i mu-klo smrt velikoga borca i oca našega.
Kiša je tiho sipila, ko blagoslov nebesa, na sjeme, što ga- je posi-jao on: patnik i mučenik naroda jugoslavenskoga. Onoga mrkoga jutra, kad je duša njegova odletjela, da rasvijetli još trudnije, a svečanije pu-teve mladosti naše, stadosmo mi nijemi: sa šutnjom u duši i s porazom u srcima svojima. Nije to bilo nešto neizvjesna, več drhtaj zanosa velikih, što su lebdjeli nad stazama tvrdim, po kojima su gorjele svjetiljke neugasive.
Onda je nadošao čas poroda oblaka, što su se kupili negdje u daljini, ko srca pritisnuta i teška od boli i stradanja. I stadosmo obore-nih glava, skrušeno očekivajuči zrake ponočnoga sunca i zavjesu laganu, da nam zakrili misao veliku i blagoslovenu. A ona se sledila i bila teška, kao jesenske magle u sutonu.
Vrhunci plavetni stajali su dobri nad nama i snijeg je s vrhova padao bijel, ko prolječe na semitski perivoj. 1 mi smo na vrhuncima vidjeli svijetli Mir i čuli Vječni Glas. A grobovi su šaputali tajnenu priču mladosti i života. Dobri su bili. I veličajne pjesme oko čempresova vi-juči se pjevahu pjesmu slavnu i dobru: Ovdje se ne utnire! Novi pro-vire rod iz njih, novi ljudi dolaze, da siju sjemenje, što su okupili grobovi mučenika. Oni stoje i gledaju i smiju se, a mi upiremo poglede svoje i stičemo snagu ideala vječitih. Jer iz daljine dopiru žamori tihi, dobri i nepomučeni, a on, voda naš, dr Mahnič, drži svjetiljku i rasvje-tljuje polete mladosti, što hoče da bukti plamenom, da se zanosi i viče: Slava I Onome, koji umrije, držeči u ruci luč istine i zoru dalekih dana, njihajuči se na talasima Glasa Vječnoga. — Slava i vječni
Mir!	M. S.
Andrej Križman, Ljubljana.
Omnia renovare in Christo et primum nos ipsos.
Nenadoma, kakor iz tal je vzniknilo veliko socijalno vprašanje in povzročilo silno gibanje vseh slojev, da, celega človeštva. Kakor silen val gre preko vse zemlje in zdi se, da je vsak otpor ne le brezuspešen, ampak, da mu daje le še novih sil in moči. Razumljivo, saj to vprašanje nosi v sebi kal resnice, idejo pravice, dasi tudi prečesto zagrnjeno in otemnelo po velikih blodnjeh in zmotah.
Mnogo in zelo marljivo se peča danes svet s tem vprašanjem. Razveseljivo je tp. Nove misli in resnice, novi programi vstajajo. Onemogle ob strašnem prizoru, ki se je odigral na svetovnem odru, nas morda zopet dvignejo in v srce nam posije nov žarek upanja: Morda vendar, človeštvu ne bo treba prerajanja iz razvalin.
Socijalno zio pa je gospodarsko i nravno. V mrzličnem vrvežu-gospodarsko-socijalnih vprašanj na zadnje nekako pozabljamo, vsaj ex-plicite ne pride do izraza. To me je nagnilo k temu članku.
Osrednja točka vsega socijalnega gibanja, to, kar mu daje življen-sko, nepremagljivo silo, je torej ideja pravičnosti in boj za to idejo. V človeškem srcu se je porodila ta misel, iz globočine njegove duše je vzrastla, porodila se v hipu, zrastla v časih, ko je vladajuči del človeštva zagazil najdalje od nje. Kakor veliko pogorišče pravice, še bolj pa ljubezni, je bila tedaj človeška družba. Pa glejte! Prav iz tega pogorišča se je dvignila kakor ptič feniks, ravno iz vrst onih, ki so bili v tem požaru položeni kakor na oltar da zgore, vsa prenovljena in vse prenavljajoča, z novo nepremagljivo silo.
S svojo lepoto si je pridobila najboljših duhov, najplemenitejših src in se po njih širila z nedoumljivo naglico preko vsega ozemlja.
Tudi mi jo pozdravljamo, tudi mi se z veseljem pridružujemo gibanju, ki je vstalo iz nje, v kolikor daje smer temu gibanju boj za pravično ureditev medsebojnih odnošajev individua do individua, individua do družbe, ter obratno.
Socijalna misel je namreč otrok svojega časa in razmer, ter otrok človeškega srca.1 Svoj izvor ima v individualističnem gospodarskem sistemu. Porodila se je kot ekstrem proti ekstremu, kakor se i sicer človeško srce tako rado giblje.
Pa žalibog je videla v njem samo eno napako, samo en greh, katerega je hotela osvoboditi človeštvo za vse čase. Videla je dejstvo izkoriščanja slabejšega po močnejšem. Preplitvo je segla, prav na površju vsag-danjega življenja je ostala. Ni si upala pogledati globlje v človeško crce in v razdejanju človeške duše poiskati korenin, klice izkoriščanja in izžemanja.
In vendar takoj za prvim zastorom se skriva ta klica, najsilnejša sovražnica splošnega blagostanja in splošne sreče vsega človeštva, skriva prav vsakem srcu in vsaki duši. Vladarji sveta so njeni sužnji in prebivalec zadnje gorske koče je bolj ali manj vklenjen v njene verige, je jetnik sebičnosti, slepi hlapec egoizma.
Tako na površju človeškega življenja je ta resnica, da je skoro nemogoče doumeti, kako da gredo vendar tisoči in tisoči mimo nje, kakor z zavezanimi očmi. Le eno je mogoče; da jih je strah pogledati vase in odkriti tam črva, ki razjeda človeško družbo, strah boja, ki bi ga morali potem dosledno bojevati sami s seboj v svitu višjih, večnoveljavnih načel in resnic.
Te prezirati in zaničevati pa so se naučili že v dobi gospodujočega individualizma in zato ni čuda, da niso mogli preko predsodkov svoje dobe in preko svojega lastnega „jaza" spoznati najenostavnejših resnic, ki so nujno potrebne za zdrav in blagodejen razvoj socijalnega vprašanja.
Kratkomalo jim je ostalo prikrito, da je socijalno zlo gospodarsko in nravno.
Tem manj se bomo čudili temu pojavu v dobi prve silovite reakcije proti socijalni bedi, ker so bili vzroki tej bedi na videz povsem vnanji. Toda le na videz so bili vzroki vnanji, ker v resnici se je mogel in se je v danih razmerah moral razviti ta bedo prinašajoči gospodarski
1 Jasno je, da mislim tu socijalno misel, kakor je tila v svojem prvem po-četku kot odpor proti brezmejnemu kapitalizmu; kajti socijalna misel kot taka ima svojo podlago v človeški naravi sami in je torej stara, kakor človek z današnjo naravo.
liberalizem z izrastom kapitalizma le na osnovi mrtvega, ledenega, zakrk-njenoga podjetnikovega srca. Da, srca zatiralcev so bila tedaj že izprijena, a srca zatiranih še plemenita, nepokvarjena. V tem je ključ, zakaj da je reakcija merila predvšem na zunanje pojave življenja. V ljudstvu samem niso našli vzroka njegovi bedi in boj se je obrnul na ven, zoper ustavo in državo in vero in Boga. Ves tedanji družabni red, v koliko je slonel na časnih in v koliko je bil postavljen na večnih temeljih so smatrali krivičnim in so ga sklenili strmoglaviti.
Vsodno je bilo to dejstvo za ves socijalni pokret.
Mesto, da so napovedali ta boj osrednji sili socijalnoga zla, sebičnosti, egoizmu in mu tako v centru njegovega življenja zadali odločilni udarec, so ga premeknili le na periferijo.2
Mesto da bi oprli ta boj na večnoveljavna načela in tako dali svojemu gibanju trdno podlago in moč realnega življenja, so te temelje zavrgli in svoje delo zidali na fizično moč mase ter v visoko pretirani samozavesti ustvarili razredni boj.
Razredni boj pa je gojil pristranost na toj in oni strani, netil v srcih čim dalje večje sovraštvo in tako vzgajal mesto h plemenitosti h posu-rovelosti, mesto da bi navajal k tisti pravičnosti, ki daje vsakemu svoje — tudi nasprotniku! — in k zavesti obojestranskih dolžnosti, je postavil sebe, svoj lastni „jaz", svojo osebno korist za vrhunec, za pravec vsega boja.
Sovraštvo proti veri in Cerkvi, ki so ga prinesli s seboj iz idejnega liberalizma, se je povečalo s sovraštvom do obstoječega družabnega reda. Da, prišlo ja tako daleč, da so smatrali in proglasili za bistveno potrebo socijalne blaginje izkoreninjenje vsakega verskega čuta. Z vero pa so vzeli človeku še zadnjo oporo, s katero se je tolažil v dneh bede in pomanjkanja. Praznota je zavladala v njegovi notranjosti, a vendar hoče človek in hrepeni, da bi bilo njegovo srce vedno polno, tako polno, da bi prekipevalo.	Dalje prihodnič.
Anton Vodnik, Ljubljana;
Iz gajev ljubezni.
Mesec ves bel je. Tako tih, tako tih. . . Si čla vzdih koraka? Tako mi je čudno, čudno: kot da kdo stoji za menoj in plaka —
—	pa ne vsled bolesti. In mramorna fontana zvoni, šumi iz mraka.
Hrepenenje neutrudno se vzpenja pod zvezd joj sijaj,
šepeče strastno in zvonklja, drhteče jih prosi ljubezni. Smehljaj
še truden v pokrajine daljne povedati hoče: kako lep je maj.. ..
Nato smehlja se in joče kot dete. Za hip vsaj zaspala bi rada v slatkem pokoju, opoju noči In vse drhti ... Na naju pada cvetje z vej ... O sladkost, skrivnost brez meji in iznenada
—	glej, glej! Utrnila se zvezda v ta biserni gaj .. . za hip prešinil je naju zamaknjenja čudežni slaj —
za hip zapustili sta duši telo, preselili se v raj — — —
* Qfr.: W. Förster: Christentum und Klassenkampf.
Roza Venny:	*
Ti.
Danas su mene pratile kuče sa svojim vedrim smehom i meka jutarnja magla i lišče sa žutim šaptanjem i nebo s dragom molitvom i ugasle nočne — plinske svetiljke.
Danas sam puna blaženstva stupala pustim stazama. Sa mnom si bila Ti.
Sve se oko nas smešilo. Nišam ja znala zašto, pa si mi rekla
srebrenim svojim smejanjem : Tä mi smo, mi smo žive statue, dva živa, draga, sretna Posmeha!
D. Sudeta:
Pesma Mariji
Ja sam obolio teško, Marijo, majko moja, i pe znam da li če ikad bolovi moji proči. Mnogo je bilo dana, mnogo je blio noči, što čeko sam, da opet me molitva ozdravi tvoja.
1 nisi u čudu došla u odaje moje mrtve, da čudo na meni stvoriš sa moči dobroga Sina, sa,reči onog što stvori iz vode žarka vina,
sa strahom nevine dece i krvi Božanske žrtve.
•
Ah, nikoga nije bilo, da nada mnom sveče pali i moli za zdravlje moje, za dušu što nevina vene — tä nikog, nikog, ne beše osim smrti i mene ah, svi su me prezreli tada, što uvek su uz mene stali.
I tako — sad nikoga nemam, sama je duša moja. Prezren sam ostao ovde i ne znam kuda ču sada — O, nemoj me ostavit ti, utjeha moja i nada, o, nemoj me prezreti, nemoj, Marijo majko moja! . . .
Ivan Merz — Wien :
Katolička čfačka internacionalna Unija.
(Svršetak)
Malo čemo se zadržati kod proročanstava velikog Isaije, jer njegovo shvačanje univerzalizma je karakteristično za Stari Zavjet, a osim toga se sva njegova proročanstva nijesu još ispunila; mi, izgradujuči „Katoličku Internac. Dačku Uniju" samo smo orude u rukama Providnosti, pa činimo samo ono, što je veliki prorok prije gotovo 3000 godina prorekao. Poslušajmo ga: „Na okup, oj narodi, bit čete pobijedeni I Čujte sve daleke zemlje! Spremajte se, bit čete ipak pobijedeni!..." (Is. 8/9.), „dola-zim da okupim sve narode i jezike; oni če doči, da vide moju slavu. I ja ču spomenik sazdati medu njima i izmedu njih izabrati spa-šene i poslati na rod i m a na moru, u Afriku, u Lidija, onima, koji 10k natežu, u Italiju i Grčku, na daleka ostrva, onima, kojima nije glas o meni dopro i koji moju slavu nijesu vidjeli. Ovi če narodima na-vijestiti moju slavu". (Is 66 18/19). O Mesiji kaže : „Njegovi bokovi če nositi päs pravednosti, a vjernost če stezati njegove bubrege. Onda če vuk stanovati uz ovcu, a leopard če leči do jarčiča, tele, lav i ovca če zajedno pasti i jedan mali dječak če ih goniti. Tele če pasti uz medvjeda, a njihovi mladi če zajedno ležati, a lav če se hraniti slamom poput marve . . . Toga dana če korijen Jesse biti zastava svim narodima i sve nacije če mu se moliti... (Is. 11/5—10)... I gospodar nebeških vojska če svim narodima na ovome brdu spremiti objed pripravljen od sočne masti i od dozreloga vina. Na ovome brdu če Gospodar rastrgati sve kopče, koje sapinjahu sve narode i prekinuti mrežu, koja je ovijala sve narodnosti. (Is. 12/6).
Time je prorok jasno definirao naše stanovište spram nacionalizma: nacijonalizam je prema tome samo u toliko opravdan, koliko služi Mesiji i njegovoj Crkvi. On je relativan, usporedimo li ga s idejom Crkve upravo neznatan pojam, koji se u svemu mora da podredi Crkvi. Kada ideja Mesije bude prožimala narode, tada če vuk* pasti uz ovcu, leopard uz jarca i tada če biti uništen egoizam, koji se nalazi u svakom nacijonalizmu. To je smisao Isajinih riječi i upravo nam se čini nevjero-jatno, da su takove zamašite istine nikle u fanatizovanom milieu Židova. Znamo, kakav su učinak imale te riječi, večina proroka platila je svojim životom radi takovoga radikalizma. Mogao bih navesti još mnogo pri-mjera iz biblije i dokazati time, kako su svi biblijski velikani bili svijesni borci za ideju univerzalizma1. Dolaskom Kristovim došlo je u svijet za-pravo samo ono, što su proroci navješčivali. Najstarije evandelje Matejevo, koje je pisano s tendencom, da uvjeri nacijonalističke Židove, da je Isus Krist, (po prorocima) obečani Mesija, ističe markantno Isusove riječi: „Idite i naučavajte sve narode i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga".2 Te su riječi bile užasan protest protiv nacijonalne skučenosti židovskoga naroda. Posljedica tih riječi je bila, da je sv. Matej nakon 30-godišnjeg teškog nastojanja oko obračanja svoga vlasti-
1	Is. 12/4; Is. 55/5; Is. 60/3; Jer. 5/17; Is. 49/6; Is. 54/2-3; Is. 55/4; Pr. 72/17; 45/18; 94/15; 96/7-13; 102/22-23; Agg. 2; Malach 1/11 i t. d.
2	V: Cladder: Unsere Evangelien (Herder 1919).
toga naroda, bio prisiljen ostaviti ga i otiči medu pogane, da ondje širi „državu Božju" (V. Dj. ap. 11/18 i 13/46). Židovski je narod dobrim dijelom iz nacijonalističkih motiva zabacio Spasitelja svijeta i otada ga vidimo, kako se baca iz jednog ekstrema u drugi. Danas je Židovstvo nosiocem protivunacijonalnog kosmopolitizma, i odbacivši Mesiju, hoče da se nametne za Mesiju čovječanstvu. Mi ovaj utopistički kosmopoliti-zam odlučno zabacujemo. Mi demo širiti krščanstvo ponajprije medu narod, u kojem sami živimo, a namjerice ne čemo brisati boja i nijansa ljudskoga roda, koje mu omogučuju da u svim smjerovima postigne svoju svrhu.8 Sudbina židovskega naroda, koji je bio zaslijepljen od nacljonali-stičkog šovinizma i koji je odbacio Mesiju, mora biti memento narodima cijeloga svijeta i svih vjekova, da se kane takovoga nacijonalizma i da sve svoje energije ulože za proširenje Države božje.
Za one apostole, koji potjecahu iz fanatizovanoga židovskog milieu-a, bio je prema tome universalizam Kristov silan problem i možemo tačno promatrati u Evandeljima, kako je Učitelj sistematski odgajao svoje učenike, te su tek čudom o Duhovima u cjelini razumjeli cijelo značenje Kristova univerzalizma. Bivšem farizeju i šovinistu Pavlu poručuje Krist. ,Ja sam odredio da budeš svjetlo pogana i da budeš nosilac sreče sve do skrajnjih granica svijeta." (Dj. ap. 13/47)4. Ovaj radikalizam, ove ideje su revolucijonirale čovječanstvo i sv. Pavla su poput veleizdaj-nika tjerali od sinagoge do sinagoge, iz grada u grad, i napokon je on za ove ideje dao i svoju krv. Prvi vjekovi krščanstva su naše herojsko doba, iz kojega je sasvim spontano nikla sva naša današnja krščanska kultura. U slijedečim vjekovima sve do danas možemo da opažamo, kako ovaj kvasac krščanstva polako prodire u mase i sve intenzivnije i ekstenzivnije djeluje. Jasno vidimo, kako u Srednjem vijeku svijest univerzalizma dobiva i politički karakter: Res publica Christiana na čelu s Pa-pom bila je savez krščanskih naroda5. Za isti ideal borili su se u križarskim vojnama najraznoličniji kr-ščanski narodi rame uz rame. U tome pogledu je svijest krščanskog solidariteta u ono doba daleko nadmašila tu svijest kod današnjih katolika. Humanizam, reformacija su opet skok u natrag: odonda datira povratak poganskim idealima egoizma i nacijonalnog šovinizma.
Prije nego li završim s drugim dijelom ovoga referata, dozvolite mi, da uperim poglede u tajanstvenu budučnost i da skiciram, u kakvom če odnošaju stajati ideja nacijonalizma prema ideji katoličkog univerzalizma. Svesilni prorok Daniel slika slijedeču scenu: „I vidio sam u snu, kako dolazi Jedan u oblacima nebeškim, a sličio je Sinu čovječjem i
5 Svrha s v ako g naroda jest, kako sv. Pavao govoraše atenskim akademičarima, „da Boga traže, ne bi li ga tako osjetiti ili našli, jer on nije udaljen od nijednoga od nas, buduči da u njemu živimo i krečemo se i opstojimo." (Dj. ap, 27/18). Kakova anarhija danas vlada u primanju narodnosti, najbolje informira članak „Narodnosno načelo i mirovna konferenca" od prof. Dr. Fr. Kovačiča (Čas; X1V/4-5; Ljubljana 1920.), koji na žalost ne ističe katoličko stanovište u ovom pitanju. Uvodnik „Völkerrechte u. Volkergericht" od biskupa Dr. S. Vaitza u jednom bečkom tjedniku (Neues Reich IL/43. 1920.) na divan način pokazuje, kako je sv. Pavao u svom govoru na areopagu sasvim jasno dokazao, zašto opstoje razne narodnosti i koja im je svrha u razvoju čovječanstva.
1 V: Poslanica Gal. 2/7.
V: Luca 1/48 (Universalizam bi. dj. Marije).
5 V: Pr. Srebrnič; Res publica Christiana (Čas XI/4-5; Ljubljana 1917.).
došao je Prastarcu i postaviše ga pod njegovo lice i ovaj mu dade moč, slavu i vladu i svi narodi i naraštaji najrazličitijih jezika če mu služiti. Njegova moč je vječna i nitko mu je ne če oduzeti, a nje-govu državu ne če nitko svladati" (Dan 7/15...) Prema ovome možemo naslučivati, da če narodi i jezici opstojati do drugog dolaska Kristova(i. Narodi su plod naravnoga razvoja i kako vidismo svaki narod imade svoju posebnu misiju na slavu Crkve Kristove. Tačno ne znamo, kako če se čovječanstvo razviti, ali princip za pojedinca, narode i čovječan-stvo moraju biti riječi Kristove: „Tražite ponajprije kraljevstvo Božje, a ove ovo če vam se nadodati." (Mat. 6/33.)
Jože M.:
Pismo iz vile San Pastore.
Za nami je štiriletna svetovna vojska, najboljkrvava in najboljbar-barska, kar jih pozna zgodovina človeškega rodu; za nami je revolucija avstrijskih narodov, ki so se stoletja pokoravali enemu vladarju in nastopila je doba lakote, doba kruhoborstva, boja za obstanek. Mase, kakor tudi posameznik, menjavajo svoje staro prepričanje, ali pa žive v skepsi in nemorejo se odločiti . . . Pač so jedini v enem: „Kruha in krova"!
V teh žalostnih, revnih časih živi naše dijaštvo. Ni čudno, če to dijaštvo, cvet in bodočnost naroda, nadobudna srednješolska mladina in vseučiliška, ki je tako lahko postala vsled dosedanjih prevratov brezčutna za estetiko in moralo, brez energije, neidealna, da povrsti odpoveduje vero svojih prednikov.
In kakšni smo mi katoliški dijaki v tej borbi? — Najtruje čutimo in trpimo mi, ki smo iz celega kaosa izšli še vedno isti, ki se v današnjih časih borimo za fizični in religiozni obstoj in to na tako odprtem bojnem polju, v bratski državi, domovini najrazličnejših političnih in treh velikih verskih prepričanj. Naši bivši tovariši, ki so med svetovnimi dogodki zgubili svoj katolicizem, so nepoboljšivi, a oni, ki sedaj izstopajo iz naših vrst, so pa tisti, katerim manjka baze katoliške religije, ki se niso nigdar bavili resno z fundamentalnimi zakoni naše veze in so postali omamljivi: riovotarije raznih političnih struj jih vlečejo k sebi ter jih bodo zopet odbile, kakor elektrika. Tim in onim, ki so danes še v naši sredini le radi simpatije ali renome-ja, naj veljajo sledeče vrstice mojega prijatelja, ki jih je napisal v sredini katoličanstva:
„Kolikokrat sem se oziral med počitnicami na kupolo bazilike sv. Petra, na Rim! Ob lepem, čistem dopoldnevu, ob solčnem zapadu, ob mračni nevihti in ob čisti zračni svetlobi po nevihti: vselej se mi je srce radovalo ob pogledu; ne samo srce: vzbujal se mi je ponos: življenje, trpljenje, kri in smrt za kraljestvo Božje na zemlji, ki je steber resnice, vir sreče, ljubezni in bratstva vseh narodov in posameznikov, kraljestvo,
6 V: Mat. 24/7 . . ., Daniel 7/25 ... i ostsla proročanstva o koncu svijeta. Osim toga znamo posve sigurno, da če židovski narod kao narod opstojati do drugog dolaska Mesije, pa prema tome je vjerojatno, da če na koncu svijeta biti više naroda i jezika.
ki ne pozna križ, ki se mu ni treba boriti za ustavo, a ki ima svoj določen zakonik, svojo ustavo od Kristusa, apostolov in papežev, kraljestvo, ki nebo premagano nikdar.
Če hočeš najti srečo, pusti vse drugo in se posveti delu za Cerkev, delu v svojem stanu! Koliko dobrega lahko stori lajik za Cerkev: predvsem da lepo živi po božjih in cerkvenih zapovedih! Zato je prav: pusti tovariše-kričače in tovarišije, a išči si prijateljev, ki so polni zlasti čudovitega bogastva za srce in duha, ki so se ga nabrali, odkar se drže za roko Božjo.
Pusti dalje „punčare" pri miru! To so pomilonanja vredna bitja, sirote, živa beda, pomanjkanje, nezadovoljnost, sitnost, domišljavost, giz-davost — ne pa ideali! Ženske junakinje — ženski ideali — so svetnice, ki jih Cerkev časti po celem svetu s svojem kultom. Vprašam, kje najdeš v zgodovini ali danes na svetu najmodernejšo, če hočeš žensko, ali da rečem damo ali madame v najbogatejših salonih z najnovejšo modo v sredini največjega veselja, v morju uživanja in sladkosti, ki bi ji svet prinašal pred noge toliko kulta, kakor ga je deležna ženska, ki jo katoliška Cerkev časti javno v svojih templjih!!
Da, vesoljna Cerkev, uradna Cerkev od najvišjih dostojanstvenikov tja doli do najnižjega vernika se ji klanja v trdnem prepričanju, da se ona z vso gotovostjo nahaja v naročju Božjem, v nebesih, v morju večnega, neminljivega, neskončnega, veselja, v vrsti glorije in mladosti.
Glej, to je naša vera kot Čednost!
Kot čednost je naša vera kult, ki ga izvršujemo v veliki ponižnosti in velikem spoštovanju na čast neskončne majestete Božje, kult, ki ga dajemo Devici Materi Božji, kult, s katerim častimo z Bogom na veke združene srečne svetnike. Ta kult ima javno-pravni značaji Cerkev kot vidna popolna družba ga opravlja pač iz najbolj notranjega motiva, službeno po svojem duhovitem, simbolično značilnem ceremonijelu, ki ni samo gola forma kakor na zemeljskih kraljevskih dvorih, ampak izraz notranjega prepričanja. Cerkvena liturgija prav pojmovana po svojemu duhu, vsebuje toliko čudovito krasnih momentov, da se s Cerkvijo ne more primerjati nikako gledališče . . . Žrtvovanje samega Boga-človeka pri sv. maši je akt, ki je tako pretresljiv, tako ljubezniv, tako resničen, da se v njem osredotočuje vsa cerkvena liturgija. In ker je žrtev na križu historično dejstvo, žrtev na oltarju samo ponavljanje one žrtve na križu: Kristusova pričujočnost pod podobama tako gotova stvar, da je higdo ne more izpodbiti, je tudi liturgija ne samo igra na odru, ampak vsled svoje lepote pač igra, kjer mi ne igramo samo junake in jih predstavljamo, ampak smo tudi sami tisti junaki, katere v tej igri predstavljamo.
Glej, eno polje kraljestva Božjega na zemlji!
Vera pa ni samo čednost, ampak tudi nauk, resnica, last našega duha. Vera je tudi teorija, znanost, veda, ki promatra najvišja in najgloblja vprašanja. Za prospeh te znanosti skrbi kraljestvo Božje na zemlji: Cerkev, katedra nezmotljive resnice jo vodi in podpira. Vprašam, katera država, katera društva, katera univerza, kateri narod more pokazati na literaturo, knjižnice i t. d. kakor jo ima družba, ki juridično presega vse narode, vse države in je suverena — Cerkev? Kateri narod more pokazati toliko ženijalnih duhov kakor Cerkev, kateri narod more pokazati na toliko zares posnemanja vrednih vzgledov kakor Cerkev. Katera država na toliko zvestih in požrtvovalnih podanikov kakor Cerkev? Kljub
vsemu krivoverstvu in liberalizmu! Skratka: s čim se lahko pobaha svet in s čim Cerkev! Svet in njegova laži-kultura vodi v blato, pogin, sovraštvo, samomor, pogubljenje — nevesta Cerkev veselo prepeva in se s svojo kulturo dviga v višave svoje glorije! Cerkev je svetilnik človeštva, edino varen Petrov čoln! Na vse drugo se človek, ki se hočeš zanašati na resnico, na moder način življenja, ne zanašaj! Svet, hudič je lažnik, Cerkev-učiteljica resnice in ljubeča mati svojih otrok. Srednja pot ni mogoča!
Ko včasih premišljujem, kako se svet brani resnice, jo sovraži in preganja, se mi ta svet v srce zasmili. Kajti resnica ostane resnica, naj si jo tudi poteptaš z nogami. Vzemimo primer: Resnica je, da je Cerkev vrhovna oblastvna celem svetu in čez celi svet, stoji nad državami po svoji oblasti. Če bi kedo hotel izpodbiti to resnico, je treba da dokaže nasprotno, kar pa žal ne bo, mogoče nikoli, ni zadosti to resnico praktično tajiti. Qerkev ni zato nič manj najvrhovnejša oblast, najsi jo tudi preganjajo vse države če hočejo, kakor tudi ne morem reči, da je 2 X2 = 4 laž, če razbijem kredo, tablo in učitelja, ki mi je to rekel kot nekaj sa-moposebi umevnega! Tako početje bi bilo smešno! Tako smešen je tudi oštri boj proti Cerkvi za človeka, ki pozna resnice svoje vere in Cerkve".
(Dr. Jože Turk.)
Upam, da ni potreba nobenega komentarja, temveč stopimo skupaj, se oklenimo tesneje stebra resnice, da postanemo resni in energičnejši v tako izvanredno resnem času — — — za nas jugoslovanske katoliške dijake. —
Branko Štorov:
Kolerik.
Od prve jeseni nakon onoga dana, kada su odlučili da budu dve paralelne šinje, na kojima če prolaziti život, oni su osetili trenje život-nih kola.
Pred njima su ležali sitni komadiči zida, koji je bio obojen slikom njihove zajedničke sreče. Sada je ta slika bila izbledena, pokvarena i na njoj su se videle tamne mrlje vlage.
On je doduše i danas bio dobar kao ustrpljenje umetnika, koji slika. Ali je znao da reaguje, bilo na koje ništa, i ovo je dizalo sitne komadiče zida, koji su sada ležali porugljivi i sivi pred njihovom srečom.
On je voleo glazbu. A ona je bila prignuta nad košuljicom, koju je šila za njihovo prvo dete.
Vani je bilo onako kao što je u duši, kad čovek treba da nešto okaje, a nema snage.
Velika soba, radije dvorana, bila je ugrejana, i svptla koliko može da bude, kad je vani vreme, koje sam i ja pokvario poredbom.
On: Danas je več drugi četvrtak što bi poručeni Sinding imao da stigne. To znači živeti u ovoj prirodi, gde je čovek zatvoren sa četiri zida, četiri jablana, i četiri oblaka. Lep je taj vaš —
Kad je bio u gradu, zaneo ga jedan Sindingov komad na koncertu u konzervatoriju, ali je zaboravio da ga kupi. Sad ga je poručio, pred
dvanaest dana — točno se seča svih nuzgrednosti kod poručivanja — i još nije prispeo. To znači živeti medu — i on je zaboravio da je bio počeo zalaziti u afekat, i to stoga što se najednom setio da je kazati onako o jablanima i oblacima moderno.
Ona: Valjda ti nišam ja kriva. Da si nabavio u gradu, nisi trebao poručivati.
U njezinim rečima nije bilo predbacivanja. Kada u rečima ima predbacivanja, onda se pogled ne digne sa košuljice plav, svetao i do-bar, i ne spusti tako blago kao što se je Sofijin spustio na Benka.
—	Da, zaboravljiv, čuo sam to več mnogo puta. Sada bih trebao da čujem za drugo koje pomanjkanje, jer, znaš, suviše umara mučiti se uvek istom pogreškom.
Sofija je šutela. Čulo se kako uvlači i izvlači iglu iz novog platna u istom taktu sa kišom što je počela padati na stakla.
—	Uvek šutiš, kada se radi o tome da se popravimo. Namesto da nam duše budu sličnije i bliže, vidim da naše dete raste u obratnom razmeru sa udaljenošču naših duša.
Ona je šutela prosto stoga, što nije htela da bude kriva. Ali je njenom šutnjom pred njim rasla i njena krivnja.
—	Meni nečeš da govoriš, a znala si se majci izbrbljati, i o tome koliko popušim svaki dan, koliko puta na dan ja —
Osečao je kako mu uzrujanost diže hladnu živu srdžbe prama vre-lištu duše, i taj je osečaj bio isprekidan nizom usušenih protesta njegove bolje strane. Osečao je kako živa dosiže broj 100, i kako nova snaga teče u njegova uda.
Jednu je sekundu bio uopšte bez osečaja. Zatim ga je nešto steglo u mozgu, i počela je borba izmedu ponosa i uverenja da je on mazalo, koje popravlja umetninu na kučnom zidu. On je sada bio svestan da je svezak Chopinovih sonata bacio u smeru svoje žene. Vidio je na njenom licu suze, i do njenih nogu komodiče razlupane kutijice od porcu-lana, u kojoj su bile igle.
To je bio dar njezine majke. Kad je još bila dete, i kad je za jednu razbivenu igračku plakala kao danas.
Benko je bio dobar. Kad je Sofija naglo ustala i pošla, plačuči, u drugu sobu, on je dugo ostao nepomičan i satrven, zureči u sitne komadiče porculana.
Tada se, kao slučajno, seti da u Sindingovim „Proletnim žamorima" ima jedna jaka, strana nota. I ostade dugo tako, sam sebi nerazumljen.
Pljusak je ispirao stakla na prozorima kao kajanje ojadenu dušu.
Debeljak Tine, Ljubljana:
Na poletnom sprehodu.
Cesta — in polje — in zrak izdihava le solnce, solnce goreče; iz trave ob cesti, iz njive plodeče murni cvrčijo le; solnce 1 solnce 1
Čez polja in holmce
pa veter veje kot volna mehak
in z njim poletja vonj in zorenja sladkost —
v tem življenju sem jaz in moja mladost. Ko grem mimo njive blagoslova bogate, se upogiba bilje in klasje pšenice moji pesmi visoki, ki misli le nate in vidi v slehernom maku le žar tvojih lic.
Debeljak Tine, Ljubljana:
Serenada.
Zarja tihoma zahaja
gore še zlati; • zrak razgreti se ohlaja — moj otrok, zaspi!
Slavci davno so odpeli,
somrak že leži; glasi strun so odzveneli — moj otrok, zaspi!
Gledajo svetlo, drhteče
angelske oči; tak lahkotno noč trepeče — moj otrok, zaspi!
D. Sudeta:
Blagoslov duše.
Pozdravljenje. Sene. Mrak na klupe pada. Ljuljaju se niti paučine meke. Iz kandila svetlo, ko dve žute reke gube se u suton, što, ko žrtva strada.
Sumoma tišina. Pozaspale mise kroz prozor se vuku u odaje plave i dok zvone zvona, čutim iznad glave, kako dvije ruke prekršteno vise.
Slušam: Tko to šapče reči tako mile kao majka, što je lepe svoje dane zakopala za se, djecu i za rane, što su za nju večno tako drage bile.
I dok ne znam, na me tih blagoslov pada, Raspet Bog se smeši. Dvije zrake meke sa oltara idu ko dve tople reke i duši zvone, što od sreče strada.
Mlhajlo Firak :
Prvo i glavno.
»Nicht, dass man etwas weiss, sondern wozu man es weiss und in welchem Zusammenhang jnit dem Allerhöchsten und Aller-wichtigsten — das macht echte Bildung aus".
F. W. Förster: Jugendlehre 6.
Proživljavamo vrijeme dubokih i dalekosežnih kriza u etičko-duhov-nom i ekonomsko-materijalnom životu. Svatko, tko iole misli i promatra život s bolju mora konstatirati, da su danas i u širim masama ljudstva uzdrmani temelji osobnog i socijalnog života, da je na najvažnijim životnim istinama postavljen znak pitanja. Vanjskim izražajem tih nutarnjih kriza je ovo današnje grozničavo komešanje ljudi i ideja, ova upravo luda trka bez jasno naznačenog cilja . . . Ljudi čute, da nijesu više sigurni u dojakošnjem životu, instinktivno čute da je brod, na kojem su dosada bezbrižno plovili, truo, da je izgubio smjer, da če sad nä postati nemoč-nom igračkom valova, koji če ga nemilosrdno razmrskati o prvu hrid.
Današnji je život izgubio kompas — a zapravo ga on več davno nije imao, pa su ljudi u zadnje vrijeme živjeli u slatkoj iluziji, da je u njihovoin životu sve pravo, dok nije svjetski rat brutalno otrnuo zlosretnu koprenu s očiju ljudstva, jednim strahovitim udarcem razbio sve iluzije. Slijediloje užasno, skoro očajno preneraženje, a kad je to malo odlanulo, nastade grozničava trka za novim životnim orij e ntacijama.
Ali baš u tom orientiranju savremene generacije pokazuje se tragika modernogčovjeka u svoj strahoti. Svaki se orientira prema sebi, svaki traži orientaciju samo za sebe i prihvača onu, koja mu najbolje ugada. Mjesto bistrenja živctnih načela nastaje još luda konfuzija i napetost kako u vanjskim, tako u nutarnjim odnošajima čovjeka. Ü duševnu se atmosferu uvukla neka zlosretno prijeteča slutnja, sve kreče u tajno-vito stvarnoj magluštini — život je postao beskonačno lutanje. Koliko bogatih duša, punih snage i ljepote, punih čistih poriva propada u tom, s kakovim cinizmom gazi tu čovjek po čovjeku, koliko uništenih života, palih duša — kako užasan vrtoglav pad, pad čovjeka, kralja pri-rode i tvorca života!... Tragedija modernog čovjeka kulminira u bezdušnom uništavanju svega, što čini čovjeka čovjekom, svega što je u njem stalno, trajno, duboko i jako, što nosi na sebi pečat duha, što je sposobno da stvara život dostojan čovjeka , . .
Takvim se ukazuje današnji život, gleda li se čistom, ne kramar-skom i ne prostituiranom dušom. Čovjek tu ne želi, ne čuti, ne misli, ne vlada životom on, njegov jasnogledi duh, nego ustao drugi, neki strašan i bezdušan tiranin-demon, koga neki zovu „fetum", neki jedno-stavno „život", a treči opet „željezni zakon prirode", „prirodna nužda", „zakon evolucije" i još kojekako.
No mi, kojima istine krščanstva pokazuju suštinu čovječje naravi i omogučuju nam realističko gledanje na svijet i život — mi se možemo onakvu tumačenju samo sažalno nasmijati. Jer mi jasno vidimo, da životom ne vladaju nikakovi fetumi niti „željezni prirodni zakoni" (iako je naš život ovisan o maferijalnoj prirodi), nego je svemu zio i propadanju života izvor u modemom „emancipiranju" materijalnog čovjeka od du-
hovnog, u prevlasti materijalnog svijeta nad duševnim, u materijali-ziranju i mehaniziranju današnjeg života.
Za „moderno uzgojene" ljude ne egzistiraju više (barem u praksi ne) nikakvi duhovni ideali, koji bi imali vrhovnu vladu u njihovom životu, nego se oni slijepo podaju svim momentanim, mehaničkim porivima materije, nad njima vlada „diktatura utisaka" (Förster). Tu individuum nije više svoj (r) čovjek nema svoje osobne volje, ne razvija svog osob-nog individualnog života, nego se povodi za slijepim, u na j ve čem stepenu neosobnim i od nikoga nekontroliranim nagonima. „Osobna inicijativa", „slobodna individualna aktivnost", „sloboda individua", „pravo na svoj život" svi ti u bezbrojnim varijacijama tako razvikani šlageri iščezavaju poput mladenačkih iluzija pod bezdušnom tiranijom kako vanjskih, tako i vlastitih organičkih materijalnih utisaka i nagona. Rezultat svega toga je taj, da čovjek postane žalostnom igračkom pretežnih mehaničkih sila, da on nije više tvorni faktor, ,nego samo fenomen života. Nema u sebi ništa stalnog, neprolaznog i jakog, jer je za-pustio duševni svijet, gdje je sijelo vječnih istina, zapustio je duh, koji je jedini sposoban, da producira stalne, nedovremene životne vrednote i da vlada životom.
Bilo bi veoma vrijedno i zanimljivo da potraže sve daljne i bliže uzroke ove današnje materijalizacije i mehanizacije savremenog života, ali ja sam — zasada uzeo drugu zadaču. Nakanio sam, da, konstatiravši i razgledavši današnju opče životnu situaciju, iznesem svoje misli o tome, kako se imamo mi — mladi katolici i mlade katolikinje, prema svemu tomu vladati i što je za nas usred prilika savremenog života prvo i glavno.
„Stvarati život".
Ne mogu da na zemlji zamislim ništa ljepšeg i ništa dostojnijeg čovjeka. Stvarati! več sama ova riječ opaja mlade ljude, pune snage čistih poriva i zamisli, a istom stvarati život — ima li šta zamamnijeg za mladu dušu, koja i živi samo najidealnijim čežnjama i odlukama, da reformira, da pokrene, preustroji, da stvori nešto novog, ljepšeg i boljeg u životu. („Ludovanje mladih ljudi za komunizmom zadnjih dviju godina!) Jer mladoj duši nije život nikada dosta lijep, dobar, nikad nije onaj pravi. Zato se omladina uvijek oduševljava duševnim pokretima, koji idu za stvaranjem nečega novog. A sada život, taj največ i i jedini pokret — on je neprestano stvaranje nebrojenih sitnih i neznatnih vrednota, kao i velikih djela vječne vrijednosti. (Stvaranje ne mislim apso-lutno, nego ovisno o prirodi, odnosno o Božjoj volji.)
Tako je opčenito. Mladost kao simbol životne ljudske snage i sposobnosti hoče da se aktivira, da radi, da stvara. — A mi, mladi katolici i mlade katolikinje? — mi se baš okupljamo u brojnim organizacijama samo zato, da se osposobimo za preustroivanje, reformiranje, pre-ustvarivanje čitavog ljudskog života prema vječnim istinama krščanstva. „Restaurare omnia in Christo" je naš vrhovni, jedini cilj. A taj „omnia" to je život ljudski u svoj dubini i širini. Poznate su nam vrhovne istine krščanstva — egzistencija osobnog Boga, besmrtnost duše, vječna vrednost, a zato i odgovornost života, ljubav k Bogu i bližnjemu — i sada treba, da mi te istine oživimo, realiziramo najpfije u sebi, a onda u drugima. Jer,pamtimo, te su istine dane z a život, one moraju
živjeti u na in a, moraju se s r a s t i s našom dušo m, preči nam u krv, moraju se nerazdjelivo sjediniti s našom sviješču, našim „ja", — a ne smiju biti samo u umu i na jeziku i m o ž d a još na papiru naših edicija! I dalje mi moramo, utjelovivši tako u sebi krščanske ž i-v o t n e i s t i n e, da močnom rukom posegnemo u okolni život, da nji:n ravnamo, da ga preustrojavamo.
Život se mora pokoriti nama, a ne mi životu, mi moramo da ravnamo našom životnom okolinom, a ne ona s nama. Mi imamo da stvara m o život, a ne da ga primarno, „da ga trpimo", kako se je izrazio genijalni pedagog Förster. Mi moramo uništiti savre-menu životnu „diktaturu utisaka", a uvesti diktaturu vječnih istina krščanstva, diktaturu Krista i njegove Crkve. Krščanstvo ima jedino pravo da vlada životom, da ga podvrgne svojim zahtjevima, jer je samo ono u posjedu životnih istina, i jer je život krščanskih istina jedini pravi i dostojan čovjeka. (Toga ja dakako ne mogu ovdje dokazivati, jer pišem za one, koji to priznaju). Nemojmo zatvarati tih istina u najzabitnijim djelovima naših moždana, nego dajmo im živjeti, dajmo, da obvladaju svim našim močima, da postanu našom dušom, conditio sine qua non našeg života.
A to je eto prvo i glavno u čitavom našem radu i nastojanju i bez toga, bez ozbiljnog, sistematsko g, svijesnog i ustrajnog realiziran j a krščanstva u našem osobnom i socijalnom životu nema čitav katolički narodni pokret ni n a j m a n j e s m i s i a, • on je dapače nemoguč, jer je u samom sebi protuslovan. Ne smijemo se zato izgubiti u kojekakovim vanjskim, više-manje mehaničnim akcijama našeg pokreta, ne smijemo se izgubiti u fraziranju o organizacijama, borbama s liberalcima, u smi-šljanju mehaničkih bojnih osnova, ne smiju nas zaludjeti eventualni us-pjesi, katolicizam ne smije da bude moda, vanjska firma, kao što je to veoma mnogima liberalizam, komunizam, ateizam, materializam, mi ne smijemo biti katolicima samo zato, da udovoljimo organičko-instinktiv-noj potrebi čovjeka, da ima neku filozofiju, neko svjetovno naziranje, nego on mora biti skup životnih istina, koje smo mi temeljito spoznali i duboko u sebi preživjeli — katolicizam mora biti najboljim svi-jesnim dijelom naše osobnosti.
Time smo več načeli drugi velevažni problem, koji je s onim prvim u najužoj, realnoj sveži, a to je: kako da se osposobimo za onakav život — problem uzgoja krščanskog značaja.	(Nastavit če se.)
Milan Petrovič:
Kulturni radnik.
Katolici čitavoga svijeta našli su se u stisci zbog napredovanja modernih ideja,, koje i ako jedna drugu pobijaju, a ono su sve složne u negaciji svake pozitivne religije. Ova ih je nevolja prisilila, te su počeli intenzivnije razmišljati o načinu, kako da se odupru ovoj novoj najezdi. Plod ovoga razmišljanja jest opče uvjerenje, da je za obranu krščanskih
ideja potrebna izgradnja posebne krščanske kulture, koja če se uspješno suprostaviti današnjoj modernoj bezvjerskoj kulturi. Klin se klinom izbija, ideja se idejom pobjeduje, a jača i snažnija krščanska kultura, koja se izgraduje na idejama, u koje se ne sumnja, takva če kultura morati sigurno poraziti kulturu što bazira na idejama, u koje sumnjaju i sami nosioci te nove moderne kulture.
Kultura kao produkt čovjekova duševnoga života bit če onakva, kakve ideje napunjaju ljudsku dušu. Ideje su hrana, kojom se razumno biče hrani.
Po tome je jasno, da za našu posebnu krščansku kulturu, koju želimo izgraditi, trebamo ljudi, koji su prožeti krščanstvom.
Svaki član kat. pokreta ima u prvom redu zadaču, da bude dio-nikom u izgradnji te naše posebne nacijonalne krščanske kulture. U tome baš i leži historijska važnost kat. pokreta, da stvori nacijonalnu kulturu, protkanu krščanskim elementom. Tko želi biti kulturni radnik i tko želi saradivati na izgradnji posebne krščanske kulture, tome je svakako nužno, da svoje religiozno uvjerenje i duboko pročuti ili da se bolje izrazim, da ga proživi. U ovome članku želio bih malo promotriti, u čem stoji to religijozno proživljavanje.
Primjer če nam biti najbolji tumač. Förster iznosi u 47. broju lista „Das Neue Reich" jednu sliku iz života, koja je vrlo karakteristična i lijepo nam tumači, u čemu je bit religioznoga proživljavanja.
Pripovijeda on o jednoj siromašnoj pralji, koja je čitav život spro-vela u krajnjem siromaštvu i bijedi. Muž joj je bio pijanac i dnevno ju je tukao, othranila je tri nezahvalna sina, koji je u starosti i nemoči ostaviše i ona več vrlo teško snosi mučno breme. Život je u njoj zatro svako plemenitije čuvstvo, dušu joj je obuzela gorčina radi promašenoga života. Bog joj je prije bio utjeha, a sada više niti te utjehe nema. Ona ne zna zašto živi i čemu trpi, dok su drugi oko nje sretni i zadovoljni. Razmišljajuči tako jedne zvjezdane noči, gorko se rasplače na svojoj ku-kavnoj postelji, dok je sve ono, što ju je tišfilo, dozivala u pamet, pri-čini joj se da vidi razapetoga Krista. Iz čitave Njegove pojave strujila je neka milina i dobrota, koja ju je umirivala i koja joj je preokretala dušu. Još se nije pravo ni snašla, kad zaspi.
Probudivši se, začudena vidi, da je okolina, u kojoj živi, ostala ista, a ona ipak živi nekim novim, višim životom. Ona počinje shvačati i razumijevati svoj dosadanji život pun muka i patnja. Ona razumije, da je njezin dosadanji teški život bio nuždan, ako je htjela da dokuči ovaj novi viši život, kojim sada živi. Taj se razlikuje od života, u kojem živu sretnici i za koji drže ljudi, da je jedini istinski, dok je on uistinu samo toliko vrijedan, koliko može da nam bude neka slika ovoga novoga i višega života. U njezinu je srcu nestalo gorčine. Ona je naučila, da pomože druge, koji se nalaze u istoj tjeskobi kao i ona i da ih pridigne.
Ova je pralja proživjela jednu krščansku istinu, naime, da su muke i patnje ljudi nužne i za njih same korisne. Da je ova pralja bila inteligentna, mogla bi o toj svojoj spoznaji pisati i tako pridonijeti nešto shvačanju krščanskog misterija tajne Križa.
Ta je pralja proživjela jednu istinu i spoznala njezinu životnu vri-jednost. Prema O. Laucku bit je svakoga proživljavanja u spoznaji jedne istine po njezinoj životnoj vrijednosti. Razum spoznaje apstraktno, što više, on može jednu ideju i secirati, ali joj ne može dati života. Ovakva
špoznaja jedne istine nije ni u Čuvstvu, jer je čuvstvo nešto nestalna, površna. Čuvstvovanje može biti silno, ali ono ipak ne prodire do dna duše.
Za proživljavanje Ima u čovjeku neka posebna duševna sila, ta je sila komponenta svih duševnih sposobnosti čovjeka. Nijemci je nazivaju „das Gemüt".
Proživiti dakle jednu istinu, znači nači novu istinu ili bolje nanovo pronači staru istinu.
Karakteristično je za proživljavanje takoder i to, što ovako spoznata istina budi na dnu duše neke dosada sakrivene energije, koje služe čovjeku, da spoznatu istinu provede u život.
Proživljavanje djeluje na čovjeka tako, da istina, koja mu je prije bila tuda iza proživljavanja postaje dijelom njegova „Ja". Ona dobiva život od njegove duše. Snaga proživljavanja može biti tako snažna, da čovjeku odredi sasvim novi pravac u životu, koji je u diametralnoj opreci s dosadanjim njegovim životom. Velika obračenja su takoder religiozna proživljavanja, samo s toni razlikom, da tu Bog djeluje na čovjeka kadšto i bez ikakva njegova sudjelovanja, kao n. pr. kod sv. Pavla.
No ovdje ne mislimo na takve velike čudesne doživljaje, ovdje su nam na umu takva religiozna proživljavanja, kod kojih sudjeluje uz Boga i čovjek.
Istina, nijedan čovjek ne može direktno utjecati na sebe tako, da iz sebe sama izvuče ta religiozna proživljavanja. O toni se i ne radi.
Čovjek može dvoje učiniti, da eventualno proživi koju vjersku
istinu.
1.	Traži se u tu svrhu sabranost i razmišljanje o vjerskim istinama, a to nije ništa drugo, nego razmatranje (meditacija), koju crkva svojim vjernicima preporuča.
Da jedna istina prožme čitavoga čovjeka, za to treba vremena. Uzrok zašto i medu katolicima nema religioznih proživljavanja u tolikom broju, kao u prijašnjim vjekovima, stoji baš u tome, što je moderan čovjek nervozan, radi svoga nagloga življenja, pa ne dospijeva, da se smiri i da se sabere. Naravno da onda nije čudo, ako najvažnije istine ne samo da ne mogu prodrijeti u dušu, nego jedva se i okliznu o ljudski razum, pa tako ostaju mnogim ljudima tude.
2.	Traži se praktično izvršavanje vjerskih istina.
Krščanstvo nije puki filozofski sistem, nego je život, kojim treba živjeti, da ga možeš razumjeti.
O. Lauck kaže, da onome, koji preživljava vjerske istine, nije Bog samo neka apstraktna ideja, niti mu je Krist samo jedna historijska ličnost iz daleke prošiosti, ni vječuost samo puki filozofski pojam, več njegov je Bog: Bog, Krist je njegov Krist ion se več nalazi u vječnosti, iz koje ne če moči više nikada iziči.
Tko želi sudjelovati u izgradnji naše posebne krščanske kulture, ne smije se u svoje djelo zadupsti samo s hladnim i ukočenim okom, jer inače ne če nikada ništa nova stvoriti. On mora nastojati, da djelo u njemu izazove čežnju, da i on nešto pridonese izgradnji te krščanske kulture. Naš kat. pokret, koji tek želi stvoriti u Jugoslaviji našu posebnu krščansku kulturu, mora paziti, da se njegovi kulturni radnici emancipi-raju od krivih osnova moderne kulture i da oni svojom stvaralačkom snagom nadu modemu formu za stare vječne krščanske istine. Glavni
uzrok nerazumjevanja krščanskih istina leži u tom, što su nam one sä-čuvane u jednoj nesavremenoj teškoj formi prikazivanja ideja, Zadupsti se u te istine, proživjeti ih i u modernoj formi obraditi, to je prvi uvjet da nademo kod današnjih ljudi razumjevanja. Toj čemo zadači udovoljiti samo onda, ako mi sami ove velike vjerske istine proživimo.
Krščanska kultura bit če spontani produkt samo onih naših kulturnih radnika, koji su proživjeli i proživljavaju vjerske istine.
Jože Piber, Ljubljana.
Pred zlatnini tabernakljem.
Tiho prišla je v belih sandalah bela deva pred rožni oltar.
„Svilene rože in tihi metulčki (rdeče zavese), kaj ste vse kamen, trd
kremen postale nocoj?
Oj — morda nekorektna sem bila do vaših obrazov, beli cvetovi v pisanih
vazah ?
In marmorni angeli z vihravimi krili, kaj zrete svetniške obraze v čudnih
ekstazah ? —
Oj — v hrepenenju tenke mesečine v vilinske gradove me peljel dragi
je fantič moj!"
V naročje vetrov je odšla, ko dala koralde Mariji Regini je v dar.
Lotyš, Ljubljana:
Bolečina.
Kadar zarja v uri večerni, vsa zlata, nad gorami svoje prečiste dlani razprostre, kot da angeli Božji pogrinjajo rožne tančice — o, kako je tedaj moja duša bogata!
In čuti se lahko kot ptica v poletu čez morje ... in hoče, da vsaj za hip bi v Gospoda roke, presvete, mislost sijoče, gledati smela ... a čuti,
kako mu je daleč, daleč ... in k Njemu ne sme . . . In ji tako težko je v tej spoznanja minuti . . .
M. Soljačič:
Robovi.
Posedali smo iznova na stara mesta robova.
Sad sena čeka grobova, da mlade proždre nas.
I reški jedan glas po staži našoj zvekece, ko jato vrana krekeče, i ruga nam se — Fuj!
A naš je život tuj, ko jedna klada drvena, bez duše, poka crvena i gnjije u sav mah.
Ej, bedni ljudi, prah na putu našem miruje i srca se dodiruje tek prazna neka reč!
1 nismo mi ko peč, što gnevnim bukti plamenom, i duše žarkim znamenom u silni ne če jad.
A večni ovaj glad i hladni ovi umovi, ko hrapavi su drumovi i gvozden, teški bič.
O, novi dižuč krič do zvezda da se vinuti, a onda blistav sinuti na mlaki ovaj hum!
I svaku stažu, drum probudit da je radošču sunaca belih, mladošču orlova žarkih svih!
Da jednom prasnu tih života naših kresovi i ovenčani besovi rasprše bledi mir!
J. Š. - Paris:
La Reforme sociale.
(1920, 40. godište.)
La Rčforme sociale jest jedna od najstarijih francuskih socijalnih revija. Oko nje se okupila večina savremenih katoličkih socijalnih teoretika. Osnovao ju je Le Play god. 1880. kao bulletin društva „Societe de 1' čconomie sociale". Zadačaje ovome društvu, da po metodi opser-vacije proučava različite socijalne uredaje, koji se osnivaju na porodici, pa da ta opažanja, nazvana mononografijama porodica, izdaje bilo u „Ref. sociale", bilo kao posebna djela.
Buduči da nauka Le Play-eva zauzima veoma važno mjesto u po-vijesti socijalnih znanosti u Francuskoj, a i sada zauzima vidno mjesto medu savremenim političkim ekonomima škola, koja se osnovala na nauči Le Play-evoj, zato je potrebno, da se upoznamo s metodom, doktrinom i praktičnim radom ovoga francuskoga sociologa.
Metoda opservacije jest induktivna metoda, koja se sastoji u potankom proučavanju društvenih činjenica. Na osnovu proučenih činje-nica dolazi do opčih zakona, po kojima se mora urediti ljudsko društvo. Ove socijalne činjenice upoznavaju učenjaci sociolozi, putujuči i promatra-juči različite društvene milieu-e i sastavljajuči statistiku proučenih uredaja.
Ova se Le Play-eva metoda opservacije javlja u isto vrijeme s njemačkom historičkom školom (Roscher, Schmoller, Wagner i t. d.), koja je u historiji tražila korjene današnjega društva, oslanjajuči se na konstatirane činjenice. Le Play-eva se metoda ipak markantno razlikuje u primjeni i izvodima iz tih proučenih činjenica. Austrijska škola nastavlja na te činjenice i progresivno razvija plan o novom društvenom uredaju. Le Play se pak ustavlja u prošlosti i konstatira nakon dugogodišnjega proučavanja svih rasa cijeloga svijeta: „U osnovnim točkama socijalne znanosti nema ništa nova da se pronade, u ovoj je znanosti novo samo ono, što se zaboravilo".*
Nauka je Le Play-eva s obzirom na principe izložene u metodi konzervativna. Cilj je študija Le Play-u: upoznavanje običaja i institucija, od kojih odabire za uzor uredenja društva one, na kojima je osi-guran društvu mir i stabilnost. Njegova je škola obilježena kao „škola socijalnog mira". Princip toga socijalnog mira jest takovo uredenje društva, koje če bezuvjettio priskrbiti svima individuima dva dobra: spoznaju moralnoga zakona i kruh svagdašnji. Buduči da današnje društvo nije takovo, to Le Play traži, da se društvo vrati onome poretku u prošlosti, koji se osnivao potpuno na principima socijalnog mira. Ovaj povratak natrag karakterizira Le Play-a kao konzervativca, tradicionalistu.
Karakteristična je Le Piay-eva klasifikacija društvenih uredaja u povjesnom razvoju čovječanstva. Uzimajuči za osnov društvenoga poretka uredenje familije, razlikuje on 4 vrsti uredenja društva. Preiazeči preko triju društvenih tvorka, koje su se osnivale na organizaciji porodice, preko 1. tvorbe plemena jednostavnih i sretnih, 2. plemena kompliciranih i sretnih, 3. plemena kompliciranih i trpečih, dolazi do 4. društvene tvorbe: plemena kompliciranih i reformiranih. To su ona, koja se vračaju starim običajima narodnim i mjesnim iz sretnih vremena. Ova akcija jest reforma. I u ovom se smjeru prikazuje Le Play kao reformist.
Osnov ovoj reformi, ovome sretnome društvenome poretku, gdje vlada mir bez pomoči sile, jest trovrsni autoritet: autoritet oca u familiji, vlasnika u tvornici, autoritet socijalne vlasti (Crkve i države) u javnom poretku.
Konstrukcija sretnog društva počiva na sedam bitnih elemenata, koji sačinjavaju „edifice social". Osnov je toj zgradi dekalog i očinska vlast; vezivo su religija i suverenitet; a gradivo jest posjed zemljišta u trojakoj formi: opčina, individualno vlasništvo i patronaža. Stabilitet se ovoga poretka ima održati slobodnim sporazumom pojedinih autoriteta.
* Les ouvries europ&ens, i. I.
La mfethode d' observation, Str. 90. (Tours 1879,)
Društvena mu je jedinica porodica. Ideal mu je stabilna porodica (famille sonche), koja veže tradiciju s novim težnjama. Ta se porodica uzdržava trajno preko jednoga baštinika, koji uzdržava gospodarstvo i tradiciju, a ostali potomci sele snabdjeveni dovoljnom opremom od kuče matice.
Ovi elementi njegove nauke prikazuju nam ga dakle kao tradicio-nalistu, ali koji teži za napretkom. Promjene se nemaju zbivati u moral-nom poretku nego u materijalnom. Ali Le Play se'nije bavio mnogo ovim promjenama u materijalnom poretku, koje pripadaju političkoj ekonomiji. Le Play je u prvom redu socijološki analitik. U pitanjima poli-tičke ekonomije prihvača on liberalnu struju ekonomista, jer njihovi principi odgovaraju njegovim principima „socijalnog sporazuma autoriteta". Stoga on ne razumijeva snačenja kooperativne organizacije, ni profesionalne ^korporativne organizacije. Njegov je pogled upravljen u prošlost, i on želi reformu u svom zacrtanom smjeru nadajuči se, da če socijalne krize dovesti trpeče društvo, da se vrati poretku, kako ga je on zamišljao, Medutim smjer je organizacije krenuo u prilog profesionalnih korporacija i kooperativnih organizacija i Le Play ostaje bez utjecaja na sanaciju i reformu socijalnih prilika.
Djela Le Play-eva su zamašna. Premda su odredena za reformu, za praktični rad, ipak ostaju u sferi teorije.
Obilno gradivo, što ga je sakupio na svojim Čestim putovanjima (od 1829.—1879.) po čitavome svijetu, izdao je u opsežnim serijama: „Les ouvričrs europčens" u 6 knjiga i „Les ouvriers des deux mondes" u 3 serije (po 5 volumena). Ta djela ostaju i nadalje važnim izvorom za upoznavanje radničkog staleža i radnih prilika u XIX. vijeku. Svoju je teoriju izložio u posebnoj knjiži „La reforme sociale", „L organization du travail" (Tours 1871.) etc.
God. 1856. je osnovao u Parizu „Socičte d' economie sociale", koje postoji još i danas imajuči brojno članstvo.
U provinciji su se konstituirale mnoge brojne „Unions de la paix sociale" s teoretskom svrhom izučavanja milieu-a.
Le Play je nadahnuo svoje vrijeme mnogim ispravnim idejama, razbio je mnoge zablude, pogotovo „lažne dogme od 1879." (kako ih on naziva) i tako je imao znatan utjecaj na katolički socijalni pokret. I njegovi savremenici i kasniji socijolozi crpe mnoge principe od Le Play-a naročito o porodici, autoritetu i moralu. Mnogo irtia zajedničkih točaka i s liberalnim katolicima i sa socijalnima. Najoštrija se kritika diže protiv njega sa strane katoličkih demokrata. Največa je objekcija, što je upravlja na nj abbe Elie. Blanc, da nije znao nači prave sredine izmedu liberalizma i socijalizma. Liberalizmu pravi prevelike koncesije, a s druge strane ograničuje individualnu slobodu autoritetima i patronažom. Tako da je žrtvovao napredak duhu tradicije. Le Play nije znao dati pravi smjer svojemu radu. Njegov je sistem imao praktičnu zadaču: reformu, a on se nije maknuo iz sfere teorije.
Škola, koja se osnovala iza smrti Le Play-eve 1882. na njegovim principima, bila je veoma brojna. Učenici nastaviše posao u „Societe d' economie sociale" izdavajuči 1 nadalje monografije u „Rčf. sociale" i u „Les ouvriers des deux mondes". No učenici se u svojim opservacijama ograničiše na puke konstatacije ne podajuči više izvoda i zaključaka, osim koliko ih je iznio učitelj. Ova ukočenost škole potakne elastičnije
duhove, da se odijele. God. 1886. osnuje Demolins saradnik „Ref. sociale" novu reviju „La Science sociale", koja se ne de zadržati samo u analizi, nego če njegovati i sintezu, znanstvenu kvalifikaciji! izvoda iz predočene analize.
„La Reforme sociale" je primila ovu secesiju s velikim začudenjem i nastavila svoj smjer dirljivom mirnočom.
Medutim se „Science sociale" razvija i u načelima te se oko 1880. ustavlja u čistom individualizmu.
I „La Reforme sociale" krede sve više strujom ekonomskoga liberalizma. Želeči okupiti „sve ljude dobre volje za socijalni mir" sabire ona sve više liberalnih elemenata te se osječa sve snažnija akcentuacija ekonomskoga liberalizma. S druge strane prodiru u nju sve više ljudi konzervativne orijentacije, kojima se doktrina Le Play-a čini najpodes-nijom teorijom za njihovu konzervativnu dispoziciju. Tako karakter škole postaje u novije vrijeme konzervativno liberalni.
Škola Le Piay-eva okuplja veliki dio katoličkih socijalnih teoretika. U njoj se nalaze profesori političke ekonomije s pravnih fakulteta, sa „Škole političkih znanosti", sa „Institut de France", koji po svojoj eru-diciji uživaju veliki ugled.
„La Reforme sociale" je donijela u prošlome godištu mnogo vršnih članaka o pitanju stanova, skupoče, radničkih plača, o renovaciji iza rata i t. d. Svaki broj sadržava uz kapitalni članak pregled po različitim zemljama, i recenziju knjiga. Važniji saradnici su Souchon, Doin, Blon-del, Lepelletier, Mäitre.
No svi ovi učenici ostaju još teoretskiji od svojega učitelja. Razlika još veča u tome, što je Le Play izučavao radnike na vrelu njihova života, a njegovi učenici konzultiraju tvorničare. Protiv milijunske armade soci-jalističkoga radništva ne može ta škola postaviti nikakove organizacije. Ekonomski liberalizam ne može nači odjeka u radništvu, a i socijalne reforme moraju biti konkretne i odgovarati potrebama vremena. Lijep moralni osnov Le Play-eve teorije ne če se moči realizirati radi utopisti-čkoga shvadanja društvenoga poretka. Ciieli niz francuskih katoličkih sociologa ne če moči koristiti sa svom svojom erudicijoin sadašnjemu društvu.
Mihajlo Firak:
Oledaj više u sebe, nego u svijet, traži sreča najprije u sebi, a onda istom u svijeta. J er temelj i bitni uvjet sreče si ti, a svijet je samo okvir za nju, mjesto, gdje češ je realizirati. „Smij se onom, koji traži sreda iza gora! Jer u duši svojoj na dnu tražiti je mora" — te slabe stihove sam več davno napisao, a istom sada vidim duboki njihov smisao — osnovna istinu života, osnovicu čitavog našeg života. , Ova sloboda, koju svi toliko traže i proglašuju, sama po sebi ne če dati nikome sreče i zadovoljstva, ako se ne bude nju dobro uporabilo, ako ona ne postane samo prilikom, uvjetom, da uzmognemo pokazati, iznijeti sebe. dati joj svoju dušu, sadržaj i smisao. Ne znam, gdje sam to čitao, da sreča nije učinak mehaničkog sklada vanjskih
uvjeta, nego da sreča dolazi od nas, iz naše duše, is čitavog našeg duševnog života. I doista — sloboda i mnoge druge stvari samo su uvjeti sreče, a ne sama sreča. U potpunoj slobodi i usred najljepših prilika možemo biti baš tako nesretnima, kao u ropstvu, siromaštvu i si. Ne možemo zamijeniti sredstava sa svrhom! Svrha nam je sve-strano usavršenje za život po Božjoj volji, sloboda je samo, ne apso-lutno nužno sredstvo, kojim se u postizavanju te ivrhe služimo.
21. II. — Ako veliki čovjek mrzi niske, obične ljude, to je znak, da je on ohol, a baš tom ohološču zbacujem sebe sa svojih višina i sravnjuje se s onima, koje omalovažava. Veliki čovjek može za svoju nižu braču imati samo ljubav i samilost. Visoki čovjek ne može biti niskim, a takav bi bio, kada bi prezirao niže od sebe.
Materija neka se ponižuje, a duh neka se diže u višine, k nebu, k suncu. Sursum corda!
28. VI. — Čist od pažudal. .. Koliko Ijepote, koliko uživanja, kad je čovjek svijestan čistoče misli, želja i svojih djela ! Tada je oko mirno i jasno gleda — prezire svijet i ljude, savjest je zadovoljna, u grudima mir; lagano i neopazice razlijeva se taj radostan mir po nutrini i lagašnim talasičima plače slobodno srce. Tada duša osječa svoje dostojanstvo, širi lagana bijela krila, da uzleti na visove misli, k bijelim oblačilna, k plavom nebu i zlatnom suncu. To je Ijepota!. Neiscrpiv izvor radosti, rumenih sanja i visokih čistih poriva. — Čistočo! Vladaj na vijeke u mojoj duši, posvečuj moje rumene sanje, moje nevine želje i moje porive za zlatnim suncem! Da znaš, kako te ljubim, kako žedjam tvoje životvorne vode! Bez tebe nema meni života — to jasno gledam — jer u tebi je život moje duše, jer ti je hraniš nezemaljskom hranom i pojiš životvornom vodom. O, veseli s$ u meni na vijeke! — — —
Svjetski rat stvorio je nove poglede i ulio novo jedno raspoloženje u život evropskih naroda. Novi duh, koji je isklisio iz potrebe jedne velike sreče, drma čitaviin svijetom. Solidno sv.ičanje života još je daleko, jer fali orijentacija, koja bi upučivala ljude na neprocjenivost njihove vrednote. Teško če to iči, jer nemarno snažnih individuuma, koji bi se s^ neiskazanom radošču bacili na rad i bili voljni da se žrtvuju i podižu. Čovječanstvu fali unutarnja izgradnja. Oni, koji rade, idu za senzacijama,
m. s.
Najmladima.
a to je zlo. Pretenzije su pohvalne, ali one moraju provirati iz uvjerenja, da je svaki čovjek pozvan na jednu misiju. Preporod duša leži na nama, i ako toga nijesmo svijesni, ništa smo. Tudinci uvijek i posvuda.
Uvjerenje: „deorum enim genus sumus", da izbija, drugovl, iz sva-koga našeg pogleda, duše naše da su velike i srca naša vedra i nasmi-janal To je potrebno za misiju i za pokret. Jer bez opsežnog unutarnjeg veselja ništa nema i deviza naša: obnoviti sve u Hristu, ostat če glas, što vapi. Veselje u mislima, veselje u radu!
Kad su naši stariji mislili na obnovu, htjeli šu da se ona provede u svim pravcima javnoga života. I zbilja, oni šu tako u širinu zahvatili. Početak svakoga života izrazuje se u pjesmi, jer svako je stvaranje radost. Tako je bilo u prvom početku našega pokreta. Sve je bilo veliko, sjajno i neočekivano. Ali kasnije, kad je nadošlo realnije shvačanje, naši ljudi morali su uprijeti pogled u život. Ovaj se je morao pridignuti i ljudi su se s veseljem na to dali. Iniciiativa se pri mila iz Slovenije i mi uspijevamo. Organizacija je naša solidna. Rad pokreta našega opaža se u svim pojavima javnoga života. Zato je pok. Krek neizrecivo veči od I. Meštroviča.
Naš se pokret uistinu još uvijek bori, ali naše su pozicije neosvo-jive. Stojimo čvrsto. Stvaramo individue i hočemo katoličku dušu naroda. Ova če se morati pojaviti i izražavati u svim smjerovima. Kad odgojimo narod i inteligenciju, onda treba misliti na uzdržavanje. Za sve se več više manje pobrinulo, ali onoga, što imadu ostali veliki narodi, mi još nemarno. Nemarno katol. literature. Tu treba tek stvarati. Stoga se obračamo na vas, najmladi naši, i otvaramo vam „Zoru-Luč", koja če primiti svaki smiješak i svaki zanos vaš. Samo da je vedar i nepatvoren!
Veliki su poleti mladosti vaše i daleki su pogledi vaši. Svaki od Vas neizmjerno vrijedi i svaki od vas pozvan je na nešto, jer svi mi nosimo u sebi vrednotu i odgovornost. Stoga svatko neka radi, kako i koliko može.
Svi ste vi puni mladosti i poezije. I svi se vi zanosite. Ali jedno vam preporučam: mislite na ekonomiju sila! Svatko neka radi ondje, gdje je siguran, da če uspjeti. Darovi su ra^dijeljeni i ne može svatko sve. Tko misli, da je pozvan, da gospodarski i socijalno radi za narod, neka ide i neka se žrtvuje. Tko misli, daje organizator, neka uvečano i postepeno zagledava u život i skuplja snsgu i energiju veliku! Svima je potreban duh, jaki duh veselja, vedre mistike, unutarnja izgradnja i po-klik: „A, ja sin sam muza, a ja brat sam zvijezda." (I. Poljak).
Sve kod nas treba da bude pjesničko, sve zanosno, a zanos je pjesma. Harmonija čitavoga našega rada i nastojanja neka nam je uvijek pred očima! Ništa ne smijemo omalovažavati.
Stoga vi, koji osječate u sebi oganj i zvanje ove vedre katoličke poezije, nemojte ga prigušiti, nego sa samosviješču stupite naprijed i kliknite: evo nas! Rad je i to. Veliki rad, koji traži mnogo energije, mnogo samoprijegora i mnogo smijeha. Rad duša nasmijanih, koje hoče da presaduju svoju sreču, i da sve zvoni prolječima velikim i lijepim.
Drugovi, učite iz života i iz knjiga! Shvačajte duboko! A kad bu-dete svijesni, da je rad vaš zreo, onda se javite, da i mi jednom več uzmognemo računati s umjetnicima — Vječnoga pera!
• Ašop:	On.
Poči ču . . . Da ja ču poči ko prosjak okolo, i pružit ču ruke za darak koji pogrde i muke.
—	— A on još ne če doči.
Mislit ču, da nosim oči i glave žive pregaranja moga; i redat ču ih sred oltara svoga. —
—	— A on još ne če doči.
Ko sjena nijema ja ču kleknut tada pred Raspetoga slikom i prigušenim vapiti ču krikom :
O, gdje si sunce smirenja i nada? •
—	— Na licu svetom oštra bol če brecat. A duša moja pod križem če jecat . . .
i tu ču čekat, dok ne dode On.
N. Šop:
Goro moja!
Oj, zeleni, Daj ne veni, Goro, moja!
Tvoje lišče Tuga stišče S nepokoja.
Tvoji luži Svi u tuzi Mrtvi stoje.
Tvoje sjene Sved studene Srce moje!
Vedra sreča Pramalječa Tu je cvala.
Gdje je sada?
—	S teških jada Je opala.
Oj, zeleni Daj ne veni, Mila goro!
Jer bez tebe
—	Al' to zebe — Mrijet bih moro.
N. Šop:
Sjedio sam tu de ..
Sjedio sam tude ispod lipe stare, Slušo kako šumi njeno zelen-lišče, Cutio sam, da me neka tuga stišče, Citajuči svoje davne memoare.
Šurnorilo lišče, ko da tajnim glasom Iz davnine zove uminula biča, Da im nove zgode 1 nezgode priča, I razbije tugu jednirn znanim časom.
Nikog nije bilo, nitko došo nije Ispod ove puste, ispod lipe stare — Pustio sam svoje davne memoare, Da im vjetar pusti stare strane vije . . .
Ala je u torn uredu sparno. Sve same knjige, izlizane, otrcane. Jedva imade prazan prostor za sto. Sve je bijemo. Kroz poluprozor se svijetli modro nebo. Nikada sunca. Ured napola pod zemljom!
Več su tri godine, kako ovdje sjedim. još nije vrijeme da izadem. Nemam posla. Što ču?
Jutros me pohodio Oton. U meni se nešto diže. Nesvjest če me!. .
— Gospodice, u Vašim očima gori intiman sjaj! —
A sve samo sopče, sve se trese. Još na mladom mu licu vidim duboke brazde. Majko!
U stolu mi je kita cviječa, što mi je on poklonio.
Ne smijem da je bacim. A ne mogu ni da je stavim na sto! Muka ! Ali što je to uz nju? Sličica. Čitam: „Svoje srce neču nikome predati, več ču ga čisto čuvati za Isusa". Krvlju ispisano. O, sretni dani, gdje ste ?
Sječam se. Taknulo me. Ne znam, što je bilo, ali kad su mi govorili o udaji, bježala sam. Ili kad su mi govorili za kojeg miadog gospo-dina. Izbjegavala sam društvo, jer se u njemu najviše o tome govori. Molila sam se. Kad sam god mogla, pobjegla sam u crkvu. Inače sam se krišom kod kuče molila. Dušu mi obujmivalo nešto veliko. I nosilo me. Ja ne znam, ali su me sestre počele nekako čudno promatrati. Oso-bito majka. Ali ipak: šutjela je.
Na ispovijedi sam govorila, kako me muči nešto neodredeno, oso-bito kad molim, kako mi je neugodno iči na zabave. Kako mi je često u društvu, kad se govori o običnim stvarima, neugodno. Ali gospodin župnik nije se na to mnogo obazirao: zadavao mi je samo sve to manje pokore. Uto je nadošlo vrijeme misija. Otac Petan Ja ne znam, nijesam
Josip Vrana:
(Rerniniscencije.) I.
ga odonda nikada vidjela, ali su ga svi držali svetim. Razgalila sam mu dušu: sve moje muke, neizvjesnost, ali sam se bojala reči mu nešto, o čemu još ni sama nijesam bila na čistu. No on me je bez okolišanja zapitao:
—	Htjeli biste u samostan?
Ja ne znam, zašto sam se tih riječi tako prestrašila, ali sam bila jako tronuta i spustila glavu na klecalo.
Da, a dušom mi prostrujala rajska milina.
II.
Nije bilo dugo iza toga. Sestre su mi se rugale, onako jogunasto, da sam prolazeči ulicom na jednog gospodičiča ispod oka pogledala.
—	Gospodin je Milan iz dobre obitelji, rekla je majica, a i otac ga veoma hvali.
—	Ja se ne ču udavati, usprotivila sam se, zastiruči pregačom lice . . . Što je meni do Milana?
—	Nego češ u opatice, ha!?
Ja ne znam, zašto su na me tako graknule. Majka me je mrko pogledala. Zar može tako da pogleda majka? I okrenuvši se na stranu reče:
—	Još nešto! ?
Podveče me pozvala k sebi i počela me gladiti: govorila mi je, kako je več stara, a sestre misle samo na udaju. Kad se udadu, ne če je se ni sjetiti. A i ja sam nakanila da je ostavim?
—	Ne ču, mama, ne ču te nikada zapustiti.
III.
Zar sam zaboravila na samostan? Nijesam.
Ali oca Petra nije više bilo.
Za kratko vrijeme dala me u ured. Prihod je slab. A zar češ pustiti, da se ja stara mučim?
Teško sam se priučila na novu okolinu. Ispočetka nijesam ni opazila, kako me svi s nekim zlim smiješkom zadovoljstva promatraju, a jedan je rekäo:
—	Mastan zalogaj.
Morala sam biti lijepo odjevena, uvijek se smješkati, skakutati oko njih, kao golubica, ništa ne uzeti za zlo, ništa, kad bih najradije bila pobjegla, kad se u meni nešto povračalo.
Jesam li to činila? Nijesam.
Zato sam uvijek morala primati ukore, što sam tako tupa. Cesto sam morala slušati i prijetnje otpuštenja.
Kad sam se kod kuče potužila majci, ukorila me, što tako lako shvačam život. Rekla mi:
—	Moja kčerko, trpi! Zar misliš, da sam vas ja tako lako othranila?
I nosila sam joj zaslužbu. I htjela sam biti uslužna. Ali u meni se
nešto prevračalo.
IV.
Napokon sam dobila svoju sobu. Bilo mi je lakše.
Več otprije majka mi je natucala o nekom Otonu. Ja nijesam na to mnogo mislila. Jedina mi briga bila samo ona. Mislila bih još na nešto drugo, ali nijesam imala kada.
Jednotn, baš su tomu tri tjedna, posjetio me ovdje u uredu. Ja ne znam, meni nijesu sva mlada gospoda tako odvratna, ali mi se u duši pred njim grstilo. Ovdje je kita, što mi je jutros donio. Ne mogu da mu je povratim. Što bi mi rekla majka!? Ali ne mogu ni da je zadržim. Ovdje: ne mogu, ondje: ne mogu. Nigdje 1 Nigdje 1 . . .
Tamo visoko lete dva ždrala. Gledam ih kroz prozor. Slobodni su, a ja: u zatvoru. Što mogu?
Da bježim? U samostan? Majka!
Majko, ja idem, da se posvetim za tebe!
Vilko:
Ja čeznem . . .
Kap po kap se jesenske kiše na zemlju ruši. Još malo i pasti če tarna po obzorju cijelom Ja gledam oblake sive i čeznem u duši Da li če ikada doči svibanj sa cvijetnim odijelom?
Što stojite sad ovdje oblači sivi, gusti? Bježite! Nebeško mi plavilo pokažite milo, Jer čeznem za nebom vedrim i zrakama sunca, U svemirski kraj me dignite! Tu dobro mi je bilo . . .
Ja hoču da nebo sunce rosi;
Ja čeznem za suncem i duša ga moja prosi.
Ivo Horvat:
Grad.
Jutro .. . Grad ovila magla plava. Tmurne kuče i stijene puste ' vire iz koprene plave, guste. Tiho — a sve još u gradu spava.
A danom, kad buka i sunca toplota oživi grad, ulice prašne i duge pune su smijeha i tuge. I prolazi povorka — ali bez života.
Lica puna boli i smijeha i sjete, kad zamire sunce i kad buka mine, sred zamamne tmine — u noč lete.
Madan:
Mi kujemo.
Mi kujemo mač u osvetnoj vatri, Što sloboda ju jari. Mi kujemo mač več godine mnoge, Več dugo nam vatra se žari.
Mi hočemo rat! Ko oluja silna Hrupit če naša snaga; Mi čemo iči kroz suze i boli A s nama sloboda če draga.
Mi smo ko divi. Spavasmo dugo. Zaboravi nas svijet.
Al' sada smo silni. Od svega smo jači, Jer uz nas je čaroban cvijet.
Idemo sada uz tutanj gromova, Svatko oružje bira. Poplavit čemo svijet i klecavi Poči k našoj Kraljici Mira.
Tih! jubilej. (Dopis iz kn-šk. zavodov sv. Stanislava v Št. Vidu nad Ljubljano.) Tiho je šel mimo nas, gojencev, jubilej, tako tiho, da smo se ga komaj zavedli, ali se ga nekateri celo zavedli niso. Dokončali sme pedeseti letnik Domačih vaj. Še več: sedemdeseto leto teče, odkar so dobili v Alojzijevišču (predhodniku zavodov sv. Stanislava) prvi literarni list, ki ga omenjajo tudi slovstvene zgodovine, namreč Slovensko Daničico, ki ji je bil urednik osmošolec Marn in pisar četrto-šolec Stritar (1851).1
Koliko mladostnega dela je v teh knjigah, koliko idej, ki so zrcalo dijakovih teženj, koliko hrepe-
') Rokopis je v kongregacijski knjižnici v zavodu, kjer so tudi vsi letniki Domačih Vaj.
nenja po duševnem razmahu . . . Ne mislim na dolgo razpravljati o zgodovini lista. Le nekatere može poglejmo, može, ki jih najdemo pred leti pri tem listu in ki jih vidimo danes kot stebre v narodu, ko nam v knjigah kažejo in črtajo smernice za nov rod. Gotovo ne pretiravam, da je pri večini teh mož zasluga Vaj, da danes aktivno delujejo. V Vajah so se prvikrat učili izražati svoje misli in vtise, v njih so prvikrat stopili pred ožjo javnost: gojence v zavodu. Pri delu v Vajah so dobili možatost in odločnost, s katero danes nastopajo kot voditelji naioda in branilci krščanske misli.
Med sotrudniki je v prvi vrsti naš ljubljeni vladika, škof ljubljanski, dr. Anton Bonaventura Jeglič.
Kot osmoškolec je bil med ustanovitelji Vaj (1868/69) in njih glavni sotrudnik. Do enake stanovske časti se je povspel sedmi urednik Domačih Vaj, bivši tržaški škof in naš sedanji rektor dr. Karlin. Odlična mesta na vseučiliščih zasedajo bovši uredniki i sotrudniki Vaj : brata dr. Ušeničnika, dr. Grivec, dr. Dobovec, dr. Cankar, dr. Kimo-vec (ki je že kot osmošolec poklonil latinsko mašo dr. Missii), dr. Fabijan, dr. Opeka, dr. Šarabon, dr. Mantuani itd., da ne omenim še dr. Prijatelja, nekdaj vnetega sotrudnika in risarja. Med politiki smo imeli dr. Kreka in njegova učenca dr. Pogačnika; v bogoslovnih vedah dr. F. Lampeta, dr. Pečjaka in še nebroj drugih duhovikov, ki so vsi napravili prvo šolo pri Domačih Vajah.
Sotrudniki „Dom in Sveta" kot Finžgar (primerjaj njegovo sodbo o Vajah v dr. Cankarjevih „Obiskih!"), Vened-Prelesnik, Medved, Hribar, Opeka, Volje in že najmlajši: Dor-nik, kritik Koblar i dr., nebroj vzgojiteljev naroda in poseboj mladine, vsi ti so pričeli in poskušali svoje zmožnosti najprej pri Vajah.
Tih je bil jubilej naših Domačih Vaj, gotovo pretih. Te vrste naj pokažejo vsaj malo veliki pomen tega lističa. Kdor bo hotel podati popolno sliko katerega naših velikih mož, n. pr. dr. Kreka, bo moral vpoštovati tudi Vaje. V njih bo našel prve njegove pesmice, prve njegove sestavke in zanimive polemike s sošolci. Dejstvo, da mora že danes vsak slovstveni zgodovinar vpoštevati Domače Vaje, pa je najlepša čast, najlepše slavlje naših Vaj. Petdesetletno delo, nagroma-deno v Vajah, pa naj služi nam vsem v zgled. Mladost je doba kovanja, razmaha, poleta. To porabimo in s korajžo bomo stopili enkrat pred narod. Tine Debeljak.
Izložba Marka Rašice. (Stu-deni, Ullrichov salon.) Video sam
izložbu Marka Rašice u Dubrovniku god. 1915. i moram priznati, da je bila kudikamo bolja nego ova. Onda je Rašica istupio* pred nas, da nam pokaže sve svoje odlike, preciznost i raznovrsnost tehnike, i iskrenu umetničku intuiciju. „Začarani konji", „Talijanka", Naslovni list samoubi-ce", „Čežnja", neki graciozni cvetovi i raznovrsni pejsaži pokazaše nam umetnika zamerne okretnosti, originalna izražaja i duboke zamisli. Sve ove slike stadoše mi u pameti, pa se još rado setim lepa utiska, koji su na me učinili. Čini se me-dutim, da ova najnovija izložba nije ni išla za tim, da nam dokumentuje umetnikov napredak, a još manje kakav novi odsek njegova umetni-čkog života. Tu nema ni jedne slike večeS zamašaja. Ne ču time da je podcenim niti omalovažim, jer još uvek pokazuje neosporiv Rašičin ta-lenat, ali bi hteo ipak upozoriti za-interesovane, da se je I. M. u feuil-letonu „Narodne politike" i previše zaletio, kad je hteo rečenu izložbu uzdiči na više mesto, nego joj po pravici pripada, a sve osvrčuči se na prošli rad i uspehe umetnikove, o kojima sam i ja na početku na-tuknuo, a to opet zato da pokažem, kako malo nova videsmo ovog puta. „Bogorodica" je naime bila več onda zasnovana, a „Pinije" su bile zastupane u malim varijantama u više primeraka, kao što i ornamen-tika. Glavni pak sadržaj ove izložbe su akvareli i neke malene marine. Dakle akvareli! Oni se uzdižu nad sve ostalo, i odlikuju se zamernom gracioznošču. „Turška kuča u Bakru", „Kuče sa Medveščaka" i „Brodice" pokazuju, da je Rašica majstor u slikanju prirode akvarelom. Sve su nuance svetla i predmeta doterane, a boje čiste, da ih odavna čistijih ne videh. Osobito „Brodice" upadaju u oko. Bez svake afektacije podao nam je umetnik sliku mirne morske luke sa nekoliko brodica.
More, nebo i same lade kao da su staklene. Ostali pejsaži na ulje su više manje dražesni, no previše maleni, a ponajviše uzeti iz romantične dubrovačke okolice. Tako „Bo-ninovo", koje je nepotrebno bilo nazvati „Bella vista", „Špilja pod Gospom", „Vidik s Petke" i t. d. podsete onoga, koji je jednom po-hodio Dubrovnik, ili je u njemu prebivao, na vanredne prirodne krasote, ali ga ujedno nervoziraju svo-jom preteignom minijaturom.
Rašica je simpatičan sa svojim stablima, navlastito „pinijama", koje prikazuje na originalan način. Krošnje su mu jedinstvene. Ne pravi razmaka od grane do grane, več ih veže skupa i zaokruži karakteristič-nom ovalnom linijom, što dava slici poseban štimung. Jedinstvenost krošnje nije jednolična. Grane su ipak izdiferensirane i to raznim nuancama boja. Ovde je spomenuti dekorativni pauneau„Pinije",pejsaž„Dubravicu" i osnutak za mozaik „Dva su bora naporedo rasla", što pokazuje do-lično dekörativnu veštinu. Portreti su slabi. Nemaju posebna psihološ-kog izražaja, nemaju osobitih zanimivosti, to su više manje vanjske forme bez jačeg psihičkog efekta, pa djeluju posve banalno. Dade se dogledati „Študija starca". Posebna je slika „Anno 1914." potpuno sim-b<jlistička. Simbolistika nije bila u novije vreme u modi, jer je dosa-divalo rešavati njeno značenje, ali reklo bi ss, da su se počeli opet njome zanimati, barem najavljuje „Kazališni list" jedno originalno domače simbolistično delo, koje če biti kroz ovu godinu prikazivano. Uosta-lom slika ima jačine boja i finesu prelevanja. Rašica je profesor or-narnentike na zagrebačkoj obrtnoj školi, pa se naravno mnogo zanima i tum granom slikarstva. To pokazuje ciklus radnja za caklišta, od kojih su neke, ako se ne varam, bile 1915. god. i u Dubrovniku. Mora
se naglasiti osobita spretnost, ukus i raznolikost.
Napokon preostaju religiozne slike. U sve su izložene tri: „Bogo-rodica", „Sv. Jeronim" i „Študija Apostola". „Bogorodica" je intere-santna tesarska radnja osebujne iz-radbe za nas posebno zanimive. Na njoj je naime pokušao Rašica uneti narodnu ornamentiku, što mu je i uspelo, te čini potpunu harmoniju sa blagim izražajem majčina lica. Radnja je formirana velikim brojem raznobojnih kamena. Sama slika (lice Bogorodičino i Isusovo) uza svu lje-potu izražaja ne deluje onako, kako bi se očekivalo, radi modrikastog kolorita, koji se previše ističe. Taj isti kolorit kvari malo dojam i kod sv. Ante u crkvi zagrebačklh Fra-njevaca, kojega inače dr Iso Kršnjavi visoko uznosi. Ja nemam protiv toga ništa, samo ističem malen nedosta-tak. „Apostolova študija" nije kao ni njegovi portreti izrazita, dok je sv. Jeronim preterano pokajan, te naginje k očaju. Prsni koš mu je veoma moderan, gotovo trianguli-stičan.
Marko Rašica se interesuje, kako vidimo, a i bavi crkvenom umetno-šču, pa je več ušo i u naše crkve. Kolikogod je radi ne upadanja u „moderne" futurističke ekstravagant-nosti zgodan, to opet nije jak, kao ni Bukovac, u izražavanju pobož-nosti, koju je umeo zamerno obra-diti pk. Medovič. Time bismo svršili. Izložba nije podobna, da nam prikaže sve odlike Rašičine, pa mislim da to on njome nije ni hteo. Ipak stoji uvek na prikladnoj višini, te je kadra da posvedoči jak talenat. Još nam je spomenuti, da g. Rašica .ima jedno veoma simpatično svoj-stvo, a to je, da se drži granica. On ne vidi umetnost, kao neki mladi, samo u glibu seksualnosti i golim ženskim portretima, več u prirodnim krasotama, koje Bog očituje javno ljudima i u zanosu svetaca, koji če,
nadamo se, još obilno okititi naše crkve mesto kojekakovih loših i neumetničkih knjiga.
Antun Padovan.
Ljubice.1 Žene su u svim znat-nijim pokretima igrale veliku ulogu. One su pomagale u početku krščanstva, one če imati riječ i u doba rekristijanizacije Jugoslavije. Emancipacija, kako je danas sami ženski svijet zahteva, ne vodi na dobro. To vidimo na svakome koraku i to najviše škodi samorne ugledu žene. Materinstvo i obitelj jesu ipak glavni uslovi katoličkih žena. Time nikako ne niječemo ženi jednu višu nao-brazbu. Dapače 1 Žena mora i od-gajati i djelovati na društvo i obitelj, a svi mi tamo spadamo i sve odatle potječe.
Zato je i opravdana ona: Dobrih matera i mnogo djece daj nam, Gospode, pa smo spašeni!
Naš pok. voda, dr. Mahnič, odobravao je i radovao se, što se naš pokret proširio i na učenice, amis veseljem gledamo, kako one rade žilavo i s uvjerenjem.
Dokaz zanosa naših kolegica jesu i „Ljubice", što ih izdala „Danica", organizacija učiteljskih pripravnica u samostanu čč. ss. milo-srdnica u Zagrebu. Samo bismo željeli, da je došao i koji znanstveni članak. Inače dobro je. „Ljubice" su urešene krasnim narodnim mo-tivima. Tako, da je tu ornamentiku pohvalio i jedan priznati i vrijedni naš umjetnik, koji se baš u orna-mentici odlikuje.
Na prvome mjestu treba spo-menuti gdicu Anku Šop. Ona ima prilično lijepih stvari. Ona se razvija i uspjet če, samo je poželjno, da mnogo promatra i dotjeruje se. Onda čemo u njoj imati pjesniki-nju : Eugeniju Šah. Premda je „Iz čete" jedna intimna skica iz inter-
') Izdala ,Danica", organizacija učiteljskih pripravnica u samostanu čč. ss. milosrdnica u Zagrebu. Cijena 3 dinara.
nata, ipak su njezine pjesme „Ti-hano" i „Moje misli", bolje.
Branka Marianac je romantičar-ka. U „Mjesečini" iznosi impresije mjasečine u četiri godišnje dobi. Svi vole mjesečinu, veli ona. Talijanski pjesnik Carducci je na pr. ne može i naziva je nekako čudno. U ovoj crtici imade i nedostataka. Refleksije nisu dovoljnö jake. Stvar je dosta početnička, ali se ipak opaža, da je autorica na putu k prijeiazu. Razvija se. Njezina pjesma „Pokraj Save" je jedan pejsaž o zalazu sunca. Samo se ne doima kompa-racija u zadnjoj kitici.
Marija Keše ima jednu nježnu crticu: „Iz carstva liljana". Lijepo je to, kad čovjeka zanosi bjelina liljanova. Razgovor izmedu majke i male djevojčice sječa na prvi dialog u Nazorovoj „Gospi od Sni-jega". Samo što je večina radnja u „Ljubicama" nekud fragmentarna.
Elza Begna napisala je „Ro-mantiku" i „Katin miraz". Prva je radnja običan siže, obraden bez pretenzija i zanimivosti. Donekle poučna stvarca, pa prema koncepciji „Ljubica" nije ni spadala arao. „Katin miraz" ima odlike naših sta-rijih pripovjedača. Početak je napisan drugim stilom. Pjesma u prozi. Pače klasični metar. Distih. A to smeta. Uostalom crtica još nije svr-šena, pa čemo se na nju osvrnuti, kad bude gotova.
„Zvjezdana" od gdice Mace Vit-kovičeve je simpatična. I nju je inspirovala Nazorova: „Gospa od Snijega." Zvjezdana i nije drugo.
Gdica Josipa Huk je toplo napisala nekoliko riječi u spornen pok. Betike Zapletal. A listak, a kulturni vijesnik i druge rubrike u „Ljubicama" ? To manjka. Drugi puta i to čekamo.
„Danici" želimo ustrajnost, pa če uspjeh biti dobar.
Kulturna načela Sokolstva u Češkoj i Jugoslaviji (Zagreb
1920. — Nadb. tiskara. — Str. 68. Dobiva se kod HKNS. Kaptol 27. Cijena 6 K).
Ta, opsegom malena, ali puna sadržajem, te vanredno objektivno, jezgroviio i mirno pisana knjižica, mora da dokaže svakome, tko ljubi istinu i tko je hoče, da Sokol nije nikakova opče narodna organizacija, več naprotiv, da je on od naše narodne duše — pošto je odbacio bi-tnu oznaku njezinu: krščanstvo — vrlo daleko, te da je Sokol čisto liberalna, naprednjačka institucija i da je takov takoder duh i rad njegov.
U ovoj knjižici prikazan je češki, slovenski i hrvatski Sokol. — Češki je najliberalniji. On se otvoreno bori protiv katolicizma, što dokazuje izjava sok. prvaka i sok. časopisa. Parola mu je: Sokol ne smije biti katolik. Stoga on radi u savezu sa „Slob. misli" i propovijeda novu sok. religiju: obožavanje tijela i materije. — Za češkim Sokolom po-šao je i slovenski, koji je izrazito liberalan, kulturkampferslci i štafaža slov. demokratske stranke. — Hrv. Sokol bio je dugo indiferentan, ali kad je u novije doba došlo do uje-dinjenja svega jug. sokolstva, počeli su u njemu — pod utjecajem Slo-venaca — prevladavati liberalne ličnosti, koje nameču hrv. sokolstvu naprednjačku ideologiju i propovi-jedaju boj protiv „klerikalizma".
Kad tu knjižicu proučimo, postaje nam jasno, da je sokolstvo daleko od religije i da stoga ni jedan naš čovjek ne smije i ne može biti Sokol. No buduči da nam je gimnastika potrebna, jer kako kaže Pijo X.: „Debra če i umjerena gimnastika koristiti ne samo zdravlju tijela, nego i spasu duše" — to če svatko priznati, da nam je potreban i kat. gimn. pokret.
Buduči, da je knjižica vrlo aktu-elna, to je dužnost svakoga našeg daka, da je nabavi i raširi u svojoj okolini.	D — sršk.
Zdravlje i moral, napisao Dr Orlic, izdao J. A. K. u Dubrovniku. Kao naslov ocjene ove knjige metnuo bih: nepotrebna knjiga. Svrha bi ovoj knjiži bila, da prikaže štetnost spolnih bolesti po zdravlje i po moral. Način, kojim je ova knjiga pisana, svakako ne če postiči onaj cilj, za kojim je pisac išao. Ne samo, da ne če taj svoj cilj postiči, nego če upravo protiv-no od toga postiči. Tko želi uspješ-no djelovati protiv moderne razuzdanosti ljudi, mora se energično staviti na stanovište potpune i bez-iznimne suzdržljivosti. Pisac baš u tom griješi.
Na 12. str. vrlo dobro konsta-tuje, da se „ove bolesti mogu bolje spriečav&ti jačanjem moralnog osje-čanja, čvrstinom karaktera i osječa-njem odgovornosti prema drugim ljudima (Boga ne ispušta op. p.), nego svim profilaletičkim higijen-skim mjerama".
Nadalje lijepo prikazuje, kako literatura, kazalište, moda propovijeda slobodnu ljubav. Na 14. i 15. str. nabraja sve posljedice spolnih bolesti, ana 16. str. ovako umuje: „Ovi rezultati su u toliko žalosniji, što medicina nije nemočna prema ovim bolestima. Ona je u stanju da ve-činu rdavih posljedica spriječi."
Gospodine doktore, ne radi se o tom, je li medicina nemočna prema ovim bolestima ili nije, nego se radi o izgradnji karaktera mladih ljudi. Dobrobit naroda i države za-htijeva čvrste karaktere, a spolna razuzdanost čini ljude nekarakternim.
Ili kada se n. pr. na 19. str. ovo piše: „Bez sumnje je uzdržavanje nešto neprirodno i svaki zna, da ono prouzrokuje izvjesne nepri-jatnosti. Ali medicina ne pozna ni-jedne bolesti, koja bi mogla doči od uzdržavanja" G. doktore, ili se borite protiv seksualne razuzdanosti ili lomite koplje za nju, ali nemojte sjediti na dvije stolice.
Ne obazirem se na to da nas kao katolike ne može onakva pre-poruka odgoja u seksualnim pita-njima zadovoljiti, jer mi imademo jačih motiva za uzgoj.
Svrha nije postignuta i zato je ne možemo preporučiti.
N. P.
Giovanni Papini je danas je-dna od markantnijih i najsimpatič-nijih ličnosti savremene književne Italije. Malo se o komu toliko pisalo, govorilo i debatiralo, koliko o ovom snažnom novotaru, smjelom avangardisti, odličnom književniku, filozofu i pjesniku. Počam od kru-gova trgovačkih pomočnika i kraj-caraških novinara, pa do najelitnijih umjetničkih kružoka raspravijalo se
0	Papiniju za dugo vrSmena po svim kavanama, barima i javnim mjestima. Ovaj terorista svih mo-gučih literarnih veličina, pa bili to Croce ili D Annunzio, Sem Benelli ili Guido Mazzoni, ovaj uništavalac mnoštva predrasuda i idol talijanske omladine umio je steči takav neo-bični glas, da su se oko njegovog imena stvarale i stvaraju još uvijek svakovrsne anegdote i priče. Da-pače i sada, kada se nakon jednog burnog idejnog i književnog života smirio medu knjigama svoje radne sobe, on biva često predmetom razgovora, prikaza i študija, poštovan
1	omiljen i od onih, koji su se je-dnom žestoko obarali na njega, ni-ječuči mu uporno sposobnost stva-ralačke darovitosti.
No drugovačiji su bili njegovi mladi dani. U vrijeme patničkog mladičkog života, kada je snujuči i stvarajuči svoje radove tražio da njima zasluži koru htjeba, pisanje je Papinijevo izazivalo ogorčenu i uvredenu reakciju kod svih, koji su duševno zaspali, htjeli da lagodno poČivaju na jevtino stečenim lovorikama njihovih književnih i žurna-lističkih dokolica. fer on je na mahove odlučnim gestama uzdrmavao
mlitavo stanje svoje savremene književnosti, unašao u nju zaglušnom bukom elektricitetu i darmar, te se lavskim stavom obarao na učmalost talijanskog književnog frazerstva, uništavajuči nemilosrdnim i sjajno duhovitim potezima pera knjišku literaturu i poetsku rimiku. Nakon Carduccia nije se u Italiji pojavio sličan prozaista, ni tako individualna i široko snažna književna ličnost. I, naravno, kao svaki novotar, on je proživio stalnu fazti zviždanja i sprdanja publike kao i neshvačanja štampe, doživio je mnoštvo potvora, pogrda i navala. Preko svih tih oluja Papini je prošao nepromočen, čist i svjetao, te se danas nalazi u na-ručaju slave, obasut opčim priznanjem i pohvalama.
Okupivši oko sebe uvijek najbolje duhove, sudjelovaše u svim spiritualnim pokretima Italije, jedna-ko fanatičan i kao futurista i kao „pasatista". Ali u vječnom traženju i izgradivanju samog sebe nije se zadovoljavao ničim, ostajuči uvijek samo buntovna lutalica i konačni samotnik. No odatle u glavnom i proizlazi njegova moč: moč novo-tarskog i pokretnog duha, koji se nikada nije udovoljio, nikada upo-kojio.
Kako se po ovome dade raza-birati, ima u životu i udesu ovog vanrednog čovjeka bijeskanja genija, koji u trajnoj potrazi i lutanju mo-raše, da se na posljetku zadovolji samim sobom. Tako je sada ostao sam i na oko miran. Koliko če to potrajati, nije sudeno da zna ni sam Papini.
Njegovo najznačnije i sigurno najbolje djelo je „L uomo finito", autobiografska knjiga. U tim stranicama iznesena je ~ donekle fan-tazirana — ispovijest njegovog ras-kidanog života. Odlična je i sjajna njegova študija o Carducciu. Inače je autor velikog broja knjiga, medu kojima se ističu lirike „100 pagine
di poesia", „Qiorni di festa", kritična djeia „Stroncature", „24 cer-velii" itd.
Po vanjštini i na pogled fizička nakaza. Papini se u razgovoru sa svojom blizom okolinom preobrazi sav u spiritualnu krasotu. Na sve one, koji su došli s njim u dodir, on je vršio svojom sugestivnom rijefi jaki upliv i ostavio u njima trajati dojam svoje intelektualne pojave. Taj za-kopčani i opori čovjek, koji se nije žacao da se posluži i najprostijom riječi samo da zabezekne i da se što pravije izrazi, i koji je u težnji za originalnošču počinio po koju knji-ževnu sljepariju i mnogo pretjera-nosti, danas je dobar otac obitelji i provada miran domači život u jenom mjestu blizu Firenze. St.
Obračenje Giovanni Papi-ni-a. Giovanni Papini povratio se u krilo katoličke vjere. Papini se je obratio Bogu svoje mladosti.
Svoje obračenje opisuje Papini usvom najnovijem djelu „Isus Hrist", koje če ovih dana objelodaniti izda-valačka knjižara Vallechi u Firenzi. Medutim dok se mnogi radi ovog dogadaja skandaliziraju i čude, evo kako nam sam pisac tumači svoje obračenje:
„Ideja knjige porodila se, može se reči, nenadno i moja duševna kriza nalazila se u prvom razvoju, kad sam odlučio napisati ovu po-vijest Hristovu. Poslije je sazrela i dovršila se u knjiži, koja je više služila da uvjeri mene, nego druge tako, da sam je ja proživio sa du-bokim uživanjem, koje je samo po sebi dostatno, da bude nagrada mojega truda.
Prije nego sam došao Hristu, preplašen užasnom tragedijom naroda, koja se svalila na čovječan-stvo sa slijepom strahotom biča, te nitko nije vidio, dok je trajala, kako i kada bi mogla dovršiti, ja sam se dao na proučavanje povijest:: rato-
va i seoba naroda, cvata i propasti civilizacija, religija, država i običaja, koji su tokom vremena promijenili prilike, karakter i duh naroda. Sve je to prošlo pod minucijoznom i strpljivom mojom analizom i od toga sam stvorio predmet sabrane meditacije.
Napokon uvjeren, da su svi po-kušaji ljudi za restauracijom efemer-ne sreče na zemlji žalosno propali i nijesu u ničemu uspjeli nego u sijanju suza i krvi, čini mi se, da bi jedino utočište našoj bijedi pru-žila riječ Hristova. Tada sam se približio evandeljima sa srcem pu-nim nade i ljubavi. I moja se nada ispunila. U evandelju sam našao stalnost i mir. Ali nijesam htio, da ovo dobro sačuvam samo za sebe samoga. Tko osječa veselje bližine Hristove, odmah osjeti neodoljivu potrebu, da ga pruži drugima i od-lučih se napisati ovu knjigu, koja se nalazi pri koncu i koja, ako bude moči biti korisna i samoj jednoj duši, sigurno je, da nije pogriješila svoj cilj".
Ovom obračenju ne treba se čuditi, jer veliki sv. Augustin, čovjek, koji je to prokušao, on bi ovako definirao ovaj korak Papini-ev: „In-quietum est cor meum, donee re-quiscat in te, Domino". Nemirno je moje srce, dok ne nade počinka u tebi, Gospodine!	St.
Moskovski Hudožestveni Teater. Pri koncu mjeseca decembra 1920. godine i početkom mjeseca januara 1921. godine imala je zagrebačka kazališna publika prilike, da vidi jednu umjetničku kazališnu družinu, sastavljenu od umjetnika prve vrste, koji prona-doše nove putove i udariše jedan novi, zasebni smjer kazališnoj umjefnosti. To je moskovski hudožestveni, to če reči umjetnički, teater. Sveukupno naše kazališno osoblje, ljudi, kojima je umjetnost
poziv, sva inteligentnifa publika sastala se tih dana, da vidi nešto nova, originalna, o čemu smo do sada imali prilike samo da čujemo iz stručnih listova, koji su slučajno zalutali medu nas.
Problem je kazališta isto tako star kao samo kazalište. Ono je proživjelo svoju evoluciju kao l ostale grane umjetnosti, koje, po-put likovne, proživješe sve mogu-če faze, da se nikad ne zaustave na mrtvoj točki. A to je glavna stvar, odlučna stvar, da kazalište ne postane jedna suha grana, koja više nikad ne če procvjetati. Ruski su hudožestvenici za jedno sta-novito vrijeme olklonili tu pogi-bao. Ne možemo reči, da su to učinili samo svojim shvačanjem kazališne umjetnosti. To shvačanje, koliko je god ispravno, ne bi moglo dovesti do povoljnih rezultata, kada sami glumci ne bi bili u največoj mjeri hudožestvenici, u-mjetnici. A oni to jesu. Več sam početak njihova grupiranja, nasla-log otprilike pred jednu četvrtinu stolječa, jasan je dokaz za to. Dramatska djela predstavnika ruske umjetnosti propadala su na pozor-nici. Čitana, ona su naprotiv ostav-ljala uvjerenje o istinskoj snazi i neporecivim umjetničkim kvalitetama. Kad jedna skupina umjet-ničkih idealista, istraživača novog izražaja, oni, u želji povofjnog ri-ješenja toga pitanja, organiziraše dobrovoljne diletantske družine, vodene isključivo nastojanjem, da daju dobre interpretacije i integracije autorova djela i da donesu je-dan istinski život na kazališne da-ske. Jedan od njihovih duhovnih voda, jedan od inicijatora, bio je književnik Nemirovič Dančenko. Njemu se pridružiše umjetuici prve vrste, kao što su Kačalov, Masa-litinov, gda Knipper i drugi. I ta grupa, pojačana novim, mladim silama, umjetnicima snage jednoga
Bersenjeva, stvorila je kazalište, o kojem se pronio glas po cijeloj Rusiji i cijeloj Evropi, a koje smo i mi evo posljednjili dana imali prilike da vidimo i da im se divimo.
Da se izreče jedno iscrpivo, jedno do u tančine precizno mišljenje o moskovskom hudožes-tvenom teatru, za to ne dostaje jedan kratki članak, koji hoče samo da bude informativan. O. Vinaver napisao je u Beogradskoj „Re-publici" cijeli niz poučnih, pozna-valačkih članaka, ali ni on, po vla-stitom priznanju, nije ni za sebe riješio problema hudožestvenog kazališta. Očita je naime činjenica, da hudožestvenici ne glume. To kazalište nije dakle kazalište u obi-čajenom smislu riječi. Kazalište je dosada predstavljalo jednu iluzi-jonističku umjetnost, koja se služi svim raspoloživim sredstvima, da ostavi neposredan umjetnički dojam. Hudožestvenici se služe isključivo životom, da stvore neposredni ži-votni, a posredni umjetnički dojam. Oni shvačaju dramsko djelo kao dio života i daju ga onako, kakav je u životu. To bi dakie bio realizam, Ali taj je realizam daleko od same vanjštine, jer se preko njega objavljuje i duša. Dakle odu-hovljeni realizam, koji zahtijeva od umjetnika koncentriranje sviju snaga i sviju čula, da se stvori na pozornici jedan nepobitni život. Tu ništa ne izmiče. Izražena je i i najinanja nijansa. U detalju kao i u cjelini oni su polpuno savršeni. Svaka je uloga, koja več prestaje biti ulogom, potpuno izradena i ujedno je do skrajnosti provedena veza izmedu svih prisutnih, pa i otsutnih osoba. Tu nema glavnih ni sporednih uloga. Sve su one jed-nako važne, kao što je uostalom naglasivao i Strindberg i ostali začetnici tako-zvanog intimnog kazališta. Pojedina osoba ne treba da
hÜta govori. Öna može mučeči stajati preko cijelog čina, no ipak se osječa, da je njezino prisustvo potrebno. Ona živi, ona svojom šutnjom i eventualno kojim po-kretom govori isto tako kao i oni, koji u tom« momentu prosipaju bujice riječi. A to, tu skupnost igre, tu motiviranost svakog gesta, pogleda, tnodulacije glasa, treba zahvaliti u prvom redu neopisivo dobroj režiji, s kojom raspolaže ova umjetnička skupina.
Nedavno je jedna bečka glu-mica u »Neue Frei« Presse" izni-jela nekoliko dragocjenih podataka
0	svojemu odnosu prema publici
1	suigračima. Kazališnog umjetnika ona je shvatila kao nekog hipno-tizera. Ni to se mišljenje ne može nazvati neispravnim. Mnogi umjet-nici, kao što i svi govornici, imaju zahvaliti svoj utjecaj na masu j«-dino snazi sugestioniranja, kao što je to več toliko puta istaknuo Le Boune, a za njim Sighele i bez-broj drugih. Ali ruski hudožestve-nici ne spadaju u takovu vrstil umjetnika. Istina, i na njih djeluje publika. Ako se ona dosaduje, do-sada prelazi i na njih, po priznanju g. Kačalova. Ali se opet čini, da hudožestvenici igraju bez obzira na publiku. Oni na onim daskama stvaraju jedan mali svijet, a na publici je, da ga promatra i da pri-sluškiva kucajima njegova bila. Bečka je umjetnica napisala, da je smeta šaptalac i da ne može igrati s nepočudnim partnerom. Za hu-dožestvenike uopče ne postoji to pitanje, oni nemaju suflera, koji bi, očito, značio smrt njihove originalne životne umjetnosti. Lični su pak odnošaji medu njima takove naravi, da isključuju sukobe, koji bi bili na štetu njihovoj umjetnosti. Dakle još jedan višak pred ostalim kazališnim družinama.
Nedavno preminula pariška umjetnica Madamme Rejane nije
mogla jedne večeri da prisuslvuje predstavi. Prikazivanje se moralo otkazati. Velika se gluinica nakon silnih napora prošle noči razbo-Ijela. Suze, koje je prolila na po-zornici, nisu se mogle zaustaviti. Ona je tako proživjela svoju ulogu, da se umišljena bol pretvorila u istinsku. Kad sam gledao moskovske umjetnike, i nehotice sam se sjetio toga dogadaja. Oni isto tako žive na pozornici u potpunom transu i njihove suze, njihova srdžba, njihov smijeh nijesu fingi-rani. Oni su morali da nastanu i oni obuzimlju cijelo njihovo biče. A kada se sjetim, da se Strind-berg, u strahu pred nekulturnim gomilama, sklonuo intimnom teatru za odabranike, onda preda me vaskrisuje veliko značenje hudo-žestvenog teatra. Ono ima jednu prednost, jedan plus i pred samim intimnim kazalištem. Ono je savladalo srca divlje mase, što je nakon boljševičke revolucije prodrla u prostorije hudožestvenog teatra. Ono je u svojoj suštini, po svome postanku jedna demokratska institucija, koja je zašla i medu najšire narodne slojeve te ih sve osvojila. To je umjetnost, umjet-nost za sve, koju je tražio i starac iz Jasne Poljane i koja je u Rusiji, u svetoj Moskvi doživjela svoje ostvarenje.	llija Jakovljevič.
Roomsch Studentenblad zove se glasilo nizozemskog katoličkog daštva organizovanog u „Unie der Rotnsch Katholik Studenten-Vere-enigingen in Nederland", što izlazi več desetu godinu u Amsterdamu.
Pred nama leži 29.—30. broj ovog glasila, koji je izišao kao internacionalni dvobroj i ta nas okol-nost potiče, da se na nj osvrnemo. Nema sumnje, idealna zamisao: u jednom listu okupiti gotovo sve predstavnike katoličkog daštva či-tavoga svijeta I Dok smo mi ovdje
na jugu još lani mislili o torn, kao
0	jednom snu možda i ne baš daleke budučnosti, iznenadila nas pošiljka iz Amsterdama.
Donoseči na Čelu lista blagoslov nizozemskog kardinala Van Rosuma, iznosi redakcija u uvodniku ciljeve, koje je imala pred očima, kad je izdavala internacionalni dvobroj Roomsch Studentenblada. Nizozemci su pored Švajcara u najpovoljnijim prilikama, da pora-de na organizaciji svega katoličkog daštva i u toj su namjeri pružili svima narodima mogučnost, da progovore o sistemu svoje katoličke dačke organizacije, kao i da iznesu svoje misli o internacionalno]' organizaciji katoličkoga daštva
U nizu od sedamnaest dopisa redaju se predstavnici katoličkih dačkih organizacija s originalnim
1	karakterističnim pogledima na velike zadatke katoličkog daštva, o kojima uza svu raznolikost narod-noga karak^era, ipak izriču jedin-stvenu misao, koja se provlači svim stranicama prvog internacionalnog glasila kat. daštva: Hočemo složno da poradiino na rekristijanizaciji sviju naroda svijeta! Kad bi se sa-kupile sve iznesene misli o internacionalno] organizaciji kat. daštva, dobili bismo prekrasnu i jedinstvenu študiju o katoličkoj dačkoj interna-cionali. Redakcija je Romsch Studentenblada upravo odlično učini-la, kad je sve dopise iz originalnog jezika, u kom su napisani, pretočila i u klasičnu latinštinu i tako učinila pristupačnim svima sve.
Razumije se samo po sebi, da je ovako ureden list bogat najrazli-čnijom sadržinom. On daje nesamo prilično vjernu sliku o stanju i razvoju kat. dačkoga pokreta u po-jedinom narodu, nego je osobito interesantan, u koliko je to djelo, koje su sačinile ruke, počevši od Amerikanca Floyd Keelera, pa re-
dom preko svlju evropskih zastopnika kat. daštva do našeg druga Merza, koji nas je dostojno svojim prinosom o mariborskom zborovanju prikazao svjetskoj kat. javnosti.
Da iznesem tek nekoliko karakterističnih pogleda, pod kojima se gledaju zadaci kat. daštva. Englez, vičan da se smije o svjetskom imperiju, nalazi, da je došao čas, da katolici ostvare imperij principa katolicizma tako, kao što su Rimljani realizovali imperij svoje po-litičke misije: tu regere imperio populos, Romane, memento I On vjeruje u pobjedu katoličke misli i traži je u saradnji kat. daštva preko internacionalnog glasila i kongresa, koji če pokazivati, kako su u sta-novitim okolnostima primijenjeni vječni principi katolicizma. Praktični Nijernac gleda samo u organizaciji sviju redova kat. daštva zalog us-pjeha i odmah predlaže, kako če se materijalno podupirati kat. daci, da mognu u poznati prilike i način rada pojedine kat. nacionalne organizacije. Švajcar, sin idealnih bo-raca za slobodu, govori o idealnim ciljevima, koje mora proslijediti internacionalna organizacija kat. daštva. i tako redom svaki dopis donosi nove poglede, koji se me-dusobno skladno popunjuju.
Naposljetku pogled u stanje i razvoj pojedine kat. dačke organizacije, koji se čita makar i ne iz-ričito iz svakog dopisa, uvjerava nada u dotjeranosti forme organizacije, pa i dubini ideja, koje vode našu jugoslavensku katoličku dačku organizaciju, ne samo da ne zao-stajemo za mnogim drugima, nego hvala našim vrijednim pretšasnici-ma, mi srno i daleko ispred kat. dačkih organizacija velikih naroda, kao Amerikanaca, Engleza, pa i samih Francuza. A to nije mala stvar.
Redakcija Roomsch Studentenblada probila je ovim dvobrojem
prvi led i sjajnim načinom mani-festovala velike ciljeve Icatoličkog dačkog gibanja po svem svijetu. To je dosad jedinstveni primjer, kojim je katoličko daštvo svijeta istupilo u javnost. Rootnsch Stu-dentenblad zaslužuje svaku hvalu
nad ovim internacionalnim dvobro-jem, i mi s jednakim veseljem pozdravljamo drugu njegovu interna-cionalnu ediciju, kao što smo pozdravili ovog prvog vijesnika pobjede vaseljene Crkve.
Niki ca.

L I S T A K.
=E šE
Za duhovnu obnovu.
Aveti. Poznata je Diirerova slika viteza, koji jaši kroz kraj strašila. Zdesna uza nj ide na konju gadna prilika smrti, za njim se vuče sotona u bizarnu živin-skom liku. Na vitezu ni traga strahu ili kolebanju. Nasuprot, sva njegova pojava odiše savršenira mirom, govori o željez-noj snazi duha, o nepokolebivoj volji, koja ga nosi k cilju.
To je slika potpunoga krščanstva, du-hovnoga viteza, koji se junački popinje k svetim vrhuncima. Na putu ga susreču ružne aveti, koje bi htjele, da ga primo-raju na uzmak, da ga obore u provaliju pokraj puta. Te aveti jesu križevi i napasti.
Nevolje ili križevi mogu dolaziti na nas i direktno od Boga, i kad se u sv. Pismu kaže, da Bog napastuje ljude, onda se pod tim napastovanjem razumi-jevaju samo nevolje. Prave pak napasti, koje čovjeka upravo potiču na grijeh, ne mogu dolaziti od Boga, „Bog ne napastuje nikoga". (Jak. 1. 13.). One dolaze poglavito od razumnih stvorova, a Bog tih nesprječava; on je razumnim stvorovima dao slobodnu volju, koje ne če da uništi.
Pravi napasnik je davo, kojemu sv. Pismo i daje to ime.
Moderni se svijet porugljivo smješka, kad je riječ o daviu. Zabacujuči vjeru uopče, ne priznaje ni egzistencije davla. Mi krščani znamo medutim, što nam je do toga držati. Isus izgoni davle iz op-sjednutih, govori o „knezu ovoga svijeta". Nauka je sv. Pisma i odveč jasna. Otkle ona užasna mržnja na križ i krščanstvo u naša vremena, ako nema davla ? Otkle one užasne bogohulne i druge strašne misli, što nam znaju prohujati glavom i mučiti nas protiv naše volje ? Tolika žiča svetih govore nam o davlovim napastima, koje se i vidjivo očitovahu. Citajmo i
život jednoga od novijih, blaženoga župnika arskoga, pa čemo vidjeti. Ipak se u novija vremena zli duh ne očituje toliko. „Danas se ko sakrio", veli negdje konvertit Huysmans, „jer mu bolje dode za njegov posao, što ljudi drže da ga nema*. Istina je naše vjere da davo op-stoji.
Davo ide svojim napastovanjem za tim, da nas obori u grijeh i propast. Nisu dašto sve napasti od njega; mnoge dolaze i bez njega, dolaze od našega u Adamu otrovanoga tijela, od naše slo-bodne volje. „Svak biva napastovan od svoje zle požude". (Jak. 1. 14.)
Ti stvorovi jesu davo i čovjek.
Zašto davo napastuje čovjeka? Jer je z 1 o b a n; zloba je kanda njegovo samo biče. Mrzeči Boga, hoče da tu mržnju prelije i u ljude. Jer je ohol: on hoče, da bude ljudima bog i da ima medu njima svoje kraljestvo — majmuniše Boga. Jer je zavidan ljudima, koji imaju da zauzmu u nebu mjesto, što je njemu pripadalo. „Zavišču je davlova ušla smrt u svijet". (Mudr. 2. 24.)
Davo ne može direktno djelovati na čovječji razum i volju, ved djeluje na njih preko fantazije i požudne moči; pota-mnjuje svakojakim slikama razum i uz-buduje strasti, koje onda vuku volju za sobom.
Opasan je to protivnik, jer mu je silna moč, kako govori sv. Pismo, a lako to razabiremo i otud, što je on samo duh. Uz veliko znanje, što ga ima od prirode, veliko mu je i iskustvo, što ga je stekao kroz duge vijekove. Pozna on čovjeka bolje od ikakva ljudskoga psihologa i prema tome udešuje u pojedinim sluča-jevima svoje ratne osnove. Neke ljude muči dugotrajnim napastovanjem, jer zna, da postojanost najbolje postizava svoj cilj. Na druge srde iznenada, uz-
buni u njima zle strasti prije nego su se osvijestiii i pograbili duhovno oružje, da se brane. Neke dovodi do neisprav-noga prosudivanja, potamni im tako sud, te misle, da što rade, rade za Boga, a onamo je sav njihov rad od puke taštine i sebičnosti. Kod nekih dode s tako strašnom šilom, da im se svako odupiranje pričini nemogučim. Ako sve to ne uspije, onda se zna poslužiti 1 u-k a v š t i n o m, i zavodi ih na zlo pod prilikom dobra, pretvara se u andela svjetlosti.
Davo napastuje i dobre i opake, ali ipak više dobre nego opake, što se lako razumije.
Ako on i jest prirodno jači od nas, ipak smo mi u ovom boju nad njim: on nas ne može primorati, da pristanemo uz napast, on ne može da nas muči kušnjom, koja bi nadilazila naše sile. „Ne može na vas doči napast, osim čovječje (I. Kor. 10., 13.), t. j. saino takva, koju čovjek može nadvladati. K tomu nas po-maže u ovoj borbi milost Božja i pomoč sv. andela. „Vjeran je Bog i on ne če dati da budete napastovani preko vaših sila, nego če učiniti s napastovanjem kraj, da možete Izdržatl. (I. Kor. 10. 13.)
Uperismo eto prstom u prvu najstraš-niju avet, koja nas susreta na putu k sa-vršenijemu krščanskemu življenju. Pri-hvatimo se svetoga oružja ko Božji vitezovi, kako nas opominje apostol: „Udarite na se oružje Božje, da možete izdržati protiv zasjeda sotoninih, jer nam nije ra-tovati protiv tijela i krvi, več protiv po-glavarä i vlasti, protiv upravitelja svijeta, svih tmina, protiv opakih duhova ispod neba. Stoga uzmite oružje Božje... opa-savši bedra svoja istinom i obukavši se u oklop pravde i obuvši noge u pripravu evandelja mira; a nadasve uzmite štit vjere, kojim čete moči ugasiti sve žarke strijele nečastivoga, i kacigu spasenja uzmite i mač duhovni (koji je riječ Božja), moleči se svakom molitvom i moljenjem u duhu bez prestanka i bdijuči. . ." (Eies. 6, 11.-18.).
Windhorstov katolicizam. Napadna je činjenica, da su gotovi svi veliki vode katoličke akcije morali podnijeti teških opadanja na svoj katolicizam. Nije potrebno da se primjeri zato vode iz ranije prošlosti. Naša tek minula sadašnjost daje nam dovoljnih potvrda. Zar nije pokojni biskup dr A. Mahnič u vrijeme, kad je odlučno ustao za naša narodna prava, po austrijskim katolicima prozvan „svira-lom Velikog Orijenta?* Ili, tko se ne sječa, da su našeg Evandelistu dra Kreka potvarali, da je daleko od krščanstva i označivali ga kao poganski nastrojena
fanatika. A da je f dr P. Rogulja bio u očima mnogih: modernista, a i agent pravoslavlja, to znade svaki naš čovjek.
Kroz takvu je školu prošao i veliki voda centruma, Windhorst. Željezni kan-celar, knez Bismark ostao je doduše du-žan dokazu za tvrdnju, koju je stavio u svojim meinoirima o Windhorstu, gdje je za njega ustvrdio, da je „religiös ungläubig". Ipak i kraj očitih protudokaza u djelima rado se ponavljala smjela tvrdnja Bismarkova o nevjernom Windhorstu, kome je katolicizam bio samo čimer za druge ciljeve. Fakat, ako je u tomu samo to, što obično nema u večoj mjeri ni usmenih ni pismenih izjava, koje otkrivaju vjernu dušu katoličkih voda.
Jedan od rij«tkih dokumenata Wind-horstove katoličke duše jest i pismo, što ga je pisao gdi Mariji Schmidt. Saloni gde Schmidt bili su u danima teškog kulturnoga boja sabiralište, gdje su pr-vaci centruma naiazili odmor od napor-nog parlamentarnog rada. Pismo je datirano 5. jula 1872., upravo na dan, kad je savezno viječe primilo zakon protiv Isusovaca, protiv koga je Windhorst malo dana prije tako žestoko ustao. Pismo u izvatku glasi:
Odlična prijateljice!
Boj protiv Crkve biva sve žešči, i ja ga gledam s istinskom zabrinutošču. Za-ista, da Gospod nije dao svoja obečanja, čovjek bi morao izgubiti pouzdanje. Nama ne preostaje ntfta drugo, nego vruča mo-litva i izdržljiva postojanost.
Vama najzahvalniji L. Windhorst.
Donoseči ovaj mali dokumenat vjere Windhorstove, mi se sječamo još ijepših čina i riječi našeg mrtvog Viteza sv. Grala,
0	kojima čemo imati zgode, da ih ovdje iznesemo. Nego ne možemo se oteti nauku historije, koji je u tim slučajevima tako jasan; katolicizam svakoga nas mora biti proživjela svojina duše, prije nego počnemo za nj vojevati u areni života.
N. K.
Internacijonala.
Izvadak iz pravila katoličke dačke internacijonalne unije. (Prijcdlog J. K. D. Lige na zborovanju za internacijonalu u Mariboru).
I. S vrh a K. I. D. Unije je:
1.	gajenje svijesti katol. nniversalizma
1	svijesti katol. solidarnosti medu katol. dačkom omladinom.
2.	Kooperacija svih kat. skupina svijeta u pozit. radu, i u borbi protiv zajed-ničkoga protivnika.
3.	Unositi u daštvo katol, shvačanje prava, povijesti i soc. politike.
4.	Sjediniti čovječanstvo pod auktori-tetom papinstva, koje je po svojim po-sljednjim velikim reprezentantima dalo smjernice za socijalni (Leo XIII.), religi-jozni (Pio X.) i politicki rad katolika (Benedikt XV.).
5.	Odgojiti katol. daštvo u radikalno-katoličkom shvačanju politike.1
6.	Upoznavati kat. daštvo s praktič-nom organizacijom, ideologijom i histo-ričkim razvojem kat. ideja u različnim državama i medu različitim narodima.
7.	Nastojati, da članovi kat organizacija budu u neposrednom kontaktu s narodom, u kojem žive.
II.	Praktična zadača K. I. D. Unije je:
1.	izdavanje jednoga zajedničkoga katoličkoga intern, dačkog glasila, koje če mješovito donositi gradivo u više svjetskih jezika. Prednost imadu jezici, koji če služiti kao oficijelni jezici K. I. D. Unije. Članke principijelnog karaktera, što ih odabere K. I. D. U., morat če preštampati u prijevodu svi listovi katol. daštva.
2.	List če donositi uz ove principi-jelne članke takoder informacije o katol. pokretu u različnim krajevima svijeta, te če registrirati sve glavne pojave naših protivnika, osobito djelovanje protivničkih dačkih skupina.
3.	Nastojati, da katol. dačke organizacije stupe u što uži kontakt s čisto vjerskim organizacijama; da organizirani katol. daci budu po inogučnosti takoder članovi jedne vjerske organizacije. (Mar. kongregacije i t. d.)
4.	Sazivati i organizovati zajediiičke kongrese katol. daštva ^ijeloga svijeta ili samo nekih susjednih država.
5.	Konstituirati posebno sudište, koje če nivelirati medusobnim sporazumom eventualne opreke — napose u nacijo-nainim pitanjima — izmedu različnih kat. dačkih skupina. U slučaju, da ne dode do sporazuma izmed'u obih stranaka, to se one moraju pokoriti riješenju sv. Oca pape ili njegovom zamjeniku.
III.	Prist up u K. I. D. Uniju:
1. L) K. I. D. Uniju se smiju primiti samo one organizacije, koje stoje na čisto
1 Tada če katol. novine cijeloga svijeta biti i politički jedinstveno orjentirane
i ne če širiti pod utjecajem poganskog libaralizma nacijonalnu mržnju, kao što to na žalost danas još čine.
katol. načelima i koje se obvezuju, da se pokoravaju odredbama episkopata.
2. Delegate u K. I. D. Uniju šalju pojedini narodi ili pojedine države.
IV.	Jezik. U jezičnom pitanju mora K. I. D. Unija iči za tim, da se zajednič-kim sporazumom, što prije omoguči uve-denje zajedničkoga saobračajnoga jezika kat. internacijonale. Dok to bude iz nacionalnih ili praktičkih razloga nemoguče, mora K. I. D. Unija nastojati, da u interesu što veče koncentracije broj oficijel-nih jezika bude što manji. U savezu s time predlaže jug. kat. daštvo da se uvedu 4 oficijelna jezika K. I. D. Unije, i to: fran-cuski, njemački, engleski i jedan slaven-ski jezik.
V.	Naci jonalno pitanje. K. I. D. Unija ostavlja dačkim skupinama, koje su u njoj organizovane, potpunu slobodu u njegovanju posebne nacijonalne svijesti i nac. obilježja onoga naroda, kome ta-kva dačka skupina pripada.
VI.	M j es t o K. I. D. Unije. Jugosl. kat. daštvo se slaže potpuno s prijedlo-gom holandeskog i švicarskog katoličkog daštva, da sjedište unije bude u jednoj neutralnoj državi i to u Fribourgu u Švicarskoj.
VII.	Staleško i ekonomsko pitanje:
1.	Kat. Int. D. Unija mora zastupati staleške i ekonomske interese daštva na dačkim ili drugim kongresima, kod poje-dinih vlada i t. d. Boriti se, da na svim školama prodru krščanske reforme i da na njima ne dode do upliva protivukr-ščanski duh.
2.	K. I. D. Unija mora sve svoje sile uložiii, da se uvede na svim školama pouka u vjeronauku.
3.	Voditi točan popis svih organizacija i davati daštvu informacije za put i študij po inozemstvu.
Pismo iz Fribourga. F rib o ur g.
Iz toga centra švajcarskoga katoličkog daštva, odakle je potekla misao internacionalne Unije katoličkog daštva, primili smo dopis, koji donosimo u prijevodu:
„Da nije švajcarsko daštvo upravo u one dane, kad je zborovao mariborski sastanak, održalo i svoju glavnu skupšti-nu, sigurno bih ja došao u Maribor. Jer sam bezuvjetno morao prisutvovati toj skupštini, nije mi bilo moguče da stignem i u Maribor. Zaključci, koji su dolje do-neseni, dokaz su nam da se poistovjetu-jete s našim idejama, i da srnisao internacionalne Unije katoličkog daštva ima pravu životnu snagu.

Švajcarsko je kat. daštvo odredilo u Wilu posebnu komisiju, koja se ima u buduče samo tim pitanjem baviti.
O stanju Unije mogu Vam saopčiti tu novost da spremamo veliki kongres u Svajcarskoj i to u Fribourgu. Kongres bi se imao održati početkom slijedeče godine i bio bi ujedno konstituirajuča skup-ština Unije. Predbježna su zborovanja, osobito prva, zamišljena kao nevezani dogovori delegata. Nadamo se, da de i Jugoslavija poslati svoje delegate. Potankosti o zborovanju javit čemo Vam naknadno.
Što se tiče Vašeg izvještaja o mariborskem zborovanju u „Roomsch Stu-dentenblad" mogu Vam javiti, da je taj več objelodanjen sa svim rezolucijama.
Bratski pozdrav!
J. Tchuor, theol.
Holandezi o zadačama katoličke dačke Snternacionale. Uz Švajcare ho-landeski su katolički dsci glavni inicija-tori pokreta za osnlvanje katoličke dačke Internacionaie. Kao takvi oni su naravno medu prvima formulirali svoje nazore o idejnoj podloži i zadacima katoličke internacionalne organizacije. U internacional-nom su dvobroju svoga glasila „Roomsch Studentenblad" napisali njihovi vode, dr Oerard Brom i Th. Schlichtina dvije ras-prave o gornjem natpisu.
Misao se internacionalne organizacije katoličkoga dačtva osniva na životu va-sione Crkve. One Crkve, koja več 20 vijekova vrši svoju misiju medu narodima znajuči, da sretno sintetizira heterogene nacionalne elemente u harmoniju jednog mističnog tijela, komu je glava Hrist. Priznavajuči razlikosti elemenata narodne duše, Crkva ih uvažava i zadržaje kao svoje organe s posebnim zadatkom. Ali ujedno ih Crkva tako ureduje, da vazda drži u ekvilibriju interese pojedinog organa, u ovoin slučaju naroda, sinteresima . zajednice. I tako upravo ova oznaka va-seljenosti tvori srž života Crkve, ona je čini, da bude „signutn elevatum in nati-onibus", koji oploduje narode božanskim životom po komunikaciji svetih, Katoli2ko daštvo, kao novi rod vaseljene Crkve, ima sada časnu zadaču, da u punoj mjeri ostvari u životu naroda svoj: vjerujeai u je inu, svetu vaseljenu Crkvu. To je idejna podloga katotičke dačke Internacionaie.
Zadatak joj je u prvom redu kulturni, da stvori i produbi katoličku duševnu kulturu. U nacionalna ili zapravo politi-čka pitanja kao i u socijalno-politička pitanja ne bi kao dačka organizacija direktno zalazila. To dakako ne znači, da bi ih i perhorescirala. Zahtijeva samo od sviju, da se i ta pitanja mjere i prosu-
duju naukom krščanske provednosti i ljubavi,
Kako znanost ima presudnu važnost za razvoj jednog svjetskog gibanja, jer je poznata činjenica, da na katedrama znanosti započitiju revolucije duhova, internacionalna dačka organizacija ima da dade katoličkoj ideji ljudi, koji če širinom i dubinom znanja biti dorasli svi-ma zadacima vremena. Upoznavanjem religijozne, ekonomske i političke organizacije raznih naroda, koja če omogučiti internacionalna dačka organizacija, ospo-sobit če se i univerzalniji, okretniji i is-kusniji buduči vode katoličke akcije.
Jačanje socijaine svijesti, dotično njeno kultiviranje preuzimje internacionalna organizacija takoder u svoj program. Tim se hoče segnuti socijalnoj krizi čovječan-stva do korjena. Graditelji novoga društva moraju najprije u sebi sagraditi čovjeka, koji duboko socijalno misli, osječa i radi. Sami, pa i najbolji socijalni zakoni i formule, ne če rionijeti bitnog po-boljšanja sadašnje nevolje, dok se i po-jedinac i društvo ne preporode duhom Hristovim.
Snaga medutim katoličke dačke Internacionaie leži u moralnoj solidarnosti, koju če proizvoditi ovakova velikopotezna organizacija. Laganije če biti izdržati i najteže kulturne borbe, ako bude svakoga krijepila misao, da za njim stoji falanga ne jedne nacije nego omladine sviju katoličkih nacija. Jasno je i to da če moralna kat. daštva solidarnost ulijevati nove mlazovč idealizma u pokretu pojedinih nacija, jer če sve njihovo djelovanje staviti u široki okvir ideje jedne i vaseljene Crkve.	N. K.
Socijalno gibanje.
Syajcarski episkopat protiv soci-jalizma. Proslijedujuči primjer nizozern-skog episkopata, koji je nedavno oštrom okružnicom istupio protiv socijalizma, izdali su Švajcarski biskupi koncem septembra pastirsko pismo na svoje vjernike o socijalizmu. Pored toga, što je pastirsko pismo švajcarskog episkopata, kao i ono nizozemskog, dokumenat o snazi i metodi borbe, koju katolička akcija u ti in zemljama mora da održi s modernim socijalizmom, ono • sadržaje uglavnorn i sve točke, u kojima divergira katoličko naziranje na socijaine probleme od onog što ga usvaja moderni socijalizam kao sistem.
Okružnlca upozoruje i sve one faktore, koji imaju tešku dužnost, da se brinu za mir i red u društvu, kako je nedostatno, da se ideji socijalizma odupi e samo šilom

bajuneta. Socijalističkom meterijalizmu može se uspješno suprotstaviti silu idealizma, koji još živi u narodnoj duši. Samo ne smije inteligencija svojim životom prema principirna, koje donosi i so-cijalizam, da poništava taj ideaüzam. Episkopat upučuje svečensivo, da svim silama propovijeda staru istinu, koju je plamen velikoga rata ponovno tako živo osvije-tlio: da porfd zemskih dobara postoje druga duhovna i viša. Ta duhovna dobra čovječanštva može spasiti organizo-vani katolički narod protiv svih nasrtaja socijalizma.
Na osnovu toga odvračaju biskupi vjerne od pristupa u socijalistička udru-ženja, a onima, koji svijesno pristaju uz socijalizam kao sistem, i koji ga javno propagiraju, dotle, dok ostaju u tom uv-jerenju, zabranjuju priinanje sakramer.ata. Tko je pak prisiljen na pristup u soc. udruženje, mora tu okolnost saopčiti svo-mu župnom uredu, ako hoče primati sa-kramenata.
Kako rekosmo, poslanica odaje sliku o žestini borbe za naziranje na savremene socijalne probleme, ali je i dokaz velikog moralnog autoriteta švajcankog episkopata, kad istupa tako oštrim mje-rama, koje pretpostavljaju, da če u do-ličnoj mjeri biti i vršene.	N-a.
Ex Oriente.
Boljševizam i pravoslavlje. Upravo u vrijeme, dok je god. 1917. u Moskvi zborovao sveruski crkveni sabor, koji je pod dojmorn tradicija širifPmasa o patii-jarhatu, ponovno uspostavio od Petra Velikog ukinuti pati ijarhat, provedoše boljševici u Petrogradu dobro priprem-Ijenu revoluciju. Boljševička je revolucija stigla rusku crkvu u značajni čas.
Abdikacijom Nikolaja II., pa malo dana zatim i Mihajla Aleksadroviča, ruska je pravoslavna crkva jednim potezom pera Iišena vjekovima sagradenog svog oslona cezaropapizma. Privremena revolucionarna vlada kneza Ljvova i Kerenskoga zadržala je doduše mjesto oberprokuratora sv. sinoda kao člana privremene revolucionarne vlade. Ali na kratko vrijeme. Posljednji oberprokurator sv. sinoda, Vladimir Ljvov, uslijed nesporazumka s članovima arhijerejiina sv. sinoda, nasilno je razjurio djelo Petra Velikoga poslije Us-krsa 1917.
Da uspostavi ove znatne praznine i da provede temeljnu organizaciju ruskog crkvenog života, sastao se več od 1915. spremani sveruski crkvevi kongres u Moskvi g. 1917. Kongres nije potpuno dovršio svoje zadače uslijed provale po-
novne revolucije. Ipak je donio, barem u glavnim črtama, novi crkveni ustav, koji je imao kolegijalni karakter (sabor-nost). Patrijarhi nije dana nikakva juris-dikciona vlast. Ta je pridržana crkvenom saboru, u kojem imadu lajici vrlo veliku ri eč. Kao dijete, koje se osovilo na vla-stite noge, morala je slobodna ruska crkva da pokaže, koliko ima u njoj ži-votrie snagi*. U ovaj eto kritički po nju Čas nadošao je boljševizam.
Karakterizujuči W. Sombart (Socia-lismus u. Sociale Bewegung, Jun 1919) strukiuru duha boljševizma, označuje ga kao jedan u svojoj biti negationi stav prema svemu svijetu, naravski prije svega prema vjeri. Temelječi svoj religiozni filozofski nazor na materijalističkoj filozofiji Feuerbacha, našao je boljševizam u ruskoj crkvi nositeljicu tisučljetnog rop-stva i despotizma ruskih careva. Boljševici su namah proglasili rastavu crkve od države, a u praksi su započeli strašnim progonom ruske crkve. Kao prva žrtva bio je sam sveruski crkveni šabor, koga razagnaše. Muke, kroz koje je prolazila ruska crkva i njeno svečenstvo u prvo vrijeme boljševizma, daje na mjestima vjernu sliku progona rimskih careva. Pa ipak je ova teška kušnja spasila rusku crkvu od možda teških trzavica. Heroizam, kojini su mnogi sveštenici podnijeli udar materijalističkog boljševizma, učinio je na Rusa, čovjeka duše, dubok utisak. U njem se probudila jaka vjerska svijest, koja je privukla primjerice mase moskov-skog stanovništva na obranu patrijarhe Ti-hona, kad je izrekao prokletstvo nad bolj-ševicima. Pod pritiskom otpora širokih masa protiv gonjenja i uništavanja vjerske svijesti, boljševizam je, kao i u mnogo-čem drugom, morao da revidira svoje stajalište prema ruskoj crkvi. Mjesto progona crkve i otvorenog neprijateljstva prema religiji, proglasiše vjeru privatnom stvari, pa dosljedno i vjersku toleranciju.
Karakteristično je u razvoju boljševizma, da je prvi svoj poraz doživio u borbi s religijskom sviješču. Mjesto da što šilom, što snagom vjere u mogučnost ovo-zemskog raja, istisne i poništi refomiranu rusku crkvu, on je svojim nastupom pro-izveo močni religijski pokret. Kako i po-sljednje vijesti iz Rusije javijaju, religiozni pokret uzima sve večeg maha, te se več i u sovjetsku crvenu armiju uvodi na zahtjev vojnika služba Božja. Iz redova se lajika tu podiže nova generacija klera požrtvovna i iskušana teškim borbama. Osnivaju se bratstva po uzoru komuni-stičkih zajednica prvih krščana, a po tvo-rnicama postavljaju kom. radnici ikone i mole pred njima. Tako je boljševizam
pomogao ruskom pravoslavlju, da se iza carističkog apsolutizma osovi 11a vlastiie noge i dokaže svoje pravo na opstanak. Ono je prošlo preko vatre progona i sada se zida nova pravoslavna crkva. Više krščanska i više slobodna. Revolucija je donijela pravoslavnoj crkvi slobodu (N. Berdjaev), a boljševizam joj eto donosi i unutarnji preporod.	N. K.
Religijozno-kulturno stanje grko-katol. Ukrajinaca Istočne Galicije. Ukrajinski narod 1st. Galicije proživliava sada neprispodobivo teška vremena. 1st. Galicija je ona zemlja, koja je za svjetskog rata najjače stradala, te gdje rato-vanje i sve s njim skopčane strahote do danas nisu prestale. Narod je moralno i materijalno skoro sasvim uništen. K tome je 1919. god. došla nasilna poljska okupacija i poljsko gospodarenje, o kojem bolje da i ne govorimo. U svem tom je narod silno postradao, a stradala je i ukrajinska inteligencija i svjetovna i duhovna. Inteligencija je posebno trpjela još poradi toga, jer je to ukrajinska inteligencija, t. j. predstavnica jedne narodnosti, koioj mogučnici ovog svijeta ne priznaju prava na opstanak. A ukr. je inteligencija bila uvijek narodna, t. j. ne samo da se je nazivala ukrajinskim imenom, da je govorila ukr. narodnim jezikom, nego je svim silama i uvijek radila oko ekonomskog i kulturnog pri-dignuča svog patnika-naroda. Ukrajinci su u bivšoj Austriji bili poput Slovenaca, nacija drugog, ako ne i trečeg reda, te su kao takovi bili isključeni od svake državne pomoči. Osim toga su na svojoj rodnoj zemlji, u svojim gradovima i se-lima morali neprestance voditi s Polja-cima (koje je Austrija uvijtk favorizirala na štetu Ukrajinaca) ogorčenu borbu za opstanak. I u toj borbi se je uzgajala ukrajinska inteligencija, kako svjet'ska tako duhovna, pa je baš radi tih okol-nosti morala uvijek sačinjavati jedinstvenu frontu. To je osim mnogo dobrih poslje-dica imalo i loših, a poglaviio od ovih bile su, da je nacijonalna samoobrana apsorbiraia sve sile katoličke inteligencije te da se kulturno strujanje nije moglo diferencirati. Sve što se je na polju narodne kulture učinilo, sve je bilo opče-narodno : pučka prosvjetna društva (bilo ih je nekoliko hiljada) i njihova centrala u Lavovu „Prosvjeta", zadruge, nakladna društva, privatne gimnazija (bilo ih je 16 I) i mnoge druge kulturne institucije. Radi toga se nije mogao razviti katolički po-kret, a i pučko prosvječivanje je dost'a trpjelo. Trpjela je osobito ideja sv. Unije, za koju bi ukr. svečenstvo moralo najviše raditi. Uniji je mnogo škodilo i t. zv.
„moskvofiistvo", to je propagiranje jedin-stva velikorus. i ukr. naroda a ujedno i vjerskog jedinstva — povratak pravoslavlju. Bujan je bio ukr. nacionalni život prije rata, ali imao je jedan nedostatak: nije imao jasne i odlučne orientacije, stalne boje. Zadnji decenij prije rata se je sve više ispoljavalo naprednjaštvo, ali na to se nije obračalo velike pažnje radi opčeg dobra. Izlazio je doduše u Lavovu još od 1896. g. katolički dnevnik „Rusläu", ali radi svog nacijonalno-polit. pravca nije imao skoro nikakva značenja, isto se tako nije ni zapažala „krščansko-so-cijalna stranka" i s istih razloga.
Omladina je bila uzgajana u mnogo-brojnim dačkim domovima („bursa") u vjerski indiferentnom duhu (u najboljem slučaju). Akademičari su imali svoju „Akademičnu Hromadu" (akadem. opčina) jcoja je u glavnom bila umjereno-Iiberalna. Socijalisti su imali svoju organizaciju.
'Svečenstvo je imalo svoj organ „N'yva" (Njiva), svoje društvo apostola Pavla, koje je izdavalo tjednik za narod.
Danas je stanje strašno. Svagdje samo razvaline, intcligencija decimirana (ako nije gorel), što austrijskim ratom 1914-1918., što poljsko-ukrajinskim 1918-1919., što raznim interniranjem, a nakon poljske okupacije raštrkala se po svim zakucima Evrope. Još gore je prošlo svečenstvo, koje čini gros ukr. narodne inteligence. Mnogi su svečenici stradali zbog ukra-jinstva, te su ih Rusi izgonili u Sibir, neke je Austrija progonila zbog „moskvofilstva", mnogi su poginuli na ratištu, a i kod kuče od zaraznih bolesti, što su harali u 1st. Galiciji, koju su iskrižale tolike fronte.
Kad je došla poljska okupacija, mnogo je unijatskih svečenika bilo internirano, konfinirano, a sjemenište rekvirirano za poljsku vojsku. Lavovsko sveuči-lište je zatvoreno za ukrajinske dake i ukrajinska omladina gubi dragocijeno vrijeme bez nauka ili se u bijedi, gladna i poderana, potuca po Beču, Pragu i Zagrebu.
Sred tog opčeg propadanja i uništa-vanja ukr. nacijonalne kulture visoko se uzdiže lik lavovskog metropolite grofa Andrije Septyckog. U najernije dane bio je on skoro jedina zvijezda, jcoja svojim svijetlom tješi, bodri i ulijeva snagu za dalj nji život. On je pravi otac svog naroda, od svih ljubijen i poštivan, največi mecena ukrajinske narodne kulture — ukrajinski Strossmayer.	M. F-ak.
flačke prilike u Češkoj. Dačke su prilike u češkoj vrlo desolatne. Sa strane srednjoškolskih profesora navaljuje se na vjeru katoličkog daka takvim metodama, da on, ako nije dosta jak, mora nastra-
dati. Tu se govori o zarobijtvatiju sa strane Rima, o izmučenom českome narodu, koji je Rim uništio, te o nesavre-menosti Crkve i dogmi.
Dak, koji vjeruje, mora mnogo učiti, da održi i onako teški svoj položaj. Inače biva ismjehivan, jer se drži morala glupog i nesavremenog.
Ni na universama nije boije. Katolicizam i slobodna misao bore se svom žestinom. Napredna češka omladina s prezirom gleda na jaku falangu katolič-kih akademičara, koje ni velika akademska naobrazba nije učinila samostalnima i mudrima. Na njih se navaljuje u „Času" .Českčm slovč" „Pravu lidu", Volne my-štence, na sastancima i svugdje, gdje god se prilika desi. No češko kat. daštvo je svijesno i karakterno. Ono vodi boj do istrage. Izdaje dvije revije („Život* i „Jutro") dobro uredivane i mnogo čitane.
Češko kat. daštvo se afirmuje, a da se s njime računa, vidi se več odatle, što se na njega svim mogučim sredstvima navaljuje. Ono pobjeduje. (V. I. broj Zore-Luči str. 25.)	J. V.
Dački svijct.
Fribourg (Suisse). Nadam se, da če drugove u domovini zanimati reč o prilikama na fribourškoj univerzi. Isklju-čivo je katolička. Sve je organizirano. Malenkost je „divljaka" („Vilde").
Matica katoličkih dačkih organizacija u Švicarskoj jest: „Savez švicarskih studenata". Ostala su akademska društva samo sekcije „Saveza". Svetovni akademičari i bogoslovi čine zasebne sekcije. Savez svetovnih akademičara zove se: „Katolički dački savez Alemannia". Njegovi članovi mogu biti „svi eksterni aktivni članovi „Saveza šv. studenata", koji su imatrikulirani na fribourškoj univerzi, a govore nemački ili retoromanski". (§ 1. Opšte odredbe.) Deviza „Ale-mannije" : „Furchtlos u. treu".
Postoje i druga dva društva „La Sa-rinia" (po nazivu reke, što teče kror Fribourg) i mlade, odvojene nedavno od „Alemanije" — Les Fribourgois.
Akademičari su iz inozemstva napose organizirani. Tako Francuzi u „Gallia", Poljaci u „Polonia", Nizozemci u „Ho-llandia". Ovakovih društava ima devet. Svako ima svoje vanjsko obeležje. N. pr. članovi „Alemanije" nose preko prsiju crvenu-belu-zelenu vrpcu i crvenu kapu s belim-zeienim obrubom.
Pri službenom otvorenju univerze pri-sustvuju službi Božjoj sva društva kor-porativno pod svojim zastavama. Iza toga, dok u auli govori stari rektor i nastupa
novi, stoje po tri člana od svakog društva u pročelju kod svojih zastava
Sekcija bogoslova „Leonina". Članovi mogu biti svi švicarska bogoslovi, koji študiraju na ovoj univerzi. Ima devizu: In fide firmitas.
Univerzalnijeg je karaktera „Akade-mia". Njezinim se članom smatra svaki slušalac ove univerze. Ona je široko-grudna ili što bi rekle gospodice s Banj-skog brega: „Herz omnium". Dopušta grupiranja prema sopstvenom ubedenju.
U ovaj mah imam pri ruci „Statuten" „Alemanije i „Leonine". Izgledaju mi izgradenija i jača, nego u nekih naših društava, što 6U meni poznata. Stoga je razumljivo, zašto kod nas lako dode do stagnacije. Kod ovih se to teže dogodi. Skoro nemoguče.
„Savez šv. studenata" ima i svoje mesečno glasilo : „Monat-Rosen". Imam pred sobom zadnji broj minule školske godine. Oblik naše „Zore". Opsiže 46 stranica. Stoji 5 fr. za članove, za inozemstvo 9. Dakle po ovdašnjem kurzu krune: 225 KI Ovaj je broj ispunjen nastavkom opširnog nekrologa o državniku Josipu Diiringu; osvrtom na katolički dan wienske nadbiskupije (24. i 25. III. 1920.); dvema pesmama didaktičnog sadržaja; „Besedom" biskupa Bessona, držanoj o 75-godišnjici osnutka francuske sekcije švicarskih studenata „Nuithonia", člankom o bi. Margareti Mariji Alacoque, te znanstvenom studijom „Glavni umetnici talijanskog slikarstva u epohi renesanse". Iza toga slede tri nekrologa, se-mestralni izvještaj sekcija, tabele blagajne „Saveza", inventarskog i „Monat-Ro-sen" fonda, konačne bilanse, mala kronika i dva književna prikaza.
Dojam ustaljene, hladne, mirne, alpske, ali izrazito religiozne revijice. Uieduju je dva doktora i jedan profesor. Jedan ne-mačni deo, drugi francuski, a treči talij anski.
Kako vidite, mi smo jugoslaveni op-koljeni organizacijama, pa sve kad bismo hteli biti dezorganizirani, ne bi nam pošlo za rukom. Zato čemo pratiti vaš rad s posebnom ugodnošču. A bude li i medu nama što dobra, čuti čete. Drugovima u Jugoslaviji bratski pozdrav! R. Venny.
Paris - Katoličke akademske organizacije u Francuskoj. Razumjeti život francuskih katoličkih organizacija ne znači samo poznavati rad i smjerove toga rada, nego više, ili barem isto toliko poznavati milieu, u komu su one nastale i u kome sada živu. Uzevši u obzir samo njihov rad, mogli bismo se malo iznena-diti zbog jedne činjenice, koja u istinu nije tako porazna, kako se u prvi mah
čini, a to je, da francuski študenti ne-maju katoličkog pokreta u našem smislu.
Francuska, koja je u našim očima često puta največa rasadnica liberalizma i bezvjerstva, a koja je u dubini svojoj puna katoličkih ideja, proživjela Je kulturni boj, na koji se mi tek spremamo. Ona danas proživljuje jednu prolaznu fazu, jednu fazu; u kojoj postoji izvjesna tolerancija izmedu dviju ideja: krščanstva i modernog poganstva (rezultat kult. boja u Francuskoj), ali u kojoj ideje toga poganstva još uvijek prilično jako utječu na javni život. Katolicizam iz dana u dan zadobiva sve više terena. Aktivni su ipak pristaše njegovi još uvijek tako malobrojni i opče prilike takve, da nema ni objekata, koji bi momentane mogli izazvatl novu kulturnu borbu niti ima garancij«, da bi taj boj svršio u korist katoliciima.
Pod ovim prilikama »tvorila se franc, katol. studentska organizacita i dobila time jedan smjer, uključen doduše u radu naših organizacija, ali koji je ogra-ničen više na onaj d o rada, što ga mi često nazivamo nt kom pasivnošču. Me-dutim ta pasivnost ne znači djelovanje bez vrjednljlh i večih učinaka, što više, mora se priznati, da je franeusko kat. studentstvo stvorilo valjda najaktuelnijl tip organizacije, u koliko se odnosi na čisto njihove prilike. Toj je na prvom mjestu zadatak: očuvati omladlnu od vjersklh i moralnih pogibli velikoga grada (koje. zbilja zaslužuju veliku pažnju) a s druge strane: dati študentu neke generalne pogleda u ostali život. Ne može se dakako reči, da ove dvije činjenice, koje karakterišu rad večine njinovih organizacija, nemaju svojih zabluda, što se u ovom ili u onom smjeru ističu u radu pojedinih društava. Mali pokušaj ilustracije togs rada stavlja nas pred jednu novu činjenicu, koja kao da traži objaš-njenje. Njihave naiine organizacije nemaju koncentracije rada. No, to je i razumljivo. Paslvan rad ne može imati tolikih zahtjeva za koncentracijom, kao što ga ima aktivan ili bolje ofenzivan rad, koji često karakteriše naše organizacije. I tako izmedu 5—6 akademskih.kat. org. što egzistiraju u Parisu nema nikakve jače. Svaka ima svoj odbor, svoga svečenika, koji prisustvuje sjednicama i svoje odijeljene prosterije.
Radinost kao äto je več spomenuto, ne može se reči, da je u svim društvima jednaka, jer to mnogo zavisi o prilikama, u kojima društvo živi, t. j. da li je nastalo u kakvom „Pensionu", gdje je član svaki student, koji se tamo hrani i stanuje, ili je osnovano spontano kao rezultat
potrebe. Dobar primjer ovih posljednjih društava je „Conference Olivaint" i zgodno je, da radi potpunije slike, pro-motrimo njegov rad.
Iza ovih ratnih kriza, što su morala preživjeti sva društva, „Conf. Olivaint" se digao odmah iza demobilizacije vojske novim, snažnim životom. Od 20 članova porasao mu je broj danas preko 200. To su zapravo dvije grupe podijeljene na stud. medicine i na študente ostalih fakulteta, a zajedničko im je ime „La Reunion des jeunes gens" (12, rue d' Assas),
Medutiin ovaj veliki broj članova ne govori toliko, koliko njihov snažan, upravo obilan vjerski život. Svakih 7 ili 14 dana imadu zajedničku sv. Misu u kapelici društva. Čovjek je čisto zadivljen kad Vidi, gdje gotovo svi študenti pristu-paju k sv. pričesti. To več nije samo radi društva, radi forme, to je dokaz i izra« duhovnoga vjerskoga života, glavna točka, oko koje se sve kreče. Brojne sjednice sa specijalno vjerskim pitanjima, nočno klanjanje, duhovne vježbe itd., sve su to izvori, iz kojih francuski kat. student crpi hranu za svoj vjerski život. Oni vide njegovu znatnost i znadu, da je jedino religija ona, koja može zapri-ječltl, da se nacijonalizam ne pretvori u imperijalizam. Oni su uistinu silni naci-jonaliste Taj nacijonalizam izbije često na njihovim sjednicama, na kojima se tretiraju generalna pitanja; stvaraju opči pogledi na život. Tu je Francuska njihova majka, koju oni često pitaju, šta če reči; je li to u njenom interesu? Ali to je samo u pitanjima vanjske politike, koja su se ove godine malo više tretirala. U svom internom nacijonalnom životu oni dobro dijele pristaše krščanstva i njegove največe protivnike u Francuskoj, Zidove 1 framasune. A jer ih (osobito framasuna) ima u mnogim strankama i jer jt opča politička grupacija u Francuskoj dosta nepovoljna za propagova-nje čistoga katolicizma, interna je politika isključena iz rada društva.
Niz lanjskih predavanja pokazuje, da se franc, «tudent interesira za sve savre-mene probleme socijologije, filozofije, literature i ostalih umjetnosti. Sjednice su opčenito dosta žive. Tome, čini se, ne smeta nI stari parlamentarni običaj, da govornik, koji želi debatirati, ide na tri-binu. Poslije sastanaka, koji često traju vlš« od dva sata, pije se čaj, puši itd. To je običaj gotovo u svim društvima i tu se nastavlja debata, koja se na sa-stanku nije mogla dovršiti. Tu se razvija ona prava intimnost što je za nas malo čudno. Postoji običaj, da svaki novi član dobije sasvim službeno jednoga
žaštitnika, koji ima zadaču da ga upozna sa svima u društvu. Inače opčenito svi članovi nastoje, da jedan drugome učine ugodnim boravak u društvu, kao što je recimo ugodan u krugu jedne obitelji. No ako se u tom smjeru razvija njihov život, ne smije se misliti, da je zaista isključen svaki rad prema vani. Pojedinci, doduše u vrlo tnalom broju, išli su prešle godine u tvornice i držali radnicima predavanja u katoličkom duhu. lmali su i posebnu sekciju za socijalna predava-vanja. Dakako, to je sve bez večih, iz-gradenijih planova, jer momenti i veličina miliea nijesu još dopustili, da se rad u večemu stilu započne.
Ovaj mali prikaz ne inože se potpuno primijeniti na rad svih njihovih društava, ali su im zajedničke mnoge črte.
Od ostal h na oko sitnijih stvari, ali velikoga značenja, vrijedno je spomenuti, stalno polaženje sastanaka. Uvijek su . gotovo svi prisutni. Njihovo poštenje, ili zgodnije rečeno njihova savjesnost upravo je izvanredna. Velika biblioteka od nekoliko tisuča prlmjeraka stoji na raspolaganje svim članovima u svako doba. Svatko uzme sam knjigu, zapiše to u jednu teku i rrali j« na vrijeme. Nikad da bi se šta izgubilo. Slična je stvar s knjigama, što se prodaju u društvu. One stoje na hodniku, pa tko hoče da kupi, stavi novac u pripravljenu otvorenu ku-tiju i uzme knjigu.
Skupivši sve, možemo reči: franc, kat. študenti imadu budučnost. Oni utvara ju katoličku inteligenciju, koja če svojim životom unijeti katolicizam u javni život, ili još bolje rečeno, koja če Francusku, prožetu tolikim katoličkim idejama, obnoviti sjedinivši taj naravni skup krščanskih ideja jednim novim realnim i dubo-kim religioznim životom. Zgodno je rekao jedan franc, studenat: „Vjera če trium-fovati u budučnosti, jer nije katoliciztm na tlu Francuske, nego je Francuska na tlu katolicizma."
A na kakvom je tlu naša Jugoslavija ?
D. Gračanin.
Zagreb — Izbori u potpornom društvu. Stranačko se gibanje na zagre-bačkoj univerzi ove godine niti ne opaža. Grupe, koje su prošlih godina vodile glavnu rlječ na univerzi, zašutile su, a neke se čak i razišle. S modom i momentom prošle su i otišle u zaborav. Mi smo uvijek naglašavali, da politika i časoviti pojavi ne mogu biti trajna baza omladin-skih organizacija i vrijeme nam je evo dalo pravo. Samo dobro izgradeni soci-jalni i kulturni program može da održi omladinske grupe na okupu. Do čiščenja je došlo i nas to može satno da veseli.
Kakova je sada orijentacija zagrebačke akademske omladine; pokazali su ovogo-dišnji izbori u potpornom društvu. Ovi su se vršili 5. decembra prošle godine. U 1. broju „Zore-Luči* upozorili smo na najnovije gibanje liberalnog daštva. Rekli smo, da se stvara novi pokret medu daštvom tipa nekadašnjega naprednog daštva, što se kupilo oko „Hrvatskogdaka". Taj pokret istupio je u ovim izborima prvi put. „Demokratska* „Jugoslavija" spala je na neki stotinjak članova, dok je klub „Janušič", prošle škol. god. niti ne zapažen, prikupio preko 200 članova, a i slovenski „Triglav" znatno s« pove-čao. Duševno vodstvo liberalno-napred-njačkog daštva itna „Janušič*. Ove tri skupine s ostalim istomišljenicima stupile su u izbore sa zajedničkom naprednom-demokratskom listlnom. Istakoše svoju listinu u državnim bojama isamosvjesno klicahu po Zagrebu: „Tko da nam se suprotstari? Sve ih pokopasmo i sada smo mi jedini gospodari na univerzi!" Polako, bre! Ima na zagrebačkoj univerzi jedna skupina, koja se ne pušta zgaziti, koja se i s bikatijim ogledala, pa nije podlegla, več je svaki dan snažnija, je-dinst»enija iotpornija. Tu je „Domagoj". Skromna bijela listina, bez büke i galame izišla je na megdan. Rugali se, ismjehi-vali, zamahivali rukom, a na koncu ipak šaputali: „Ne dadu se slomiti, ima ih, pak ima I" Skupština ima početi. Doma-gojci svi na svom mjestu. U striumu gužva i zaprepaščenje liberalaca. „Sve su to klerikalci, ajde po naše u kavanu" išao glas okolo, a šarene listine turaju se svakome u ruku. „Klerikalci' uzimlju šarene, pa s njima za kapu. Skupština počela. Mir ko u crkvi. Izvještaji redaju se jedan za drugim i prihvačaju bez prigovora. Dolazi do glasovanja, koje se vrši na tri mjesta. Liberalci razišli se po kavanama, da dovuku svoje, abijel« pa-daju jedna za drugom. Izbor traje preko dva sata. Svi nestrpljivo iščekuju rezultat. Glasovi se prebrajaju: zaudružene liberalce palo je 374 glasa, a za Domagojevu listinu 169. Prema D' Hontovu sistemu domagojci su dobili dvije najvažnije funkcije u odboru i to glavnog tajnika i i blagajnika II., te još drugih pet odbor-ničkih mjesta, dok su ostala mjesta pri-pala naprednjacima.
Domagojci su u ovim izborima pokazali svoju jakost i disclpiinu. To več nije grupa, s kojom se tek mora računati na univerzi, nego ta grupa zauzela je i dominantni položaj na zagr. univerzi. Da nijesu liberalci udruženo i kompaktno nastuplli, Domagoj bi bio izišao iz izbora kao najjača grupa. Nas ova pobjedana-
punja novim nadama i daje nam jäkog poticaja za novi još žilaviji i ustrajniji rad oko preporoda našega naroda u duhu Hristovu.	Ivo.
Iz srednjoškolskog sekretariata.
Statistika. Odavno smo mi osječali potrebu jedne točne statistike naših re-dova, buduči da je nijesmo imali več tamo od prije rata. Sekretarijat več pri-kuplja materij al, te se nada do Uskrsa svršiti posao, ako još neke organizacije na vrijeme pošalju broj i imena članova sa oznakom razreda i odbor.
Osnivanje novih organizacija. Uza
sav teror i šikanacije sa strane framason-skih perjanica na upravi u nekim pokrajinama, mladi drugovi pokazuju žilavu otpornost i heroizam prvih krščana, ne dajuči se smesti na putu k cilju, koji je težak, ali i privlačiv. Hrist ih jača. To svjedoče i neke novoosnovane organizacije.
Jedinstveni pravilnik. Mnoge su ga organizacije od nas pitale. U upr. odboru Lige ozblljno se misli na sastavtakovih pravila, koja bi bila od trajne vrijednosti, bit če po prilici gotova do konca ožujka. Neka se drugovi strpe, a ako bi slučajno imali kakav zgodan prijedlog i misao, mogu javiti sekretarijatu.
„Hrv. Prosvjeta", „Život" i „Čas" imaju se širiti i uvrstiti u službenu knji-žnicu organizacije. Hrv. če Prosvjeta od-sada izlaziti dvaput mjesečno, poprimit če uz dosadašnje beletristično i socijalno filozofsko obilježje, te če biti nasljednica „Hrv. Straže*.
„Zora-Luč" je u novčanoj krizi. Ako je volite, ako želite, da se redovito štampa, to sakupljajte u svakoj prigodi za fond „Zore-Luči" i za Ligu. Na taj način do-kumentujete našu svijest i ulažete naj-uspješniji protest.
Vijesnik če Lige izači još u siječnju u vrlo ograničenom broju primjeraka (100 kom). Služit če samo organizaciji i vijestima. Tim če ispasti iz „Zore-Luči" dosadašnja rubrika, koja je zamjenjivala taj Vijesnik.
Sekretar B. Nikolič.
Vljesti.
«
Pronijena u upravnom odboru J. K. O. Lige. Buduči da su neki članovi upr. odbora Lige uabrani na predstavnikom sastanku u Mariboru, što zbog študija na strani, što zbog izmjene rnje-sta u odboru odstupili, popunio se odbor prema pravilima ovako: predsjednik: d. Dragutin Pfikryl, c. iur.; akad. sekretar: d. Ante Padovan, ured. za vodenje pro-svj. sekretarijata: d. Iljko Krajcar, med., tajništva: d. Pero Ivanišič, med. Urednik : d. Marko Soljačič, phii., I. revizor: d. Jože Marjetič, med.
Naredni broj Zore-Luči bit če posvečen našem preminulem Učitelju dru Antunu Mahniču. Uprava če nastojati, da ga prema skromnim novčanim sredstvima što ljepše opremi. Preporačamo se za darove u tu svrhu.
Jedinstveni prikaz proslave „Da-čkogp dana" donijet čemo čim stignu svi izvještaji iz pokrajine. Ovo neka bude ujedno opomena nemarnima.
Presvijetli gospodin, Möns. Antun Akšamovič, biskup dakovački, darovao je prigodom proslave „D. dana" u Da-kovu za fond Lige 400 K. Došavši u Zagreb darovao je ponovno na proslavi „D. dana" 1000 K. Na odlasku iz Zagreba sjetio se ponovno J. K. D. Lige lijepom božičnicom od 2000 K. To su samo nov-čani darovi kat. daštvu, dok onih upravo kneževskih darova u naravi kat. dačkom konviktu u Zagrebu ni ne spominjemo. Upravni se odbor presvij. gospodinu, no-vomu meceni i dobročincu kat. daštva, i ovim putem od srca zahvaljuje, moleči 3a ga Gospod dugo poživi i blagoslovi u radu, izriče želju da i nadalje ne zabo-ravi svoga daštva.
Uprava bašiine dra P. Rogulje izdala je razglednice s reprodukcijom posljednje fotografije t Dra Mahniča. Slika je snim-Ijena ovoga ljeta odmah iza dokska pok. biskupa s Krka u Zagreb, Naručuju se kod uprave „Zore-Luči" uz cijenu od2 K po komadu. Novac unaprijed ili pouzeče.
UREDIO: MARKO SOLJAČIČ. ODGOVORNI UREDNIK: DUKA JAKOBČ1Č. TISAK NARODNE PROSVJETE ZADRUGE S O. J. U POŽEOI.

EM i LA,Zapet j
Nikoličeva 10 Telefon 13-36
£ OtpremnI.komisionalni i inkaso posao
' ran v • r n m	■
K
K K K K
IK K K K K K K K K K K K K
Obavlja brzo i solidno dovoz razne robe.putne prtljage i pokretnine svake vrsti na kolodvor i sa kolodvora. Preuzi-ma pakiranje pokučtva preselivanje po gradu.
Prodaja kamenog ugljena na
veliko i na malo. - Cijenjene naloge umoljava se upraviti na poduzeče ELIAŠ i LACHA u ZAGREBU.
iedina katolička knjižara u Zagrebu
Poduprite je. Kupujte sve knjige i na-ručujte sve pi»arske potrepštine od nje
Toplo se preporučuju ove knjige:
Grgec: JugosUvenski argonanti	K 6*—
Brkovič : Povjut «v. Pranje I. i II. dio	K 30.— Gunčevič: Zašto se katolički svečenici
ne žene......K 6 —
Dr. Wilk: Moderni svetac	. K 5"—
O. Harapin : Opstoji li Bog? . .	K 3 — Marden Sw.: Samopouzdanje rodi k po-
bjedi.....K 10 —
Volja i uspjeh . . .K 10 — Matkovič: NajIje»šoj medu ženama .	K 6-— lakovljevič: Stadije 1 fejtoni ...	K 5-— Lasman-Rac: Izbor iz crkvene književnosti .......K 15 —
+ Mahnič: Več luči	, .	K 48
Grivec: Prtvoslavlje . .	.	K 8
Stimmen aus Maria Lach	.	K 14
Stern der Jujend.....K —'50
Dr. Forster : Sexualethik u Pädagogik	K 54 Politi»che Ethik .Kloo Die deutsche Jugend .	K 20 Weltpolitik .	K 55 Christentum und Klassenkampf . .	K 57 Dr, Ude: Lebensretormtraicn . .	K 22 Kulturtchande Europas. .	K 12 Freimauerei und Weltkrieg . , .	K 7 Gross : Der Soziale Friede .KS Messner: Katholizismns u. Revolution	K 5 Hochschulführer.....K 5
- i = i = i
Knjige Hato-11 c l| o 0 žiVota
Jzdajs Dr. 5tjepau MarHuli«.
Knjiga prva. M. Vanino D. I.: FilibertVrau.Gjena K5 80, sva naklada rasprodana.
Knjiga druga. Dr. A. S. i Dr.A. Ž : Kontardo Ferrini. Cijena K 4 60, postom K 5 —.
Knjiga treča. Michel D' Herbi-gny: Vladimir Solovjev. Cijena K 151—, poštom K 16-50, a plača se unaprije d.
Narudžbe prima izdavač Dr. Stj.
Markulin, Zagreb, Kurelfieva 3.
$ <M>«MII	!««»<$♦«> <«*6t	*
rrmnnrvrrmrFi 3 HSRflBHS FR0SS3ET3 n
?! ZÄDRUBSQ.3. 3 S rnnmrnrmrnrk S
3
g
n n n n n n n n n n
Preporuča dosad izašla izdanja:
Dr.AleksijUšeničnik: „Principi sociologije" .... K 10"— Mirko Gjurkovečki: „Poli-
tička historija Bosne" . K 4 — Dr.Janezev.Krek: „Slovenci" K 5'— O. Luis Coloma: „Dječja
knjiga".......K 15--
Antonietta Klitsche de la
Orange: „Vestalka" . . K 15-— Stelle-Terseglav: „SvetaRusija" ........K 15'—
n n
n
n n n n n n n n

Narudžbe se šalju na adresu:
^ Knjižnica ffarodne prosVjd« ^ ^ zadruge s o. j. « Zagrebu. ^
P PRODAJALNA $ kat. tiskov, društva (H. Ničman) Ljubljana
pripor«<ča zalogo raznih svetih podob, spomine na prvo izpoved in prvo sv. obhajilo, podobice za biro (kolekturo) ter devo-cijonalije kakor tudi razglednice. Istotako po možnosti potrebščine Marijinih družb, jako lične knjižice .DRUŽBENIK MARIJIN" kom. 12 K na izbiro so tudi razni drugi molitveniki, posebno priporočljiv je novi priročni molitvenik (Dr. Pečjak) , Pri Jezusu" zl. obr. K 12--, rud. obr. K 7-20 kom.


Gospodarska ^ zveza v Ljubljani
ima vedno na zaiogi različno kolonijaino blago, poljodjelske stroje, umetna gnojila, krmila, žito in mlevske izdelke, les, vino, mesne izdelke lastne vnovčevalnice, rse po najnižih cenah

$

V zalogi so tudi razne pisarniške in šolske potrebščine.
Po možnosti se vsa naročila najtočnejše izvršujejo.
Ima tudi svojo mil ar no in svečasno na Viču pri Ljubljani. V slučaju potrebe se blagovolite obrniti nanjo.
KNJIGOVEZNICA k at o L tiskovnega društva vLjubljani





pre v z em a vsa v to stroko spadajoča dela v večjih množinah katera izvršuje, točno po dnevnih cenah.
^ Zavod za črtanje trgovskih in drugih poslovnih knjig.