Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. 699 omenjamo sedaj živečih mož, ozrimo se le nekoliko v preteklost! Pred nami se bleste imena: Prešeren, Knoblehar, Ulepič, Lehman, Bleiweis, V. F. Klun, Dežman, Toman, Dimic, Hicinger, E. H. Costa, Jurčič, Levstik, Erjavec in mnogo drugih. Vege ni med njimi, kajti on je zagovarjal svoje »disertacijske these« še v starem poslopju filozofske fakultete, v takozvani redutni palači, na katere mestu stoji danes moderno učilišče za žensko mladino. povija pripovetka a Srba. Za »Ljubljanski Zvon« napisao1) prof. Andra Gavrilovic (Beograd). eka mi se ne zameri sto ču, upitan od uredničtva »Ljublj. Zvona« o novijoj i najnovijoj pripoveci i romanu u Srba, početi govor kratkim literarno-istoriskim napomenama o razviču beletristike srpske. Taj je razvitak u nas obeležen istim onim menama, po kojima se u književnoj teoriji izlažu vrste i pravci umetničke pripovetke. Tek je dvadeset godina, kako se pripovetka srpska uputila pravcem, koji joj daje pravo na naziv umetničkog dela. Oko nekih sedam decenija ona se pisala ali ne i studovala onako, kako se danas traži od pripovedača i romansijera. Sve se to tiče poglavito pripovetke u običnijem smislu; roman pak bejaše veoma retka pojava, još redje sreče. Ni danas roman srpski nema da pokaže takmaca n. pr. nekim Krsnikovim romanima. Najbolj i pripovedač Slovenskoga Juga — Laza Lazarevič — nije pisao romana; najdarovitiji srpski pripovedač — Janko Vesilinovič — nije bio spremljen za roman . . . Svi su ovi navodi, razume se, lično mišljenje pisca ovih vrsta, zato — vratimo se početku govora o literarno-istoriskom razvitku srpske beletristike. * * * Prvo doba umetničke pripovetke srpske pripada pravcu roman-tičkom. Ali je pitanje: da li smo još i sada sa svim izišli iz toga doba? Tome se ne treba čuditi. Bujan i zdrav mlad narod odista je proživeo sav vek svoj romantičkim životom: takva mu je istorija, pa *) Na našo posebno prošnjo je napisal g. Gavrilovic svoj članek z latinico. Uredništvo. 49* 700 Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. takva i njegova narodna poezija. Mogaše li se književnost odmah odvojiti od toga, vekovima osvecenoga, života? Osem toga: u doba početaka naše pripovetke umetničke taj pravac gospodovaše i u literaturama naprednjih naroda evropskih. Ali, bežeči od teorisanja, da predjemo na samu stvar. 1 začetnik i najizrazitiji predstavnik romantičke pripovetke u nas bio je Milovan Vidakovic (1780—1841). Rodjen u Srbiji, blizu Beograda, prešao je u Austro-Ugarsku, gde se i školovao pa je tamo i živeo, a umro je u Pesti. Rad je njegov poglavito na romanu. Tu dolaze: Ljubomir u Jelisiumu, Kasija Carica, Usamljeni Junoša, Velimir i Bosiljka itd. Svi su ovi romani »istoriski« t. j. dogodjaji su bačeni u doba starih srpskih careva, kraljeva, kneževa, koji i sami u njima sudeluju, ali inače nema tu ničega istoriskoga. Obrazac je za njih bio Vidakoviču u srednjeve-kovnim riterskim romanima francuskim i nemačkim. Novije istraži-vanje nalazi tu i više od ugledanja: kao sto je n. pr. Carica Kasija u stvari roman o Oktavijanu itd. »Ali je — veli o Vidakoviču — naš literarni istorik Svet. Vulovič -— on bio omiljen narodni pesnik, v i dela su mu se rado čitala dugo posle smrti. Čudesa, neobični i neverovatni dogadjaji i vrlo fantastične slike njegovih romana — to je jako mamilo na čitanje narod naš, koji u to doba — u početku naše nove književnosti — ne imadjaše, osim Dositija, nijednog svog pisca, a ukus mu ne bijaše toliko razvijen, da bi mogao mahnisati poeziji na tome stupnju. S druge strane davaše tim romanima stalno mesto u srcu narodnom patriotski narodni dah njihov. U njima se mahom dogodjaše sve na srpskom zemljištu. Mila istoriska imena narodna oživeše u prijatnoj pripoveci. Dušan, car Uroš, knez Lazar, Miloš, Marko, kosovski junaci, hajduci, srpska sela i bregovi — sve to izlažaše kao živo i kao pobednik. A uza sve ovo blag ton mora-lisanja i živo, idilsko slikanje prirode.« — Van sumnje je da su Dositije Obradovič i Milovan Vidakovic stvorih srpsku čitalačku publiku. — Druga znatna pojava, koja opet čini sredsredu, jeste Bog ob o j Atanackovič (1826.—1858), koji je rodjen u Baji, u Ugarskoj, gde je i umro. Pravne je študije slušao u Beču. U pokretu 1848. imao je znatna udela, bio je narodni zastavnik, zbog čega je docnije v morao emigriratij te je pohodio Francusku, Italiju, Nemačku, Svaj-carsku, Inglesku. Za kratkoga veka Bogoboj je mnogo uradio. Od njega imamo dve sveske novela i nekoliko još pripovedaka. Od tih radova njegova Bunjevka i danas se sme preporučiti. Ali mu je Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. 701 najznatniji rad roman Dva Idola (I. sv. 1851, II. 1852; obe ujedno u izdanju Srpske Književne Zadruge knjiga 10). Dva Idola stoje danas kao prvi bolj i srpski roman, koji gradju crpe iz savremenog života. Ali, crtajuči savremeni život i ljude, Bogoboj se nije mogao oteti otiom književno-beletrističkom pravcu, kome je več ranije sa svojim talentom stao u službu. On je i ovde, kao i u svim novelama v svojim, sledbenik sentimentalnoga pravca. Tako je moralo biti. Covek tako nežne duše ne bi ni mogao pisati u teškim danima posle 1848, o tim dogodjajima, a da ne pusti srcu na volju. S druge pak strane ljubav prema životu i svetu uopšte i prema srpskom narodu pose-bice, verovanje da za njegov narod nema smrti — ne dadoše Bogo-boju da postane pesimista. On u svome romanu uzdiše ali ne očajava. Inače, njegovo pričanje o dogodjajima svedoči, da je i sam u njima sudelovao; detaljan opis putovanja njegovog junaka pokazuje pisca, koji iznosi svoje putne utiske. A sve to skupa izaziva veče inte-resovanje i verovanje. Da razumemo ipak veliku sentimentalnost glavnoga lica, treba se setiti, da je srpska književnost več dosta pre toga imala prevod Getova Ver ter a. Kritički čitajuči Dva Idola nači če se u njima dosta lepih odlika, jezgozovitih misli, krasnog rodoljubja, što je sve učinilo, da se rad Bogobojev smatra lepom pojavom u srpskoj književnosti. — Treči znamenitiji predstavnik jeste Jasa Ignjatovič (1824—1889), koji rodjenjem, životom i radom pripada takodjer austro-ugarskim Srbima. Bio je i političar i žurnalista, ali na tom polju nije imao sreče, da mu rad bude u skladu sa željama narodnim. Svetlija mu je književna uspomena. On je pisac priličnog broja romana i mnogih pripovedaka, a sve je pravca romantičkog ili — realističkog. Ovoga je veči broj. Iz prve grupe najznatniji mu je rad Djuradj Brankovič, istoriski roman, a iz druge roman iz druš-tvenog života Milan Narandžič. Prvi je rad ostao pri uvodu u roman, a i drugi je nezaokrugljen. Kritika nije Ignjatoviču odricala pravi pripovedački talenat, ali mu je s razlogom zamerala za površnost i nemarljivost, kojom je napisan n. pr. inače lepo zasnovan roman Večiti Mladoženja i upavo svi drugi radovi Ignjatovičevi. Osem toga je bilo, možda s manje osnova, zamerke, što on cesto nalazi gradje u običnim svakodnevnim doživljajima. Ignjatovič je vrlo dobar poznavalac malovaroških prilika i tipova u austro-ugarskih Srba, te je iz te sredine mahom i uzimao gradju. v Vredan i oduševljen književni radnik bio je M i lor a d P. Sap-čanin (1842 — 1895), od čijih je radova, ako se ne varam, nešto 702 Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. prevedeno i na slovenski. On je pisao pesme, drame, pedagoške rasprave, ali mu je pripovetka bila glavno obeležje. Skupljene pri-povetke njegove izdala je novosadska knjižara Brače M. Popoviča. Medju njima su najbolje San j al o- omanji roman — i M on ah Genadije, a i ostale se daju zabavno pročitati. Sapčanin je pravi predstavnik tako zvane pripovetke sa sel a, koja je v nas imala največi broj pisaca, pa je i danas još dosta cesta. — Djura Jakšič (1832—1878.), proslavljeni pesnik, napisao je pored pesama, bisera naše umetničke poezije, i pored drama još i veliki broj pripovedaka, koje su se uvek rado čitale i čitače se, dokle se god bude u Srba marilo za — poeziju. U toj vrlini ujedno je i mahna njegovih pripovedaka. One su, u glavnom, dvojake: roman-tičke i pripovetke sa sela. Prve su skup krasnih poetskih opisa i energično izvedenih slika — to su spisi, koji če uvek ostati obrazac svoje vrste, ali nisu pripovetke — istoriske. Druge su mahom idilsko slikanje prilika, u kojima nastaje borba, ali s malim izuzet-kom, uvek pravda pobedjuje. I ako literarni istorik ne može biti zadovoljan tirne kao vrstama beletristike, ipak če uvek priznavati, da bi u srpskoj književnosti nastala čudnovata praznina, kad bi se ti radovi digli. To, i ako u manjoj meri, vazi i za one nekolike njegove pripovetke, koje slikaju satiričnim tonom komične scene malovaroškog života te ne dolaze ni u jednu od pomenutih grupa. — Istoriska pripovetka dobila je odredjeniji ton u nekim radovima Vladana Djordjeviča, čiji se romani Kocina Krajina i Stevan Dušan (nedovršeno), i ako su prepuni romantike, ipak mogu smatrati kao neki napredak. — Mnogo su se v veče nade polagale na C ed o milj a Mijatoviča, koji je u vrlo mladim godinama napisao nekolike pripovetke a za tim dugo vremena radio na istoriji. Njegovi istoriski eseji, s više duhovitosti nego kritike, ostavljahu utisak jačeg pripovedačkog talenta. Najzad je i on poslušao takav glas i napisao Ikoniju, vezirovu majku, koja je prevedena i na slovenski, Rajka od Rasine i Kneza Gra-doja od Orlova Grada, s kojima je zbilja bila zadovoljena sira čitalačka publika, ali ne i kritika. Jedno je svoje delo Mijatovič po-svetio uspomeni Milovana Vidakoviča i tirne je sam lepo obeležio karakter toga svoga pripovedanja. — Istoriska je pripovetka za srpskoga pisca još neprestano primamljiva vrsta rada, ponajpre valjda zato, što nje, savršene, srpska književnost još nikako nema. Zato i jesu mnogi kusali — pa i dva cenjena talenta, Sima Matavulj i Janko Veselinovič, probahu sa po jednim večim radom, ali im A. Gradnik: Pri vinu. 703 uspeh osta daleko iza uspeha drugih njihovih radova. Ta je primam-ljivost izazvala ranije i Andru Gavrilovica (romani: Prve žrtve, Banjsko zlato, Despotova vlastela, zbirka: Ašin-ske priče) na polje takih radova, posle kojih nije bilo novijih, vecih pojava. — Svi se slažu da je šteta, što je odavno prestao objavljivati svoje pripovetke Milovan D j. Glišič, koji je priličnim brojem takih radova (dve zbirke i veci broj rasturenih) zainteresovao čitaoce svih redova originalnim posmatranjem, vešto pogodjenim manirom i duhovitim humorom. — Kao zasebni tipovi stoje Štefan Mitrov Ljubiša(1824 do 1878.) i Milan D j. Mili če vi č, koji su se u zrelim godinama javili pripovetkom. Jak pripovedački talenat Ljubišin iskazan je u pripo-vetkama iz primorskog srpskog života. U njima je obično dogadjaj, o kome se u narodu priča, način je kazivanja narodski, pa ipak je sve to — vidi se po svakoj rečenici — prošlo kroz ruke veste u odabiranju dragocenog od običnog kamenja. To im i jeste glavna karakteristika. — Miličevič je takodjer saopštavao tek ono što je bilo u stvari ili se kao takvo kazuje. Posle večih i važnih etnografskih radova došli su iz pera njegova ovi manji priloži kao epizode, koje na svoj način dopunjuju ukupnu sliku. — - - — U pretpostavci, da sam ovim vrstama pripremio čitaoca za za-jedničko pregledanje novije i po tom najnovije pripovetke u Srba, predjimo na stvar! (Dalje prih.) Pri Vinu. Xn ko nam bol srce razdvaja, pa v roke čase polne spet! Ko z vinom duša se napaja, tako lahko pozabiš svet! Tako lahko pozabiš solze, pekoči lek pekočih ran — in ,tebe ž njimi, neumljiva, ' ki si jih zvabila na dan. A. Gradnik. Andra Gavrilovič: Novija pripovetka u Srba. 743 Prižigaj luč, mogočni jezik ruski, vse tam od Balta sinjega bregov črez step in hrib, črez tundre in črez reke do oceana Tihega valov! Od morij polunočnih, ledovitih do solnčne Indije tvoj silni glas vzdiguj potrte iz prahu in bede, prinašaj narodom prosvete spas! A. Aškerc. povija pripovetka u Srba. Za »Ljubljanski Zvon« napisao prof. Andra Gavrilovič (Beograd). (Dalje.) pohu čini pojava Laze K. Lazareviča. Rodjen 1851. u Sapcu, Laza se školovao u Srbiji, posvetivši se najpre pravnim naukama, a po tom je učio medicinu u Berlinu, gde je proglašen za doktora. Bejaše na glasu kao naj-veštiji lekar beogradski, sto mu je donelo i čast ličnog lekara kraljeva. Umro je u Beogradu poslednjih dana 1890. — Prvo obeležje duše Lazarevičeve bejaše njegova savršena odanost porodičnome životu. U svojim pripovetkama on, istina, nigde nije uzeo za speci-jalan predmet detaljno analisanje toga života i odnošaja, koji u njemu nastupaju: ali je u poj edinim kratkim potezima tako obeležavao toplinu i, tako reči, pobožan dah mirnoga gnezda porodičnog, da je poznavaocima toga života u dve tri reči otvarao čitave svetove, koji su tek u uspomenama živeli. Takav malogradski život, pored bez-brojnih komičnih scena, ima i svoje lepše draži: i naivnosti i poetičnosti. On je na putu, kojim se ispod pouzdanoga krova ide na ne-pogodu života — iz starog zadružnog života tf valove svetske borbe i sebičnosti. Tica je ostavila prvi put gnezdo i proba krila: na polju je studeno i teško, i ona se žudno vrača toplini ranijega gnezda. 744 Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. Ta j momenat, to prvo letucanje po hladnom i oštrom vazduhu, tu idiličnost i opet predznak svetske nemilosrdnosti, shvatila je duša Lazareviceva tako živo a korektno, kako samo prava poetska duša istinski obrazovana čoveka može postiči. Zudnja se za takim životom ogleda i u domačim, ličnim, pismima Lazarevičevim, naročito iz doba njegova djakovanja u Berlinu. On nije mnogo pisao: za života je štampao svega osam pripovedaka, a deveta, upravo prva, izišla je docnije u ukupnom izdanju, koje je priredila Srpska Književna Zadruga, gde je nepriličnom metodom redigovanja starih spomenika izneta i masa varijacija, odlomaka i pripovedačkih beležaka Lazare-vičevih. Ni veličinom te pripovetke ne izazivaju posebnu pažnju. Ali sadržinom i oblikom prikazaše nešto, što se do pre dvaestinu go-dina u srpskoj novelistici nije slutilo: duša — podložna svima prilikama i promenama kao živa u termometru — dobi tu prvi put majstora, koji je poče rastvarati i ispitivati. Taj mali broj Lazare-vičevih pripovedaka iznosi ukupno čitav svet raznovrsnih, veštački očrtanih karaktera i tipova iz našega života. Lazarevič je realista. I kao takav prvi je u srpskoj književnosti pozvao čitaoca, da ne motri na fabulu, da ne traži iznenadjenja, pa ipak da se zanese gledanjem kalejdoskopa, onih slika, koje bi i sam dobro znao, kad bi ih umeo uočiti. Pravac i manir njegov nisu imali da izdrže borbu: sve je odmah i bez opozicije primljeno. Danas se mogu vršiti smotre i revizije nad njim i različiti se resultati izvoditi: literarno-istoriski, značaj njegov umanjiti se ne može. Ako se nadje, da je n. pr. njegova pripovetka Ver ter postala analogno Turgenjevljevu Faustu, originalnost gradje kao i veština grupisanja i izvodjenja u Lazareviča se neče ni u koliko smanjiti. Ako se reče da njegov Vetar odlazi, kao što se razbija dim (Turgenjevljev roman Dim), u sadržini nema medju njima veze. Upravo: koliko je Janka Krsnika Rošlin i Vrjanko kopija Turgenjevljeva Fausta, toliko i pomenute Laza-revičeve pripovetke. I manje. Ali mi glavni govor o Lazareviču uštedjuje prijatna okolnost, što su pripovetke njegove pre četiri go-dine prevedene na slovenski, te čitaoci imaju u rukama samu stvar. U ostalom »Ljub. Zvon« još u prvim tečajima obratio je na Lazareviča pažnju jednom beleškom: napomenuvši, kako je jedna njegova priča prevedena na nemački, »Z v on« je dodao, da je odista div na. —- Usamljena je pojava, ali pripada periodu no vije srpske pripovetke rad Paje Markoviča Adamova. On se omladinskim oduševljenjem javljao i pričom i pesmom još sedamdesetih, po tom Andra Gavrilovič: Novija pripovetka u Srba. 745 obilato pričom osamdesetih i malo devedesetih godina. U poslednje je doba prestao pisati, a od 1895. uredjuje nedeljni književni list Brankovo Kolo u Karlovcima, gde kao profesor živi. Od njega imamo poveliku zbirku Slika i dve knjige Na selu i prelu. Svuda je slika, odlomak, nigde cela študija. Njegov je rad zgodno karakterisan kao neka vrsta idiličko - sentimentalno - idealističkoga pravca, koji se sada u nas sve više napušta. Nekolike su slike uzele osnovu iz radova Nemca P. Rosegera, čiji se uticaj u dovoljnoj meri vidi i na drugim radovima negda vrednoga Adamova. — I ako je nekada srpska kritika Adamova stavljala uz koleno Lazareviču, ipak je, izgleda, on sam to mesto ostavio drugoj dvojici srpskih pripovedača, koji su se javili docnije od njega a koji su više uradili. To su Simo Matavulj i Janko Veselinovič. Simo Matavulj je najspremniji današnji pripovedač srpski. Jaka načitanost, široko i duboko literarno obrazovanje njegovo i, posledica toga, utančan i prefinjen ukus — ogledaju se u svima radovima ovoga plodnoga pisca, koji danas živi u Beogradu kao slobodan čovek i književnik. Matavuljev je rad po izboru gradje dvojak: tu su pripovetke iz primorsko-crnogorskog života i pripo-vetke iz Srbije. Prvima se najpre javio, i njima se i danas javlja, kad hoče, da pokaže sam svoj talenat u punoj snazi. Karakteri i tipovi, koji su u toj vrsti Matavuljeva rada, puni su interesa i sami sobom i načinom, kako ih pisac prikazuje. Puno pak poznavanje života, kojim žive junaci njegovih pripovedaka, daje osobiti kolorit tim radovima, koji su najbolje, što nam je naš zapad dao u novije v doba. Matavulj je realista i umetnik. Sto sam ovde istavio i jedno i drugo, uzrok je uverenje, da se u mladim književnostima, kao što su srpska i slovenačka, sporo dolazi do saznanja, da realno prikazi-vanje života valja ipak izneti u umetničkom obliku. U Matavulja nema te dvoumice ni za časak. To pokazuju svi njegovi radovi — nekoliko zbornica različitih imena — a naročito njegov roman Ba-konja fra Brne, u I. Kolu knjiga Srpske Književne Zadruge, koji smemo smatrati najboljim srpskim romanom novijega doba. Ima v Matavuljevu pripovedanju jedna osobina, više spoljne prirode, koju v moram naročito naglasiti, imajuči na umu smer ovoga prikaza. Citalac u večinu njegovih pripovedaka ulazi dosta teško. Prostije rečeno: u početka njihovu nema mnogo privlačnosti, bilo sa detaljnog opisa mesta, gde se dogadjaji vrše, bilo iz drugih uzroka. Jasno je, da piscu nije ni malo stalo do teatralnosti, on meče na probu čitaoca, koji, kad tu probu izdrži, ne ostavlja knjigu, dok je žurno ne dočita. 746 Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. U nas glasi jedna poslovica: »po jutru se dan poznaje«, ali bi či-talac — i prevodilac —¦ pogrešio, kad bi po tome cenio Matuvulja, koji se radije, i s razlogom, drži one opšte izreke, koja u nas glasi: »konac delo krasi«. — Janko Veselinovic javio se 1886. To doba —- posle ne-opravdanog i neuspešnog rata — malo ima veselih prizora. I danas mi se od svih čini najmilijom pojava Jankova, koju onda nazvasmo jedinom naknadom za tolike gubitke. Čim se pojavio — bio je čuven. Još tri četiri godine za ovom javljaše se Janko istom sve-žinom a sve lepšom formom. To doba čini njegovu književničku mladost, i on ima prava uzviknuti s Stajnom: »Dani moje mladosti — to su dani moje slave!« I posle toga Janko je pisao mnogo — upravo vrlo mnogo — i medju potonjim, čak do ovih dana, rado-vima njegovim ima odličnih priloga, koji čine čast i piscu i knjiži srpskoj. Ali je za poznavanje toga pripovedačkog talenta dovoljna i prva književnička perioda njegova. Ogromna večina — i najboljih — pripovedaka njegovih ima gradju u seoskom životu. One su u zbornicima »Slike iz se oskog života«, »Poljsko Cveče« itd. Takva je gradja u romanima »Seljanka«, »Seljak« i dr. Ali kakva razlika iz medju njih i ranijih »pripovedaka sa sela« od drugih pisaca! Vodjen instinktom osečanja lepote i umerenosti, Jankov je prirodni dar uzeo za objekat dušu i analizovao je u svima nijansama, u kojima se ona pokazuje u prilikama seoskoga života. U svoje doba nazvao sam te radove njegove najlepšim prilozima za psihologiju našega naroda. I ako je u njima život naših seljaka iz jednoga kraja, Mačve (u uglu, koji čine Drina i Sava), ipak je Janko uspeo, da ga prikaže tako, kako neče biti slika isključivo pokrajinska. Romani njegovi imaju sve te lepe osobine u pojedinostima, ali su bez tehničkoga savršenstva. Jankovi pokušaji na polju društvenoga romana svedoče, istina, o starom pravilu, da se jaki talenti rado hvataju raznovrsnih predmeta i oblika, ali stoje u svemu niže od ostalih njegovih radova, a nikli su u Beogradu, gde Janko, nekada seoski učitelj, danas živi kao književnik. — Sledbenici onoga pravca, koji obeležavaju Lazarevič, Matavulj 1 Janko, bejahu i dva talenta, koje je srpska pripovetka rano izgubila. To su: Ilija Vukičevič i Svetolik Rankovič. Ilija Vukičevič (1866—1899), profesor u Beogradu, javio se nešto malo posle Janka i brzo je stekao hvale i priznanja. I njegovi su radovi mahom prilike iz seoskog i malogradskog života, izabrane srečno i naslikane vešto. Vukičevič je u glavnom ostao pri M—y: Pod tvojim oknom drevje je šumelo . . . 747 pripoveci; njegovo spremanje, i naše nadanje, za roman ugrabila je smrt. U prvinama njegovim, pa i malo docnije, jasno se vidi uticaj Lazareviča. Tek se, dubljim proučavanjem francuskih pisaca, počeo oslobodjavati toga uticaja, a pero je njegovo na svagda usahlo. Pojava njegova u istoriskom razvoju srpske umetničke pripovetke pominjače se, po rečima naše narodne pesme, »kao lijep u godini danak«. — Svetolik Rankovič (1862—1899), takodjer profesor beo- gradski, bio je u pripoveci kao i u stručnom bogoslovskom školo- vanju sav djak ruski. Od njega imamo tri romana: Gorski Car, Seoska Učiteljica i Porušeni Ideali i oko dvadeset pripo- vedaka. Romani njegovi iznose novinu svoje vrste: on ne propušta u životu svojih junaka ni jedan momenat, koji pomaže, da se oni razviju u romanu onako, kakvi su i u prirodi, t. j. sa svima mah- nama i vrlinama ljudskim. Bez sumnje i po pravcu svoga literarnoga školovanja, ali svakako i zbog porušenoga zdravlja Rankovič je učinio, da u njegovim romanima treba skinuti dosta pesimizma, kako bismo dobili verniju sliku. — I ako dolazi u red mladih ljudi, i ako se i ove godine javljao pripovetkom, ipak u grupu novijih (a ne najnovijih) pripovedaca treba ubrojati i Branislava D j. Nušiča, obilatoga pisca pripo- vedaka, putopisa i drama (njegov Knez od Semberije, preveden je prošle godine u »Ljub. Zvonu«). On je počeo još u doba, koje je dalo ranije pomenute pisce, a mnogo pre Vukičeviča i Rankoviča. I ne samo to —¦ več je u tim prvinama najbolje obeležen dar pri- povedački, koji se i sada, po odredjenom maniru, kreče na polju humora i satire. Za ovima nastupa kolo naj n o vij ih pripovedaca, na čiji pomen sada prelazimo. (Konec prihodnjič.) Pod tvojim oknom drevje je šumelo . . . J—od tvojim oknom drevje je šumelo, skrivnostno govorilo med seboj; čarobno njega cvetje je duhtelo in šepetalo tiho nad menoj . . . Miru iskal sem srcu v tihi noči, da bi srce na tvojih prsih smelo polja obdajal me je vedri zrak; drhte izliti svojih solz nebroj . . . nikjer utešiti bol ni bilo moči Pod oknom pa je drevje le šumelo in k tebi sem obrnil svoj korak, in šepetalo tiho nad menoj . . . M—v. 810 Andra Gavrilovič: Novija pripovetka u Srba. flovija pripovetka a Stfba. Za »Ljubljanski Zvon« napisao prof. Andra Gavrilovič (Beograd). (Konec.) i Ljubiša, ni Milicevič, ni Lazarevič, ni Mavatulj nisu u proleču života svoga, u ranoj mladosti, pohitali u književni svet s pripovetkama. Zato je popularni književnik srpski Ljubomir P. Nenadovič imao prava, kad je u jednoj sličnoj prilici kazao: »Sto u jesen sazri, to je puno slasti«. Da istimi svega toga potvrdi, javio se najzad i Stevan Sremac, profesor beogradski. I ako još nije nastupila jesen —¦ bar ne ona pozna i čudljiva, puna promenljivih dana, jesen — u životu njegovu, ipak se Sremac javio pripovetkom u zrelim godinama. Moj se kolega i prijatelj, ma da je još neoženjen, neče srditi, što pominjem i te stvari, iz kojih če čitalac lako zaključiti, da se njemu ne mogu odati galantni komplimenti mladosti. Da to parališem, dodajem odmah, da pripovetke njegove, u naknada za to, imaju sve osobine jedre snage i vedroga života. A to je več dovoljna satisfakcija, u toliko pre što Sremac svoje pripovetke pazljivo radi, gladi i popravlja, voli ih tako, da ih u očinskoj milosti može s pravom zvati svojom decom, onako kao stoje nama Srbima simpatični Ivan N. Resman nazvao svoje pesmice Moja deca. Inače izmedju Sremca i Res-mana nema nikakve sličnosti. Ali kad sam več zašao u postavljanje paralela, onda moram odmah izjaviti, da če čitaoci vrlo tako pojmiti manir i sve osobine Sremčeva pripovedanja, ako se opomenu Rad. Murnika Groga in drugi: niz komičnih scena, prirodnih i živih opisa, cesto vrlo duhovitih poredjenja, a sve to razmešteno po kakvoj kračoj fabuli, u kojoj inače nema mnogo ni dogadjaja ni zapleta. Ako mi vreme dopusti izneti taj rad Murnikov srpskim čitaocima, uveren sam, da če se on dopasti svima, koji se oduševljavaju Srem-čevim pripovetkama. Sremac je humorista — i ako prevladjuje žargonski humor, što čini da ga je teško prevoditi. Tek je sedam godina kako piše obilatije; a pet od kako je izišlo najbolje mu delo Ivkova slava, a on je več odavno čuven i cenjen. Sta više jedan ga list lane stavi več u »staru gardu«! Osem toga popularni su nje- v govi, takodjer veči radovi: Čira i Spira, Karijera prakti-kanta Vukadina, Limunacija na selu i dr. — ma da je u ovoj poslednjoj i politika imala dobra udela u pisanju pa, prema Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. 811 tome, i u kritikovanju toga dela. — Sremac je vrlo jak pripove-dački talenat, te je, stoga, kao starešina najnovijih pripovedača naših. — Ostali, koji pripadaju ovim danima, znatno su mladji. Milan Budisavljevič je obratio na sebe-opravdanu pažnju originalnim tipovima u svojim pripovetkama još dok su one izlazile u pojedinim listovima. A kad su se javile u zbirci Bijedni ljudi, onda je pisac njihov ubrojan u red najboljših mladih pripovedača naših, i ako mu je, s jedne strane, koteriska kritika činila vidnu nepravdu. Ne može se reči, da Budisavljevič ne polaže na fabulu svoje pripovetke. On tu, na protiv, postupa vrlo smotreno i odabiranje tako vrši, da se tip ispolji sam te čitaocu brzo postaje jasan u svom reljefu. Pisac ne gura sam napred ličnosti svojih pripovedaka, niti čitalac oseča iza njih pisca, koji itn komanduje. A to je najbolja preporuka za pri-povedača-umetnika. I posle pomenute zbirke Budisavljevič se javlja s vremena na vreme, umnožavajuci tako galeriju svojih slika iz Gornje Krajine. Danas je on, do skora djak zagrebskoga universiteta, gimnazijski nastavnik u Zagrebu. — U najnovije pisce — jer je tek pre godinu dana dovršio u Beogradu pravni fakultet — dolazi i Borisav Stan kovic. Milo mi je pomenuti, da je njegovo stupanje na javnost u vezi s mojim uredjivanjem ilustrovanog književnog lista Iskre 1898. Poučna je istorija njegova javljanja . . . Bila su tri književna lista i bio je taj pisac-djak. Listovi su donosih pripovetke — tudje, a on je pisao pripovetke — svoje. U jedno doba pošalje on neke radove jednom književnom listu, ali ne dobi ni odgovora; pošalje te iste radove drugom listu, pa opet osta bez odgovora; posla ih i trečem — ni traga od odgovora. Ta ko če štampati djačke radove! Prodje pri-lično vremena, i on ih posla Iskri, koja ih stade iznositi. Citaoci bejahu prijatno iznenadjeni novim piscem, koji te i druge pripovetke sabra, iduče godine, u posebnu knjigu Iz starog jevangjelja. Sada i kritika reče lepu, vrlo lepu reč. Posle svega nakaniše se i uredništva onih istih listova potražiti svoga »prijatelja«, šaljuči mu unapred — honorar! . . Rodom iz istoriske Vranje, najjužnije tačke naše Srbije, pisac je do sada obično prikazivao život svoga grada. Taj nam se život tu javlja u dvojakim prizorima: ili čist, onakav kakav je ponikao kao krajni izdanak istočanske kulture, ili pomučen, ovakav kakav je sada u borbi s novom civilizacijom. I u jednom i u drugom slučaju Stankovič dobro uspeva. On je i pazljiv posma-tralac i — pesnik. I ako je ljubav več postala banalna u tolikim 57* 812 Andra Gavrilovic: Novija pripovetka u Srba. pripovetkama, Stankovič ju ipak uspešno prikazuje u novim nijan-sama, dajuči pričanju osobiti kolorit. U njegovim pripovetkama miriš cveča, pesma slavujeva i. t. d. nisu tu zato sto je pisac tako hteo, več što se lica zbilja kreču u cveču i pesmi. Po tome je i svoju prvu zbirku nazvao listovima iz s t ar o g jevangjelja, onoga, koje od postanka sveta propoveda ljubav. Ono što je slovenska kritika rekla za Antona Aškerca, kako čitav epos ili dramu iznese u kratkoj romanci, vredi i za Stankoviča, jer u nekim njegovim slikama leži čitav roman. Mesto daljeg razlaganja predlažem: ako se njegov n. pr. Djurdjev dan može uspešno prevesti — prevedite ga! — v r Život, koji nam u pripovetkama i novelama prikazuje Ivo C i p i k o, večinom je sa granice srpskohrvatskoga plemena, tamo kde se u Pri-morju dodiruje s talasima tudjih misli i osečanja. Otuda ima Cipiko podjednako čitalaca i na istoku i na zapadu našega naroda. Njegove pripovetke — pored sve raznolikosti u predmetu pa i u jeziku — imaju nečega sličnoga s radovima Stankovičevim, a to je poezija mladosti, koja iz njih bije. Vremenom če to slabiti, pa ako je u toj razmeri zameni študija — onda srpska pripovetka neče klonuti. — Od svih malenih centara književnih u Bosni i Hercegovini naj-više je izdvojio Mostar i u njemu pripovedač Svetozar Corovič. Produktivnošču je izmakao ispred svih, koje smo stavili ovde u odeljak najnovijih pripovedača. To mu, razume se, ne mora biti preporuka, ali je znak njegove lakoče i okretnosti u literarnom poslovanju. Gotovo se po sebi razume, da gradju za svoje radove uzima iz okoline, u kojoj živi, te mu i pojedine zbirke imaju mahom imena, koja upučuju na pokrajinske tipove. Prošla godina donela nam je od njega romana Mr konjič, koji mu je najbolji rad i ako mu je glavna mahna u onome, u čemu je nedostatak bez malo svih naših romana, u kompoziciji celine. —- To su nekolike, ovlašno izvedene, sličice o najnovijoj beletristici srpskoj. Razume se, da je deset puta više imena, s kojima se danas srečemo u pojedinim listovima. Tako n. pr. Jovan Protič, sve-štenik, pisac lepih sličica; Rade Domanovič, mlad činovnik u Beogradu, dosta plodan pisac, koji dobro uspeva u satiri, ličnoj i društvenoj; Mihailo Sretenovič, učitelj u Beogradu, sa seoskim pričama žanra Veselinovičeva; Tadija Kostič, sveštenik, pisac realističkoga pravca, čije pripovetke, i ako se još nikako ne javiše u punoj umetničkoj formi, zaslužuju ozbiljnu pažnju; Milan Ne-deljkovič, profesor u Sremskim Karlovcima, s neuspelim romanom i znatno boljim nizom pripovedaka; Djuro Dimovič, mlad lekar J. Hacin: Oj, vdahni življenje ginocemu steblu . . . 813 u Zagrebu, koji je takodjer u novije doba kušao s romanom — i mnogi, vrlo mnogi drugi. — Večina pripovedaka izlazi u pojedinim književnim listovima, od kojih imamo: u Beogradu četiri — Kolo, Nova Iskra, Zvezda, Srpski knjiž. Glasnik; — u Nišu jedan — Gradina; — u Srem-skim Karlovcima jedan — Brankovo Kolo; — u Sarajevu jedan — Bosanska Vila; — u Mostaru jedan —Zora; — na Cetinju jedan — Književni list. — Odazivajuči se, gospodine urednice, Vašoj želji, da kažem nekoliko reči o novijoj i najnovijoj pripoveci srpskoj, čini mi se, da sam pogodio ono, što ste mislili: ja sam se, na ime, ogranicio na kratak pomen najvažnijih radova u Srba u užem smislu. Da je bilo po mojoj želji, ja bih voleo, da se zajedno, u jednom zrcalu, prikaže novija i najnovija pripovetka srpsko-hrvatska, jer je to tek potpuna celina, na jednom jeziku. Ne mislim, da bi moja skromna snaga bila za to dovoljna, ali sam uveren, da bi to bilo pravo. A u v nas se veli: »Sto je pravo, i Bogu je drago!« Oj, Vdahni življenje ginocemu steblu f oprej sem ponujal ti vrtnic rudečih in klinčkov in vsega dišečega cvetja, a danes je zima, segnili so klinčki, od vrtnic ostalo le steblo bodeče. Ponujal sem prej ti srce idealno, ljubezen ponujal ko morje skrivnostno, a danes sem zgubil nebroj idealov, uničili so jih viharji življenja. Ponujam ti danes le steblo bodeče od preje cvetočega rožnega grma: oj, vdahni življenje ginocemu steblu, da vnovič duhteče cvetove rodi. Ti nova pomlad po viharjih mi bodi, ne pusti, da vsabne ta rožnati grm, ki mogel roditi cvetove bi krasne, samo da na novo ga solnce obsije. J. Hacin.