GLEDALIŠKI LIST DRAME
SLOVENSKEGA NARODNEGA GLEDALIŠČA LJUBLJANA
SEZONA 1960/61 — ŠTEV. 3 A ŠTIRIDESETI LETNIK
DOMINIK SMOLE »ANTIGONA«
GOSTOVANJE V ZAGREBU OB STOLETNICI HRVATSKEGA NARODNEGA KAZALIŠTA — 29. XII. 1960
DOMINIK SMOLE
ANTIGONA
Drama
Režiser: SLAVKO JAN Scenograf: akad. kipar DRAGO TRŠAR Kostumograf: MIJA JARČEVA Asistent režije: DIMITAR HRISTOV Scenska glasba: UROS KREK Lektor: prof. dr. ANTON BAJEC
Osebe:
Kreon.........................JURIJ SOUČEK
Ismena..................'.	.	.	ŠTEFKA DROLCEVA
Teiresias.....................STANE SEVER
Haimon........................BORIS KRALJ
Paž...........................ALI RANER
Zbor..........................ANDREJ KURENT
Stražnik........... ..........LOJZE ROZMAN
Glasnik.......................DUŠAN SKEDL
Sepetalka: Hilda Benedičičeva Inspicient: Branko Starič Razsvetljava: Lojze Vene, Vili Lavrenčič
DOMINIK SMOLE:
ANTIGONA
(ANALI TIČKI SADRZAJ)
Iako je zasnovana na starom mitološkom gradivu, naša »Antigona« se razlikuje od Sofoklove i Anouilhove. Glavno pitanje ko je ova drama postavlja jest vječan ljudski problem: kako treba živjeti da bi čovjek živio istinitim i čovjeka dostojnim životom.
U okviru stare priče o tome kako je tebanski kralj Kreont naredio da se sa svima počastima sahrani Edipov sin Eteoklo, a njegov brat Polinik ostavi neukopan, i o tome kako se njihova sestra Antigona ne osvrče na kraljevu naredbu več traži Polinika da ga ukopa, autor je nanizao neke elementarne ljudske tipove u vrlo bitnom ljudskom položaju.
Tu je prije svega Kreont koji, umoran i sit krvi, dolazi iz rata kao pobjednik, ali s donekle gorkim okusom u ustima, jer je taj rat bio bratoubilački rat: poginula su oba Edipova sina, a Kreont je zauzeo njihovo prijestolje oko kojega su se oni gložili. U skladu s ovom svojom grižnjom savjesti Kreont svoj ljudski put traži u raspetosti izmedju privatne osobe ko ja je postala kralj (a kao takav se najradije brine za zdravlje svojih ptica, nadzire gredice svojih tulipana i najzadovoljniji je uz toplo ognjište) — i vladara koji mora svaki dan iznova sasvim hladno proračunato, lukavstvima, pa i bezobzirnošču uredivati donekle pokvaren svijet oko sebe. Na ovom putu susreče uspravan i nepokolebljiv ljudski put Antigone, i Kreontova dilema privatnik-vladar se ruši. Stvarni tok svijeta primora ga da postane ubojica i nasilnički vlastodržac.
Uz Kreonta stoje dva predstavnika onih ljudi kojima život služi samo za lično afirmiranje i uživanje. Prvi je dvorski filozof (zapravo dvorski štakor) Tiresija, sublimirani predstavnik vlasti kao takve, koji se brine da nijedan čovjek ne preraste uobičajeno dozvoljenu granicu i ne uzdigne se iznad toga što mora biti — nista. Drugi je Tiresijin mladi dvojnik, Kreontov sin Hemon, koga uznemiruje jedino vještina oblačenja, priproste, zdrave sobarice, boje i uživanja. On se zauzima za neodgovoran, ali veseo i prijatan život. Zato ne može, a i ne če da shvati Antigonino držanje, zato je u početku slabiji, a pri kraju sve oštriji i opasniji protivnik Antigone.
Formalna novost drame je to što Antigona, kao glavni uzročnik konflikta, fizički uopče ne nastupa, več se njene riječi i stav reflektiraju kroz druge. Antigona se ne žrtvuje niti se odupire, u njoj nema ni krščanskog mučeništva ni revolucionarnosti. Dok traži smisao vlastitog života i stvara svoj pravi lik, približava se svojem cilju, bez obzira na opasnosti koje joj prijete i sramnu smrt koja je čeka. Radi što mora uraditi da bi postala čovjek: traži i napokon i nade mrtvog brata Polinika, ukopa ga — bez obzira na prividne državne koristi i Kreontov prestiž — ali za ovo mora i sama umrijeti. Ali svoju vjeru i moč prelije u Paža koji je sve do ovog doživljaja, usljed svoje naivne poslušnosti, bio slijepo i nerazborito orudje u Kreontovim rukama. On če nastaviti Antigonin put.
Antigonina sestra Ismena je u početku njena saveznica, štaviše, ona je prva došla na ideju da bi Polinika trebalo ukopati uprkos
zabrani, ali ne ustraje u svojoj odluci. Manjka joj unutrašnja uspravnost, ne vidi put i nema snage da u sebi stvori čovjelca. Zadubljenost u svijet, želja da uvijek bude prva i prijetnje koje je svuda susreču, konačno je ipak privuku u Kreontov tabor.
U drami je, konačno, začrtan i nepokolebljivi, ukočeni i dosad-no ravan put Stražara, predstavnika svih onih koji su se unaprijed odrekli svoje čovječnosti i sanjo bi još željeli da služe vlasti. Toliko je postao samo orude da, kao orude, može kvariti vladareve planove i zato ga vladar mora odstraniti — naime, ovog konkretnog Stražara, jer su stražari opčenito neuništivi i slični.
Smoleova »Antigona«, pisana slobodnim stihom, podijeljena je na tri dijela, iako ih autor nije razdvojio na činove. Prvi čin obraduje (uzeto u grubim potezima) Kreontov povratak iz rata, vijest o smrti oba brata, Tiresijin uspjeli kad nagovori Kreonta da zabrani ukop Polinika, Ismeninu neorgansku, šepirljivu pobunu, Stražarevu pretjeranu, politički neugodnu vjernost Kreontu, što ga košta života, Pažev zločin kad na Kreontovu zapovijest ubije Stražara, i, napokon, Antigoninu odluku koja raste i slijeva se u istinu, zbog koje Kreont, osječajuči njenu moč, dozvoljava traženje i sahranjivanje Polinika, ali naravno, uz ograničenje da sestre to naprave krišom.
U drugom dijelu se otkriva da sestre nisu ispunile kraljevu zapovijest. Polinika ne traže krišom, več sva Teba zna za njihov rad, jer se Antigona čitava nalazi u svojoj odluci i neče da je skriva. Hemon se, a još više Tiresija, plaši teškoča koje bi u Tebi mogle nastati zbog ovog buntovništva, a naročito kad se sestrin-skom traženju pridružio i moralno slomljeni, a još uvijek u dobro uvjereni Paž. XJ najopsežnijem dijelu ovog čina, Ismena doživi svoj slom. Prijetnje Hemona i Tiresije je i mogla odbijati, ali ne podnosi hladni, bezobzirni Kreontov napad. Napušta dalje traženje, izdaje Antigonu i pristaje na to da je Kreont proglasi poludjelom. Antigoni je vjeran ostao samo Paž a za Tebu i čitav svijet je Ismenina sestra otada luda.
U trečem dijelu se pokazuje da proglašavanjem Antigone ludom na tebanskom dvoru stvari još uvijek nisu nimalo uredene: ona još uvijek traži Polinika. Polinik postaje simbol Antigonine odluč-nosti, sve silniji je i sve prisutniji. Više ga Ismena, Tiresija i Hemon ne mogu istjerati s tebanskog dvora, više nemaju mira od njega i Antigone, i to ih vodi u bjesnilo. Panika na dvoru dostiže vrhunac, dvorski protagonisti, doduše, naizvan negiraju Antigonu, proglašavaju je ludom, poriču čak i fizički opstanak Polinika, ali se u njihovu svijest Antigonina istina sve jasnije utiskuje. Traže pomoč od Kreonta, a u nevolji i vlastitoj nemoči skoro predlažu Kreontu da usmrti Antigonu. Kreont još jedanput spasava Antigonu, to znači, svoje čiste ruke. Na pozornicu izvodi lažnog glasnika koji je tobože u delfijskom proročištu dobio objavu bogova: Polinika nema, nije ga bilo i neče ga biti nikada. Ali su trijumf, spas, olak-šanje na tebanskom dvoru veoma kratka vijeka. Nasred scene nahrupi Paž s novom, ovog puta istinitom i velikom viješču: Antigona je našla Polinika i sahranila ga. Pognutih glava tebanski dvor sluša smrtnu presudu. Ali stvari ni sada još nisu uredene. Paž slijedi primjer Antigone i odnosi u svijet vijest o Antigoni i njenoj istini. Neskopčanom lancu zla suprostavlja se neskopčani lanac vohune protiv zla.	preveo	prof dr Mjlan Rakočevič