UDK 316.323.7 Vesna Pusić CIVILNO DRUŠTVO KAO STRATEGIJA SOCIJALNIH PROMJENA Jedan od osnovnih problema u diskusijama o civilnom društvu proizlazi iz razlika u videnjima ciljeva koji bi u takvom društvu bili realizirani, odnosno barem permanentno oživljavani . Budući da je to pojam koji prelazi okvire države i političkog sistema, i transformacije koje ga prate trebaju zadirati u cjelokupnu socijalnu strukturu društva, u sistem vrijednosti, kulturnu sferu, komunikacijske odnose. U nastojanjima da se naglasi ta širina spektra nastupanja civilnog društva, promjene, odnosno, odredjenje korespondirajućeg političkog sistema biva potisnuto u drugi plan ili zanemareno . Tip kolektivne akcije karakterističan za civilno društvo različit je od oblika politike akcije tradicionalnih politikih institucija kao što su država i politike partije; glavni akteri civilnog društva djeluju izvan ustaljenih državnih kanala, paralelno, gotovo nezavisno i bez obzira na njih ; radi se o promjeni ukupne kvalitete života, a ne samo političke sfere . Ovakav stav, inače sam po sebi i meni prihvatljiv, otvara slijedeće probleme : a) iako se ideja civilnog društva ne odnosi isključivo na transformaciju političkog sistema, ona se odnosi i na transformaciju političkog sistema . lako ne dovoljan, to je svakako nužan uvjet ; b) heuristički jasnu podjelu na sferu države i sferu društva, u svakoj je praktičnoj situaciji mnogo kompliciranije sprovesti . Područja kao što su obrezova- nje, umjetnost, stvaralaštvo, pravni sistem - institucije koje u velikoj mjeri kreiraju i prenose socijalne vrijednosti i komunikacijske obrasce, istovremeno su i područja na kojima je u svim društvima i država snažno prisutna . Ta prisutnost se može očitovati u direktnoj intervenciji ili posredno, na primjer u politici financiranja, ali je u svakom slučaju dio prerogativa države ; c) kvalitativne promjene u komunikacijskim obrascima u društvu nese se održati bez transformacije formalnih institucija . Inzistiranje na prvom a zanemariva- nje drugog usmjeruje postojeće formalne institucije u pravcu sve veće autoritarnosti - pozicija iz koje one imaju odredjenu komparativnu prednost . Sa stanovišta preživljavanja ekstrainstitucionalnih oblika političkog i socijalnog angažmana takva situacija je krajnje neproduktivna . Drugim riječima, činjenica da pojam civilnog društva zadire u sferu širu od sfere države i sfere rada čini još akutnijom potrebu da se te dvije sfere definiraju jasno i nedvosmisleno, tako da je za javnost u svakom trenutku provjerljivo da li one funkcioniraju prema proklamiranim principima i da je način i opseg njihovog reagiranja u postojećoj ili neko] budućoj situaciji (u pravilu) predvidiv. Na ovom se mjestu postavlja pitanje cilja koji treba ostvariti civilno društvo, odnosno pitanje odredjenja i odredivosti tog cilja . 140 Pitanje sreče . . . „Bio je to jadni Rousseau koji je nanio štetu . Kao vračev učenik on je otčepio jednu od najopoljnijih iz cjelokupne povijesti ideja - da politika može učiniti ljude sretnim, dok politiku mogu stvarati ljudi ." (Ionescu 1984 ., str. 65) . Ako civilno društvo treba idi dalje od političke jednakosti i težnje ka ekonomskoj pravdi, ono očito pretendira na promjene u sferi izražavanja ljudske kreativnosti i akcije, tj . zadire u čarobno i opasno područje ljudske srede . lako je sreda kao cilj neke socijalne promjene zahtjev koji je u socijalnoj teoriji rijetko izgovaran, to je zahtjev koji nije niti neobičan niti pretjeran . Jedini istinski kreativni motiv kolektivne ljudske akcije je sreča, odnosno, u uvjetima prisilno smanjenih aspiracija, barem izbjegavanje nesreče . Pitanje je, medjutim, kako odrediti strategije za ostvarivanje tog cilja i, preciznije, što se podrazumijeva pod srečom . U kontekstu društvene teorije sreda je optimalna kombinacija institucionalne regulacije i uredjenosti društva i slobodnog prostora za spontanu ljudsku akciju . Ono što se uvijek pokazuje spornim je odredjenje tog optimuma . Dva najpoznatija i najradikalnija pokušaja u tom smislu su završila sveobuhvatnom državom, anihila- cijom prostora za spontanu akciju i totalnom tragedijom za sredu. U prvom slučaju, u Francuskoj revoluciji iz 1789., Robespierre ovako odredjuje namjere Jakobinaca : ,, . . . jednom rječju ono što mi hočemo je ispunjenje želja prlrode, ostvarenje sudbine čovječanstva, održanje obedanja filozofije, oslobodjenje providnosti od zločina Juge vladavine terora . (Ono što mi želimo je) da Francuska postane model za druge nacije . . . i da posvedujudi naš rad vlastitom krvlju, vidimo barem prvo svjetlo svitanja univerzalne srede . To je naša ambicija, to je naš cilj ."' Iz povlaštenog položaja mogudnosti promatranje Francuske revolucije u historijskoj perspektivi, jedan od centralnih protagonista drugog velikog pokušaja L . D. B . Trocki, komparira je s Oktobarskom revolucijom iz 1917. Tom komparaci- jom, koja ide u korist Boljševika a na štetu Jakobinaca, on želi pokazati zašto će Boljševici nužno biti uspješniji u realizaciji „univerzalne sreče" od svojih prethodni- ka : „Oni su bili idealisti . . . Mi smo materijalisti . . . Oni su bili racionalisti . . . mi smo materijalisti . . . Oni su sjekli glave, mi ih prosvječujemo klasnom sviješču ." Jadan Trocki! 2 Ono što je zajedničko u oba ova slučaja je odlučnost da se postigne univerzalna sreda i to da ju za sve ostvare „Mi" - avangarda na putu k sredi, pretpostavka da postoji, da je moguče da postoji jadna elita koja zna jasnu i točno odredjenu strategiju za kolektivno i organizirano postizanje tog cilja. Ako se prihvati ova pretpostavka, teorijski više nije važno koji je omjer izmedju sječe i prosvječivanja glava, a praktično taj je odnos ionako uvijek u korist sječe . Fatalna zbrka proizlazi, prvo, iz zaključivanja da ukoliko je težnja za srečom motiv za kolektivru akciju, onda je, Bakle, moguće ostvariti i kolektivnu sreću . Kolektivna akcija je, medjutim, posljednja točka na kojoj se približavaju individualna težnja ka sredi i organizirano grupno djelovanje. Od te točke svaki pojedinac ide svojim putem . I drugo, realizacija tog konačnog cilja sasvim je izvan okvira institucionalne uredjenosti društva i u području spontane ljudske djelatnosti . Režimi koje su donijele Francuska i Oktobarska revolucija samo su dva najdrastičnija primjera pokušaja državnog uredjenja srede i zbog svoje ekstremnosti mogu poslužiti kao weberijanski idealtipovi za uočavanje sličnih tendencija u svakom drugom :modelu . Njihova principijelna pogreška se sastojala u tretiranju političkog i ekonomskog sistema ne kao mehanizama ostvarenja političke jednakosti i redistribucije dobara, ved kao instrumenta za postizanje ljudske jednakosti i univerzalne pravde . Za ostvarenje tih grandioznih ciljeva režimu na raspolaganju ipak ne stoji ništa drugo do politički i ekonomski sistem, kojima se onda manipulira ne bi li se kreirao Bojam ostvarivanja ciljeva koji su u tim sferama neostvarivi . Rezultat 141 koji iz toga proizlazi je da u svojoj težnji za nemogućim, ekonomski i politički sistem ne ispunjavaju svoju moguću i nužnu ulogu . Taj problem je vrlo intenzivno prisutan i u jugoslavenskim uvjetima i to ne samo medju direktnim učesnicima u političkoj moći, već se postepeno proširio i postao dio univerzalne političke kulture . Već sam na drugom mjestu analizirala kako se on manifestira u oredjenju nekih temeljnih institucija jugoslavenskog sistema, kao što je na primjer društveno vlasništvo (Pusić 1986 .), a i još do nedavno vladajući politički folklor prikazivanja države kao pokreta dio je istog sindroma . U ovom tekstu ću se, medjutim, koncentrirati na potencijalnu opasnost od ovako neuskladjenih ciljeva i instrumenata njihove realizacije sadržanu u ideji civilnog društva kako se ona javlja danas u jugoslavenskim raspravama . Buduči da promjene koje sobom donosi civilno društvo transcendiraju državu i njene konstitutivne političke institucije, kod mnogih predstavnika ideje civilnog društva očito je prisutno uvjerenje da se tu država može zaobići, odnosno da mehanizmi civilnog društva djeluju paralelno i nezavisno od vladajućeg političkog sistema. Politički sistem i sfera plaćenog rada samo su mali fragmenti ljudske egzistencije, dok civilno društvo obuhvaća cjelokupnu kvalitetu svakodnevnog života . Ono što se zanemaruje u tom pristupu jest to da nije dovoljno da država samo tolerira civilno društvo, budući da pod tim okolnostima, kao ho je očito iz jugoslavenskog primjera, ona može izabrati i da ga ne tolerira, ili da ga tolerira selektivno (u odredjenom smislu još opasnija solucija) . Vladajući politički sistem mora biti u odnosu medjusobne zavisnosti s civilnim društvom ; funkcioniranje političkog sistema mora ovisiti o funkcioniranju civilnog društva i na taj način biti istovremeno garantom egzistencije prostora za djelovanje civilnog društva. Samo- organizacije, kolektivna akcija i postojanje javnosti jesu osnovni oblici djelovanja civilnog društva i pokušaj da se oni strukturiraju, definiraju i institucionaliziraju bio bi vrlo slišan ranije spomenutim pokušajima ostvarenja univerzalne sreće kroz političku državu . No propust da se definiraju politički, ekonomski i organizacioni uvjeti funkcioniranja civilnog društva imao bi iste takve posljedice. lako politička jednakost, ekonomska demokracija i pravo na interesno organiziranje ne znače razvoj novih komunikacijskih obrazaca i ostvarenje ljudske sreće, bez takvih institucionalnih garanata nije moguće ni početi razmišljati o tim krajnjim ciljevima . . . sreća, centralni koncept starog etičko-političkog pojma pravde, postaje marginalna, a sloboda dolazi u središte diskursa ." (Heller 1987., str. 81) . To ne znači da sreća kao krajnji motiv gubi na važnosti, već samo da treba jasno odrediti ono što je moguće definirati i onda to i definirati upravo zato da bi postalo jasno i nepovredivo područje ljudske samodjelatnosti . . . prisiljeni smo uvidjeti da državne institucije nisu samo političko-admini- strativni aparati (tj ., država je mnogo više nego što su partije, birokrati itd ., koji pišu zakone) i da će ona i dalje biti intenzivno uključena u mnoge društvene odnose koje obično definiramo kao dio civilnog društva' . Ako se prihvati ta realnost, centralno pitanje postaje kako odrediti kakve su državne institucije poželjne, tko ih treba kontrolirati, kako njihova veličina i srazmjer mogu doprinijeti jednakosti i slobodi, i kako se takve nove postindustrijske državne institucije mogu ostvariti? " (Frankel 1987 ., str. 203) . . . . Pitanje institucionalne garancije . . . I Kategorije U pristupu tom zadatku odredjenja uvjeta nastanka i funkcioniranja civilnog društva po mom mišljenju treba se koncentrirati na tri centralna pojma : POLITIČ- KA SLOBODA, EKONOMSKA DEMOKRACIJA I INTERESI . 142 Politička sloboda ne može proizlaziti iz civilnog društva . Nju mora garantirati vladajući politički sistem i ona mora biti njegov vlastiti princip djelovanja : pravo na različitost političkih mišljenja i reprezentaciju tih mišljenja u formalnim političkim institucijama. Ukoliko politički sistem ne prepoznaje to pravo kao osnovno političko pravo on ipso facto ne može kreirati prostor za funkcioniranje civilnog društva, tj . ne može na permanentnoj osnovi tolerirati tip kolektivne akcije karakterističan za civilno društvo . Politička sloboda nije supstitut za Ijudsku slobodu, niti politička jednakost znači Ijudsku jednakost . Ljudska sloboda je pojam koji pripada istoj kategoriji pojmova kao i sreća ; ostvariv je samo u ekstrainstitucio- nalnoj sferi, individualno i bez mogućnosti ustanovljavanja kriterija za njegovo vrednovanje. Ljudska jednakost je, po mom mišljenju, pojam nastao interakcijom ratnog komunizma i teorijske konfuzije . Ne samo da ljudska jednakost empirijski ne postoji niti je ikad postojala, već ju je teorijski moguće zamisliti samo u nekoj mračnoj naučno-fantastičnoj viziji društva robota . Politička je sloboda, medjutim, situacija gomilanja gradjanskih sloboda za svakog pojedinca koja počinje od fundamentalnog prava na punu participaciju u procesu političke i administrativne (državne) samouprave (Dahl 1985 .) . Ta se politička sloboda bazira na političkoj jednakosti, tj . priznavaju jednakih gradjanskih prava svim pojedincima i moguće ju je i potrebno institucionalno garantirati i ostvariti . Ekonomska demokracija se ovdje shvaća kao pojam koji u sebi sadri dvije komponente: alternativne oblike vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i različite oblike industrijske demokracije. Diverzificiranjem kategorije vlasništva neutralizira se njegova pozicija monolitne sile s kojom se društvo suočuje bez obzira da li se radi o potpunoj dominaciji privatnog vlasništva, državnog vlasništva ili o neprovjerljivoj kontroli političke elite nad sredstvima za proizvodnju, poznatijom pod imenom društveno vlasništvo . Druga komponenta ekonomske demokracije - industrijska demokracija - u suvremenom je društvu za najveći broj ljudi još uvijek prvo mjesto iskustva direktne demokracije i akcije bazirane na kolektivnim interesima . Kao takva ona je i jedno od ishodišta komunikacijskog obrasca koji razvija civilno društvo, i jedna od malobroj- nih točaka interferencije institucionalne i ekstrainstitucionalne sfere u društvu . Ako se, kao što kaže Frankel, radi o tome da se odredi kakve su formalne institucije poželjne i produktivne sa stanovišta civilnog društva, industrijska demokracija je sigurno medju prvima . Interesi, kao posljednji od tri centralna kontekstualna pojma u odredjenju civilnog društva nešto se razlikuje od prva dva po tipu, ali ne i po važnosti . Razumijevanje kategorije interesa, razlikovanje individualnih i kolektivnih interesa i uvid u njihov medjusobni odnos, afirmacija interesne reprezentacije i zadovoljavanja kolektivnih interesa kao osnovnog izvora legitimiteta društvenih i državnih institu- cija nuno stoji na početku svakog mišljenja o civilnom društvu . To je ono o čemu se u civilnom društvu radi: ono funkcionira na bazi interesnog povezivanja, artikulacije kolektivnih interesa i na njima utemeljene kolektivne akcije . Razumijeva- nje tih procesa je uvod u razumijevanje civilnog društva .3 Istovremeno, interesi su kategorija koja se javlja i u političkom i u ekonomskom sistemu . Tu se njihovo značenje vrlo šesto iskrivljuje i njime se manipulira, no sama činjenica da te dvije sfere priznaju njihovo pravo gradjanstva, otvara komunikacijski kanal za širenje utjecaja civilnog društva na državu . Afirmacija interesne reprezentacije i zadovoljava- nja kolektivnih interesa kao kriterija vrednovanja funkcioniranja svakog sistema koja se odvija u civilnom društvu, automatski, najjednostavnijom komparacijom razotkri- va svako manipuliranje kolektivnim interesima u bilo kojoj drugoj sferi društva . Kolektivna svijest o interesima i interesnoj reprezentaciji razvijena u jednoj sferi ljudske egzistencije, više se ne može ograničiti samo na tu sferu, već nuno postaje integralnim dijelom univerzalne kolektivne spoznaje . 143 II Komparacija Da bi se ova tri, sa stanovišta civilnog društva, nuna kontekstuafna elementa mogla ukorijeniti i razvijati u nekom društvu, treba imati jasnu sliku o načinima i uvjetima pod kojima je to moguće . Strategija njihovog razvoja je u funkciji postojećih konkretnih uvjeta u nekoj zemlji, odnosno državi . U starim gradjanskim demokracijama s dugom liberalnom tradicijom problemi se postavljaju na slijedeći način : 1. Na planu političke slobode - kako, u uvjetima u kojima već postoji funkcionirajući višepartijski sistem koji garantira bazični politički pluralizam i sprečava uzurpaciju vlasti od strane jedne partije, povećati direktnu demokraciju, utjecaj elektorata na proces realizacije programa prihvaćenog općim izborima, kako povećati fleksibilnost političkog sistema i njegovu responzivnost na različite novonastale, grupne, privremene i povremene interese ; 2 . Na planu ekonomske demokracije - s jedne strane, kako diverzificirati vlasništvo, odnosno omogućiti uvid javnosti u politiku velikih korporacija, osigurati prostor za kooperativni pokret i odrediti omjer izmedju državnog i dioničarskog vlasništva ; i s druge strane, konzekventno uvesti demokratski princip koji postoji u političkoj sferi i u industrijsku sferu . „Iako su politički teoretičari koji su skloni radničkoj participaciji šesto naglašavali njezine potencijale u razvoju demokratskog karaktera i njezin povoljni utjecaj na demokraciju u upravljanju državom, čini se da se snažnije opravdanje, s donekle kantijanskim prizvukom, bazira na jednom drugom argumentu: Ako je demokracija opravdana u upravljanju državom, onda mora takodjer biti opravdana u upravljanju privrednim poduzećima ; i reći da ona nije opravdana u upravljanju privrednim poduzećima znači implicirati da nije opravdana u upravljanju državom." (Dahl 1985., str. 1111 . 3. Na planu interesa - princip interesne organizacije i reprezentacije već je faktički na djelu u tim društvima . Glavni zadatak u toj sferi jest uspostavljanje relacije izmedju novonastalih interesa i političke sfere, tj . priznavanje novih socijalnih interesa kao interesa koji su i politički . Ti se novi socijalni interesi razlikuju od države do države, kao i po stupanju mobilizacije i politizacije gradjana, pa su i načini na koje se tom problemu treba pristupiti različiti u različitim zemljama gradjanske demokracije . Postojeća tradicija na jugoslovenskom prostoru razlikuje se od ove prethodne, pa su prema tome, na putu ka osiguranju konteksta za razvoj civilnog društva, i problemi i prepreke s kojima se susrečemo u Jugoslaviji različiti, kao i konkretne strategije za njihovo rješavanje . 1 .a Na planu političke slobode suočeni smo sa situacijom u kojoj ne postoji tradicija demokratskih političkih institucija . lako je u pojedinim kratkotrajnim razdobljima bilo pokušaja i partijskog i interesnog pluralizma (ponekad istovremeno, ' ali najčešče odvojeno), oni upravo zato što su nastali u manje od jedne generacije, mogli su i nestati u manie od iedne generacije . Osnovni problem u toj sferi je arbitrarnost političke slobode .4 U pojedinim razdobljima u pojedinim dijelovima zemlje politička sloboda, naročito na području javnog istupanja, javnog okupljanja, slobode štampe, pa čak i nezavisnosti sudstva, može doseći zavidan nivo, no isto tako brzo može i nestati kao da je nikad nije ni bilo . Jedna te ista akcija u različito vrijeme i/ili u različitim dijelovima zemlje može imati sasvim oprečne reperkusije . Ono što je dakle centralni zadatak na planu političke slobode jest redukcija arbitrarnosti i institucionalizacija političke slobode . Načini na koje se to može sprovesti treba da budu predmetom diskusije, ali je fokus diskusije jasan . U jugoslavenskim uvjetima je integriranje novonastalih interesa u politički sistem i razvoj direktne demokracije od drugorazrednog značaja sa stanovišta institucionalne garancije političke slobode . Naša strategija u realizaciji tog cilja mora biti različita od strategije zemalja s tradicijom liberalne demokracije, budući da polazimo od 144 različite strukturalne i institucionalne baze i budući da niti jedna promjena ne može biti uspješna ako se realno postoječa institucionalna struktura ne integrira kao startna osnova ; 2 .a Na planu ekonomske demokracije - to je područje na kojem se u Jugoslaviji najviše eksperimentiralo i zato tu postoji najveće nepovjerenje prema novim modelima . Osim što je potrebno razriješiti problem oko društvenog vlasništvas, nuno je uspostaviti direktnu i provjerljivu vezu izmedju vlasništva, kontrole i odgovornosti. Prvi korak u tom pravcu je striktna podjela izmedju kontrole kapitala i sredstava za proizvodnju s jedne strane, i politike moći s druge strane. Jedna od strategija da se to postigne je i ukidanje monopola društvenog vlasništva i njegovo kombiniranje s privatnim, kooperativnim i državnim vlasništvom . Poštivanje tržišnih kriterija ekonomskog poslovanja može doprinijeti uspješnosti na tom putu, no tu, naročito u jugoslavenskim uvjetima, treba upozoriti na potrebu odredjene rezerve, budući da postoji tendencija glorifikacije tržišta kao savršenog mehanizma distribucije, koja je proizašla iz opravdane kritike postoječeg ekonom- skog sitema. Jasno je da je pogubno kad su intervencije u tržište nepredvidive i arbitrarne, no isto tako nije potrebno prolaziti od drugih već prijedjeni put od liberalne ekonomije do društva blagostanja da bi se uvidio tip, intenzitet i način interveniranja u tržišno poslovanje potreban i prisutan u svim tržišnim ekonomijama . Što se tiče industrijske demokracije, u Jugoslaviji postoji već gotovo 40 godina star eksperiment samoupravljanja . Nakon mnogih istraživanja, teorijskih rasprava i evaluacija može se zaključiti da taj pokušaj nije uspio, tj . nije uspio u postizanju svojih deklariranih ciljeva . Medjutim on je sigurno djelovao na mijenjanje kolektivne svijesti i aspiracija gradjana : 1 . informiranost i uključenost u proces odlučivanja smatra se pravom svakog zaposlenog u radnoj organizaciji i ne poštivanje tog prava tretira se od samih radnika kao uzurpacija ; 2 . samoupravljanje kakvo danas postoji u radnim organizacijama tretira se kao promašaj budući da ono, nakon što je razvilo aspiracije u pogledu demokratskog odlučivanja, nije realiziralo te aspiracije i ciljeve iz točke 1 . Razlozi za taj promašaj su mnogi, od strategije i smjera uvodjenja samoupravlja- nja do stalnog miješanja politike u privrednu sferu, no u ovom trenutku je važno suočiti se sa situacijom koja je za nas polazna točka : (a) treba razviti model industrijske demokracije i provesti ga u praksu u uvjetima razočaranja i odbacivanja jedne od najsvežijih ideja na tom području ; (b) dok se u gradjanskim demokracijama industrijska demokracija uvodi prvenstveno kao oblik demokratizacije i diverzifika- cije odlučivanja i kontrole, ovdje ona mora prvenstveno doprinijeti povećanju efikasnosti odlučivanja i jasnijem definiranju linije kontrole i podjele uloga ; i (c) samoupravljanje kakvo danas postoji ipak jeste kakva-takva prepreka potpunoj uzurpaciji vlasti i imovine od strane uskih klika, naročito u našim uvjetima nejasnog odredjenja vlasništva. Ukidanje samoupravljanja išlo bi u korist upravo tim snagama . Zbog toga se ono ne može ukinuti, pa onda naknadno zamijeniti novim modelom industrijske demokracije, več je potrebno da se ono postepeno transformira u taj novi model, tj. da se pojedine institucije industrijske samouprave jedna po jedna reorganiziraju u skladu s novim modelom . To su zadati parametri od kojih u jugoslavenskim uvjetima treba poći u traženju novog modela industrijske demokracije ; 3.a Na planu interesa - interesno organiziranje i interesna reprezentacija su novi pojmovi u jugoslavenskoj praksi . U ovom slučaju bi inicijativa za afirmaciju tih principa mogla i morala krenuti iz sfere civilnog društva . Kad se na dva prethodna plana poćnu javljati prve garancije egzistencije i razvoja civilnog društva, unutar njega će se pokrenuti različiti oblici kolektivne akcije bazirani na kolektivnim interesima grupa pojedinaca . Iskustvo takve akcije mijenja kolektivnu svijest ljudi i vodi u pravcu zahtjeva formalnog priznavanja prava na interesno organiziranje i 145 reprezentaciju. To je smjer iz kojeg se u jugoslavenskim uvjetima princip interesne reprezentacije može uvesti i u politiku i u industrijsku sferu . Svrha ove skice za komparaciju uvjeta razvoja civilnog društva u zapadnim demokracijama i u jugoslavenskom društvu je, po mom mišljenju neobično važna potreba da se naglase dva momenta : 1 . Strategija promjena i definicija ciljeva promjena koje vode ka stvaranju konteksta za razvoj civilnog društva jesu i moraju biti različiti u različitim društvima budući da ovise o postojećim uvjetima u društvu . Za svaku konkretnu situaciju treba ih posebno i jasno artikulirati ; 2 . U tim se promjenama ne može poći od potpunog negiranja postojećih institucija i pretpostavke idealne startne pozicije . Da bi promjene mogle uhvatiti korijen i osigurati prerastanje društva u novu fazu, potrebno je krenuti od već postojećih institucija i kreirati nova rješenja u relaciji prema njima . III Cilj Konačno, treći element koji je u okviru odredjenja civilnog društva, odnosno konteksta nužnog za razvoj civilnog društva, moguće i potrebno definirati jest uloga cilja strukturalnih i društvenih promjena koje vode u tom pravcu . Prvo, teza da će civilno društvo doprinijeti povećanju kvalitete ljudske egzistencije mora se tretirati kao polazna pretpostavka a ne kao cilj cijelog . poduhvata. Budući da se očekuje i pretpostavlja te pretpostavka uvjerljivo teorijski argumentira da će civilno društvo doprinijeti kvaliteti života, promjene se usmjeruju ka realizaciji uvjeta za razvoj civilnog društva. Ciljevi u tom kontekstu moraju biti odredjeni tako da se njihova realizacija nakon točno odredjenog vremenskog razdoblja može provjeriti i to da je može provjeriti svaki gradjanin . Povećanje ukupne kvalitete ljudske egzistencije jest motiv i stremljenje, ali ne može biti cilj konkretnih socijalnih promjena s jasno definiranim strategijama. U funkciji cilja ta univerzalna težnja poprima iste one zastrašujuče karakteristike koje imaju jakobinska sreća ili boljševiki historijski interesi radničke klase : niti u jednom od tri slučaja ne može se provjeriti realizacija ovako postavljenog cilja niti valjanost strategija koje se koriste za njegovo postizanje . Konzekventno dovedeno do kraja u slučaju civilnog društva to bi značilo da onaj koji posjeduje moć odredjuje kako i kada će ljudska egzistencija postati kvalitetni- jom. Obzirom na historijsko iskustvo u tom pogledu, razvoj novih komunikacijskih obrazaca i ljudske samodjelatnosti treba tretirati isključivo kao pokretačkou snagu u mobilizaciji za socijalne promjene, no ciljevi tih promiena moraiu biti artikulirani na nivou konteksta, definirani u granicama provjerljivosti i kretati se u sferi ranije spomenute politike slobode, ekonomske demokracije i interesne reprezentacije . Drugo, kao što, čini mi se, donekle proizlazi i iz argumentacije u prethodnom odjeljku (11), rješenja koja se postavljaju kao ciljevi ovih promjena ne mogu biti institucije i aranžmani koji već postoje u datom društvu . Funkcija ciljeva je, uz ostalo, i mobilizatorska; oni moraju biti dovoljno privlačni dovoljno velikom broju ljudi kako bi ih motivirali i mobilizirali za kolektivnu akciju na njihovoj realizaciji . Čak i u slučaju kad se radi o nekoj već postoječoj instituciji koja bi formalno gledano mogla biti dio nužnog konteksta za razvoj civilnog društva, ona je u svom sadašnjem obliku izgubila mobilizatorsku snagu i ne može se je postaviti kao cilj socijalne promjene. Ilustrativni primjer u tom smislu je samoupravljanje . lako je to model industrijske demokracije koji očito pripada kontekstu civilnog društva i koji bi u velikom broju svojih dimenzija bio prihvatljiv za mnoge sredine koje se razvijaju u tom pravcu, u konkretnim jugoslavenskim uvjetima on ne može opstati u svojoj sadašnjoj formi. Jugoslavenska realizacija je kompromitirala mnoge vrline modela samoupravljanja i u našim uvjetima gotovo potpuno uništila njegovu mobilizatorsku snagu. Zato nije važno što, po mom mišljenju, taj model posjeduje mnoge kreativne karakteristike; u Jugoslaviji ga treba postepeno zamijeniti nekim alternativnim 146 modelom industrijske demokracije čija će realizacija biti dovoljno privlačna da posluži kao motiv za kolektivni angažman . lako su u promjenama koje vode ka garanciji egzistencije civilnog društva mora poći od realno postojećih institucija, te institucije ne mogu biti i cilj promjena . . . I pitanje istraživanja U ovom tekstu naznačila sam tri po mom mišljenju bitna elementa u promišljanju razvoja civilnog društva : 1 . Smjer u kojem se taj razvoj mora kretati ; 2. Toku razgraničenja izmedju neophodnog konteksta koji se može i mora definirati i civilnog društva na djelu, koje je u sferi ljudske samodjelatnosti i izven domašaja definicija ; i 3. Način razlikovanja polazne pretpostavke i ciljeva u odredjenju strategija koje vode ka civilnom društvu . Svaka od ovih točaka ujedno opisuje jedan od pravaca u kojem se trebaju kretati istraživanja civilnog društva . BI LJEŠKE : ' Robespierreov govor o principima etike i politike . Izvještaj u ime Komiteta javne sigurnosti, 18 Pluviose Godina 11, 5. Februar 1794. Citirano prema : G. Ionescu (1984 .) : ibid ., str. 79 . 2 Citati preuzeti iz C. Hampson: Socialism in a Crippled World, London 1981 ., str. 89 . Citirano prema G . Ionescu: ibid ., str. 78 . 3 Detaljnije raspravljam o interesima u ovom kontekstu u svojoj knjizi lndustrijska demokracija i clvilno društvo ; ibid ., str. 14-57 . 4 Termin ,,politička sloboda" ovdje koristim uvjetno, zbog nedostatka termina koji bi bio primjereniji. Principjelno mislim da arbitrarnost i politika sloboda ne mogu koegzistirati, barem ne na duže vrijeme. Za politiku slobodu je nuno da bude formalno i institucionalno zagarantirana . 5 Analizu društvenog vlasništva vidi i u mojoj knjigi lndustrijska demokracija i clvilno društvo: ibid., str. 58-72 . LITERATURA : Dahl (1985) R. A . : A Preface to Economic Democracy, Politv Press; The regents of the Universitv of California Frankel (1987) B . : The Post-Industrial Utopians, Politv Press, Basil Blackwell, Oxford . Heller (1987) A .: Beyond Jvstice, Basil Blackwell, Oxford Ionescu (1984) G . : Politics and the Pursult of Human Happiness, A inquirv into the involvement of human beings in the politics of industrial societv ; Longman, London . Pusic (1986) V . : Industrijska demokracija i civilno društvo, Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb . Sandel (1984) M . : Liberalism and its Crltlcs, Basil Blackwell, Oxford . 147