Jernej Kopitar. g) Sedma borba njegova bila je ilirska in posebej hrovaška. — „0 bone mi Gai, quis te malus abstulit error" — vzdihuje Kopitar (v. BHesych." 19 str. 59) ter norCevaje o njegovem prejšnjem imenu Ludovicus (clarus bellator) in o sedanjem Ljudevit (tyrannicus — populi debellator) kaže, da je Gaj 1. 1830 v Pešti za svoje rojake sprejel česki pravopis, češ, da je organiški, in 1. 1836 besedo dubrovniško (linguam — reipublicaj olim — ragusinam), češ, to je novi jezik ilirski, in sicer po nasvetu Kolarjevem in Šafafikovem. — Saujarili so tedaj mnogo o slovanski vzajemnosti. — Najprej so hoteli v ilirščini zediniti Hrovate in Serbe, s temi skleniti Slovence in Bolgare, ter vstvariti tako vsem Jugoslovanom književni jezik — ilirski, in — kedar se pridružijo Ilirom na vzhodu Rusi, na severju Poljaki in Čehi, nastanejo štirje veliki slovstveni jeziki, iz kterih se naposled vstroji vsem edin književni jezik slovanski. — Dobra, lepa misel, kaj ne? — Temu učenju in prizadevanju je vendar hudo oporekal Kopitar, češ, edin pisemni jezik Slovanom še ni mogoč; tudi se ne stvarja po takem načinu, (sed — sive hnperio sive litteratura); vseh narečij slovanskih sepoGrimmu sme šteti dvanajst, in vse te dvanajstere morati v štiri velike ali glavne narečja— more se le Bjure belluino". — Te in take učenjake pika tudi Prešernov seršen (str. 113): Bahači čvetero bolj množnih Slave rodov. Ceh, Poljak in Ilir, Eus svoj 'zobraziti jezik, Njih le mogočni ga rod ima pravico pisat'; Beli Hrovat, Rusnjak ne, Slovak ne, z Slovenci ne drugi, Tim gre Slave pesam, lajati, tace lizat'. Kakor to stran Donave bivajo trije rodovi slovenski: 1) Slovenci, 2) Bolgari, in v sredi 3) Serbi, kterim stari pisatelji pravijo časih Serbi, časih Hrovatje; tako so razločevati vsaj tri lastne narečja med njimi, in — ko bi hotli ravnati po prej omenjenem načinu, potlačili bi bolgarski in panonski Sloveni v sredi Ilire t. j. Hrovatoserbe ali Serbohrovate; a — ker nikomur nočemo delati krivice, pišimo vsakteri v svojem domačem narečji, je primerjevaje z drugimi, vzlasti s klasičnima — gerškim in latinskim: Hoc opus, hoc studium parvi properemus et ampli, Si Patriac volumus, si nobis vivere cari. Vse drugo izročimo Bogu, kteri venča vsakega, ki se je po postavi vojskoval. .Dokaj po postavi smo se vojskovali vže skozi tri stoletja Sloveni; srečuo in veselo se borijo sedaj Serbi obreda gerškega, in tudi latinskim (Ragusinis Dalinatisque) ne bodi kaj oponošeno; sed—Jure dolemus provincialem Croatiam, cujus caput est Zagrabia, tristissimo exemplo deseri a suis non solum filiis, malentibus in ragusinam silvam (Dubrovnik slavicum Ragusae nomen, est a dubrava, silva) ligna ferre, quam miserae succurrere patriae, sed etiam filias tentari ab his silvestribus Faunis ad eandem impietatem!" 6* (Cf. Draškovičevo: »Ein Wort an IIlyrien's hochherzige Tochter" i. t. d.). — To razkazuje nekako Kopitar v sostavku: BDe Gaji nunc Ljudeviti (olim Ludovici), duplici molimine novarum tabularum tam linguae quam scripturae Croatarura Zagrabiensium". — V poslednjem pa, kjer podaja svoje nasprotnike glede na začetje slovanske liturgije v Panoniji i. t.d., piše (str. 70): „1111 (Kollarius, Palackus, Schaffarikus) vero. mortuo suo in Carniola doctissimo quidem sed et inconstantissirao socio (t. j. Mat. Cop), in reliqua Pannonia quaerere alios; et invenere satis se dignum Gajum, qui posteaquam magnis Croatici Phaetontis excidit ausis, horum hortatu majorem Illyrici universi currurn conscendit, adjutus..." — Bilo je 1. 1835, da je Ljudevit Gaj (r. 1809, u. 1872) vesel, da Horvatska nij još propala, jel izdajati Novine Horvatske i Danico Horvatsko v kajkavščini i v tedaj običnem pravopisu; a — 1. 1836 hipoma jame priobčevati v českem priravnanem pravopisji Novine Ilirske i Danico Ilirsko v štokavščini, in —kar je naš Vodnik popeval 1. 1811 v svoji ,,Iliria oživlena", videl je i Gaj, da BEn zarod poganja — Prerojen ves nov." — Ilirija vstaja in z njo nekdanje orjaštvo ilirsko in ž njim krepko slovstvo s svojo lastno dobo, in v njem se prikazujejo po Vodnikovih in Zupanovih popevkah verli Slovenci na pr. Jarnik, Žemla, Drobnič, Ravnikar, Kobe, Pintar, Majar, Terstenjak, Raič, Razlag, in vzlasti goreči Stanko Vraz. — Kopitar pa hud, in to do zadnjega vzdihljeja. — Na to meri v »Zabavljivih napisih" Prešernovib (Poezije. 1847. str. 113): Daničarjam. Dobrovski. BPerjatell ki 'z sveta prideš, mi povej po pravici", Dobrovius modrost praša Kopitarjovo: BA1 Dubrovničanov, serpski, al mar verli hrovaški Jezik pišejo Gaj, Gaja goreča druhal?" K o p i t a r. BGaj daničar, daničarska druhal? svoj pisejo jezik, Slavšine ti južnih so janičarji dežel". A — s kolikim vspehom? — Doba bila jim je krasna, zlata, a — kratka, mimo šla! — L. 1840 je sicer pisal Prešernu Stanko Vraz (Dela. V. 1877. str. 202): BKennst Du Kopitars letztes Werk? Es hat uns wirklich mehr genutzt als geschadet. Herr K. hat in Croatien den ganzen Credit verloren". — In 1. 1842 Muršecu (str. 325. 326): ,,Šta je od Macuna? — Šta, za Boga radi Caf? Vec če biti doskora godina danah, što nimam od njega ni traga ni glasa. — I od Miklošiča nečuje se ništa. Cuo sam od mnogih našinacah, što su došli iz Beča, te kažu da se je s Kopitarem srepio kao Oiestes i Pylades t. j. složan i jednodušan — neprijatelj ilirštine. Šteta za toliku glavul I opet se kod njega uzistinjuju one reči: I najbolja glava bez dobroga srca nevalja". — Po tch in onih strocih diši mladinski spis: BHrvati od Gaja do godine 1850." — Kulturno-istorijski i književni pregled. Napisao Ivan Milčetič (cf. Hrvatski Dom. Zabavnik III. 1878. str. 152 do 218.). Kopitar so opisuje v njem jako neprijazno, in o koncu veli se (str. 166): „Vidi se, kako znade gdjekad strast zavesti i učenjake. Vraz je tomu tražio uzrok u neplemenitosti srca." — Vrazu pa je v spomenico zložil Prešern (str. 113) zabavljiv napis: Narobe Katon. Od drugih manjši in časten manj rod je slovčnski, Lakota slave, blaga, vleče pisarja drugam. Victrix causa Diis placuit, sed victa Catoni; Stanko Slovencov vskok, Vraz si narobe Katon. In — oj osoda! —1. 1851 umre Vraz, i 1. 1851 umre ilirizam nesrečno porodivši sina dva, ktera — srbizam i hrvatizam — sta ven in ven v razpertji zavolj dedine očetne ter se kruto prepirata zavolj dedine materine, kakor nekdaj rodna brata — Ijuti Hrudoš i Staglav hrabri (cf. Libušin soud)! — Spominjajo nas tega razne novejše pisarije hervatske in serbske, v kojih se hervatstvu na primer preti ne le z madjarstvom, ampak že tudi s serbstvom! — Tako piše Stojan Novakovič v svoji serbski slovnici 1. 1879: nHrvati srpski jezik primili radi književnog jedinstva (mesto svoga oblasnog dijalekta) pa ga sad i hrvatskim zovu" (str. 23); a temu se upirajo Hrovatjel — Po smerti Vrazovi so celo javno vstanovili, naj v prihodnje edini jim jezik — samo v dveh narečjih — hervatskem in serbskem — zove se hervatskoserbski ili serbskohervatski jezik; a—sedaj veli i dr. Miklošič (Vergl. Lautl. II. 1879), da je nepravilen izraz ,,jezik srbski ili hrvatski", češ, to sta dva lastna jezika! — NeJavno smo trije rodovi slovanski na jugu ločili se jezično po besedicah Bkaj, ča, što" tako, da Slovenci smo kajkavci, Hrovatje čakavci, Serbje štokavci; a — sedaj terdijoHrovatje: Vse to troje smo mi sami — štokavci, čakavci i kajkavci! — Vzlasti ne marajo slišati o tem, da je njih kajkavsko narečje prav za prav slovensko. — nNa hervatsku kDJiževnost spada još na nčkoi način i literatura one grane našega naroda, koja u današnjoj gradjanskoj Hervatskoj stanuje, i to u županijah Zagrebačkoj, Varaždinskoj i nšgdašnjoj Križevačkoj, piše A. Mažuranič (cf. Ilirska Čitanka za gornje gimnazije. I. U Beču. 1856), a to ne samo radi političnoga saveza i naravske blizine narččja, nego još večma zato, što je ta grana več od poslčdnjih 100 godinah svoje izvorno Slovensko ime, koje se izključivo u svih ujezinih starih piscih (kao su: Pergošic, Vramec, Habdelič, Bčlostšnec i. t. d.) nalazi, s Hervatskim imenom zamčnila". Potem se hvalijo ti Slovenci, da so v XVI. veku pričeli prav pametno z nevezano besedo, s prozo, ktera je v pravilnosti in čistoti verhunec dosegla v evangelistaru biskupa Petretiča (1651) in v Habdeličevih knjigah (1674), da so svoje (ne dosta po zakonih štitjeno) Slovensko ime premenili na Hervatsko: Btako opet u najnovije doba dadoše rždki primčr mudrosti, kad su, ponajviše potaknutjem dra. Ljudevita Gaja, ostavivši svoje prirodjeno kajkavsko narččje, svojevoljno još i čisti hervatski jezik za svoju književnu porabu primili." — Jako znamenite so resnice, koje v tem oziru svojim rojakom drobi Frane Kurelac (v. Recimo koju. Karlovac. 1860.) str. VI. na pr.: ,,Slavonac ime odista je samo izvrnuto ime Slovenac; i po večoj česti današDJe Slavonije govorilo se slovenski ne samo nekad, nego i sada; po nekih stranah i mužko i žensko, a po nekih samo žensko: er muževi iduce k medji turskoj na stražu, i s Hrvati se sastajuče i sa Srblji mnogo su vec od njihova, jezika poprimili, i vec povse sa njihovu se navrnuli". . . . »Bile su dve Slavonije, gornja i dolnja. Zvale su se jednim imenom, er se u jednoj i drugoj slovenski govorilo; nu gornja se običnije Croatia zvala, er je iza Slovenac sedio narod hrvatski; koje ime susčdni Slovenci prevrnuše u horvatski, i sebi ga prisvojivše Horvatmi se prozvaše". .. BCudna je s Hrvatt i Slovenci. Ko su oni bili 16. veka, a ko biasmo mi? Tako na blizu, a kobi tako razlike! . . Za čim Gaj toliko nastojao, da nas sbije vse pod jednu knjigu, to je istom od male česti uspčlo . . A jao si ga ovci, koj svoje runo bude težko . . Čira se dakle jezik naše susčdne brače tako očistio, obogatio i uzvisio; . . mi Hrvati zagazismo . . A jedne smo krvi mi i Slovenci, pa kako to, da u nas nauk nikako cvasti neče?". . Na to pripoveduje, kako mirno so se Slovenci poprijeli novega pravopisa českega, kako hitro so se poprijemali po Gaju jezika ilirskega, da si bi po zakonih tanke filologije kaj vgodno mogle se razmakniti meje ktijiževne Slovenije. Tedaj o teh prepirih: BKako je postupao Slovenac? . . Začto nije bučio po novinah? začto nije dokazivao, da je Habdelic, da je Prgošic i. t. d., da su vsi ti, rodjeni u današnjoj zemlji hrvatskoj, svoj jezik imenovali slovenskim? da je biskup Zagrebački, Petretic, svoju crkvu zvao slovenskom? da je Kopitar za vse kajkavce rekao, da su Slovenci i. t. d." Pohvalivši Slovence zarad djanske modrosti in slovenščino zarad nje pravilnosti v oblikah in bogatosti v besedah veli Kurelac v I. razdelku (str. 1—13) naposled: BNe znam knjige, kojoj Bog tako dosudio kako slovenskoj . . . dok ne planu za vremena našeg žizan tako dčvojačka, pogodna i mila, da se nje uspčhu nadivit ne možeš, uspehu uza tolike neprilike, u tolikom siromaštvu, da joj se može reči: ružausredtrnja. Kote goji, ko te nataplja slovenska zemljice? Ko je tvoj ogradnik, ko tvoj polivčija, da je tvoj ograd tako lčpo urodio, da tvoje cvžtje tako milo diše?". . — 8Mi današnji Hrvatjani, jadikuje o koncu (str. 158, 159), najbolje poznajemo narečje srbsko; bolje nego svoje, bolje nego slovensko . . Slovenac u knjizi slovinskoj homo novus . . . nu je zadnjih godin Slovenac takovim se p o b o r n i k o m ukazao na borišču pismenom, da nam ga je odmah po rainenu plesnut, i pravim ga vitezom uznat i proglask . . Nu sada je doba, da vsaki nas — Srbin, Hrvat, Slovenac — i vsi skupa te rane izvidamo, da ozdravimo, i da ogradimo sgradu nove knjige i jedinstva našega". —